“Kaj se ovdje uporno dešava? Raščišćavam stvari zadnjih 10 godina i one se samo vraćaju, vraćaju, vraćaju i vraćaju. Imam osjećaj da svaki put kad nekaj raščistim nova tura stvari “izađe iz poda van”. Jer realno, ak sam u zadnjih 10 godina raščistila 83837448494 (čitaj bezbroj) stvari, ja bi po svemu sudeći trebala živeti ili ko amiš ili potpuni minimalist kojem sav život stane u jedan ceker. A ja nisam ni blizu. Dom mi je opet u đumbusu i osjećam k’o da se cijeli dan bavim samo sa stvarima. No mi poveć, u čemu je problem? Pitam samu sebe dok se opet nalazim ispred zatrpane prostorije koju sam nedugo RAS-ČI-ŠĆA-VA-LA. I nakon 10 godina učenja, traženja, isprobavanja i fejlanja shvatim “Emina napokon znam kaj tu fali!”.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Emina | Mentorica za Deklatanje stvari (Raščišćavanje) (@deklaterica)

Deset godina učim od najboljih učitelja iz polja minimalizma, raščišćavanja i organiziranja, usvajam različite pristupe i isprobavam različite metode. Od svakog mentora, filozofije i metode naučila sam nešto vrijedno što me na kraju dovelo da shvatim da je meni faljela dubina (koje je moje prirodno stanje u svakom segmentu života) te da nikad nisam usmjerila fokus na ono najbitnije – kakav odnos imam sa svojim stvarima. Sate i sate provodila sam u odlučivanju čega da se rešim da bi se uskoro opet našla na početku u organiziranju svega kaj nisam mogla otpustiti. Tu potrebu da se “samo riješim nečeg” obično bi spriječilo neko uvjerenje koje bi tu stvar vratilo na mjesto. A kad bi se nečeg i rešila nova stvar bi brzo pronašla svoj put da zapuni to mjesto. I tako me proces raščišćavanja držao u začaranom krugu vlastitih stvari. Tol’ko krugova sam napravila da su mi i hrčki u kavezima zavidjeli.

Kroz sve te godine donosila sam odluke o stvarima temeljem razumijevanja koje sam imala u tom
trenutku, a svaka nova spoznaja približavala me vlastitom putu i filozofiji o stvarima – deklatanju.

Deklatanje je proces preispitivanja odnosa između stvari koje posjedujemo i trenutne sezone života koju živimo. Čin u kojem se usporedno dešava osvještavanje, odlučivanje i otpuštanje stvari.

Osvještavanje da li stvari koje posjedujemo podupiru našu trenutnu sezonu života, odlučivanje koje stvari otpuštamo iz svog života, a koje istinski zaslužuju ostati i otpuštanje onih stvari koje oduzimaju prostor, vrijeme i energiju od dijela života bitnijeg od samih stvari.

Vjerujem da si barem jednom i sama stajala pred zatrpanom prostorijom, kutkom ili ladicom/policom i mislila “od kud sve ove stvari, komu i čemu?”. Da si barem jednom ponosno raščistila stvari da bi se one nakon nekog vremena ponovno “vratile” u drugačijem obliku. Da si barem jednom pomislila “Imam previše stvari, preplavljena sam i doslovno bih naručila kontejner u kojeg bi sve zbacala”. Ako ti raščišćavanje nije riješilo sve ove situacije to je zato kaj proces samo zvuči lagano “uzmeš stvar, riješiš je se i nastaviš sa životom” – #mošmislit.

Kad nešto brzo riješimo, bez da smo to preispitali, isto nam se još brže vraća u život – kao bumerang.

I sad ako si pomislila “ali deklatanje mi zvuči komplicirano i ja kao mama nemam vremena još i za to”, vjeruj mi na riječ, deklatanje od tebe neće oduzeti tvoje dragocjeno vrijeme već će ti ga vratiti. Možda ćeš se nad nekim stvarima zadržati duže, nad nekima kraće, ali ćeš se od kolumne za supermame – Zaboravi raščišćavanje stvari koje posjeduješ – od danas ih “DEKLATAŠ”, svakako kretati – k jednostavnijem, lagodnijem i smislenijem životu, kakav god on za tebe bio.

Idemo vidjeti kako nas deklatanje vodi kroz proces u kojem otkrivamo sebe i svoj odnos sa stvarima.

STVAR. Prva nas susretne, zadnja otprati. Stvar je često naš prvi doticaj sa svijetom kad se rodimo i zadnji pozdrav s istim kad umremo. Između te dvije (ne)sretne točke ono što najviše radimo, kroz cijeli život na dnevnoj bazi – je konzumiranje stvari. Najveća ironija je ta da nas naše stvari obično nadžive dok slavodobitno odlaze sa svojim novim vlasnikom.

OSVIJESTI. Ovo nije neka vudu magija već trenutak u kojem sjednemo same sa sobom i “skiciramo”
svoju trenutnu sezonu života. Što iskrenije sagledamo svaki segment to će nam biti lakše spoznati podupiru li stvari koje posjedujemo našu trenutnu sezonu života ili ne.

ODLUČI. Donošenje odluka o tome koje stvari otpuštamo iz svog života, a koje istinski zaslužuju ostati. Ova je faza, po meni, najteža jer nam iskreno osvjetljava naš odnos sa stvarima i sva uvjerenja i misli o njima.

OTPUSTI. Označava kraj za stvari koje smo odlučile otpustiti. Iste možemo baciti (uz adekvatno recikliranje) ili njima uljepšati tuđi život (poklanjanjem) ili tuđi i svoj (prodajom).

Kad sad usporedimo raščišćavanje i deklatanje vidimo da raščišćavanje otpušta stvari bez previše razmišljanja dok deklatanje preispituje odnos naše trenutne sezone života s tim stvarima.

Raščišćavanje pita “Koliko stvari da otpustim?” dok deklatanje pita “Zašto uopće posjedujem tu stvar i da li ona podupire mene u mojoj trenutnoj sezoni života?”.

Raščišćavanje često forsira posjedovanju manje stvari dok deklatanje potiče življenje s onoliko stvari koliko osjećamo da nam je potrebno.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Emina | Mentorica za Deklatanje stvari (Raščišćavanje) (@deklaterica)

I zato dok raščišćavanje brine o kratkotrajnom osjećaju čistoće prostora deklatanje brine o dugotrajnom odnosu nas i naših stvari. Jer ono što transformira naše živote nije čin otpuštanja nego sve što postane moguće nakon što otpustimo ono što više ne pripada u našu trenutnu sezonu života.

Fotografije: unsplash.com, pexels.com

Objava zaboravi raščišćavanje stvari koje posjeduješ – od danas ih “deklataš” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Želimo da nam djeca jednog dana kažu istinu. Da nam se povjere kada pogriješe. Da dođu nama kada ih nešto zbuni, uplaši ili zanima. Želimo biti generacija roditelja koja sluša. Koja ne okreće glavu kada tema postane neugodna. Koja ne govori: “O tome ćemo kad budeš stariji ili starija.”

Ali odnos u kojem se razgovara o svemu ne počinje preko noći. Ne počinje jednim velikim razgovorom u tinejdžerskim godinama. Gradi se puno ranije – kroz male svakodnevne razgovore.

Želimo biti otvoreni roditelji. Ali neke razgovore još učimo voditi.

Današnji roditelji puno toga rade drugačije. Otvorenije pričamo o emocijama, učimo djecu da prepoznaju svoje granice i pokušavamo stvoriti odnos u kojem znaju da nam uvijek mogu doći.

No, čak i kada imamo najbolju namjeru, ponekad se pojavi ono pitanje: kako ovo objasniti?

U anketi koju smo provele među Supermame zajednicom, čak 70% mama reklo je da postoje teme za koje nisu sigurne kako razgovarati s djecom.

Ne zato što ne žele. Upravo suprotno – zato što žele pronaći pravi način.

Nismo odrasli uz sve razgovore koje danas želimo dati svojoj djeci

Mnogi od nas pripadaju generaciji koja je neke odgovore morala tražiti sama.

O tijelu se često govorilo kroz nelagodu. Pubertet se događao uz premalo informacija. Seksualnost je bila tema za “jednog dana”. Emocije i odnosi nešto što smo učili putem pokušaja i pogrešaka.

Danas znamo da djeca trebaju sigurno mjesto za pitanja. I želimo da to mjesto bude dom.

Koje teme su roditeljima najveći izazov?

Na pitanje postoje li teme koje su izazovnije za razgovor, 86% mama odgovorilo je potvrdno.

