Tonus mišića kod beba – što nam govori niski, povišeni i fluktuirajući tonus i zašto je rana procjena ključna

Tonus mišića označava prirodnu, stalnu napetost mišića u mirovanju. Važno je naglasiti da tonus nije isto što i snaga mišića – on je pod kontrolom središnjeg živčanog sustava i predstavlja osnovu za svaki pokret, stabilnost tijela i pravilno držanje.

Kod beba se tonus postupno oblikuje i prilagođava tijekom prvih mjeseci i godina života. Njegova kvaliteta izravno utječe na način na koji će dijete učiti kretati se, istraživati okolinu i razvijati motoričke vještine.

Tonus sam po sebi ne „prolazi“. Dijete koje ima niži ili povišeni tonus ostat će s tom karakteristikom i kasnije u razvoju, no pravovremenom stimulacijom, ciljanom igrom i pravilnim rukovanjem moguće je znatno unaprijediti kvalitetu pokreta. U ovoj ranoj fazi učenja mozak kroz pokret dobiva važne informacije: kod niskog tonusa – kako aktivirati mišiće i stvoriti stabilnost, a kod povišenog – kako usporiti, otpustiti napetost i bolje osjetiti vlastito tijelo.

Cilj rane intervencije nije “ispraviti” dijete, već postaviti što kvalitetniju osnovu motoričkih obrazaca na kojoj će se kasnije graditi složenije vještine.

Hipotonija (niski tonus)

Bebe s niskim tonusom često djeluju mekano i “teško” u rukama te im je zahtjevno izvoditi pokrete protiv gravitacije, poput podizanja glave, održavanja stabilnog sjeda ili puzanja.U pravilu traže širu bazu  oslonca – noge su često razmaknute, dulje ostaju u ležećem položaju, a kada sjednu, trup je slabo aktivan i leđa su zaobljena. Stabilnost često pokušavaju postići privlačenjem jedne ili obje noge prema tijelu.

Tijekom puzanja aktivnost trupa je smanjena, pa se stabilnost nadoknađuje niže postavljenom zdjelicom. Težina se tada prenosi više na noge, umjesto da bude ravnomjerno raspoređena na dlanove i koljena. Zbog slabije rotacije i nedovoljne aktivacije trupa, česta je pojava W sjeda. Kod uspravljanja i stajanja, zbog slabe kontrole trupa, stopala mogu „propadati“, a kod izraženije hipotonije kasnije se mogu razviti spuštena stopala.

Kod hranjenja, hipotone bebe često imaju slabiji hvat, brže se umaraju i teže učinkovito povlače mlijeko.

Hipertonija (povišeni tonus)

Bebe s povišenim tonusom često djeluju vrlo čvrsto, rano stabiliziraju glavu i ponekad brže od vršnjaka prolaze pojedine motoričke faze. Njihovi pokreti mogu biti nagli, grubi i manje tečni. Zbog pojačane mišićne napetosti često preskaču važne faze zadržavanja u pojedinim položajima, što im otežava razvoj fine kontrole i svjesnog upravljanja pokretom. I kod ove skupine djece može se javiti W sjed, najčešće zbog ograničene rotacije trupa.

Promjene na stopalima u početku ne moraju biti uočljive, no često se primjećuje stajanje na prstima.

Tijekom hranjenja, hipertone bebe znaju biti vrlo brze i „halapljive“, češće gutaju zrak, što može dovesti do nelagode, problema s podrigivanjem ili probavom.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Fluktuirajući tonus

Kod fluktuirajućeg tonusa mišićna napetost nije stalna – u jednom trenutku beba može djelovati opušteno i mekano, a već u sljedećem kruto i ukočeno. Ove promjene često ovise o položaju tijela, vrsti aktivnosti, razini umora ili emocionalnom stanju djeteta. Takva neujednačenost može otežati razvoj stabilnih i predvidivih pokreta. Fluktuirajući tonus često je povezan i s izazovima u senzornoj integraciji, što dodatno može utjecati na hranjenje, koordinaciju i cjelokupni motorički razvoj.

Zašto je važno reagirati na vrijeme?

Poznavanje općih razvojnih faza nije dovoljno – presudno je razumjeti strukturu i kvalitetu pokreta. Nerijetko se događa da se suptilne promjene u tonusu ne prepoznaju na vrijeme, čak ni od strane stručnjaka, što kasnije znatno otežava terapijski rad. Tada su već prisutni kompenzacijski obrasci koji dugoročno smanjuju kvalitetu pokreta.

Tonus nije samo fizička osobina – on je temelj na kojem mozak organizira kretanje.

Kada tonus nije optimalan, mozak pronalazi alternativne strategije kako bi dijete postiglo cilj, no te strategije često narušavaju posturu, koordinaciju i ekonomičnost pokreta.

Ako primijetite da vaša beba ima poteškoće s posjedanjem, puzanjem, hranjenjem ili zadržavanjem određenih položaja, važno je potražiti fizioterapeuta s iskustvom u radu s bebama. Pravovremena i stručna podrška može vam pokazati kako na nježan i siguran način podržati razvoj svog djeteta.

Fotografije: FreePik

Objava beba preskače faze, teže podiže glavu ili sjedi u W? mogući uzrok je tonus pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošao je moj prvi radni tjedan nakon tri godine besposličarenja. Pod tim terminom smatram stvaranje dva bića u svojoj maternici dok sam skrbila za prvorođeno. Pa onda porod blizanki, postpartum i sve što dolazi već kad imaš troje ispod tri godine. Nije to rad. Nije ni posao.

To je sve ono nevidljivo što sve majke s djecom unutar svojih domova rade, a nije plaćeno, a podrazumijeva se da netko mora odraditi.

Tako su moje tri godine neodlaska na posao prošle u trenu, prvorođenac je postao petogodišnjak –  samostalan, energičan i vješt, a s blizankama sam odradila dohranu, prohodavanje, skidanje iz pelena, prilagodbu na jaslice i sve one bolesti koje dolaze s njima, pa je došlo vrijeme da se vratim raditi u punom smislu riječi.

U našoj državi mame blizanaca imaju pravo biti na roditeljskom dopustu do treće godine djece te se tada prima naknada kao da si roditelj samo jednog djeteta. Ja sama nisam pomislila kako bi ta naknada mogla biti dvostruka, što bi bilo logično jer su to dvoja usta za hraniti, dvostruko više pelena i odjeće, ali sam naišla na čuđenje pojedinaca koji su me to isto pitali, misleći kako se prima za svako dijete posebna plaća. Upravo sam samu sebe s početka teksta demantirala. Vjerujem da većina vas koje ovo čitate možete razumjeti o čemu govorim.

Promjena radnog mjesta me nije toliko plašila koliko me zabrinjavala sama jutarnja logistika oko odvođenja djece u vrtić.

Bila sam svjesna da će morati odlaziti u jutarnje dežurstvo, s obzirom na moje radno vrijeme od sedam sati, te sam se psihički pripremila na buđenje u pola šest, nagovaranje na oblačenje i pranje zubića, i to sve uz pokušaje da pojedem doručak. Dva tjedna su prošla, doručak ne jedem doma nego tek na poslu. Zapravo mi je tako i bolje jer jedem u tišini, što je rijedak slučaj, a znam da je svim mamama tako.

