Željela sam puno prije napisati sve ono što sam proživjela i osjećala u svom trećem porodu, ali nije bilo volje i načina da sve što sam prije 9 mjeseci proživjela stavim na papir, a da pritom budem spremna za to. Ali zato, sada, 9 mjeseci poslije, dok se još sjećam tih osjećaja i tog iskustva odlučila sam pronaći vrijeme i način da napišem nešto o svom iskustvu s trećeg poroda.

Jednom riječi kojom bi opisala svoj treći po redu porod je OSLOBAĐAJUĆE. Za mene je moj treći porod bio ono iskustvo za koje si osvijestiš kao žena koliko si snažna i koliko tvoje tijelo može biti jako.

Iza sebe sam imala 2 vaginalna poroda i otprilike sam znala što me čeka i na što se trebam pripremiti; s time da sam bila svjesna da se u trenutku može sve okrenuti za 180 stupnjeva i otići smjerom koji nisam planirala. E sad, planirati porod kojeg čekaš da krene i nije baš jednostavno, uz još njih dvije kod kuće, bile su pripreme i razgovori s curama kad se to dogodi kako i što će biti. Već su one i velike dosta bile, i razumjele su da ću otići u bolnicu sa stomakom i vratiti se s bebom. O onim pitanjima gdje to beba izađe i kako to ide od tamo dolje, nekako sam uspjela sa starijom (koja je tada imala 8 i pol godina) ‘izmanevrirati’ odgovore da joj bude otprilike jasno; a s mlađom (koja je tada imala 3 i pol) su ti odgovori bili puno zanimljiviji i prilagođeni njenom uzrastu.

Strahovi koji su me ‘obilazili’ pred porod su bili prisutni, i onaj najveći je bio: Hoće li moj doktor biti na porodu?

Na prva dva poroda nisam imala nikoga ‘svoga’ u rađaoni i sada, nakon trećeg poroda, kristalno mi je jasno koliko to zapravo znači kad sve moje frendice i poznanice kažu da je bitno imati nekoga ‘svoga’ u takvim situacijama. Ovo je jedan od razloga zašto sam toliko možda i odugovlačila napisati kako je prošao moj treći porod. Jer je na mom trećem porodu bio doktor koji me vodio kroz cijelu trudnoću, koji me je uspavao kad sam imala kiretažu u 13 tjednu trudnoće jer je srce mojoj bebi srce prestalo kucati, koji mi je prije toga napravio polipektomiju, koji je bio uz mene i na raspolaganju svaki puta kada sam imala spontani pobačaj, koji me tješio kad me jedan mladi specijalizant doveo do suza, nemoći i jadnog stanja nakon zamolbe da mi napravi ultrazvuk jer nisam znala da li bebi srce kuca i jer mi je tek uvedena heparinska terapija; koji mi je uveo heparinsku terapiju i pokazao mi kako se daje heparin u stomak kako bi to sama mogla raditi, koji me više puta hospitalizirao jer sam imala nesnosne migrene u trudnoći od kojih sam povraćala i provela brojne neprospavane noći i koji me zvao dan nakon što sam došla iz bolnice da hitno odem izvaditi krv na transfuziju jer su mi nalazi krvi nakon poroda bili katastrofalni, ali je on pretpostavljao da je laboratorijska greška – ali svejedno, osobno me nazvao i odmah poslije nalaza poslao mi poruku “sve je u redu”. To je bio ‘moj’ čovjek u rađaoni koji je svojim prisustvom učinio da ja budem smirena i da moj treći porod ostane meni urezan kao PREDIVNO iskustvo.

Naravno, moj suprug je bio uz mene cijelo vrijeme, i na sva tri moja poroda, i ono najljepše što mi je on rekao nakon mog prvog poroda da me gleda drukčijim očima jer je vidio koja snaga i jakost se odvijaju u ženi prilikom poroda, i što sve moramo proći i doživjeti kako bi na svijet donijeli ljudsko biće.

Osim moje svakodnevne brige (radi prijašnjih ponavljajućih spontanih pobačaja) i heparinske terapije (malih injekcija koje sam si morala svakodnevno davati jer razvijam znakove trombofilije u trudnoći) sama trudnoća je išla ‘glatko’. Kao što sam gore napisala – imala sam ‘svog’ doktora koji je bio upućen u moju anamnezu i od prvog našeg susreta veću podršku i osjećaj humanosti nisam doživjela od niti jednog doktora prije, niti ikada poslije. On je bio na godišnjem odmoru u periodu kad su bili moji zadnji tjedni trudnoće i znala sam da me vjerojatno čeka još jedan porod bez njega, ali bila sam spremna, jer iskustvo prva dva poroda dalo mi je ‘uvid’ u ono što me potencijalno čeka. Naravno da sam priželjkivala da moja beba dočeka svog doktora i da se nekako potrefi da on bude baš u smjeni kad ja krenem rađati, i da mi je netko rekao da ću to i doživjeti, rekla bi mu ‘NO WAY’.

Oba moja prva poroda su prošla dobro i nemam neko negativno iskustvo, osim da su neke stvari mogle biti drugačije izvedene, kao npr. epiziotomija u  prvom porodu i rezanje hemeroida, a u drugom porodu definitivno se moglo pričekati djelovanje anestetika prije šivanja jer me samo šivanje boljelo možda i više nego porod. Prvi porod mi je pomalo i u magli s nekim dijelovima jer sam dobila nešto za opuštanje, a u drugom sam bila svjesna svakog trenutka jer je gospođa curka odlučila doći baš na svoj način i ne čekati nikoga i ništa.

A ova treća gospođica, e, s njom sam bome bila pametnija i dugo ostala kod kuće, tako da sam došla na 10cm otvorena odmah na stol za porod (koji je u brodskoj bolnici btw novi i ekstra udoban u odnosu na onaj na kojem sam bila u prva dva poroda) i dočekalo me super osoblje, i predivna babica koja mi je sve objašnjavala što će, kada i kako napraviti i doktor koji me primio bio je skroz cool – možda jer je znao da dolazi onaj ‘moj’ doktor koji će me poroditi. A onaj specijalizant s početka ove priče – on se nekako našao isto tu, ali samo da kaže dobro jutro mom suprugu i pogledavši u mene, lagano se okrenuo i otišao. A dan, dva poslije u viziti sam shvatila koliko su i oni svi ljudi, koji imaju svoje šefove pred kojima su ‘manji od makova zrna’, i koji samo ‘mišiće’ mogu pokazivati na onima koje ‘pucaju’ hormoni i koje su najranjivije na svijetu – trudnice i majke.

Ono najbitnije što želim reći svima onima koje se pripremaju na vaginalni porod da su češljić i termalna voda spas u trudovima, a moj osobni spas je bila molitva i obraćanje Gospi da me provede kroz bol i strah koji sam prolazila ‘penjući’ se na tu planinu zvanu porod. Kao ‘planinu’ sam još svoj prvi porod opisala – negdje sam to pročitala, kao i onu ‘požuri polako’ na svoj porod jer uistinu tako i je, ideš korak po korak dok ne dođeš do vrha, i onda se spuštaš nakon trećeg porođajnog doba u podnožje planine, sa svojim malim čudom u rukama i ne možeš riječima opisati tu sreću u kojoj si se našla nakon tolike boli.

I to bi otprilike bilo sve što želim napisati o svom trećem porodu i poželjeti svakoj budućoj rodilji porod kakav je bio ovaj moj treći, ako ne i bolji; oni u kućnom ambijentu su vjerujem još milijun puta iskustveno bolji i jači.

Ali, trebamo raditi na jačanju svijesti i pažnji koju rodilje zaslužuju i svemu kroz što prolaze od prvog susreta sa svojim doktorima. Divnih sestara, babica i doktora ima, i samo neka ih bude još i više.

A ti mama lavice, pobrini se da tvoja ‘jača’ polovica bude s tobom na porodu (ne mora to biti suprug, s mojom kumom je mama bila na oba poroda i ona ju je hrabrila i bila uz nju u svakom trenutku poroda) i da budeš dovoljno snažna i jaka da se izboriš za sve ono što zaslužuješ i želiš na svom porodu – jer porod je, vjeruj mi, tamo gdje spoznaješ koliko si kao žena jaka i hrabra, tamo gdje se ti rađaš kao majka. 

Fotografije: privatna arhiva autorice

Objava moja priča s trećeg poroda: iskustvo koje me oslobodilo straha pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dok prolaze moji zadnji dani ovog putovanja zvanog trudnoća želim ostaviti još jedan pisani trag kako bih i sama ponekad se prisjetila koliko je važno čuvati njih – majke, a pogotovo one koje osjete još jedno srce ispod svoga.

Nisam planirala da ću ovu trudnoću doživljavati ovako, niti da neću raditi skoro pa cijelu trudnoću, niti da ću upisati još jednu ‘stepenicu’ u svom cjeloživotnom obrazovanju i polagati ispite do 9. mjeseca svoje trudnoće – ali eto, nisam ni planirala detalje života u trudnoći, jednostavno dan po dan kockice su se slagale i stvarale predivne uspomene. U tom slaganju uspomena, kad pogledam sada unazad par mjeseci nekako mislim da se sve posložilo baš onako kako je trebalo i da je dobro što sam otišla vrlo brzo nakon saznanja da sam trudna na komplikacije (premda nam je bilo financijski vrlo izazovno) jer sam ‘izašla’ iz kruga razgovora gdje sam posvećena trenutačno u mom životu manje bitnim stvarima i drugima, i gdje sam se mogla u potpunosti posvetiti onom najbitnijem – čuvanju svoje bebice.

