Strah je vrag, kažu. I sve nas goni – u jednoj situaciji ili drugoj.

Kada sam prvi put vidjela da u Poreču možeš skočiti iz aviona u tandemu s instruktorom osjetila sam ogroman nalet uzbuđenja. Počela sam gledati YouTube videa svih mogućih skokova koje sam mogla pronaći. Uzbuđenje je samo raslo i nije stalo sve do nekoliko sati nakon samog skoka. A i onda se nastavilo javljati u naletima sjećanja i pregledavanja snimki.

Mjesec dana sam čekala da netko odluči ići sa mnom, ali nisam to dočekala. Iako su neki imali volju, trenutak za njih nije bio pravi. I tako sam rezervirala svoj skok za jedan lijepi petak na godišnjem odmoru. Dok sam pregledavala YouTube snimke bila sam jako hrabra – pa mogu ja to! Ali kad sam rezervirala… Mogu li stvarno?

Bojim se visine, jako. Kad se penjem stepenicama bez ograde ili dolazim uz bilo kakav rub bilo čega na visini, usporavam i počinjem se znojiti. Oprezno izbjegavam rubove, a izbjegavam i skokove u more na glavu. Imam problema s vratnom kralježnicom i sklona sam intenzivnim vrtoglavicama. Ako ne pazim na položaj vrata ili nagle pokrete vratom vrtoglavice mogu biti toliko jake da ne pomaže ništa osim strogog mirovanja i dvije tablete protiv mučnina u vožnji. Da, i u vožnji mi je slabo ako ne pazim – ja sam ono dijete koje je u autobusu uvijek sjedilo naprijed i disalo u škartoc. Zato uvijek imam par Dramina u novčaniku.

Zbog čega onda osjećam uzbuđenje kad pomislim na skok iz aviona s 4000 metara i minutom slobodnog pada pri brzini od 200 km/h? Razumom si nisam znala odgovoriti na to pitanje.

Ali u životu sam se naučila voditi intuicijom, barem za ovako velike odluke za koje su osjećaji intenzivni, i znala sam da to što osjećam nije za baciti – ja to moram napraviti.

Držala sam se dobro cijeli tjedan prije skoka. Uzbuđenje je stalno lagano bilo prisutno, a raslo je povremeno kada bih si dopustila vizualizirati skok. No noć prije skoka – horor. Sanjala sam da mi je dijete od 4 godine skočilo samo s padobranom – bez instruktora! Nervoza se nastavila ujutro. Kad sam ulovila trenutak samoće u kupaonici suze su odjednom potekle kao da je netko naglo upalio tuš na najjače. U nekoliko sekundi sve je iz mene izašlo, obrisala sam se i nastavila šminkati. Misli straha sam zaustavila, ali tijelo je sada samo reagiralo – nervozu više nisam mogla zaustaviti. Muž je išao sa mnom za doček i podršku, iako je po razini njegove nervoze više izgledalo kao da sam ja njemu podrška. Malo je reći da nije bio sretan što idem, ali nije me pokušavao odgovoriti i išao je sa mnom – to mi je bilo i više nego dovoljno.

Skoro niti u jednom trenutku me nije bilo strah da će nešto poći po zlu s padobranom, znala sam koliko su astronomski male šanse za to i odlučila sam vjerovati ljudima koji se time bave cijeli život. Moj strah je bio vezan samo uz moju reakciju – što ako se onesvijestim? Što ako povratim? Što ako dobijem napadaj panike? Što ako moj mozak i moje tijelo jednostavno nisu u stanju probaviti toliki nalet adrenalina?

Zakopala sam te misli duboko i čim sam došla na mjesto za prijavu dobar dio nervoze se otopio. Dobila sam kombinezon i naočale, a instruktor mi je objasnio sve što trebam znati vezano uz sam skok i položaj tijela u slobodnom padu. Krenuli smo avionom i onda sam prvi put pomislila – ok, ovo je najgora odluka koju sam donijela u životu. Pozlilo mi je već kod samog uzlijetanja. Ali povratka više nije bilo.

Kad se avion stabilizirao i došao na malo veću visinu ponovno sam se smirila. Vožnja je postala ugodna, a pogled prekrasan. No nije ni to dugo trajalo. Kako smo se bližili visini od 4000 metara, krenule su pripreme. Instruktor me zakačio za sebe i namjestila sam naočale. Ponovio mi je ukratko položaj tijela i bili smo spremni.

Vrata su se otvorila. A moje jedine riječi su bile “O shit.”

Hladni vjetar šibao je unutra. Dvojica padobranaca ispred mene su iskočila i nestala u sekundi kao da ih je zrak usisao. Instruktor me približio rubu i noge su mi sad već bile vani. Ali vremena za duboko disanje i smirivanje nije bilo. Na dva smo već bili u zraku.

Dok smo padali okrenuli smo se naopačke tako da sam u jednom trenutku vidjela avion iznad sebe. Počela sam vrištati iz petnih žila, uvjerena da ću se rasprsnuti od silnog straha koji me u tom trenutku preplavio. Ali onda smo se izravnali paralelno s tlom, dobila sam znak da raširim ruke i odjednom sam jasno vidjela svijet ispod sebe.

Teror koji sam osjećala par sekundi prije pretvorio se u najmagičniji trenutak koji sam osjetila u životu, a koji po intenzitetu mogu mjeriti jedino s rađanjem djeteta.

Prestrašeni izraz lica razvukao se u vjerojatno najveći osmijeh ikada. I dalje sam vrištala, ali sada od sreće. Bile su to sekunde potpunog prisustva u trenutku, bez ikakvih misli, briga i strahova. Will Smith opisao je to ovako: “In one second you realize that it’s the most blissful experience of your life – you are flying”. Ja nemam boljih riječi.

