Prije par dana, šalje meni moja draga prijateljica link na jedan članak o odgoju, majčinstvu i svim ostalim uobičajenim temama jedne mame. Pritom šalje – “što misliš o ovom tekstu?” Krenula sam čitati. Sve mi je bilo jasno od prve rečenice. Još jedan u nizu popularnih #momshaming tekstova. Ovog puta u izvedbi jedne mame. Nedavno se slična rasprava povela na našim društvenim mrežama na račun ljetovanja s djecom. Znate, nikada mi neće biti jasno zašto se ne može prihvatiti da smo različiti? Mi smo jedinke, svaka od nas je sa svojim genetskim kodom specifična. Tako i naša djeca. Različito reagiramo, različitih smo obiteljskih situacija, različiti smo karakteri. Čini nas sličnima samo činjenica da smo majke i rekla bih da prolazimo kroz isto, zar ne? Muče nas ista pitanja i imamo isti cilj – odgojiti našu djecu i od njih napraviti kvalitetne ljude. Ili možda ne? Vrti li se sve oko nas, mama ili oko naše djece?

Prema tim tekstovima rekla bih da se natječemo i pritom smo podijeljene u dvije skupine. Jedna je ona u koju spadamo mi koje pišemo o našoj nemogućoj djeci,  kako nam je teško otići na more s njima, kako nemamo vremena za ništa i jako smo umorne. Dakle, to bi bila skupina – kukajuće supermame. U drugu skupinu bi spadale one mame čija djeca sve slušaju, uspavljuju se sama, ne viču, igraju se mirno, te mame planinare sa šestero djece u nosiljkama i svima je savršeno. To bi bila skupina savršenih supermama. 

Sve to zaista zvuči tako, zar ne? E pa ja mislim da nije baš tako. Prvo – ne znam kojoj bi normalnoj ženi, mami palo na pamet natjecati se u kukanju. Zar zaista mislite da mame koje pričaju o svojoj ne tako poslušnoj djeci, smatraju da su upravo zato bolje mame od onih čija su djeca poslušna? Zar zaista mislite da se mame danas natječu čije je dijete gore (op.a. lošije)? Zar ne bi upravo to značilo da smo mi kao  mame neposlušne djece, napravile zapravo lošiji posao jer svoju djecu nismo odgojile? Ili mislite da zapravo smatramo da je bolja ona mama čije je dijete neogdojenije? Jer, komentari upravo upućuju na takav zaključak!

Napisat ću vam svoje mišljenje. Moja djeca su predivna. Vesela, nasmijana, njegovana, ljubljena, divlja, više neposlušna nego poslušna. Kod nas doma je glasno. Glasno se priča, glasno se smije, glasno se viče kada se napravi nešto loše. Učimo se. Nismo savršeni. Pobjegne i koja psovka. Moja djeca spavaju s nama. Ne smatram sebe primjerom dobre mame jer su djeca samnom u krevetu, umjesto muža. Isto tako ne smatram sebe lošijom mamom zbog tog istog razloga. Smatram se mamom koja se trudi. Moja djeca glasno plaču. Razmazila sam svog prvog sina. Brinem za njega, rekla bih i pretjerano. Pokušavam ispraviti ono što sam do sada pogriješila. A griješila sam i griješit ću još puno puta.  Moja ljetovanja od kada sam mama su daleko od idealnog. Umorila sam se više nego što sam se odmorila. Neću pisati o tome kako nam je savršeno, ako nam nije savršeno. Bez obzira na to što mi je ljetovanje s djecom naporno i teško, stvorili smo puno divnih uspomena. I ne bih mijenjala niti jednu od njih. Ali apsolutno ne prihvaćam da mi se nameće grižnja savjesti ako kažem da mi je ljeto s djecom teško i da ne uživam kao što sam nekada uživala. Ne prihvaćam da mi se nameće grižnja savjesti jer kažem da je majčinstvo težak posao. Ne prihvaćam da mi se nameće grižnja savjesti jer nekada plačem. Ne prihvaćam da se majčinstvo prikazuje kao rozi balončić, kao što ne prihvaćam da mi se nameće da je uloga majke sasvim prirodna svakoj ženi i da se trebamo upravo zato savršeno pronalaziti u tome. Isto tako mi je divno čitati putopise onih koji putuju s djecom i zamišljati kako ćemo i mi jednog dana tako. Divno mi je vidjeti obitelj u restoranu gdje djeca mirno i sabrano jedu sama, bez ikakvih pomagala i razmaženih prohtjeva, gdje se svi lijepo smiješe i uživaju kao da su iz nekog filma. Uzor su mi jake žene koje odgajaju svoju djecu, vode poslove i imaju zdrav brak. Ja želim takvu situaciju, takvu idilu, takav život. I mislim da takve obitelji postoje.

Ali, vratimo se sada na #momshaming. Zašto to radimo? Je li nam lakše upirati prstom u drugu mamu ako se ne slažemo s njezinim stilom odgoja i života? Je li nam lakše reći – ma ona laže da su joj djeca tako savršena? Je li nam lakše vidjeti drugu mamu koja je sva znojna i crvena jer joj se todler valja po podu u trgovini? Dosta više s upiranjem prstima u druge! Primjer smo svojoj djeci, što ćemo ih naučiti? Kako ćemo ih naučiti da poštuju druge ako ni same ne poštujemo one koji su drugačiji od nas?

Zaključak ovog teksta bi bio ovakav – gledajte svoju djecu. Odgajajte svoju djecu. Učite od drugih. Budite iskrene same prema sebi. Ne kritizirajte jer nikada ne znate kada ćete se naći u takvoj situaciji. Ako imate nešto pametno i pozitivno za podijeliti – dijelite to  jasno i glasno. Ako nemate što lijepo za reći, zadržite ružne komentare i ogovore za kavu s prijateljicama. Niti jedno dijete nije zločesto, kao što nije niti savršeno. Niti postoji savršena mama. Ne želim titulu najbolje mame iz parkića, niti najbolje instamame, niti najbolje mame blogerice. Nisam savršena. Meni je jedini cilj da svojoj djeci budem najbolja mama. A tu titulu jako je teško dobiti, potrebno je puno dosljednosti i truda. Zato pritom nemojte otežavati postizanje tog cilja ružnim i nezrelim #momshamingom.