Bez obzira na to da mi je trudnoća od početka krenula kao visokorizična radi heparinske terapije koja mi je i u ovoj trudnoći uvedena kao nužna za održavanje trudnoće, te da sam ‘završila’ na komplikacijama prije kraja prvog tromjesečja; pokušala sam pronaći načine da upotpunim svoje vrijeme na kvalitetan i meni svrsishodan način. I onda se otvorila jedna prilika koju nisam htjela propustiti, iako me obuzeo strah hoću li ja to moći. Ali evo, odvažila sam se, upisala pedagošku izobrazbu za nastavnike i u 3 mjeseca odslušala 5 predmeta i uspješno ih položila. Jer sam slijedila svoje srce – kao i uvijek. Premda, komentari (posebno od meni nekih bliskih ženskih osoba) nisu bili baš podržavajući radi subjektivnih stavova i nedostatka razumijevanja prema osobi koja odjednom ima dosta slobodnog vremena koje želi korisno provesti. I mene to generalno uvijek smeta – ta ljudska nemogućnost upućivanja lijepe riječi drugoj osobi i shvaćanja da nismo svi jednaki, ali podržati se uvijek međusobno možemo.

I bilo je još tih nekih nepodržavajućih komentara u zadnjih par mjeseci, ali nekako trudim se reći odmah što mislim o takvim stavovima jer kasnije se pitam: „Zašto nisam nešto rekla? Zašto sam prešutjela?“. Kao npr. na komentar da smo se odlučili na treće dijete i da sam trudna – JEL’ ME NIJE STRAH NEKE GENETSKE ANOMALIJE (čija mogućnost raste s brojem godina – a ja eto, rodit ću u u 38. godini)! Uglavnom znam da su takvi komentari ishod vlastitih nesigurnosti i propitivanja o onome što mi negdje ‘duboko’ u sebi želimo i jer eto, ljudska narav je ponekad neobjašnjiva; ali svejedno iznošenje naglas takvih stavova prema drugim osobama nikad neću moći u potpunosti razumjeti. Činjenica je da nikad onaj ko’ nije bio u tvojim cipelama ne može znati kroz što prolaziš, niti svoju situaciju uspoređivati s tvojom – i upravo je to ono od čega se pokušavam odmaknuti i ne biti dio kruga ljudi koji nisu podržavajući i suosjećajni (pa makar i pogledom ili nekom neverbalnom gestom) prema onima kome se obraćaju.

Kad bi počela nabrajati sve komentare koje sam dobila ‘na račun’ svoje trudnoće bio bi to jedan dugački popis koji bi se mogao uvesti i kao neko “Pravilo (pravila) što ne govoriti trudnicama”! Kao npr. “Što će biti (cura ili dečko)” ili još bolje kad me neka tamo susjeda iz djetinjstva pita “Pa neće valjda opet cura biti?” A ja kažem pa hoće, i onda nastavak razgovora – A dobro, sljedeće će biti muško. Jer to je vrlo bitno da barem jedno dijete bude muško, a ne da su svi dobro i zdravi! Ili kada dođeš u 9.i mjesec pa svaka druga osoba koju sretnem me pita “Kad ću roditi”? Pa kako ja to mogu znati, ako porod nije zakazan?!

I tako ima niz tih pitanja koja su me ‘bacila’ u razmišljanja gdje ovaj svijet ide i zašto ne ide u dobrom, podržavajućem smjeru za trudnice i majke, jer eto ja sam već dosta dugo pod naletom hormona i snažnih osjećaja koji moja racionalna reagiranja na svakodnevne situacije svode na minimum. Ali – naravno da nije uvijek sve negativno i crno, i da ima i onih koji su mi se uvijek s osmijehom na licu obratili. A posebno ima tih nekih ljudi u mom životu koji su mi uputili najljepše riječi podrške i dali mi snage vjerovati da možeš biti podrška i potpora kad to uistinu i želiš.

Jer trudnoća, ona za mene uglavnom nije razdoblje opuštenosti, smirenosti i ‘normalnog’ svakodnevnog funkcioniranja, i znam da nije niti za puno drugih žena koje ju jedva čekaju, koje sa strepnjom svaki tjedan iščekuju, svaki pregled, svaki otkucaj srca i sve ono što nosiš ispod svog srca punih 9 mjeseci (ako imaš sreće!).

Bilo je nekih misli koje su me opterećivale u ovoj trudnoći, i koje su i dalje negdje tu oko mene, ali nisam dopustila da one ‘dirigiraju’ moj dan i da utječu predugo na moje opće stanje.

I zato sam nekako u ovoj trudnoći usprkos svim komentarima i okolnostima koje su me okruživale pokušavala ostati smirena i dobro sama sa sobom koliko god sam to mogla. A uvijek u tome mi je pomogla vjera i molitva. I jučer dok sam sjedila u čekaonici i čekala svoj prvi ctg i pregled koji mi je ledio krv u žilama, zamolila sam sve one u Koje vjerujem da me vode svojim pozitivnim mislima i nadom da će biti sve u redu i da ću sve što trebam, proći uz Boga.

To je moj način pronalaska mira i pomirenja sa svime s čime se nosim u sebi! I koliko me je god jučer pregled iscrpio emocionalno, i psihički, i fizički, doživjela sam i jedan divan susret s medicinskim bratom koji mi je vadio krv na način kako to dosad nisam doživjela. Jer bio je sav čovječan prije svega, pun razumijevanja i suosjećanja s obzirom na moje stanje – i to je ono jedino i uvijek što očekujem od drugih ljudi – ta doza ljudskosti koja toliko puta izostane uz neke neshvatljive izlike i nerazumijevanje tuđih osjećaja i stanja.

I onda shvatim i pokušavam to živjeti – da nije svaka emocija namijenjena meni i da ne moram na svaki osjećaj reagirati. Neke emocije su tu da nas ojačaju, da nas upozore i osvoje od onoga što nije za nas i da ih samo osjetimo, a ne živimo, niti slijedimo.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zrinka Lucić (@luciczrinka)

Koliko god to bilo meni zahtjevno slijediti – trudim se i vjerujem da balans dana i događaja u danu ‘napravi’ svoje jer kako se ti osjećaš i kako se ponašaš – na to možeš utjecati, ali što će drugi misliti i reći, te kakvu će ti energiju poslati – o tome nitko od nas ne odlučuje, samo o tome koliko ćemo dozvoliti da to utječe na nas.
Biraj riječi i energiju koju upućuješ drugima onakvu istu kakvu ti želiš primiti i doživjeti! I vjerujem koliko god smo svi različiti, očekujemo svi jednako poštovanje i razumijevanje od ljudi oko sebe i tretman u kojem ćemo se osjećati dobro i ugodno.

Tebi koja čitaš ovo želim da se okružiš pozitivom i da znaš da uvijek možeš birati što će te dotaknuti, a što ćeš pustiti da vrijeme odnese! A pogotovo kad osjećaš dvostruko svako iskustvo zbog svog stanja – koliko je moguće budi usmjerena na sebe i srce ispod svog srca jer to je jedino bitno u tim najosjetljivijim i najemocionalnijim trenucima tvog života!!

Sretno ti mama i pruži drugima kad i koliko možeš UVIJEK ono što želiš da drugi pruže tebi!

kako smo se odlučili za treće dijete?

Objava o neželjenim komentarima i posljednjim mjesecima trudnoće pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako ono kažu da mi je netko dao novčić za svaki put kad sam rekla nema šanse – imala bi puno novčića. Tako nekako je bilo prošle godine moje mišljenje u vezi još jednog djeteta. Ali sada sam daleko već od tog mišljenja, u skoro 7. mjesecu trudnoće i čekamo još jednu curicu koja će uveličati našu obitelj.

Puno toga smo prošli i suprug, i ja kroz moje trudnoće i sekundarnu neplodnost, odnosno nemogućnost zadržavanja trudnoće nakon jedne uspješne; i nismo uopće razgovarali o tome želimo li imati još jedno dijete. Zapravo, nekako smo nakon što smo napokon dočekali našu drugu curicu bili uvjereni da nas je Bog podario s onim za što smo se molili i da smo mi našu obitelj doveli do broja koji je za nas konačan.

Međutim, prošle godine, nakon predivnog putovanja u Rim sa suprugom i povratka u svoju rutinu nekakvi signali su mi stalno dolazili koji su poticali to pitanje u meni – želim li ja još jedno dijete?! Ti signali nisu bili ništa posebno značajni, nego u vidu svih oko mene koji su čekali svoju drugu, treću i četvrtu bebicu; ali ne znam jasno objasniti što je to mene ‘kopkalo’ da sam počela razmišljati o tome. Sjećam se jednog ljetnog razgovora na bazenima s poznanicom koja je s malom bebicom u naručju pričala kako je ispunjena i kako joj je srce sada puno, jer nakon gubitka bebice dugo joj (im) je trebalo da se uopće usude i odluče na sljedeću trudnoću, te znam da je bila iskrena s pričom o ispunjenosti. I razmišljajući o tim njenim riječima prvi put sam naglas izgovorila: mislim da ja nisam završila sa svojim trudnoćama i da možda želim još jedno dijete.

