Sjedim na panelu, pozvana kao gošća s one strane ekrana, jer zarađujem i prehranjujem svoju obitelj od posla koji je u potpunosti vezan uz digitalno doba i ekrane. Ali sjedim i s ove strane ekrana, jer imam djecu i želim ih zaštititi od svega štetnog što to isto digitalno doba donosi. Ovo mi je druga konferencija na tu temu ovaj mjesec, i na obje pokušavam objasniti kako je stvarno biti roditelj danas. Promatram sve te stručnjake i iskreno se pitam koliko je nepravedno što se kao društvo još uvijek držimo iluzije da roditelji imaju glavnu riječ u odgoju, dok paralelno našu djecu oblikuje sustav koji je brži, glasniji i beskrajno moćniji od bilo kojeg pojedinog roditelja.

Realitet je ovakav: ja svoju djecu ne odgajam sama. I to nije metafora koja lijepo zvuči u tekstu. To je stvarnost s kojom se budim i liježem. Jer uz mene ih odgaja i algoritam. Algoritam koji ne spava, ne sumnja u sebe, ne preispituje se i nikada ne ostane bez kapaciteta. Ja često ostajem.

Jedno od pitanja na panelu bilo je: „jesu li majke danas pod većim pritiskom nego ikad, iako govorimo o ravnopravnosti?“

Na to pitanje mogu održati zasebnu konferenciju. Jer jučer sam još jednom gledala koliko su majke nevidljive. Razmišljala sam kako odgovoriti, a da pritom ne povrijedim muškarce koji doista jesu primjer napretka. Krenula sam od toga da taj napredak vidim. Da vidim koliko se percepcija roditeljstva ipak mijenja. I mijenja se. Ali taj broj je i dalje kronično nizak i uglavnom ograničen na mikrosredine u kojima se ta promjena stvarno događa. I iz toga je proizašao gromoglasan pljesak. Pljesak je dodatno potaknuo moj sugovornik zaključkom da očevima treba priznanje i podrška.

I tako dvorana puna ljudi, točnije 147 žena i 4 muškarca, plješće osviještenim očevima jer, zamislite, njima treba podrška.

I u tom trenutku sjetila sam se Sarinog videa o darivanju očeva od strane države za Dan očeva. Zanimljivo mi je kako energija elokventnog muškarca tako lako zavede dvoranu punu žena i povuće je točno u smjeru koji on želi.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Sara Novak, licencirana psihoterapeutkinja (@sara.novak.psihoterapija)

Prije nego se uznemirite jer vam se na prvu ne čini da je u tome išta sporno, dopustite mi da objasnim. Apsolutno treba podržati pozitivnu promjenu. Apsolutno treba darivati očeve, poticati ih i slaviti kada postaju bolji, prisutniji i odgovorniji. Ali u dvorani sa 147 žena nitko, baš nitko, ni u jednom trenutku nije rekao “Hvala majkama”.

Hvala majkama koje su uvijek spremne učiti, raditi, educirati se, pitati, tražiti, otkrivati, boriti se da budu bolje, nježnije, svjesnije i prisutnije svojoj djeci.

Mame su nevidljive ovom društvu. Mame se oduvijek uzimalo zdravo za gotovo, i to vidimo na svakom koraku. Znate li tko hoda s osjećajem grižnje savjesti kada čuje rečenicu da je odgovornost na roditeljima? Mame. Mame i krivnja idu ruku pod ruku.

A znate li što nam je, vrlo često, donijela ta famozna ravnopravnost?

Da radimo kao muškarci. Da radimo kao da nemamo djecu. Da odgajamo djecu kao da nemamo posao. Da izgledamo kao da nismo rodile. Da se ne žalimo, jer to “dobre”, “požrtvovne” majke ne rade. Da za isti posao ne budemo plaćene isto kao muškarci. Da punimo dvorane na konferencijama o odgoju djece, a da pljesak i ovacije dobiju očevi, koji su u debeloj manjini. Jer mi? Mi se podrazumijevamo.

I zato da, nevidljivi teret majčinstva i dalje postoji. I dalje je ogroman. I dalje je postojan.

Ali vratit ću se sada na temu ekrana i uloge roditelja u cijeloj priči. Ja sam umorna. Preopterećena. Često rastrgana između posla, majčinstva, odnosa i pokušaja da ostanem funkcionalna. I u svemu tome pokušavam biti dovoljno dobra majka u svijetu koji se promijenio brže nego što sam ja stigla shvatiti pravila igre. Svaka konferencija, simpozij i podcast o ovoj temi kreće iz istog narativa. S distance. Kažu nam da “samo trebamo ograničiti ekran”, kao da živimo u svijetu u kojem je ekran dodatak, a ne infrastruktura života. Kao da djeca ne komuniciraju preko njega. Kao da škole ne funkcioniraju kroz njega. Kao da moj posao ne ovisi o njemu. Kao da se stvarnost i digitalno još uvijek mogu uredno razdvojiti. Ne mogu.

Nekad smo mi, mame, imale selo. Selo koje je bilo podržavajuće. Selo koje je pripazilo na dijete kad mama više nije mogla. Selo koje nije analiziralo, osuđivalo i pametovalo iz komentara, nego pomagalo. Nekada su žene imale pleme. Kako to izgleda danas? Danas živimo u sustavu u kojem sela nema. Nema plemena. Svi rade, jer si ne mogu priuštiti da ne rade. Rade i bake i djedovi, pa i onda kada su u mirovini, jer od te mirovine ne mogu živjeti.

Danas su očekivanja od roditelja veća nego ikad. Potrebe djece su kompleksnije. Opasnosti su sofisticiranije. A sustav podrške? Nigdje.

Danas živimo u ekonomiji dopamina, gdje smo svi teški ovisnici o ekranima. Danas živimo u društvu koje oštro upire prstom u roditelje, a ne nudi im gotovo ništa. Ja nemam mrežu ljudi koja će me pokriti kad više ne mogu. Živim u društvu u kojem se od mene očekuje sve, a meni se daje vrlo malo. I ono što me najviše boli nije to što roditelji ponekad popuste i daju ekran. Nego to što se cijela priča uporno svodi na majku. Na roditelja. Kao da je problem isključivo u mami koja je djetetu pustila crtić, a ne u sustavu koji je dizajniran da to dijete zadrži, da mu proizvede potrebu za još, da mu promijeni prag zadovoljstva i da ga vraća opet i opet, bez kraja.

Rekli smo: potrebno je educiranje. Slažem se. Apsolutno. Ali ako je potrebno educiranje roditelja, onda bi dvorane trebale biti pune roditelja, a ne samo majki. Jer ovako priča baš i ne drži vodu, zar ne? Opravdanja ima milijun zašto je tako. Zašto su mame te koje dolaze. Zašto su žene te koje su aktivne. Sve ja to znam.

Ali ne mogu prihvatiti da baš 95% majki može organizirati svoj život da dođe na svaku konferenciju, edukaciju i predavanje, a da očevi to baš nikako ne mogu.

Mi smo partneri u ovome i kao partneri bismo trebali pristupiti problemu. A problem je tu. Mi pričamo o granicama. Pa dok ja pokušavam biti granica u svijetu koji ih nema, dok pokušavam regulirati dijete u prostoru koji je napravljen da ga deregulira, dok pokušavam usporiti nešto što je doslovno optimizirano da bude brže od mene, pitam se kako da to radim sama, dok mi isti taj sustav uporno govori: To je tvoja odgovornost. Je, moja je odgovornost. Ali me nitko nije naučio kako da se nosim sa svime.

Kažu ovako, zabrane ekrana često nemaju smisla, jer se djeca snađu i dođu do svojeg izvora ekranskog dopamina. Kažnjavanje također nema smisla.

