Kada se govori o prehrani tijekom dojenja, nekoliko se namirnica generacijama povezuje s podrškom laktaciji. Iako njihov učinak nije jednak kod svake žene, mnoge mame uključuju ih u svoju prehranu upravo zbog njihove nutritivne vrijednosti i tradicionalne primjene.

One nisu zamjena za stručnu pomoć niti čarobno rješenje, ali mogu biti dio svakodnevne rutine koja pomaže mami da se osjeća bolje, ima više energije i kvalitetnije se hrani.

Zob – izvor dugotrajne energije

Zob je jedna od najčešće preporučivanih namirnica tijekom dojenja. Bogata je složenim ugljikohidratima i vlaknima, zbog čega pruža dugotrajniji osjećaj sitosti i stabilniju razinu energije tijekom dana.

Za mame koje velik dio dana provedu s bebom u naručju, upravo su takvi obroci i međuobroci često najpraktičnije rješenje. Zob se lako uklapa u doručak, kaše, granolu ili hranjive snackove.

Lan – male sjemenke velike nutritivne vrijednosti

Lanene sjemenke poznate su po visokom udjelu vlakana i omega-3 masnih kiselina. Osim što pridonose raznovrsnoj prehrani, jednostavno ih je uključiti u svakodnevni jelovnik – mogu se dodati u jogurt, smoothie ili zobenu kašu.

Mnoge dojilje upravo ih zbog njihove nutritivne vrijednosti rado uključuju u prehranu tijekom postpartum razdoblja.

Piskavica – najpoznatija biljka kada se govori o laktaciji

Piskavica se vjerojatno najčešće spominje kada se govori o prirodnoj podršci dojenju. Tradicionalno se koristi u mnogim kulturama, a dio mama navodi kako su nakon njezine konzumacije primijetile razliku.

Ipak, važno je imati realna očekivanja. Ne reagiraju sve žene jednako i ne postoje jamstva da će imati isti učinak kod svake dojilje. Upravo zato stručnjaci naglašavaju da je treba promatrati kao dio prehrane, a ne kao rješenje za izazove s dojenjem.

Ako imate zdravstvenih stanja ili uzimate terapiju, uvijek je dobro konzultirati se sa stručnom osobom.

Sezam – mali izvor važnih nutrijenata

Sezam je bogat zdravim masnoćama, kalcijem, željezom i drugim mineralima koji su važni za uravnoteženu prehranu.

Osim nutritivne vrijednosti, lako ga je uklopiti u svakodnevne obroke, bilo kroz kruh, salate ili različite snackove.

Pivski kvasac – bogat vitaminima B skupine

Pivski kvasac već se dugo koristi u prehrani zbog visokog udjela vitamina B skupine, proteina i minerala. Upravo zbog svog nutritivnog sastava mnoge ga mame biraju kao dio prehrane tijekom dojenja.

Njegova vrijednost nije u obećanju da će “stvoriti više mlijeka”, nego u tome što može pridonijeti kvalitetnijoj prehrani mame u razdoblju kada njezino tijelo troši puno energije.

Kada praktičnost postane jednako važna kao sastojci

Sve ove sastojke – zob, lan, piskavicu, sezam i pivski kvasac – objedinjuje i Milkimami u svojim proizvodima. Laktacijski keksi, granola i mješavine za pripremu kod kuće osmišljeni su upravo s idejom da mama u postpartum danima ne mora birati između praktičnosti i nutritivno bogatog međuobroka.

Jer budimo iskreni – u prvim mjesecima s bebom nije uvijek problem znati što bi trebalo jesti. Problem je pronaći vrijeme da uopće nešto pojedeš.

Upravo zato proizvodi poput ovih nisu zamišljeni kao “čudesno rješenje” za dojenje, nego kao mala podrška u svakodnevici koja nastoji olakšati jedan od najzahtjevnijih perioda u životu svake mame.

Ako tražite praktične i hranjive proizvode sa sastojcima koji se tradicionalno povezuju s podrškom laktaciji, istražite ponudu Milkimami proizvoda na www.milkimami.com/hr

Kad je vrijeme potražiti stručnu pomoć?

Ako tijekom dojenja osjećate bol, brine vas količina mlijeka, beba ne napreduje kako bi trebala ili jednostavno imate osjećaj da nešto nije u redu, nemojte ostati same s tim pitanjima.

Obratite se patronažnoj sestri, savjetnici za dojenje, primalji ili svom liječniku. Ponekad je dovoljan mali savjet ili korekcija položaja pri dojenju da se stvari promijene nabolje.

Traženje pomoći nije znak da ste podbacile. Naprotiv, to je znak da brinete o sebi i svojoj bebi.

I zapamtite, svaka priča o dojenju je drugačija. Ponekad podrška dolazi kroz stručan savjet, ponekad kroz odmor, čašu vode i hranjiv zalogaj koji mama može pojesti između dva podoja. Upravo u tom malom, svakodnevnom prostoru podrške nastao je i Milkimami.

Objava što jesti tijekom dojenja? pet namirnica koje se tradicionalno povezuju s podrškom laktaciji pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Željela sam puno prije napisati sve ono što sam proživjela i osjećala u svom trećem porodu, ali nije bilo volje i načina da sve što sam prije 9 mjeseci proživjela stavim na papir, a da pritom budem spremna za to. Ali zato, sada, 9 mjeseci poslije, dok se još sjećam tih osjećaja i tog iskustva odlučila sam pronaći vrijeme i način da napišem nešto o svom iskustvu s trećeg poroda.

Jednom riječi kojom bi opisala svoj treći po redu porod je OSLOBAĐAJUĆE. Za mene je moj treći porod bio ono iskustvo za koje si osvijestiš kao žena koliko si snažna i koliko tvoje tijelo može biti jako.

Iza sebe sam imala 2 vaginalna poroda i otprilike sam znala što me čeka i na što se trebam pripremiti; s time da sam bila svjesna da se u trenutku može sve okrenuti za 180 stupnjeva i otići smjerom koji nisam planirala. E sad, planirati porod kojeg čekaš da krene i nije baš jednostavno, uz još njih dvije kod kuće, bile su pripreme i razgovori s curama kad se to dogodi kako i što će biti. Već su one i velike dosta bile, i razumjele su da ću otići u bolnicu sa stomakom i vratiti se s bebom. O onim pitanjima gdje to beba izađe i kako to ide od tamo dolje, nekako sam uspjela sa starijom (koja je tada imala 8 i pol godina) ‘izmanevrirati’ odgovore da joj bude otprilike jasno; a s mlađom (koja je tada imala 3 i pol) su ti odgovori bili puno zanimljiviji i prilagođeni njenom uzrastu.

Strahovi koji su me ‘obilazili’ pred porod su bili prisutni, i onaj najveći je bio: Hoće li moj doktor biti na porodu?

Na prva dva poroda nisam imala nikoga ‘svoga’ u rađaoni i sada, nakon trećeg poroda, kristalno mi je jasno koliko to zapravo znači kad sve moje frendice i poznanice kažu da je bitno imati nekoga ‘svoga’ u takvim situacijama. Ovo je jedan od razloga zašto sam toliko možda i odugovlačila napisati kako je prošao moj treći porod. Jer je na mom trećem porodu bio doktor koji me vodio kroz cijelu trudnoću, koji me je uspavao kad sam imala kiretažu u 13 tjednu trudnoće jer je srce mojoj bebi srce prestalo kucati, koji mi je prije toga napravio polipektomiju, koji je bio uz mene i na raspolaganju svaki puta kada sam imala spontani pobačaj, koji me tješio kad me jedan mladi specijalizant doveo do suza, nemoći i jadnog stanja nakon zamolbe da mi napravi ultrazvuk jer nisam znala da li bebi srce kuca i jer mi je tek uvedena heparinska terapija; koji mi je uveo heparinsku terapiju i pokazao mi kako se daje heparin u stomak kako bi to sama mogla raditi, koji me više puta hospitalizirao jer sam imala nesnosne migrene u trudnoći od kojih sam povraćala i provela brojne neprospavane noći i koji me zvao dan nakon što sam došla iz bolnice da hitno odem izvaditi krv na transfuziju jer su mi nalazi krvi nakon poroda bili katastrofalni, ali je on pretpostavljao da je laboratorijska greška – ali svejedno, osobno me nazvao i odmah poslije nalaza poslao mi poruku “sve je u redu”. To je bio ‘moj’ čovjek u rađaoni koji je svojim prisustvom učinio da ja budem smirena i da moj treći porod ostane meni urezan kao PREDIVNO iskustvo.

Naravno, moj suprug je bio uz mene cijelo vrijeme, i na sva tri moja poroda, i ono najljepše što mi je on rekao nakon mog prvog poroda da me gleda drukčijim očima jer je vidio koja snaga i jakost se odvijaju u ženi prilikom poroda, i što sve moramo proći i doživjeti kako bi na svijet donijeli ljudsko biće.