Kada sam došla doma pričala sam sa suprugom i on mi je tada prvi puta rekao da i on ima taj osjećaj u sebi, ali ga nikad ne bi izrekao naglas da ja nisam tu temu spomenula jer zna kroz što sam prošla u svojim spontanim pobačajima. Ta njegova podrška i suosjećajnost prema meni kao majci njegove djece mi znače SVE u trenucima kad ja nisam sigurna što želim i kad se premišljam oko svojih osjećaja i želja.

Jer jedno pitanje me proganjalo dugo nakon što sam izrekla naglas da ja možda želim još jedno dijete:

Smijem li se usuditi uopće željeti još jedno dijete nakon teškog puta do drugog djeteta?

Znala sam ako se i odlučimo za treće dijete čekat će me vjerojatno svakodnevno bockanje heparinskim injekcijama i migrene od kojih ću povraćati i radi kojih neću moći funkcionirati, ali svejedno, to pitanje u meni je sve više ‘raslo’!

Pustila sam ‘taj’ osjećaj da u meni bude neko vrijeme, međutim svaki razgovor vodio je ka’ tome da još više razmišljam o tome i da moram sama sa sobom odlučiti želim li ja to, i ono najbitnije jesam li spremna i psihički, i fizički proći kroz još jednu trudnoću koja će vrlo vjerojatno biti od starta okarakterizirana kao visokorizična radi prethodnih spontanih pobačaja, i uz to popraćena mojim strahovima od samog početka.

Koliko god je moj suprug bio uz mene u svim mojim borbama sa sekundarnom neplodnošću, svakodnevnom ubrizgavanju injekcija heparina i potvrdi da i njega ‘nešto vuče’ da probamo imati još jedno dijete, odluku da li ja želim prolaziti sve navedeno kroz još jednu trudnoću i opet potencijalni gubitak prepustio je meni. U smislu, bit ću uz tebe, ali znaj da mi je teško gledati te kako se patiš s migrenama, kako si nemoćna dok treći dan povraćaš od bolova, a ne smiješ uzeti ništa što ti olakšava bol i taj strah koji ćeš najviše ti osjetiti – o tome moraš sama odlučiti imaš li kapaciteta za sve to prolaziti još jednom.

I tada sam odlučila otići na mjesto na kojem ću pronaći mir. Bio je 8.i u mjesecu i pomolila sam se Gospi od Brze pomoći – za putokaz i osjećaj kojeg trebam slijediti.

U tom nekom periodu smo otišli i na more gdje sam upijala sve ono dobro što plavetnilo i zvuk valova daje, te sam provodila najviše jutarnjeg vremena u šetnjama i trčanju pokušavajući osjetiti za što je moje tijelo i um spreman u razdoblju koje je preda mnom. Vraćajući se s ljetnog odmora naručila sam se na godišnji sistematski pregled gdje sam ispričala ginekologinji što sam sve prošla, koliko je trudnoća iza mene i mojoj možda želji za sljedećom trudnoćom. S obzirom na fizičko stanje sve je bilo prema sistematskom pregledu uredu i nalazi su bili uredni – što mi je dalo dodatnu radost i poticaj da nastavim razmišljati o potencijalnoj trudnoći.

Osim sistematskog pregleda vrlo važno mi je bilo i obaviti pregled kod svoje neurologinje jer sam bila na terapiji za migrene i ona me poslala kod hematologa radi dogovora oko uzimanja heparinske terapije u budućoj trudnoći, uz napomenu da krenem odmah uzimati andol 100 ako planiram trudnoću i vitamin D koji mi je bio na niskim razinama prema nalazima krvi. Tijekom razgovora s hematologom shvatila sam da je odluka o trudnoći zaista na meni i da mi ne može nitko dati neko ‘zeleno’ svijetlo koje će značiti da me čeka sigurna trudnoća. O uzimanju heparinske terapije dogovor je da se savjetujem sa svojim ginekologom koji mi je uveo tu terapiju u prethodnu trudnoću i da obvezno pratim krvne pretrage na transfuziji koji će mi ukazivati na neuobičajene parametre krvi. I taj doktor me pitao jesam li sigurna da želim još jednom prolaziti kroz visokorizičnu trudnoću. Taj doktor igrom slučaja znam ima četvero djece i nisam se ‘dala’ pokolebati pred njegovim riječima jer sam mnogo puta doživjela komentare koji ‘ne drže u potpunosti vodu’ i nisu utemeljeni na konkretnim primjerima što mi je i navedeni doktor potvrdio koliko su razlozi gubitka trudnoće nejasni i nepotvrđeni u većini slučajeva bez obzira na napredak medicine.

Osim gore navedenog odlučila sam obaviti još dva pregleda prije svoje konačne odluke da ja budem ‘na miru’ sama sa sobom. Prvi pregled je bio kod mog ginekologa koji je nakon pregleda rekao da se nemam zašto brinuti što se tiče fizičke spremnosti za sljedeću trudnoću, te da će biti uz mene u cijeloj trudnoći i da krenem odmah s aktivnim folacinom i andolom 100 radi predostrožnosti s obzirom na pretrage trombofilije.

Te moj drugi ‘pregled’ koji je zapravo bio razgovor s mojom prijateljicom koja je psihologinja i psihoterapeutkinja, a s kojom sam uvijek mogla ‘olakšati’ sve ono što mi je na duši. Najviše me zapravo ‘patila’ misao da iz nekih krivih razloga ne želim ovu trudnoću. Jedan od tih ‘krivih’ razloga je bila zasićenost poslom kojeg radim i spoznaja da imam pravo na 3 godine porodiljnog nakon trećeg djeteta. Nisam se mogla riješiti tih negativnih misli kako to nije nešto dobro čim o tome razmišljam toliko intenzivno. Međutim, kako mi je moja psihologinja objasnila – i negativne misli su dio života i moramo ih pustiti da prođu, te biti svjesna da svaka žena razmišlja o te 3 godine porodiljnog i da to nije nužno nešto negativno, nego opcija koja mi može biti na raspolaganju.

I tada, nakon svih svojih pregleda i na neki način ‘smirenja’ od stručnih ljudi kojima vjerujem rekla sam svom Karlu da sam odlučila, i da ne želim biti u životu vođena strahom i bojazni od onoga što može biti, nego ljubavi i vjerom u ono lijepo što se može dogoditi.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zrinka Lucić (@luciczrinka)

Nisam htjela biti opterećena sljedećom trudnoćom i nakon prvog neuspjelog pokušaja sama sebi sam ‘posložila’ da život ide, i da sam (smo) sretni ovako kako jest, a ako se dogodi i kad se dogodi tada ćemo biti blagoslovljeni onim što nas čeka.

Otprilike je tako bio tijek našeg puta prema mojoj sljedećoj trudnoći, i ona se zatim vrlo brzo dogodila.

Odmah nakon saznanja o trudnoći krenuo je i strah kojeg sam očekivala i s kojim još uvijek živim.

Na heparinu sam i osjetim to malo srce ispod svoga najljepšim udarcima u stomaku, i ne mogu vam opisati koju sreću i zahvalnost osjećam svaki dan. Nije lako prolaziti kroz ovu trudnoću s migrenama i strahovima koji me prate, ali ta misao da ja mogu još jednom sve to proći i da želim je bila jača od svega negativnog s čime se borim.

I zato sam odlučila i napisati svoju priču, kako bi tebe, koja sanjaš, razmišljaš i premišljaš se rekla ti da je svačiji put drugačiji i da nema tog osjećaja koji može nadomjestiti ono što imaš u sebi kad znaš da činiš što TI želiš.

Uvijek će biti komentara, nekog oblika sebičnosti s kojom smo svi mi okruženi; ali ne želim se osvrtati na one koji nisu podrška, pogotovo za žene koje su prošle neke bolne i teške događaje u svom životu vezano za neplodnost i pokušaje zadržavanja trudnoće. Svaka od nas ima neku svoju priču, i svaka od nas se ‘nosi’ na svoj način s onim što nas je u životu ‘zadesilo’, ALI svaka od nas bira kojim će riječima biti ljubazna i podrška, zato biraj onako kako bi željela da tebi netko govori.

I budi hrabra, odvaži se na ona putovanja koja smatraš da će te ojačati i učiniti boljom, pozitivnijom i hrabrijom.

Moja priča će nekome možda biti samo još jedna u nizu priča o sljedećoj trudnoći, ali nekome će vjerujem biti i ‘vjetar u leđa’ da se odvaži na ono što je neobjašnjivo najteže, ali i najljepše u današnjem svijetu – a to je majčinstvo.

I ono zašto je mene nešto ‘vuklo’ prema još jednom djetetu su moji brat i sestra, i odnos koji imam s njima što je za mene nešto najbolje što imam u životu, te podrška moje okoline, odnosno moje mame i sveki koje su, i uz djedove, uvijek tu za nas, i za svoje unuke i koje će učiniti sve što mogu da nam olakšaju svakodnevicu i ponekad suprugu i meni ‘priušte’ koji dan bez djece.

Jer kako kažu za odgojiti dijete potrebno je selo – a moj Karlo i ja smo u fazi kad smo uvjereni da imamo to ‘selo’ uz sebe i da nas dvoje prije svega imamo kapaciteta za još jedno biće u našem životu – zato odluka o još jednom djetetu je bila za mene logična jer smo nas dvoje skupa u svemu, i trudimo se biti oboje prisutni roditelji i na kraju svakog dana jedno uz drugo, u dobrim i manje dobrim danima.