Ima smisla da provodimo vrijeme sa svojom djecom. Ima smisla da budemo prisutni. Ima smisla da gradimo odnos. Ima smisla i ono što je jedan sugovornik jučer rekao: da očevi moraju postaviti granice, moraju naučiti djecu poštovanju prema svijetu i samima sebi. Samo što su sve te mudrosti jučer opet slušale majke. Jer očeva gotovo da i nije bilo. Gdje je zapelo? Možda baš ondje gdje je jedna majka iz publike pitala: možda je problem u patrijarhalnoj državi? To je pitanje zbunilo dvoranu. Jer, eto, samo se usput spomenulo da je natalitet pao, između ostalog, zato što je porasla kontracepcija. I tako smo još jednom, fino zapakirano, čule: krive ste. I još smo jednom pljeskale ponekom tati koji se probudio i shvatio da je ravnopravan, da mu je dijete važnije od utakmice, posla ili pića s prijateljima, pa je došao na predavanje sa svojom ženom. I još jednom nismo čule: hvala vam što ste uporne.

I da, „roditelji“ ponekad biraju lakše. Jer nemaju luksuz birati uvijek bolje. Jer između teorije i stvarnosti stoji umor. Onaj umor koji se ne vidi u savjetima, ne vidi u stručnim tekstovima i sigurno se ne vidi u osudi. A dodatnu apsurdnost cijeloj priči daje činjenica da ni mi odrasli nismo izvan tog sustava. I ja scrollam kad više ne mogu. I ja usred predavanja na bini vadim mobitel jer je stigla važna notifikacija. I ja tražim distrakciju kad me stvarnost preplavi. I ja osjećam pritisak usporedbe, brzine i stalne dostupnosti. I usred svega toga trebam biti uzor djetetu koje odgajam.

Kako da naučim dijete samoregulaciji u svijetu koji je dizajniran da nas sve deregulira? Kako da ga zaštitim od nečega od čega ni ja nisam zaštićena?

Kako da budem stabilna točka u prostoru koji se stalno pomiče? Mogu samo pokušavati. Često nesavršeno, umorno, često uz osjećaj da nisam dovoljna, ali ipak pokušavam, jer odustajanje nije opcija.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Sonja Švajhler (@supermama.sonja)

Mogu biti tu. Mogu gledati svoje dijete u oči i dati mu nešto što nijedan ekran ne može: osjećaj da je viđeno, da je sigurno, da nije samo. Ali ne mogu pobijediti sustav sama. I prestala sam pristajati na priču da je rješenje isključivo u meni.

Ja nisam problem koji treba popraviti.

Ja sam majka koja pokušava odgojiti dijete u vremenu koje je brže, agresivnije i pametnije od mene. I ako već tražimo odgovore, onda ih moramo prestati tražiti samo u roditeljima. Jer dok god sve ostaje na nama, djeca neće biti sigurnija. Samo ćemo mi biti sve iscrpljenije, sve tiše i sve bliže točki pucanja.

I zato vas molim: idući put kada pohvalite tatu, nemojte zaboraviti mamu.

Bliži se Majčin dan. Baš me zanima hoće li mjere države darivati i nas. Ili je i to, kao i mnogo toga drugog, rezervirano samo za privilegirane.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Supermame (@supermame.hr)

Objava odgovornost je na roditeljima, kažu. a krivnju nose mame. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

O odnosu, granicama, emocijama i roditeljskom osjećaju da nisu dovoljno dobri razgovarali smo s dječjom i adolescentnom integrativnom psihoterapeutkinjom Nikolinom Đurić.

Roditeljstvo danas nikada nije bilo informiranije, ali i nikada nesigurnije. Roditelji su okruženi savjetima, metodama i pravilima, a usput se često pitaju rade li nešto pogrešno i hoće li njihovo dijete zbog neke njihove reakcije imati posljedice.

O tome što djeci zaista treba za zdrav emocionalni razvoj, zašto je odnos važniji od metode, trebaju li djeci granice i što zapravo znači biti „dovoljno dobar roditelj“, razgovarali smo s Nikolinom Đurić, dječjom i adolescentnom integrativnom psihoterapeutkinjom u edukaciji.

“Djeca i mladi rijetko skrivaju da im je teško”

Nikolina Đurić po struci je socijalna radnica s dugogodišnjim iskustvom rada s djecom, mladima i njihovim obiteljima. U svom radu bavi se emocionalnim razvojem, regulacijom ponašanja i obiteljskom dinamikom, a naglašava kako je odnos temelj psihološke stabilnosti djeteta.

Kako kaže, radu s djecom i adolescentima privukla ju je njihova autentičnost.

„Djeca i mladi rijetko skrivaju da im je teško. Oni to pokažu kroz ponašanje, povlačenje, otpor ili šutnju.“

Dodaje kako se u praksi često događa da se dijete vrlo brzo označi kao problematično, iako se zapravo radi o razvojnoj fazi, emocionalnoj preplavljenosti ili obiteljskoj dinamici koja zahtijeva drugačiji pristup.

Upravo je iz te potrebe nastao i Lumos – mjesto gdje se dijete promatra kroz cjelinu, a ne kroz problem.

„To je mjesto u kojem dijete može istraživati svoje emocije bez straha, a roditelj dobiti stručno vođenje bez osjećaja krivnje ili osude.“

Odnos je temelj emocionalnog razvoja

Integrativna psihoterapija, kojom se Nikolina bavi, stavlja snažan naglasak upravo na odnos, a ne samo na metode i tehnike. „Odnos je primarni kontekst u kojem se razvija dječji živčani sustav, emocionalna regulacija i slika o sebi.“

„Dijete ne uči kako upravljati emocijama samo kroz upute, nego kroz iskustvo, kroz to kako odrasla osoba reagira kada je ono uznemireno, ljuto, posramljeno ili tužno“, objašnjava.

Posebno naglašava važnost toga da odrasla osoba ostane smirena kada je dijete preplavljeno emocijama.

„Ako odrasla osoba ostaje smirena i regulirana dok je dijete preplavljeno, dijete kroz ponavljana iskustva počinje internalizirati taj model.“

S druge strane, ignoriranje ili kažnjavanje emocija može imati dugoročne posljedice. „Ako su djetetove emocije ignorirane, umanjivane ili kažnjavane, ono može razviti obrasce potiskivanja, pojačane reaktivnosti ili nesigurnosti u odnosima.“

Zašto je važno da se dijete vidi i čuje i što to zapravo znači?

Roditelji često čuju da je važno da dijete bude viđeno i čuto, ali ne znaju što to konkretno znači u svakodnevnim situacijama.

„Biti ‘viđen i čut’ za dijete znači da je njegov unutarnji doživljaj prepoznat, čak i kada njegovo ponašanje treba korekciju.“

„U praksi to podrazumijeva da roditelj najprije pokuša razumjeti što se događa ispod reakcije, a tek potom reagira na ponašanje.“ Navodi i konkretan primjer: „Dijete koje burno reagira na zabranu ili promjenu plana često zapravo reagira na frustraciju, gubitak kontrole ili osjećaj nepravde. Kada roditelj zastane i imenuje emociju bez ironije, bez umanjivanja, dijete dobiva poruku da su njegovi osjećaji legitimni. Tek nakon toga granica ima razvojni smisao.“

„Emocija je uvijek dopuštena, ali način izražavanja može zahtijevati usmjeravanje.“

Rečenice koje govorimo djeci postaju njihov unutarnji glas

Jedan od važnih dijelova odgoja je i način na koji razgovaramo s djecom, osobito u trenucima pogreške i konflikta.