Osim moje svakodnevne brige (radi prijašnjih ponavljajućih spontanih pobačaja) i heparinske terapije (malih injekcija koje sam si morala svakodnevno davati jer razvijam znakove trombofilije u trudnoći) sama trudnoća je išla ‘glatko’. Kao što sam gore napisala – imala sam ‘svog’ doktora koji je bio upućen u moju anamnezu i od prvog našeg susreta veću podršku i osjećaj humanosti nisam doživjela od niti jednog doktora prije, niti ikada poslije. On je bio na godišnjem odmoru u periodu kad su bili moji zadnji tjedni trudnoće i znala sam da me vjerojatno čeka još jedan porod bez njega, ali bila sam spremna, jer iskustvo prva dva poroda dalo mi je ‘uvid’ u ono što me potencijalno čeka. Naravno da sam priželjkivala da moja beba dočeka svog doktora i da se nekako potrefi da on bude baš u smjeni kad ja krenem rađati, i da mi je netko rekao da ću to i doživjeti, rekla bi mu ‘NO WAY’.

Oba moja prva poroda su prošla dobro i nemam neko negativno iskustvo, osim da su neke stvari mogle biti drugačije izvedene, kao npr. epiziotomija u  prvom porodu i rezanje hemeroida, a u drugom porodu definitivno se moglo pričekati djelovanje anestetika prije šivanja jer me samo šivanje boljelo možda i više nego porod. Prvi porod mi je pomalo i u magli s nekim dijelovima jer sam dobila nešto za opuštanje, a u drugom sam bila svjesna svakog trenutka jer je gospođa curka odlučila doći baš na svoj način i ne čekati nikoga i ništa.

A ova treća gospođica, e, s njom sam bome bila pametnija i dugo ostala kod kuće, tako da sam došla na 10cm otvorena odmah na stol za porod (koji je u brodskoj bolnici btw novi i ekstra udoban u odnosu na onaj na kojem sam bila u prva dva poroda) i dočekalo me super osoblje, i predivna babica koja mi je sve objašnjavala što će, kada i kako napraviti i doktor koji me primio bio je skroz cool – možda jer je znao da dolazi onaj ‘moj’ doktor koji će me poroditi. A onaj specijalizant s početka ove priče – on se nekako našao isto tu, ali samo da kaže dobro jutro mom suprugu i pogledavši u mene, lagano se okrenuo i otišao. A dan, dva poslije u viziti sam shvatila koliko su i oni svi ljudi, koji imaju svoje šefove pred kojima su ‘manji od makova zrna’, i koji samo ‘mišiće’ mogu pokazivati na onima koje ‘pucaju’ hormoni i koje su najranjivije na svijetu – trudnice i majke.

Ono najbitnije što želim reći svima onima koje se pripremaju na vaginalni porod da su češljić i termalna voda spas u trudovima, a moj osobni spas je bila molitva i obraćanje Gospi da me provede kroz bol i strah koji sam prolazila ‘penjući’ se na tu planinu zvanu porod. Kao ‘planinu’ sam još svoj prvi porod opisala – negdje sam to pročitala, kao i onu ‘požuri polako’ na svoj porod jer uistinu tako i je, ideš korak po korak dok ne dođeš do vrha, i onda se spuštaš nakon trećeg porođajnog doba u podnožje planine, sa svojim malim čudom u rukama i ne možeš riječima opisati tu sreću u kojoj si se našla nakon tolike boli.

I to bi otprilike bilo sve što želim napisati o svom trećem porodu i poželjeti svakoj budućoj rodilji porod kakav je bio ovaj moj treći, ako ne i bolji; oni u kućnom ambijentu su vjerujem još milijun puta iskustveno bolji i jači.

Ali, trebamo raditi na jačanju svijesti i pažnji koju rodilje zaslužuju i svemu kroz što prolaze od prvog susreta sa svojim doktorima. Divnih sestara, babica i doktora ima, i samo neka ih bude još i više.

A ti mama lavice, pobrini se da tvoja ‘jača’ polovica bude s tobom na porodu (ne mora to biti suprug, s mojom kumom je mama bila na oba poroda i ona ju je hrabrila i bila uz nju u svakom trenutku poroda) i da budeš dovoljno snažna i jaka da se izboriš za sve ono što zaslužuješ i želiš na svom porodu – jer porod je, vjeruj mi, tamo gdje spoznaješ koliko si kao žena jaka i hrabra, tamo gdje se ti rađaš kao majka. 

Fotografije: privatna arhiva autorice

Objava moja priča s trećeg poroda: iskustvo koje me oslobodilo straha pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Posljednjih dana mi je algoritam više puta servirao reelove s kategorijama majki – one koje uz sebe imaju selo, zatim one kojima pomažu dadilje, i mame koje su same u inozemstvu bez pomoći kao skupina kojoj je majčinstvo najteže.

Osim što bih uvijek izdvojila mame djece s poteškoćama u razvoju i samohrane mame kao najveće heroine van ikakve kategorije, kao mama petogodišnjaka i bebe bez pomoći u inozemstvu potpuno sam se pronašla u toj priči, kao i brojne druge ekspat mame sudeći po komentarima.

I iako je normalno da je svakome njegov teret najteži (i subjektivno jest jer je jedini koji mora nositi) pa će i mame koje imaju baka servis na raspolaganju u tome pronaći minuse, kao mama koja je prve dvije godine majčinstva provela u Hrvatskoj, a posljednje tri u Nizozemskoj mogu i iskustveno potvrditi da je biti mama u inozemstvu daleko izazovnije iz sljedećih razloga.

Usamljenost

Osjećaj koji se često provlači kroz majčinstvo, pogotovo u samim počecima, ali u inozemstvu poprima još veću težinu. Osim što si većinu vremena sama s djetetom, mame koje susrećeš u parkićima ne pričaju tvoj jezik, odgajane su u drugačijoj kulturi i ne poistovjećujete se tako lako.

Nemaš u blizini mamu, sestru ili svekrvu kojoj možeš otići na kavu kad trebaš društvo, nema prijateljica koje te znaju još iz osnovne škole ili fakulteta koje bi te izvukle na rođendan, večeru ili piće i kad ti se ne izlazi i popravile ti težak tjedan.

Primjerice, nedavno sam otišla na organiziranu šetnju s mamama i bebama iz susjedstva – većina mama koje sam upoznala se vratila na posao između bebinog 3. i 5. mjeseca, i osim što nam to uvelike smanjuje vremenski prostor u kojem bi se mogle družiti u ovom periodu, bilo mi se teško s time povezati.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jelena (@mama_blizu_amsterdama)

Nedostatak pomoći

Jednom smo u Hrvatskoj razgovarali s prijateljima, tada novopečenim roditeljima koji su nam rekli kako nemaju pomoć oko bebe, ali im njihovi donesu skuhane obroke – ne znajući kako im objasniti da je nekome tko zbilja nema nikakvu pomoć takva podrška sve!

Ne prođe vikend da ne pomislimo kako bi bilo lijepo da možemo otići kod svojih na ručak, pa makar i jednom mjesečno, i koliko bi nam značilo da nam spakiraju ostatke za idući dan pa da to budu dva dana u mjesecu u kojima ne mislimo što ćemo jesti.

Tu su i oni dani kad se dijete razboli i kad bi netko od baka ili djedova mogao uskočiti za čuvanje da su bliže, ili da ga nekome možemo ostaviti za spavanje kako bi imali večer za sebe kao par. Ili pak situacije selidbe, kad je potrebno prenijeti namještaj ili organizirati neke sitnije popravke, kad bi nam tata, svekar ili šogor mogli dati ruku.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jelena (@mama_blizu_amsterdama)

Logistika

Činjenica da smo tu samo nas dvoje i dvoje djece, i sve kombinacije i aktivnosti zahtjevaju isključivo našu organizaciju. U prijevodu, većina aktivnosti će uključivati i (barem jedno) dijete. Naš stariji sin je bio sa mnom na većini pregleda u trudnoći, a ne mogu se sjetiti odlaska frizeru ovdje bez jednog od njih. Beba je već u svojim prvim mjesecima bila na dva roditeljska sastanka u školi kod starijeg.

Iako smo kao par dobro uhodani i većinu vremena uspijemo pokriti sve, nećemo se lagati koliko bi rasterećenje za naše mentalno i fizičko zdravlje bilo da ih možemo ostaviti negdje samo na par sati dok se spakiramo prije puta, odemo na pregled liječniku, po špežu ili obavimo proljetno čišćenje kuće.

Druga kultura

Koliko god smatram kako je život i odrastanje u drugoj kulturi ogromno bogatstvo, nosi i svoje izazove. U našem slučaju to je prevođenje svih obavijesti koje dobijemo iz vrtića ili škole, prilagodba na drugačiji zdravstveni sustav, nepoznate običaje kojima je dijete izloženo u društvu, drugačije proslave rođendana i organiziranje playdateova.