A tebi hvala što me čitaš i što mi se javiš sa svojim komentarima, dvojbama i mislima o kojima pišem u ovim ‘prozorima’ našeg društva.

Objava kako smo se odlučili za treće dijete? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Da mi je netko dao novčić za svaki puta kada sam imala migrenu zbog koje sam propustila neki bitan događaj ili bila ‘napaćena’ na tom događaju – imala bih puno novčića sada. Šalu na stranu – samo oni koje je migrena dovela do iscrpljenosti i nemogućnosti normalnog funkcioniranja znaju koliko to stanje narušava kvalitetu života.

Još od srednje škole osjetila sam bolove u području glave koje su bile okarakterizirane od strane doktora kao glavobolje uzrokovane stresom i povećanom napetošću uslijed učenja i načinom ‘nošenja’ sa svakodnevnim pritiscima. I tada sam već bila upoznata da kofein, čokolada i slatko općenito, te crno vino mogu dodatno pogoršati stanje glavobolje, te ih je bolje izbjegavati kada osjetim da me krene boljeti glava. Prema potrebi koristila sam lijekove protiv bolova koji su mi donekle pomagali da mi ‘prođe’ glavobolja i da nastavim nakon 1-2 dana (ponekad i 3) normalno funkcionirati. Korištenje bilo kakvih lijekova, čak i onih za koje mislimo da su bezazleni treba uvijek uzimati S OPREZOM i kontrolirano od strane liječnika, ili prema preporuci liječnika (naravno, i uz obvezno čitanje uputa što se smije, a što ne smije prilikom korištenja lijekova raditi – npr. voziti, i koje nuspojave možemo osjetiti korištenjem određenih lijekova).

Nekako sam se naučila ‘nositi’ sa svojim glavoboljama i prolazila sam kroz život s njima misleći da druge nema nego tako živjeti, a ponekad je bilo stanje bolova koji su uzrokovali povraćanje, nemogućnost jela 2-3 dana i ‘čekanja’ da glavobolja prođe. Takve vrste glavobolja su najčešće bile uslijed promjene godišnjih doba i promjene vremena, pa sam shvatila da sam donekle i meteoropat.

Sve dok nisam ostala prvi puta trudna kada sam znala da lijekove koje sam do tada koristila ne smijem koristiti u trudnoći i počela pronalaziti alternative kada bi me krenula glava boljeti. Jedna od njih je bila i himalajska sol koje se i dan danas sjećam koliko sam povraćala kada sam ju popila u čaši s malo vode – nešto odvratnije u životu nisam probala. Ali eto, na sve sam bila spremna samo da ne pijem te lijekove koji se ne preporučuju za piti u trudnoći, a koji su mi inače prije trudnoće suzbijali jaku glavobolju. Možda jedan od težih dana u svojoj prvoj trudnoći mi je bio kada sam došla na odjel ginekologije i molila doktora da mi nešto napravi samo da glavobolja prođe. Nekad sam bila sreće da mi daju infuziju, a nekad su mi rekli i da mi ne smiju ništa dati jer sam trudnica i da odem kod svog doktora kako bi me poslao na neurološku obradu. I tada sam se prvi puta počela raspitivati o toj neurološkoj obradi i saznala da neke žene ‘pate’ od takvih vrsta glavobolja radi kojih dobivaju injekcije koje olakšavaju bol. Tada sam shvatila i da se moje glavobolje uglavnom javljaju krajem tjedna kada tijelo već akumulira određenu količinu stresa i otpušta ga kad se smanjuje i napetost svakodnevice. Osim glavobolja s kojima sam se borila moja prva trudnoća je bila uredna, te sam radila do samog kraja i koristila 1 dan dodatnog godišnjeg odmora svaki mjesec za odlazak kod doktora što mi je jako puno značilo kada sam imala glavobolje.

Tada su mi doktori rekli da većinu trudnica glavobolje popuste u trudnoći, a da sam ja očito u onom manjem postotku koju glavobolje još jače napadaju u tom ‘blaženom stanju’.

Prošla je moja prva trudnoća i prva godina s mojom prvom curicom, i došao je novi posao, novi izazovi s vrtićem, godinu poslije nova trudnoća koja je završila s gubitkom; i iza nje su se dogodile još dvije izgubljene trudnoće od kojih sam se oporavljala i ne razmišljala tada o glavoboljama koje su me povremeno pogađale.

I napokon je došla trudnoća koja je uspješno završila uz heparinsku terapiju, te sam nakon što je moja druga curica malo narasla odlučila krenuti s neurološkom obradom kako bi napokon dobila pravo na korištenje lijekova novije generacije koji se mogu dobiti jedino od strane specijaliste kod kojega se prolazi obrada.

Kroz neurološku obradu sam saznala da imam kako liječnici zovu ‘klasičnu migrenu bez aure’ i da sam kandidat za terapiju s tom novijom vrstom lijekova koji se koriste izričito za migrene.

Sada, godinu dana poslije uz povremeno uzimanje tableta novije generacije koje mi relativno brzo ‘umire’ migrenu, mogu reći da mi je drago što sam se odvažila proći neurološku obradu jer sam naučila kako slušati sebe i signale koje ti tijelo daje. A to je za mene kao majku male djece uz puno radno vrijeme u poduzeću jako bitno – osluškivati sve ono što mi tijelo govori.

Sjećam se jednog događaja od prije tri godine kada sam se ujutro u nedjelju probudila s migrenom, a taj dan smo imali planirani izlet s prijateljima i djecom, koji naravno nisam imala ‘srca’ otkazati. Naravno, otišla sam na izlet koji je zahtijevao 40ak minuta vožnje u jednom pravcu i nekako sam cijeli dan ‘pregurala’ na suncu, kupanju, s djecom i ekipom, uz tablete, i pri povratku sam samo jedva čekala da dođem svojoj kući i odem pod tuš. Jer kod takvih migrena samo tuširanje mi je pomagalo kod popuštanja bolova. Pri povratku kući uslijedilo je povraćanje i oporavak cijeli dan u zamračenoj sobi bez ikakvog ometanja – zamislite kako to izgleda s malom djecom, kad ne možeš funkcionirati, a oni ‘traže’ svoju mamu.

Godinu dana poslije sam otišla na neurološku obradu.

A godinu iza neurološke obrade otrčala sam svoju prvu utrku Prevencijom do zdravlja i baš to jutro me takva migrena počela ‘ribati’ da sam jedva čekala doći svojoj kući i – POSLUŠATI SVOJE TIJELO. Taj dan i to jutro moje tijelo sigurno mi nije poručivalo da idem trčati utrku – ali za mene, neki događaji se ne propuštaju, premda sam se oporavljala jedan cijeli dan poslije utrke! Ali vrijedilo je – definitivno, uz moje male navijačice ja sam otrčala svojih 5km i bila najsretnija na svijetu što sam dio ‘malog’ kotačića koji čini dobro u ovom svijetu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zrinka Lucić (@luciczrinka)

Energija i dobra vibra kakva je bila na utrci mi uvijek daju snagu da ‘guram’ sebe i da ‘trčim’ iznad svojih granica jer nekako – ako ne slijedim svoje instinkte, to nisam ja.

I zato drage moje čitateljice – hvala vam što mi se uvijek javite nakon mojih napisanih tekstova za Supermame (one koje su to – znat’ će) – i znajte da ste i vi moj ‘vjetar u leđa’ za sve dalje.

A ovim tekstom se nadam da ću barem jednu od vas potaknuti da se brinete za sebe i da slušate svoje tijelo i svoje instinkte – jer kad je MAMA DOBRO, SVE OSTALO ĆE BITI DOBRO.

migrena i ostali izazovi trudnoće – SUPERMAME

Fotografije: pexels.com

Objava kako funkcioniraju mame koje imaju migrene ili glavobolje? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije malo više od tri mjeseca proslavila sam osmu godišnjicu braka na putovanju gdje sam nakon dugo vremena osjetila onaj predivan osjećaj kad smo samo nas dvoje u našoj vezi – sami, bez distrakcija (djece) i rutina kojima ‘robujemo’.

Prije samog putovanja doživjela sam jedan susret koji me doslovno ‘izuo iz cipela’ u smislu koliko je potrebno da se čovjek navikne opet živjeti sam, nakon 40 godina zajedničkog života. I koliko je dragocjeno kad imaš nekog pored sebe koji je s tobom u svim burama i olujama života – i koliko je potrebno razumijevanja, podrške, i još malo razumijevanja da bi bio sretna jedinka u cjelodnevnom i svakodnevnom partnerskom odnosu, i posebno ako to uključuje djecu kojima si posvećen većinu svog dana (fizički) dok su mali. Karlo i ja smo 12 i pol godina zajedno, i malo više od 8 godina u braku, i ponekad se uhvatim u razmišljanju koliko smo se promijenili oboje, i koliko nismo otkad smo skupa. Ono najljepše od svega je što smo se ‘spojili’ u periodu naših života kad smo oboje bili na sličnim valnim duljinama i željeli slične stvari – vezu, brak i djecu! Što djeca više rastu sve smo svjesniji da ćemo jednog dana ostati on i ja (ako Bog da), jer djeca će otići (nadam se i vraćati), ali ta svjesnost trenutka u kojem živim – to želim osjećati svaki dan i biti zahvalna na tome svaki dan, jer nitko od nas ne zna koliko godina imamo zajedničkih! Ali znamo što imamo iza sebe i kad gledamo naše cure – koje su ispred nas – znamo da smo zajedno bili u našim mukama i u našim sretnim trenucima, i to je ono najljepše što sam osjetila na našem putovanju u Rim – naše zajedništvo i zahvalnost što smo opet na putovanju, nas dvoje i uživamo jedno u drugom!