„Djeca način na koji govore sebi uče iz načina na koji mi govorimo njima.“

„Unutarnji glas ne nastaje spontano, on se oblikuje kroz ponavljane poruke u trenucima pogreške, konflikta i ranjivosti. Kada odrasla osoba komunicira da je određeni postupak neprihvatljiv, ali da dijete ostaje vrijedno i voljeno, ono razvija stabilan osjećaj identiteta.“, objašnjava Nikolina.

S druge strane, poruke koje dijete etiketiraju ili generaliziraju poput izjava da je „uvijek takvo“ ili da „ništa ne zna“ mogu dugoročno oblikovati osjećaj manje vrijednosti. “Dijete tada ne internalizira odgovornost, nego sram.”

„Emocionalno snažno dijete nije ono koje ne griješi, nego ono koje ima unutarnji osjećaj da je sigurno i vrijedno čak i kada pogriješi.“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Lumos | Nikolina Đurić (@lumos_fera)

Granice ne narušavaju odnos – one ga grade

Roditelji se danas često boje postavljanja granica jer se boje da će time narušiti odnos s djetetom, no Nikolina naglašava da su granice jedan od ključnih izvora sigurnosti. „Granica ne mora biti gruba da bi bila čvrsta. Kada je granica izrečena mirno, dosljedno i bez posramljivanja, dijete dobiva dvije važne poruke: emocija je dopuštena, ali pravilo ostaje.“

Dodaje i nešto što mnogim roditeljima bude veliko olakšanje:

„Djeca se ne osjećaju sigurno uz popustljivost, nego uz stabilnost.“

„Kada odrasla osoba može izdržati djetetovu frustraciju bez povlačenja ili eskalacije, dijete postupno razvija toleranciju na odgodu i frustraciju. To je temelj emocionalne zrelosti, a ne suprotnost toplini.“

Izazovno ponašanje je poruka, a ne napad na roditelja

Kada dijete pokazuje izazovno ponašanje, roditelji to često doživljavaju kao neposluh ili testiranje granica. No iza takvog ponašanja najčešće stoji nešto drugo. „U većini slučajeva izazovno ponašanje nije namjerno testiranje granica, nego znak da je djetetov kapacitet za regulaciju u tom trenutku premašen.“

„Kada su preplavljena umorom, frustracijom, promjenom rutine ili emocionalnom napetošću, djeca reagiraju ponašanjem.“ Zato je važno kako odrasli reagiraju u tim situacijama.

„Reakcija koja podržava razvoj započinje regulacijom. Odrasla osoba najprije stabilizira situaciju i vlastitu reakciju.“

Igra je prirodni jezik djeteta

U svom radu Nikolina puno koristi igru i crtanje jer, kako kaže, djeca kroz igru govore ono što još ne mogu reći riječima. „Dok odrasli emocije objašnjavaju, djeca ih odigravaju.“

Roditelji kod kuće, kaže, ne moraju analizirati igru. „Kada odrasla osoba sjedne na pod, prati dijete i pokaže iskren interes, dijete dobiva snažnu poruku da je važno.“

Što znači biti “dovoljno dobar roditelj”?

Mnoge majke danas imaju osjećaj da nisu dovoljno dobre, a upravo je to jedna od tema s kojom se Nikolina često susreće u radu s roditeljima.

„‘Dovoljno dobar’ roditelj nije onaj koji nikada ne pogriješi. To je roditelj koji je emocionalno dostupan i koji se zna vratiti u odnos nakon konflikta.“

Kada roditelj može reći: “Preburno sam reagirao, žao mi je”, dijete uči nešto izuzetno važno, a to je da odnos može preživjeti pogrešku. “Djeci nije potrebna perfekcija. Potrebna im je stabilna prisutnost. Potrebno im je iskustvo da su voljena i kada su teška, glasna ili nesigurna. Upravo ta dosljedna dostupnost, a ne savršenstvo, gradi dugoročnu emocionalnu sigurnost.”

Kada potražiti stručnu pomoć?

Roditelji najčešće osjete da nešto nije u redu puno prije nego što to mogu jasno formulirati, objašnjava Nikolina Đurić. Kaže kako je važno ozbiljno shvatiti taj unutarnji osjećaj, osobito ako roditelji primjećuju da se ponašanje ili raspoloženje djeteta promijenilo i da te promjene traju.

„Znakovi mogu uključivati dugotrajnu povučenost, pojačane strahove, učestale i intenzivne ispade koji se ne smanjuju s vremenom, nagli pad samopouzdanja, probleme sa spavanjem ili funkcioniranjem u vrtiću i školi. Ključno je pitanje utječe li to značajno na svakodnevni život djeteta i obitelji? Prvi korak ne mora odmah uključivati dijete. Često je dovoljno da roditelj dođe na savjetovanje kako bi dobio stručno mišljenje i sagledao situaciju iz šire perspektive. Već sama činjenica da roditelj traži podršku govori o odgovornosti, a ne o neuspjehu.”

“Stručna pomoć ne znači da je dijete ‘problematično’. Ona znači da obitelj želi razumjeti što se događa i reagirati na vrijeme, prije nego što se teškoće prodube.“

Razvojna faza ili teškoća – kako prepoznati razliku?

Mnogi roditelji teško procjenjuju radi li se o ponašanju koje je dio urednog razvoja ili o teškoći koja zahtijeva dodatnu pažnju. Kako objašnjava Nikolina Đurić, djeca tijekom odrastanja prolaze kroz faze intenzivnih emocija, otpora i potrebe za autonomijom, što može izgledati zabrinjavajuće, ali je često razvojno očekivano i prolazno.

„Razvojno očekivane faze obično su prolazne i povezane s određenim razdobljem, primjerice snažnije reakcije u dobi od dvije do tri godine ili izraženija potreba za autonomijom u predškolskoj dobi.“

Razlika između razvojne faze i teškoće najčešće se vidi u trajanju, intenzitetu i utjecaju na svakodnevno funkcioniranje djeteta. „Ako reakcije postaju sve učestalije, snažnije ili dugotrajne i počnu značajno utjecati na funkcioniranje u školi, vrtiću ili odnosima, tada više ne govorimo samo o fazi.“

U takvim situacijama, naglašava, važno je potražiti stručno mišljenje jer traženje pomoći nije znak neuspjeha, nego brige za dijete. „Kada dijete ostaje ‘zaglavljeno’ u teškoći bez pomaka, tada je podrška znak brige, a ne dramatiziranja.“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Lumos | Nikolina Đurić (@lumos_fera)

Što djeci danas najviše nedostaje?

Iako djeci danas ne nedostaje aktivnosti, sadržaja ni poticaja, ono što im često nedostaje jest vrijeme bez strukture i emocionalno dostupna odrasla osoba, objašnjava Nikolina. Upozorava kako su djeca danas često izložena stalnim podražajima, obavezama i ekranima, zbog čega njihov živčani sustav rijetko ima priliku usporiti. „Djeci danas ne nedostaje aktivnosti, sadržaja ni poticaja. Ono čega često manjka jest miran, nestrukturiran prostor u kojem mogu biti bez očekivanja i emocionalno dostupna odrasla osoba koja nije istodobno preplavljena vlastitim tempom.“

Dodaje kako je djeci potrebna i dosada jer upravo tada razvijaju kreativnost, maštu i unutarnju stabilnost.

„Dosada je razvojno važna jer potiče kreativnost i samostalno organiziranje igre.“

Na kraju naglašava da nijedna aktivnost ne može zamijeniti odnos. „Djeci je najpotrebnija odrasla osoba koja je istinski prisutna.“

Najčešće zablude o dječjim emocijama

Jedna od najčešćih zabluda, kaže Nikolina, jest uvjerenje da su dječje emocije pretjerane ili manipulativne. Kada dijete snažno reagira, odrasli često misle da dramatizira, iako je djetetova emocija u tom trenutku stvarna i razvojno očekivana. „Dječje emocije jesu intenzivne, ali to ne znači da su neautentične.“

Još jedna česta zabluda je da će razgovor o emocijama pojačati problem, no iskustvo i istraživanja pokazuju suprotno. „Imenovanje emocije smanjuje njezin intenzitet jer dijete dobiva strukturu za razumijevanje onoga što osjeća.“

Zato je, zaključuje, važno emocije shvatiti ozbiljno, ali istovremeno zadržati jasne granice.