Koristim mogućnost odlaska na posao biciklom zbog blizine, a pritom blizanke prvo odvedem u vrtić. Suprug odvede prvorođenca, pa imam jednu brigu manje. Potencijalni izvor problema jesu dvije sjedalice na mom biciklu, a naravno, obje djevojčice žele biti u prednjoj sjedalici, pa moram lukavo razmišljati kako ću jednu pridobiti da sjedne u stražnju sjedalicu kako bih izbjegla vrisku i plač u 6:30. Sretna sam što imam alternativu prijevoza automobilom, pošto je parkirati auto u Zagrebu jednako dobitku na lutriji.

Umor koji osjećam u protekla dva tjedna je neopisiv. Mislim da sam se zadnji put tako osjećala nakon poroda blizanki.

Rano ustajanje, vožnja, učenje novih vještina i znanja na poslu, uz sve kućanske poslove i potrebe koje imaju moja djeca, ostavljaju me iscrpljenom jer protekle tri godine nisam bila vremenski uvjetovana kao što sam sad.

Mislim da ću se morati još neko vrijeme adaptirati na novonastalu situaciju, baš kao što su se moja djeca morala prilagoditi na jaslice. Suprug me tješi da će mi trebati pola godine i onda će biti lakše. Vrlo optimistično, znam. Srećom, podjednako odrađujemo sve vezano uz naš dom i obitelj, uz manje ili više stresa, pa je bilo lakše podnijeti ovaj tempo tih dva tjedna.

Priznajem da sad s puno više entuzijazma odlazim po njih u vrtić i s veseljem jurimo prema našem stanu, uz obavezan posjet parkiću.

Fotografije: Ana Surač

Objava kako izgleda povratak na posao nakon tri godine porodiljnog? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U najnovijoj epizodi serijala Nevidljiva, razgovaramo s Barbarom – mamom troje djece i ženom koja je svoju priču podijelila kroz izložbu Nevidljiva by Supermame i Ana Surač.

Barbara govori o nevidljivosti koja počinje još u trudnoći – o stajanju u redovima bez da je itko pusti naprijed, o porodu u kojem je bila zanemarena, o danima kada se sve vrti oko drugih, a ona sama nestaje u kućnim poslovima, dječjim potrebama i iscrpljenosti.
Govori i o porođajnoj traumi – o ožiljcima koje nosi, o tome kako je naučila prepoznati bol, ali i kako je iz nje izrasla snaga.

„Nevidljiva sam bila kad sam sama nosila kolica u tramvaj, kad su me svi zaobišli pogledom. Nevidljiva sam bila i kad sam samo željela da me netko pita – jesi li dobro?“

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

U ovom razgovoru Barbara otvara sve ono što mnoge mame osjećaju, a rijetko izgovore naglas – umor, tugu, krivnju, ali i ljubav koja sve to nadjača.
Govori o malim trenucima kad ponovno postaje vidljiva: kad je djeca zagrle, kad netko ponudi pomoć, kad netko vidi njezin trud.

„Kad me netko pusti preko reda s troje djece ili mi samo kaže  -‘Vidim te’, to je trenutak koji nosim cijeli dan.“

Ovo je epizoda za sve nas koje smo se barem jednom osjećale nevidljivo.

Za sve koje smo odgađale vlastite potrebe jer su tuđe bile hitnije.

Za sve koje smo plakale iza zatvorenih vrata, a sutradan se opet smiješile.

Poslušajte Barbarinu priču  – nježnu, snažnu i istinitu.
Jer svaka nevidljivost ima svoje lice, a kad je podijelimo – više nije nevidljiva.

Epizodu je podržao Lidl Hrvatska.

izložba ‘Nevidljiva’ otkriva stvarne izazove majčinstva i daje glas nevidljivim pričama majki

Objava mama troje djece o nevidljivom teretu majčinstva pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

03:15, božićno jutro.
Budi me nelagoda. Lažni trudovi, pomislim. Okrećem se s boka na bok, pa ustajem i šećem po kući. Nelagoda ne popušta. Palim TV, sjedam uspravno, čekam da prođe…ali ne prolazi.

U meni se polako budi lagana panika. Doma sam, daleko od bolnice. Planirali smo krenuti na put tek poslijepodne jer se danima ništa nije događalo. Još sam i kukala kad će beba van. Familija se već počela kladiti u datume kad ću roditi. Uzimam mobitel i krenem mjeriti trudove. Razmaci su nepravilni, ali bolovi jaki. Odlazim pod tuš, nadajući se da će toplina olakšati, no hvata me mučnina. Po tko zna koji put odlazim na toalet – i tada ugledam krv.

Tijelo mi se počinje tresti, oči mi se pune suzama. Strah me steže.
Rodit ću.
Nisam spremna.
Ne danas.

Zaustavit ću te odmah – ovo nije priča o horor porodu.

Ovo je moja priča o jednom predivnom iskustvu koje želim podijeliti sa svim trudnicama. Bila sam točno tamo gdje si ti sada – slušala sam razne strašne priče i čitala sve i svašta. I kao za inat, baš pred sam kraj trudnoće, algoritam mi je stalno servirao samo negativne priče.

Zato se nadam da će ti sada, baš ovdje i baš u ovom trenutku, iskočiti moja – priča o tome kako porod može biti lijep, smirujući i ispunjen.

Krenimo od početka.
Ostala sam trudna iz prve, iako sam se psihički pripremala da će to možda potrajati. Tako to valjda obično ide. No, negdje duboko u sebi osjećala sam da se događa nešto čudesno. Sjećam se prvog sna – sanjala sam bebicu u nekim neobičnim okolnostima. San nije bio ni tužan ni radostan, samo čudan i na neki bizaran način – lijep.

Par dana prije menstruacije napravila sam test. Negativan. Pomislila sam: „U redu, prerano je, ali osjećam da se nešto sprema.“ Napravila sam još dva – oba negativna. Uvjerila sam samu sebe da sam samo iscrpljena. Bila sam toliko umorna da nisam mogla ustati iz kreveta, a bila sam i toliko smotana da sam zakasnila na šišanje s pudlicom jer sam pobrkala dane.

„Sigurno si trudna“, rekao mi je suprug.
Ja njemu: „Ma kakva trudnoća, menstruacija samo što nije došla.“
A on je tvrdoglavo ponavljao: „Ti si trudna, vidjet ćeš.“

Prošli su dani. Menstruacije i dalje nema. Treći test – opet negativan. Sad već ludim jer znam da će mi se poremetiti cijeli ciklus. Ali nisam mogla izdržati – kupim četvrti. Ovaj put odlučim „odraditi“ ga u čašici i pustiti test unutra. Prođe vječnost, a onda – šok. Pozitivan.

P O Z I T I V A N!

Reći ćeš da sam luda, ali odmah sam napravila i peti – digitalni Clear Blue. Pisalo je „Trudna 2–3 tjedna“. I evo male napomene – nemoj trošiti novce na njega jer baterija nije izdržala ni do jutra. Dakle, što uslikaš – uslikaš.