Naše putovanje je krenulo u noćnim satima da bi mogli ostaviti auto na čuvanom parkingu i stići na rani i direktni let iz Zagreba za Rim, i samo taj osjećaj da smo sami u autu i da nema onih glasova: „Mama!“ „Tata!“ svake 2 minute je bio u najmanju ruku za nas neobičan i nesvakidašnji! A biti opet u zraku zajedno, nakon punih 8 godina i prvog zajedničkog leta na medeni mjesec je bila posebna sreća.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zrinka Lucić (@luciczrinka)

Rim je dugo bio na wishlisti i ono što bi istaknula od Vječnog grada je njegova povijest, te predivne europske ulice, znamenitosti koje su u krugu 20 minuta hoda i veliki trgovi puni života, a kada sve to doživljavaš s osobom koja korača s tobom zajedno kroz život – onda je to putovanje posebno ugodno.

Putovanja su nekada bila puno učestalija u mom životu i premda se to promijenilo otkad sam postala mama svjesnija sam koliko su mi putovanja dobro činila i koliko me ona obogaćuju i čine sretnijom i zadovoljnijom osobom. Upravo to zadovoljstvo i sreća su ‘isplivali’ na površinu na putovanju u Rimu i samo sam upijala svaki djelić vremena koje sam provela u dugim šetnjama do Trastevere četvrti i obilasku povijesnog Vatikana, Koloseuma, Pantheona, Španjolskih stuba i Fontane di Trevi. Jedan od najljepših pogleda i užitaka u Rimu je bio s Terrazza del Pincio gdje smo se Karlo i ja porječkali i nedugo nakon pomirili, ali i to je dio života kojeg živimo i ono što je najbitnije za mene je kako se ‘nosimo’ sami sa sobom i pogotovo jedno prema drugom, kako se odnosimo kada dođe do neke rasprave i neslaganja. Nastojim djelovati na način na koji reagiram i što u kojem trenutku želim reći, a što želim objasniti kada se situacija ‘ohladi’.

I nekako sam kad pogledam unazad par godina ‘sazrela’ u tom smislu da me ne trigeriraju brojni trenuci koji bi me prije razljutili i izvukli iz mene ono ‘najgore’, ALI, ono čemu se još uvijek učim, i čemu će me život sigurno učiti je kako svađu, prepirku, raspravu objasniti svojoj djeci!! Jer – ta djeca su kao male spužvice i znam da na njih od rođenja utječe odnos mame i tate, i koliko god ih mi pokušavali ‘sačuvati’ od onoga što nije za njihove uši, oni nekako čuju i osjete tu međusobnu energiju u obitelji – i naravno prenose ju dalje i s njom žive i rastu!! Mišljenja sam da djecu treba sačuvati od nepotrebnih razgovora i da njihove male glavice ne treba opterećivati što/kako i oko čega se mama i tata ne slažu i raspravljaju; ali sam mišljenja i da trebaju biti svjesni da nijedan odnos nije idealan i da suživot i odnosi iz nas ponekad ‘izvuku’ i ljutnju, i tugu i bijes – koju svakako trebamo kontrolirati tako da ne povrijedimo nekoga s izrazima naših osjećaja.

Odnosno, kako će se drugačije djeca, i mi odrasli naučiti nositi s emocijama ako im ne dozvolimo da ih proživimo – upravo me to nedavno ‘bocnulo’ kad mi je moja 7-godišnjakinja rekla:“Mama, ti uvijek kažeš da je OK biti i tužan, i ljut, i bijesan jer se to osjećaji koje trebamo osjetiti, a sad mi kažeš da se smirim!“.

Nositi se s tim osjećajima i znati ‘hendlati’ s njima (svim osjećajima)  – to je nešto što se uči kroz život, kroz gledanje odnosa oko sebe, i najviše kroz vlastita iskustva.

I upravo to želim pokazati svojim curama i sama sebi priznati – da učim, da griješim i da si to treba priznati i ići dalje, jača i sigurnija u svoje osjećaje i svoj način djelovanja.

Nekako je uvijek i gotovo sve u tom načinu i tonu s kojim razgovaraš sa svojim sugovornikom – možemo se ne slagati i razilaziti u mišljenju i viđenju situacije, ali povrijediti se riječima i djelima – to, mi odrasli trebamo naučiti našu djecu da nikad ne bi smjeli! A ako i to uradimo, naučiti reći “oprosti”, pristupiti drugome s podrškom i suosjećanjem je nešto najvrjednije što u životu kao čovjek možeš njegovati u sebi i prenijeti to dalje. Barem što se mene tiče.

I zato, ti, moj K – Nisi samo moj čovjek, moj si dom, moj mir, moje srce, moja srodna duša i moja sigurna luka – HVALA TI što si sa mnom i uz mene u našem vrtlogu života.

Želim da i dalje ‘izvlačimo’ najbolje jedno iz drugog, a i kad to ne činimo da budemo jedno uz drugo, i jedno za drugo! A naše putovanje u Rim je samo još jedan dokaz da ‘plovimo’ dobrim smjerom i da ponekad treba uzeti odmak od svakodnevice kako bi shvatili što imamo i što nas čeka.

Objava ljubav, roditeljstvo i ono između pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bliži se kraj školske godine, i dok moj prvašić odbrojava dane do školskih praznika ja razmišljam koliko je meni brzo prošla njena prva školska godina i koliko je ona odrasla kroz ovih 10 prethodnih mjeseci. Razmišljam o tome koliko je izazova, strahova i slutnji proživjela u svojoj prvoj godini u školi, i koliko sam ja s njom toga zajedno i sama sa sobom proživjela. Često mi padne na pamet ona misao dok držim svoju mlađu kćer u naručju i uspavljujem ju još kao bebu, kako dani sporo prolaze s djecom, a godine lete.

I koliko god mi neobično bilo, već sada, dok je ona tek napunila prije koji mjesec 7 godina se mogu poistovjetiti s tom mišlju da će sve tako brzo proći, da će mi ona, moj prvijenac tako brzo odrasti i da sve ono što prolazim s njom i mene mijenja, i definira kao skroz drugačiju osobu.

U izlasku s prijateljicom neki dan sjetila sam se koliko sam emocija nosila u sebi kada sam rodila svoju drugu kćer; jer će i ona uskoro roditi svoju drugu kćer i sama se bori s tim mislima kako će sada dijeliti tu ljubav i kako će to prvo dijete ‘pasti’ u drugi plan. Znam da se nekome to čini kao pretjerivanje, ali ja ju potpuno razumijem jer se i danas tako osjećam, kao majka koja je odrasla, ‘stasala’ i naučila kako biti majka uz svoje prvorođeno. I vjerujem, i znam da se ljubav između djece ne može mjeriti, i znam da je svako dijete drugačije, najprije karakterom, i znam da ne možemo odgojiti svoju djecu na jednaki način – jer mi nismo iste osobe u trenucima kad ih odgajamo, i jer zapravo mi se odgajamo u ulozi roditelja, a s prvim djetetom to sve činimo prvi puta – RASTEMO zajedno s njima.

Ono što je meni ‘teško’ padalo kad se rodila moja druga kćer, a između njih dvije je razlika od gotovo 5 godina je to vrijeme koje više nisam imala za nju – sve dok nisam shvatila da je i to dio rasta, i mog odrastanja s njom – da ju moram i pustiti, i naučiti da nisam uvijek tu i da ono što sada ima, svoju sestru je najveće bogatstvo koje je mogla dobiti i da ćemo iz dana u dan sve više učiti zajedno funkcionirati i dijeliti svoju svakodnevicu.

Uvijek sam ju branila, i stala uz nju, kraj nje, spustim se dolje da me vidi licem u lice i zagrlim ju – jer to najviše obje osjetimo i volimo kad nam je teško – a bilo joj je teško, nakon 5 godina nije bila jedina, došlo je jedno malo stvorenje s mamom kući i svi su joj rekli da će joj to biti najbolje u životu – imati sestru, a ona…ona je trebala vrijeme da se navikne na to sve drugačije. I je, naviknula se, prošlo je već 2 i pol godine, i već dugo su njih dvije kao mali Grga i Klara – jedna s drugom ne mogu, a bome ni jedna bez druge. Najslađe mi je kad ova mala nešto dobije (kiki ili lizalicu) pa traži još jednu za seku – to je ta ljubav koju sam gore u tekstu spomenula.

Svjesna sam da vrijeme ‘čini’ svoje i da ja odrastam uz svog prvijenca, ali ono što me uvijek iznova iznenadi je neka uspomena na koju naiđem, pa se prisjetim koliko je sve drugačije bilo kad je ona bila manja, koliko sam ja bila drugačija i koliko sam se JA promijenila uz nju.