Na kraju razgovora postaje jasno da djeci ne trebaju savršeni roditelji, nego odrasli koji su spremni učiti, griješiti, popravljati odnos i biti emocionalno prisutni. Roditeljstvo nije u tome da uvijek reagiramo savršeno, nego da dijete uz nas osjeća sigurnost, prihvaćenost i stabilnost.

Kako naglašava Nikolina, upravo odnos koji gradimo s djetetom dugoročno oblikuje njegovu sliku o sebi, njegovu emocionalnu sigurnost i način na koji će jednog dana graditi odnose s drugima.

Ako kao roditelj imate osjećaj da je vaše dijete preplavljeno, da se muči, da se ponašanje naglo promijenilo ili jednostavno želite bolje razumjeti njegovo emocionalno funkcioniranje, važno je znati da ne morate kroz to prolaziti sami.

Traženje podrške nije znak slabosti, nego odgovornosti i brige za dijete.

Za dodatne informacije o savjetovanju i terapijskom radu s djecom i roditeljima, možete se javiti Nikolini Đurić putem web stranice www.lumosfera.hr , a za korisne sadržaje za roditelje zapratite na Instagramu @lumos_fera.

Fotografije: unsplash.com, pexels.com, osobna arhiva

Objava najčešće pogreške koje roditelji rade kada je dijete preplavljeno emocijama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postoje ljudi koji ne izgledaju anksiozno. Odgovorni su, pouzdani i funkcionalni. To su oni na koje se uvijek može računati. Oni koji sve drže pod kontrolom – posao, obitelj, obaveze, rokove. Izvana djeluju stabilno, sabrano i sposobno.

Ispod te funkcionalnosti često postoji napetost koja ne prestaje. Misli koje se vrte kao na “ringišpilu”, uz osjećaj da nikad nije dovoljno što god su napravili.

Čak i kada sve ide dobro, u njima postoji tihi glas koji govori da su mogli bolje, više, brže. Mnogi od njih osjećaju krivnju kada odmaraju. Kao da je odmor luksuz koji nisu zaslužili. Kao da moraju prvo sve riješiti, svima pomoći, sve dovršiti pa tek onda možda smiju stati. Riječ “ne” gotovo da i ne postoji u njihovom rječniku.

Oni su generacija koja je odrasla uz puno moranja. I sama sam iz te generacije. Učili su nas da moramo biti dobri i pristojni. Moramo se truditi i uspjeti. I, naravno, biti jaki. Jer slabe nitko ne voli.

Uz to je često dolazio i tihi osjećaj krivnje. Onaj koji se javi ako nešto ne uspijemo, ako pogriješimo i ako, ne daj Bože, nekoga razočaramo.

Učili su nas da vrijedimo samo onda kada smo dovoljno dobri za druge. Pritom nas nisu učili da smijemo misliti i na sebe, jer to je sebično.

Mnogi su tako naučili da su dobri samo ako su savršeni. Ako su odgovorni i sve drže pod kontrolom. I ako nikoga ne opterećuju svojim osjećajima.

Problem je što nas nisu naučili nečemu što je jednako važno, a po meni i najvažnije – kako voljeti sebe. Nisu nas naučili kako biti nježni prema sebi kada pogriješimo. Kako da stanemo i odmorimo. Ne učimo kako reći “ne” ljudima i situacijama koje nas povređuju. Umjesto toga učili su nas izdržati, stisnuti zube i bez pogovora gurati kroz život.

Zato danas imamo mnogo ljudi koji na van funkcioniraju gotovo izvrsno, ali ne žive mirno. To su ljudi koji preuzimaju više nego što trebaju i više nego što mogu nositi. I više nego što bi itko od nas trebao nositi.

Ljudi koji teško postavljaju granice. I stalno analiziraju svoje postupke preispitujući se jesu li nešto mogli napraviti bolje ili više. Analiza je paraliza, a onda se javlja strah, nelagoda, frustracija i anksioznost.

Anksioznost, ona tiha, uporna i često vrlo dobro maskirana uspjehom i odgovornošću.

Zato je važno stvoriti prostor u kojem se o tome može govoriti bez etiketa i bez osjećaja da nešto s nama “nije u redu“, jer s nama je sve u redu, samo ne znamo dovoljno voljeti sebe.

Postoje pristupi koji pomažu ljudima da razumiju što se nalazi ispod stalne napetosti – uvjerenja o tome da moramo biti savršeni, da moramo sve kontrolirati, da smo odgovorni za sve oko sebe.

U psihoterapijskim pristupima, poput realitetne terapije koju sam ja završila, fokus nije na etiketiranju ljudi nego na razumijevanju obrazaca našim ponašanja koja proizlaze iz naših nesvjesnih i svjesnih uvjerenja.

Ponekad je prvi korak samo shvatiti razliku između brige i anksioznosti. Drugi je prepoznati koliko perfekcionizam i pretjerana odgovornost zapravo iscrpljuju. Treći je početi učiti nešto što mnogi nikada nisu imali priliku naučiti, a to je kako živjeti s više unutarnjeg mira. Ne savršeno i bez pogreške, već s više razumijevanja prema sebi.

Možda je najvažnija promjena u tome da prvi put u životu prestanemo vjerovati da vrijedimo samo onda kada smo savršeni. I počnemo učiti da vrijedimo i kada samo postojimo.

Voljeti sebe je imperativ, a ne egoizam. I sva sreća, može se naučiti.

Ako si se prepoznala u ovom tekstu, za tebe sam kreirala radionicu “Anksioznost kao svakodnevna pojava? Kako ju preživjeti?” Namijenjena je ženama koje izvana djeluju stabilno, a iznutra nose stalnu napetost, pretjeranu odgovornost i osjećaj da nikad nije dovoljno. Na radionici ćemo prolaziti razliku između brige i anksioznosti, obrasce perfekcionizma, overthinkinga i način kako početi živjeti s više unutarnjeg mira. Radionica je uživo u Zagrebu, 25. 3. 2026., u maloj grupi do 10 žena.

Više informacija o radionici i prijavu potraži na ovom linku.

Anastazija Godić je psihoterapeutkinja i mindfulness trenerica s više od 16 godina kliničkog iskustva rada s osobama koje visoko funkcioniraju, ali žive pod stalnim unutarnjim pritiskom, kroz individualni i grupni rad. U svom radu spaja jasnoću strukture, razumijevanje ljudskih potreba i uvjerenja u podlozi, uz praktične korake promjene.

Objava anksioznost kod žena koje “drže sve pod kontrolom” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Intimna njega i dalje je jedna od onih tema o kojima žene često govore tiho – ili uopće ne govore. O promjenama, nelagodi, suhoći ili iscjetku rijetko se razgovara otvoreno, čak i među prijateljicama.

Ivana Gabre, magistra farmacije i mama troje djece, odlučila je to promijeniti. Nakon godina rada u ljekarni i osobnog iskustva majčinstva pokrenula je Mariene, brend intimne njege koji spaja farmaceutsko znanje, fitoterapiju i nježan pristup ženskom tijelu.

„Kada sam radila u ljekarni često sam ženama trebala preporučiti proizvode za intimnu njegu, ali rijetko sam bila potpuno zadovoljna onime što je dostupno na tržištu. Tada je zapravo počela ideja o vlastitom brendu“, govori Ivana.

