zašto sam ljubomorna na Maju Šuput?

Jedna poznata hrvatska pjevačica nedavno je rodila prelijepog dječaka guste crne kosice, neobična imena. Iskreno joj čestitam na tome i želim joj puno uspjeha u pustolovini zvanoj majčinstvo. Svi su se mediji o tome raspisali, mnogi su bili oduševljeni, mnogi zločesti. A ja? Ja sam samo, prostoseljački, ljubomorna. Htjela ja to ili ne, fotografije s prinovom su posvuda. Nemoguće ih je ne vidjeti, internet gori ovih dana. Prvo maženje, prva jutarnja buđenja, prvi zagrljaji…sve je to ono u čemu novopečena majka uživa. I priznajem, ljubomorna sam na Maju Šuput! Ljubomorna sam na činjenicu koliko ona uživa u maženju s bebom nekoliko dana nakon poroda. Ja nakon poroda, da prostite, nisam znala gdje mi je gu***a, a gdje glava, sjedila sam na kolutu za oboljele od dekubitusa zbog šavova kako bih…

majčinstvo nije utrka

znam da majčinstvo nije utrka, no zašto imam osjećaj da sam zadnja na cilju?

Majčinstvo nije utrka, no zašto često imam osjećaj da sam zadnja na cilju? Zašto često imam osjećaj da nisam dovoljno dobra mama? Možda je razlog tome što ne uspijem staviti sve kvačice s moje check-liste, ili zato što sam dopustila gledanje crtića na TV-u, ili zato što danas nisam bila dovoljno s djecom, ili zato što danas nije moj dan. Mogu tako nastaviti unedogled. Puno faktora utječe na mene kao mamu i na mene kao sve ostalo što moram biti, a to je domaćica, učiteljica, spremačica, itd. Biti mama nije samo jedna stvar – to je cijeli jedan veliki paket emocija, strahova, ljubavi, nade, strpljenja i poštivanja. Biti mama je zaista privilegija i ne bih to mijenjala nizašto, ali i mame kad-tad trebaju svoj mom timeout. Trebaju vrijeme za resetiranje…

što kad se moje dijete ne igra onako kako sam ja to zamislila?

Djevojčica u meni je očekivala da će ova igra izgledati malo drugačije. Malecka ima tri i pol godine i djevojčica je koja voli balerine, princeze, lutke, šminku, dugu kosu, haljine, šljokice… Voli kuhati, brinuti o bebi, brisati prašinu. Mislila sam da će kućica za lutke kao poklon biti pun pogodak. I znala sam da kućica za lutke predstavlja dobro ulaganje za daljnji razvoj njenih emocionalnih, socijalnih i kreativnih vještina. Znala sam i da kućica nije jedino ulaganje koje će biti potrebno da izraste u osobu koja će u potpunosti razvijati i koristiti svoje kapacitete. Ljubav, vrijeme, živci, zajednička igra, razgovori, nova iskustva, živci, živci, živci. Sažeti prikaz odgoja djeteta. Sve sam isplanirala. Složit ćemo namještaj po prostorijama. Prvo ću ja, da dobije priliku učiti po modelu. Bilo bi nerealno očekivati…

zašto mama nikad nije bolesna i podjela „poslova“ u braku

S obzirom na to da sam trenutno u fazi „migrene“ koja ne popušta tri dana, konstantno mi prolazi kroz glavu  – kada će prestati i hoću li stići obaviti sve što sam zamislila ovog vikenda!? Kod nas je vikend za biti vani dosta dugo (ukoliko vrijeme to dopušta) i kuhanje kasnijeg subotnjeg ručka, nekog finog čušpajza koji se dugo krčka (jer se preko tjedna nema vremena dugo krčkati). I kad me „sastavi“ migrena koja traje od petka ujutro ne dozvoljavam sama sebi da završim u krevetu i ne iskoristim dan. Ma kako bih uopće mogla biti u krevetu do podne, ili ne pripremiti ručak i ne spremiti kuću kad imam toddlera koji od jutra traži „svoje“! Nisam toga bila svjesna kad sam bila mlađa, kad su kasni izlasci bili najveći…

savršeni roditelji

savršeni roditelji ne postoje, no zašto smo i dalje tako samokritični prema sebi?

Savršeni roditelji ne postoje, no zašto smo i dalje samokritični prema sebi? U 23. epizodi podcasta Iskreno o majčinstvu ugostile smo pedagoginju Saru Novak i popričale o izazovima s kojima se svakodnevno susrećemo kao roditelji. Postoji li recept za savršeno roditeljstvo, jesmo li previše kritični prema sebi, kako se osloboditi grižnje savjesti, kako društvene mreže utječu na nas kao roditelje, kako se osloboditi nerealnih očekivanja koja namećemo sami sebi i koje nam nameće društvo. Sve to i još više možete poslušati u novoj epizodi podcasta! Sara Novak je majka trogodišnje Palčice, sa iskustvom braka i razvoda. Po struci stručna suradnica pedagoginja u srednjoj strukovnoj školi, a trenutno studira za psihoterapeuta na Europskom institutu za realitetnu terapiju i volonterka je Centra za poremećaje hranjenja BEA, Ambidekster kluba i Plavog telefona u…