Ono što je Will nastavio dalje poanta je ove priče: “The lesson for me was, why were you scared in your bed the night before? What do you need that fear for? Everything up to the stepping out there’s actually no reason to be scared.” A onda kada konačno skočiš, vrlo brzo shvatiš da ti je to vjerojatno najbolje iskustvo u životu i straha više nema.

Nije li to na neki način priča života? Svačijeg života, ali pogotovo s djecom. Od trenutka od kad se dijete rodi stalno neke brige i strahovi. Ako ih nemaš ti kao mama, imaju ih drugi oko tebe. Ako ih nemaš za dijete, imaš ih za sebe – što ako to radim krivo? Što ako sam nešto propustila? Što ako nisam dovoljno dobra mama?

Oduvijek se trudim ne dopustiti brizi da me obuzima, da me nerealni strahovi “što ako ovo” i “što ako ono” zaustavljaju. Ali ponekad je to teško, čak i ako u glavi sve znaš. Isto kao što mi je bilo teško odgovoriti si na pitanje zašto idem skakati kad znam koliko sam limitirana i osjetljiva po pitanju mnogih stvari. Skok iz aviona natjera te da jako dobro zapamtiš što je strah i koliko je nepotreban – ne potpuno nepotreban, već u onoj mjeri u kojem smo ga mi u stanju proživljavati, a u kojoj nas koči da živimo punim plućima i dopustimo to isto drugima oko sebe. Natjera te da zapamtiš koliko je važno opustiti se s vremena na vrijeme i potpuno prepustiti kontrolu. Koliko si samo bolja mama kada radiš stvari za sebe.

Pa iako ne mislim da je ovo baš za svaku mamu, sigurna sam da ima onih kojima je to potrebno, kao što je meni bilo potrebno. Zapravo do samog skoka nisam ni shvaćala KOLIKO mi je bilo potrebno.

Doza hrabrosti koju sam dobila nemjerljiva je s ičim drugim što sam napravila u životu. Nije lako suočiti se s jednim od svojih najvećih strahova i prepustiti kontrolu drugome.

Potpuno vjerovati drugoj osobi (svojim životom!) veliki je izazov, a još veći izazov je u tome uživati. Nagrada u svemu tome je otpuštanje straha, u mom slučaju najviše onog straha koji imam otkad sam mama – straha za dijete, straha za svoje odnose, straha da nisam dovoljna, straha da ću izgubiti sebe. Kao i otpuštanje kontrole koju svakodnevno držim kako bih ostala mirna sa svojim djetetom, kako bih ispravno reagirala, kako se ne bih izderala, kako ne bih vrištala.

Svatko se s time nosi na svoj način, ovo je bio moj. Jer ako ništa drugo, u jednu stvar sam sigurna – svaka osoba, naročito mama, bi barem jednom u životu trebala moći vrištati iz petnih žila bez krivnje i još se nakon toga dobro ismijati.

Fotografija: unsplash.com

Objava mama, skoči iz aviona! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Šetam neki dan ispred zgrade s malom kada su se u razmaku od desetak minuta skupile tri none. Dvije od njih sa svojim unucima, treća sama. Ja sretna jer je Fioni stiglo društvo. Dječica se počela zajedno igrati, a između nas starijih krenuo razgovor.

Jedna nona vozi malu u kolicima i priča kako ju je jedva uspjela natjerati da se vozi jer već neko vrijeme odbija kolica. Ja govorim da i moja isto tako, otkad je prohodala kolica ju ne zanimaju. Ona ponosno objašnjava kako se taj dan postavila, „Ili će u kolica, ili neće ići van“. Jer nije joj lako nositi ju do dućana i nazad, kužim.

Ubaci se druga nona, gledajući u mene: „Pa jasno, treba dijete pustiti da plače, neka malo jača pluća!“. Prva nona se složi: „Tako je, ali ove mame danas to ne znaju! U naše vrijeme bilo je puno drugačije.“. None mi lagano prestaju biti simpatične. Ali razgovor se nastavlja.

Prva nona priča kako doma ne smije ništa govoriti jer je ona svekrva, na što smo se sve skupa lagano nasmijale. Priča dalje: „Ma da, neću ja ništa govoriti kad…“ (na što sam pomislila da će reći: „i ja sam jednom bila mlada mama“ ili tako nešto) „… ne znam kako bi to izgledalo kada bi se ponovno vidjele. Šutim dok se kanta na napuni, a onda kad se prelije, bolje da nema nikoga!“. Opet se svi nasmijaše, ovaj put bez mene.

Ta ista nona me par dana prije, na našem prvom susretu, pitala miksam li još uvijek hranu. Rekla sam da smo vrlo malo miksali, ali da uglavnom oduvijek jede krutu hranu. Osjetila je da mi se onda može požaliti pa je brzo, uz veliko kolutanje očima, rekla da njoj mama još uvijek sve miksa i da stalno jede isto. Dakle, govori o svojoj nevjesti. Nisam ništa komentirala.

Nedavno sam srela još jednu nonu s unukom koja mi je u par minuta na cesti rekla kako je mama maloga naučila na nošenje i kako tu sad ne možeš ništa. I to, naravno, ljutitim tonom uz kolutanje očima.

Dobro, drage žene, jesu li ovakvi razgovori na ulici normalni?

Imam još puno primjera, ali neću dalje nabrajati, shvaćate poantu. Nemam tu sreću da mi netko od bliskih prijatelja ima dijete pa da imam s kime prolaziti sve te dječje faze. Ovo mi je trenutno jedina komunikacija tog tipa jer su u ulici u jutarnjim satima samo none koje bejbisitaju. I ja.

Ne radi se više (samo) o osuđivanju među mladim mamama, o uspoređivanju i natjecanju koja ima „bolje“, „sposobnije“ i „pametnije“ dijete. Radi se o poštovanju među ženama kojeg ja više ne vidim nigdje.

Sve ove none pričaju o ženama koje su im rodile unuke. I bez pardona tračaju ih prvoj osobi koju sretnu na ulici. Bez pardona tračaju „ove mame danas“ dok ja stojim s njima u krugu.