SONJA @littlemisstwiggyblog

Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena.  Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.

Što za tebe znači biti majka? Biti nježna i puna strpljenja, biti kaotična i uplakana bez ikakvog razumnog razloga, biti savršena i nesavršena, biti umorna i puna energije istodobno. Biti najsretnija na svijetu u kaosu majčinstva.

Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Može se preživjeti i sa par sati sna. Teško je, ali predivno. Ne moraš sve sama, iako možeš apsolutno sve sama. Prihvati samo onu pomoć koja će tebe umiriti. Mirna i sretna mama znači i sretno dijete. I sretan muž.

Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj? Otkačena.

Objava POPULARAN #MOMSHAMING I GDJE NAM JE PAMET? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kada zamišljam idealan odmor s djecom, zamišljam ga bez pakiranja, bez natrpavanja dodacima za djecu, bez kuhanja i s puno maženja, smijanja i izležavanja. Ali, kako smo sve jako dobro uzpoznate kako izgleda “odmor” s djecom, ovakva sanjarenja najčešće ostanu samo sanjarenja. Osim ako imate idealno dijete koje nikada ne prolazi tantrume, koje vas uvijek pozorno sluša i koje nikada nije nervozno. Nakon ljetovanja od kojeg sam se poprilično umorila, ali koje nam je donijelo jako puno divnih uspomena i od kojih u konačnici uvijek pamtimo samo one lijepe stvari, odlučila sam odvesti svoju obitelj na još jedan odmor. Odmor koji će imati takvo značenje za nas dvoje, a djeca će uživati. 

Takav odmor, u ovom slučaju, podrazumijevao je putovanje preko granice. Naše prvo veliko putovanje. Odabir mjesta – da nije predaleko, da ima dovoljno aktivnosti za djecu, ali i za bebe, i da ne moram kuhati. Ime za to – Sonnentherme. Terme koje se nalaze u Austriji, zapravo na samoj granici s Mađarskom, u mjestu Lutzmannsburg.

Prva faza našeg putovanja bila je pakiranje. Ono što me posebno oduševilo je to što nisam morala nositi baš ništa za djecu. Osim odjeće, naravno. Kolica su nas čekala, igračke su nas čekale, obroci su nas čekali. Napokon sam doživjela što znači minimalističko pakiranje svih četvero u jedan kofer.

Samo putovanje bilo je izrazito ugodno, te smo kroz 4 sata vožnje i uz dva stajanja od 10ak minuta, došli u Lutzmannsburg. Pitoreskno malo mjestašce, sa svega 800tinjak stanovnika, kućama koje izazivaju sanjarenje, uređenim travnjacima, kao da smo upali u kakav obiteljski film. Kada smo prošli sve te divne kućice s još ljepšim okućnicama, pred nama se stvorio hotel Sonnenpark s orgomnim toboganom koji je najavljivao uzbuđenje i zabavu.

Od trenutka kada smo izašli iz auta, dočekalo nas je nasmiješeno osoblje, a bebu sam komotno mogla staviti na pod da sam puzanjem otkriva ljepote koje ga čekaju. Kolica su nas dočekala. Štoviše, jedna kolica za hotel i jedna kolica za van hotela. Za vrijeme prijave, Luka je već pronašao autić i krenuo u utrkivanje s drugom djecom. Puno djece, a nikakava buka. Ako koje dijete i zaplače, nema okretanja i onih pogleda od kojih se svakom roditelju diže kosa na glavi. Svi smo u istoj kaši. Samo je ovoga puta ta kaša puno slađa.

Da se sada ne bavim interijerom hotela, jer bih mogla pisati do u nedogled, bacit ću se na uzbudljiviji dio – terme. Nakon što smo se na brzinu obukli, spremili stvari, popili kavu i pojeli kolač koji nas je čekao, krenula je avantura. Hotel ima zaseban dio za bebe – Sunny Bunny Water World, nije spojen s termama, već je sastavni dio hotela. Ima vanjski i unutarnji dio, voda je savršeno topla i kupali smo se čak i vani. Tobogani za malene todlere prepune energije, dok ih mame i tate gledaju s ležaljki, zvuči bajkovito, zar ne? I je, bajkovito je. A terme… vjerujete li mi kada vam kažem da nismo sve uspijeli vidjeti? Speed world, fun world, sauna world, baby world i ogroman outdoor park. Kako bi sve to uopće stigli vidjeti za samo 3 dana?

Baby world je za malce poput Šimuna idealan, ima sadržaja i za ove veće, kao što je Luka. Tobogan, prskalice, i za bebe – vrtuljak. Fun world je za Luku savršen, dublji bazeni, veliki tobogani, bazenčići s šarenom rasvjetom za stimuliranje svih osjetila, bazen s valovima, rijeka… Možete li zamisliti oduševljenje svoje djece kada sve to otrkiju?

A speed world, to sam iskusila samo ja. Moj dragi je pričuvao djecu, dok sam se kao malo dijete zabavljala. Tri ogromna tobogana, ekstremno brza. Na vrh se ide liftom, birate hoćete li se spuštati s kolutom ili samo sjest. A ako želite, imate na izbor i kolutove za više vas, pa se grupno spuštate. Nekako mi se činilo da je moj Luka premalen za takav izazov, iako je jako puno mama upravo na te tobogane išlo, čak i s manjima.

Svi ovi izazovi podrazumijevaju da će malci biti ekstremno gladni i umorni nakon čitavog dana. Paket koji uključuje doručak-ručak-međuobrok-večeru, a od hrane ima svega, iskreno toliki je izbor da se vrlo lako u svega par dana dobije višak kila. Mi smo najviše uživali u kineskim i japanskim delicijama, što nije nimalo tipičan izbor hrane u jednim termamama. Sonnenpark je mislio i na najmanje, pa nude i kuhane kašice za bebe, a ako ste više tip od kupovnih kašica, čeka vas i to – Hippove kašice. Za one mame koje doje, kroz čitav hotel se protežu mjesta za dojenje s dovoljnom intimom i ugodom i za mamu i za bebu, a za one mame koje ne doje, čitavu noć je na raspolaganju mala kuhinja s izborom adaptiranog mlijka, kuhala za vodu, sterilizatora i grijača za bočice. Dakle, kao da ste kod kuće. Ono što mi se posebno svidjelo bila je sobica za bebe. Radi se o sobi sa svjetlosnim efektima, vodenim krevetom i nježnom glazbom. Moj Šimun je uživao otrkivati svim osjetilima što se nudi. Osim toga, u samim termama, za slučaj da vam se djetetu prispava, imate posebne sobe za spavanje.