Neke situacije te iznenade, ponekad i obeshrabre, a u najboljem slučaju zahtijevaju samo malo dodatnog vremena i google prevoditelj. Dok navigiramo kroz svakodnevnicu u kojoj dragocjeno vrijeme curi gdje ne bi trebalo, kroz glavu mi prođe misao kako su u vrtiću u koji sam ja išla kao dijete još do prije koju godinu radile iste tete koje su nas čuvale – i koliko bi ovo sve bilo jednostavnije da sam ostala živjeti na našem otoku u Hrvatskoj.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jelena (@mama_blizu_amsterdama)

Uz sve svakodnevne izazove, tu je i stalni osjećaj krivnje jer nam djeca odrastaju daleko od šire obitelji, od baka i djedova. Za razliku od ranijih iseljenika koji često nisu imali drugog izbora kad su odlazili trbuhom za kruhom, naše genracije sve češće odlaze radi avanture ili novog iskustva. Uz veliku privilegiju, to sa sobom nosi i golemu odgovornost i pitanje hoće li nam djeca jednog dana zamjerati odluku o preseljenju, ili možda i gore, hoće li jednog dana poželjeti ostati ovdje ako se mi odlučimo vratiti?

Uz sve navedeno, ne usudiš se požaliti kako bi izbjegao ono (nekad neizrečeno) „sami ste si to odabrali“ ili „pa zašto se onda ne vratite“.

Ipak, život u inozemstvu nosi i brojne prednosti. Uz širenje vidika i učenje novog jezika, prijateljstva se brže grade na istoj muci. Tako novi prijatelji postaju selo i zamjenska obitelj koji tvoju djecu gledaju kao svoju, koji organiziraju ručkove vikendom ili dođu uspavati svoju (malo stariju) bebu kod tebe za popodnevno spavanje kako bi ti za to vrijeme pomogli u postpartumu. Ili pak prijatelji koje možeš nazvati u kriznoj situaciji tri dana nakon poroda, koji puste sve i dođu pomoći, oni koji ti se pojave na vratima sa ručkom kad znaju da si sama s bebom, ili pak angažiraju svoju dadilju da izvede i tvoje starije dijete u park. Tu su i mame-poznanice s kojima si bila na samo par kava, ali ti se ponude za kuhanje obroka nakon poroda, a susjeda s kojom ponekad pročavrljaš ti predloži da pričuva starije dijete dok odeš roditi kako bi suprug mogao s tobom.

Svjesna sam kako će se u mnogim od ovih situacija pronaći i roditelji koji ne žive u inozemstvu, dovoljno je da su udaljeni par sati od rodnog mjesta i obitelji. Također, sigurna sam da i vi koji imate pomoć znate nekoga u vašoj blizini tko nema. Ne čekajte da vas pitaju za pomoć jer nismo naučeni da ju tražimo. Umjesto toga, sjetite ih se kad kuhate i odvojite porciju i za njih, pokupite susjedovo dijete iz vrtića kad vam je usput ili ga izvedite u park.

Sjetite se da je svima potrebno selo, i odgajajmo djecu zajedno.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava kad odgajaš dijete daleko od obitelji: ovo razumiju samo roditelji koji žive u inozemstvu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postoji trenutak nakon poroda o kojem se premalo govori. Beba je stigla. Čestitke stižu sa svih strana. Ljudi pitaju kako je beba spavala, koliko jede, koliko je dobila na kilaži. Sve se vrti oko novog života koji je upravo došao na svijet.

A mama? Ona često ostane negdje u pozadini.

Dok u rukama drži novorođenče i pokušava se snaći u potpuno novoj ulozi, od nje se nekako očekuje da sve zna. Da zna dojiti. Da zna prepoznati svaki plač. Da zna kako uspavati bebu. Da zna kako se nositi s umorom, hormonima i emocijama koje dolaze u valovima.

Na društvenim mrežama postpartum često izgleda nježno. Mirna beba, šalica kave, uredna kuća i mama koja se smiješi. U stvarnosti, mnoge žene dane provode u pidžami, s hladnom kavom koja satima stoji na stolu i pitanjem koje im se neprestano vrti po glavi: „Radim li ovo dobro?“ Posebno kada je riječ o dojenju.

Dojenje se često opisuje kao nešto prirodno. I jest. Ali prirodno ne znači automatski lako. Volimo reći da je i hodanje prirodno, pa dijete mjesecima uči hodati. Tako je i s dojenjem. To je proces učenja i za mamu i za bebu. Ponekad ide glatko, a ponekad zahtijeva vrijeme, strpljenje i puno podrške.

I upravo zato možda bismo kao društvo trebali manje govoriti mamama što trebaju raditi, a više ih pitati kako su.

Manje pritiska, više podrške

Ako dojenje ne ide odmah, to ne znači da mama radi nešto pogrešno. To ne znači da nije dovoljno dobra. Ne znači da se ne trudi dovoljno. Ne znači da joj nije stalo.

Ponekad znači samo da joj treba pomoć.

Savjetnica za dojenje. Iskusna prijateljica. Partner koji će preuzeti dio tereta. Mama, sestra ili susjeda koja će donijeti ručak i reći: „Odmori se, ja ću ovo.“

Postpartum ne bi trebao biti test izdržljivosti.

A ipak, mnoge žene ga upravo tako doživljavaju. Kao da moraju dokazati da mogu sve same. Istina je potpuno suprotna. Ljudi nisu stvoreni da podižu djecu sami, a žene nisu stvorene da kroz postpartum prolaze bez podrške.

Mama ne može živjeti od ostataka

Jedna od najčešćih slika ranog majčinstva nije ona koju viđamo na Instagramu. To je žena koja satima nije stigla pojesti pravi obrok. Ona koja podgrijava ručak tri puta. Ona koja doji bebu jednom rukom, a drugom pokušava dohvatiti nešto što može pojesti usput.

Koliko god zvučalo banalno, hrana u postpartum razdoblju nije luksuz. Ona je osnova.

Ako doji, žensko tijelo svakodnevno ulaže ogromnu količinu energije u proizvodnju mlijeka. Tijelo može trošiti i oko 500 kcal dnevno, i zato su redovni obroci i hranjivi snackovi puno važniji nego što si mama tada uspije priznati. Ne zato da bude “savršena”, nego da se uopće održi.

Uz neprospavane noći, emocionalni i fizički oporavak nakon poroda te brigu za novorođenče, nije teško shvatiti zašto se mnoge mame osjećaju iscrpljeno.

I možda bismo umjesto pitanja „Koliko si kilograma dobila u trudnoći?“ trebali češće pitati: „Jesi li danas uopće stigla jesti?“

Male stvari koje čine veliku razliku

Mame često ne trebaju velika rješenja. Ne trebaju savršenu rutinu. Ne trebaju jutarnje rituale koji počinju meditacijom u pet ujutro.

Treba im čaša vode pored mjesta gdje doje.

Treba im netko tko će pričuvati bebu deset minuta dok se otuširaju.

Treba im trenutak tišine.

Treba im osjećaj da ne moraju sve držati pod kontrolom.

“U svijetu koji od žena često očekuje da budu sve odjednom – brižne majke, partnerice, zaposlenice i organizatorice obiteljskog života – možda je najveći oblik podrške upravo dopuštenje da budu umorne.”

Milkimami: mali podsjetnik da je i mama važna

Priča o Milkimami nastala je upravo iz takvih dana. Ne iz poslovnog plana ni tržišne analize, nego iz stvarnog iskustva majke koja je tražila nešto jednostavno, hranjivo i praktično u trenucima kada nije stizala misliti na sebe. (Pročitaj ovdje.)

Danas Milkimami nudi kekse i granolu sa sastojcima koji se tradicionalno povezuju s podrškom laktaciji – zob, lan, piskavica, sezam i pivski kvasac.

No možda je važnija sama poruka koja stoji iza njih. Da mama zaslužuje pojesti nešto kvalitetno. Da njezine potrebe nisu manje važne od bebinih. Da briga o sebi nije sebičnost, a podrška ponekad može izgledati vrlo jednostavno – kao nekoliko minuta predaha i hranjiv zalogaj između dva podoja.

I ne zaboravimo – svaka priča o dojenju je drugačija, a kod većih izazova uvijek preporučujemo potražiti stručnu podršku (savjetnicu za dojenje/doulu).

Mama je važna

Možda je vrijeme da promijenimo način na koji razgovaramo o postpartum razdoblju. Da manje idealiziramo. Da manje očekujemo. Da manje procjenjujemo. I da više podržavamo.

Jer kada se rodi dijete, rađa se i mama. A ona ne treba biti savršena. Treba biti viđena. Treba biti nahranjena. Treba biti podržana.