Često joj znam reći kad vidim dozu ljubomore jer grlim i ljubim ovu našu malenu da je ONA moje prvo i da će uvijek to biti, i da seka i nitko to ne može promijeniti – i osjećam da se ona osjeća posebno s tim riječima i da bude smirena kad joj to kažem (barem još to mogu, dok minionka ne skuži i krene ispitivati: „Kako ja to mislim da je ona moje prvo!!“).

Kažu da nas iscrpe fizički dok su mali, a kad malo odrastu onda kreće psihički naporno roditeljstvo, i po primjerima iz svoje okoline nekako mi se čini da to i je tako. Ja sam još uvijek u onoj fazi fizičke iscrpljenosti i ne mogu još si ni pojmiti kako će to biti kad krene pubertet, ali svakako kad se osvrnem na ovu školsku godinu i njen, i moj rast, i odvajanje, i odlazak u školu solo, i izlazak van u parkić sama – ova školska godina za mene je definitivno prekretnica u smislu shvaćanja da više nemam tako malo dijete kraj sebe.

Onih prvih 5 godina u kojima uživamo s njima nekako je posebno jer ih svemu učimo i pripremamo za život – a onda kreće njihova samostalnost i upoznavanje sa svijetom onako kako oni to znaju i umiju.

Naravno, još kroz vrtić oni se uče izboriti za sebe, ali meni je posebno bilo ovo razdoblje prvog razreda kada uz sve obveze i brige ona sada počinje brinuti se za sebe i imati odnose sa svojim prijateljima i susrete koji ne uključuju mene – od profesora i starije djece u školi do susjeda, poznanika i stranaca koje sreće dok samostalno korača u svojoj 7-oj godini.

I dok se mnogi pripremaju za svoje prve prvašiće, ja svoju prvašicu ispraćam u svoje prve ljetne školske praznike i kao mnogi roditelji već organiziram na koji će ljetni kamp ići i kada/kako ćemo organizirati druženja i boravak dok sam ja na poslu.

A tebi, moja prekrasna djevojčice želim samo da rasteš i cvjetaš i dalje – ja ću se već naviknuti na sve bure i oluje koje me čekaju uz tebe.

Za njen početak novog životnog razdoblja kupila sam joj knjigu Ti, moja prekrasna djevočice (Nataša Ozmec, Jasmina Kosanović) koja slavi ljubav majke prema svojim djevojčicama i od srca ju preporučujem svim majkama i djevojčicama ovog svijeta!

Fotografije: unsplash, privatna arhiva autorice

Objava moje prvo dijete odrasta, a s njom rastem i ja… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Božić je sada već lagano iza nas, Nova godina je proslavljena i sutra je već za neke prvi radni dan u ovoj godini.

Ja sam danas napokon odlučila nekoliko svojih misli pretočiti na papir jer za mene riječi na papiru dobiju određenu težinu i smjer u kojem pokušavam ići. A pišem i zbog brojnih drugih razloga kao što je osvještavanje mojih misli i životnih situacija s kojima se suočavam i za koje znam da empatično neki doživljavaju, baš kao što i ja promatram tekstove koji mi “dođu pod oko”.

Počela sam pisati jedan tekst prije Božića dok mi je u životu “vladao” opći kaos sa svim obvezama i nekako sam se nadala da ću ga završiti u onoj prethodnoj godini. Ali to se nije dogodilo i upravo mi ta doza empatičnosti prema meni samoj nedostaje da se prihvatim baš takvu kakva jesam i da “smanjim” svoja očekivanja, te prihvatim da je sada, u ovoj fazi života tako, i da će s vremenom, s nekim drugim radnim mjestom za koju godinu biti nešto drugačije, malo bolja situacija i malo više vremena za sve što mi u danu nedostaje.

Gledajući svoj život unazad nekoliko mjeseci, zapravo otkad sam ponovno u radnom odnosu, nakon porodiljnog, ne mogu ne pomisliti kako mi jednostavno dan proleti, kako mi tjedan brzo prođe i kako imam osjećaj da stalno negdje “jurcam” i kako usprkos tome ne stižem sve što želim napraviti u tom danu/tjednu/mjesecu. Prošli mjesec me posebno “pokosio” jer sam uz svoj posao (radim od 8-16h) upisala i tečaj digitalnog marketinga (3 puta tjedno), te uz kućanske obveze i obveze oko jednog vrtićanca i jednog školaraca, obavljala i sto pretraga radi neurološke obrade u vezi migrena i opet dobila kroničnu upalu sinusa koju još uvijek “vučem”. Zadnji tjedan prije Božića bilo je i nekih domjenaka i susreta koji su moje obveze još dodatno opteretili i samo sam se pitala kako ću stići sve obaviti do Božića.

I eto, nekako jesam, malo sam zastala, pogotovo nakon Božića i nekoliko dana poslije Božića i osvijestila sama sebi da trebam usporiti i da trebam na neki način uvesti određene promjene koje će mi olakšati moju svakodnevicu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zrinka Lucić (@luciczrinka)

Sve ovo što proživljavam zadnjih nekoliko mjeseci su za mene samo znakovi na putu koji me vode ka smjeru kojim želim ići – a to je sada, u ovoj fazi života što je moguće više vremena provoditi sa svojom obitelji, posebno sa svojim curicama koje tako brzo rastu i sa svojim suprugom, te imati vremena za sebe i za svoje želje i potrebe.

I znam da sam sličnu fazu proživljavala kad mi je starija kćer išla drugu ili treću godinu u vrtić, jer sam se tada često pitala na koji način želim svoje vrijeme provoditi i što mogu učiniti da budem s njom više vremena u danu, da me vidi prije pola 5 popodne, da stignem po nju u vrtić dok je vani dan, da možemo u park prije nego se smrači, da imam više od tri – četiri sata u danu s njom.
Sve te želje sam kompenzirala s baka servisom, sa suprugom koji radi puno više fleksibilno radno vrijeme i s onim najbitnijim – kvalitetnim provođenjem vremena s njom.

ALI, za mene to nije tada bilo dovoljno, a pogotovo ne sada, kada su njih dvije, nije mi dovoljno nekoliko sati u danu da me vide, da budem prisutna i da uz tih par sati stignem biti i sebi bitna, da i moje želje budu u svemu tome ispunjene i baš mi nedostaje sustav kakav imaju neke zapadne države koje podržavaju rad majki na nekoliko sati dnevno (ne mora biti poluradno vrijeme, ali onoliko sati koliko bi bilo dovoljno da odradim sve obveze na poslu, a da ne zapostavljam svoju trenutno najbitniju ulogu – biti majka i to ona koja ispunjava i svoje potrebe, i svoje želje).

Težim nekim promjenama i znam da će se one dogoditi, na ovaj ili onaj način, ali sam SIGURNA da bi se promjene dogodile moram djelovati i jasno dati sama sebi do znanja što su moji prioriteti i nastojati ih ostvariti onako kako ja smatram da je dobro za moje psihičko i fizičko zdravlje.

I zato definitivno ovaj tekst posvećujem svim majkama koje su u radnom odnosu i koje žele raditi i biti dio radnog sustava, ALI onog u kojem majke imaju dovoljno vremena u danu da se posvete svojoj djeci, njihovim potrebama, ali i svojim potrebama, onima koje majke nauštrb svega drugog stavljaju sa strane.

Moja me je cimerica iz rodilišta, kad sam svoju prvu kćer rodila, više puta u životu potaknula da radim ono što mislim da trebam i da uvijek pratim znakove na putu. I na tome joj ostajem zauvijek zahvalna – ona je jedan od tih mojih znakova na putu jer sam ju uvijek srela baš onda kad mi je trebala njena realnost, njena priča i njeno iskustvo.

A jedan od znakova na mom putu je sigurno bio i zadnji mjesec prethodne godine kada sam shvatila i sama sebi razjasnila više nego ikad da ako nešto ne mogu ostvariti na način kako sam to pokušavala, probam mijenjati svoj način i djelovati u nekom drugom smjeru kojim ću “otvoriti” vrata na koja želim ići.

Ti koja čitaš ovaj tekst – želim ti reći da je uvijek moguće ono što si naumila, i ohrabriti te na putu tvojih snova, jednako kao što mene hrabre neke supermame koje mi daju vjetar u leđa i vjeru u dobro, i ono što iz dobra dolazi.

Foto:pexels.com

mama zaslužuje biti dobro

Objava vrijeme koje mi nedostaje u danu – za sebe i ono što ja želim pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mama zaslužuje biti dobro

Jedna sasvim obična nedjelja koja je završila u suzama i s razmišljanjem što mogu učiniti sa svog aspekta djelovanja kako bi se o temi „Novorođene“ pričalo, čulo i vidjelo. Gotovo uvijek pričam o svom vikendu, o klincima, našim izletima i nekim svojim doživljajima i putovanjima, ALI ovaj doživljaj i osjećaj nakon predstave i panel diskusije odlučila sam podijeliti i sa svima onima do kojih će moja pisana riječ doprijeti.