None, mame i prije svega žene, gdje je nestalo poštovanje? Podrška? Razumijevanje? Prijateljstvo?

Ove none su me u sekundi osudile jer pustim dijete da se ne vozi u kolicima, umjesto da ga silom tjeram na to. Meni je drago da ne želi u kolica, neka se igra i hoda ako želi. Dućane obavljam sama tako da stvarno nemam nikakvu potrebu za kolicima.

Ali nona je odmah zaključila da su sva današnja djeca razmažena jer mi nove mame „ne znamo pustiti dijete da plače“. Zašto mi nije (zamisli ludorije!) postavila pitanje u vezi toga nego odmah donijela zaključak?

S duge strane, kada se dijete predugo vozi u kolicima, opet nije dobro. Mame su opet razmazile svoje dijete i ono se više ne zna igrati po vani.

Hoće li nam netko reći gdje je ta idealna granica gdje je sve točno onako kako treba biti? Gdje nosiš, voziš i hraniš dijete točno onako kako trebaš? Gdje je ta granica gdje ćemo zadovoljiti potrebu svih žena, mama i nona da se nemamo potrebu ogovarati strancima na cesti?

Takvo nešto ne postoji. Žene se tračaju zato što ljutnja i bijes usmjereni na druge dolaze iz vlastitih nesigurnosti i nezadovoljstava. A naravno da su sve mame jednim dijelom nesigurne u sebe kada dobro znamo da niti jedna od nas ne radi uvijek sve „dobro“.

Ne postoji mama na ovom svijetu koja je donijela sve ispravne odluke.

Ima toliko izbora koje u odgoju trebamo donijeti i svi smo u nečemu stroži, a u nečemu popustljiviji. Nekad svjesno, nekad nesvjesno. I onda se događa da se u svom „dobrom“ izboru uspoređujemo s drugom mamom koja je po tom pitanju donijela „lošiji“ izbor. A tko zna kakve je druge „dobre“ izbore donijela ta ista mama koje ti nikada nećeš? Tko zna koja je uopće prava pozadina priče zbog koje je donijela „lošiji“ izbor?

Primjerice, mama koja po gradu vozi svoje četverogodišnje dijete u kolicima jer nema ničiju pomoć i jer je to jedini način da u malo vremena obavi puno toga, a da uz to dijete i odspava. Ali hajmo pričati o tome kako je sramota voziti veliko dijete u kolicima.

Ne postoji mama na ovom svijetu koja će ti reći da savršeno odgajaš svoje dijete, ali isto tako ne postoji mama za koju ćeš ti to isto reći. Nekad ćemo misliti da nešto radimo „bolje“ pa ćemo osuditi, a nekad ćemo misliti da radimo „lošije“ pa ćemo se imati potrebu opravdavati.

Ne bi li bilo lakše da se podupiremo kada smo već sve u istom „košu“? Da poštujemo odluke koje donosimo, bez obzira na to svidjele se one nama ili ne?

I ne, to ne znači „šutjeti dok se kanta ne prelije“. To ne znači gutati i klimati glavom, a u sebi kolutati očima. To znači zbilja shvatiti da je tvoje mišljenje samo tvoje, koliko god se tebi činilo da je ono „univerzalno ispravno“ ili „najbolje“ za dijete. To znači shvaćati da nemamo pojma što se događa unutar tuđih zidova i koji su razlozi zbog kojih je netko donio određenu odluku.

To znači zbilja poštivati tuđi život i tuđe odluke. To znači prihvaćati različitosti kao sastavni dio svijeta u kojem živimo. To znači podupirati druge žene i biti im podrška. Pomagati si međusobno i saslušati se bez potrebe za pametovanjem, podbadanjem ili forsiranjem svojih stavova.

Jer jedno je voditi normalan razgovor u obliku razmjene iskustava i dobronamjernog savjetovanja, a drugo je bahato navoditi svoje stavove kao da smo upili svu pamet ovoga svijeta, očekujući da se druga osoba zbog toga promijeni.

Gdje bi sve mame završile kada bi slušale savjete svih ljudi oko sebe? Jedna nona ima jedan stav, druga nona drugi, dida treći, barba četvrti, pranona peti, susjeda šesti. I zbilja mislite da je vaš stav „najbolji“?
Petljamo se mi jedni drugima u život i bez djeteta, ali puno manje. Ne tračamo se tako lako po cesti (barem ja nemam takvo iskustvo). Ali kada dođe dijete, odjednom si dajemo pravo da to radimo.
Stvarno, gdje je zapelo?

S vremena na vrijeme osjetim ogroman umor zbog svega toga. Osjetim potrebu da se potpuno izoliram i ne komuniciram više s niti jednom nepoznatom mamom, ženom niti nonom nigdje. Osjetim tako jako potrebu da se sve to promijeni.

Da se žene prestanu osuđivati, tračati, vrijeđati, pametovati si i opravdavati se. Pa barem u tom svijetu majčinstva koji je dovoljno težak sam po sebi, a u kojem bi malo otvoreniji pogled tako puno značio.

Onaj otvoreniji pogled na koji me Fiona redovito podsjeća kada pored svih lijepih dječjih knjiga, ona s polica izabere onu s fotografijama „ružnih“ i „ljigavih“ životinja na koje se mi odrasli zgražamo. Jer ona vidi zanimljive životinje vrijedne promatranja i učenja, ništa drugo.

No mi smo svoje stavove već zauzeli i s njima ponosno koračamo kroz svijet. Mi znamo što je „loše“, a što je „dobro“. Iako negdje drugdje na ovom svijetu postoji osoba koja ima potpuno drugačije iskustvo od nas i koja potpuno drugačije definira „loše“ od „dobrog“. I mi stvarno mislimo da je naše iskustvo „ispravnije“, „točnije“, „kvalitetnije“, „bolje“?