Od ljekarne do vlastitog brenda

Ivanin profesionalni put započeo je prilično “klasično” – studij farmacije, rad u ljekarni i svakodnevni kontakt s pacijentima. No s vremenom je shvatila da želi više prostora za savjetovanje i individualan pristup.

„Rad u ljekarni me ispunjavao do određene mjere, ali uvijek sam osjećala da postoji još nešto. Administracije je bilo puno, a premalo vremena za razgovor sa ženama i za ono što zapravo najviše volim – edukaciju i savjetovanje.“

Veliki zaokret dogodio se tijekom njezina trećeg porodiljnog dopusta.

„Tada sam upisala edukaciju iz fitoaromaterapije kod Stribora Markovića i otvorio mi se jedan potpuno novi svijet. Nakon toga sam prošla i mentorski program kod Mirele Ilenić i tada sam prvi put ozbiljno počela razmišljati o vlastitom kozmetičkom brendu.“

Ideja o vlastitim proizvodima zapravo je postojala još od fakulteta, ali tek tada je dobila konkretan oblik.

„Nakon trećeg rodiljnog dopusta nisam se vratila u ljekarnu. Danas radim posao koji volim, imam više vremena za djecu i gradim brend koji je lansiran u srpnju 2025. godine.“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mariene žensko intimno zdravlje clean kozmetika (@mariene_cosmetics)

Ideja koja je nastala nakon poroda

Iako je godinama radila u ljekarni, trenutak u kojem je ideja dobila osobnu dimenziju bio je – porod.

„Sjećam se tog trenutka u rodilištu. Bila sam beskrajno zahvalna svom tijelu što je donijelo život na svijet, ali istovremeno nisam imala proizvod kojim bih njegovala to najintimnije područje. Taj osjećaj jako dobro pamtim.“

Taj trenutak bio je početak razmišljanja o proizvodima koji bi bili nježni, sigurni i formulirani posebno za potrebe ženskog tijela.

Zašto je intimna njega i dalje tabu?

Unatoč tome što živimo u vremenu u kojem se otvoreno govori o zdravlju, intimna njega i dalje je tema obavijena nelagodom.

Ivana smatra da razlozi za to leže duboko u društvenim obrascima.

„Intimno područje stoljećima je bilo povezano sa sramom, seksualnošću i moralom. Čak se i u udžbenicima koristio izraz stidnica, a riječ vulva često se izbjegavala ili zamjenjivala umanjenicama.“

O menstruaciji se govorilo tiho, o vaginalnim tegobama često se šutjelo, a o užitku gotovo da nije ni bilo javnog razgovora.

„Kada nešto generacijama nosi etiketu srama, nije čudno da ženama treba vremena da počnu o tome govoriti otvoreno. Primjećujem i da žene osjećaju sram postaviti pitanja, čak i u sigurnom prostoru. A to mi jasno govori koliko je edukacija još uvijek potrebna.”

Zablude koje žene i dalje imaju

Kroz rad sa ženama Ivana je primijetila da mnoge od njih nisu sigurne što je zapravo normalno kada je riječ o intimnom zdravlju.

„Žene me često pitaju kakav iscjedak je normalan, treba li koristiti posebne proizvode ili je dovoljna voda. Ta nesigurnost često vodi do pretjerane higijene i agresivnih preparata. Druga velika tema je suhoća i nelagoda povezane sa stresom, hormonima, trudnoćom ili dojenjem.“

Jedna od najvećih zabluda, kaže, povezana je s mirisom.

„Najveća zabluda je da vulva mora mirisati na parfem. Ako je mirisna – znači da je čista. To je zapravo potpuni apsurd.“

Pretjerano pranje, parfimirani gelovi i agresivni sastojci mogu narušiti prirodnu ravnotežu mikrobioma.

„Intimno područje ima vlastitu ravnotežu i mehanizme zaštite. Kada to razumijemo, shvatimo da manje često znači – bolje.“

Još jedna velika zabluda je da su suhoća i nelagoda “normalne” i da se s tim treba pomiriti, osobito nakon poroda, tijekom dojenja ili u peri/menopauzi. “Te promjene jesu česte, ali to ne znači da žena treba trpjeti i da ne smije potražiti pomoć.”

Ivana kaže kako mnoge žene i dalje misle da je voda uvijek dovoljna za intimnu higijenu. U nekim situacijama to doista može biti dovoljno, primjerice kao brzo osvježenje, no u današnjem načinu života često je potrebno nešto više – proizvod koji je formuliran upravo za potrebe osjetljivog intimnog područja.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mariene žensko intimno zdravlje clean kozmetika (@mariene_cosmetics)

Farmaceutsko znanje kao temelj formulacija

U razvoju proizvoda Ivani je najviše pomoglo upravo farmaceutsko obrazovanje. „To mi je omogućilo da formulacije razvijam i kao farmaceut i kao žena. Bilo mi je važno da proizvodi budu clean, bez endokrinih disruptora i bez sastojaka koji bi mogli štetiti zdravlju žene.“

Posebno je pazila na kompatibilnost sastojaka s intimnom sluznicom, koja je osjetljivija i propusnija od mnogih drugih dijelova tijela te da izbjegava sastojke koji dugoročno mogu narušavati barijeru kože ili mikrobiom, čak i ako su u industriji široko prihvaćeni.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mariene žensko intimno zdravlje clean kozmetika (@mariene_cosmetics)

Proizvodi koji prate ženu kroz različite faze života

Mariene proizvodi namijenjeni su ženama kroz različite životne faze – od prve menstruacije do perimenopauze.

„Posebno su korisni u periodima kada je intimno područje osjetljivije – tijekom trudnoće, dojenja ili nakon poroda.“

Ivani je bilo važno da formulacije budu prikladne i za žene koje su preboljele hormon ovisne karcinome: „O tome sam jako puno razmišljala tijekom formuliranja.“

“Sunce u bočici”

Najveća potvrda da je na dobrom putu dolazi od korisnica. „Recenzije na webshopu su mi ogromna motivacija. Jedna korisnica je napisala da je proizvod za nju ‘sunce u bočici’, i takve poruke me stvarno dirnu.“

Posebno je raduje kada vidi da se žene vraćaju proizvodima. „Ponovljene kupnje su mi najveći kompliment.“

Misija: normalizirati razgovor o intimnom zdravlju

Kroz svoj rad Ivana želi promijeniti način na koji govorimo o intimnoj njezi. „Voljela bih da intimna njega postane jednako normalna tema kao njega kože ili kose – bez srama i bez marketinga koji ženama stvara nove nesigurnosti.“

Posebno joj je važno da nove generacije djevojčica odrastaju bez tabua koji su pratili prethodne generacije.

„Voljela bih da mame svoje djevojčice uče o tijelu s više znanja i manje srama.“

Na Mariene platformama Ivana redovito dijeli edukativne sadržaje o intimnom zdravlju, a više informacija o proizvodima dostupno je na službenim stranicama brenda.

Fotografije: Simona Svalina

nije roza sve što sija – praktični vodič kroz hormonske disruptore

Objava zašto smo naučene šutjeti o vlastitom tijelu? Ivana Gabre pokrenula je brend koji mijenja tu priču pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nitko te ne pripremi na taj trenutak. Nema priručnika, nema „check liste“, nema rečenice koja ublaži težinu dijagnoze kad saznaš da tvoje dijete ima dijabetes.

Alisija Lacko Mavrek taj trenutak pamti zauvijek. Kao i većina roditelja koji su se našli u istoj situaciji – prvo je došao šok. Onda strah. Onda tisuću pitanja. I ono najteže: kako prihvatiti da ćeš od sada za svoje dijete morati misliti i dok spavaš?