Vrtlog emocija koji me tada obuzeo ne mogu ni opisati – sreća, suze, strah, nevjerica, sve odjednom. Čekala sam da se probudim, ali ovo nije bio san. A gospon „sveznajući“ naravno: „Jesam ti rekao.“ E pa, bio je u pravu – i neka je.

Trudnoću sam odlučila voditi privatno kod najdivnije doktorice u Poreču. I svaki put sam pomislila – kakva sam sretnica što je baš ona uz mene. Stručna, detaljna, brižna, uvijek puna podrške. Ja sam bila ona panična trudnica koja sve guglа, svega se boji i sve mora provjeriti. A ona je bila moje smireno sidro.

Radila sam nekoliko testova koje doktorica inače preporučuje, među njima i prenatalni test. Tako sam već u 13. tjednu saznala spol naše bebice.

Neću lagati, kad sam čula da je dečkić, bila sam pomalo razočarana. Priželjkivali smo curicu i trebalo mi je dobrih 24 sata da „prožvaćem“ tu informaciju.

Ali onda sam, onako u tišini, pustila da se slegne. U meni raste jedno malo biće, baš onako kako treba biti.

Strah, sreća i – strah od sreće. To su bile tri emocije koje su me pratile kroz cijelu trudnoću.

Strah – da će se nešto dogoditi.
Sreća – jer hej, u meni kuca još jedno srce.
Strah od sreće – najgori od svih. Onaj unutarnji glas koji pita: Smijem li biti sretna? Što ako pretjeram? Hoće li se onda nešto loše dogoditi? Grozan osjećaj, stalna igra uma.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Dani su prolazili brzo, a opet dovoljno sporo da stignem čitati, raspitivati se i pripremati za porod. I uglavnom sam osjećala da sam spremna. Moj jedini pravi strah bio je: hoću li dobiti epiduralnu na vrijeme i hoću li na vrijeme prepoznati trudove. Sad mi je smiješno kad se sjetim te naivne misli. Jer u jednom trenutku bol je bila takva da mi je doslovno došlo da glavom udaram o zid.

Torbu sam pripremila puno ranije nego što je trebalo jer svi su mi govorili da prvorotkinje rode ranije. Pripremila sam i plan poroda. Ništa komplicirano – jednostavan i jasan plan koji sam pronašla preko udruge Roda (toplo preporučujem).

Odlučila sam roditi u novom riječkom rodilištu. Pula mi je bila bliža, ali intuicija me vodila u Rijeku – i nisam pogriješila.

Kako sam već napisala u uvodu,  trudovi su krenuli oko 3:15 ujutro. Probudila sam supruga i rekla mu: „Moramo odmah za Rijeku, nešto se događa.“ U bolnici jedva hodam i govorim od straha. CTG, pregled, ginekolog kaže: „Zatvoreni ste, idite doma, odmorite. Ako bude nešto, vratite se.“

Dan je prošao, trudovi nisu stali. Pokušala sam malo odspavati, ali jela gotovo ništa. Navečer, oko 21h, krenuli su jači i učestaliji trudovi. Tu sam bila na rubu – bolovi su me lomili. Rekla sam suprugu da vozi u bolnicu, jer više ne mogu izdržati, a ne znam jesam li već „za porod“. Sama vožnja do bolnice bila je agonija.

Ponovno CTG, ponovno isti ginekolog. Pogleda me i kaže: „Ma ni pola centimetra otvoreni…“ Dogovorimo se da se vratim doma i dođem 26.12. na kontrolu. Iskreno, htjela sam plakati.

Noć je nekako prošla. Malo sna, ali svaki trud me tjerao na toalet. Ujutro, osjećam se mrvicu bolje. Oblačimo se, krećemo ponovno prema bolnici…ali na pola puta – opet jaki trudovi. Nikad mi se bolnica nije činila dalje nego tada.

Pregled, CTG…ovaj put doktorica kaže: „Nema plodne vode.“
Šok. Kako nema? Pa jučer je bilo sve u redu! Kako nisam osjetila da curi voda? Je li to uopće moguće da nisam primijetila? U tom trenutku srce mi se stegnulo od straha.

Ostavljaju me u bolnici. Strah od poroda nestaje – sad mi je važna samo jedna stvar: da je s bebom sve dobro. Pregledava me doktorica i zaključuje da se radi o visokom prsnuću, ali vode još nešto ima. Ipak – inducirani porod.

Presvlačim se u bolničku spavaćicu, predajem torbu, spuštam se prema rađaoni. Strah ostaje negdje iza mene – u meni je sada samo fokus, spremnost i misao: „Idemo. Vrijeme je.“

Ulazim u rađaonu. Srce mi lupa, ali istovremeno osjećam neku smirenost, kao da sam znala: ovo je trenutak koji sam čekala devet mjeseci.

Priprema kreće. Ulazim u rađaonu s mišlju da će mi staviti gel za indukciju, ali do pregleda doktorice moje se tijelo već počelo samo otvarati. Nisam ni primila gel, priroda je odlučila odraditi svoje.

Dobila sam epiduralnu i drip. I tu kreće prava igra. Trudovi su postajali sve jači, sve učestaliji. U nekim trenucima osjećala sam da gubim snagu, ali onda bi iznutra izronila neka nova – kao da tijelo samo zna što mu je činiti, a ja ga trebam samo pratiti i vjerovati mu.

U rađaonu sam ušla oko 14:30.
Oko 17:00 dobila sam epiduralnu, nedugo zatim i drip. Vrijeme između bolova i pregleda kratilo mi je društvo divnih sestara i primalja – razgovarale su sa mnom, držale me mirnom i davale osjećaj da nisam sama.

Oko 19:00 došla je nova smjena. Pregledali su me, ali nisam se otvorila gotovo ništa od zadnjeg pregleda. Sat vremena kasnije doktorica kaže: „Vidim glavicu.“ Trudovi postaju sve jači, bol gotovo neizdrživa. Doduše, sada kada razmišljam o tome, bol je bila podnošljiva, ali u tom trenutku su se svi strahovi svijeta nalazili u mojoj glavi. Sa mnom je bila primalja koja mi pokazuje kako disati, drži me za ruku i daje riječi podrške. Nisam bila sama ni sekundu, i baš zbog toga sam odlučila da ipak ne zovu supruga u rađaonu, iako mi je to bio plan.

Od 20:00 do oko 22:00 bila sam potpuno otvorena. A tada me obuzeo strah – najgori do sada. Misli su se rojile: Što ako beba zapne? Što ako ostane bez kisika? Što ako ja ne odradim ovo kako treba? Primalja je sve vidjela u mojim očima, držala me čvrsto za ruku i nije me puštala. Vodila me kroz svaki trud.

Poštovali su moj plan poroda. Nisam rađala isključivo na leđima, već su me, kako su se šalile, „roštiljale“. To mi je puno olakšalo i trudove i tiskanje. Rađala sam uz puno vriske jer meni je tada bilo gotovo nemoguće zadržati dah. Nos me izdao, a usta su mi se toliko osušila da u jednom trenutku nisam mogla ni vikati ni disati. Samo sam izustila: „Voda.“ I u sekundi su mi donijeli i vodu i balzam za usne. Tek tada sam shvatila zašto sve žene kažu da treba ponijeti labelo – koje ja, naravno, nisam.