I prije svega, treba znati da nije sama.

Dok brineš o svojoj bebi, pokušaj ne zaboraviti i sebe. Ako ti treba mali, praktičan podsjetnik kroz dan, Milkimami proizvode možeš pronaći na www.milkimami.com/hr., a uz kod SUPERMAME15 imaš 15% popusta na proizvode, bez minimalnog iznosa.

Objava kad dojenje nije Instagram: što mami stvarno treba u postpartum danima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam razmišljala o tome koliko smo, otkad je svijeta i vijeka, na samom početku života zapravo potpuno bespomoćni. Kad se rodimo, ne možemo ništa sami i naš život uvelike ovisi o jednoj jedinoj stvari: da nas naš primarni skrbnik, a najčešće je to majka, voli dovoljno da je spremna gotovo sve podrediti zadovoljavanju naših potreba. Čovjek tako na svom početku nije biće autonomije, nego potpune ovisnosti o drugome i upravo tu, u toj neizbježnoj upućenosti na drugog, počinje majčinstvo kao svakodnevna spremnost da se bude “tu” za nekoga.

Dok sam o tome razmišljala, podsjetila sam se na vrijeme studija filozofije i sjetila se pojma za koji sam tada prvi put čula, a koji bih danas iz majčinske perspektive, bez puno zadrške povezala upravo s njim. Riječ je o pojmu amor benevolentiae, odnosno dobrohotnoj ljubavi, ljubavi koja želi dobro drugome radi njega samoga. Ne zato što će joj biti uzvraćeno, ne zato što iz toga nešto dobiva, nego zato što prepoznaje vrijednost drugog kao takvog.

I doista, postoji li išta što tako jasno utjelovljuje ideju te ljubavi kao odnos majke i djeteta?

Dijete koje još ne može razumjeti, ne može uzvratiti, ne može ništa “dati nazad” i majka čija se ljubav očituje upravo u odricanju, stalnoj dostupnosti i neprestanom pomicanju vlastitih granica.

Od Tome Akvinskog pa sve do danas, dobrohotna ljubav često se opisuje kao ideal kojem čovjek teži. Jednako tako stoljećima prenosimo i mnijenje da što više dajemo, to više volimo, a nesebičnost se mjeri količinom žrtve, kao da je ljubav neka vrsta natjecanja u odricanju. No lako zaboravljamo nešto važno, a to je da ljubav, ako je tako shvaćena, može prestati biti slobodan čin i početi nalikovati beskonačnom odgovaranju na zahtjeve bez granica. Tu nastaje problem koji ne bismo trebali zanemariti.

Ako amor benevolentiae shvatimo dosljedno, onda to podrazumijeva jednu ključnu istinu, koja glasi da htjeti dobro drugome ne može značiti negirati vlastito dobro. U suprotnom, ljubav prestaje biti razumna i postaje oblik samoponištavanja. Dobrohotna ljubav nije bezgranično davanje sebe, niti slijepa žrtva, nego svjesna i slobodna briga kako za drugoga, tako i za sebe.

Dijete doista treba bezuvjetnu brigu, ali ne treba majku koja nestaje kao individua.

Dugoročno, dijete ne treba samo nekoga tko mu ispunjava potrebe, nego nekoga tko u odnosu ostaje cjelovita, stabilna osoba, jer upravo ga to uči da odnos ne znači gubitak sebe. I da, na početku, s novorođenčetom, sve to zvuči gotovo nemoguće, jer dani su intenzivni, noći još više… Ali onda jednom dođe tih tvojih „pet minuta“ i tada postaje važno ne zaboraviti na sebe. I sama sam na tom putu već pet godina. Promatram svoj život, svoje odnose, sve svoje ljubavi koje nosim u sebi i polako učim ustrajati u tome da i ljubav prema sebi bude jednako stvarna, jednako čvrsta i jednako važna.

Amor benevolentiae možda jest u temelju majčinske ljubavi, ali je istodobno i njezina granica, jer lako nas može odvesti u zamku ukoliko ne postavimo ključno pitanje: ako ljubav znači htjeti dobro drugome, uključuje li to i mene?

S jedne strane, majčinstvo doista traži ono što predstavlja ideju dobrohotne ljubavi, a to je voljeti nekoga radi njega samoga i htjeti mu dobro. Tu nema prostora za relativizaciju te činjenice. Ali s druge strane, društvo koje često interpretira kako bi majčinska ljubav trebala izgledati ide korak dalje i pretvara je u normu bez granica, to jest “dobra majka” je ona koja uvijek daje više, koja ne traži puno za sebe i u potpunosti je posvećena drugima.

Ja vjerujem da majčinstvo nije samo prostor ljubavi, nego i svojevrsna škola istine o ljubavi. A ta istina nije uvijek ugodna, jer ista ljubav koja nas čini sposobnima za najveće darivanje može nas, ako je u njenoj biti ne shvatimo, postupno dovesti do gubitka sebe.

Objava amor benevolentiae: temelj ili zamka majčinske ljubavi? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Porod carskim rezom nije lakši oporavak: pitanja koja mame postavljaju i odgovori koje trebaju čuti

Carski rez često se u razgovorima opisuje kao “lakši način poroda”. No žene koje su ga prošle znaju da oporavak nije ni brz ni jednostavan – i da dolazi s nizom pitanja na koja često nemaju kome postaviti.

Je li normalno da ožiljak zateže mjesecima nakon poroda? Kada je sigurno ponovno početi vježbati? Može li carski rez utjecati na bolove u leđima ili osjećaj slabosti u trbuhu?

To su pitanja koja mnoge mame pretražuju kasno navečer, ali rijetko izgovore naglas.

Zato smo okupili neka od najčešćih – i najvažnijih – pitanja koja žene imaju nakon poroda carskim rezom, a na njih odgovara fizioterapeutkinja Maja Kolarić, koja u svom radu svakodnevno pomaže ženama u oporavku nakon trudnoće i poroda.

Mogu li imati vaginalni porod nakon carskog reza i ima li smisla da se za to pripremam?

Naravno! Mnoge žene se odlučuju na VBAC i pripremaju za takav porod koji u većini slučajeva bude uspješan. Prema riječima većine mojih klijentica koje su imale VBAC, to je i psihološki reset za one kojima je prvi porod bio traumatičan.

Je li normalno da me ožiljak zateže mjesecima nakon carskog reza?

Nije normalno! To je znak da ožiljak nije završio svoj proces cijeljenja do kraja, da se nije ‘stopio’ s ostatkom tijela i postoje priraslice koje uzrokuju zatezanje. To mi sve govori da je potrebna podrška u obliku rehabilitacije kako bi ožiljak mogao dovršiti cijeljenje te da bi se tijelo moglo ponovno povezati u jednu cjelinu.

Može li taj ožiljak stvarno utjecati na leđa i držanje? Jer me stalno bole…

Oo da! Radi se o tome da se ispod ožiljka stvaraju priraslice koje se lijepe za fasciju (koja prekriva naše mišiće i organe) i tijelu ne dopušta pokrete do kraja što uzrokuje bolove u leđima i kukovima najčešće.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Kada smijem početi vježbati nakon carskog reza?

Pitanje koje često dobijem i odgovor ne može biti konkretan! Tu bi ja postavila protupitanje prvo – o kojoj vrsti vježbanja pričamo? Vježbe poput vježbi disanja i lagane ‘rehabilitacijske vježbe’ preporučam od prvog dana nakon poroda. Ukoliko pričamo o intenzivnim treninzima koje je žena odrađivala prije trudnoće, njih preporučam otprilike 3 mjeseca nakon poroda ukoliko je odrađena pravilna rehabilitacija nakon poroda i ukoliko se žena osjeća spremnom psihički i fizički.

Treba li raditi masažu ožiljka i kada krenuti?

Moja najveća preporuka je samomasaža ožiljka i s njom je potrebno krenuti tek nakon 2-3 tjedna od samog poroda kako bi se rana u potpunosti zatvorila i dovršio se primarni proces cijeljenja.

Kako da znam oporavljam li se “kako treba” ili nešto radim krivo?

Ne postoji ‘savršen’ oporavak, ali možeš prepoznati ide li u dobrom smjeru. Ako se zatezanje postupno smanjuje, ožiljak postaje mekši i pokretljiviji, a kretanje sve slobodnije bez novih bolova, oporavak najčešće ide kako treba. Ipak, mnoge žene zbuni kratkotrajni nalet energije, osjećaj da “mogu sve” ne znači da je tijelo zaista spremno za veće napore. S druge strane, ako zatezanje traje ili se pojačava, ožiljak ostaje tvrd i osjetljiv, prisutan je osjećaj povlačenja iznutra ili dojam da se “nije sve vratilo na mjesto”, to je znak da oporavak nije dovršen i da je tijelu potrebna dodatna podrška kroz ciljanu rehabilitaciju.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Je li normalno da osjećam neku vrstu pritiska ili težine u donjem dijelu trbuha?

