ovo su najbolji savjeti za uspješno dojenje!

MAJČINSTVO

kako je lijepo biti pametan s dvadeset

Kad imaš dvadeset i neku, dobro znaš što želiš i što ne želiš od života. Lijepo mu napišeš sve zahtjeve i jasno i glasno ih deklamiraš svima koji te žele saslušati. “Kad budem imala djecu, nikako neće biti razmažena. Neću ih stavljati da spavaju sa mnom u krevetu. Bit će pristojni i neće mi upadati u riječ kad budem razgovarala s drugima. Pa neću valjda trčati za svaku sitnicu doktoru. Imat ću vremena posvetiti se svome izgledu, a ne biti zapuštena kao većina majki koje viđam. Kad bi se samo malo potrudile, sve bi uspjele. Otac mog djeteta će biti odgovoran i dijelit će podjednako sve obveze. Djeca rastavljenih roditelja uglavnom se i sama rastaju pa ću odabrati onoga čiji su roditelji, poput mojih, u dugom i sretnom braku…” U…

što zapravo ne znaš o brizi o sebi?

Pojam koji se u zadnje vrijeme dosta spominje, a čije se razumijevanje samo po sebi pretpostavlja. Što tebi prvo padne na pamet kad kažem briga o sebi? Odlazak kod frizera, tuširanje, obrok u miru i s dovoljno vremena, izlet, šetnja, planinarenje, masaža, kupka, dejt s partnerom, kava s prijateljicama? Sve to JE briga o sebi, ali nije jedino. Znam da neke mame vjeruju da im je apsolutno sve s ovog popisa nedostižno. I s takvim stavom to i je istina. Naš dan i količina vremena u danu uveliko ovise o našem stavu, raspoloženju i razini energije koju osjećamo. Sad se možda pitaš, okej kako to misliš, pa svi imamo istih 24h. Da, svi mi imamo 24h, ali ne i istih. Jednoj ženi koja još nema dijete (a možda ni partnera)…

zašto se pretvorimo u tinejdžere kad postanemo roditelji?

Znate one filmove u kojima se odrasle osobe odjednom probude i ništa više nije isto jer shvate da su se ponovno vratili u svoje tinejdžerske dane? Baš to se događa svima nama kad postanemo roditelji. Prvi grudnjak U trudnoći polako prerastamo svoje omiljene grudnjake – čipkaste i svilene, push-up, žične ili bežične, a u shopping idemo po svoj prvi 1000 % organsko-pamučni grudnjak za dojenje. Pidžame za dojenje izgledaju kao nešto što ne bih obukla ni da sam rodila devet para blizanaca odjednom, a onda možete zamisliti kakva je većina grudnjaka. Dva teško pronađena lijepa primjerka nosila sam u rodilište i to za broj veće nego što mi trebaju jer sam računala da će mi s dolaskom mlijeka grudi još više narasti. A ako i neće, tješila sam se, barem…

zašto roditelji pucaju k’o kokice?

Zamislimo sljedeću situaciju na poslu: Naša uloga je jako važna, svi imaju visoka očekivanja i o našem uspjehu ovisi budućnost firme. No postoji caka: Nitko nam zapravo ne zna točno reći po kojim kriterijima će se vrednovati naš posao. Svi daju savjete, ali savjeti ne pomažu već patroniziraju. Važni smo, ali potplaćeni i prvi na udaru kritike ako nešto pođe po krivu. Da li bi u jednom momentu pukli kao kokica? Naravno da bi! Što kada isto vrijedi za roditeljstvo, uz ‘mali’ dodatak: Posao kojeg imamo nam je najvažniji na svijetu, s njime stvaramo jaku, posebnu emocionalnu vezu. Posao je odgoj našeg djeteta, odnosno dobrobit samog djeteta. Kao i kod posla, možemo se složiti da djeca jesu važna i da o njima ovisi budućnost. No postoji caka, odnosno jako puno…

mameći priručnik iliti kako prestati osuđivati druge mame

Što je mom shaming? Mom shaming je super kreativan način da se očekivanja društva prenesu na mame koje ionako rade većinu toga ispravno (ili se bar trude koliko god mogu), ali i dalje zaslužuju kritiku zbog svake odluke koju donesu. Bilo da su u pitanju dojenje, povratak na posao ili vlastiti izbor u odgoju djece, mom shaming osigurava da se majke osjećaju krivima i beskorisnima, bez obzira na to što su dobre i brižne majke. Mom shaming je sjajan način da se osigura da se majke osjećaju loše zbog bilo kojeg izbora koji donesu, što dovodi do toga da se društvo drži tradicionalnih normi i očekivanja o tome kako bi majke trebale odgajati svoju djecu. Umjesto podrške i razumijevanja za majke, mom shaming! To ih tjera da se osjećaju glupo,…

zašto moje dijete ne ide na izvanvrtićke aktivnosti?