Dijabetes tip 1 nije bolest „od previše slatkog“. Nije nešto što se moglo spriječiti. I nije rezerviran za starije. To je autoimuna bolest koja najčešće pogađa djecu i u trenu promijeni život cijele obitelji.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

Roditelj djeteta s dijabetesom odjednom mora znati sve: o prehrani, inzulinu, šećeru, sportu, noćima, senzorima, pumpama, školskim torbama i alarmima koji zvone usred noći. Kažu da osobe s dijabetesom i njihovi roditelji dnevno donesu i do 80 odluka više od prosječne osobe.

Alisija potvrđuje: nijedna od tih odluka nije mala.

Ali s vremenom dođe i nešto drugo – snaga. Rutina. Znanje. Zajednica. I ono najvažnije: dijete koje i dalje ostaje dijete.

U toj svakodnevici veliku ulogu ima tehnologija. Danas senzori za kontinuirano mjerenje glukoze i inzulinske pumpe omogućuju bolju kontrolu bolesti i manje „pikova“. Alisijina kći koristi Dexcom ONE + senzor i Omnipod DASH® inzulinsku pumpu bez katetera koji joj omogućavaju više slobode i život s manje ograničenja, a majci mirnije noći.

Zato je važno pričati o dijabetesu. Razbijati mitove. Destigmatizirati. Pokazati da dijabetes nije kraj – nego drugačiji put.

Ova epizoda podcasta Iskreno o majčinstvu, uz podršku tvrtke Medilab One, upravo je to: iskren razgovor mama koje znaju kako izgleda strah, ali i koliko tehnologija, podrška i razumijevanje mogu promijeniti kvalitetu života – i djetetu i roditelju.

Jer dijabetes ne definira dijete. Ali ljubav, snaga i borba roditelja itekako definiraju sve što dolazi poslije.

Epizodu možete poslušati na YouTube kanalu Iskreno o majčinstvu ili na aplikacijama za slušanje podcasta poput Spotify, Apple, Deezer i slične:

Objava kad ti kažu da će tvoje dijete cijeli život živjeti s dijabetesom pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Roditelji starije djece vrlo često mi se  javljaju s istim pitanjem: „Kako da naučim svoje dijete odgovornosti?“ Zanimljivo je da se to pitanje rijetko postavlja dok je dijete još malo.

Najčešće se pojavi onda kada dijete krene u školu ili uđe u tinejdžersku dob, u trenutku kada problemi već postanu vidljivi, učestali i svakodnevni. Kada dijete više ne želi pospremati za sobom. Kada se protivi svakoj obavezi.

Kada izbjegava odgovornost i očekuje da netko drugi stalno „uskače“ umjesto njega. Tada roditelji postaju iscrpljeni, frustrirani i često puni osjećaja krivnje. Počinju se pitati gdje su pogriješili i zašto se odnos s djetetom pretvorio u stalnu borbu. Roditelji često žele zaštititi dijete od frustracije, pogrešaka i neuspjeha.

No dugoročno, takva zaštita može imati upravo suprotan učinak. Dijete koje nikada nije imalo priliku nositi se s malim izazovima, kasnije teško podnosi veće. U tinejdžerskoj dobi to se često očituje kroz: otpor prema obavezama, manjak motivacije, borbu za kontrolu, osjećaj nesigurnosti prikriven buntom.

Ne zato što dijete ne želi surađivati, nego zato što nema izgrađene temelje.

Odgovor je često neugodan, ali ujedno i oslobađajući: odgovornost se ne podrazumijeva, ona se uči odmalena.

I nije realno očekivati da će dijete s kojim se od najranije dobi nije sustavno radilo na odgovornosti, samo od sebe postati odgovorno. Dobra vijest je da se uvijek može početi. Ali tada je put teži – zahtijeva više granica, više inzistiranja, više konflikta i više otpora. Upravo onoga što smo mogli velikim dijelom izbjeći da smo s djetetom na tome radili od ranog djetinjstva.

U najranijoj dobi djeca imaju snažnu, urođenu potrebu za sudjelovanjem.

Žele pomagati. Žele biti dio onoga što odrasli rade. Žele osjećaj da pripadaju i da su važna. Malo dijete koje želi obrisati stol, složiti igračke ili „pomesti“ pod, ne radi to savršeno. Ali ne radi to zbog rezultata.

Radi to zbog osjećaja kompetencije –  zbog osjećaja da može i da vrijedi. No upravo tada mi odrasli često reagiramo automatski: „Nemoj, razlit ćeš.“

„Pusti, ja ću brže.“

„Kasnije, sada nemam vremena.“

„Ti to još ne znaš.“ Iako su ove rečenice izgovorene iz ljubavi i brige, njihova poruka je jasna:

„Ti još ne možeš.“

„Ti nisi dovoljno sposoban.“ I tako, malo po malo, dijete prestaje nuditi pomoć.

Ne zato što je lijeno, nego zato što je naučilo da se od njega ne očekuje sudjelovanje. Kada dijete godinama nije uključeno u svakodnevne obaveze, mi odrasli nesvjesno stvaramo obrazac u kojem je dijete pasivni promatrač, a ne aktivni sudionik. Upravo su ova nerealna roditeljska očekivanja jedan od najvećih problema. Dok je dijete malo – očekivanja su preniska kada dijete odraste – očekivanja naglo postaju previsoka. A dijete između ta dva razdoblja nije imalo priliku vježbati.

Odgovornost nije znanje – ona je navika.

Ovdje ne govorimo samo o pospremanju, kako to često banaliziramo. Kada govorimo o životno praktičnim vještinama, često ih svodimo na tehniku: gdje što stoji, kako se posprema, tko što radi.

Ali prava vrijednost ovih vještina je psihološka i emocionalna. One snažno utječu na: osjećaj osobne vrijednosti, sliku o vlastitim sposobnostima, odnos prema obavezama i radu, otpornost, frustraciju i neuspjeh, spremnost da se pokuša, čak i kada nije savršeno.

Dijete koje ima priliku pokušati, pogriješiti i ponovno pokušati, uči jednu od najvažnijih životnih lekcija vrijedim i kada ne radim savršeno.

Odgovornost nije neki  apstraktan pojam koji se može djetetu riječima objasniti i ne razvija se kroz razgovore o pravilima. Ne nastaje kroz kazne, prijetnje i pritisak.

Odgovornost se gradi ponavljanjem, iskustvom i dosljednošću. Dijete koje odmalena ima priliku: sudjelovati u pospremanju u skladu sa svojom dobi, brinuti o vlastitim stvarima imati male, jasne i realne zadatke, doživjeti da je njegov doprinos važan postupno razvija unutarnji osjećaj odgovornosti.

Ne zato što mora. Nego zato što razumije da je dio zajednice. Samopouzdanje ne dolazi iz riječi, već iz iskustva. Koliko god djetetu govorili da je pametno, sposobno i vrijedno, te riječi ostaju prazne ako ih ne prati iskustvo. Pravo samopouzdanje rađa se u malim, svakodnevnim trenucima kada dijete samo zakopča jaknu, kada pospremi svoje igračke, kada pomogne u kuhinji, kada vidi rezultat svog truda.

Tada se u njemu gradi unutarnji glas koji kaže:

„Ja to mogu.“ A taj glas je temelj kasnije emocionalne stabilnosti, samostalnosti i odgovornosti.

Svrha odgoja nije u tome da radimo umjesto djeteta, već da ga osposobimo za samostalan život.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Martina Sokač/Pozitivne granice u odgoju (@savjetnicazaodgoj)

Naša uloga nije da djetetu olakšamo svaki korak, nego da mu pokažemo kako da hoda samo.

Ne da mu cijeli život serviramo gotov obrok, nego da ga strpljivo učimo kako da u životu peca.

