Ne, nije ovo post o tabletama za jutro poslije. Doduše ako mi u dogledno vrijeme izvjesna farmaceutska kompanija pruži mogućnost suradnje sa određenom financijskom isplativosti, onda ću reklamirati sve te njihove proizvode, koji osim osnovnog djelovanja djeluju na vašu kožu i vaš ten. Lupocet forte.

Ali sad ne. Ovo je post o danu iza dana žena. Kada prestaje sva pažnja, kada se vraća sve na staro, kada više u biti i nije dan žena, nego dan muholovki, jezera ili pokidanih čarapa. Danas postoji dan za sve. Imate svrab? E može dan svraba tamo negdje u srpnju ili kolovozu kad ima puno nametnika. Žalite se na mučninu? E baš u ožujku imate dan probavnih smetnji. Kupili ste pogrešan proizvod u trgovini? Ma zamislite, u prosincu dan krivih kupnji. Molim Vas, ne guglajte, osramotit ću se.

Dan iza dana žena je, eto, običan. Svi se vraćaju u svakodnevicu. Pogrešno je misliti da će nakon jednog cvijeta, jedne večere i jednog nekog lažno isprovociranog seksa (tako sam čuo) ravnopravnost biti nešto normalno. Ali nije.

Jučer, na Dan žena se u Lijepoj Našoj dogodilo nešto predivno. Noćni marš je pokazao kako žene nisu pokorene, kako njihova leđa nisu napravljena samo da nose breme kućanstva i da se itekako trebaju i moraju integrirati u društvo u toj mjeri dok se ne postigne ravnopravnost. Naravno, to ne znači, po onim kamenjarskim komentarima da trebaju savijati armature, kopati kanale i sve te ostale mačo poslove, iako sigurno postoji popriličan broj ženskih osoba koje bi taj posao odradile bolje od njih. U isto vrijeme, u Pakistanu su prosvjednice zasuli kamenjem dok su prosvjedovale za svoja prava. Šerijat vlada u zemlji, ali najviše boli činjenica da na drugom prosvjedu sudjeluju žene u burkama jer ”žele živjeti po šerijatskom zakonu”.

Ako je homo homini lupus, onda je žena ženi najgori neprijatelj.

Pa eto, te nižerazredne osobe, koje nas uveseljavaju svojim sisama i ostalim oblinama i dolinama, ipak su u povijesti nanizale nekoliko vrlo bitnih stvari, koliko god se viša rasa to trudila ne priznavati i omalovažavati. Ona naporna poljakinja Maria Salomea Sklodowska Curie je otkrila neka dva elementa, radij i polonij i uporno i tvrdoglavo istraživala radioaktivnost. Toliko je bila ozračena svojim eksperimentima da joj muž više nije smio donositi prljavi veš da mu opere, nego je počeo kupovati u sumnjivih turskih švercera, pa vjerojatno istraživajući materijal tih dijelova veša su otkrili još jedan materijal – kirit. Neka luda crnkinja, Rosa Parks je parkirala svoje dupe na sjedalicu u autobusu i nije je ustupila bljedolikom superiornom ameru, na opće čuđenje prisutnih. Kroz 5 godina, njeno dupe je osiguralo jednakost među rasama i uništilo rasnu segregaciju koja je bila naravno općeprihvaćena u umovima bljedolikih do tada.

Ova je meni osobno najdraža, ta – da oprostite – jebena princeza Diana od Walesa. Koliko je princezica napravila s humanitarnim radom za bolesnu djecu, razminiranje i prihvaćanje ljudi oboljelih od raka, side i mentalnih bolesti, toliko je više smetala uštogljenom aristokratskom aparatu koji je se rješava na vrlo osebujan način. Call me Diana, not Princess Diana… Koja ikona…

A gdje je tek ona luda što je s nekim poluproizvodom od aviona preletjela Atlantik. Amelia Earhart. Dok su alfa mužjaci blejali sa zemlje, ona je nekih osamnaest sati pljucala po mačizmu i muškosti iz svog tromotorca, krstareći preko sjevernog Atlantika.

Ma možemo ih nabrajati do prekosutra, i opet ih ne bi sve nabrojali. E da, moram još jednu navesti. Bez nje ovaj tekst vjerojatno ne bi bio ni napisan, ni puno toga ne bi bilo moguće. Hvala ti teto iz pekare u kojoj sam bio na dan žena jer je rekla da ne uzimam trokut jer je hladan i da uzmem slanu pitu. Hvala ti sestro iz sveg srca!