Najveći izazov pokazali su se razgovori o seksu i seksualnosti – njih je izdvojilo 51% mama. Na drugom mjestu su emocije i odnosi, koje je izdvojilo 33% mama. A upravo su to teme koje snažno oblikuju način na koji će djeca jednog dana doživljavati sebe, svoje tijelo i odnose s drugima.

Razgovor ne znači da djeca odrastaju prerano

Jedna od najvećih roditeljskih dvojbi često je pitanje govorimo li previše i prerano. Ali razgovor prilagođen dobi nije oduzimanje djetinjstva. On djeci daje sigurnost. Razgovor o tijelu uči ih da razumiju sebe. Razgovor o granicama uči ih da imaju pravo reći ne. Razgovor o emocijama uči ih prepoznati što osjećaju i kako graditi zdrave odnose.

Što ako ne znam pravi odgovor?

Možda najiskreniji rezultat ankete bio je taj da se 77% mama boji da djeci neće moći dati pravilan odgovor ili savjet. Ali roditelji ne moraju imati savršenu rečenicu spremnu u svakom trenutku. Ponekad je dovoljno reći: “Drago mi je da si me to pitao/la.” Jer dijete tada ne pamti samo odgovor. Pamti osjećaj da može pitati.

Razgovori kod kuće: podrška za sve male razgovore koji čine veliku razliku

Možda je upravo najveća promjena u današnjem roditeljstvu ta što više ne čekamo “pravi trenutak” za važne razgovore. Jer pravi trenutak često izgleda sasvim obično.

Dogodi se u autu. Prije spavanja. Nakon crtića, filma ili situacije koju dijete ne razumije. Kroz pitanje koje nismo očekivali.

I upravo na toj ideji nastala je kampanja “Razgovori kod kuće”, koju je pokrenuo CESI u suradnji s organizacijom Status M – s ciljem da roditeljima i skrbnicima pruži podršku u razgovorima s djecom i mladima o temama važnima za njihovo odrastanje i dobrobit.

Jer razgovori o tijelu, zdravlju, seksualnosti, odnosima i sigurnosti nisu jedan veliki razgovor za koji se moramo posebno pripremati.

Oni su niz malih razgovora koji se razvijaju zajedno s djetetom.

Besplatni digitalni vodič “Razgovori kod kuće” nastao je upravo kao pomoć roditeljima u onim trenucima kada žele biti otvoreni, ali možda nisu sigurni odakle krenuti.

Kroz četiri velike cjeline vodi roditelje kroz teme:

• razgovora o tijelu i zdravlju
• pristanka i osobnih granica
• sigurnosti na internetu i zaštite od nasilja
• emocija, odnosa i ljubavnih veza

uz stručne informacije, konkretne primjere i prijedloge kako započeti razgovor prilagođen dobi djeteta.

Jer roditelji ne moraju uvijek imati spreman savršen odgovor. Ne moramo znati sve. Ali možemo pokazati djetetu nešto puno važnije: da smo tu. Da može pitati. Da ga nećemo posramiti. Da razgovor kod kuće uvijek ima mjesto. Jer svaki veliki razgovor zapravo počinje jednim malim pitanjem.

Vodič “Razgovori kod kuće” tu je da roditeljima olakša upravo te trenutke – kada želimo odgovoriti iskreno, ali nismo sigurni kako.

Preuzmite besplatni vodič i napravite prvi korak prema razgovorima koje će vaša djeca pamtiti.

Objava generacija smo roditelja koja želi pričati o svemu. ali neke razgovore još uvijek učimo voditi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ne znam za vas, ali meni je trebalo nekoliko ljeta da povežem neke stvari. Prvo bih primijetila da mi je intimno područje osjetljivije nego inače. Onda bih to pripisala vrućinama. Pa depilaciji. Pa kupaćem kostimu. Pa bih jednostavno nastavila dalje jer sam mislila da je to nešto što dolazi u paketu s ljetom.

Tek kasnije sam shvatila da nisam jedina.

Koliko nas bez razmišljanja provedemo sate u mokrom badiću? Koliko nas se tijekom ljeta češće depilira ili brije? Koliko puta dnevno se tuširamo jer želimo osjećaj svježine? Koliko vremena provedemo u uskoj odjeći, sportskim tajicama ili na putovanjima?

Sve su to sitnice koje same po sebi možda ne znače puno, ali zajedno mogu utjecati na osjećaj ugode i zdravlje intimnog područja.

I ono što mi je posebno zanimljivo – o tome gotovo nikada ne razgovaramo.

Pričamo o SPF-u, hidrataciji, zaštiti kose od sunca i after sun njezi. Ali rijetko ćemo prijateljici reći da nam je intimno područje osjetljivije nego inače ili da nam određene navike tijekom ljeta jednostavno ne odgovaraju.

Zato sam posljednjih godina počela više obraćati pažnju na intimnu njegu.

Ne zato što imam problem. Nego zato što sam naučila da je puno lakše spriječiti nelagodu nego čekati da se pojavi.

Sophia serum i Ophelia micelarno ulje za intimnu njegu prvi put su mi došli u ruke kroz jednu suradnju. Bila sam jedna od onih žena koje misle da je dovoljno ono što već rade i da intimna njega ne zahtijeva neku posebnu pažnju. Iskreno, o proizvodima za intimnu njegu nisam puno razmišljala. Znala sam da postoje, ali sam ih uvijek preskakala u trgovinama misleći da mi je sasvim dovoljan moj gel za tuširanje.

Ali kako to često biva, tek kad nešto isprobaš shvatiš da postoji i drugačiji pristup.

Prvo sam počela koristiti Ophelia micelarno ulje. Ono što mi se odmah svidjelo bilo je to što ne ostavlja osjećaj isušivanja niti onu neugodu koju ponekad mogu izazvati agresivniji proizvodi. Nježno čisti, a istovremeno ostavlja osjećaj ugode i svježine. To je bio prvi put da sam o intimnoj njezi počela razmišljati kao o njezi, a ne samo higijeni.

Istovremeno sam u rutinu uključila i Sophia serum. Iskreno, tada mi koncept seruma za intimnu njegu nije bio sasvim jasan. Serum za lice? Naravno. Serum za kosu? Razumijem. Ali serum za intimno područje?

Danas mi to ima potpuno smisla. I iskreno, ne idem nigdje bez njega.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Supermame (@supermame.hr)

Najčešće posegnem za njim nakon depilacije, kada je koža osjetljivija nego inače, nakon treninga, na putovanjima ili jednostavno u periodima kada osjećam da mom tijelu treba malo više njege. Sophia serum hidratizira, umiruje i njeguje osjetljivo intimno područje, a posebno mi se sviđa što ga ne koristim kao “rješenje problema”, nego kao dio svakodnevne brige o sebi.

Nerijetko ga nosim u torbi za teretanu, na vikend putovanja ili godišnji odmor. Postao je jedan od onih proizvoda za koje ne razmišljaš previše dok ih nemaš, a onda ih počneš redovito koristiti i shvatiš koliko ti odgovara taj dodatni osjećaj ugode i njege.

Zanimljivo mi je i to što je Sophia posebno osmišljena za razdoblja kada žene prolaze kroz promjene – bilo da je riječ o postpartumu, dojenju, perimenopauzi ili jednostavno periodima pojačane osjetljivosti. Sadrži aktivnicu čiji su učinci potvrđeni kliničkim ispitivanjima, a koja pomaže smanjiti osjećaj nelagode, pruža hidrataciju i doprinosi većoj intimnoj ugodi.

Možda zato danas potpuno razumijem zašto su joj korisnice dale nadimak „sunce u bočici“.

Ne zato što obećava čuda, iako je i to moguće sudeći prema pozitivnim recenzijama. Nego zato što je jedan od onih proizvoda za koje nisi ni znao da ti trebaju, dok ne postanu dio tvoje svakodnevice.

I možda je baš to ono što bih voljela da više žena zna.

Intimna njega nije rezervirana za trenutke kada se pojavi problem. Ona može biti jednako prirodan dio brige o sebi kao što su njega lica, kose ili tijela.

A ako postoji jedno godišnje doba koje me na to uvijek iznova podsjeti, onda su to upravo ljetni mjeseci.

Jer ponekad najveću razliku naprave upravo one male stvari o kojima rijetko pričamo.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mariene žensko intimno zdravlje clean kozmetika (@mariene_cosmetics)

Objava o ovome ljeti rijetko pričamo, a muči puno žena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

To je bio komentar vođe bauštelskog čopora dok su postavljali skelu na susjedovu kuću. Priča ide ovako: izašla sam s djetetom van baciti kruh pticama u šumu. Nasuprot nas bila je grupica…ne znam ni sama kako bih ih nazvala, jer muškarci nisu, a za neandertalce bi to bila uvreda kad bih se poslužila tim izrazom. Zato ostavljam svojim čitateljicama na volju da ih nazovu kako misle da je primjereno.

