tijelo majke – očekivanja, self care i vlastite potrebe

„O, pa ti kao da nisi trudna, wow!“ „Tko bi rekao da si nedavno rodila? Svaka čast!“ Jeste li kada primili ili uputili ovakav „kompliment“? Možda se i sami pitate čemu navodni znakovi i što je u ovim rečenicama loše, ali bilo bi dobro da se prije toga zapitamo – kada smo naučili komplimentirati dobivene/izgubljene kilograme novopečenih majki i što njihovim perpetuiranjem poručujemo onima koje će to tek postati. Vjerujem da su ove i slične rečenice izgovorene s dobrom namjerom, ali pod silnim utjecajem društva i medija koji diktiraju što je to što se uopće treba komplimentirati. Sa svih strana slušamo i gledamo kako je poželjno da se mlada mama što prije vrati „starom“ načinu života pa i brizi o tijelu, što ne bi bio nikakav problem kada ta briga…

od hobija do posla – sasvim iskreno o Supermamama!

U 18. epizodi podcasta Iskreno o Majčinstvu ispričale smo vam našu priču. Kako smo se upoznale, kako se rodila ideja za portal i kako smo od hobija došle do pokretanja vlastitog posla? Koje su najčešće predrasude o Supermamama? Kako se slažemo kao poslovne partnerice i prijateljice? Što je sve potrebno za pokrenuti vlastiti posao? Osim toga, ispričale smo vam i par anegdota vezanih uz Supermame. Nadamo se da ćete u ovoj epizodi pronaći i pokoji korisni savjet ili barem malo inspiracije. Hvala vam na svakom slušanju, like-u i share-u. Sonja i Martina Supermame – Iskreno o majčinstvu · E18 Kako smo od hobija pokrenule posao – sasvim iskreno o Supermamama.

kako je biti mama x2? nije lakše, ali je ljepše

U posljednje vrijeme često čujem ovo pitanje, što je sasvim normalno, jer sam tek uplovila u ove vode.  Znaju me i pitati kako mi sad izgleda majčinstvo u odnosu na to kad sam imala SAMO jedno dijete, je li lakše ili teže? Iskreno, uopće ne razmišljam o tome kako je bilo nekada, a kako je sada. Ali ako ćemo biti skroz iskreni – nije lakše, nikako. Tko god vam je to rekao laže. Kako može biti lakše? Sad imaš dvostruko više brige, dvostruko više obaveza, dvostruko više svega. Sjećate se kad ste imali samo jedno dijete i bili ste umorni, i niste znali od kuda početi od pospremanja do kuhanja, itd. Sad je sve isto, samo puta dva. Pranje djeteta x 2, pranje veša x 2, igranje s djecom x…

kako se vratiti sebi nakon porodiljnog i društvene izolacije

Nedugo nakon što sam rodila, na društvenim mrežama naišla sam na zanimljivu anketu. Pitanje je glasilo: „Što vam je najteže palo u trudnoći i majčinstvu?“ Od svih ponuđenih odgovora jedan mi je odmah zapeo za oko. Nešto o čemu prije nisam ni razmišljala. Uvijek kada sam čitala o trudnoći i majčinstvu, govorilo se u većini slučajeve o problemima u trudnoći, iskustvu poroda i dojenju. Moj odgovor na anketu bio je – društvena izolacija. Nakon odrađivanja staža, porodiljni mi je počeo u šestom mjesecu trudnoće jer tada nije imalo smisla tražiti posao u školstvu. To znači da sam u trenutku kada je kćer krenula u jaslice, a ja na posao bila dvadeset mjeseci kod kuće. Kroz komunikaciju s drugim mamama saznala sam da ima i onih koje su doma puno dulje,…

biti roditelj 2020.

Od trenutka kada sam postala mama, sav moj svijet okrenuo se naopačke. I ne mislim ovdje prvenstveno na promjenu načina života, počevši od toga da nema više spavanja, izležavanja, zadovoljavanja samo svojih potreba… Najveću promjenu doživjela sam baš unutar sebe. Naravno, znate i sami da u trenutku rođenja djeteta spoznate ljubav kakvu do tada niste znali da možete osjećati, i koja od tog dana nadalje samo raste i raste. Ali ono što se meni dogodilo kada sam rodila Evu bilo je to da je u mene ušao strah. Strah od novog, strah od nepoznatog, strah od svakog pada, strah od toga da previše spava ili pak uopće ne spava, strah od svakog novog koraka, od prevelikog zalogaja jabuke…. i još milion takvih strahova koji postanu dio vaše svakodnevnice. Odnosno, postali…

sjećaš li se tko si bila kad nisi bila – mama?