Poruka: ne slavite dan žena osmog trećeg, slavite ga svaki dan, a taj dan baš eto nemojte.

Objava dan poslije jučer pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ovaj put ćemo biti ozbiljni. Jer situacija je krajnje ozbiljna. Društvo je dekadentno, moralno opustošeno i umjesto da napreduje, strelovito leti unazad, ali zaboravljajući grijehe u prošlosti i ponavljajući iste greške iz dana u dan. Izazov je danas odgajati djecu, kako bi izrasla u kvalitetne osobe, koje imaju svoje poglede na život i koji su osobe s karakterom, a ne klimači glava i dizači ruku.

Što reći djetetu kad vas pita: “Tata, a zašto su zapalili one dvi barbe i dijete tamo?” Koji je pravi odgovor? Da mu kažem da su to zapalili slijepi ljudi koji ne vole ništa što je drukčije od njih, jer nikad nisu izašli ispod kamena uskogrudnosti, a oko njih je sve pretvoreno u pepeo? Da mu kažem kako pored praznog trbuha, pored djece u inozemstvu, pored urušenih zidova i fasada dotrajalih kuća, najveći problem predstavljaju istospolni brakovi, spisateljice koje obožavaju svoju zemlju a mrze svoju državu, romske obitelji i svi šareni ljudovi, koji se ne uklapaju u čistu katoličku bijelu kastu, koja je sišla sa zvijezda da nam pokaže put iz mraka? Ili da mu kažem kako nije u redu mrziti nikoga?

Da su svi ljudi, na kraju, isti kao i on. Krvare, plaču, smiju se, osjećaju, žive… Da prihvaća sve oko sebe, čak i ako oni ne prihvaćaju njega. Da bude dobar prema svima koji zaslužuju, ali i prema onima koji ne zaslužuju, jer to takve ljude najviše boli. Da poštuje tuđe, i voli svoje, da voli tuđe i poštuje svoje. Da dijeli kad ima.

Djeca su čudo. Djeca vole sve. Mi ih naučimo da mrze nešto.

Sustav vrijednosti je iskrivljen. Ne vrijediš ako imaš sumnjivo prezime. Ne vrijediš ako ti je odjeća iz Lidla. Ne vrijediš ako ti je koža druge boje. Ne vrijediš ako si pametniji od “sinova i kćeriju”. Ne vrijediš ako ti mama i tata nisu završili skupe škole, ako ne voze skupe automobile i imaju stan u centru grada. Djecu to nije briga, dok im stariji ne ukažu na to. A onda, djeca kao djeca, ne shvaćaju koju štetu rade. Smiješno je nekome se rugati. Zabavno je nekoga prozivati. Cool je nekoga udarati.

Uklopiti se lako. Isključiš razum i osjećaje. Srce ostavi kući u ormaru, možda ti nikad neće ni trebati više. Idi u religijske ustanove, laži sebe i sve oko sebe da budeš viđen, a ne živi ni jednu od deset zapovijedi u koje se kuneš.

Slušaj što ti drugi govore, jer nemaš ti što misliti. Nisi tu da misliš.

Tako je isto i s ženama. Ti si tu da rađaš, da čistiš i da slušaš, jer ne znaš. Ti si žensko ne možeš ni znati. Tebi je znati koje sredstvo uklanja nečistoću s wc školjke, čime se uklanjaju mrlje s odjeće i kada muško dolazi s posla da mu juha bude taman temperature.

Najgore je što ima žena, koje su uvjerene da to tako mora biti. Jer je po nepisanom statutu. Jer je crkva tako rekla. Ista ta crkva koja bi ih pred koju stotinu godina zapalila na lomači pod krinkom da si vještica jer imaš kukasti nos, šetaš sama po mjesečini ili možeš nositi vreću krumpira sama.

Strelovito nazad idemo.
A odgajati djecu u takvom društvu, je izazov života. Blago zemlji kojoj su najveći problem pisci i pederi…

Objava bliži se Dan žena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Planovi, planovi… Obiteljski život se svodi samo na planove. Planiramo što ćemo ručati sutra, planiramo tko će skupiti djecu iz vrtića, planiramo tko će odvesti i pokupiti starijeg s treninga, planiramo kad ćemo prati bijelu robu, planiramo kad ćemo se seksati (to bude zanimljiva razbibriga), planiramo plan za planiranje nekog putovanja.