Da se vratim.

Jedan od njih, gledajući prema meni, baca komentar kako mi je “rupa” prevelika. Drugi mu kaže: “Hej, pa nemoj o rupama.” A ovaj odgovara: “Kako ne, pa ne vidiš s kim je?” — misleći pritom na moje jednogodišnje dijete — “odmah ti je jasno da je RUPA velika.”

Rupa.

Doslovno taj izraz. Ne preneseno. Ne izvučeno iz konteksta. Ne nešto što sam ja krivo čula u prolazu. Stajali su tamo i raspravljali o “rupama” dok sam ja bila vani sa svojim djetetom.

Isprva nisam mogla vjerovati što sam čula. Ona sekunda u kojoj ti tijelo prvo shvati što se dogodilo, a mozak kasni za njim. Od nelagode, šoka i gađenja samo sam se povukla natrag doma, dok su oni još par minuta nastavili raspravljati o veličini rupa.

Ne sjećam se kad sam se zadnji put osjećala tako jadno i poniženo. I nije to bilo samo moje poniženje. Sve žene u meni su bile ponižene.

Sve žene koje su ikada čule takav komentar. Sve žene koje su se morale praviti da nisu čule. Sve žene koje su šutjele jer su bile same, jer su bile s djetetom, jer nisu znale hoće li se još više izložiti ako progovore. A ako uzmemo u obzir da svaki od njih vjerojatno doma ima majku, možda sestru, ženu, djevojku, možda čak i kćer — pitam se samo što bi njihove majke rekle. Jer, gle čuda, i oni su izašli iz nečije “rupe”.

“Znaš da joj je rupa velika čim ima dijete” izjava je u koju su stali svi hodači za “život”, svi klečavci, mizogini primitivci i svi ostali sa sindromom malog k*, jer iskreno vjerujem da nijednom iole normalnom muškarcu takva rečenica ne bi ni pala na pamet. Ne žalosti me čak ni to poniženje koje sam osjetila u tom momentu koliko činjenica u kakvom odvratnom svijetu odrastaju naša djeca. U svijetu u kojem trudna žena s djetetom u naručju nije osoba, nije majka, nije nečija kći, prijateljica, susjeda — nego predmet komentiranja.

Tijelo. “Rupa”. Nešto što se može secirati naglas, pred djetetom, pred kućom, usred bijela dana, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

I znam, netko će reći: “Ma to su samo riječi.” Nisu.

Riječi su ogledalo. Riječi pokazuju što netko misli kad vjeruje da ga nitko neće zaustaviti.

Riječi pokazuju koliko je duboko ukorijenjeno uvjerenje da je žensko tijelo javni prostor, da je majčinstvo dokaz nečije “iskorištenosti”, da se žena može svesti na najprimitivniju moguću sliku čim nekom sitnom, jadnom muškarcu padne na pamet biti duhovit pred svojom ekipom.

Ali ono što je možda najtužnije od svega jest tišina. Moja tišina iz šoka. Njihova tišina koja nije došla. Tišina onih koji su čuli, a nisu rekli ništa. Jer svaki put kad se takav komentar prešuti, on dobije dopuštenje da se ponovi. Nekom drugom. Nečijoj sestri. Nečijoj kćeri. Nečijoj djevojčici koja će jednog dana odrasti u ženu i naučiti da se od svijeta mora braniti i onda kad samo baca kruh pticama. A posebno me boli jer sam trudna s djevojčicom.

I već sada se pitam kakvu će poruku ona dobiti u svijetu u kojem je, očito, sasvim normalno ženu svesti na “rupu” čim je rodila. U svijetu u kojem majčinstvo nije nešto snažno, nježno, životno i vrijedno poštovanja, nego dokaz da si nekome potrošena, iskorištena, manje vrijedna. Valjda čim rodiš, više ne vrijediš ni zrna zobi.

I onda se pitamo zašto djevojčice sve ranije prestaju biti djeca.

Kako i ne bi, kad živimo u svijetu u kojem se otvaraju rođendaonice s wellness i spa temom za djevojčice od tri godine. Tri godine. U svijetu u kojem se dvanaestogodišnje djevojčice poziva na radionice šminkanja pod krinkom “savršene rođendanske zabave”. Daleko od toga da mislim kako se žena ne treba njegovati, uljepšavati, voljeti sebe i staviti sebe kao prioritet — bila majka ili ne bila. Dapače. Njeguj se. Uredi se. Našminkaj se. Osjećaj se lijepo. Budi sebi važna. Ali radi sebe. Ne zato što ti je od treće godine netko počeo prodavati ideju da moraš biti ljepša, glađa, sređenija, poželjnija, prihvatljivija.

Jer postoji ogromna razlika između toga da djevojčicu učimo ljubavi prema sebi i toga da joj prerano objasnimo da je njezina vrijednost u izgledu.

Postoji razlika između igre i industrije koja jedva čeka da joj kaže kako nije dovoljno dobra takva kakva jest.

Pustite ih da budu djeca. Pustite ih da budu musave od sladoleda, raščupane od igre, glasne, divlje, znatiželjne, svoje. Pustite ih da se igraju, a ne da se pripremaju za svijet koji će ih ionako dovoljno rano početi mjeriti, komentirati i lomiti. Jer taj isti svijet prvo djevojčicama govori da moraju biti lijepe. Onda im govori da su same krive ako ih netko zbog toga poželi poniziti, iskoristiti ili napasti. Prvo ih gura u svijet ogledala, šminke, uljepšavanja i “savršenih” zabava, a onda ih kažnjava jer su navodno previše vidljive. Jer su izazivale. Jer su imale prekratku suknju. Predubok dekolte. Previše šminke. Premalo srama. Krivo ponašanje. Krivi pogled. Krivi osmijeh. Valjda i krivi način treptanja.

Uvijek se nađe neki jadan izgovor kojim će se odgovornost prebaciti na ženu, samo da se muškarca ne bi moralo pogledati u oči i reći mu: ti si problem.

I u tom začaranom krugu odrastaju naše djevojčice.
Budi lijepa, ali ne previše.
Budi dotjerana, ali nemoj izazivati.
Budi ženstvena, ali ne pretjeruj.
Budi majka, ali nakon što rodiš, izgleda, više ne očekuj poštovanje jer će tvoje tijelo nekom primitivcu postati tema za građevinsku pauzu.

Zato me taj komentar nije pogodio samo kao ženu. Pogodio me kao majku. Kao trudnicu. Kao nekoga tko pod srcem nosi djevojčicu i već sada zna da će je morati učiti kako da hoda svijetom koji će joj istovremeno govoriti da bude lijepa, ali ne previše. Da bude samouvjerena, ali ne glasna. Da bude svoja, ali ne toliko da nekome zasmeta.

Ne znam kakvu će poruku moja kći dobiti od svijeta.
Ali znam kakvu će dobiti od mene.
Da nije rupa.
Da nije tijelo za komentiranje.
Da nije kriva za tuđe nasilje, tuđu prostotu, tuđe komplekse i tuđi nedostatak odgoja.
Da njezina vrijednost ne počinje i ne završava u tuđem pogledu.
Da smije biti dijete.
Da smije biti žena.
Da smije biti majka.
Da smije biti sve što jest, bez da se ikome ispričava.

A vama, dragi “muškarci” sa skele, mogu samo reći: ako vam je vrhunac muškosti komentirati tijelo žene koja prolazi s djetetom, onda problem nikada nije bio u mojoj “rupi”. Problem je u praznini iz koje vi govorite.

Fotografije: unsplash.com

Objava znaš da joj je “rupa” velika čim ima dijete pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svi smo kao djeca vjerovali u zubić vilu, Djeda Božićnjaka, uskršnjeg zeku koji skriva jaja po dvorištu. Dugo smo bili uvjereni da postoje, bez imalo sumnje. A onda su nam, kad smo dovoljno narasli, ipak priznali istinu. Sjećam se tog osjećaja: zbunjenost, razočaranje, ali i jedno veliko pitanje – gdje je nestala čarolija?

Danas, promatrajući novu generaciju djece, primjećujem nešto drugačije. Djeca vrlo rano shvate da ništa od toga nije “stvarno”. Znaju da su to mama, tata, bake i djedovi koji ostavljaju poklone i skrivaju jaja. I ne samo da shvate, nego to prihvate gotovo bez imalo emocije.

Kada je u svijet mašte ušla stvarnost? I zašto?