Obzirom na velik izbor aktivosti, a htjeli smo sve isprobati, kako nam se klinci bude rano, mi smo rana jutra provodili vozeći bicikle kroz Lutzmannsburg. Zapravo, nismo vozili bicikl, već smo vozili mali autić na pedale i uživali u prohladnim i sunčanim jutrima kroz vinograde, voćnjake i tihe uličice ovog mjesta. A nakon toga bi čitav dan proveli na toboganima i bazenima s pauzama za spavanje.

Ono što vam ovaj hotel nudi je i babysitanje, mi ga nismo isprobali, ali puno roditelja je. Ostavili bi djecu u igraonici, a oni bi uživali u Sauna worldu. To je dio koji smo ostavili otkrivanje za idući put. Prije večere, uživali bi u vrtovima hotela s orgomnim izborom biciklica, trampolina, ljuljački i ležaljki za djecu. Ma što više reći, mi smo uživali, djeca isto, jedna divna avantura koju ćemo zasigurno ponoviti!

Sve informacije o hotelu i termama možete pronaći na Sonnenherme facebook i web stranici.

Objava VIKEND IZ SNOVA U SONNENTHERMAMA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Morana i ja završile smo s tjednim šopingom i prolazimo kraj nekog velikog (skupog) Volva. I tu moje dijete konstatira kako nam treba veliki auto. Jer ovom se samom zatvara gepek, zašto se nama ne zatvara gepek?! (Ne znam ni ja, srećo, zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?!) I dok joj ja objašnjavam da ćemo imati i mi veliki auto (nekad) i da će onda mama lakše zatvoriti gepek (tko uopće kaže prtljažnik, ikad?!), ona se sama uspela u sjedalicu, namjestila, provukla ruke i ja sam samo učinila zadnji ‘klik’. 

I kao flashback mi se u tom trenu vrate one prvi dani, još k tome zimski, kada ju nisam znala ni držati kako spada, a onda ju još takvu zabundanu vuknjarila u onom teškom jajetu, navlačila pojas, izvlačila iz auta, slagala prevelika, preteška, nepotrebna kolica jednom rukom, sve dok je ispod sedam slojeva odjeće izbijao znoj i pekli me šavovi na stomaku. Mislila sam da nikada neće biti lakše.

Sjetila sam se svih onih uspavljivanja na rukama, hodanja po šest, sedam kilometara u krug, u stanu, plešući, skačući, cupkajući, ljuljajući se, samo da ju zabavim, samo da ju uspavam. Bol u leđima od nespretnog dojenja ostala je negdje u memoriji, ali mislim da se ne može objasniti nikome tko ju nije iskusio. I ona stalna noćna buđenja, podoji, tuširanja u 2 minute, isprobavanje kašica, bacanje ručkova, grčevi i šize i potreba da te se ostavi samu samo na 15 minuta, u tišini, bez potrebe za kontaktom. 

Sve to mi se vratilo u djeliću sekunde jer sam čudno postala svjesna toga koliko nam zaista postaje lakše! I nekako sam imala potrebu trčati po parkiralištu govoriti to svakoj mami s malom bebom. Mislim, kaže se to nama, kada su mali. Ali ne kaže nam se zapravo! Ne onako da im vjerujemo. Jer gledam – moje dijete je jutros sjedilo na podu dobrih 5 minuta, ali je sama zakopčala svoje ‘komplicirane’ sandale. Ja sam stajala u kuhinji i srkala kavu. I bila ponosna više od nje, koja se cerila puna sebe i osjećaja velikog postignuća. I apsolutno je u pravu! To je ogromno postignuće i za nju i za mene i za našu cijelu obitelj! Jer ona postaje samostalna! Ona sama zakopčava svoje sandale, a ja ne moram raditi krug natrag kolicima jer smo putem izgubili cipelu.

Svaki korak naprijed, ma koliko se minoran činio, dovodi do veće slike – kada zaista uživanje s njima postaje sve intenzivnije, a život sve lakši. Naravno da ne volimo što nam vrijeme curi, ali to nije uvijek loše. S njima to znači da možda nismo stalno sljepljeni, ali oni su toliko aktivniji, privrženiji i ostvarujemo pravu duboku konekciju. Onu kojih će se i oni sjećati jer više nisu toliko mali! Zato treba cijeniti svaki korak naprijed. Svaka noćna suha pelena znači da ćete uskoro živjeti bez pelena! Svaki stabilniji korak znači da ćete uskoro sjediti i nadgledati dok oni trče okolo. Svaka asistencija pri oblačenju znači da će si uskoro sami birati odjeću i oblačiti se. I ostaviti vam nered u ormaru, ali nećemo sada cjepidlačiti. 

I ja, zaista, imam osjećaj da nisam vjerovala da će nam biti lakše, na ovaj način na koji je. Naravno, ima to i negativnih posljedica – po moju liniju na primjer. Ali zaista je svaki njihov korak velik korak za sve nas. Oblačenje, hranjenje, presvlačenje, kupanje, vozanje, kopčanje u sjedalice. Sve će to poprimiti jednostavniju verziju s godinama. Onu koja nije više ‘posao’ za vas, a ‘gnjavaža’ za njih. Onu koja je sada timski rad za oboje. 

I sada se sjećam osjećaja euforije kada sam shvatila da prvi put ne moram nositi onu ogromnu pelensku torbu! Majko mila, pa taj osjećaj slobode ne zna nitko tko nije nosao tu odvratnu torbetinu sa sobom dvije godine svakog trenutka svog života! Torbu u kojoj mi se nalazi pola kuće, a uvijek nekako nešto fali. U kojoj se istresu smokići, prospe kašica, zaboravi prljava pelena, izgubi duda i postane sastavni dio vašeg tijela. Ona koja vas preteže na jednu stranu i čije kopče uvijek zapinju kad ih skidate s kolica. Ona bez koje niste mogli živjeti, a mrzili ste ju. 