Sve je tako prokleto ograničeno vremenom i prilikama. Kad je prilika, nije vrijeme. Kad je vrijeme nije prilika. Ja ne volim planirati, iako se to obično pokaže vrlo korisno. Dobro, ako je nešto veliko za budžet ili vremenski onda moram. Od svojih poslova i druženja s djecom, smanjim ono malo spavanja još za koji sat da bi dobro promislio što i kako.

Gospođa je odlučila da u travnju idemo u Amsterdam. I kako to žensko može samo biti, na meni je pala odluka hoćemo li voditi mlađe dijete s nama. Mislim, po svim parametrima, po dosadašnjem iskustvu, po svim zakonima prirode nema smisla. Ali ja se i dalje osjećam kao govno, jer sam rekao da ga nećemo voditi. Starijeg možeš voditi i kroz deveti krug pakla, on je baš jedno svjetsko dijete. A i veliki je, druga godina filozofskog fakulteta, a još nije ni sedam godina napunio.

Manji je strašan. Ja sam mislio kad je Mihael (stariji) bio mali, da nema aktivnijeg djeteta na svijetu. To vjerojatno dosta roditelja pomisli o svojoj djeci. Ali Marko… Ako je Mihael bio na Duracell, Marko je na neki obogaćeni uranij, mali perpetuum mobile koji ne zna za strah i ne preza napraviti neku spačku iako ona može značiti da će dobiti neku tešku zdjelu u nos ili polomiti usisivač i slične stvari. Kako se s takvim djetetom uputiti u nepoznatu zemlju, letjeti avionom, hvatati njega dok ti ovi gledaju prtljagu jer si zaboravio izvaditi pastu za zube? On u to vrijeme već krade nekome boarding pass za neku nordijsku zemlju, smije se i gegajući prolazi kraj one lijepe tete koja checkira boarding passeve. A nisi još ni počeo svoju nizozemsku avanturu. Na amsterdamskom aerodromu čekajući prtljagu on bježi u carinsku zonu i sad možeš birati, hoće li ti prtljaga otići Bogu iza nogu, ili će ti dijete završiti u carinskom skladištu kao nedeklarirana roba. A NISMO JOŠ NI POČELI.

Onda kad ga uhvatiš, počinje vrištanje. Tata, mama, dida, baba, bato, teta… Patike, papu, pati!!!! Približi mu se neki čika stranac i on mu se nasmije i kaže Bobo dan (dobar dan). Sve je u redu. Dok ti ne zarije noktiće u očne jabučice jer ga moraš spustiti. Zna se tko je šef tu. I nekako se izbauljate s aerodroma. U taxiju neće da sjedi pa ga moraš obgrliti kao neku veliku bombu koju znaš da će eksplodirati ako popustiš pritisak. ALI JOŠ NIJE POČETAK.

I onda počinje. Vrištanje po gradu. Hodanje po cesti i tračnicama (ako ima tračnica, nisam se interesirao). Jedenje nekih čokoladnih slastica i razmazivanje po kosi, licu i odjeći. Sranje u pelene kad si usred neke ture i baš ga nemaš gdje presvući. Uglavnom cijeli svoj holiday podrediš njemu. Ali je tu.

Sad, još uvijek sam u dilemi jesam li donio ispravnu odluku. On se vjerojatno neće toga sjećati kad naraste ali ja hoću. A ova zlica od žene koja uvijek traži alibi u meni je pilatovski oprala ruke i briga je. To što ću joj ja u avionu reći da mi nedostaje Marko, još uvijek je ne zanima.

A ja, ja ću otvoriti opet ovaj tekst i onda shvatiti svoj izbor. Do vrištanja!

Objava malo dijete na putovanju, to be or not to be? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bliži se Valentinovo, dan od kojeg strepi svaki muškarac koji je u vezi. Ako ne pripremite ništa, onda ste bezosjećajno đubre, ako nešto pripremite što se njoj ne svidi, onda je ne poznajete dovoljno, ako imate djecu i nađete dadilju (može i član obitelji) i pitate je gdje bi htjela, onda će reći gdje ti hoćeš. Naravno. Najbolji odgovor je gdje god ti hoćeš. Ali samo ne bi u taj restoran. Ni taj. A tamo mi smrdi. Uh, tamo sam jednom bila s prijateljicama i osoblje je neljubazno. Taj je daleko. Ok. Idemo na ćevape onda? TI UVIJEK MORAŠ SVE POKVARITI.