Prva stvar koja mi pada na pamet je tehnologija. Djeca su od najranije dobi izložena ogromnoj količini raznovrsnog sadržaja. Informacije su im dostupne odmah, bez čekanja, bez prostora za zamišljanje. Svijet mašte polako ustupa mjesto svijetu koji im je stalno “serviran” na malom ekranu. I koliko god mi to pokušavali ograničiti, činjenica je da će se s tim susresti – ako ne kod kuće, onda kroz vrtić, školu,  prijatelje. Druga stvar, koja me možda još više iznenađuje, jest činjenica što djeci to ne smeta. To sam shvatila kada je moje dijete sa samo tri godine mirno izjavilo da zna da zubić vila ne postoji. Bez tuge, bez razočaranja. Samo činjenica. I tu sam se zapitala – jesmo li izgubili nešto važno?

Ne govorim o tome da djecu treba “lagati”. Govorim o onom posebnom prostoru djetinjstva u kojem je sve moguće.

O vjerovanju u čuda, u nevidljivo, u ono što nema logično objašnjenje. Jer upravo ta “lakovjernost”, kako je odrasli vole nazvati, zapravo je temelj dječje mašte, kreativnosti i unutarnjeg svijeta. Možda djeca danas ne prestaju vjerovati zato što odrastaju brže nego im je sve nesvjesno, prerano objašnjeno.

Ne znam postoji li način da to promijenimo. Možda ne možemo zaustaviti vrijeme ni tehnologiju. Ali možemo birati kako ćemo pričati priče, koliko ćemo prostora ostaviti mašti i hoćemo li zajedno s njima barem malo – vjerovati. Zato ću ja, unatoč svemu, i dalje svojoj djeci govoriti da čuda postoje. Ne zato što su stvarna, nego zato što su važna. Jer djetinjstvo bez čarolije nije isto.

Fotografije: pexels.com

Objava zašto nova generacija djece više ne vjeruje u čaroliju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad jednom otvoriš oči za formule kreiranja sadržaja na društvenim mrežama, ne možeš ih ne vidjeti. Na svakom koraku.

Kreatori sadržaja na društvenim mrežama koriste se suptilnim, ali učinkovitim tehnikama koje su često neetične, štetne, ali i teško uočljive jer aktiviraju naš živčani sustav na vrlo predvidljiv način koji rezultira – engagementom.

Ajmo razbiti iluziju “korisnog” i “edukativnog” sadržaja koji to nije!

Kao netko tko je aktivno stvarao sadržaj na društvenim mrežama 3 godine te netko tko se obraćao upravo roditeljima, točnije majkama, možda najranjivijoj skupini odraslih na internetu želim biti jasna i transparentna jer u praksama koje ću navesti možda sam i sama sudjelovala prije nego sam odlučila prestati stvarati sadržaj za Instagram.

Jer doista, sadržaj koji se kreira više je za Instagram nego za čitatelja/ konzumenta.

Kad god uđem na Instagram izleti mi neka objava koja gotovo uvijek koristi istu štetnu formulu, producira željeni rezultat i samim time dobiva lažni kredibilitet koji dalje podupire status kreatora kao autoriteta čije su riječi utjecajne bez da propitkuje namjeru – a ona najčešće ima samo jedan cilj: prodaju.

Kada je objava izrazito formulaična i u tome uspješna ne mogu odoljeti, a da ne prozovem u komentaru komunikacijske i marketinške tehnike koje su neetično korištene ili problematične.

Moj komentar je uvijek izbrisan.

Ostatak komentara prepun slaganja, srčeka i nepropitivanja podržava iluziju da je ono izneseno u sadržaju relevantno i – neupitno!

Roditelji, a pogotovo majke ranjiva su i slabo naspavana ciljana skupina koja odgaja svoju djecu u paradoksalnom vremenu u kojem je stvarna ljudska podrška manjkava (nema sela), podrška i uloga institucija poput škole i vrtića poljuljana te općenito povjerenje u okruženje narušeno.

Ali ono što je napumpano do krajnjih granica je individualna odgovornost!

Pa tako današnja mama, izolirana i sama s dvoje malih, jedno na sisi drugo na kuku treba snositi teret i odgovornost za zdravu budućnost svoje djece u džungli zvanoj moderan život, nenormalna inflacija i vječno kulturološko posramljivanje jer nije dovoljno dobra!

Enter: kreatori sadržaja na društvenim mrežama koji su otkrili zlatni rudnik zvan, umorna, opterećena i disregulirana mama.

Mama koja utjehu, kontakt i socijalizaciju nakon predugog dana potraži na mobitelu u sitnim satima kada djeca napokon spavaju, a ona ima par minuta za sebe.

U tom stanju uspješno formulirane, štetne poruke, ne samo da utječu na njeno raspoloženje već vrlo često otvaraju njen novčanik!

Slot mashine zvan reels/ shorts/ tiktok već godinama mijenja kemiju našeg mozga i ako je tvoj “feed” imalo kao moj onda u jednom trenutku sadržaj u tebi izazova empatiju, radost, osjećaj zajedništva, a već u sljedećem strah, brigu i nemoć, pa opet smijeh, rezonancu, ideju, pa opet ljutnju, bijes ili tugu.

Algoritam je tu da u nekoliko sekundi popali apsolutno sve naše botuniće i u tom stanju nam proda svoju ideju, proizvod ili ideologiju. Naravno, sve vrlo pojednostavljeno, ogoljeno od ikakvog šireg konteksta i bez nijansi koje bi uzele u obzir da ne raspolažemo svi s ista 24 sata, s istim resursima ili privilegijama.

Nijanse na društvenim mrežama naprosto ne prolaze jednako dobro.

Kreatori sadržaja vrlo često imaju najbolje namjere, ali algoritam suptilno i strateški mijenja njihovo ponašanje kroz vrijeme.

O ovome mogu posvjedočiti i sama. Naime, društvene mreže dresiraju kreatora sadržaja kroz validaciju serviranu u obliku lajkova, sejvova, shareova koja može biti potpuno iskrivljujuća.

Pitajte bilo kojeg kreatora i reći će vam “što bolje prolazi” i s vremenom nemoguće je ne početi razmišljati kako svoju poruku, proizvod ili uslugu najuspješnije prenijeti. Otkini malo ovdje, dodaj malo ovamo, pojačaj malo tu i prije nego se snađeš, nađeš se u čarobnoj formuli koja funkcionira- ali pod koju cijenu?

U mom slučaju, imala sam dojam da je moja kreativnost erodirala i da je moj mozak prestao razmišljati kroz nove ideje, koncepte i stvaralaštvo i orijentirao se na formulu, arhitekturu i klikove. I tu sam stala. Znala sam da je mojoj “Instagram karijeri kraj” kad bih dobila ideju za temu newslettera i prije nego bih je razradila već sam smišljala najklikabilniji subject.

Društvene mreže u pozadini imaju nevidljivi sistem koji sloj po sloj skida humanost i iako se društvene mreže mogu etično i dozirano koristiti bez upotrebe neetičnih marketinških tehnika – to je realno jako teško!

Pogotovo ako ti o tome ovisi ekonomska stabilnost kao što mnogim kreatorima ovisi.

Vrlo je tanka linija, dakle, između onoga što se plasira kao “iskrena preporuka” i “plaćena reklama” jer utjecaj pod kojim se nalazimo i kao kreatori i kao konzumenti nije kirurški precizno odjeljiv!

Ali kada se preporuke, ideje i savjeti prezentiraju kroz prizmu “stručnosti”, a izostavljaju širi kontekst, dostupnost, okolnosti i druge faktore onda njihova svrha prelazi granice korisnog edukativnog sadržaja i postaje marketinški funnel.

Formula najčešće izgleda ovako.

Otvori sa snažnom, ali kontroverznom porukom ili pitanjem koje privlači pažnju i uvlači čitatelja (tzv. hook)

Uzmi kompleksan društveni ili roditeljski izazov i pojednostavni ga do boli najčešće kroz direktnu poruku da je nešto loše/opasno/štetno ili toksično. Umetni svoju stručnost kao potvrdu da će ponuđeno rješenje koje slijedi biti legitimno.

Operi se od odgovornosti s blanket statementom u captionu gdje ćeš smekšati poruku objave na način da ćeš čitatelja podsjetiti da ima izbor između dvije opcije koje su prepojednostavljeno predstavljene kao

A) loša

B) dobra

Uvedi vremenski rok i konstruiranu ideju oskudice (još malo pa nestalo).

Sijanjem straha da kao roditelj možda radiš nešto loše sadržaj aktivira simpatički odgovor tvog živčanog sustava koji zaobilazi kritičko promišljanje i racionalnu analizu ponuđenog rješenja te pokreće instinktivnu reakciju: “ovo moram imati/ učiniti odmah jer već sutra možda neću moći”.

Viola! Imaš engagement, klikove, rastući autoritet i nepisanu potvrdu da ono što radiš i kako radiš je opravdano jer daje željene rezultate.

Postoji još jedan element u ovoj priči koji me žulja.