Ako želite izbjeći sve ove izazove i odgojiti dijete koje je samostalno, odgovorno i sigurno u sebe temelje moraš postaviti dok je malo. U tome ti može pomoći moj webinar „Male ruke – velike vještine“ koji donosi jasne, praktične smjernice kako u skladu s dobi uključiti dijete u svakodnevni život i graditi samopouzdanje kroz stvarna iskustva.

Sada je moguće kupiti snimku Webinara i uz to dobivate GRATIS e-book, a sve zajedno po cijeni od 20 € –  jer djecu ne učimo životu radeći umjesto njih, nego dajući im priliku da nauče kako živjet. Više informacija potraži na OVOM LINKU.

Autorica: Martina Sokač, savjetnica za odgoj, 25 godina iskustva u radu s djecom i roditeljima

Fotografije: pexels.com

Objava odgovornost se ne uči u tinejdžerskoj dobi – ona se gradi odmalena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nova epizoda podcasta Iskreno o majčinstvu donosi razgovor u kojem će se mnogi roditelji prepoznati.

Postoji dio majčinstva o kojem se rijetko govori naglas. Ne zato što nije važan, nego zato što je pretežak. Dio u kojem majka voli svoje dijete, ali je istovremeno iscrpljena, sama i izgubljena. Dio u kojem nema jednostavnih odgovora, a još manje podrške.

U novoj epizodi podcasta Iskreno o majčinstvu gošća Petra Božić otvoreno govori o životu s djetetom iz spektra autizma – bez uljepšavanja, bez velikih poruka i bez potrebe da se bude “jaka” za druge.

“Najgore nije dijagnoza. Najgore je što te nitko ne vodi kroz to.”

Autizam se često spominje kroz stručne termine, terapije i protokole. Rijetko se govori o onome što se događa roditeljima “kad kamere nestanu”: o umoru koji se nakuplja, o samoći, o osjećaju da moraju sve znati i sve izdržati – sami.

Petra u razgovoru iskreno priznaje kako ju nitko nije pripremio na emocionalni teret majčinstva u ovakvim okolnostima. Ne zato što ljudi ne žele pomoći, nego zato što ne znaju kako. A često ni ne pitaju.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

Majčinska krivnja koja se podrazumijeva

Jedna od najčešćih misli koju majke rijetko izgovaraju naglas jest pitanje: “Jesam li ja loša majka?”
U epizodi se ta misao ne osuđuje, ne umanjuje i ne popravlja savjetima. Ona se jednostavno priznaje  jer krivnja nije znak lošeg majčinstva, nego preopterećenosti.

Ova epizoda ne nudi brza rješenja. Ona nudi nešto rjeđe i važnije: osjećaj da nisi jedina koja se tako osjeća.

Prostor u kojem je u redu reći da je teško

Podcast Iskreno o majčinstvu već godinama otvara teme o kojima se u javnosti govori tiho ili nikako. Ova epizoda ide korak dalje, ne zato što je “teža” od drugih, nego zato što dira u stvarnost mnogih obitelji koje često ostaju nevidljive.

Ako si majka djeteta s teškoćama, ili ako si ikad u majčinstvu osjetila samoću, iscrpljenost ili tiho pitanje “kako dalje” – ovaj razgovor je za tebe.

Cijelu epizodu možete poslušati na YouTubeu i svim podcast aplikacijama (Spotify, Apple, Deezer, i slične).

majka šestero djece sasvim iskreno o životu s autizmom

Objava nitko ti ne kaže koliko je ovo teško: majčinstvo, autizam i tišina o kojoj se ne govori pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad godinama dišeš tiho, hodaš na prstima, jedeš kad je zgodno, spavaš kad sve napraviš i radiš ono što te jako veseli ponekad u mjesecu, živiš – ali ne živiš. Kad te strah na glas reći istinu jer ne želiš da tvoje dijete i tvoji roditelji znaju da ti je teško. Prvih si mjeseci jedva disala dok  nisi ojačala ramena, a onda si naučila s vremenom ne slušati ono što dijete u tebi vrišti nego znaš hodati i trčati sa svojom kućom na svojim leđima.

I onda godinama kasnije shvatiš da s tobom nešto ne valja jer se nigdje ne osjećaš dobro, jer si umorna od ljudi, situacija, odnosa, iznenađenja, od jutra koje te sutra čeka. Preumorna. Onda shvatiš da već dugo dugo nisi bila važna. Onaj mali čovjek bio je važniji. Morala si odabrati jer nisi smjela dopustiti da njemu bude teško kao što je tebi nekad bilo. Više ti nije teško, sad je preteško. Znaš kako je kad osjećaš da trebaš rješavati sve oko sebe kako bi napravila mir i kako nema prostora za tvoj kaos jer ga nema tko uzeti i smiriti te.

Očajnički tražiš bliskost na jednu noć, na jedno ljeto, na jednu kavu, na jedan izlet. Istovremeno znaš da to nitko od njih neće moći jer je i tebi teško kad skineš onaj naučeni smiješak – ‘ja to sve mogu i ništa me ne smeta’. I koliko god lijepo zvuči da ti netko kaže kako možeš biti ono što jesi, ti znaš da treniraš već godinama kako bi nosila sve ovo što imaš pospremljeno iza sedam oklopa od metala. I dobro znaš da će otići kad jednom pokažeš zube, suze i strah. Znaš to jer si to pokušala puno puta, jer si hrabra i vjeruješ čak i sada, i nakon toliko dugo vremena. Možda postoji netko jednako snažan.

Kako živjeti normalno nakon što godinama nisi bila važna?

Znam, svi će reći da sam to odabrala. I jesam. Jer nisam željela dozvoliti da se dom u potpunosti raspadne i da mi ga uzmu. Ponijela sam ga sa sobom na svojim golim leđima. Jesam li uopće imala ikakvog izbora? Može li smrt biti odabir? Može li netko ove moje riječi koje nisu umotane kako bi bile nježnije i jasnije, nego su brutalne, iskrene, oštre, gole i krvave pročitati s oduševljenjem kao i neke druge tekstove? Ispod sjajnog celofana svega što oko sebe vidimo i predivnih afirmacija nalaze se ljudske sudbine koje ljudi nisu mogli ne odabrati. Tereti koje ne možemo nositi sami, a ipak ih nosimo. Postoje životni trenuci koji su objektivno loši i u kojima držimo da se sve apsolutno ne raspadne dok se mi raspadamo. Oni u kojima nema sretnog rješenja nego malo manje nesretnog. Onoga u kojem čekamo godinama da se oporavimo od ozlijede i gubitka. I dok život prolazi i daje sućut, mi stojimo s teretom koji ne može nositi nitko osim nas, niti ga možemo s ikime podijeliti jer smo ga progutali nekad davno.

I znamo da smo zasrali, da smo zeznuli, da smo krivo odabrali. Ništa to ne mijenja činjenicu da skupljamo rasute pikule na livadi punoj rupa dok pored nas prolaze oni s čvrstim vrećama punima pikula i osmijehom na licu. Oni nisu odlučili uzeti vrećicu koja se na prvu činila kao nesigurna, ali baš na akciji.

Možemo li postati važni kad smo svijet navikli na svoju nevažnost?

Možemo li na ovo sve što nosimo dodati još po vreću čuđenja, šoka i iznenađena? Možemo li biti čudljivi, smušeni, ljuti, netaktični, nedruštveni, zaboravljivi?

Poželjela bih samo jednu želju. Postati opet važna i ne izgubiti sve ono što mi je bilo važnije.

Fotografije: unsplash.com

Objava nisam bila važna pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Promocija kuharice “Što ako…” autorice Zrinke Janković u Maloj Sceni okupila mame i otvorila važan razgovor

U čarobnoj, intimnoj atmosferi zagrebačkog kazališta Mala Scena, 15. prosinca, održana je promocija kuharice “Što ako…” autorice Zrinke Janković s bloga Mamin ručak, koja je nadrasla klasično predstavljanje knjige i pretvorila se u večer otvorenog razgovora, dijeljenja iskustava i stvaranja zajednice među mamama.