I kad napokon, ona izbroji broj pi (3.14159265359…), onda odemo lijepo u restoran. Što ćeš ti jesti? Ja bih isto što i ti. Odlično, dva miješana mesa. Pa daj, može li nešto finije malo, ne moramo uvijek jesti seljačku hranu. Ma može ljubavi, dva bifteka. Jesi mi romantičan…

I tako završim s nekim povrćem u umaku od neke gorgonzole, neke rolice i ta sva hrana koju gledate u onim fensi emisijama na tvu. To je da oprostite, k… od hrane. Pojedem to, i onda tek mogu pojesti komad mesa. Što ne znači i da hoću. E onda ona počne, ajme kako su djeca, jesu li dobro, jel im dala jesti, jel oprala Marku guzicu, jel mi ostala perilica rublja, jesam li platila vrtić, jel Ella Dvornik naučila praviti palačinke i ostale takve bitne stvari. Ako slučajno pomislim da bih popio pivo nakon te okrijepljujuće hrane, odmah daj ključeve od auta i potpiši izjavu gdje se odričeš života na aparatima. Ma romantika.

No dobro, pustimo nas. Prošle godine je moj stariji dječak imao je li, zaručnicu. Sto puta su se njih dvoje posvađali i pomirili, ona mu govorila kako joj više nije momak i da ima drugog, ali moj Mihael se zaljubi do ušiju. Nema kompromisa i nema odustajanja. Jedanput mi se stvarno popeo na živce s Dea ovo, Dea ono, da sam ga pitao –  pa dobro što vidiš u njoj? A on će meni kao iz topa: pa tata, ona ima prelijepo lice. Nepunih 6 godina. Pa onda, nemam izbora. Odveo sam ga u šoping centar i kupili smo cvijeće i zaručnički prsten. Mislim, dijete je reklo da će je zaprositi na Valentinovo. Toliko je bio zaljubljen da se nije sjetio da je mami imendan. Stvarno je dječja ljubav nešto najiskrenije na svijetu. Jest da su prekinuli nedugo nakon toga.

Što je u biti to Valentinovo? Je li to stvarno dan zaljubljenih ili je to samo izlika da se pobjegne od svakodnevice (sad pričam za bračne parove) na tu jednu večer.

Iako je muškarcima ta večer izrazito stresna jer se moraju pobrinuti da njihove polovice budu kompletno zadovoljne (kako bi na kraju i oni bili zadovoljeni jelte). Valentinovo, u biti, bi trebao biti romantičniji dan žena, kada svojoj ženi čestitaš nešto za što se izborila šaka žena prije 100 i kusur godina. A muke mladog Valentina danas ispaštaju svi muškarci, osim onih što švercaju ruže po frekventnim lokacijama.

Ipak mi je draže kad mali ima Valentinovo.
Za odrasle, Valentinovo je laž.

Objava valentinovo je laž pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pričao sam neki dan s jednim prijateljem o porodu i kako je dobro da je otac tamo kraj majke, kao neka vrsta podrške i tako to. On je jedan od onih koji ne može dalje jesti kad nađe dlaku u juhi, pa je uvjeren da bi bilo dobro, ako bi već morao ići, da stoji defibrilator kraj njega jer će mu vjerojatno stati srce kad vidi prvu kapljicu krvi. “Jesi mi neko muško”, govorim mu. Ali on zna popravit mašinu za suđe, a ja ne znam. Zato mogu i krv i znoj i suze u velikim količinama. Ja sam stava, da otac mora ići na porod, jer pajdo, gledaj i pati i ti. Ne rađaju se djeca evo ap cap, treba se pošteno namučit, navrištat i polomit da dovedeš to malo čudo na svijet. Slabo ti je od krvi? Gadi ti se posteljica na podu? Onda nema seksa do daljnjeg. Pa ćeš doći k sebi. Je, zvučim kao neki feminazi, ali demokracija mi je omogućila da mogu blejati do mile volje, bez obzira na prijeke poglede muških kolega i njihovo gnušanje jer su oni samo alfa mužjaci kad oni odluče da je potrebno.