lavice, breze i carice

Jozo veseliš li se što si dobio brata? Pitale su seoske babe strica kada se rodio moj tata. “Šta se imam veselit, završit će k’o i onaj lanjski” odgovorio im je britko tada sedamnaestogodišnji Jozo. Morbidno, pomislile ste. Slažem se! Ali to su bila drugačija vremena. Tada se rađalo u polju, u “izbi” (plus bodovi ako znaš što je izba). Tada su djeca obolijevala od misterioznih groznica i umirala jednako naglo kao što su i dolazila na svijet. Od sedmero djece koje je rodila, moja je baba Iva na noge podigla samo dvoje, to je bilo uobičajeno. Osim što su umirala djeca, umirale su i rodilje. Sjećate se školske Lektire Breze? Čija je glavna junakinja bila “krhka i boležljiva”, pa ju je porod dokrajčio. Jadna, blijeda i tanka kao Breza!…

nakon tri godine borbe s neplodnošću dogodilo se čudo!

Tri godine su prošle. Tri godine naše borbe. Neizvjesne, iscrpljujuće, pune pauza, pune nemira. Obećala sam si da ću jednoga dana pričati o tome, obećala sam si da ću sve staviti na papir. Žao mi je što nisam svaku misao dosad zapisivala, svaki osjećaj, svaki događaj. Toliko puta mi je došlo da se otvorim i zapišem, ali rekoh proći će. Najgluplja riječ za svaku situaciju. Da…proći će, ali baš zato. Ne želim da se zaboravi. Lijepa karakteristika nas ljudi je da naša borbenost obuhvaća taj dio da, kada dođu ljepša i bolja vremena, mi “zaboravimo” ona loša i kažemo: “Ma nije bilo strašno!” ili “Ma bitno da je prošlo!”. I tako u krug. Ali baš zato mislim da treba pričati, a ne potisnuti. Jer mi ljudi brzo se ponovo uzoholimo…

zašto znam da su sve mame zapravo i poduzetnice?

Radila sam neko malo osobno istraživanje i pronašla zanimljive podatke o ženskom poduzetništvu inspiriranom majčinstvom. Ono o čemu sam razmišljala prilikom tog istraživanja bila je definicija ženskog poduzetništva i majčinstva kao takvog, te sam zaključila da postoje jasni znakovi da majke i žene poduzetnice treba izjednačiti. A zašto tako mislim? Evo i mojih dokaza za tu pretpostavku: Multitasking Dakle, ljudi moji, nitko ne multitaska bolje od mama. I poduzetnika. Da bi poduzetnik preživio, mora biti spreman raditi milijun stvari odjednom. A nitko to ne radi bolje od roditelja. Može li itko zamisliti da netko istovremeno nosi bebu, namješta kolica koja su uvijek natovarena duplim izdanjem svega – od igračaka do bodija, u pozadini kuha (i tempira vremenski) ručak (koji uključuje, po mogućnosti, milijun pročitanih zdravih recepata dan ranije i nabavku…

za sve je kriva mama!

“Razmaženi su!”, “Sama si kriva što su takvi!”, “Pusti ih da plaču pa će se naučiti!”….. Ajmo drage mame, koliko puta ste čuli ovakve izraze kojima vam direktno i indirektno daju do znanja da nešto u svom “poslu” ne radite dobro? Koliko puta su vam i oni koji imaju i oni koji nemaju djecu, natuknuli da bi oni vaš “posao” odradili bolje? Neka se ne nađe uvrijeđenim poneki tata ako ovo čita, ali obraćam se mamama prije svega što su mame nekako uvijek “krive” za ono “loše” kod djece. Ili se meni barem tako čini. Moja prva velika “greška” u odgoju svoje djece jest ta što su svi pretjerano vezani za mene. Ok, Eva je sada već velika, ali ovo dvoje malih ne želi ostati nigdje, niti s ikim bez…

kako se borim s činjenicom da moje dijete možda nikada neće imati brata ili sestru?

Jednom prilikom dok sam bila još u velikoj žalosti radi gubitka djeteta u trećem mjesecu trudnoće, poznanica koja je upravo rodila četvrto dijete rekla mi je nešto tipa: bilo jedno, ili dvoje, troje ili više njih, briga je uvijek ista, malo više posla (ponekad i puno), ali briga i ljubav se jednako dijele na jedno, i na dvoje, troje, četvero ili više! Ono što me najviše oduševljava kod obitelji s više djece je zajedništvo i složnost braće i sestara. I sama dolazim iz obitelji gdje nas je troje djece, i nije uvijek bilo ‘med i mlijeko’; ma nije ni danas svaki razgovor među nama ‘med i mlijeko’, ali ljubav i poštovanje koje imamo jedno prema drugome je nešto najbolje što imam u svom životu. To ‘nešto’ što brat, sestra i…