Osjećaj pritiska ili težine u donjem dijelu trbuha nakon carskog reza može se pojaviti, osobito u ranim fazama oporavka, dok tkiva još cijele i prilagođavaju se. Međutim, ako taj osjećaj traje, pojačava se ili se javlja pri svakodnevnim aktivnostima, to nije nešto što treba smatrati ‘normalnim tijekom oporavka’. Često ukazuje na to da se duboki slojevi trbušne stijenke i zdjelice još nisu funkcionalno oporavili, što može biti povezano sa slabijom aktivacijom mišića, ožiljkastim tkivom ili povećanim pritiskom unutar trbušne šupljine. U tim slučajevima preporučuje se procjena i ciljana rehabilitacija kako bi se ponovno uspostavila podrška i osjećaj stabilnosti u tom području.

Zašto ožiljak i nakon 10 mjeseci boli, pogotovo kad je promjena vremena?

Bolan ožiljak i 10 mjeseci nakon carskog reza je znak da proces cijeljenja još nije u potpunosti završen. Najčešće ukazuje na prisutnost priraslica, smanjenu pokretljivost tkiva i narušenu regulaciju tlaka u području trupa i zdjelice. U tom smislu, bol nije očekivani dio normalnog završetka oporavka, nego signal da je potrebna dodatna rehabilitacija kako bi se ožiljak i okolne strukture ponovno funkcionalno integrirale u pokret.

Kroz dva mjeseca imam treći carski rez…jako me strah. Jel stvarno najteži oporavak? Samo mi loša iskustva iskaču?

Prvi savjet – ne čitati iskustva po raznoraznim grupama jer upravo to – samo loša iskustva iskaču. Nije dobro za psihu. Ima toliko diivnih priča koje čujem svakodnevno od svojih klijentica i najčešće su pozitivna. Većina njih kaže da ima je oporavak od trećeg poroda carskim rezom bio najlakši i najbezbolniji. Do te mjere da nisu imale potrebu tražiti išta protiv bolova. Zato prestati čitati tuđa iskustva jer ona nisu vaša vlastita! I početi vjerovati vlastitom tijelu.

Je li normalno da i dalje osjećam slabost mjesecima nakon poroda?

Djelomično je normalno osjećati manjak snage mjesecima nakon poroda, jer se tijelo oporavlja od velikih promjena koje uključuju mišiće trupa i zdjelice, vezivno tkivo, hormone i opću razinu energije, pa je kod mnogih žena prisutno sporije vraćanje izdržljivosti i osjećaj da tijelo još nije ‘isto kao prije’. Međutim, ako se slabost ne smanjuje kroz vrijeme, ako je prisutan osjećaj nestabilnosti u trupu ili zdjelici ili se žena ne može vratiti osnovnim svakodnevnim aktivnostima bez nelagode i umora, to više nije samo normalan postpartalni tijek, nego znak da je potrebna ciljano usmjerena rehabilitacija kako bi se ponovno uspostavila snaga i funkcionalna stabilnost tijela.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Može li ožiljak uzrokovati napuhnutost?

Može, ali ne izravno kao plinovi, nego kroz mehanizam koji je često zanemaren. Ožiljak nakon carskog reza može ograničiti klizanje fascije i utjecati na način na koji se trbušna stijenka širi i skuplja, pa se u nekih žena stvara osjećaj napuhnutosti, zategnutog trbuha ili ‘balona’ u donjem dijelu abdomena, iako realno nema više plinova nego prije. Također, ako je prisutna smanjena aktivacija dubokih trbušnih mišića i poremećaj regulacije intraabdominalnog tlaka, trbuh se lakše ‘izbacuje’ prema van, što dodatno pojačava dojam napuhanosti. Dakle, ožiljak može biti jedan od faktora, ali najčešće djeluje u kombinaciji s promjenama u funkciji trupa i zdjelice, zbog čega je u takvim slučajevima korisna ciljna
postpartalna rehabilitacija.

Koliko god vježbala i pazila na prehranu i dalje imam onaj šlaufić iznad reza? Može li se to smanjiti?

Može se smanjiti, ali nije uvijek stvar samo u prehrani i vježbanju. Taj ‘šlaufić’ iznad carskog reza često nije samo masno tkivo, nego kombinacija ožiljka, priraslica i načina na koji se trbuh ponaša nakon trudnoće i operacije. Zato se zna dogoditi da žena trenira, pazi na prehranu, a taj dio ostaje gotovo isti. U mnogim slučajevima problem nije ‘višak’, nego to što se tkivo iznad ožiljka drukčije organizira i slabije raspoređuje tlak u trbuhu. Kada se tome doda slabija aktivacija dubokih trbušnih mišića, taj dio se još lakše izboči. Dobra vijest je da se to često može poboljšati, ali obično traži više od same vježbe i prehrane – treba uključiti i rad na ožiljku i vraćanje kontrole nad trbušnim tlakom.

Koja je najčešća zabluda o oporavku nakon carskog reza koju svakodnevno čuješ?

Najčešća zabluda o oporavku nakon carskog reza je da je on ‘završen’ nakon 6–8 tjedana. Iako rana na koži tada izgleda zatvoreno, dublji slojevi tkiva i dalje se remodeliraju mjesecima, pa i dulje od godinu dana, zbog čega se mogu nastaviti javljati zatezanje, nelagoda ili promjene u funkciji trupa. Uz to, česta je i zabluda da se sve može riješiti samo vremenom ili samo vježbanjem, bez rada na ožiljku i ponovnog uspostavljanja funkcionalne povezanosti trbušne stijenke i zdjelice. Također, mnoge žene vjeruju da se nakon carskog reza krvari manje nego nakon vaginalnog poroda, no lohije nastaju iz maternice zbog odvajanja posteljice i pojavljuju se neovisno o načinu poroda, pa se u pravilu ne razlikuju značajno samo zbog činjenice da je porod bio operativni.

Koja je najveća greška koju žene rade nakon carskog reza?

Najveća greška nakon carskog reza je to što se žene često prebrzo vraćaju “na staro” bez da je tijelo stvarno spremno, ili s druge strane predugo izbjegavaju kretanje i oporavak čekaju pasivno. U praksi to znači povratak jačim aktivnostima čim rana izgleda dobro, bez rada na ožiljku, dubokoj stabilizaciji trupa i kontroli trbušnog tlaka, iako dublji slojevi još nisu funkcionalno oporavljeni. S druge strane, potpuno mirovanje također može usporiti oporavak jer tkivo treba dozirano opterećenje kako bi se ponovno pravilno organiziralo. Dodatna česta pogreška je i preuranjeno korištenje krema, sprejeva ili drugih preparata na svježi ožiljak, prije nego što je rana potpuno zatvorena i stabilna. U toj fazi to može iritirati tkivo, ometati prirodan proces cijeljenja, a u nekim slučajevima i pridonijeti ranijem otvaranju rane ili narušavanju kvalitete ožiljka. Zato je problem najčešće u krajnostima – ili prebrzo, ili prepasivno, ili preuranjeno ‘diranje’ ožiljka, umjesto postepenog, kontroliranog i stručno
vođenog oporavka.

Što bi voljela da svaka žena zna odmah nakon izlaska iz rodilišta?

Voljela bih da svaka žena odmah nakon izlaska iz rodilišta zna da su prvi tjedni nakon carskog reza faza u kojoj tijelo radi najvažniji posao cijeljenja i da mu je tada potrebno maksimalno mirovanje, nježnost i vrijeme. To ne znači potpunu nepokretnost, nego izbjegavanje opterećenja i žurbe, kako bi se dublji slojevi tkiva mogli mirno zatvarati i reorganizirati. U tom periodu posebno je važno ne “ubrzavati” procese vanjskim intervencijama, nego dopustiti tijelu da prirodno odradi zacjeljivanje, uz što više prozračivanja ožiljka i nježnog odnosa prema tom području kako bi se rana mogla prirodno smirivati i sušiti bez dodatnog iritiranja. I možda najvažnije – da se oporavak ne mjeri brzinom vraćanja u rutinu, nego kvalitetom cijeljenja iznutra. Sve sam ovo detaljnije opisala u svom besplatnom vodiču “Što nakon poroda carskim rezom”, kojeg mogu pronaći na mom Instagram profilu @masaza_za_trudnice.

“Oporavak nakon poroda se ne mjeri brzinom vraćanja u rutinu, nego kvalitetom cijeljenja iznutra.”, Maja Kolarić

Oporavak nakon carskog reza nije nešto što se događa samo od sebe niti je ograničen na nekoliko tjedana nakon poroda. To je proces koji zahtijeva vrijeme, razumijevanje vlastitog tijela i, kada je potrebno, stručnu podršku.