Ja sam bio oduševljen kad smo uplatili tečaj za starije dijete. A sudbina je odlučila drugačije, odnosno nije sudbina nego bakterija streptokoka radi koje nisam smio prisustvovati porodu. Ali čudom se čudim i danas, pustilo me nakon poroda odmah, s maskom. Mislim, ako meni mozak ne radi jer sam dobio prvo dijete, je l’ tom medicinskom osoblju bitno što ja još uvijek nosim tu bakteriju, ili bakterija je samo opasna dok žena stoji raširenih nogu metar u vis.

Na drugom porodu sam naredio svom organizmu da se održava u deluxe stanju. Niti da šmrcne jednom. Svaki dan je žena strepila kad će, kad će, jer bližio se dan kad je stariji rođen. I gle čuda, baš na taj dan doktor kaže, e draga moja, idemo mi lijepo gore. Ona od puste želje da ne ukrade starijem djetetu rođendan, ukrade starijem djetetu rođendan. Karma je kurva a? Pa mi ti ne daj da stavim ručke na kuhinju i da izaberem stolice.

Ja ne mogu dovoljno dobro opisati kako sam ja oduševljen tim činom. Nije mi čak bilo ni teško to odraditi, koliko god se žena trudila da mi zagorča taj boravak, e daj vodu, e vruće mi je, e daj boli me, e idu trudovi, e daj zovi doktora, e zovi sestru, e daj što mi je ovo trebalo… Daj mani me se, k’o da je meni lako. Njoj stavilo oni neki senzor da joj mjeri intenzitet trudova i onda me ne možeš lagati. Tu nešto se penje do 60ak ona već počinje uf uf af af. Koga lažeš? To što ja moram smišljati priče, pit’ mlaku vodu sa slavine i glumit ljepotana ako prođe ona crna sestra s čipkastim čarapama.

Kako žene postaju sebične pri porodu, to je strašno i nečuveno, samo na sebe misle. Daj mi ruku, kaže, bit će mi lakše kaže.

Prste mi je savila toliko da su mi jagodice dirale zglob s obrnute strane. Ne trebaju mi ruke, sreća. Što bi jednom vatrogascu, taksistu i influenceru kao što sam ja trebali prsti jedne ruke? A ona naprava pokazuje do sedamdeset. Mislim se u sebi koga lažeš. Ulaze u boks tu doktori, studenti, sestre kao na kolodvoru, svi gledaju i zagledaju se, a ja, eto, moram stajati na uzglavlju. Mene to ne zanima je l’? Ali dobro. Neka sam ja šikaniran, izdržat ću. Ne rađa svaki dan. I onda je počelo ono ”pravo”. Lomi ona prste, suze mi na oči idu. Izgubi ja pola dana, ali mali se ne da. Neće vani. Kao da zna u kojem nam je stanju ovaj vanjski svijet pa se drži svim silama unutra. Ali doktor neki uporan, uporna ona da mi slomi prste, uporno dijete neće da ide vani. Svi nešto uporni, svatko svoju bitku vodi, a ja samo pokušavam bar kažiprst da mi ostane čitav.

Odjednom, eto ga. Nema tog osvajanja Lige prvaka s omiljenim klubom, nema tog svjetskog prvenstva, nema tog automobila ni motora, nema tog orgazma, nema tog komada mesa, jednostavno nema te stvari ni osjećaja na svijetu koji može taj tren da se usporedi s kontaktom mojih očiju i te male sluzave, krvave i drhtave okruglice.

Za to se živi.

Naravno, umoran sam od poroda, ali eto, opet da njoj olakšam, nosio sam bebicu kako bi ona navodno došla k sebi. U to ulazi neka nova sestra, i meni govori: ”-A vidi tatice…”

Ja: ”-Nisam ja tata, ja sam ovaj novi pilot projekt rodilišta.”

Ona: ”-Kakvi pilot projekt, šta je to?”

Ja: ”Pa ja sam prvi tata čuvalica, majkama koje nisu došle s pratnjom dajem podršku i stojim umjesto muževa, nosim djecu i tako to.”

Ona se toliko isčudila da joj je čelo poprimilo oblik upitnika. ”-Ja odem petnaest dana na godišnji i odmah neke nove izmišljotine. A tebi momak svaka čast.”