Tako da, kada se upetljate u sjedalicu, priklještenih leđa u neprirodnom luku, zaglavljene glave ispred vrištućeg djeteta, proklinjući i mali auto i proklete pojaseve s pet točaka, i godišnje doba u kojem se nalazite – sjetite se da ćete uskoro morati učiniti samo ‘klik’. I pojačati muziku na radiju dok zajedno pjevate u glas. 

Osim ako ste blesavi kao ja pa razmišljate da prođete još jednom sve – ispočetka! 

MAJA @maja_marich

Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.

Što za tebe znači biti majka? Znači otovoriti se potpuno nečemu, nekome i prepustiti se. Znači biti u potpunosti odgovoran za drugi život, dok je tvoj prepušten u njihove ruke. Sreća kakva je nemjerljiva u životu prije ove ere.

Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Sve što si mislila da znaš o sebi, ne znaš. Sve što si mislila da ne možeš, možeš. I nemaj straha, ovo je najbolje odluka koju si donijela u životu.

Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj? Kompaktna.

Objava BIT ĆE LAKŠE, OBEĆAVAM pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pronašli smo još jednu predivnu dječju sobicu, prepunu detalja, koju će vrlo brzo ispuniti dječji smijeh, u kojoj će se stvarati puno uspomena, u kojoj će se napraviti kilometri i kilometri koraka dok će se uspavljivati jedan mali dječak.

Ponosni vlasnici te male sobice i #brojimojošsitno do novog života, supermama blogerica Slađana (@sweetmama_blog) i supertata Filip (@filipgrzincic_) su mladi bračni par iz Rijeke. Odlučili su slijediti svoje snove, dali su otkaze, otvorili svoj obrt, te hrabro koračaju vlastitim putem već više od godinu dana.

Na život gledaju na šaljivi način, te kod njih ne manjka smijeha i zabave što se vidi iz njihovih veselih instagram profila. Uzbuđeni su jer im u život kroz par dana dolazi jedno malo čudo s kojim planiraju proći cijeli svijet i uživati u novim avanturama koje život nosi, a mi im u tome želimo puno sreće.

Dječju sobicu svog malog dječaka uredili su najljepšim detaljima, a posebno nas je raznjenio medo kojeg je supertata Filip pomno crtao. Krevetić su opremili Dada&Rocco ogradicama i posteljinom, ukrasne police pronašli su u Bauhausu, a sitne detalje poput lampice u obliku sladoleda kupili su u Svijet beba.

Ova dječja sobica je prava inspiracija.

Objava DJEČJA SOBICA IZ SNOVA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ne, ovo nije još jedan tekst o odgoju i discipliniranju djece. Nego o nečemu što je svim roditeljima jako dobro poznato, a primijetila sam da na portalu baš i nema tekstova na tu temu. Vjerojatno zato što mame i svekrve ponosno prate naše pisanje. Sigurno već pogađate, riječ je o bakama i djedovima naše djece.

Kad dođe prvo dijete, naši više ili manje autoritativni i ozbiljni roditelji jednostavno se promjene i postanu blagi bake i djedovi koji su spremni razmaziti unuče na nevjerojatne načine. Ne znam drugačije to opisati, ali kao da se zaljube u to malo stvorenje i onda bi dali sve za njega. Što uopće nije loše. Dapače. Upravo zato su bake i djedovi posebni, te je divno odrastati uz njih.

Ali gdje ima ljudi, uvijek ima i nerazumijevanja. I to ponajprije zato jer se mijenja pozicija autoriteta u obitelji. Mama i tata postaju baka i djed, a sin ili kći postaje tata ili mama. Koliko se dobro snalazimo u novim ulogama utječe i na naše međuljudske odnose. Pitanje koje nas sve muči je sljedeće: ako dođe do neslaganja ili konflikta, kako to riješiti? No pogledajmo najprije kako to najčešće izgleda.

Bake i djedovi se posebno vesele potomstvu mlade obitelji. Briga za unuče kreće već s trudnoćom. Pa slijede raznorazni savjeti – od toga da obave sve moguće pretrage do pošteda od kućanskih poslova svake vrste. A kad se beba rodi, nema veze jesu li baka i djed imali jedno ili sedmero djece. Svejedno će se čuditi zašto se beba od tri mjeseca isključivo doji, a ne pije i čaj. I nema veze je li im to prvo ili sedmo unuče. Opet će ga htjeti razmaziti i dopustiti mu da, na primjer, puca petarde za Novu godinu ili da jede čokoladu što je prije moguće. Ponekad mi se čini da su bake i djedovi toliko zaokupljeni unukovom dobrobiti da ne čuju ništa što roditelji govore.

Iz osobnog iskustva mogu vidjeti da stvari uglavnom dobro funkcioniraju. No u jednoj fazi bubačeve prve godine imala sam osjećaj što god da napravim da ću dobiti komentar ili da se svaka moja odluka preispituje. Znalo se dogoditi i da je bakama i djedovima važno ono što ja ne smatram važnim, a ono na čemu inzistiram, oni ne doživljavaju ili kažu da pretjerujem. Vjerujem da znate o čemu govorim

Na stranu sad što će vjerojatno svaka od nas jednoga dana biti svekrva ili punica. O tome ću tada razmišljati, a sad me zanima trenutna situacija – ja sam mama, a baka je baka. I ruši mi autoritet, na primjer. Što tada napraviti?! Postoje dvije krajnosti – planuti i odmah dovesti stvari na svoje mjesto pod cijenu nepristojnosti, možda čak i svađe, ili strpljivo prešutjeti svaki put. A većina roditelja balansira negdje između, ovisno o situaciji. Postoji još i problem moji roditelji – njegovi roditelji. Postoje i situacije na koje muž i ja ne gledamo isto. Sto stvari…

Promatram ostale mame oko sebe i vidim da se svaka od njih nosi s tim na neki svoj način. Pa tako i ja pokušavam. Ne kažem da je najispravniji, ali nekih principa se držim kada trebam reagirati na bakino/djedovo prelaženje granica, bilo komentarom, pitanjem ili djelovanjem.