Maknimo se više iz tih svojih kutija. Izađimo iz tog malog ograničenog svijeta koji poznajemo i shvatimo koliko je ljudi na svijetu; koliko različitih osobnosti, iskustava i izbora. Maknimo tu ideju iz glave da mi znamo „najbolje“ kako se odgaja ljudsko biće. Možda znamo „najbolje“ za sebe, svoja uvjerenja i svoju obitelj, ali ne za tuđu.

I dok čekam da se svijet promijeni znam da, ako želim vidjeti više podrške i razumijevanja oko sebe, ne mogu čekati da neka tamo treća osoba to napravi.

Jedini način da se nešto promijeni je da krenem od sebe.

A to znači da prestanem osuđivati one koji osuđuju.

Objava drage žene, gdje je zapelo? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mama sam tek 8 mjeseci, ali puno se toga dogodilo u tom periodu. I iako sam sve već čula od drugih mama, neka saznanja i promjene su me posebno iznenadile.

Nisam znala niti očekivala:

1. Da je svijet mama toliko okrutan

Ovdje naglasak stavljam na online svijet mama. Znala sam da se mame međusobno osuđuju, ali nisam to očekivala u ovoj mjeri. Što više čitam i gledam oko sebe, to mi se više čini da se sve mame na neki način pokušavaju opravdati drugim mamama ili im govoriti kako se što treba raditi.

Pokušavaju opravdati svoje odluke i postupke onima koje se s njima ne slažu, a istovremeno i same osuđuju tuđe odabire. I dok s jedne strane ne razumijem tu količinu nerazumijevanja i osuđivanja, upravo to i sama radim- osuđujem one koje osuđuju.

Možda sam se ipak uklopila u svijet mama bolje nego što mislim.

2. Da će majčinstvo izvući ono najgore iz mene

I najbolje, ali prvo ono najgore. Nisam očekivala da će mi prvi period nakon poroda baš toliko teško pasti. Da će mi se prvi mjeseci svoditi na tešku i konstantnu unutarnju borbu. Da će iz mene izaći sve ono što sam već davno mislila da sam „riješila“ sama sa sobom.

Nisam znala da je najteži dio dolaska bebe gubitak kontrole nad vlastitim vremenom. I nisam znala da je moguće osjećati se toliko nemoćno.

3. Da ću početi toliko „suosjećati“ s drugim roditeljima

I ja sam bila jedna od onih koji kolutaju očima kada u restoranu pored njih sjednu roditelji s malom djecom. Pogotovo u onim trenucima kada ta djeca počnu vrištati i trčati oko stola. I iako još nisam došla do takve faze s djetetom, imam neku ogromnu dozu suosjećanja za sve roditelje s malom djecom.

Osjećam da sam dio te ekipe, da sam došla u klub. Nisam mislila da će se takvi osjećaji razviti već u samom početku.

4. Da ću postati emotivnija, ali istovremeno i čvršća

Otkad sam rodila osjećam se puno ranjivijom. Svaka pjesma jače me pogodi, svaki osjećaj proživim snažnije, svaka suza potekne lakše. U isto vrijeme, osjećam neku čvrstinu koju do sada nisam imala. Barem ne u toj mjeri.

Osjećam jaču želju za radom i napretkom, veću dosljednost u stvaranju novih navika, veću odlučnost po pitanju svih onih istih stvari koje sam prije zanemarivala. I manju brigu o tuđim mišljenjima.

Kao da su nebitne stvari konačno postale nebitne, a bitne su još bitnije. I to je promjena koja mi se jako sviđa.

5. Da će mi internet postati najbolji prijatelj

Da, počinjem shvaćati mame blogerice i vlogerice, ovisnice o društvenim mrežama i sve ostale žene koje mi prije nisu bile jasne. Jer nekad je zaista najveći odmor koji si mogu priuštiti u danu velika šalica kave i 15 minuta surfanja internetom.

Kada imam više vremena nastojim čitati knjige, pisati, otići na trening, trčati itd. Ali nekad je vremena jednostavno premalo. I nekad sam preumorna za bilo što drugo.

U takvim trenucima, internet is my best friend.

6. Da ću više gledati TV

Ovo me skroz iznenadilo. Inače sam TV gledala vrlo rijetko, po danu skoro nikad, a sada kada imam daleko manje slobodnog vremena gledam ga više.

Počelo je tako što sam otkrila da me TV spašava u određenim situacijama. Primjerice, kada je Fiona bila novorođenče, imala je jednu fazu da skoro uopće nije spavala po danu. Tada sam ju većinu vremena nosila i gledala što god se vrtjelo na TV-u.

To mi je pomoglo preusmjeriti misli i fokus tako da ne razmišljam samo o „ajme meni, kad ćeš zaspati, ne mogu više“. I danas to koristim u situacijama u kojima osjetim da bih mogla izgubiti kontrolu.

Zato znam što se događa u seriji „Vesele raspuštenice“, po peti put ponavljam gradivo iz „Kako sam upoznao vašu majku“, veselim se emisiji „Kućice iz  snova“ i počinjem shvaćati zašto netko gleda „Američki top model“.

7. Da će se istovremeno promijeniti sve i ništa

Znate ono kada s 20 godina gledate ljude od 30 godina i vidite odrasle, definirane osobe koje znaju što rade? Već odavno sam shvatila da to baš i nije tako. Shvatila sam da se većina ljudi igra odraslih, a u sebi ostanu u dvadeset i nekoj. Sada znam da je isto i s mamama.

I one su mi se činile kao neke „definirane ozbiljne osobe koje sve znaju“. Ali ne znaju. I one se snalaze u tom svijetu, kao što se snalazimo u svijetu odraslih. Donose odluke koje im se tog trena čine najboljim izborom i žive iz trenutka u trenutak nadajući se da će sve biti ok.