„Novorođena“ je monodrama u kojoj je glumica Dea Maria Računica izvela predstavu nastalu kao diplomska ispitna produkcija na Umjetničkoj akademiji u Splitu, pod mentorstvom Gorana Golovka, a za čiju sam izvedbu u Slavonskom Brodu dobila pozivnicu od jedne drage majke i trudnice, koja primjećuje koliko je podrška u trenucima kad je žena vrlo ranjiva bitna i koja na neki način zna moju priču o pisanju za Supermame i mom djelovanju na društvenim mrežama kroz iskustva koja sam prošla sa sekundarnom neplodnošću. Ova predstava je posveta svim majkama koje osjete početni teret majčinstva u trenucima kad su mislile da će sve biti čarobno i jedinstveno, a zapravo je sve što te žene trebaju dobra podrška, razumijevanje okoline i prihvaćanje mentalnih stanja kao nešto što je dio društva u kojem živimo i na što imamo pravo. Statistike kažu da u Hrvatskoj svaka peta majka doživi postporođajnu depresiju i osobno mrzim statistike jer sam nekad, prije dvije godine bila tri puta zaredom statistika nedovršenih trudnoća (svaka četvrta trudnoća u Hrvatskoj je neuspjela). I pitam se nakon svoje borbe i svega što sam prošla u svojim trudnoćama i porodima koliko će još vremena proći kada će Psihologija poroda i roditeljstva biti dio sustava u kojem se žene često osjećaju kao žrtve, a ne majke koje ZASLUŽUJU BITI DOBRO.

Koliko je važno da kao društvo podržimo majke za mene je neopisivo bitno jer je i meni u mojim najtežim životnim trenucima najviše nedostajala podrška okoline i razumijevanje struke za sve što proživljavam(o). Jer znate, na predstavi su bili i muškarci, očevi koji su bodrili svoje supruge i kojima uistinu nije ni malo jednostavno prihvatiti novi život koji tvoj izokrene naopačke – i zato ne želim nikad umanjivati ulogu očeva u činjenici da MAMA ZASLUŽUJE BITI DOBRO.

U potpunosti razumijem da su osjećaji i doživljaji majčinstva individualni i shvaćam da kada pričam kako je meni prvih mjesec dana najteži i najzahtjevniji period majčinstva bio – neće se mnoge majke s tim poistovjetiti – ALI, moja priča i moji doživljaji i ne služe nekome da se s njima poistovjete nego da razumiju moju priču i da mi barem budu podrška u mom putovanju kroz majčinstvo.  Bez obzira na podršku koju sam imala nakon oba poroda, prvih mjesec dana majčinstva ja sam preživljavala, gledala kako se izmjenjuju dan i noć, čekala da svane, to nespavanje, bebin plač, nemoć da pomogneš stvorenju koje voliš najviše na svijetu, borba s ranom od poroda, sjećanje na traumu poroda – pomirenje, dojenje, izdajanje, bočica, pelene….za mene je tih prvih mjesec dana majčinstva bilo definitivno jačanje i ispitivanje moje psihe i moći jedne majke.

I nakon svojih trauma, neuspjelih trudnoća, spontanih pobačaja, poroda i uskoro sedmogodišnjeg staža majčinstva želim reći svim majkama ovog svijeta da sam znala tada da mogu dobiti pomoć, onu psihološku, da imam pravo u našem sustavu razgovarati sa stručnjakom o svojim bolima i patnjama, vjerujte mi da bi to učinila za sebe. Ovako, ‘skupljala’ sam djeliće sebe putem, jačala sam putem, te često znam reći za sebe da se osjećam kao Rocky – jer zaista, nekad imam osjećaj da mogu trčati i vježbati kao poznati boksač  – a to zaslužujem samo SEBI i brizi za sebe.

Nakon ove nedjelje i predstave „Novorođena“ uistinu se nadam da će i predstava i panel u kojem smo sudjelovali s dr. med., terapeutkinjom, porođajnom edukatoricom, doulom i savjetnicom za dojenje Ninom Čikeš Stegić i psihologinjom, terapeutkinjom i članicom APPPAH Martinom Trboglav Podvorac dobiti svoj epilog i u drugim hrvatskim gradovima jer društvo zaslužuje vidjeti i čuti ovu predstavu, ove žene i imati znanja o programima prenatalne edukacije i psihološke pripreme za porod i prvu godinu s bebom koje nudi Centar za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo.

Drago mi je što u društvu s kojim sam okružena primjećujem promjene na ovim područjima i što se sve više pokreću ovakve teme koje će vjerujem mijenjati sustav koji nam uvijek treba samo koristiti i biti na pomoć.

Hvala i Ivani Grško Šimić i Krešimiru Šimiću koji su organizirali ovakav događaj u našem gradu i koji svojim idejama i koracima jačaju naš grad – KEEP GOIN’.

Naslovna foto: Ana Surač

zahvaljujući mom majčinskom instinktu moja djevojčica danas ima bezbrižno djetinjstvo

Objava mama zaslužuje biti dobro pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Već duže vrijeme razmišljam o pisanju svoje prilagodbe na vrtić s drugim djetetom, ali kako to već biva – sad ću, sad ću, i evo – kao da je pred početak ovog rujna došao baš idealan trenutak da napišem svoje misli, i da svojim iskustvom ohrabrim, i prije svega podržim sve majke koje će se naći u sličnoj situaciji kao ja. I prije nego sam počela pisati za supermame razmišljala sam o podršci, suosjećanju i empatiji koju sam osjetila čitajući tekstove, objave i razgovarajući sa ženama koje su dio Supermama, te sam nakon nekih svojih teških životnih trenutaka shvatila da moja priča može biti ‘nekoj tamo’ supermami podrška, i možda smjer kojim će krenuti, olakšanje, empatija ili samo suosjećanje koje će osjetiti čitajući moje tekstove. I upravo ta „podrška jedna drugoj“ je moja nit vodilja u pisanju ovih tekstova, čitanju tekstova mojih supermama, slušanju podcasta, njihovih objava i priča koje me uvijek, i iznova ispune pozitivnom energijom i dobrom vibrom.

I zato tebi – moja supermamo, koja čitaš ovaj tekst želim reći HVALA i tu sam, za uvijek razumijevanje i ‘support’ kakav žene u današnje vrijeme zaslužuju (a često na njega ne nailaze!).

A sada – da se vratim svojoj temi o kojoj želim reći nekoliko dobrih strana – kako sam „preživjela“ prilagodbu na vrtić s drugim djetetom?! Nekako vjerujem da je zaslužan njen karakter, moje prvo iskustvo i entuzijazam s kojim sam bila uvjerena da će ona, moja 13-mjesečna beba super prihvatiti jaslice.

Razlika (barem kod mene) s prvim i drugim djetetom je bila ta što sam sada počela razmišljati o teti čuvalici, povratku na posao i jaslicama već nakon nekoliko mjeseci njenog života. Dok sam s prvom kćeri o tome počela razmišljati puno kasnije što je rezultiralo najprije čuvanjem baki nekoliko mjeseci, a onda, nakon natječaja za vrtić prvim koracima s točno godinu i pol dana u jaslice. I sada, kad se sjetim tog razdoblja sa svojom prvom kćeri vjerojatno bih opet sve jednako napravila – jer nisam tada razmišljala o nekim stvarima kao što sada o njima mislim. Najprije je to, u mom slučaju bilo odvoženje u vrtić – meni to i danas teško „pada“ i to s njom ‘odrađuje’ suprug. Ta odvajanja kad dijete plače i ja ju trebam predati teti koja će ju čuvati ‘nisu moj đir’, i ja s tim nikad neću biti OK, i to one, moja djeca vjerojatno osjete – zato je kod nas pravilo da ih suprug sprema i odvodi u vrtić – jer s njim ni prva, ni druga naša cura nije nikad zaplakala, niti negodovala zbog odlaska u vrtić.

Naša prva djevojčica je najteže prihvatila prvih tjedan dana vrtića dok sam ju ja vodila na prilagodbu po nekoliko sati, a onda ju je krenuo suprug voditi ujutro u vrtić, i s njim nikad nije bilo suza, niti problema kod odvajanja. Koliko je vrtić dobro utjecao na nju i koliko je sve to u početku prilagodbe bio meni najveći stres dokazuje mi upravo ona danas, moj prvašić koja se s oduševljenjem prisjeća vrtića, svoje tete Mire, i koja zadovoljno ide sada u školu jer ju tamo čekaju prijatelji koje poznaje iz vrtića.

S drugom našom djevojčicom opet sam ja krenula s vođenjem na prilagodbu, ali već nakon trećeg dana tu je uskočio suprug jer sam ja počela raditi, a on je bio tjedan dana na godišnjem odmoru. I nakon tjedan dana suprug je uzeo porodiljni na pola radnog vremena (2 mjeseca), te ju je on u 12 h preuzimao iz vrtića i vodio na spavanje kući, gdje me dočekala nakon još nekoliko sati mog posla. Taj osjećaj sigurnosti u meni dok ju suprug vodi u vrtić bez suza, gdje je ona pružala ruke svojim tetama i gdje su ju one primale u naručje mi ne može ništa zamijeniti. Nekako sam se osjećala dobro što idem raditi, što se svakodnevno odvajamo jer sam osjećala sigurnost i mir što je ona na sigurnom, s dobrim odgajateljicama koje su meni „sjele“ na prvu i što nema suza, te što niti jedne nije bilo otkad je krenula u vrtić.

Naravno da nisam mogla znati da će joj tako dobro ići u vrtiću od prvog dana, i naravno da sam razmišljala da bi mogla nakon nekog vremena početi s plakanjem i negodovanjem kod odlaska u vrtić – ali to se nije dogodilo, barem ne do sada, pola godine poslije. I usprkos tome što su mi neke mame rekle da takva djeca kojima u početku tako dobro „sjedne“ vrtić i koja ne plaču u početku krenu plakati i dramiti nakon nekog vremena – ja se nekako nisam „dala“ tim mislima i vjerovala sam da će ona sve više uživati, učiti i upijati vrtić, djecu i tete.

