MAJČINSTVO

Danas sam intenzivno razmišljala ili čak bi bolje bilo reći – osjećala kako još nisam spremna biti mama dvoje djece i kako nisam ni sada, u sedmom mjesecu trudnoće, sigurna jesam li to ikad željela. Jasno, jesam na onoj idealnoj razini, u kojoj sretna obitelj ima dvoje djece – curicu i dečka, ali kad sam iskrena… Kad sam skroz iskrena prema sebi, zapravo bih rekla da to nisam željela, da nisam spremna i da mi je jedno dijete zapravo dovoljno. Takvo priznanje najčešće prethodi i uzrokuje osjećaj krivnje i grižnje savjesti jer uopćeno je mišljenje da bebe u trbuhu osjećaju sve, a osobito osjećaju da nisu željene. A tko želi da se njegovo dijete osjeća neželjeno? Baš nitko. Zbog toga puno mama ovakve emocije proguta i potrpa ispod tepiha, misleći…

Zašto je postalo novo normalno da se mame ne smiju više požaliti ili progovoriti kako im je teško ili kako su imale napornu noć ili kako nisu stigle ništa napraviti? Pitam se zašto je to sad tema koja nije poželjna u društvu ili na društvenim mrežama? Zato što sam ih sama sebi rodila?! Da jesam. Znači li da sada ne smijem imati teške dane ili dane kada mi se ne da ništa? Znači li to da mi svi dani moraju biti idealni ili da uvijek moram biti dobre volje spremna na sve izazove kroz koje jedna mama prođe tijekom dana? Žene su od pamtivijeka imale potrebu nekome se izjadati, požaliti, reći kako se osjećaju. Tada su to većinom bile susjede, prijateljice, mame, bake. Naravno isto to sve možemo reći i…

Nedavno me susrela poznanica moga brata i kako se nismo vidjele dulje vrijeme, stala ona da par minuta popriča sa mnom… I kako to u “small talk-u” biva, odjednom će ona meni: “Pa koliko ti ono djece imaš?!” U tom prvom trenutku nisam ni primijetila negativan prizvuk njenog pitanja pa sam veselo odgovorila: “Troje je moje, a povremeno nam dođe još dvoje od muža”. Moj suprug ima dvije cure iz prvog braka tako da par puta tjedno, i svaki drugi vikend u našoj kući bude petero djece u rasponu od 1 do 13 godina. I iskreno, do sada nikome od nas to nije bilo nekako čudno, ali očito nas “javnost” drugačije percipira. Nebitno, nisam ovdje htjela o broju djece, već o nečem drugom. Da se vratim na poznanicu mog brata,…

Nekako se današnje vrijeme dijeli na natjecanje u krajnostima. Kad je u majčinstvu riječ, na one koje su bogom dane supermame. One savršene. Koje u parkiću nose igračaka dovoljno za cijeli kvart, koje uvijek uza se imaju pripremljenu opremu za pijesak (znatiželje samo, jel’ uvijek to nosite na kolicima ili što? U mom slučaju, kad to ponesem mali neće ni blizu parka s pješčanikom kao da ga svi vrazi otamo tjeraju. A kad ne ponesem, to je jedino mjesto na koje hoće ići i onda sam ja jedina čije dijete dođe bez kante i glupih grabljica dok izgledam jednako jadno dok mu skidam poklopce od bočice da ima i on u što umetati, a rukama glumi bager i usput pjeva Excavator song, jer eto, njemu ipak ne treba oprema. On…

Nakon što sam već četiri godine roditelj, često imam jedan osjećaj. Javlja se prilikom čitanja portala, gledanja Instagrama ili posjećivanja grupa za podršku dojenju, bebonošenju ili prodaju dječje opreme. Taj me osjećaj prođe od glave do pete, ali ostaje ispod radara pa sam ga postala svjesna tek nedavno. Tko bi mi zamjerio? Prve dvije godine sam se trudila preživjeti. Imala sam osjećaj kao da mi je netko dao da vozim helikopter pun ranjenika nakon tjedan dana prisilnog rada na Golom otoku i 48 sati budnosti. Takva jadna još sam si nabijala osjećaj krivnje kad bih čitala o tome kako bih nešto trebala raditi bolje. I bez raznih uputa sam si svakih sat vremena pronalazila strašne pogreške. Bilo je zaista grozno pa sam išla i na savjetovanja terapeutici. Tada mi je…