Nisam mogla pobjeći od poriva vrištanja. Osjećala sam nelagodu jer mi je bilo neugodno što vičem, pa sam se između svakog truda ispričavala ljudima oko sebe. A primalja je ponavljala: „Ne ispričavaj se, sve je to normalno.“ I tada mi je malo lakše sjelo,  to je proces, to je prirodno.

U jednom trenutku dolazi kirurg i kaže da će me morati malo razrezati. Pristajem. Čekali su do samog kraja i znala sam da je to za moje i bebino dobro. Rez nisam ni osjetila, ali sam teško podnijela sam prizor škara.

Doktorica me u jednom trenutku pitala želim li dotaknuti bebinu glavicu. A meni je tada bilo samo jedno u glavi: Kad će napokon van?

Oko mene su ljudi puni podrške. Navijali su za mene kao da igram finale i zabijam odlučujući gol. I onda – 22:46. Doktorica preko dlana drži malu, modru lopticu. Moje prvo pitanje, kroz suze: „Što mu je? Je li dobro?“ Sekundu poslije čujem prvi plač.

Važu ga, mjere… i stavljaju ga na mene. Moja beba. Naš zlatni sat. Tog trenutka kao da sam zakoračila u drugu dimenziju. Bol? Ne sjećam je se više. Kao da nikad nije postojala.

Nakon zlatnog sata odveli su me u apartman. Odlučila sam da ipak prvu noć ne uzmem bebu k sebi jer sam željela odmoriti. Sestra me pogledala s toliko razumijevanja i rekla: „To je najbolje, niste loša mama ako se sada odmorite. Mama treba snagu.“

U apartmanu me dočekala još jedna predivna sestra. Objašnjava mi da se ne smijem sama ustajati, da ih uvijek zovem, podešava mi temperaturu u sobi, donosi čaj i tabletu protiv bolova. Zaspala sam tek oko 3 ujutro, još uvijek u šoku, u nevjerici. Ja sam rodila.

Rodila sam uz pomoć i podršku predivnih ljudi. Toliko su me plašili, a gle mene – toliko sretna da sam već sljedećeg jutra mislila: „Mogla bih ovo opet.“ Na odlasku iz rađaone rekla sam: „Sigurno se vidimo uskoro.“

Ujutro, oko 8, sestra mi donosi malog Edgara. Tada još nije imao ime, dobio ga je dan poslije. Ali čim sam ga ugledala, znala sam – to je Edgar. Savršeno maleno biće koje je odradilo vrhunski posao.

Ušla sam u onu malu statistiku od 4% žena koje rode baš na dan termina. Moje tijelo i moja beba – odradili su sve tako lijepo, po školskom. A ja sam do neba zahvalna.

Zahvalna svojoj predivnoj doktorici dr. Teni. Zahvalna svim doktorima i sestrama s odjela CTG-a, babinjačama, primaljama i svima koji su me pratili. Zahvalna na svom tom znanju, strpljenju i toplini koju sam dobila.

Ja sam sretna. Ponosna. I beskrajno zahvalna.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ɪᴠᴏɴᴀ ᴜɢᴄ | ᴄᴏɴᴛᴇɴᴛ ᴄʀᴇᴀᴛᴏʀ (@ivona.gubic)

Drage trudnice, dok završavam ovaj tekst, moj mališan upravo navršava 9 mjeseci. Pišem ga sa suzama u očima jer emocije su beskrajne. I trudnoća, i porod, i postpartum. Koliko god bio izazovan, postpartum je za mene postao  jedno lijepo iskustvo iz kojeg izlaziš drugačija, snažnija i odraslija.

Znam da vas često plaše tuđe priče i da strah pred kraj zna postati ogroman. Ali vjerujte, porod može biti lijep, miran i ispunjen. Vaše tijelo zna put, a vi imate snagu za svaki trenutak. Ne dopustite da vas tuđi strahovi odvedu od onog što vas čeka. Jer ova priča je samo vaša. I može biti predivna.

Objava od straha do smirenja: kako je moj porod postao najljepše iskustvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Split je 4. listopada 2025. bio domaćin prve konferencije u Hrvatskoj posvećene postpartumu i mentalnom zdravlju majki pod nazivom “Mama, a kako si ti?”. Ova pionirska konferencija okupila je stručnjake iz područja psihologije, ginekologije, psihijatrije i umjetnosti te pružila važan prostor za razgovor o često prešućenim izazovima koje majčinstvo donosi.

Konferenciju je organizirala Dea Maria Računica – autorica dokumentarne monodrame Novorođena, postpartum doula i perinatalni somatski praktičar – u suradnji s Martinom Trboglav Podvorac i Ninom Čikeš Stegić iz Centra za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo, te Josipom Bračanov, osnivačicom agencije 4am.

Konferenciju je obilježio niz snažnih i iskrenih izlaganja koja su otvorila pitanja porođajne traume, postporođajne depresije i emocionalnog nasljeđa koje žene nose u svoje majčinstvo.

U uvodnom predavanju Dea Maria Računica je istaknula važnost postpartuma kao osjetljivog, ali često zanemarenog razdoblja u životu majke. Kroz primjere iz različitih kultura naglasila je koliko je nekad bila ključna podrška zajednice, za razliku od današnjeg osjećaja usamljenosti i izolacije. Poručila je da postpartum ne smije biti razdoblje preživljavanja, već vremena njege i podrške.

“Porod je zamišljen kao transformacija, ne kao trauma. A ono što majka proživi tijekom poroda, nosi sa sobom u postpartum, u odnos s bebom i u samu sebe,” istaknula je Nina Čikeš Stegić, liječnica i perinatalna terapeutkinja, govoreći o porođajnoj traumi.

Naglasila je kako traumatski porod ostavlja duboke posljedice, koje se nerijetko zanemaruju, a ključ oporavka leži u osjećaju podrške i sigurnosti koji ženama često nedostaje. Posebno je istaknula da se trauma ne stvara samim događajem, već izostankom podrške u ključnim trenucima te da i bebe nose vlastito iskustvo poroda.

Jedan od najemotivnijih trenutaka konferencije bila je svjedočanstvo Jasne Ćerić – majke koja je hrabro podijelila svoje iskustvo borbe s postporođajnom depresijom, nakon izazovne trudnoće i traumatičnog poroda. Njezina priča dotaknula je srca prisutnih, podsjećajući nas na snagu ranjivosti i važnost otvorenog razgovora o mentalnom zdravlju majki.

Psihologinja Martina Trboglav Podvorac otvorila je još dublji prostor za razumijevanje psiholoških nijansi postpartuma, donoseći pregled najčešćih stanja i poremećaja koji mogu obilježiti to osjetljivo razdoblje. Govorila je o dubokoj slojevitosti majčinskog iskustva – od aktiviranja generacijskih trauma do potrebe za odmorom, njegom i tihom prisutnošću podržavajućih žena.

„Mame ne žele biti zamijenjene, već viđene i podržane“, poručila je.