A to je da nisu ni kreatori ni konzumenti ti koji snose cijelu odgovornost u ovoj igri.

Možemo se zavaravati i vjerovati da platforme poput Instagrama “guraju” sadržaj koji ljudi žele vidjeti, ali mislim da je to jako daleko od istine. Sve te platforme meni redovito i kontinuirano nude sadržaj koji me ne zanima i s kojim ne ulazim u interakciju.

Političke i ideološke agende neizbježne su kada sagledamo širi kontekst i monopol koji kompanije poput Mete imaju (fb, ig, whatsap…). Stoga je logično propitati koji motivi stoje iza sadržaja koji “bolje prolazi” i na koji način možemo kao pojedinci djelovati da se koliko toliko zaštitimo od štetnih poruka i formulaičnog sadržaja kojim smo okruženi.

Također, na koji se način možemo kao kreatori sadržaja oduprijeti formulaičnom sadržaju te ostati vjerni svojim vrijednostima u kreiranju edukativnog ili prodajnog sadržaja, uzimajući u obzir da se s druge strane nalaze ljudi, a ne brojevi. Te kako možemo od samih platformi tražiti više odgovornosti za štetan sadržaj koji se promovira.

Kritičko promišljanje kao i određena doza samokontrole mogu nam pomoći u tome.

Osobno već godinama odbijam donositi odluke o kupnji pod vremenskim pritiskom. I iako mogu razumjeti da u određenim situacijama brza reakcija može osigurati određenu prednost (kao npr. pristojan stan po normalnoj cijeni za najam koji će se do kraja dana iznajmiti ako odmah ne daš polog) u većini slučajeva vremenski pritisak oko kupnje je umjetno stvoren kako bi utjecao na ponašanje kupca.

Odbijam reagirati i na udicu oskudice “ograničen broj mjesta” na snimljenom webinaru, “sniženje zbog zatvaranja” na web stranici koja je tek lansirana i ostale izmišljotine koje titraju naše najstarije instinkte preživljavanja.

Odbijam i ove iste tehnike koristiti kada prodajem svoje usluge, a srećom okružena sam ženama koje razmišljaju isto. Pa unatoč tome sve mi ponekad pokleknemo pod utjecajem medijskih poruka i prenapuhanih brojeva i informacija. Ali ono sto čini razliku je da ne dajemo svoje povjerenje tek tako.

Ono što ni tebi ni meni nitko ne može oduzeti je glava s kojom možeš misliti i tijelo s kojim možeš osjetiti.

Ako neki sadržaj u tebi izaziva osjećaj da ćeš nešto propustiti, da ako ne reagiraš odmah nanosiš štetu sebi ili svojoj obitelji, zastani. Udahni i izdahni. Možda je vrijeme da odložiš mobitel, pogledaš oko sebe i vidiš da je zapravo sve OK. I da ono na čemu želiš raditi i stvari koje želiš poboljšati ili promijenit će uvijek biti prisutne i sastavni dio tvog života.

Nemoj outsourcati svoj zdrav razum, svoj kreativni izričaj i svoje kritičko mišljenje mašineriji kojoj je prečesto tvoj najbolji interes na samom dnu ljestvice prioriteta.

Objava štetne prakse kreiranja sadržaja na društvenim mrežama koje ciljaju – mame pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postoje događaji na koje dođeš. I postoje oni s kojih odlaziš puna – emocija, snage, povezanosti i onog rijetkog osjećaja da si, barem na nekoliko sati, ponovno bila i žena, a ne samo sve ono što svakodnevno moraš biti.

Upravo takav bio je prvi Supermame Klub, održan 10. svibnja povodom Majčinog dana u prekrasnom zagrebačkom Salonu 6 – intimno, emotivno i snažno druženje osmišljeno kao prostor iskrenog razgovora, podrške i povezivanja žena kroz iskustvo majčinstva, ali i njih samih.

U svijetu u kojem majke često nose sve, brinu o svima i rijetko staju, Supermame Klub stvoren je s jednom jasnom idejom: da mama također zaslužuje prostor za sebe. Prostor u kojem neće morati objašnjavati, opravdavati se ni biti “dovoljno dobra”. Prostor u kojem može samo biti.

Već pri dolasku bilo je jasno da ovo nije “još jedan event”. Sudionice su dočekane u prostoru koji je odisao toplinom, pažnjom i ženskom energijom, dodatno podignutom na višu razinu zahvaljujući čarobnim dekoracijama Pixy With Love, koja je Salon 6 pretvorila u pravu Supermame oazu u prepoznatljivim bojama brenda.

Kako bi se od samog početka stvorila povezanost, žene su bile raspoređene po stolovima te su kroz posebno osmišljen zadatak upoznavanja vrlo brzo od stranaca postajale podrška jedna drugoj. Kroz smijeh, razgovor i dijeljenje vlastitih iskustava stvaralo se upravo ono što modernim ženama i majkama često najviše nedostaje – osjećaj ženskog plemena.

Supermame su potom predstavile svoj prvi fizički proizvod Kartice podrške Iskreno o majčinstvu  – projekt nastao iz stvarne potrebe da žene češće čuju riječi podrške koje prečesto zaborave same sebi uputiti. Kroz kartice su otvoreni iskreni razgovori o majčinstvu, mentalnom opterećenju, identitetu, emocijama, partnerstvu i svim onim neizgovorenim dijelovima majčinstva koje žene često nose same. Bio je to trenutak ranjivosti, prepoznavanja i duboke povezanosti.

Upravo zato, uskoro se otvaraju i prednarudžbe za Kartice podrške, kako bi i druge žene mogle postati dio ove priče podrške, povezivanja i podsjetnika da ni u najizazovnijim danima nisu same.

Jedan od najsnažnijih dijelova eventa bile su pomno osmišljene experience room zone – prostori posvećeni zdravlju, njezi, intimnosti i povratku sebi.

U suradnji s Poliklinikom Cordata i doc. dr. sc. dermatovenerologije Nives Pondeljak, sudionice su dobile vrijedne stručne informacije i konkretne savjete o njezi kože djece, ali i vlastite kože, one o kojoj žene često posljednje stignu razmišljati. Kroz otvoreni razgovor, pitanja bez zadrške i odgovore stručnjaka, ovaj je prostor ženama pružio osjećaj sigurnosti, znanja i podrške.

Posebnu notu prirodne njege i holističkog pristupa donijela je Anamarija Pažin – Holistička ljepota, vodeći žene kroz svijet eteričnih ulja, mirisa i prirodnih rituala samonjegovanja. Kroz iskustvo mirisa i svjesnog povratka sebi, mnoge su sudionice zastale, udahnule i prisjetile se koliko je važno ne zaboraviti vlastite potrebe.

U istoj sobi važan doprinos ženskom zdravlju dala je i Bioandina, predstavljajući svoje suplemente osmišljene kao podrška hormonalnoj ravnoteži, vitalnosti i cjelokupnoj dobrobiti žene, podsjećajući koliko je važno da briga o sebi ne bude luksuz, nego temelj.

Treći experience room, onaj koji je možda najhrabrije rušio tabue, vodila je Martina Tuta poznatija kao Biljkoljupka sa svojim proizvodom Freya – senzualnim uljem osmišljenim kao podsjetnik ženama da intimnost nakon majčinstva nije tema srama, nego važan dio ženskog identiteta. U prostoru sigurnosti, bez osude i bez nelagode, otvoreno se razgovaralo o intimnim odnosima nakon poroda, promjenama koje žene prolaze, suhoći, nesigurnostima i povratku vlastitom tijelu. Bio je to razgovor koji je mnogima dao upravo ono što im je dugo nedostajalo – dozvolu da o tome govore.

Za bogat i maštovito pripremljen finger food pobrinuo se Lino Hrvatska, uz prepoznatljive Lino Njupalice koje su izazvale posebno oduševljenje. Uz fine zalogaje, opuštenu atmosferu i razgovore koji su spontano tekli, gastro kutak postao je jedno od omiljenih mjesta cijelog događanja. Slatki dio priče savršeno zaokružio Stol za tebe. Za dodatnu dozu opuštanja i slavljenja pobrinuli su se Vina Kota i osvježavajući Limonce Spritz, pretvarajući pauzu u pravo mini slavlje ženstvenosti, zajedništva i uživanja.

A kao savršen završetak dana posvećenog ženama, svaka je sudionica kući otišla ne samo bogatija za iskustvo, nova poznanstva i osjećaj pripadnosti, nego i za pažljivo pripremljen Supermame goodie bag, bogat poklonima partnera. Na kraju eventa svaka mama imala je priliku u tomboli osvojiti predivne nagrade sponzora kao dodatni znak pažnje, zahvalnosti i podsjetnik da zaslužuje brigu, podršku i male luksuze i nakon što event završi.