Ja sam i dalje ista osoba koja je vrlo brzo nakon poroda jedva čekala otići na cugu s frendovima. I sve ono što sam radila i prije trudnoće radim i sada. Ali iz nekog razloga, mislila sam da ću s dolaskom bebe manje misliti o svojim hobijima, druženjima, planovima, poslu. Ispalo je da nije tako.

Zato se s jedne strane osjećam potpuno isto, a s druge strane potpuno drugačije.

I to je možda najveće iznenađenje od svih. Nisam očekivala da će toliko toga ostati isto nakon što se toliko toga promijeni.

ZVJEZDANA  @zveka_shakeupsofa

Riječanka, po struci magistra inženjerka građevine, blogerica na www.shakeupsofa.com i od nedavno mama maloj Fioni. Ovisna o fizičkoj aktivnosti i glazbi. Iako rokerica u duši, pleše mtv, hip hop i (trudi se) jazz. Slaba na knjige, planere i tenisice. Zaljubljena u putovanja, prirodu, SF filmove, kavu i čokoladu. Vječni sanjar i self-help geek koji voli pomicati vlastite granice.

Facebook: Shake up Sofa

Objava SVE ŠTO ME IZNENADILO OTKAD SAM POSTALA MAMA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Znate one mame koje sve guglaju? E pa, ja sam jedna od njih.

Što god se događa s mojom bebom istražujem na internetu. Faze koje prolazi, napredak koji ju očekuje, dohrana, razvoj, sve. I ne mislim na guglanje u panici zbog pretjerane brige, nisam taj tip. Mislim na laganini guglanje, onako s guštom.

Nije samo Google u pitanju, naravno. Tu su i YouTube, podcasti, knjige, svakakvi izvori informacija.

Mislim li da mi je to neophodno za odgoj djeteta i da bez toga ne bih mogla? Naravno da ne. Ljudi su se sasvim dobro snalazili i prije interneta.

Mislim li da tako možemo napraviti nešto bolje nego što bismo to napravili bez čitanja i istraživanja? Apsolutno da.

No postoji puno osude prema mamama koje se oslanjanju na knjige i internet, kao i prema modernom roditeljstvu općenito.

Nije mi cilj odgajati dijete prema uputama iz nekog priručnika i tvrditi da je to najbolji način jer „tako piše u knjizi“. Čitam i istražujem prvenstveno jer želim. Jer volim biti informirana. Jer tako udovoljavam svojoj znatiželji. Jer mi se sviđa osjećaj opuštenosti i sigurnosti u nekim situacijama u kojima znam da bi se u protivnom zabrinula.

Kada mi je beba navršila tri mjeseca komentirala sam s mužem koliko je teže i drugačije bilo našim mamama i onima prije njih koje nisu u svakom trenutku imale izvor svih mogućih informacija u svom džepu.

One su se oslanjale isključivo na iskustva ljudi oko sebe, jednog ili dva doktora i svoju intuiciju. To je bio jako mali krug informacija, znanja i iskustva u odnosu na ovo što mi imamo danas.

Ja sada na internetu mogu pronaći što kažu doktori, pedijatri, psiholozi i ostali stručnjaci u vezi bilo koje teme koja me zanima. Mogu čitati o najnovijim medicinskim istraživanjima beba i znati sve o njihovom razvoju.

Mogu saznati kako se djeca odgajaju diljem svijeta, proučiti što je različito u tim pristupima i preuzeti od svakoga ono što mi se sviđa. Mogu pogledati video o novoj metodi hranjenja beba prije nego odlučim hoću li ju primijeniti.

Mogu pronaći statistike svih bitnijih podataka u razvoju beba i znati što je „normalno“, a što je „znak za uzbunu“. Nakon svega toga, mogu pročitati na stotine tuđih iskustava i vidjeti što zaista funkcionira u praksi.

“Pristup informacijama koji danas imamo je nevjerojatan i ponekad me ostavlja bez teksta. Umjesto da uzimamo najbolje iz ovog današnjeg svijeta, mi se često oslanjamo na ono što je nekad bilo i tvrdimo da nam „ne trebaju knjige za odgajati svoje dijete“. Jer mi smo „dobro ispali“, pa zašto ne bismo radili kao što se nekad radilo.”

Nedavno sam pročitala u jednoj knjizi da je to isto kao da netko tko je pušio cijeli život i prošao bez zdravstvenih posljedica kaže da je pušenje zdravo.

Da su današnje generacije „bez greške“ onda bih vrlo rado primjenjivala odgoj kakav su prakticirali naši stari.

Ali koliko nas nema dovoljno samopouzdanja i samopoštovanja? Koliko nas je asocijalno i sramežljivo, nesigurno i iskompleksirano? Koliko nas laže sebe i druge? Koliko nas osuđuje umjesto da razumije?

Koliko nas udovoljava drugima bez obzira na svoje potrebe? Koliko nas misli da ne zaslužuje ljubav? Koliko nas živi daleko ispod svog potencijala? Koliko nas uopće zna koliko vrijedi i koliko je sposobno?

Mjesta za napredak ima jako puno. Zašto to ne iskoristiti? Zašto se oslanjati na „staru školu“ ako može bolje?

Naši stari su radili najbolje što su mogli s onim što su imali. Ali zašto se oslanjati na zastarjele pristupe ako su medicina i znanost u međuvremenu toliko napredovali?

Naravno da od svih možemo nešto naučiti. Poanta informiranja je znati kako je bilo nekada, kako je sada i što se može napraviti da bude bolje. I svakome će nešto drugo imati smisla. Neće svi posegnuti za istim metodama i pristupima.

Ali što se više informiramo, sigurniji smo u ono što radimo. Manje osuđujemo druge roditelje i tuđe odluke jer znamo da postoje i druge metode koje nisu loše. Puno se manje brinemo jer znamo što sve možemo očekivati sa svojim djetetom.