Na panelu “Mama, prekinimo tišinu”, psihijatar Boran Uglešić osvrnuo se na stigmu koja i dalje prati mentalno zdravlje rodilja, dok je ginekologinja Marina Pehlić iskreno priznala koliko je malo vremena u kliničkoj praksi da se majku zaista pita kako je te naglasila važnost edukacije svih stručnjaka koji dolaze u kontakt s rodiljama. Psihologinja Anamaria Marelja Ušljebrka otvorila je i temu osjećaja nekompetentnosti kod majki koje društvo često pojačava umjesto da ga ublaži – “Žene često odrađuju sve što im se ponudi, bez da stignu osluhnuti što im stvarno treba. Vrijeme je da naučimo govoriti novim jezikom – jezikom emocija i autentičnosti.”

Jedan od posebnih dijelova konferencije bio je razgovor o povezanosti majke i bebe – o tome kako i najmanje promjene u majčinom emocionalnom stanju dotiču dijete, i obrnuto.

“Iako je pupčana vrpca prerezana, niti koje vežu mamu i bebu ostaju zauvijek,” rekla je Nina Čikeš Stegić.

U svom zadnjem predavanju Dea Maria Računica je naglasila da majčinstvo nije uloga koju preuzimamo rođenjem djeteta, već duboki, transformativni proces – matrescencija – koji mijenja ženu iznutra. Taj razvojni put donosi snažne emocionalne, psihološke i društvene promjene za ženu koje često ostaju nevidljive.

Umjesto težnje za savršenstvom, matrescencija nas poziva na autentičnost i prihvaćanje cijelog spektra iskustava koje majčinstvo donosi.

U završnom panelu, tri umjetnice – Jelena Veljača, Hani Domazet i Ivana Štulić – podijelile su osobne priče o sudaru majčinstva i stvaralaštva, o samoći, šoku i bijesu koji su isplivali nakon poroda, ali i o stvaranju iz majčinske perspektive. Njihova poruka bila je jasna – žene ne trebaju birati između sebe i svoje djece. Potrebne su im podrška, prostor i priznanje.

Konferencija “Mama, a kako si ti?” bila je hrabar i potreban korak u otvaranju prostora za razgovor o stvarnim izazovima majčinstva.

Uz podršku zajednice, stručnjaka i samih žena, ova inicijativa postavlja temelje za promjenu pristupa majčinstvu – od tišine i stigme prema razumijevanju, podršci i iscjeljenju.

Veliko hvala sponzorima i partnerima bez kojih ova konferencija ne bi bila moguća – Poliklinika Uglešić, Audi centar Split, Pupa, Violeta, Philips Avent, Podravka i Lino, Free Bird, NajNaj, Optika M, Artisan, Ben&Anna, Lafaboo, Lykke, Modakomoda Luxury Portrait Studio, Big Mama Decoration, Lumer, Murtela, Masha’s Balloon – i medijskim pokroviteljima Elle, Journal, Supermame i Ajme Portal.

Objava “Mama, a kako si ti?” – Split otvorio prostor za istinu o majčinstvu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nova epizoda podcasta Iskreno o majčinstvu otvara pitanje koje mnogi roditelji dobro poznaju: kako pronaći ravnotežu između digitalnog svijeta i stvarnog djetinjstva. Pod naslovom „Mogu li društvene igre pobijediti TikTok?“, iskreno dijelimo svoja iskustva, refleksije i male pobjede u svakodnevnoj borbi da trenutke s djecom učinimo vrijednima i nezaboravnima.

“Iskreno, često me preplavi osjećaj krivnje. Uhvatim sebe kako brže posežem za ekranom nego za kutijom društvene igre. A onda se sjetim vlastitog djetinjstva – topline oko stola, sitnih svađica tko vara u „Čovječe, ne ljuti se“, i onog zaraznog smijeha koji ne možeš isprogramirati na Tik Toku.”, kaže Martina.

U ovoj epizodi nismo htjele davati recepte ni pametovati. Htjele smo biti iskrene. O strahovima, o dilemama, o sitnim pobjedama kad uspijemo zaroniti u trenutak s djecom.

Osim toga prisjetile smo se i nekih naših igara iz djetinjstva, popularne televizijske igre Hugo zbog koje smo svaki dan čekale 19.30h, gumi-gumija zbog koje nismo dolazile doma te ostalih.

Na snimanje ove teme potaknula nas je jedna nova društvena igra pod nazivom Postani Mali Heroj, koja je postala neizostavan dio naših obiteljskih druženja, a koju možeš pronaći u Lidl Hrvatska.

Kako do društvene igre Postani Mali Heroj?

U Lidl Hrvatska sve do 16.11. možeš skupljati bodove u aplikaciji Lidl Plus i doći do jedne baš posebne društvene igre koju smo već isprobale s našim klincima.

Evo kako funkcionira:
– Svakim shoppingom klikneš na Lidl Plus aplikaciju, odabereš “sakupljaj” i za svakih 25 € potrošnje dobiješ 1 bod.
– Kad skupiš 6 bodova, u aplikaciji se otključava kupon kojim ostvaruješ -77% popusta na društvenu igru “Postani Mali Heroj” – i igru onda kupuješ za samo 4,99 €!

Ali to nije sve: uz svaku kutiju igre dolaze i 2 koda kojima dobivaš čak -80% popusta na personalizirane puzzle i Memory kartice. Idealno za poklone i uspomene koje ostaju.

“Postani Mali Heroj” nije samo obična igra – ona uči djecu snalaženju, timskom radu i malim koracima hrabrosti kroz zabavu. A najljepše je to što ju može igrati cijela obitelj!

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava podcast ‘Iskreno o majčinstvu’ donosi temu koja muči mnoge roditelje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postpartum, razdoblje nakon poroda, jedno je od najosjetljivijih i najvažnijih iskustava u životu žene. Iako se u društvu često opisuje kao nekoliko tjedana oporavka, nova istraživanja potvrđuju da se fizičke, emocionalne i identitetske promjene protežu i do dvije godine nakon poroda. Upravo u tom razdoblju majke su posebno ranjive, upravo tada, majke najviše trebaju podršku zajednice.

Nažalost, mnoge žene u Hrvatskoj i dalje se u postpartumu osjećaju usamljeno, preplavljeno i neshvaćeno. Predugo se šutjelo o realnosti postpartuma, predugo se pretvaralo kao da je sve u redu, kao da majkama ništa ne treba jer sve mogu same. Ali istina je da ne mogu i da ne trebaju sve same. Mentalno zdravlje majki temelj je zdravlja obitelji i društva u cjelini.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mama, a kako si Ti? (@mama.a.kako.si.ti)

Stoga odlična vijest! Stiže prva hrvatska konferencija posvećenu postpartumu i mentalnom zdravlju majki – Mama, a kako si ti?, a održat će se u Splitu 4. listopada 2025.

Ova konferencija nastala je iz potrebe da se otvoreno progovori o stvarnom stanju majki nakon poroda. Ona poziva društvo, zajednicu i stručnjake da zajedno prepoznamo izazove majčinstva i pružimo adekvatnu podršku majkama. Konferencija želi jasno poručiti da majke ne trebaju prolaziti kroz taj period same, već da imaju pravo na razumijevanje, brigu i podršku kakvu zaslužuju.