• Suprug i ja nastupamo zajedno. To najčešće bude nakon neke situacije kad su baka i djed prešli svoje granice. No čak se dogovorimo i unaprijed što bismo učinili ako primjetimo teškoće kod rodbine ili prijatelja u odnosu s njihovim bakama i djedovima.
• Trudim se razumjeti njihovu stranu priče. Godinama su bili autoriteti u svom domu, a možda i na poslu. Nisu naviknuli da više ne donose važne odluke i teško im se prebaciti u ulogu bake ili djeda.
• Dobronamjerni su. Bake i djedovi neizmjerno vole svoje unuke i uvijek gledaju njihovu dobrobit. Iz svog kuta, doduše. Osim toga, oni su i riznice iskustva, pa ne odbacujem olako svaki njihov savjet, posebno ako nemam neki dobar argument za to (što primjerice, nije slučaj s davanjem čaja tromjesečnoj bebi).
• Pristojna sam. Mislim da je jako važno pristupiti bakama i djedovima s poštovanjem. Čim vide da uvažavamo njihovo mišljenje, neće im biti toliko važno što se ne slažemo s njim i što ćemo postupiti po svome. Ona prvotna ljutnja na njihovo prelazaženje granica (a toga ima) može ostati rezervirana za moje misli ili suprugove uši.
• Opraštam. Da se odmah nadovežem na prethodno spominjanje ljutnje – gledam da ne doživljavam svaki komentar ili pitanje osobno. Iako mi to najteže pada i nisam sigurna koliko to uspijevam, želim im oprostiti za svako, po mom mišljenju, petljanje u naš odgoj.
• Ponajprije sam zahvalna što bubač ima bake i djedove. Ali zahvaljujem i na svakoj situaciji u kojoj oni prijeđu svoje granice. Ipak nas to kao roditelje i osobe obogaćuje i uči nečemu.

Svjesna sam da imam jedno dijete i da je prošlo tek njegovih godinu dana. Niti sama ne znam što me sve čeka! Ono što znam jest da želim imati podršku i suradnju bubačevih baka i djedova. Ne volim taj osjećaj napetosti između nas roditelja i baka i djedova. Želim da moj bubač provodi vrijeme s bakom i djedom. Želim biti opuštena i imati pouzdanja da će mu biti lijepo i dobro s njima. Znam da će od njih dobiti ono nešto posebno što se dobije samo u odnosu baka/djed – unuče. Znam koje su sve dobrobiti odrastanja i bliskosti s bakom i djedom, jer sam i sama odrastala u blizini svojih baka i djedova.

Isto tako sam svjesna da smo mi roditelji ti koji prvi odgajaju djecu. A oni uče prvenstveno iz primjera koje gledaju. Zato situacije u kojima se mi roditelji ne slažemo s bakama i djedovima vidim kao idealnu priliku za odgoj. Ponekad i nas samih!

MAGDALENA

Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.

Blog: Mama pleše
Instagram: @mamaplese

Objava POSTAVLJANJE GRANICA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jednom kada postaneš roditelj, jednom kada postaneš mama kreće nova škola. Učiš. Učiš kako odgajati te male ljude, učiš kako preodgajati sebe, učiš kako s osmijehom odgovoriti na zajedljiv komentar, na kritičan komentar, na intiman komentar. Jednom kada postaneš mama, počneš stvarati debelu kožu za sve šamare koji te čekaju. 

“Dojiš li?”. Oduvijek sam se pitala zašto si ljudi daju pravo ovo pitati. Tiče li se to drugih? Kako god odgovoriš – nije dobro. Uslijedit će šamar u obliku savjeta. Savjeta druge mame, savjeta iskusnije mame, savjeta žene koja još nije mama, savjeta svekrve, savjeta šogorice. Savjeta koji su došli iako ih se nije tražilo. Ne radi se tu o savjetima s lošom namjerom, ali radi se o savjetima za koje mame, najčešće, nikada nisu pitale. Ali, nije ovo još jedan tekst o dojenju… Ovo je tekst obrane. Obrane umorne mame koja se trudi svaki dan ustati nakon neprospavane noći, koja se trudi odgojiti svoju djecu, koja se trudi i na poslu i oko muža i oko kućanstva i svega ostalog što nam je feminizam donio. Borile smo se za prava, dobile smo dodatne obaveze uz pokoji udarac iz istog kutka ringa, a od prava ni p.

U zadnjih mjesec dana pročitala sam u više navrata tekstove u kojima je #momshaming vrlo popularan. Iščuđavanje i kritiziranje mama i načina kako se njihova djeca ponašaju, pozivanje na “kada sam ja bila dijete, nismo se tako ponašali” i slično. Mislite li da je bilo npr. meni, mami dvojice dječaka, super kada moj trogodišnji sin urla na plaži jer mu je voda prehladna? Mislite li da se ja ne crvenim na svaki pogled koji mi je upućen? Mislite li da je jednostavno umiriti vrištajućeg todlera koji od decibela svojeg glasa ne čuje apsolutno ništa, a kamoli mamu koja ga pokušava hladnog znoja umiriti i prizvati? Jeste li zastali i pokušali razmisliti što je u pozadini takvog ponašanja? Što je u pozadini djeteta koje u trgovini vrišti i baca se na pod? Jer, prvo što pomislite je “razmaženo derište i mater koja ga nije znala odgojiti”.

U mom slučaju, pozadina vrištanja mog trogodišnjaka je umor, ljubomora, plijenjenje pažnje jer da… razmažen je… Bio je 2 i pol godine jedini, posvetila sam mu se maksimalno, pritom ga nisam obasipala igračkama, nego svojim vremenom i pažnjom, a sada to sve mora dijeliti s bratom i mojim poslom. Vrišti jer je mlađi brat u nosiljci, a nemam snage i njega nositi. Vrišti jer ne zna sam iskontrolirati svoje osjećaje, a niti ja nemam snage slušati njegovo vrištanje jer sam umorna. Da, umorna sam užasno. I neću se, kvragu, više ikome opravdavati dodajući nakon toga “sretna sam što ih imam”, jer to se podrazumijeva. Ali pored moje beskonačne ljubavi prema mojoj djeci postoji i umor, fizički i psihički od balansiranja između stroge mame – nježne mame – popustljive mame – autoritativne mame. Ali, znate li što me još više umara? Ostali.