Preporuke stručnjaka također znaju biti oprečne. Jedan pedijatar će reći da je bebu bolje hraniti isključivo mlijekom prvih 6 mjeseci, a drugi će preporučiti kašice već nakon 4 mjeseca. Ja u tom slučaju volim znati zašto. Što je dobro, a što loše kod uvođenja dohrane ranije? Zašto bi hranjenje moje bebe ovisilo o tome koji nas je pedijatar „zapao“?

Isto vrijedi i za učenje djeteta vrijednostima i vještinama koje želimo da ima. Ako mogu utjecati na to da mi dijete ima više samopoštovanja, empatije i bolje socijalne vještine, zašto ne bih potražila na koje načine se to može postići? Ili barem na koje načine tome nesvjesno štetimo kako bih znala što ne raditi.

Naravno da je u roditeljstvu puno toga intuitivno i prirodno. Ali dokle god ima mjesta za napredak, čini mi se suludim to ignorirati.

Nakon što saznam neke nove informacije sve volim iskomentirati s mužem i onda zajedno donesemo odluku. Tako smo oboje sigurni u nju i znamo zašto smo ju donijeli. Tako ćemo i pred djetetom biti kao jedno, uvijek na istoj strani.

Znam da puno roditelja nikada neće posegnuti za knjigom o odgoju ili bilo kakvom literaturom vezanom uz djecu. Iako to ne mogu istinski razumjeti, poštujem tuđe izbore. To je najmanje što mogu.

I kada bi svi to radili, puno bi se lakše disalo.

Ali vjerujem u bolju budućnost. Jer sve više napredujemo iz dana u dan i zato ne vidim razlog za borbu protiv vremena u kojem živimo.

Svako vrijeme nosi nešto dobro i nešto loše. Zašto ne iskoristiti ono dobro u svakom periodu?

Photo: Unsplash

ZVJEZDANA @zveka_shakeupsofa

Tridesetogodišnja Riječanka, po struci magistra inženjerka građevine, blogerica na www.shakeupsofa.com i od nedavno mama maloj Fioni. Ovisna o fizičkoj aktivnosti i glazbi. Iako rockerica u duši, plešem mtv, hip hop i (trudim se) jazz. Slaba na knjige, planere i tenisice. Zaljubljena u putovanja, prirodu, kavu i čokoladu. Vječni sanjar i self-help geek koji voli pomicati vlastite granice i otkrivati nove stvari.

Facebook: Shake up Sofa

Objava GOOGLE MAME pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Otkad sam se oporavila od prvog šoka nakon poroda stalno mi se čini da negdje kasnim. Prati me taj neki osjećaj da moram požuriti, da neću stići, da će mi nešto negdje promaknuti.

Taj osjećaj prisutan je već par mjeseci, ali mu do nedavno nisam pridavala previše pažnje. S vremenom mi je ipak postalo neobično da se tako osjećam, obzirom da ne moram nigdje ići i da nisam dužna ništa drugo raditi osim biti doma i brinuti se o bebi.

Kako sam se počela sve više preispitivati i tražiti odgovore na sva ta luda pitanja koja vrtim u glavi otkad sam rodila, shvatila sam otkud osjećaj kašnjenja.

To je osjećaj kašnjenja za životom.

Dok mala Fiona nije došla na svijet moj život je bio pun aktivnosti. Taman sam si nekako sve posložila i krenula u smjeru u kojem želim ići. Shvatila sam što stvarno želim i ispunila si dane od jutra do mraka.

Majčinstvo je također bila jedna od stvari koje sam jako željela i znala sam da će zbog toga sve ostalo malo sačekati sa strane. Ali nisam znala da ću se bez toga već u prvim mjesecima osjećati toliko izgubljenom.

Najteži dani jesu iza mene, barem što se tiče mog filma u glavi. Sada stvarno uživam u svojoj bebi i vjerujem da će to uživanje s vremenom sve više rasti. Ali naravno da ne uživam u svakom trenutku.

Fiona još nema niti punih 5 mjeseci i aktivnosti s njom su dosta ograničene. Zato mi vrijeme ide jako sporo, a onda ubrza baš kad ne treba.

Postoje oni trenutci kada se pitam koliko sam već puta tu istu radnju napravila taj isti dan. A onda dođu oni drugi trenutci kada jurim kao blesava da stignem što više toga napraviti, da bi na kraju dana imala osjećaj kao da nisam napravila ništa.

Kada Fiona zaspe pretpostavljam da imam barem 40 minuta slobodno pa se često dogodi da ne znam kako bih prije i bolje iskoristila to vrijeme. Toliko toga želim raditi; pisati, vježbati, čitati, spavati, pospremati, kuhati, jesti, plesati, guglati, meditirati, slati mailove, gledati videe… I na kraju shvatim da sam od svega toga samo povješala robu na štrik.

Ne stižem sve što sam prije stizala, ne uspijevam napraviti niti desetinu stvari koje želim, a i ono što radim stalno je isprekidano i često nedovršeno. Sve radim u petoj brzini i zato ne ispadne kako želim.

Puno toga stoji i još će stajati, a sat i dalje otkucava. I u zadnje vrijeme, jako ga dobro čujem.

Znam da ću imati još manje vremena ako jednoga dana stigne i drugo dijete, ali do tada ću već prihvatiti da više nemam sve vrijeme ovoga svijeta.

Za sada mi teško pada biti samo mama. Iako znam da zapravo to ni nisam jer svi imamo više uloga, tako se ponekad osjećam. Kao da sam stala, a život se nastavio događati negdje vani. I stalno ga pokušavam sustići, a on mi uporno bježi.

To je jedna od onih stvari na koju se nisam pripremila prije dolaska bebe. Iz nekog razloga, očekivala sam da neću imati taj osjećaj već u samom početku i da mi neće biti problem biti doma tu jednu, možda dvije godine.

Ali skoro pa od samog poroda razmišljam o tome kako jedva čekam vratiti u život sve ono što sam imala prije. Čak sam počela jesti manje i rijeđe samo da bih imala što više vremena za ostale stvari. I nikako se riješiti tog osjećaja kašnjenja.