Mnoge tegobe koje žene doživljavaju nakon carskog reza često se prešućuju ili pripisuju “normalnom stanju”, iako to ne bi trebale biti. Upravo zato važno je postavljati pitanja, tražiti odgovore i ne ignorirati signale koje tijelo šalje. Jer briga o majci nije luksuz. To je temelj njezina zdravlja i dobrobiti cijele obitelji.

bolovi, curenje mokraće i dijastaza nisu “normalni”: fizioterapeutkinja otkriva što žene u trudnoći i nakon poroda ne bi smjele ignorirati

Fotografije: unsplash. freepik

Objava nakon carskog reza nitko vam ne kaže ove stvari – a trebali bi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjedim u onih pet minuta tišine koje sam ukrala između dva svijeta. S jedne strane je moja sedmogodišnjakinja – mala žena s prohtjevima koji bi posramili i iskusnog diplomata. S druge strane je tromjesečni „šef“, bit će od šest-sedam kila koje diktira tempo mog dana i noći.

Unatoč svemu, ja sam dobro. Zapravo, sretnija sam nego ikad. Ali nije uvijek bilo tako…

Dugo sam vjerovala u tu mitološku, bezobrazno serviranu podvalu o ženi koja može sve. Onoj koja ne zna je l’ bi prvo do štednjaka, laptopa ili veš mašine dok je istovremeno “prisutna” kao žena i majka – što je valjda eufemizam za “pokušavam ne pasti u nesvijest” dok mi mozak radi na jedva 5% kapaciteta. Probala sam taj recept. Gorak je. A ja sam ipak više od onih koji biraju slatko.

Forsiranje nerealne slike „savršene žene“ ima visoku cijenu, a jedina valuta kojom se plaća je vlastito zdravlje. Mentalno i fizičko.

Zato ja kažem: “Neka, hvala.”

Ovo nije priča o tome kako sam odustala. Ovo je priča o tome kako sam odlučila trajati. I nimalo me nije sram što na tom putu ne hodam sama.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Siterice.hr (@siterice.hr)

Ovo je priča o meni. Ovo je priča o Siterice.hr

Moja priča sa Siterice.hr počela je „baby koracima“ prije više od dvije godine, a danas sam tu kao Country Manager, partnerica, ali prije svega – kao najvjerniji korisnik same platforme. Ja živim ono što predstavljam drugima.

Siterice.hr nisu samo platforma koju „prodajem“. To je moj sustav podrške koji mi omogućuje da ostanem profesionalna u poslu i prisutna kao mama, a da pritom ne izgubim zdrav razum.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Siterice.hr (@siterice.hr)

Što to konkretno znači u mom životu?

To znači da imam svoju malu mrežu podrške na koju mogu računati bez puno filozofije.

Redovito mi dolazi spremačica koju sam pronašla preko platforme i taj osjećaj kad uđeš u čist dom, a nisi morala žrtvovati ono malo vremena koje imaš za djecu – to mi je, iskreno, neprocjenjivo. 

A onda su tu i one neplanirane situacije, kad iskrsne obaveza ili si jednostavno dopustim mali predah, a “baka-servis” nije opcija. Tada uskače povremeni babysitting. Imamo jednu divnu sitericu koju moja kći obožava, a ja joj vjerujem bez zadrške (bebač ju još nije upoznao, ali uskoro će i to doći na red).

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Siterice.hr (@siterice.hr)

Žena sam – mogu sve, ali neću.

Kao što rekoh, dosta mi je propagande da žena može sve. Može. Ali ne mora. I ako mene pitate – ne bi smjela.

Onoga trenutka kad sam odlučila reći „dosta“, odlučila sam i da se neću sramiti tražiti pomoć. U svijetu koji glorificira izgaranje, priznati da ne možeš (i ne želiš) sve sama postao je čin revolucije.

Kad mi treba ruka, potražim je. Kad mi treba pauza, ne čekam da se srušim kako bih je „zaslužila“.

Ja to zovem preživljavanje s dostojanstvom.

Vjerujem da mnoge mame još uvijek u sebi nose onaj tihi, tinjajući osjećaj krivnje čim pomisle na pomoć. Kao da je delegiranje poraz, a iscrpljenost medalja za hrabrost. Vrijeme je da srušimo taj mit. Tražiti pomoć nije znak slabosti, nego vrhunske organizacije i ljubavi prema sebi.

Kako se Siterice.hr uklapaju u tu priču: više od samog čuvanja djece

Iako nam ime sugerira jedno, naša je zajednica postala mjesto gdje možete pronaći pomoć za gotovo svaki dio obiteljskog života. Bilo da trebate čuvanje ljubimaca, instrukcije za školarce, čišćenje ili brigu o starijim članovima obitelji – Siterice su tu da spase stvar.

E da, i voljela bih razjasniti nešto što često primjećujem u razgovorima – mnogima još uvijek nije sasvim jasno što smo mi zapravo. Nismo agencija koja ti „šalje“ čistačicu ili dadilju uz visoke provizije. Mi smo platforma – digitalno mjesto susreta obitelji i stvarnih ljudi koji traže posao.

Kada angažiraš pomoć preko platforme, ti izravno pomažeš jednoj „običnoj“ osobi da zaradi, dok istovremeno sebi kupuješ najvrjedniju valutu današnjice: vrijeme i mir.

Sva komunikacija, upoznavanje i dogovori odvijaju se izravno između tebe i siterice. Ono što nas čini korak ispred su sigurnost, osiguranje, mogućnost odabira verificiranih profila i stvarne recenzije drugih korisnika.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Siterice.hr (@siterice.hr)

Fleksibilnost po tvojim pravilima

Ono što mi je kod ove platforme najbolje je to što ti nitko ne nameće kako bi tvoj dom trebao funkcionirati. Siterice.hr su tu da ti daju alat na neki način, a ti biraš pravila igre. Svi imamo različite prioritete, ali i različite budžete – i to je sasvim u redu.

• Ti postavljaš pravila: Kako se sa svima dogovaraš izravno, ti imaš zadnju riječ. Trebaš li studenticu kojoj dobro dođe povremeni džeparac ili ženu s godinama iskustva kojoj je to primarni posao? Na tebi je da odabereš profil koji se najbolje uklapa u tvoj budžet.
• Od “gasimo požar” do stalne pomoći: Nema nikakvih strogih ugovora koji te vežu. Ako ti treba samo netko da dubinski očisti stan prije Božića – super, naći ćeš ga. Ako pak trebaš nekoga tko će utorkom i četvrtkom “uskakati” dok si na poslu da djeca ne budu sama nakon škole – može i to.
• Točno ono što ti treba u tom trenu: Možda ti ne treba klasična dadilja, nego samo netko tko će prošetati psa i usput provjeriti je li trećaš napisao zadaću iz matematike. Na Sitericama ne kupuješ fiksni paket usluga. Ti pronalaziš osobu čije se vrijeme i vještine savršeno uklapaju u dinamiku tvoje obitelji.

Baš je ta sloboda razlog zašto je platforma stvorena za baš svakoga. Nije to nikakav luksuz rezerviran samo za one s “velikim budžetima”. To je rješenje za svakoga tko želi kupiti sat vremena mira za sebe po cijeni koja mu je prihvatljiva.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Siterice.hr (@siterice.hr)

Iskreno, sama pomisao da mi je u susjedstvu, gradu, nadohvat ruke netko tko mi može toliko poboljšati život, mi je zvučala “too good to be true”. Ma nestvarno. No, uz svega par klikova, to je vrlo brzo postala moja stvarnost. 

Baš iz tog razloga, ono što bih ja u ovom trenutku željela je da si svaka mama dopusti taj “luksuz” slobodnog vremena. Jer danas je definicija bogatstva potpuno drugačija nego prije.

Da me netko pita želim li Ferrarija u garaži ili svaki tjedan blistavo čist dom kad se vratim iz šetnje s djecom – potpisala bih ovo drugo bez sekunde razmišljanja. Jer, vjerujte mi, to je takav life changer. 

Ako si se prepoznala u ovoj priči, možda je vrijeme da si olakšaš svakodnevicu. Na Siterice.hr možeš pronaći pouzdanu pomoć – za čuvanje djece, čišćenje ili druge svakodnevne potrebe, brzo, jednostavno i prema svojim pravilima. Uz kod SUPERMAME2026 imaš i 20% popusta na mjesečnu članarinu. Popust vrijedi do 12. svibnja.

Autorica teksta i siterica: Mia Jozipović

Objava najveća laž o majčinstvu: da moraš sve sama (i što se dogodi kad to prestaneš) pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Iskrena priča o dojenju, prvim danima majčinstva i kako je iz osobnog iskustva nastao brend koji danas podržava mame

Majčinstvo često zamišljamo kao nešto što dolazi prirodno, nježno i intuitivno. No stvarnost, posebno u prvim danima nakon poroda, često izgleda puno drugačije – intenzivno, emotivno i prepuno pitanja na koja nemamo odmah odgovore. Jedna od tema o kojoj se još uvijek premalo govori iskreno je upravo dojenje – iskustvo koje može biti istovremeno predivno i izazovno.