Ostali – pogledi koje osjetim na svojoj koži kada sinu kažem da je vrijeme da idemo doma, a on bi se još igrao u parkiću, pa protestira svojim najjačim oružjem – glasom. Ostali – ona konobarica koja je uredno supruga, mene i našeg sina od tada 9 mjeseci zamolila da odemo iz restorana jer nam beba plače i smeta drugim gostima. Da, i to sam doživjela. Ostali – žena koja me u trgovini prepunoj ljudi, dok sam bila u osmom mjesecu trudnoće, napala da zlostavljam svojeg sina jer je on eto, imao tantrum, a ja sam ga držala za ruku da ne pobjegne jer ga ne bih mogla sustići i uloviti.  Ostali – mame koje ostave komentar “zašto si uopće rodila” jer si napisala kako ne uživaš u ljetu od kada imaš djecu.  Ostali – koji jednoj samohranoj majci bahato idu objašnjavati da ona, pravno gledajući, nije samohrana majka jer je otac djeteta živ, iako svoje dijete nije priznao niti sudjelovao u njegovom podizanju. Mislite li da se ta ista majka kitila epitetom samohrane kao da je to nešto popularno?

Zašto je danas društveno prihvatljivo da se svatko koristi demokracijom na način da se pljuje po svima i svemu? Zašto se ta jeb* demokracija (oprostite na psovki, ponijelo me, a i danas je mjerilo čitanog teksta čim više najgnjusnijih psovki) svodi na “pljuvanje” i kritizitanje drugih? Zašto se ne potrudimo biti bolji jedni prema drugima? Zar je moguće da živim s rozim naočalama kada zaista vjerujem da se može stvoriti jedna pozitivna zajednica gdje ćemo se međusobno podržavati i poštivati, iako se ne moramo slagati u svemu? Mene su učili – ljubi i njeguj svoje, a poštuj tuđe…

SONJA @littlemisstwiggyblog

Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena.  Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.

Što za tebe znači biti majka? Biti nježna i puna strpljenja, biti kaotična i uplakana bez ikakvog razumnog razloga, biti savršena i nesavršena, biti umorna i puna energije istodobno. Biti najsretnija na svijetu u kaosu majčinstva.

Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Može se preživjeti i sa par sati sna. Teško je, ali predivno. Ne moraš sve sama, iako možeš apsolutno sve sama. Prihvati samo onu pomoć koja će tebe umiriti. Mirna i sretna mama znači i sretno dijete. I sretan muž.

Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj? Otkačena.

Objava NA VJETROMETINI OSTALIH pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjedim tako prošli tjedan na plaži, uživam u tihoj igri svojeg dječaka, dok drugi mirno spava pored mene i razmišljam. Prošli mjesec, osim što je obilježen kao mjesec majki, obilježen je i kao mjesec upisa u vrtić. To je bila glavna tema razgovora u svim parkićima i eventualnim druženjima roditelja. Hrvatski vrtići, engleski vrtići, francuski vrtići, njemački vrtići… Majko mila koliko etiketiranja. I koliko etiketiranja kada kažem da sam upisala svoje dijete u obični vrtić gdje će se igrati i učiti disciplini. Neće pričati na španjolskom, francuskom ili starogrčkom.

Možda sam ja bedasta, ali sve mi se čini da nabijamo svojoj djeci tempo koji nama nikada roditelji nisu nabijali, pa eto nas danas – obrazovani, normalni, snalazimo se u životu, zarađujemo, pismeni smo. Sjedim za jednim ručkom, preko puta nas sjede baka i djed sa svojim petogodišnjim unukom. Izrazito simpatični i poprilično glasni. U jednom trenutku, usred igre mojeg trogodišnjaka i njihovog petogodišnjaka, baka ga je upitala “J, ako ti imaš pet autića, a L ima šest, koliko je to ukupno autića?” Nisam podignula pogled, pravila sam se da ne čujem, jer znam da će dječak točno odgovoriti. Kada je dječak točno odgovorio, osjetila sam pogled bake kojim traži moje divljenje. Razumijem. I ja se ponosim svojim bistrićem. Ponosna sam na sve što je kroz igru, do sada, naučio. Puno više nego što sam ja u njegovoj dobi znala. Ali, nemam potrebu (ispričavam se na izrazu) preseravati se pameću svojeg djeteta. Što time postižem? Dižem svoj ego? Jer, mojem djetetu ego ne treba dizati. Hvalim ga za sve novo što nauči, sve novo što otkrije. Hvalim ga za dobro djelo, hvalim ga za lijepu riječ.

Naši bistrići odgovaraju kao iz pištolja na takva pitanja i ne traže aplauz. Taj aplauz i naklon tražimo mi. Zašto? Zašto je danas biti roditeljem postalo natjecanje? Jer je upravo tako. Od trenutka kada se rode – u prakiću kreće štafeta čije dijete je brže sjelo, propuzalo, prespavalo noć, pokakalo se u tutu, onda kada se osnovne funkcije nauče, kreće štafeta učenja brojeva, abecede, par stranih jezika… Sve je to sasvim OK kada je u granicama normale i kada roditelji ne dođu u parkić i onda se razbacuju pameću i znanjem svoje djece, a pogotovo kada uspoređuju. Što time dokazujemo? Da smo mi bolji roditelji jer je naše dijete naprednije ili pametnije? Kakvi smo mi to egotriperi postali?

Znate li što ja želim svojoj djeci? Želim im da uživaju, želim da se igraju, da se igraju najmaštovitije što mogu, želim im bezbrižno djetinjstvo. Želim da moje dijete uživa u vrtiću, želim svakako da nauči koliko god može kako bi mu bilo lakše u školi, ali i ako ne nauči u vrtiću, naučit će u školi, pomoći ću mu, bit ću tu za njega. Bit ću tu za obojicu onako kako su i moji roditelji bili tu za mene. Da se razumijemo, nikako ne mislim da su roditelji koji odaberu “ambicioznije” vrtiće iskompleksirani i opterećuju svoju djecu nepotrebno, nikako to ne mislim. Svatko zna najbolje za svoje dijete. Ali nikada neću prestati vrtiti očima na one koji imaju potrebu na sve trube hvaliti i razbacivati se i natjecati s drugima, a takvih je sve više. Svoje dijete želim obrazovati zbog njega, a ne zbog drugih i definitivno ne zbog aplauza u parkiću. A hoće li znati zbrajati i oduzimati ili hoće li pričati 3 strana jezika prije škole? To mi je sasvim nevažno. Moje spužvice će sve to na vrijeme naučiti, a do tada im želim bezbrižnu igru.