Umjesto uobičajenog promotivnog formata, večer je bila posvećena onome što se često skriva iza svakodnevnih obroka – emocijama, pritiscima i potrebom da majčinstvo učinimo barem malo nježnijim prema sebi.

Razgovor su vodile autorica kuharice Zrinka i psihologinja Maja Vujčić Vračević, uz sigurnu i toplu moderaciju Sonje Švajhler, koja je vješto usmjeravala panel prema temama u kojima se prepoznala svaka mama u publici. Od samog početka naglasak nije bio na receptima, već na pričama -o ručku pod pritiskom, osjećaju krivnje, očekivanjima koja si često same namećemo i pokušajima da u svakodnevnom kaosu pronađemo mjeru koja je održiva.

Poseban dio razgovora bio je posvećen blagdanima, jer upravo Božić za mnoge mame znači i dodatni emocionalni teret. Kroz prisjećanje božićnih jela koja nas vraćaju u djetinjstvo, okusa koji podsjećaju na dom, sigurnost i obiteljski stol, otvorila se i šira tema tradicija koje nosimo iz svojih obitelji te načina na koje ih danas pokušavamo uklopiti u vlastitu realnost. Taj trenutak večeri bio je posebno emotivan, a publika se spontano uključila dijeleći svoja sjećanja i iskustva, čime je panel prerastao u pravi dijalog.

Upravo ta otvorenost publike dala je večeri poseban ton. Mame u gledalištu nisu bile samo promatračice, već aktivne sudionice razgovora.

Osjećaj da “nisam sama u ovome” bio je nit koja je povezivala sve prisutne, pretvarajući kazališni prostor u mjesto podrške i razumijevanja.

Nakon službenog dijela programa, druženje se nastavilo u opuštenoj atmosferi uz potpisivanje kuharice i razgovor s autoricom.

Dodatnu toplinu večeri dao je Lidlov sponzorski kutak, gdje su posjetiteljice mogle uživati u piću, grickalicama, a oni najmlađi u božićnim slatkišima, što je dodatno naglasilo obiteljski i pristupačan karakter događaja.

Promocija kuharice “Što ako…” u Maloj Sceni još je jednom pokazala da hrana može biti snažan povod za razgovor o puno dubljim temama – o majčinstvu, očekivanjima i potrebi da si dopustimo manje savršenstva, a više topline.

Večer je završila s osjećajem olakšanja, zajedništva i porukom koja je tijekom cijelog razgovora tiho odzvanjala: dovoljna si baš takva kakva jesi.

Više o samoj kuharici i kako ju kupiti potraži OVDJE.

Fotografije: Ana Surač

Objava promocija kuharice “Što ako…” pretvorila se u iskren razgovor koji je svima trebao pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko porod promijeni i formira ženu, često ne možemo ni zamisliti. Često, godinama nakon poroda dođemo do nekih odgovora na pitanja koja smo si same postavljale dok smo se tuširale pa su kapljice vode iz mlaza toplog tuša prigušavale život koji se odvijao oko nas. U tom trenutku ostajemo sa svojim najintimnijim pitanjima.

Prije nego što vam ih napišem, ispričati ću vam svoju priču…

Bio je kraj siječnja, kada sam išla na svoj prvi pregled na koji žene redovno idu 6 tjedana od poroda. Sjećam se da sam bila blago uzbuđena. Dijelom što sam se nadala da ću čuti kako je sve u redu, a dijelom i što ću se ponovo moći vratiti intimnim odnosima.
Naš je dogovor bio da pričekamo taj prvi pregled. Onako, za svaki slučaj. Barem smo to tako tada zamišljali. Kao što smo zamišljali i druge stvari nevezano samo za nas dvoje, ali to sada nije bitno…

Pregled jedva da je i počeo, a ja sam u mahu osjetila suho struganje, zatezanje i peckanje. “Sigurno sam suha od poroda i hormona…ˮ misao nisam ni dovršila – prekinula ju je oštra bol i pucanje. “Uh, malo je koža puknula pri pregledu, ali ne brini se, sada ću ti ja to namazati. Sve ostalo je u najboljem redu.”

Slušala sam doktora kako mi govori ono što sam u jednu ruku htjela čuti, dok mi je s druge strane odnekud došlo pitanje: “Jesu li oni to mene previše zašili?“.

Nisam to tada izgovorila na glas jer sam samu sebe poklopila idućom mišlju. “Nemoj pretjerivati, sve je ok.” Teško mi je u par rečenica opisati što sam sve osjećala i prolazila u sebi u malo više od godinu dana pokušavanja traženja odgovora i načina da si pomognem jer se toliko toga dogodi i odvija kada postanemo roditelji. Zatezanje, osjećaj suženosti, bol i pucanje pri odnosu su bili najprisutniji u tom
periodu. I psihički i fizički bila sam u kaosu. Odgovore i rješenja sam možda tražila na krivim mjestima, ne znam, ali ništa nije pomagalo. I zbog toga sam se osjećala – još gore, lošije.

Sve dok mi jednoga dana u goste nije došla moja Mateja. Prijateljica s kojom se ne vidim često, ali kada se vidimo, možemo si reći sve. Počele smo s lakšim temama, a završile na onim najbolnijim. Ispričala sam joj što me muči iako se odgovoru nikako nisam nadala. “Husband stitchˮ izgovorila je.
“Kod nekih ginekologa postoji praksa u kojoj žene nakon poroda zašiju malo više kako muškarci ne bi osjetili razliku u odnosu prije i poslije poroda.” rekla je.

Navala emocija i bijesa u meni eruptirala je poput vulkana. Svaka suza, svako stiskanje zubi, svaka pretrpljena sijevajuća bol za vrijeme odnosa – sve je taj dan izašlo iz mene dok sam te večeri stajala pod mlazom toplog tuša, a njegov zvuk prigušivao je ponovo zvukove svakodnevnog života iza vrata kupaonice i dopustio mi da ostanem sama sa svojim najintimnijim pitanjima i saznanjima.

Puno sam razgovora vodila tada u svojoj glavi u raznim prigodama- za vrijeme kuhanja dok je šum nape činio isto što i tuš, ali i u najsitnijim noćnim satima kada je tišina vanjskog svijeta bila najglasnija, a misli mi nisu dale zaspati. Razgovori su bili puni ljutnje, bijesa, ranjenosti i nemoći. Svašta mi je prolazilo glavom, svakakvi su završeci tog razgovora bili.

Uporno sam sam u svojoj glavi vrištala “Zašto mi nitko nije rekao da će me dodatno zašiti? Zašto me nisu upozorili na moguće posljedice i komplikacije?” I dan danas mi nije jasno – zašto?

Zašto nitko ne objasni što je napravljeno i što se može očekivati? Zašto se žene, nakon svega što prođu kroz porod i svega što ih nakon njega čeka, jednostavno “malo više zašije” i pusti da se same bore za odgovor i rješenje, često ih uvjeravajući da je to tako i da je sve u redu.

Znala sam, da ću jednoga dana i taj razgovor u sebi završiti te da će doći trenutak da ga ispričam javno. Za svaku od vas koja je ovo prošla, ali i za svaku koja će tek proći u nadi da će vas nakon poroda barem priupitati – slažete li se s jednom dodatnim šavom ili ne?

Mene nakon drugog poroda također nisu pitali. Zapravo, nisu ni morali niti stigli. Sve sam im sama rekla. Sve. Tada sam se napokon prestala pitati to pitanje. Tada sam napokon dobila i odgovor i rješenje.

Objava koliko porod formira ženu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.