Kako bih si olakšala i pronašla neki drugi kut gledanja na cijelu tu situaciju, puno čitam i slušam tuđa iskustva. Osim što sam vidjela da se jako puno žena tako osjeća, naišla sam i na Betty Friedan i njen tekst The Feminine Mystique, objavljen 1963. godine.

U tom tekstu Betty govori o nezadovoljstvu američkih kućanica svakodnevnom rutinom u pedesetim godinama. Taj problem naziva „problem koji nema ime“, upravo zato što se ljudima izvana čini da problema nema.

Moderni magazini tada su prikazivali svijet kućanica kao ideal kojem treba težiti i degradirali svaku ženu koja to nije bila. Betty je već tada smatrala da svi ljudi, uključujući žene i mame, imaju pravo težiti ostvarenju svog punog ljudskog potencijala.

Iako je to „problem koji nema ime“, kao da mi je laknulo što to JE pravi problem i što nisam luda, sebična i sve one druge stvari koje mi s vremena na vrijeme padnu na pamet.

Zato je došlo vrijeme da se saberem i shvatim da mi život neće nikud pobjeći. Da imam puno vremena za sve što još želim napraviti i da će me sve one aktivnosti koje volim i dalje čekati. I moram si to stalno ponavljati.

Da, napredak će malo usporiti, ali to je skroz ok. Vrijedno je. Sve će se s vremenom vratiti na svoje mjesto.

Postoje žene koje se odluče ostati doma s djecom i potpuno im se posvetiti jer smatraju da je to najbolje za njihovu obitelj. To ih stvarno čini sretnima i apsolutno to poštujem jer važno je biti u skladu sa sobom. Ali nismo sve iste.

Iako me majčinstvo za sada čini sretnom, ne osjećam se ispunjeno. Vjerujem da će se to s vremenom promijeniti jer kako Fiona raste tako i ja rastem s njom, ali za sada sam tu gdje jesam i želim iz te situacije izvući najbolje.

Ako već sada želim biti najbolja mama što mogu biti, to za mene podrazumijeva biti najbolja verzija sebe. I za Fionu želim to isto jednoga dana, a kako to bolje pokazati nego svojim primjerom.

Najbolja verzija sebe za svakoga je drugačija. Za mene je to biti aktivna, raditi one stvari koje volim i u kojima svakodnevno osjećam napredak i osjećaj postignuća. Jer iako postoji velika doza ponosa na vlastito dijete, Fionina postignuća će uvijek biti njena i ja joj to ne želim oduzeti. Zato mi trebaju moja.

To znači da sam svoje vrijeme odlučila staviti kao prioritet u danu, a ne „ako stignem“. I čim sam se ponovno posvetila određenim stvarima koje volim raditi, odmah sam primijetila znatan skok u raspoloženju i strpljenju; koliko sam veselija i koliko to utječe na Fionu.

No kako većina ljudi u tim prvim mjesecima fokus stavlja na sve ono drugo; dojiti ili ne, spavati skupa ili odvojeno, piti vodu ili čaj, uvesti hranu prije ili poslije 6 mjeseci itd., i mene je to neko vrijeme ponijelo. Toliko da sam zaboravila ono najvažnije.

Sve je to potpuno nebitno ako Fiona ima nervoznu mamu koja jedva čeka pobjeći iz stana. 

Koliko god želim što više vremena provoditi s njom i biti prisutna u svim njenim trenutcima, pa uz to biti i „idealna“ kućanica koja svaki dan kuha i posprema, toliko sam i svjesna da tako neću postići ono što želim. A to je biti sretna i ispunjena mama, pa onda i kućanica, koja mogu biti jedino ako sam sretna i ispunjena osoba.

ZVJEZDANA @zveka_shakeupsofa

Tridesetogodišnja Riječanka, po struci magistra inženjerka građevine, blogerica na www.shakeupsofa.com i od nedavno mama maloj Fioni. Ovisna o fizičkoj aktivnosti i glazbi. Iako rockerica u duši, plešem mtv, hip hop i (trudim se) jazz. Slaba na knjige, planere i tenisice. Zaljubljena u putovanja, prirodu, kavu i čokoladu. Vječni sanjar i self-help geek koji voli pomicati vlastite granice i otkrivati nove stvari.

Facebook: Shake up Sofa

Objava PROBLEM KOJI NEMA IME pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjedim danas uz Fionu na njenoj prostirci za igru i pjevušim joj pjesme koje sviraju na radiju. Fiona to obožava. Gleda me širom otvorenih očiju s velikim razvučenim osmijehom, uz tu i tamo neki popratni zvukić uživanja.

Počne pjesma „I’ll stand by you“ od The Pretendersa i pjevam joj refren: I’ll stand by you, I’ll stand by you, Won’t let nobody hurt you. Odjednom, osjetim veliki nalet emocija i oči mi se napune suzama.

Da, to je to; stajat ću uz tebe i neću dopustiti nikome da te povrijedi. Bit ću tvoj mentor kroz život, dokle god me budeš trebala. Dokle god ti budeš htjela da sam uz tebe.

U trenutku sam osvijestila ogromnu ljubav koju imam prema tom malom biću. Gledam ju i djelomično još uvijek ne vjerujem da je tu; da je stvarna.

I onda se sjetim početka.

Ublaženo ću reći da mi je prvi mjesec nakon poroda bio užasan. S obzirom na to da sam bila dosta rezana, oporavak mi je bio izuzetno bolan. Osim bolnih šavova koji su se s vremenom rašili, napravio mi se i zastoj mlijeka pa sam nekoliko puta završila na hitnoj. Uz sve to, na trenutke bi me ulovila nepodnošljiva bol iz leđa, od mjesta na kojem sam dobila epiduralnu, preko guzice sve u bedro.