Ja:”-Ma ne brinite, samo pošaljite nekog kroz pola sata, moram u idući boks.”

Žena bi me najradije ošinula stalkom za infuziju ali nije imala snage. Navodno.

Ali sve u svemu, išao bih svaki put. K vragu, išao bi svakoj ženi koja me to zatraži. Možda dobijem popust na tečaj, ako bude veća količina. Ili u najmanju ruku, zlatnu karticu tate čuvalice.

Objava tata na porodu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako biti zdrav pored dva potpuno hiperaktivna dječaka, koji ne priznaju razliku od pet godina između njih dvojice? Nikako.

Da bi obiteljski život funkcionirao, za muškarca (uglavnom) je potrebno da skrbi o toj obitelji, naravno, ne isključujući žensku ulogu u tome. Da bi skrbio, znači mora biti zaposlen, mora se misliti ima li u hladnjaku mesa, kad je servis za automobil, kad ističe registracija, je li upala žica od grudnjaka u bubanj od mašine za rublje. Treba znati i presvući maloga, natjerat starijeg da jede ostatke od ručka, treba znati gdje naći najbolje crtane i animirane filmove, sinkronizirane na hrvatski, kako bi bar od starijeg imao sat vremena mira.

Zbog toga, tata se ne smije razboljeti. Nikad. I kad se razboli, ako je to i moguće, ne smije to pokazivati. Jer njih dvojica nanjuše te bakterije i viruse, pa skaču po tati još više, kao da svojim malim mekim guzicama istjeruju sve bolesti drevnim šamanskim ritualima. Samo još nedostaje da parket nalože i žrtvuju kokoš nasred stana.

Mali nemilosrdni gadovi njuhom razvijenijim od morskog psa koji nanjuši krv s 50 kilometara, ne prepuštaju ništa slučaju i za par minuta si oznojen, a tvoja tjelesna temperatura ubija sva strana tijela koja pokušavaju naštetiti tvom organizmu. Naravno, izdržat ćeš stoički i tu prokletu temperaturu od 37.4 stupnjeva, koja bi kamen smrvila, a gdje neće neutreniranu, izmorenu i zlosretnu tupinu kao što sam i sam.

Kad sam bio sa suprugom na porodu, shvatio sam u biti da je taj porod ništa, naspram situacije kad ja dobijem temperaturu.

Da meni daju ono što mjeri jačinu trudova, vjerojatno bih pregorio, jer se u Danteovom devetom krugu pakla nesretnike isključivo muči povećanom tjelesnom temperaturom. Rekao mi je stariji jednom: ”Ali kako ti možeš biti bolestan, ti si tata!”. Je sine, tate se ne razbolijevaju. Tate idu na jedan posao, pa na drugi, pa dođu kući u pauzama ili na kraju dana, ako vas uspijem zateći budne, još skupiti ono malo snage da proskačemo tridesetak krugova oko stola i potučemo se raznim japanskim i kineskim borilačkim vještinama kao u starim kung fu filmovima. Tate moraju stalno derati luka, maslinovog ulja, đumbira, limuna, kiselog kupusa i ostalih C vitaminskih preparata, žrtvujući svoj seksualni i društveni život radi oblaka smrada koji obično prati takve namirnice, samo kako bi ostao zdrav. Smrdi ti duša od luka, ali neće na tebe nikakva bolest. Ponekad neće ni djeca.

Najgori dio bude onaj, kad je već dobrano pregaženo vrijeme za spavanje, onda ja ponekad manjeg uzmem da ga uspavam. Ako on nije u svojoj maloj lijepoj glavici sam odlučio da zaspe, nema tog zeke i potočića, hush little baby, mede brunde, tata kupi mi auto ni svih ostalih sevdalinki koje će natjerati sjajne okice da se zatvore. Gurat će prste u usta, u oči, kopat će sebi i meni nos i trzati se, samo da bi probudio one uspavane receptore na mozgu, očito nevjerojatnog kapaciteta, jer mora prvo provrtit cijeli dan u glavi prije spavanja. Kad već jednom sklopi oči, onda počinje najdelikatnija faza. Ni kašalj, ni krivi pokret, i apsolutno nikakvo spuštanje na krevet ne dolazi u obzir, dok se još dva ciklusa pjesama ne ispjevaju. Dovoljno puta me mali vražićak nasanjkao da bih ga naivno spustio na krevet kako bih mogao pobjeći u dnevni boravak. Odvali on još komad leđa dok ne utvrdi.