Neki dan mi je moja najbolja prijateljica rekla da sam drugačija. Manje se smiješ, rekla je, i u meni pokrenula motivaciju. Ne za smijeh, nego za tugu, suze i zbunjenost koju osjećam već dvije godine, a koja se s tim riječima u meni natopila još većom snagom i energijom. Manje se smiješ, rekla je. I da, bila je u pravu. Oduvijek sam bila sklona premišljanju, analiziranju i naizgled bezrazložnom osjećaju tuge i zabrinutosti, ali nikad, baš nikad mi nitko nije rekao da se ne smijem. Moj osmijeh je bio moj zaštitni znak, čak i u teškim situacijama pronalazio je razloge da se pojavi. Sjećam se i jednog od najljepših komplimenata koje sam dobila. Bio je to kompliment mog prijatelja koji je jednom sasvim spontano kad sam došla u kafić izvalio…

nepotrebne isprike i opravdanja

Prije nego sam postala mama nikada nisam razmišljala zašto je nečije dijete odjednom počelo plakati, zašto reagira negodovanjem na nepoznate ljudi, zašto trči po hodniku trgovačkog centra, ili zašto je razbacalo nekoliko stvari s police dućana. Nikada nisam razmišljala da su roditelji sigurno napravili nešto pogrešno što je uzrokovalo takvo djetetovo ponašanje. Dapače, bila sam prva koja će reći kako je to sasvim normalna i uobičajena situacija u životu s malim djetetom i smatrala to simpatičnim. Ono što nikako nisam očekivala je da se zbog toga – ispričaju ili opravdaju. Dana 19. svibnja 2019. u 04:45h kao da mi se sklop u glavi odgovoran za ispričavanje i opravdavanje potpuno, i suprotno mojoj volji, poremetio. Naravno, promijenila se i perspektiva, jer sam taj dan u taj točan sat postala mama. Sada…

kako sam prestala tražiti savršenstvo i počela živjeti roditeljstvo

Danas sam intenzivno razmišljala ili čak bi bolje bilo reći – osjećala kako još nisam spremna biti mama dvoje djece i kako nisam ni sada, u sedmom mjesecu trudnoće, sigurna jesam li to ikad željela. Jasno, jesam na onoj idealnoj razini, u kojoj sretna obitelj ima dvoje djece – curicu i dečka, ali kad sam iskrena… Kad sam skroz iskrena prema sebi, zapravo bih rekla da to nisam željela, da nisam spremna i da mi je jedno dijete zapravo dovoljno. Takvo priznanje najčešće prethodi i uzrokuje osjećaj krivnje i grižnje savjesti jer uopćeno je mišljenje da bebe u trbuhu osjećaju sve, a osobito osjećaju da nisu željene. A tko želi da se njegovo dijete osjeća neželjeno? Baš nitko. Zbog toga puno mama ovakve emocije proguta i potrpa ispod tepiha, misleći…

kome se požaliti?

Zašto je postalo novo normalno da se mame ne smiju više požaliti ili progovoriti kako im je teško ili kako su imale napornu noć ili kako nisu stigle ništa napraviti? Pitam se zašto je to sad tema koja nije poželjna u društvu ili na društvenim mrežama? Zato što sam ih sama sebi rodila?! Da jesam. Znači li da sada ne smijem imati teške dane ili dane kada mi se ne da ništa? Znači li to da mi svi dani moraju biti idealni ili da uvijek moram biti dobre volje spremna na sve izazove kroz koje jedna mama prođe tijekom dana? Žene su od pamtivijeka imale potrebu nekome se izjadati, požaliti, reći kako se osjećaju. Tada su to većinom bile susjede, prijateljice, mame, bake. Naravno isto to sve možemo reći i…

samo mama!?

Nedavno me susrela poznanica moga brata i kako se nismo vidjele dulje vrijeme, stala ona da par minuta popriča sa mnom… I kako to u “small talk-u” biva, odjednom će ona meni: “Pa koliko ti ono djece imaš?!” U tom prvom trenutku nisam ni primijetila negativan prizvuk njenog pitanja pa sam veselo odgovorila: “Troje je moje, a povremeno nam dođe još dvoje od muža”. Moj suprug ima dvije cure iz prvog braka tako da par puta tjedno, i svaki drugi vikend u našoj kući bude petero djece u rasponu od 1 do 13 godina. I iskreno, do sada nikome od nas to nije bilo nekako čudno, ali očito nas “javnost” drugačije percipira. Nebitno, nisam ovdje htjela o broju djece, već o nečem drugom. Da se vratim na poznanicu mog brata,…