Prvi Supermame Klub nije bio samo događaj. Bio je podsjetnik. Podsjetnik da majčinstvo jest ljubav, ali ne znači gubitak sebe.

Da briga o djeci ne znači odustajanje od vlastitog zdravlja, tijela, identiteta i intime. Da ženama treba prostor u kojem mogu biti viđene, saslušane i podržane. I da je ponekad upravo nekoliko sati iskrenog ženskog povezivanja dovoljno da se prisjetiš tko si.

Supermame Klub tako je već svojim prvim izdanjem pokazao da nije riječ samo o eventu, nego o početku zajednice, pokreta i sigurnog mjesta za žene koje žele više – više iskrenosti, više podrške, više sebe. Jer mama zaslužuje više od jednog dana. Zaslužuje pleme.

Sljedeće druženje organizirat će se u lipnju, a datum će biti uskoro objavljen. Preporučuje se prijava na listu čekanja ovdje, kako bi na vrijeme dobila sve informacije i osigurala si mjesto.

Zahvaljujemo sponzorima prvog Supermame Kluba: Lino Hrvatska, Poliklinika Cordata, Bioandina, Baby Center, Avene, Aura kozmetika, Argentum.

Goodie bag dodatno su obogatili pokloni naših partnera: Labud, Biomedis, Biljkoljupka, Think Ink, Body Studio Flow, Hipo Hop, Luna Soft, Lelo, Limonce Spritz.

Bogate nagrade osigurali su: Poliklinika Cordata, Bioandina, Holistička ljepota by Anamarija Pažin, Etre’, Maleena Cosmetics, POPPY lab, Labanyta cosmetics, Savjetnica za odgoj, Biblioteka Toya, Stoodio Soo by Ana Surač, Matru, Hormonija.

Posebnu zahvalnost upućujemo i osnivačicama Salona 6, Andrei Turić i Marijani Petrak, na iznimnoj organizaciji i suradnji zbog koje je cijelo iskustvo dobilo upravo onu razinu topline i pažnje kakvu ovakav događaj zaslužuje. Njihova posvećenost detaljima, otvorenost i zajednička vizija stvorile su savršenu kulisu za prvi Supermame Klub – prostor u kojem su se žene osjećale viđeno, dobrodošlo i zaista posebno.

Fotografije: Marko Tomić

Objava prvi Supermame Klub donio je upravo ono što mamama najviše nedostaje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svi se trudimo oko glavnih obroka. Razmišljamo što će dijete doručkovati, što kuhati za ručak, je li večera dovoljno “zdrava”. Ali ono što često prolazi ispod radara su međuobroci – ono što djeca jedu između obroka. A upravo tu, češće nego mislimo, nastaju prehrambene navike.

Djeca ne jedu dovoljno voća – i to nije samo dojam

Prema podacima Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, čak dvije trećine djece u Hrvatskoj ne konzumira voće svakodnevno. Zašto?

Kako objašnjava Nastasja Chiara Petrić, profesionalna kuharica, mama i blogerica @chiarin.tanjuric, problem često nije u samom voću, nego u navikama koje djeca razvijaju: “Voće im više nije dovoljno slatko i zadovoljavajuće u odnosu na sve silne sokove i slatkiše koje svakodnevno jedu. Vrlo se lako naviknuti na izrazito slatko kao što se vrlo lako odviknuti od istog jednom kad to smanjiš u svojoj prehrani. Ako dijete od jutra krene sa slatkim npr. buhtlom od čokolade iz pekare, nakon ručka pojede slatko iz aparata, za međuobrok pojede slatko ponovo iz pekare ili slatkiš iz dućana i navečer pojede pahuljice umjesto uravnoteženog obroka – naravno da se neće zadovoljiti jabukom ili bananom. Ja sam definitivno protiv zabrane slatkiša i junk hrane, ali samo u slučaju ako se već stvorila relativno dobra prehrambena navika i odnos prema hrani. A to se radi od prvog obroka sa 6 mjeseci, pa idućih nekoliko godina djetetovog života. Strah od raznih kategorija hrane rezultira lošim odnosnom prema hrani, no ako dijete ima problema s unosom slatkiša u odnosu na sve ostalo, onda treba postepeno smanjivati te količine kako bi se okusni pupoljci mogli oporaviti od te prezasićenosti. Također, sokovi su još gori od slatkiša jer se brže i lakše unose s obzirom da ih se ne treba čak ni žvakati. Nakon nekog vremena i voda postane “neukusna” baš zbog prevelikog unosa sokova, te bih to svakako prvo izbacila iz dječje prehrane u tom periodu privikavanja na manje slatkog.”

Izbirljivost nije problem – nego faza

Roditelji često misle da je problem u djetetu. Ali kako objašnjava Nastasja, izbirljivost nije nešto s čime se djeca rađaju, ako pričamo o djeci normalnog razvoja. “Definitivno se rađamo s određenim preferencijama po pitanju okusnih pupoljaka, što može biti potaknuto i genetski, ali i svime onime što majka konzumira tijekom trudnoće, no izbirljivost se događa zbog utjecaja okoline. Treba razumjeti da je razvojno normalno da svako dijete uđe u izbirljivu fazu. To nema veze s time kakvo je dijete po prirodi, već činjenicom da je sasvim normalno da u jednoj dobi dijete shvati da ima kontrolu nad onime što unosi u sebe i da na taj način uči kako okolina reagira na njegove odabire. Ako se u toj fazi prepustimo očaju, jer je to svakako intenzivna i naporna faza za sve roditelje, budući da je dijete do tad više-manje “jelo sve, a sad odjednom ne jede ništa”, onda će to vrlo lako rezultirati izbirljivim djetetom. Ali želim napomenuti da nikome ne radite uslugu ako u toj fazi odustanete ili proglasite svoje dijete izbirljivim. Normalno je da odbija hranu koju je do sad jelo i prirodno je da fokus želi prebaciti na hranu koja je sigurnija okusom i teksturom.”

Treba razumjeti da je razvojno normalno da svako dijete uđe u izbirljivu fazu.

Gdje nastaje stvarni problem

Problem ne nastaje u toj fazi. Problem nastaje u reakciji. Roditelji često pomisle da su nešto pogriješili, počnu sumnjati u sebe i – odustanu. A zapravo, kako kaže Nastasja, u tom trenutku ne treba mijenjati strategiju, nego mindset: “Roditelji misle da su nešto krivo počeli raditi jednom kada dijete uđe u tu prirodno izbirljivu fazu. Krive sebe zbog toga i odustanu kad krenu izazovi. A zapravo u tom trenu ne treba ništa posebno promijeniti osim naoružati se strpljenjem. Ako i dalje nudite jednako kao i do sad, uključujete dijete u svakodnevne zajedničke obroke, kada bude moglo uključujete ih i u samu pripremu hrane, sve su to dobri koraci da tu fazu prođete što bezbolnije. Treba maknuti naglasak s onoga “moje dijete više ništa ne želi jesti” ili “ne jede to to i to” i prebaciti cijelu priču na “moje dijete ne jede ovo ili ono trenutno, jednog dana će ponovo početi” i nastavite normalno s danom. Pustite dijete da samo istražuje što mu paše, ali i dalje je na vama odgovornost da nudite raznovrsnu i izbalansiranu hranu. Što uključuje i manje “zdravu” hranu u zdravim umjerenim količinama. Znači, bez drastičnih zabrana.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Nastasja Chiara Petrić (@chiarin.tanjuric)

Što se događa između obroka

U teoriji, međuobrok je voće. U stvarnosti, međuobrok je ono što je pri ruci , ono što ne traži pripremu, ono što dijete neće odbiti. I zato često završi kao: keksi, grickalice, čokoladice ili nešto brzo što znamo da će pojesti bez pregovora.  Djeca ne biraju ono što je najzdravije. Biraju ono što je poznato, ukusno i lako.

Jedna stvar koju potvrđuju i istraživanja

Djeca jedu ono što im je dostupno. Ako je voće oprano, narezano i vidljivo – veća je šansa da će ga pojesti. Ako nije – neće. Zvuči jednostavno, ali u stvarnom životu rijetko uspijevamo biti dosljedni.

A što je s okolinom?