I zato sam odlučila i napisati ovaj tekst kako bi ti mama, koja upravo ovo čitaš, bila podrška drugoj majci koja šalje svoje dijete u vrtić, i kako bi joj „dala’“ vjetar u leđa i vjeru/nadu da neka djeca ne plaču kad kreću u vrtić i da nekoj djeci odvajanje od mame ne „pada“ teško, i da ako i sada dijete plače – reci joj da će sigurno brzo prestati, da smo sve to prošle; jer biti oštra, neempatična, uvijek u pravu i „mama koja najbolje sve zna“ – nije i nikad neće biti podrška!

Ja sam uvjerena da je MENI prilagodba na vrtić s drugim djetetom nekako smireno i opušteno prošla jer sam:

• ja bila neka druga osoba/majka (s iskustvom prvog djeteta i njenim odlaskom u jaslice)
• imala (imam) supruga koji preuzima dio jutarnjih obveza oko oblačenja (a neki koji ovo čitaju znaju koliko oblačenje može biti naporno, osobito kod toddlera) i vođenja u vrtić
• mogla drugo dijete voditi u vrtić samo do spavanja, što je 3,5 – 4 h bez roditelja
• sa suprugom odlučila da će joj 2 mjeseca da on dolazi po nju u 12 h biti veliko olakšanje i ne predugo odvajanje od obitelji
• s iskustvom prvog djeteta bila upoznata koliko vrtić od malih nogu pozitivno utječe na djecu i što sve čak i oni mali od godinu, godinu i pol, mogu naučiti u vrtiću, u grupi, s drugom djecom, uživajući u toplim obrocima i užini, učenju i igri
• ju vodila u vrtić svakodnevno kad smo išli po stariju seku i sve u vezi vrtića joj je bilo poznato
• bila uvjerena da smo i ona i ja spremne na iskustvo vrtića i prilagodbe na isti

I ovo je samo moje skromno iskustvo i moje razmišljanje o tome kako prilagodba na vrtić može biti i jedno sasvim dobro i pozitivno iskustvo, što od srca želim svakoj majci – da bude odvažna slušati svoj instinkt i okružiti se (i privatno, i u parkiću, i u slučajnom razgovoru) s osobama koje će ti biti podrška i stvarati u tebi dobru energiju i odašiljati pozitivne vibracije.

koliku ulogu igraju roditelji prilikom adaptacije na vrtić – SUPERMAME

Objava kako sam preživjela prilagodbu na vrtić s drugim djetetom? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Obrazovni sustav je nešto što u potpunosti prihvaćam i što znam da može samo dobro donijeti za svu djecu svijeta, pa tako i za moje curke, ALI (uvijek ima neko’ ali) što sve nosi taj novi period života uz sebe – toga me malo strah.”

Koliko se moj mindset promijenio i koliko moja razmišljanja sada uključuju brigu za dva pilića koja trebam usmjeriti u ovaj svijet dokazuju moji strahovi i briga u vezi jednog novog životnog poglavlja koje za nas starta za mjesec i malo više dana. Jer taj period koji nam slijedi uključuje odlazak i puštanje mog prvijenca u onu školu za koju ne znam kako i koliko će joj životnih utakmica donijeti u životu. Naravno, obrazovni sustav je nešto što u potpunosti prihvaćam i što znam da može samo dobro donijeti za svu djecu svijeta, pa tako i za moje curke, ALI (uvijek ima neko’ ali) što sve nosi taj novi period života uz sebe – toga me malo strah. Taj osjećaj radi svega nepoznatog što me čeka kao majku svog prvog prvašića me najviše plaši jer sam ja takvog karaktera – ne znam što će me konkretno (do)čekati kad ona krene u školu i sve to nepoznato ispred nas mi stvara brigu, i milijun i jedno pitanje u mojoj glavi. I nekako sve bi to bilo OK – taj moj strah, briga i plašenje u vezi odlaska svog prvog djeteta u prvi razred škole da sam samo ja takva, i da neke svoje karakterne crte ne vidim u njoj. Ono čemu se nadam da će u dobrom smjeru iskoristiti sve moje što ‘ima’ i da će biti uvijek samo svoja – neustrašiva i uvijek hrabra za krojiti život po svojoj mjeri.

Svjesna sam da ne mogu utjecati na događaje koji će se odvijati u narednim mjesecima kad krene škola i te prve školske obveze koje će nas snaći, ali ne mogu si pomoći kad pomislim koliko sam se osjećala sigurno kad je išla u vrtić i kad je sa svojom vrtićkom ekipom i tetama ‘osvajala’ svijet. I baš jutros, dok sam prolazila vrtićkim hodnikom vidjela sam toliko postera i uspomena na kojima se nalazi i moj predškolarac, te sam ponosno zastala kraj njih i od srca se osmjehnula jer sam nekako u dubini svoje duše osjetila da će i u školi biti baš sve dobro, i onako kako treba.

Kako će se ona snaći u razredu, s prijateljima, koliko će biti zadovoljna s novim poglavljem svog života i koliko će se promijeniti u narednih godinu dana – to ćemo tek otkriti, ali znam da je na meni da ju uputim u sigurnost ovog svijeta i da joj pružim podršku u svim životnim smjerovima.

Ovog ljeta smo ju suprug i ja odlučili ispisati iz vrtića krajem šestog mjeseca kad smo išli na more i poslije tog perioda smo organizirali svaki tjedan neke zanimljivosti za nju. Uz sudjelovanje najprije u kampu u našem naselju, svako prijepodne je uživala u kreativnom izražavanju, pjevanju, slušanju priča, igrama i animacijama prikladnim za njen uzrast, išla je i na dječji kamp na bazene gdje su svaki dan imali zanimljive aktivnosti poput planinarenja, kuglanja, igranja graničara, posjeta gradskoj knjižnici i svakodnevnog plivanja. Naravno, bez baki ne bi bilo moguće uz naše radno vrijeme organizirati ovaj  ritam za nju, ali s obzirom na to da ide od svoje prve godine u vrtić, i s obzirom na radno vrijeme vrtića ljeti uspjeli smo s našim godišnjim odmorima i uvijek raspoloživošću baka-servisa spojiti joj dva i pol mjeseca bez vrtića – baš kao što će joj biti od sljedeće školske godine.

Veliki je to korak za nju jer sazrijeva i kroz svoje odrastanje sada treba naučiti mnoge životne stvari, baš kao i ja – kako, kada i koliko joj popustiti, i što dozvoliti; a što odrješito ne dozvoliti. Koliko god moji bližnji kažu da joj previše popuštam ja nekako u sebi znam da stvaram odnos s njom u kojem će rasti povjerenje i uzajamno poštovanje jer sam uvijek tu za njih dvije, svoje kćeri i otvorena za pregovore; sve dok ne prijeđu granicu preko koje ja teško prelazim. Ona, koja ima šest i pol godina osjeti moje ponašanje, moj ton glasa vrlo dobro prepoznaje i poznaje već moju granicu dopuštanja i ne dopuštanja određenih ponašanja i želja. Nedavno, u jednoj situaciji u kojoj je bilo mnogo krokodilskih suza i ‘moljakanja’ da odstupim od svoje odluke, nisam popustila jer sam znala da tim primjerom pokazujem preko koje granice ne prelazim. Nije mi bilo jednostavno ‘stisnuti’ zube i ne popustiti jer je ta moja odluka značila da i sebi neke stvari uskraćujem, ali sam osjećala da ću svojom dosljednošću učiniti ispravnu stvar.

I te granice o kojima tako često razmišljam u zadnje vrijeme, i sve one koje postavljam u svojim životnim lutanjima – ponekad popuste, osobito kad su u pitanju djeca, ali sada, više nego ikad razmišljam o tome koliko ona, moj mali uskoro školarac sve upija, pamti i koliko se na nju održavaju sva moja ponašanja i sve što govorim, i ponavljam ponekad kao ‘papiga’ samo kako bi ono što treba ta mala glavica ‘upila’.

Dok se mi polako pripremamo s fizičkim dijelom prvih školskih obveza (školska torba, papuče, bilježnice…) želim sama sebi osvijestiti, a i tebi – buduća mama školarca, ona koja to već jesi, ili ćeš jednog dana biti da je OK imati osjećaje poput straha radi novih i nepoznatih događaja, obveza i života koji nas čeka. U redu je i biti ravnodušna s tim brigama i sve novo, i nepoznato doživljavati jednostavno i bez puno kompliciranja. Ali ono što je najbitnije je učiti našu djecu da svatko ima pravo na svoje osjećaje, različitosti i doživljaje života kojeg živimo. I to upravo želim svojim pisanjem i ovim tekstom potaknuti, sve vas čitatelje(ice) da vas moji tekstovi potaknu na prihvaćanje različitosti i drugačijih razmišljanja, na djelovanja i traženja svojih prava i istina, i uvijek, jedino i samo na LJUBAV.

Piši mi, kako ti doživljavaš ili si doživljavala školu sa svojim prvim djetetom? Ja se pitam sada, dok ovo pišem, zar je već došlo to vrijeme da budem mama prvašića?!

Objava moje dijete kreće u prvi razred pojavila se prvi puta na SUPERMAME.