Moje dijete ne ide na prestižni tečaj engleskog jezika. Moje dijete ne ide u glazbenu školicu za najmlađe. Moje dijete na pohađa ljetne sportske kampove. Moje dijete nije nikada bilo na likovnoj radionici. Moje dijete ne uči plivati u bazenu s trenerom. Moje dijete nije pohađalo školicu skijanja. Moje dijete nije izrađivalo robot u matematičkom kampu. Moje dijete ne pjeva u zboru, ne svira klavir i ne ide na nogomet. Moje dijete ima četiri godine, puno pitanja o životu i jednu sasvim običnu majku koja se na njih trudi odgovoriti i pritom sve održati na životu. Moje dijete ima majku koja često kaže „ne“ svemu što bi majka trebala biti, mjereći je mjerilom današnjih standarda, mjereći je od strane onih koji trče nevidljivu trku kojoj se ne vidi cilj, trku…

ja sam mama koja se razvela i čije dijete živi s tatom…

O razlozima zašto je to tako, sada ovdje ne bih, ali znajte, tko god da čita, da je to bila jedna od najtežih odluka koju sam morala donijeti u svom životu. Od tada je prošla godina dana i 2 mjeseca i od tada svaki dan polako umirem iznutra i to ne zato jer je mom djetetu loše s tatom, daleko od toga, tata je super tata i malome ne fali apsolutno ništa, već zato što mi naprosto fali komadić mene, fali mi komadić srca, fali mi komadić duše, fali mi komadić svega što u meni postoji. I dok sam danas spremala igračke s kojima se igrao ovaj vikend dok je bio kod mene, gledam u njegove papučice i pidžamicu, i mislim se, Bože koliko ovo još može boljeti, i koliko…

što kada saznaš da ti dijete ima atopijski dermatitis?

Nekoliko je priča i „borbi“ koje smo vodili ili vodimo s našom drugom kćeri u godini iza nas, i onima koje slijede. I te priče će vjerojatno krenuti „izlaziti“ iz mene u nekom narednom periodu jer ja sam po prirodi osoba koja kad se „bori“ s nekim životnim izazovima ne pričam javno o tome na ovakav način. Ali, s obzirom na to da sam nakon pisanja o spontanim pobačajima i borbi s trombofilijom dobivala feedback od žena koliko se ne priča i javno ne govori o tako bitnim temama odlučila sam podijeliti naše svakodnevne izazove s atopijskim dermatitisom i kako smo prije svega dobili tu dijagnozu. Naša Helena se rodila u terminu, naravno, nama roditeljima najljepše i najslađe biće koje u prvih mjesec dana nije imalo nikakvih problema s kožom,…

odlučila sam napustiti karijeru zbog djece, odluka nije bila laka

Ima tome par dana da je na društvenim mrežama krenulo prepucavanje između „stay-at-home“ mama i mama koje rade. Da, namjerno koristim izraz prepucavanje, jer mi (mislim na žene) izgleda ne znamo raspravljati i argumentirano iznositi svoje mišljenje. Mi znamo napadati, vrijeđati i omalovažavati sve one mame (a i žene općenito) koje žive drugačije oko nas. Tako je zaposlenim mamama pun kufer mama koje „stoje doma i ništa ne rade, dok im novci padaju s neba“, a ovima koje stoje doma je pun kufer onih koje „samo zato što su zaposlene, misle da samim time vrijede više“. Pitam se ponekada gdje je nestalo razumijevanje i prihvaćanje tuđeg izbora. Nitko ne pita tu mamu koja je „samo“ doma, je li to njena želja ili možda ne može naći vrtić, možda ima dijete…

zaposleni vs. nezaposleni očevi: kome je teže?

(Negdje u paralelnom svemiru…) Dilema koja se ponavlja iz godine u godinu, iz generacije u generaciju, i kod koje nema točnog ni krivog odgovora je: ostati kod kuće ili nastaviti raditi nakon dolaska djeteta u obitelj? Znamo da tatama nije lako izabrati, i znamo da svaki tata neizmjerno voli svoje dijete i trudi se u odgoju koliko god može, isto tako znamo da nije lako balansirati između obiteljskih, kućanskih i poslovnih obaveza. Mnogi očevi ne mogu sebi dozvoliti ovaj izbor, jer su prisiljeni, zbog financijske situacije, vratiti se na svoje radno mjesto. Oni koji, s druge strane, imaju mogućnost ostati s djetetom kući bar do njegove treće godine, često tvrde kako je njima teže nego zaposlenim očevima. Sve ima svoje prednosti i mane i ovim tekstom ćemo samo pokušati pomoći…

Povežimo se na Instagramu!