Stariji obično ima neki zahtjev prije spavanja – igrica ili crtani. On je relativno dobar, ali ima uvijek hladne noge. Je, tata mora uvijek imati tople noge da ugrije njegove.

Puno je pravila za jednog tatu.

Zadnje bi bilo: -”Tata, moja prijateljica Tina iz vrtića kaže da moraš skinuti čarape jer ćeš dobiti gljivice. A kakve su to gljivice?”

Ajde mali, šuti i spavaj.

Objava tata, moraš biti zdrav pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Gdje ćeš veće radosti od božićne, rekli bi naši ljudi. Djeca u iščekivanju igračaka koje bradati debeljuškasti starčić sa dotrajalim saonicama i olinjalim sobovima vozi djeci čiji roditelji imaju amexe, dinerse i visa kartice, jede se sve ono što se lijepi baš na trbuh i bokove i žali odmah idući mjesec, a teretane su pune bliceva mobitela od pustih selfie-a, ma da ti se srce pokida.

Naravno, obiteljski je običaj kićenje bora, taj nebitni i nekorisni običaj bez kojeg bi Božić bio nepotpun. Meni osobno, nema bolje stvari nego platiti koju stotinu kuna za komad drveta, onda još koju stotinu za odgovarajuće postolje, jer smo ono lanjsko izgubili, bacili ili jednostavno ne odgovara, pa neke nove super kul kuglice i nove svjećice koje moderno sjaje.

One što je pokojni did dotra iz Iraka za Univerzijadu osamdeset sedme odjednom su demode i ”treba ih čuvati” da se ne potrgaju.

Djeci je to nezaboravan užitak, doslovno se osjećaju super važni dok pomažu gospođi objesiti komade plastike na polumrtvo stablo. Poseban užitak je staviti zvijezdu na vrh, jer to simbolizira uspješan završetak jednog međunarodnog obiteljskog običaja, kao da ti običaji nisu demode kao i one svjećice iz Iraka.

Ali, bez ali ne ide, prava agonija ne nastaje kupujući sve te navedene sastojke Božića, čak ni transport iskrivljenog vrata i trubljenja ostalih vozila dok se pokušavaš prestrojiti bez dva retrovizora i sa deset borovih iglica u desnoj rožnici. Niti kresanje dna stabalca super oštrim nožem iz IKEA, koji se za tu prigodu – prigodno istupi.

NAJBOLJI dio je, kad su sve te kuglice, pahuljice, visuljci, krasuljci, djeda Mrazovi (boli me briga, nikad neće biti Božićnjak), lizalice, lutkice, orašari, srca, moje stare čarape, kreditne kartice i ostali bakrači namontirani na to jadno stablo. Objesi se jadno, kao da na vješanje ide. I gore mu je od toga. To je kad znaš da te čeka smrtna kazna, ali žele te dobro satrati prije nego izdahneš. E onda nastupa ON.

Taj ON je ovaj manji, Marko. ON tom napola mrtvom stablu ne da mira minute. Ja lagano cuclam tablete za grlo derući se, dva puta me ukliještilo sprječavajući ga da ne priteže ukrase s njega. Tri puta ga je skoro poklopilo. Nisam brojao, ali majstor je u par dana skinuo oko pedesetak raznih ukrasa s njega. Švedski stol ukrasa. I ne posustaje. Onda je otkrio svjećice, to jest kabel. Taj kabel bi najradije odvukao do mjeseca i nazad, da nije smotani bebač kao što i je. Baš ga provocira. Stavite se u njegovu poziciju, vi stojite i neki prgavi kabel vam se ruga i smije, i vi da ništa ne poduzmete?

Deset dana je trajalo to natezanje. Bor se nakrivio toliko puta i u toliko smjerova, da opet stoji uspravno. Skoro. Sad izgleda kao da je stajao na onoj orkanskoj buri što puše u trećem mjesecu. Trči, trči pa ukras. Uredio ga je moj mali stilist od godinu i pol. Super je kad vam dijete pokazuje smisao za nešto tako u ranoj dobi. Da ne govorim što se naglođao šljokica i pozlate s kuglica. Kakica mu se sjaji kao lice Maje Šuput u onoj emisiji gdje plješće i glumi orgazme kad vidi nekog zanimljivog.