SONJA

Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena.  Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.

Što za tebe znači biti majka? Biti nježna i puna strpljenja, biti kaotična i uplakana bez ikakvog razumnog razloga, biti savršena i nesavršena, biti umorna i puna energije istodobno. Biti najsretnija na svijetu u kaosu majčinstva.

Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Može se preživjeti i sa par sati sna. Teško je, ali predivno. Ne moraš sve sama, iako možeš apsolutno sve sama. Prihvati samo onu pomoć koja će tebe umiriti. Mirna i sretna mama znači i sretno dijete. I sretan muž.

Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj? Otkačena.

Blog: Little Miss Twiggy
Instagram: @littlemisstwiggyblog

Objava POSTAJEMO LI GENERACIJA (PRE)AMBICIOZNIH RODITELJA? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svibanj je mjesec mama. I ove godine smo ga obilježili brojnim projektima upravo na temu majčinstva. Jedan od proejkata bila je i druga konferencija Mame&Klinci u muzeju Mimara, pod pokroviteljstvom predsjednice Kolinde Grabar Kitarović. Što je cilj ove konferencije? Okupiti mame i podariti im znanje i iformacije koje će im pomoći, ali i koje će ih insipirirati na životnom putu zvanom mjačisntvo.

Ovogodišnja top tema bila je vršnjačko nasilje i kako ga spriječiti. Danas su djeca sve više izložena nasilju, ali i postaju nasilna, zato je odgoj empatične djece najbolji odgovor. O tome kako odgojiti empatično dijete govorili su mnogi stručnjaci među kojima je i prof. sc. dr. Vesna Bilić koja se već godinama bavi ovim problemom, Swea Jelić Tuščić iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih Grada Zagreba, te Anamarija Vujić iz udruge Hrabri telefon uz spisateljicu Rosie Kugli.

Na konferenciji mame su uživale u čak 5 panela zanimljivih tema na kojima su, uz stručne osobe, sudjelujovale i mnoge poznate mame kao što su Ana i Snježana Rucner, Lana Klingor Mihić i Lana Pavić koje su nastojale inspirirati mame pričom zašto je super imati troje djece i kako uklopiti majčinstvo i karijeru.

Jedan od panela bio je i u znaku Supermama, gdje su naše supermame blogerice Anamarija Milković (Anne Modern Mom), Jelena Slade (@ja.sam.vam.tu) i Sandra Krstev Barać (Svijet za 5 – putovanja s djecom) pričale upravo o tome kako je to putovati s djecom.

Među inspirativnim pričama, osim naših mama, pronašla se i naša Eva – Nepopolna mama. Osim što je ohrabrila sve mame, i nama je izazvala val emocija svojom pričom.

Kroz predavanja i radionice mame će otkriti kako se nositi s ispadima bijesa i kako koristiti dječji jezik (Iva Brčić), što je pametna prehrana (Hrvojka Becker), zašto mame treba imati pravo na sebe (Nadja Skazlić),  kao i o tome kako djeca koriste naše slabosti (Maja Vučić).

*foto-Bojan Zibar; Davor Puklavec Pixdell

Objava KONFERENCIJA MAME&KLINCI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Glavni razlog zašto sam pokrenula blog i počela pisati o majčinstvu jest zato što se o toj temi piše ili previše idealistično (majka je puna ljubavi, uvijek sve smireno objašnjava djetetu, nije umorna i dom joj izgleda savršeno) ili previše negativno (majčinstvo je iscrpljujuće, a volimo djecu jer su naša, ali inače samo smetaju našim zamislima i onome što bi zapravo htjele raditi).

Često kod mama blogerica naiđem na rečenicu Majčinstvo je najbolja stvar koja mi se u životu dogodila, ali… To ali može biti na mjestu. No prije mi zvuči kao da se s prvim dijelom branimo zbog onoga što slijedi nakon ali.

Pa budimo iskreni. Majčinstvo nije najljepša stvar koja nam se u životu može dogoditi. Jer, tko bi još htio biti iscrpljen? Tko bi još htio imati manjak vremena?! Ne za neki hobi ili druženje, nego za osnovne životne potrebe, za tuširanje i pranje zubi, za jelo?! Tko bi htio da mu se mlado i više-manje utegnuto tijelo rastegne i pretvori u “ljigiće”, kako kaže moja mala nećakinja?! Tko bi svjesno htio biti na raspolaganju 24/7, čak i kad je bolestan?! Pa ja baš i ne bih.

Ali to se sve ipak dogodilo. I bez obzira na to želim još djece. A ako i ne želim, svejedno sam sretna što sam mama. Vjerujem, kao i sve druge mame. Ne samo zbog dječjeg osmijeha, zbog njihovih slatkih obraza, iskrenih zagrljaja i svih ostalih osjećaja koje u nama bude naša djeca.

Ono zbog čega volimo biti majke upravo je ono što majčinstvo čini teškim. Možda toga nismo ni svjesne, ali sebedarje i žrtva koju podnosimo radi naše djece jest ono što nas ispunjava do te mjere da možemo reći da je majčinstvo najbolja stvar koja nam se dogodila. I baš nas to mijenja u bolje osobe. Često na početku teško prihvaćamo te promjene. Možda se čak i borimo same sa sobom. Možda se osjećamo kao da gubimo dio sebe i čeznemo za svojom osobnošću prije djece.

Ako se tako osjećaš, nadam se da ćeš ubrzo shvatiti koliko si postala bolja osoba otkada si majka. Da ćeš se pomiriti s teškoćama koje majčinstvo donosi. Čak naprotiv, da ćeš ih dočekati s osmijehom! To je prava čar majčinstva. To je sloboda za ljubav. To si bolja ti!