Konferencija “Mama, a kako si ti?” nastala je iz potrebe da prekine tišinu i da se kao društvo pobrinemo za majke. Mama, a kako si Ti? Vrijeme je da ovo pitanje postane svakodnevno.

Začetnica ideje i organizatorica ove konferencije je Dea Maria Računica – glumica, doula, porođajna edukatorica i perinatalni somatski praktičar. Dea Maria je autorica predstave Novorođena, dokumentarne monodrame o porođajnoj depresiji koja je snažno odjeknula među ženama diljem Hrvatske. Svojim umjetničkim i edukativnim radom posvećena je otvaranju prostora za ženske priče, posebno onih o majčinstvu, ranjivosti i iscjeljenju.

Uz Deu Mariu, iza konferencije stoje i tri iznimne žene – Martina Trboglav Podvorac, Nina Čikeš Stegić i Josipa Bračanov. Zajedno, udružile su znanje, iskustvo i viziju kako bi otvorile prostor koji do sada nije postojao: prostor istinskog dijaloga o majčinstvu i mentalnom zdravlju.

Martina Trboglav Podvorac je psihologinja koja je osnovala Centar za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo. Nina Čikeš Stegić liječnica, doula i perinatalni terapeut zajedno sa Martinom osnovala je Centar za perinatalnu psihologiju i rano roditeljstvo. One su žene koje svakodnevno rade s majkama kroz terapijski rad. Žene koja svakodnevno svjedoče relanosti kroz koju prolaze majke.

Josipa Bračanov, osnivačica 4am agencije, organizatorica raznih događaja diljem Hrvatske i ovaj put bila je velika podrška pri organizaciji ove posebne konferencije – Mama, a kako si ti?

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mama, a kako si Ti? (@mama.a.kako.si.ti)

Tko će sve doći na konferenciju?

Na konferenciju u Split stižu razni stručnjaci, psihologinja Klinike za ženske bolesti i porode, Anamaria Marelja Ušljebrka, stiže specijalistica ginekologije i porodništva Klinike za ženske bolesti i porode KBC Split Marina Pehlić i prof.dr.sc.prim. Boran Uglešić psihijatar KBC Split – Klinike za psihijatriju  i poliklinike Uglešić.

Također će biti podijeljeno svjedočanstvo jedne majke koja će donijeti stvarnu priču svog postpartumu, majka koja će ispričati odakle je sve krenulo, kako se razvijalo, tko je bio tu uz nju kao velika podrška te kako je danas.

U Split dolazi i Jelena Veljača, žena koju svakodnevno inspiriraju ženske priče i majčinstvo. Jelena će biti panelistica zajedno sa Hani Domazet, redateljicom koja će donijeti svoju priču ranog majčinstva te s kakavim se izazovima susreću današnje majke – umjetnice.

Teme koje će se obrađivati na konferenciji su povijest postpartuma, porođajna trauma i njezin utjecaj na postpartum, postpartum depresija i ostali mentalni poremećaju, bebina priča postpartuma, što nam je činiti kao zajednici? Bit će paneli kao što su: Moja priča s postpartuma, stigma porođajne depresije – zašto još uvijek šutimo, te umjetnost i majčinstvo.

Svi sudionici konferencije uz cjelodnevna predavanja i panele, imat će priliku povezivati se s ostalim majkama uz ukusni ručak u hotelu, a za kraj je pripremljeno i glazbeno iznenađenje kao i bogat goodie bag partnera projekta!

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mama, a kako si Ti? (@mama.a.kako.si.ti)

Što ćeš ponijeti s konferencije?

Ova konferencija pružit će svim majkama osjećaj da nisu same. Nakon cjelodnevne konferencije imat ćeš uvid u jasne alate i konkretnu podršku koja ti može pomoći u majčinstvu, znat ćeš zašto ti se nešto događa, dobit ćeš širu slike cijele priče o postpartumu, a ono najvažnije inspirirat ćeš se snagom vlastite priče i priče drugih majki oko tebe.

Na jednom mjestu, otvoreno i iskreno, razgovara se o onome o čemu se najčešće šuti: o ranjivosti, snazi, usamljenosti, promjenama, iscjeljenju.

Postpartum nije samo oporavak. To je temelj koji ostaje zauvijek zapisan u tijelu žene.

Za koga je ova konferencija?

• Za trudnice koje žele znati što ih može čekati i kako se pripremiti
• Za majke koje su već zakoračile u postpartum, bilo nedavno ili nekoliko godina
• Za stručnjake koji rade s majkama
• I za sve koji žele znati više i biti podrška novorođenim majkama: partneri, članovi obitelji

“Postpartum ne prestaje nakon 40 dana. On ostaje u tijelu, a sjećanje na taj period može trajati zauvijek. Zato mu  želimo dati pažnju kakvu zaslužuje.” – riječ organizatorice Dee Marie Računice

Vidimo se 4. listopada u hotel Briig u Splitu.

Broj mjesta je ograničen, a ulaznice su dostupne po early bird cijeni od 60 eura na ovom linku.

Prijavi se na vrijeme i budi dio ove jedinstvene konferencije posvećene postpartumu i mentalnom zdravlju majki.

Za više informacija o konferenciji zapratite instagram profil @mama.a.kako.si.ti

Objava prva konferencija o postpartumu i mentalnom zdravlju majki u Splitu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Posjedanje bebe i motorički razvoj

U prvih godinu dana bebinog života, svaki pokret i svaka promjena položaja rezultat su prirodnog i
precizno uređenog procesa sazrijevanja živčanog i mišićnog sustava. Jedna od najvećih zabluda s
kojom se kao roditelji često susrećemo je ideja da bi beba trebala što prije sjediti. U stvarnosti, prerano posjedanje može usporiti ili poremetiti prirodan tijek motoričkog razvoja – a ponekad čak
dovesti i do neželjenih kompenzacija koje kasnije mogu utjecati na držanje, ravnotežu i finu motoriku.

Sjedenje je rezultat, ne cilj

Sjedenje se ne događa “odjednom”, nego kao rezultat brojnih prethodnih koraka: kontrole glave, rotacije trupa, prijenosa težine, stabilnosti zdjelice i sposobnosti prijelaza iz jednog položaja u drugi.

Beba ne treba biti “naučena” sjediti – ona do sjedenja dolazi sama, kroz kretanje po podu i istraživanje svog tijela u prostoru.

Kada dijete prirodno dosegne tu fazu, ono sjedi aktivno: s uspravnim trupom, slobodnim rukama i stabilnom glavom. To je znak da je živčani sustav spreman za taj položaj.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Što se događa kada prerano posjednemo bebu?

Kada bebu posjednemo prije nego što je spremna za aktivno sjedenje, tijelo mora pronaći način da “preživi” u tom položaju. Tada nastupaju kompenzacije:

• leđa se zaobljuju jer trup nema dovoljno snage da zadrži uspravan položaj.
• ramena se dižu i zadržavaju u napetosti – znak pokušaja stabilizacije odozgo.
• noge se ukoče u koljenima ili se privuku uz tijelo da bi proširile bazu oslonca.
• ruke, umjesto da istražuju prostor, postaju “štake” – služe za održavanje ravnoteže.