Često se pitamo koliko na sve to utječu vrtić, škola ili druga djeca. Primjerice – dijete koje voli voće, ali ga ne želi nositi u školu jer ga druga djeca ne nose. No kako objašnjava Nastasja, okolina ima utjecaj, ali nije presudna: “Osim toga, ne mora dijete nositi voće u školu, ako ga normalno jede doma. To su dvije različite životne situacije i okruženja i dijete nije odgovorno ponašati se jednako u svakoj od njih. Navike od doma su ključne za stvaranje pozitivnih prehrambenih navika. Pozitivan ili negativni utjecaj okoline dolazi iz obiteljskog okruženja. Navike se stvaraju doma, no dijete koje doma jede sve što se skuha i servira i dalje voli otići u pekaru, podijeliti slatkiše s prijateljima u parku i slično ne znači da ima loše prehrambene navike već zna da u društvu može biti opušteno i ne pretrpavati se hranom koju možda netko drugi smatra zabranjenom. Pokušajmo manje stigmatizirati hranu i više raditi na odnosu prema njoj. Ali i dalje mislim da je najveća odgovornost roditelja da usade dobre navike kod kuće. Jer djeca konstantno ulaze i izlaze iz raznoraznih faza, i nije fokus na tome da oni točno sad u ovoj dobi jedu savršeno, već da steknu dobre navike za odraslu dob.”

Najveća odgovornost roditelja je da usade dobre navike kod kuće.

Što zapravo pomaže (bez grižnje savjesti)

U svakodnevnim situacijama, roditelji često upadnu u začarani krug pregovaranja. “Ajde još jedan zalogaj.”, “Nemoj to, pojedi ovo.”, a onda – umor oko pregovaranja. I ono poznato pitanje: jesam li mogla bolje?

Kako ističe Nastasja, pritisak i kontrola često naprave više štete nego koristi. “Roditeljima bih savjetovala da prestanu pritiskati i prigovarati, za početak. Ako stvorimo mirno i sigurno okruženje oko obiteljskog stola, ako zajedno jedemo i “zdravo” i “nezdravo”, ako o hrani pričamo na pozitivan način, opisujemo ju i kuhamo od početka, manje ju kritiziramo, a više se upoznajemo s njom, ako uživamo u svemu zajedno i uravnoteženo, onda će rezultati doći s puno manje muke nego smo ikad mogli zamisliti. Ja bih iskreno voljela preporučit svima da se prvih nekoliko godina djetetovog života fokusiraju na pozitivno pričanje o hrani oko svoje djece i unutar obitelji, jer će rezultati onda doći sami od sebe i napravili ste i sebi i njima medvjeđu uslugu sa svim budućim situacijama koja će uključivati obroke i prehrambene navike.”

To znači i ovo: nije problem ako dijete ponekad pojede kruh s čokoladnim namazom za međuobrok,
problem je ako se oko hrane stalno stvara napetost.

Kako približiti voće djeci (bez forsiranja)

Jedna od najvažnijih stvari je – dostupnost. Ali i mali trikovi mogu napraviti veliku razliku: voće nareži i posluži odmah, drži ga na vidljivom mjestu

• kombiniraj ga s nečim što dijete već voli
• ponudi izbor umjesto naredbe
• uključi dijete u pripremu
• igraj se prezentacijom (ražnjići, male porcije, “dugine” kombinacije)

Što kada “zdravo” jednostavno ne prolazi

U praksi se često pokazuje da nije presudno samo što nudimo djeci, nego i hoće li to oni zaista jesti svaki dan. Jer i najkvalitetniji izbori gube smisao ako ih dijete odbija već nakon nekoliko pokušaja.

Upravo tu nastaje prostor za rješenja koja pokušavaju premostiti taj jaz između preporuka i stvarnog života. Jedan od takvih primjera je HipoHop IMMUNO dodatak prehrani u obliku voćnog snacka koji je razvijen s idejom da spoji nutritivnu vrijednost i stvarne navike djece.

Na njegovom razvoju radili su Ekaterina Šprajc, stručnjakinja s dugogodišnjim iskustvom u razvoju prehrambenih i nutraceutskih proizvoda, te Marijan Sudić, specijalist za razvoj i optimizaciju proizvodnih procesa. Cilj nije bio napraviti još jedan dodatak prehrani, nego nešto što će djeca stvarno prihvatiti –  jer upravo tu najčešće nastaje problem.

Zato je HipoHop IMMUNO zamišljen kao voćni snack, bez dodanog šećera, želatine i umjetnih dodataka, uz dodatak vitamina i probiotika, ali u formatu koji djeca doživljavaju kao nešto poznato i “fino”. Jedna vrećica pritom sadrži približno 100 grama voća, pa može poslužiti i kao praktična zamjena za porciju voća u danima kada ga dijete inače ne bi pojelo. Za razliku od klasičnih dodataka prehrani, poput gumenih vitamina gdje je dnevni unos ograničen na jedan komad, ovdje dijete može pojesti cijelu vrećicu kao međuobrok – što u praksi često znači manje pregovora i nešto što će stvarno pojesti.

Na kraju dana

Ne radi se o savršenstvu. Ne radi se ni o jednom međuobroku. Radi se o svakodnevnim malim izborima.  Jer djeca ne stvaraju navike samo na temelju onoga što jedu povremeno, nego na temelju onoga što jedu svaki dan – ali i odnosa koji razvijaju prema hrani kroz svakodnevne situacije s roditeljima. A vrlo često, upravo se to događa između obroka.

HipoHop IMMUNO dostupan je u više od 300 ljekarni diljem Hrvatske ili online na Vaše zdravlje web ljekarni.

Novosti i edukativne sadržaje za roditelje možete pratiti na Instagram profilu @hipohop_

 Fotografije: unsplash.com, Darko Mares

Objava što djeca zapravo jedu između obroka (i zašto je to važnije nego što mislimo) pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U moru savjeta, tablica i “must-do” pravila o razvoju beba, roditelji se danas često osjećaju izgubljeno i, iskreno, preplašeno. Što je stvarno važno, a što je samo još jedan trend s društvenih mreža?

Upravo zato razgovarali smo s neurorazvojnom terapeutkinjom Anamarijom Majcenović, poznatijom kao Teta Physio, koja iza svog rada stoji osobno, bez tima i bez “generičkog” pristupa. U njezinom centru svako dijete prolazi kroz kombinaciju metoda poput Bobath koncepta, DMI-ja, CST-a, Emmett tehnike i NISE-stim terapije – pristup koji je, kako sama kaže, jedinstven u Hrvatskoj.

Kroz svakodnevni rad s roditeljima, jasno vidi jednu stvar: informacija nikad nije bilo više, ali sigurnosti – sve manje.

Zato smo s njom otvoreno razgovarali o mitovima, strahovima i stvarnim potrebama beba, bez uljepšavanja i bez pritiska da sve mora biti savršeno.

U radu s roditeljima svakodnevno slušaš njihove brige. Imaš li dojam da su roditelji danas više informirani ili više preplašeni?

Definitivno preplašeni i opterećeni brzim informacijama od raznih ‘stručnjaka’ koji koriste marketing zastrašivanja za zaradu.

Koliko su društvene mreže utjecale na to kako roditelji doživljavaju motorički razvoj svoje bebe?

Prvenstveno smatram da je dobro da su roditelji danas informirani o motoričkom razvoju i razvojnim miljokazima jer ako bebe imaju određene poteškoće intervencija je pravovremena.

Onaj dio koji me brine je uvjeravanje roditelja da svaka beba treba vježbe i da je baby handling temelj motoričkog razvoja.

Roditelji se nepotrebno plaše i plaćaju razne grupne programe i nedovoljno educirane stručnjake koji im obećavaju savršen motorički razvoj ako vježbaju od prvog dana što može biti i opasno.

Koji su najčešći mitovi o motoričkom razvoju beba s kojima se susrećeš u svom radu?

Idemo redom, prvi i osnovni da beba mora točno slijediti razvojne miljokaze i na taj dan kada piše mora nešto napraviti, drugo da vježbe ubrzavaju napredak (vježbice mogu optimizirati nepravilne motoričke obrasce).

Neki od najdražih mitova iz prakse su mi da je beba napredna kad drži glavu čim se rodi, da se beba želi posjesti kad radi trbušnjake, da bebu treba posjesti i ograditi jastucima sa šest mjeseci.

Jedan od čestih savjeta danas su razne “vježbice za bebe”. Trebaju li zaista sve bebe vježbe?

Trebati je teška riječ, smatram da je osnovno što bebe trebaju ljubav i podršku stabilnih roditelja. A upravo zbog raznih savjeta ‘stručnjaka’ roditelji su danas prestrašeni i zabrinuti.

Ovo će zvučati kao klišej, ali svi mi stojimo na nogama iako nitko nije vježbao s nama.

Činjenice jesu da su uvjeti poroda, uvjeti odrastanja i općenito životni uvjeti danas drugačiji, ali da sve bebe trebaju vježbati je apsolutno nepotrebno i zarada na roditeljima koji žele najbolje za svoje bebe.

Manje korištenje raznih pomagala, što više vremena na podu i slobodna igra su često dovoljni za uredan motorički razvoj. Postoje bebe kojima su vježbe neophodne za razvoj, a to su najčešće djeca s poteškoćama u razvoju.