Može li Hartmutu Morgenrothu i Annetteo Kast-Zahn?! Uistinu?! Cijelu noć?! Jer ako može, ja ću vam podići spomenik veličine Kule babilonske, Burja khalifa i Taipeija zajedno. S obzirom da se s nespavanjem bebe borimo od njezina rođenja (pa i u trbuhu je Mica imala noćne ludorije i nije dala spavati), naučiti ju prospavati barem dio noći zvučalo je kao rješenje za naš (zasad) najveći problem u kući. Neispavana beba, neispavana majka na ivici strpljenja, smanjene energije koja nema snage za igru i ono najljepše s bebom. Zapravo, naš problem nije nespavanje nego česta buđenja koja prekidaju san, a nisam od onih sretnica koje samo turnu bebi siku u usta ili ušuškaju čedo i svi mirno nastave spavati. Ja se, nažalost, razbudim pa mi treba čitava vječnost da se opet uljuljam…

Dočekali smo i taj godišnji! Laganini tjedan, usred ničega, koji ćemo provesti na miru sa svojim najbližima, u Hrvatskoj! Ne samo što ćemo popiti četiri tisuće dvjesto osamdeset i šest kava, obići svu živu i mrtvu rodbinu, obnoviti snažne spone s prijateljima i umorni, ali sretni, vratiti se kući. Ovo nam je bilo najduže izbivanje otkada smo odselili iz Hrvatske tako da je dijete već dobrano tulilo za bakama, a ja sam već pomalo zaboravila kako točno izgleda suživot između tri (pa čak i četiri) generacije. To su te cake kojima te razmazi Njemačka – možda nema bake da doleti na brzinu kad treba pričuvati dijete (čitaj: zadnji put smo bili u kinu kada smo bili u Hrvatskoj), ali isto tako nema onog konstantnog sizifovog posla usklađivanja svih i svačijih…

Kad narastem, želim biti svekrva. No, ne jedna od onih svekrva iz Facebook grupa o kojima se pišu svakakve stvari, istinite ili neistinite, ružne ili još više ružne. Želim biti svekrva o kojoj će svoja snaha imati lijepe riječi. Svekrva koja će u pozadini tiho raditi sve najbolje za svoju obitelj, bez puno nametanja. Gdje i kada počinje ta mala iskra između svekrva i snaha? Kad sin dovede djevojku doma? Vjenčanjem? Dolaskom djece? Teško je reći. Svega sam se naslušala od prijateljica, poznanica, kolegica i nepoznatih žena s Interneta. Otkad sam postala ozbiljna, odnosno otkad sam započela zajednički život sa svojim sadašnjim mužem, stalno se susrećem s nervoznim snahama koje sve redom imaju grozne svekrve. Je li to zaista tako? Jesu li zaista grozne? Ili smo mi svi danas ipak…

Koliko je  dnevno vremena potrebno da osjetiš mir ili samo slušaš tišinu? Svi mi dobro znamo da mame nemaju vremena za sebe, da uvijek stavljaju druge ispred sebe, da ponekad zapostavljaju sebe i svoje potrebe. No jesmo li svjesne koliko nam je to da dnevnoj bazi to potrebno? Ponekad je dovoljno samo nekoliko minuta predaha, nekoliko minuta za sebe, zbog sebe. Teško je pronaći vrijeme za sebe uz sve obaveze koje obavljamo tijekom dana, teško je sve uskladiti kako bi svi bili sretni i ispunjeni. Ali tada zaboravljamo koliko je i nama potrebno da su nam sve potrebe zadovoljne i da smo ispunjeni. Možda će nekome to biti šetnja uz more, trčanje, plivanje, trening ili slično. Sve ono što nas čini sretnima i ispunjenima, sve ono što nas pokreće, jer…

Kad sam ostala trudna, odmah sam odlučila da nema dvojbe kako ću hraniti svoje dijete. Odlučila sam se na dojenje jer gdje god sam se okrenula bombardirali su nas s člancima kako je dojenje najbolji izbor hranjenja za svako dijete. Slagala sam se s time jer sam mišljenja da je to odličan način povezivanja majke i djeteta unatoč tome što majke i djeca imaju neraskidivu vezu od samog početka trudnoće. Tijekom trudnoće sam pročitala svu moguću literaturu, savjete žena i savjetnica za dojenje, prešla svaki mogući forum gdje su majke dijelile savjete o dojenju i međusobno si bila potpora. No iako se na internetu sve činilo idilično (osim nekih foruma i grupa gdje mame znaju napadati jedne druge što nikako nije ok!), svuda su me bole u oči riječi ”svaka…