Takva pozicija nije funkcionalna. Dijete izvana izgleda kao da sjedi, ali iznutra tijelo radi sve kako bi se zaštitilo od pada. Dugoročno, to može otežati razvoj kvalitetnih obrazaca pokreta, uključujući puzanje, hvatanje, prelazak preko sredine tijela, pa čak i koordinaciju pri hodanju.

Prije sjedenja dolazi… pod!

Vrijeme na leđima, trbuhu, boku i rotacije između tih položaja ključni su preduvjeti za kvalitetno
sjedenje. Na podu dijete gradi:

• kontrolu trupa – bez toga nema stabilnog sjedenja.
• prijenos težine – učenje kako tijelo balansira u prostoru.
• rotaciju trupa – osnovu za bilateralnu koordinaciju i kasnije složene motoričke vještine.

Kretanje na podu temelj je za pripremu živčanog sustava za gravitaciju. Ako dijete nije prošlo tu pripremu, sjedenje mu ne koristi – ono ga opterećuje.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Kada je dijete spremno za sjedenje?

Dijete koje je spremno za sjedenje:

• samostalno prelazi iz ležanja u sjedenje (npr. iz bočnog položaja ili preko četveronožnog).
• može ostati u sjedećem položaju nekoliko minuta bez potpore ruku.
• glava i trup ostaju uspravni bez znakova napetosti ili ukočenosti.

Ovo se kod većine djece događa između 6-9. mjeseca – ali nije važno “kad”, nego kako. Razvoj se ne može požurivati. Ne postoji prečac do funkcionalnog sjedenja koji ne uključuje kretanje na podu.

Svako forsiranje prijevremenog sjedenja zapravo odgađa funkcionalni razvoj jer tjera dijete u kompenzacijske strategije koje remete prirodan slijed.

Dajte svojoj bebi prostor, vrijeme i povjerenje – pod je njezin najbolji alat za razvoj, a sjedenje će doći samo kad za to bude spremna. Ako primijetite da beba ima poteškoća s razvijanjem stabilnog sjedećeg položaja, obratite se fizioterapeutu s iskustvom u radu s bebama – stručna podrška može vam pokazati kako nježno i pravilno pomoći svom djetetu na njegovom razvojnom putu.

Za više savjeta o motoričkom razvoju beba zapratite moj Ig @infanago_motoricki_razvoj 

Fotografije: freepik.com

razvoj djeteta počinje od prvih dana: najčešće pogreške roditelja koje mogu usporiti napredak

Objava zašto bebu ne treba prerano posjedati: razvoj nije utrka, nego proces pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije nego sam postala mama nisam razumjela koliko dubine donosi majčinstvo. Nisam mogla predvidjeti koliko će se moj život promijeniti iz temelja. Nisam mogla znati što će se sve promijeniti, kako ću se ja nositi s promjenama, kako će to utjecati na moj život, na moj brak, na moje odnose.

Prije nego postaneš mama savršeno ti je jasno da “nisi samo mama i da nećeš biti samo mama, da si ti i dalje ti”, ALI kad zaista postaneš, to ipak nije tako jednostavno.

Zato danas pričamo upravo o ovome – kako biti SVE što ti jesi na način na koji to želiš biti.

Identitet izvan majčinstva

Vjerujem da ti je jako poznat scenarij u kojem se majčinstvo prelije na sve tvoje druge uloge. Ta uloga, koja nam je toliko važna, toliko značajna, jednostavno može usisati sve što smo do tada bile i preslikati na sve što ćemo od tada biti.

Vrlo je jednostavno uplivati u onu “dijete je cijeli moj svijet” ili “dijete mora biti na prvom mjestu” ipak vjerujem da su naši svjetovi dovoljno veliki kako bi imali mjesta za sve što nam je važno, za sve što gradi nas, za sve što volimo i sve koje volimo.

Ja jako vjerujem da žena, mama, mora njegovati svoje identitet izvan majčinstva. Vjerujem da samo kad smo cjelovite osobe i tako se i gledamo, a ne samo kroz prizmu majčinstva, možemo dosegnuti svoj puni potencijal. Vjerujem da njegovanjem svih svojih odnosa, odnosno svojih uloga gradimo jedan život u punini zadovoljstva.

To bi značilo da ne zakidaš sebe kroz druge dimenzije, to bi značilo da ne odustaješ od odnosa i aktivnosti koji su ti značajni, koji te pune energijom, u kojima se vraćaš sebi.

To bi značilo da, sada kad si mama, ne čekaš staru sebe i ne pokušavaš živjeti svoj stari život, ne pokušavaš dijete staviti u stari život nego gradiš potpuno novi identitet, novi život u kojem tražiš nove načine kako biti svoja, kako njegovati sebe, kako njegovati svoje druge uloge, kako puniti baterije. Često je nemoguće, a i izvor velike frustracije kad novo želimo uklopiti u staro. Tajna se krije u izgradnji novog. Jer u novim okolnostima moramo tražiti nove načine.

U novim okolnostima ti nisi samo mama, ti si žena – cijela. I sve što ti nosiš si ti, sve što živiš si ti, sve gdje se krećeš si ti – žena, partnerica, prijateljica, ljubavnica, stručnjakinja, kreativka, poduzetnica, planinarka, mentorica, kuharica, organizatorica, liderica – gospodarica svog života.

Umjesto da pokušavaš ugušiti sebe jer si na sebe stavila vanjska očekivanja kako se dobra mama mora ponašati, kako mora izgledati, što joj mora biti važno, kako se smije kretati, što smije raditi, kako smije govoriti, što smije dijeliti i koje teme otvarati – pitaj se što želiš. Koja ti očekivanja imaš od sebe?

Tu opet možeš doći do izazova jer je teško prepoznati ono što je istinski tvoje, a što si pokupila kroz djetinjstvo i misliš da je tvoje.

Svoje klijentice često vodim upravo na putovanje, odnosno rekla bih čupanje korijenja starih očekivanja koje više ne žele njegovati niti ispunjavati i kopanje onih njihovih, koje žele zadržati, njegovati i zalijevati.

Majčinstvo nije jedna haljina koju si kupila jedan dan (zapravo na blef) i sad ju moraš nositi svaki dan, cijeli dan. Možeš ju skinuti, oprati, osvježiti i za to vrijeme nositi nešto drugo – trenirku, traperice, neku drugu haljinu ili donje rublje.

Ne bacamo sve iz ormara. Njegujemo sve dimenzije sebe.

I tu dolazimo do velikog problema koji se može javiti kad ovako krenemo u život.

Vrijeme za sebe bez grižnje savjesti

Kako biti tu za cijelu sebe, kako njegovati sebe, kako brinuti o sebi kroz sve dimenzije, a ne osjećati krivnju?

Zašto kava u miru ili s prijateljicom, zašto nekoliko stranica knjige, zašto topla kupka, zašto šetnja, zašto kvalitetan obrok nisu luksuzi nego nužnosti?