Ta bol me doslovno rušila s nogu i zbog nje sam se najviše naplakala. Nekad bi me ulovila dok sam se pokušavala tuširati pa se nisam mogla obrisati niti izaći iz kade dok me muž ne bi čuo da plačem i došao po mene.

Epiduralna koju sam dobila bila je u maloj dozi i djelovala je samo neko kraće vrijeme dok sam dobivala drip. Iako ju isprva nisam htjela, morala sam ju primiti jer sam već dan i pol imala trudove svakih desetak minuta i bila sam preslaba. Kad je došlo do najjačih trudova, epiduralna je popustila tako da sam rodila „na živo“.

Ali ono što je slijedilo nakon poroda bilo mi je puno bolnije. I činilo mi se kao da je trajalo cijelu vječnost.

Opijena hormonima, nepodnošljivom boli, neispavanošću i raznoraznim tabletama za bolove koje sam gutala kao bombone, u glavi su mi se počele vrtjeti jako ružne misli. Počelo je sa „Šta mi je ovo trebalo?“.

Istog trenutka kada bi pomislila takvu misao, osjetila sam ogromnu grižnju savjesti zbog koje sam se osjećala još deset puta gore. Jer rodila sam dijete, svi oko mene slave, ne bi li i ja trebala biti sretna?

Ali nisam bila ni blizu sreće. Jedno jutro sam se probudila, počela plakati čim sam otvorila oči i mužu poslala poruku „Ja se više ne veselim jutru“. Oduvijek sam bila jutarnji tip i obožavala sam svoja jutra, ali tog dana poželjela sam da se više ne moram buditi.

Uz sve te bolove i rastresene misli, moja beba me stalno trebala, a ja ju nisam mogla sama ni podignuti. Kada sam na krevetu mijenjala strane za dojenje, ona bi vrištala iz petnih žila jer je moje prebacivanje na drugu stranu trajalo i po par minuta.

Ljudi su me znali pitati je li mi lijepo, je li uživam otkad sam mama. Meni knedla u grlu. Pa ja sam na potpuno suprotnoj strani od uživanja. Na nekom mjestu gdje nikad prije nisam bila. I strah me hoću li ikada izaći.

Cijeli život mi je prolazio pred očima i dovelo me do toga da sam počela preispitivati svoje odluke. „Jesam li ja uopće trebala postati mama?“.

Neko vrijeme bila sam uvjerena da sam napravila najveću pogrešku u svom životu. Bez obzira na to što smo željeli bebu i čekali ju skoro godinu dana, uvjerila sam se da ja nisam tip osobe za „klasičnu“ obitelj; da sam trebala ostati slobodna i putovati svijetom.

Jer obožavala sam svoj život. Muž, stan, posao, treninzi, društvo, izlasci, putovanja, pisanje… Uživala sam u svakom danu.

Ali sada su me crne misli potpuno preuzele, nestala je sva pozitiva koju inače živim. Potpuno mi se iskrivila percepcija svijeta i života kakvog poznajem. Znala sam da je sve u mojim rukama i da si jedino ja sama mogu pomoći; znala sam svu teoriju i alate s kojima inače samu sebe dižem iz teških situacija, ali ovaj put nisam imala snage za primjenu. Pustila sam crnilu da me pojede.

Srećom, muž je bio slobodan prvih deset dana i radio je sve umjesto mene. Njemu sam se jedinom iskreno usudila pričati što proživljavam i on me znao na kratko smiriti svojim razumijevanjem i strpljenjem.

Kada sam pomislila na njega, misli su me polako vratile na prostirku za igru na kojoj sam još uvijek sjedila uz Fionu suznih očiju. Je li moguće da sam to sve bila ja? Ja koja sada ne mogu dočekati da se Fiona ujutro probudi? Ja koja ne mogu prestati ljubiti njene bucmaste obraščiće? Ja koja uzmem „vrijeme za sebe“ i onda ga provedem gledajući njene slike?

Je li moguće da sam ta ista ja u jednom trenutku požalila što sam ju rodila?

Koliko god mi to bilo teško priznati i još teže napisati, da, to sam sve ja. Iako je početak bio pod utjecajem hormona, boli i neispavanosti, to je svejedno bio neki djelić mene. Najtamniji djelić koji sam do sada upoznala, ali i dalje moj djelić. Zato prihvaćam sve što se dogodilo i više se zbog toga ne krivim.

Sve dok sam razmišljala o onome što se od mene „očekuje“ i osjećala krivnju i sram što to ne postižem, samo sam se sve više zakopavala. S tim je sada gotovo; ona mi je postala važnija od vlastitih nesigurnosti, opravdavanja i svega što s tim ide.

Još uvijek mi zna biti teško i povremeno mi pobjegnu suze, ali sada je to nešto potpuno drugačije; sada se s tim znam nositi. Iako znam da ima mama koje ovo nisu prošle i možda to ne mogu razumjeti, isto tako znam da nisam jedina. I vjerujem da nam dijeljenje iskustava može pomoći.

Sada konačno uživam sa svojom bebom i više ne mogu zamisliti svoj život bez nje, ali ta teška dva mjeseca uvijek će biti dio moje priče. Jer majčinstvo ima puno lica, za svaku mamu drugačija, a ja više ne želim skrivati niti jedno.

ZVJEZDANA @zveka_shakeupsofa

Tridesetogodišnja Riječanka, po struci magistra inženjerka građevine, blogerica na www.shakeupsofa.com i od nedavno mama maloj Fioni. Ovisna o fizičkoj aktivnosti i glazbi. Iako rockerica u duši, plešem mtv, hip hop i (trudim se) jazz. Slaba na knjige, planere i tenisice. Zaljubljena u putovanja, prirodu, kavu i čokoladu. Vječni sanjar i self-help geek koji voli pomicati vlastite granice i otkrivati nove stvari.

Facebook: Shake up Sofa

Objava SVA LICA JEDNE MAME pojavila se prvi puta na SUPERMAME.