Upravo iz tog osobnog iskustva nastala je priča o Milkimami. S osnivačicom Petrom Gorečan razgovarali smo o prvim danima majčinstva, izazovima dojenja i svemu onome o čemu se među mamama često šapuće, ali rijetko govori naglas.

Prvi dani majčinstva: između nježnosti i potpunog umora

Prve dane nakon poroda Petra pamti kao mješavinu nježnosti i potpune preplavljenosti emocijama.

“Najljepše mi je bilo ono prvo upoznavanje i osjećaj da je napokon tu, kao da se svijet na trenutak utiša i ostanemo samo nas dvoje. Ti trenuci su bili nježni i čisti i danas ih pamtim kao nešto što te promijeni zauvijek. Najteža je bila realnost odmah nakon euforije, umor koji ne možeš ni objasniti, hormoni, nesigurnost i taj osjećaj da odjednom moraš ‘znati’ sve, a zapravo tek učiš. I uz sve to, često si gladna i žedna, ali se u toj brizi za bebu dogodi da sebe staviš na zadnje mjesto.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by milkimami LAKTACIJSKI KEKSI (@milkimami.hr)

“Mislila sam da će dojenje doći samo od sebe”

Kao i mnoge mame, i ona je u majčinstvo ušla s određenim očekivanjima koja su se brzo sudarila sa stvarnošću.

“Da, mislila sam da će instinkt sve riješiti i da će dojenje, jer je ‘prirodno’, doći samo od sebe. A onda shvatiš da prirodno ne znači automatski lako. Volim reći, i hodanje je prirodno, pa dijete mjesecima uči hodati. Tako je i s dojenjem, to je proces učenja i za mamu i za bebu. Kad to prihvatiš, kao da ti padne dio tereta s ramena.”

Dojenje je proces učenja i za mamu i za bebu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by milkimami LAKTACIJSKI KEKSI (@milkimami.hr)

Kad dojenje ne ide glatko: sumnja, umor i glad

Razdoblje dojenja opisuje kao intenzivno i emotivno, ali i puno unutarnjih preispitivanja. “Iskreno, bilo je intenzivno i emotivno. Željela sam dojiti, ali nije išlo glatko i imala sam faze kad sam se bojala da mi mlijeko nestaje. U tim trenucima si jako osjetljiva i lako počneš sumnjati u sebe. Uz to, bila sam stalno gladna i iscrpljena, a paradoks je da baš tada često zaboraviš pojesti. Treba ti gorivo, ali nemaš vremena.”, iskreno će Petra.

I baš iz te stvarne potrebe, za nečim praktičnim, hranjivim i mama-friendly, u Petri se počela rađati ideja za Milkimami laktacijskim keksima osmišljenim kao jednostavan, hranjiv snack koji mama može pojesti i u onim trenucima kada nema vremena za pravi obrok.

Podrška koja mijenja sve

U tom razdoblju veliku ulogu odigrala je podrška njezine mame – i emocionalna i vrlo konkretna.

“Moja mama mi je tada značila jako puno, i emotivno i praktično. Bila je uz mene kad sam bila umorna i zabrinuta, i stalno me vraćala na osnove – hrana, voda, odmor i nježnost prema sebi.”, prisjeća se Petra.

Upravo je Petrina mama počela raditi prve kekse kod kuće, s namirnicama koje su se tradicionalno koristile kao podrška dojenju. Ideja je bila jednostavna, nešto što se može pojesti jednom rukom dok mama doji.

“Kad su prijateljice i druge mame počele tražiti ‘još tih keksa’, shvatile smo da ova potreba nije samo moja. Tako je, korak po korak, nastao Milkimami.”, objašnjava Petra.

Što zapravo jedemo dok dojimo – i zašto je to važno

Danas u recepturi koriste pet pažljivo odabranih sastojaka koji se tradicionalno povezuju s podrškom dojenju.

“U recepturi koristimo 5 pažljivo odabranih laktogenih sastojaka koji se tradicionalno vežu uz podršku dojenju, zob, lan, piskavicu, sezam i pivski kvasac. Jednako nam je važno da to nije ‘prazna kalorija’. Zato su naši keksi zamišljeni kao hranjiv snack s kompleksnim ugljikohidratima, koji zasiti i daje stabilnu energiju, baš ono što mami treba u postpartum danima.”, ističe Petra.

Nije rješenje – nego podrška

Ono što Milkimami izdvaja, kaže, nije obećanje brzih rješenja – već realan pristup majčinstvu.

“Prvo, mi ne gradimo priču na obećanju čuda. Dojenje je kompleksno i svaka mama ima drugačiju priču. Milkimami vidimo kao podršku, a ne kao instant rješenje. Drugo, naš fokus je da bude zdravo i stvarno ukusno, da to nije nešto što ‘moraš pojesti’, nego nešto što želiš pojesti. Treće, Milkimami ne podržava samo laktaciju, nego hrani mamu. Dojenjem mama može trošiti i do 500 kcal dnevno, i zato joj treba energija.  Naši proizvodi imaju više vlakana i proteina te manje šećera od tipičnih snackova, i stvoreni su kao one-hand mama snack approved, kad dojiš, nosiš, uspavljuješ, i nemaš dvije slobodne ruke.”, ističe Petra.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by milkimami LAKTACIJSKI KEKSI (@milkimami.hr)

Poruke mama koje se ne zaboravljaju

Najviše je, kaže Petra, diraju poruke mama koje se u toj priči prepoznaju:  “Diraju me poruke u kojima mame kažu da su se osjećale viđeno i manje same, da im je netko napokon rekao istinu, da dojenje zna biti teško, i da to ne znači da su one ‘loše’. Posebno pamtimo poruke gdje mame kažu da im se poboljšala zaliha mlijeka, da su s vremenom uspjele prijeći s kombiniranja na isključivo dojenje, i da im je pomoglo i to što su se bolje hranile i dobile više energije.”

Milkimami je tako postao nešto više od brenda – zajednica mama gdje se dijele priče o kojima se nekad nije govorilo naglas.

Što bih danas rekla sebi na početku?

Danas, s odmakom, Petra jasno vidi što joj je tada najviše trebalo. “Voljela bih da sam znala da dojenje može biti proces, i da je normalno ako ne ide odmah. Da ‘prirodno’ ne znači bez izazova. I voljela bih da sam ranije znala koliko je važno tražiti podršku, i koliko je važna briga o mami, hrana, voda i odmor. Jer mama nije sporedna uloga, ona je ključ.”

“Niste same i niste krive”

Iza Milkimami danas stoje dvije mame, ali i puno šira zajednica. “Danas iza Milkimami stoje Petra i Corina, obje mame. Ja sam u priči od početka, iz iskustva i razvoja proizvoda, a Corina se pridružila kako bismo brend gradile profesionalno i širile ga dalje. U pozadini je i dalje i moja mama, jer bez nje ne bi bilo prve recepture. A najveći dio našeg tima su zapravo mame koje nam šalju feedback i pomažu nam da ostanemo realne i bliske.”

Za kraj, njezina poruka mamama je jednostavna –  i jako važna.

“Niste same i niste krive. Ako je teško, to ne govori ništa loše o vama. Dojenje zna biti zahtjevno i fizički i emocionalno. Tražite podršku bez srama, odmorite kad god možete i nahranite sebe, jer i vi ste važni dio ove priče. Milkimami nije zamjena za stručnu pomoć, ali je mali podsjetnik da mama zaslužuje gorivo, nježnost i podršku dok daje najviše.”

I možda upravo u tim malim stvarima leži ono najvažnije što Milkimami želi poručiti: mama je jednako važna kao i beba.

Osim laktacijskih keksa, u ponudi Milkimami nalazi se još nekoliko proizvoda osmišljenih kao podrška mamama u postpartum razdoblju.

Tu je laktacijska granola kao brza i hranjiva opcija za obrok ili snack, kao i mixevi za pečenje kod kuće (klasični i veganski) koji mamama omogućuju da same pripreme kekse prema vlastitom ukusu.

Za dodatnu podršku tu je i paket “Refill Your Superpowers” koji kombinira kekse, granolu i afirmacijske kartice – kao mali podsjetnik mami da i ona treba brigu i energiju.

Sve proizvode moguće je pronaći na njihovom webshopu: www.milkimami.com/hr, a uz kod SUPERMAME15 imate 15% popusta na proizvode, bez minimalnog iznosa.