Zato što je tvoje zadovoljstvo životom u izravnoj vezi brige o sebi i punjenja vlastitih baterija (kapaciteta). Da bi mogla dati drugima, moraš prvo napuniti sebe. Iz prazne čaše nemaš što dati, zar ne?

A ipak, velika većina mama, što mojih klijentica, što mama na internetima, ističe osjećaj krivnje kad “rade nešto za sebe”. Moja filozofija je da u isto vrijeme apsolutno sve radimo ZA SEBE i da ono što radimo “za sebe” nije nikad “samo za sebe”. Što pritom mislim?

Sve što ti radiš, radiš iz neke svoje ideje da je to ispravno i da tako treba biti. Sve što radiš, radiš da bi zadovoljila neku svoju potrebu. Sve što radiš koristi i tebi i drugima. Kad ispuniš sebe nečim sebi vrijednim izvan svijeta majčinstva, s novom energijom dolaziš u svoju obitelj. Kad se pobrineš za sebe iz svijeta ljubavnice – njeguješ svoje tijelo, ali i glavu jer samopouzdano budiš svoju seksualnost i seksipilnost na način na koji je baš za tebe. Kad radiš ono što tebe ispunjava (a ne čekaš samo da ti prođe vrijeme na poslu) aktivno doprinosiš svijetu oko sebe, ulažeš u komponentu profesionalne sebe koja je također važna.

Neki dan mi je palo na pamet da mene pomisao na moj posao toliko ispuni energijom privlačenja da sam potpuno drugačija žena u toj energiji, nego onoj “ništa ne valja i sve je preteško i kad ću više završiti”.

Kad tako razmišljaš, sve što radiš, radiš zbog sebe i sve što radiš doprinosi svim dimenzijama tebe.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Iva Zaimovic • Savjetnica za partnerske odnose kad dođu djeca (@ivazaimovic)

I opet smo se vratile na ideju da si bitna CIJELA TI. U svim svojim dijelovima, u svim svojim nijansama, u svim svojim ulogama. Ti. I ništa drugo, zapravo, nije važno. Samo ti. Cijela ti.

I onda, just like that, nema potrebe za osjećajem destruktivne krivnje, nema potrebe za pitanjem kako biti više od mame jer nikad nisi ni bila samo mama.

Objava kako ne biti samo mama? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Da smo u holivudskom filmu scena bi bila sljedeća: dvoje djece trči po plićaku savršene pješčane plaže dok mama i tata, ispod suncobrana, leže u ležaljkama. Tata čita novine, a mama knjigu. Povremeno podignu pogled kako bi s osmijehom na licu gledali djecu kako se lijepo igraju. Mama zove djecu na užinu dok vadi sendviče iz košare za piknik. Vjetar joj skine šešir s glave i svi se srdačno smiju dok tata lovi šešir….

Kako nismo u filmu ispričat ću ti kako to izgleda u realnosti.

Mama je sama doma s djecom jer tata radi. Nema vrtića. Danas je odlučila da neće ići u lokalni parkić u kojem su već postali inventar nego da će ići na plažu. Sama s dvoje neplivača. Ipak žive na moru i grijeh je ne iskoristiti ljeto. U 8 ujutro je “ugodnih” 32 stupnja. 

Mama sprema voće, tople sendviče, grickalice, vodu, ručnike, rezervnu robu, kantice i lopatice svih boja, oblika i veličina, rukavice za plivanje, kolut za plivanje, crvića za plivanje, kape. Suncobrana nema, jebiga, ali računa da će faktor 50 odraditi posao za ta dva sata. Od 9 do 11. 

Utovarila je sve navedeno plus dvoje djece u auto koji je bio parkiran tako da je sunce onih 32 u njemu pretvorilo u 132 stupnja. 

Sjedaju unutra, “vesele dječje pjesmice” već sviraju. Kreću prema plaži. 

Nisu odmakli 10 metara od zgrade, a starije dijete pita “Jesmo stigli?”. 

Do plaže imaju 20 minuta vožnje. 

Stižu na odredište, ubodu parking iz prve (“koja sreća” pomisli mama) i kreću prema plaži. Mama nosi torbe i mlađe dijete kako bi brže stigli dok starije zanovijeta da mu je vruće i da želi da i njega nosi. Došli su do plaže i čak su našli malo hlada (“nemoš’ vjerovat” opet pomisli mama). 

Nije ni spustila torbu i cijeli set kerefeka koje je teglila, a  mlađe dijete je već pobjeglo s plaže dok starije cvili kako želi ručnik jer ga kamenčići bodu. 

Mama baca stvari, trči za mlađim, vraća ga na plažu i sumanuto vadi ručnike.

Skidanje, oblačenje pelene za plivanje mlađem, obilno mazanje faktorom 50.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Prenatal & postpartum fitness (@curly.sara.moves)

Stavlja mlađeg u plićak, daje mu kantice i lopatice, a starije dijete nožnim prstom takne more i vrišti “hladnoooooooo”. Sjedne na sunce i nema šanse da se okupa. Mama puše rukavice i kolut i moli starije da makar ode u hlad. 

Mama odustaje od moljakanja i baci se u plićak. Napokon, osvježenje. Igra se s mlađim, pokušava mu staviti rukavice za plivanje, dijete vrišti. Mama odustaje, ali dijete se voli kupati pa ga uzima u ruke i baca po plićaku. Ta igra traje i traje. Starije dijete i dalje sjedi na suncu, kontemplira o smislu života i topi se. Potom se sjeti da je gladno i da će si samo uzeti za jest iz torbe. Dok to radi na plažu izbaci CIJELI sadržaj torbe, pojede griz sendviča i počne vikati da mora kakati. 

Mama s mlađim kao oparena izlazi iz mora, brzo traži maramice (sva sreća pa je već sve razbacano) i onako mokra s njih dvoje trči u šumicu. Dođu do šumice, starije objavljuje da mu se više ne kaka. Vrate se na plažu i sad bi i starije u more, ali neće rukavice nego želi da i njega mama baca po plićaku. Mama mlađeg stavi da se igra s kanticama, uzima starije dijete, igraju se kad mlađe odjednom krene plakati. 

Svi izađu van, mami treba pauza i vadi voće, ali starije dijete želi sladoled. Mama pregovara da će sladoled dobiti doma, a sad imaju voće koje je donijela na plažu, ali džaba. Mama odluči ostat čvrsta i ne kupit sladoled i sad ima raspad sistema od djeteta. Mlađe opet bježi s plaže pa mora trčat za njim. 

Uhvati ga, vrati na ručnik, sve ih nekako (ne pitaj kako) presvuče, spakira i dotegli (uzbrdo) do auta. Mlađe na putu do doma zaspe u autu dok starije tuli i dalje. Dolaze doma, mama proba mlađe iz auta preseliti u krevet, ali se naravno probudi i sad oboje vrište i plaču. 

Plakala bi i mama, ali ako se i ona raspadne ode sve u k….

Jutro je prošlo, sad samo treba preživjeti ostatak dana.

Tekst: Sara Gunjača

Objava jedno dugo toplo ljeto, dvoje djece i jedna mama… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.