Kod Božića mi je jedino drago, što kratko traje. Usisivač je već tri puta ispražnjen radi tih prokletih borovih iglica. Ima ih svukuda.

Jedino čekam još juhu od borovih iglica, pa da i ja osjetim tu radost Božića. Trenutno mi je Božić kao ona stara dunja što se ostavljala u ormaru da miriše. Onaj slatko gadljivi miris polutrulog voća. Možda da mu pustim da obori bor…

Objava božićni supertata pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odavno nisam pisao. E ne da mi se, e nemam o čemu, e nemam vrimena, e laptop mi baš sad nije tu. Evo ovo pišem na mobitelu, pod bilješkama. Tko bi zna da u ovim čudima tehnologije postoji aplikacija Bilješke u koju stane hrpa teksta. Moja pokojna baba je uvik rezala one kartonske kutije od tableta i pisala s unutarnje strane. Šta misliš da joj je bilo dat jedan smartphone i aplikaciju bilješke? To bi napunilo memoriju mobitela zapisivajući brojeve telefona, kad je koja emisija na tv-u, popise za kupovinu i koliko je ubačeno para u njenu kasicu prasicu na globus, a koje bi kroz tvrdu plastiku i zaključani otvor na dnu, isparile u koperfildskom stilu. Živimo u Hrvatskoj, zar ne?

S malim dječakom, našim Markišom, vratila su se sva ona krasna razdoblja nespavanja, trčanja u krug oko stola, pranja nakon proljeva, uvaljivanja prstiju u govno kod brisanja, sasranih majica od ručaka ili bilo kojeg drugog obroka i svih ostalih radosti koje donosi jedan hiperaktivan bebač. Svi proljevi ovog svita ne mogu zamijeniti jedan smiješak, jedan bljesak bijelih zubića koje poput malih, tek izleglih golubića izvire iz malih usta, punih dječjeg guguta i skrike.

To iziskuje napore kako mene, toliko žene još više. Kažu da tokom prve godine roditelji izgube prosječno dva sata po noći, a do druge godine prosječno jedan sat po noći. To vam je jedna bezočna i besramna laž. I kad spavate, vrtit ćete se nemirni da ne bi slučajno otkrili ili legli preko diteta. Čim on pređe granicu od par decibela nego što je uobičajeno, počnu vam rasti dlake i kandže, vaše očnjake mijenjaju prave kljove i počnete tuliti tako tužno, da cvijeće ujutro postane crno bijelo, a suđe se opere samo od sebe od puste muke.

Čudno je kako su neke stvari određene i normalne da budu u paru ili čak više od toga. Tako, ja imam dva sina, dva kredita, dva posla.

Ali naravno, živote budi mi drug, nemam dva stana, dva apartmana, dvi žene. To ne, to ne bi bilo pošteno, jer je mene mater rodila da orem (a orati ne znam) i da se provlačim kroz život najbolje što znam i umijem. Evo preživio 33, moram još 24 dok kredit ne isplatimo.

Naučiš uz to dijete svašta što ti može koristit u ovom, drugom životu. Naučiš da povraćanje nije toliko strašno ako povratiš odmah nakon jela, naučiš lagati da postoji i Djed Mraz, i Uskršnji zeko, i ona Zubić vila, a posli moraš objasnit da to sve donese onaj vitez sa naličja American Express kartice (s kojim se rastajem grcajući u suzama) i da nemamo dimnjaka kroz koji bi prošao Djed Mraz pa mora ulazit kroz otvor od nape.

Stoji još ona da se djecu uči svemu i svačemu do druge godine, a onda im se sve te stvari brane. Evo sisa dite moje, ajde papi mlika. Sa tri godine kad dite hoće sisu, dobije šamar. Ajde pričaj mali, reci mama, tata, pdv, dionice a posli šuti, ne melji… Dvostruka mjerila.

Ali moj život kao tata se rekupera u stopostotnom izdanju. Presvlačenja, šetanja, hvatanja po cesti, gnjavaže kad dođem s posla. Sve se mora izdržat.

Ponekad ti dođe od super tate da budeš super neženja… Ali kad ti jedan od njih izjavi da želi biti isti tata kad naraste, vridi milijun.

Da. Supertata.

Objava supertata se vratio pojavila se prvi puta na SUPERMAME.