Objava od mame koja je skoro izgubila mlijeko do brenda koji danas pomaže mamama u Sloveniji i Hrvatskoj pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tonus mišića kod beba – što nam govori niski, povišeni i fluktuirajući tonus i zašto je rana procjena ključna

Tonus mišića označava prirodnu, stalnu napetost mišića u mirovanju. Važno je naglasiti da tonus nije isto što i snaga mišića – on je pod kontrolom središnjeg živčanog sustava i predstavlja osnovu za svaki pokret, stabilnost tijela i pravilno držanje.

Kod beba se tonus postupno oblikuje i prilagođava tijekom prvih mjeseci i godina života. Njegova kvaliteta izravno utječe na način na koji će dijete učiti kretati se, istraživati okolinu i razvijati motoričke vještine.

Tonus sam po sebi ne „prolazi“. Dijete koje ima niži ili povišeni tonus ostat će s tom karakteristikom i kasnije u razvoju, no pravovremenom stimulacijom, ciljanom igrom i pravilnim rukovanjem moguće je znatno unaprijediti kvalitetu pokreta. U ovoj ranoj fazi učenja mozak kroz pokret dobiva važne informacije: kod niskog tonusa – kako aktivirati mišiće i stvoriti stabilnost, a kod povišenog – kako usporiti, otpustiti napetost i bolje osjetiti vlastito tijelo.

Cilj rane intervencije nije “ispraviti” dijete, već postaviti što kvalitetniju osnovu motoričkih obrazaca na kojoj će se kasnije graditi složenije vještine.

Hipotonija (niski tonus)

Bebe s niskim tonusom često djeluju mekano i “teško” u rukama te im je zahtjevno izvoditi pokrete protiv gravitacije, poput podizanja glave, održavanja stabilnog sjeda ili puzanja.U pravilu traže širu bazu  oslonca – noge su često razmaknute, dulje ostaju u ležećem položaju, a kada sjednu, trup je slabo aktivan i leđa su zaobljena. Stabilnost često pokušavaju postići privlačenjem jedne ili obje noge prema tijelu.

Tijekom puzanja aktivnost trupa je smanjena, pa se stabilnost nadoknađuje niže postavljenom zdjelicom. Težina se tada prenosi više na noge, umjesto da bude ravnomjerno raspoređena na dlanove i koljena. Zbog slabije rotacije i nedovoljne aktivacije trupa, česta je pojava W sjeda. Kod uspravljanja i stajanja, zbog slabe kontrole trupa, stopala mogu „propadati“, a kod izraženije hipotonije kasnije se mogu razviti spuštena stopala.

Kod hranjenja, hipotone bebe često imaju slabiji hvat, brže se umaraju i teže učinkovito povlače mlijeko.

Hipertonija (povišeni tonus)

Bebe s povišenim tonusom često djeluju vrlo čvrsto, rano stabiliziraju glavu i ponekad brže od vršnjaka prolaze pojedine motoričke faze. Njihovi pokreti mogu biti nagli, grubi i manje tečni. Zbog pojačane mišićne napetosti često preskaču važne faze zadržavanja u pojedinim položajima, što im otežava razvoj fine kontrole i svjesnog upravljanja pokretom. I kod ove skupine djece može se javiti W sjed, najčešće zbog ograničene rotacije trupa.

Promjene na stopalima u početku ne moraju biti uočljive, no često se primjećuje stajanje na prstima.

Tijekom hranjenja, hipertone bebe znaju biti vrlo brze i „halapljive“, češće gutaju zrak, što može dovesti do nelagode, problema s podrigivanjem ili probavom.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Fluktuirajući tonus

Kod fluktuirajućeg tonusa mišićna napetost nije stalna – u jednom trenutku beba može djelovati opušteno i mekano, a već u sljedećem kruto i ukočeno. Ove promjene često ovise o položaju tijela, vrsti aktivnosti, razini umora ili emocionalnom stanju djeteta. Takva neujednačenost može otežati razvoj stabilnih i predvidivih pokreta. Fluktuirajući tonus često je povezan i s izazovima u senzornoj integraciji, što dodatno može utjecati na hranjenje, koordinaciju i cjelokupni motorički razvoj.

Zašto je važno reagirati na vrijeme?

Poznavanje općih razvojnih faza nije dovoljno – presudno je razumjeti strukturu i kvalitetu pokreta. Nerijetko se događa da se suptilne promjene u tonusu ne prepoznaju na vrijeme, čak ni od strane stručnjaka, što kasnije znatno otežava terapijski rad. Tada su već prisutni kompenzacijski obrasci koji dugoročno smanjuju kvalitetu pokreta.

Tonus nije samo fizička osobina – on je temelj na kojem mozak organizira kretanje.

Kada tonus nije optimalan, mozak pronalazi alternativne strategije kako bi dijete postiglo cilj, no te strategije često narušavaju posturu, koordinaciju i ekonomičnost pokreta.

Ako primijetite da vaša beba ima poteškoće s posjedanjem, puzanjem, hranjenjem ili zadržavanjem određenih položaja, važno je potražiti fizioterapeuta s iskustvom u radu s bebama. Pravovremena i stručna podrška može vam pokazati kako na nježan i siguran način podržati razvoj svog djeteta.

Fotografije: FreePik

Objava beba preskače faze, teže podiže glavu ili sjedi u W? mogući uzrok je tonus pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošao je moj prvi radni tjedan nakon tri godine besposličarenja. Pod tim terminom smatram stvaranje dva bića u svojoj maternici dok sam skrbila za prvorođeno. Pa onda porod blizanki, postpartum i sve što dolazi već kad imaš troje ispod tri godine. Nije to rad. Nije ni posao.

To je sve ono nevidljivo što sve majke s djecom unutar svojih domova rade, a nije plaćeno, a podrazumijeva se da netko mora odraditi.

Tako su moje tri godine neodlaska na posao prošle u trenu, prvorođenac je postao petogodišnjak –  samostalan, energičan i vješt, a s blizankama sam odradila dohranu, prohodavanje, skidanje iz pelena, prilagodbu na jaslice i sve one bolesti koje dolaze s njima, pa je došlo vrijeme da se vratim raditi u punom smislu riječi.

U našoj državi mame blizanaca imaju pravo biti na roditeljskom dopustu do treće godine djece te se tada prima naknada kao da si roditelj samo jednog djeteta. Ja sama nisam pomislila kako bi ta naknada mogla biti dvostruka, što bi bilo logično jer su to dvoja usta za hraniti, dvostruko više pelena i odjeće, ali sam naišla na čuđenje pojedinaca koji su me to isto pitali, misleći kako se prima za svako dijete posebna plaća. Upravo sam samu sebe s početka teksta demantirala. Vjerujem da većina vas koje ovo čitate možete razumjeti o čemu govorim.

Promjena radnog mjesta me nije toliko plašila koliko me zabrinjavala sama jutarnja logistika oko odvođenja djece u vrtić.

Bila sam svjesna da će morati odlaziti u jutarnje dežurstvo, s obzirom na moje radno vrijeme od sedam sati, te sam se psihički pripremila na buđenje u pola šest, nagovaranje na oblačenje i pranje zubića, i to sve uz pokušaje da pojedem doručak. Dva tjedna su prošla, doručak ne jedem doma nego tek na poslu. Zapravo mi je tako i bolje jer jedem u tišini, što je rijedak slučaj, a znam da je svim mamama tako.

Koristim mogućnost odlaska na posao biciklom zbog blizine, a pritom blizanke prvo odvedem u vrtić. Suprug odvede prvorođenca, pa imam jednu brigu manje. Potencijalni izvor problema jesu dvije sjedalice na mom biciklu, a naravno, obje djevojčice žele biti u prednjoj sjedalici, pa moram lukavo razmišljati kako ću jednu pridobiti da sjedne u stražnju sjedalicu kako bih izbjegla vrisku i plač u 6:30. Sretna sam što imam alternativu prijevoza automobilom, pošto je parkirati auto u Zagrebu jednako dobitku na lutriji.

Umor koji osjećam u protekla dva tjedna je neopisiv. Mislim da sam se zadnji put tako osjećala nakon poroda blizanki.

Rano ustajanje, vožnja, učenje novih vještina i znanja na poslu, uz sve kućanske poslove i potrebe koje imaju moja djeca, ostavljaju me iscrpljenom jer protekle tri godine nisam bila vremenski uvjetovana kao što sam sad.

Mislim da ću se morati još neko vrijeme adaptirati na novonastalu situaciju, baš kao što su se moja djeca morala prilagoditi na jaslice. Suprug me tješi da će mi trebati pola godine i onda će biti lakše. Vrlo optimistično, znam. Srećom, podjednako odrađujemo sve vezano uz naš dom i obitelj, uz manje ili više stresa, pa je bilo lakše podnijeti ovaj tempo tih dva tjedna.

Priznajem da sad s puno više entuzijazma odlazim po njih u vrtić i s veseljem jurimo prema našem stanu, uz obavezan posjet parkiću.

Fotografije: Ana Surač

Objava kako izgleda povratak na posao nakon tri godine porodiljnog? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.