Ako beba ne radi nešto “po tablicama” – treba li roditelj odmah brinuti?

Ne treba, jer tablica mora imati raspon, a ne dan kada beba nešto treba napraviti. Potrebno je obratiti pozornost na kretanje djeteta i da se ne zadržava dugo u jednoj razvojnoj aktivnosti. Zato je neophodno praćenje pedijatra, ako ste u strahu da dijete kasni ili stagnira možete otići na pregled dječjeg fizijatra, neuropedijatra ili neurorazvojnog fizioterapeuta (Vojta, Bobath, Maes)

Koliko je uspoređivanje s drugom djecom zapravo štetno za roditelje i stvara li nepotreban stres?

Općenito iz psihologije koja mi je jako zanimljiva znam da je uspoređivanje vrlo štetno jer stvara stres, što može dovesti do emocionalnih problema za bebu i roditelje.

Često se roditeljima govori što sve rade krivo – od nošenja, dizanja, položaja, hranjenja. Jesu li roditelji danas pod prevelikim pritiskom da sve rade savršeno?

Roditelji koji prvi put dolaze kod mene su pod jako velikim stresom zbog toga što ne rade stvari ‘pravilno’. To mene osobno užasava jer roditelji dolaze opterećeni jer ne koriste baby handling i pitaju se hoće li njihova beba biti zdrava zbog toga.

Osobno bih zabranila rad svima koji koriste strah roditelja kao glavni alat za marketing i zaradu.

Kada bi mogla poručiti roditeljima jednu stvar o razvoju beba koju bi trebali zapamtiti – što bi to bilo?

Postoji raspon za sve razvojne miljokaze i dijete ne mora nešto raditi na dan kad napuni toliko i toliko mjeseci. Vjerujte sebi i svojoj intuiciji, a ako smatrate da je nešto problem kontaktirajte stručnjake.

Kada roditelj treba potražiti procjenu fizioterapeuta, a kada se može samo opustiti i pustiti dijete da se razvija svojim tempom?

Bebe koje su prijevremeno rođene ili koje zbog nekih drugih faktora imaju predispozicije da se neoptimalno motorički razvijaju će iz rodilišta biti poslane na pregled stručnjaka. Ako vidite da beba napreduje u smislu da postaje sve bolje u razvojnim miljokazima kroz vrijeme sasvim je u redu pustiti je. Nije dobro ako dijete stagnira i ne pokazuje želju za igrom i kretanjem u bilo kojem smislu. Ako vas brine da dijete kasni u razvojnim miljokazima obratite se stručnjaku.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Anamarija Majcenović Neurorazvojni fizioterapeut (@teta.physio)

Koja je najveća zabluda u koju bi voljela da roditelji prestanu vjerovati?

Da je baby handling osnova za uredan motorički razvoj i da se mora koristiti.

I za kraj – što je zapravo najvažnije za zdrav motorički razvoj bebe?

Najvažniji je uredan porod bez komplikacija i zdrav, uredan središnji živčani sustav koji omogućuje nesmetan prijenos signala iz mozga do mišića. Uz to, ljubav i interakcija s roditeljima te što više vremena na podu i slobodna igra bez raznih pomagala za bebe.

Možda najvažnija poruka ovog razgovora nije u tome što sve trebamo raditi – nego u tome što možemo prestati raditi. Manje straha. Manje uspoređivanja. Manje pritiska da sve mora biti “po pravilima”. A više povjerenja – u dijete, u proces i u sebe kao roditelja.

Jer razvoj nije utrka. I ne događa se po tablici nego u odnosu, igri i svakodnevnim, naizgled malim trenucima koji zapravo čine najveću razliku.

Ako imate nedoumice oko motoričkog razvoja ili jednostavno želite stručno mišljenje i individualan pristup obratite se Anamariji @teta.physio ili rezervirajte svoj termin putem online sustava na OVOM LINKU.   Centar Teta Physio nalazi se u Zagrebu na adresi Ulica Zinke Kunc 9A.

Teta Physio: novi zagrebački centar koji mijenja pristup motoričkom razvoju djece

Fotografije: Ana Surač

Objava neurorazvojna terapeutkinja otkriva: ne treba svaka beba vježbe – ali to se ne prodaje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mnogi roditelji s dozom straha govore o razdoblju puberteta. Na rano roditeljstvo spremaju nas mnogi, a za pubertet – to je tema koja često pobjegne iz fokusa. “Vidjet ćeš ti kad dođe pubertet”, “Tada sve kreće nizbrdo”, “Tinejdžeri su nemogući” – rečenice su koje savjetnica za odgoj Martina Sokač često čuje, a osobito u 20 godina dugoj karijeri odgojiteljice u vrtiću i edukatorice za roditelje. Martina je i sama mama tinejdžera koja na vlastitoj koži dobro poznaje prednosti i posljedice odnosa s djecom u tom osjetljivom razdoblju.

“Pubertet ne uništava odnos. Pubertet samo pokazuje kakav je odnos već izgrađen.”, ističe Martina Sokač. A dva su temelja “sretnog puberteta.

Odnos se gradi puno prije puberteta

Ako želite dobar odnos s tinejdžerom, ne počinjete ga graditi kada dijete navrši 13 godina. “Počinje kada dijete ima dvije godine i baca se po podu. Kada ima četiri i govori ‘neću’. Kada ima šest i pogriješi.” – objašnjava Martina. Upravo u tim svakodnevnim, često izazovnim trenucima gradi se temelj odnosa koji će roditelje nositi kroz pubertet. I to od malih nogu, a ne kada je dijete već zagazilo u pubertet.

U pubertetu beremo plodove onog što gradimo od malih nogu.

Dobar odnos s djetetom ne znači imati dijete koje uvijek sluša i ne radi probleme, otkriva Martina Sokač. “To je odnos u kojem dijete ima povjerenje u roditelja, u kojem se osjeća sigurno i u kojem zna da može doći po pomoć. I ono najvažnije, odnos u kojem dijete zna da će biti viđeno i prihvaćeno čak i kada pogriješi” – kaže savjetnica.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Martina Sokač/Pozitivne granice u odgoju (@savjetnicazaodgoj)

Kako reagiramo na emocije gradi ili ruši odnos

Jedna od najčešćih pogrešaka koje roditelji rade jest odgovor na djetetove emocije, upozorava Martina. Kada dijete kaže “tužan sam” ili “to mi nije fer”, roditelji često odgovaraju s “ma nije to ništa” ili „nemaš razloga za to.” “U tim trenucima dijete ne uči kako se nositi s emocijama. Uči da njegove emocije nisu važne.” – kaže Martina, dodajući kako upravo tada ne smijemo očekivati da će nam se dijete u pubertetu otvoriti i govoriti što ga muči.

“Odnos se ne gradi kada je dijete mirno i dobro. Gradi se upravo u trenucima kada su emocije jake. I tu se nalaze temelji budućeg jednog odnosa koji nas sustiže u pubertetu kada izazovi skaliraju.” – naglašava savjetnica.

Granica i odnos – nije jedno ili drugo

Jedna od najvećih zabluda roditeljstva jest da razumijevanje znači popuštanje, otkriva Martina Sokač. “Možeš razumjeti dijete i istovremeno postaviti jasnu granicu.”, kaže savjetnica. Kao primjer navodi jednostavnu rečenicu: “Razumijem da želiš još gledati crtani i da ti je to važno. I dalje je vrijeme za spavanje.”

Granica ostaje. Ali odnos ostaje s njom. I to je razlika između epidemije popustljivog roditeljstva i zdravo izgrađenog odnosa.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Martina Sokač/Pozitivne granice u odgoju (@savjetnicazaodgoj)

Prestanite se bojati puberteta

Svaki odnos je drugačiji i pubertet ne mora biti razdoblje koje se jednostavno preživi, poručuje savjetnica. “Moguće je imati odnos s tinejdžerom u kojem postoji razgovor, povjerenje i povezanost.”, kaže Martina, i sama mama tinejdžera. “Umjesto da se roditelji pitaju kako će preživjeti pubertet, važnije je pitanje postaviti već danas. Kakav odnos danas gradim sa svojim djetetom?”.

Nijedan pubertet neće uništiti ono što je izgrađeno na povjerenju, uvažavanju i jasnim granicama.

Kako graditi odnos s djetetom od najranije dobi i ostati uz njega u svim emocionalnim izazovima, Martina Sokač otkriva u vodiču „Kroz suze i smijeh – vodič za dječje emocije”, dostupnom na kioscima iNovina diljem Hrvatske.

Fotografije: unsplash.com

Objava ups, moje dijete je u pubertetu! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.