P.S. Ovo uopće nije tekst o lijepim i manje lijepim stranama majčinstva s početka

MAGDALENA

Mama kojoj je uzor Supermama Marija. Pleše sa svojim raspjevanim dečkima – bubačem s puno kose i njegovim tatom, te voli šale na račun svog prezimena. Po struci profesorica engleskog i njemačkog jezika i književnosti. Nesavršena perfekcionistica, racionalna emotivka, pomalo uštogljena, ali veselog duha. Uživam u čitanju knjiga, flatlay fotografijama, proučavanju katoličanstva, ispijanju kave kroz cijeli dan, organizaciji i odlascima po restoranima s mužem. Razmišljam u hashtagovima i sanjam o velikoj obitelji. Na blogu pišem o braku i majčinstvu iz vjerske perspektive, a ponekad i o sasvim običnim životnim situacijama.

Blog: Mama pleše
Instagram: @mamaplese

Objava MAJČINSTVO (NI)JE NAJBOLJA STVAR KOJA MI SE DOGODILA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dani upisa u vrtić je iza nas. Za svakoga roditelja pomalo stresan trenutak, u glavi košmar jer imamo 1001 pitanje, a u tom trenutku ne pronalazimo niti jedan odgovor. Koliko god sam se radovala vrtiću, toliko sam ipak htjela da sporije vrijeme dođe do toga dana. Prošle godine u ovo vrijeme su nas zvali na naš prvi intervju. Iskreno, nije mi bilo svejedno, obzirom da se radi o djetetu s poteškoćama u razvoju, 2,5 godišnjak koji još samostalno ne hoda, samostalno ne jede, a vokabular je bio sveden na minimum.

Nekoliko mjeseci prije upisa u vrtić bila sam u jednom kozmetičkom salonu na tretmanu pritom slušajući konverzaciju jedne klijentice i kozmetičarke. Klijentica je zaposlena kao odgajatelj u gradskom vrtiću i dotakla se teme upisa. Razgovor je išao u smjeru da odgajatelji nisu oduševljeni ulaskom u grupu djeteta sa poteškoćama u razvoju. Razlog? Nisu dovoljno educirani na rad sa djecom s poteškoćama i zato jer “zdravoj” djeci oduzimaju mjesto u vrtiću. Ovo nije prva zaposlena osoba u vrtiću za koju znam da ima isto takvo razmišljanje. Iskreno, ne znam kroz koje edukacije, programe, predmete na fakultetu prolaze osobe za odgajatelja u vrtiću. Znam da je svatko dijete drugačije, bilo ono sa poteškoćama ili ne. U tim trenucima nije mi bilo lako. Nisam osuđivala, samo sam se pitala je li  ispravno upisati svoje dijete u grupu gdje odgajatelj, po njenim riječima, nije educiran i koji odmah na prvu dijete sa poteškoćama želi izbaciti iz kolektiva, a da mu nije dala niti priliku, ni najmanju šansu. Kako smo u to vrijeme provodili svakodnevno dane na vježbicama u specijalnoj bolnici za zaštitu djece s neurorazvojnim i motoričkim smetnjama Goljak, tražila sam preporuku tj. savjet stručnjaka za mišljenje o upisu Lu u redovni vrtić, obzirom da su ga već dobro upoznali kroz dvije godine svakodnevnih terapija. Upis u vrtić je bila njihova najveća preporuka, obzirom da je već bio pred prohodavanjem, mentalno je jak, svjestan svoje okoline, te uključivanjem u kolektiv sa djecom će mu svakako biti bolji poticaj od bilo kakve sljedeće terapije. Ok, imalo mi je sve to smisla.

Došao je i taj dan, dan intervjua. Može doći samo jedan roditelj na razgovor sa djetetom. Zašto?? Upitnici nad glavom???? Ne znam ni dan danas odgovor zašto je takvo pravilo. Dogovorila sam se s suprugom, idem ja. Moram se posložiti sama sa sobom, duboko udahnuti, smiriti se. Bila sam uvjerena da me čeka puno pitanja, te milijun i jedan razlog zašto Lu nije kandidat za vrtić. Ima li u tim trenucima smisla započeti razgovor da ih razuvjerim??! Forsirati upis vlastitog djeteta u vrtić gdje s druge strane stručni tim nije dao zeleno svijetlo?! Iskreno, mozak mi je izgorio.

Primio nas je tim stručnjaka na razgovor, od odgajatelja do logopeda, defektologa, pedagoga, zdrastvenog djelatnika. Ušli smo u sobicu koju su opremili igračkama i odmah su počeli konverzaciju sa Lu. Atmosfera u zraku je bila pozitivna, smirena, opuštena, sve oči bile su upućene prema Lu i svaka od njih na licu je imala osmijeh od uha do uha. Evo i sada se sva naježim kada se sjetim te divne atmosfere. Mogu reći bez imalo skromnosti da ih je Lu na prvu osvojio. Nakon Lu šarma, krenula su pitanja za mene. Pomislila sam, evo ga, to je taj  trenutak sa milijun i jednim pitanjem. Pitanja su bila uobičajena. Od prehrane, do davanja paracetamola u slučaju temperature, alergije, broj telefona za kontakt…. Nakon toga dali su mi prostora da ih više upoznam sa Lu, prepričavajući im njegov dan, doseg njegovog osobnog razvoja. Prvo što sam im rekla da ne hoda samostalno i vide li u tome problem?! Zašto, nema nikakvih problema što ne hoda, dapače druga djeca ce ga motivirati da što prije prohoda. Skratit ću, oni nisu vidjeli niti najmanji problem zašto dijete sa DS ne bi bio upisan u redovni vrtić, po programu za koji se roditelj odluči, naravno konzultirajući se sa stručnim timom. Mi smo se odlučili za program Montessori, da još pobrusimo Lu finiju motoriku.

Nakon sigurno 45 min. razgovora i igre, pozdravili smo se i sa pozitivnim dojmom vratili se kući. Nakon nekog vremena, točnije kroz mjesec dana smo saznali da je Lu primljen u vrtić po programu Montessori, po uvjetima kako smo se dogovorili. 

Došao je i taj dan, prvi dan vrtića. Sjećam se da sam pucala od ponosa zato što je moj, a s druge strane je prevladavao strah. Izmješane emocije. U grupi su dobili treću tetu koja je zadužena za troje djece sa poteškoćama u razvoju i među njima je bio i moj Lu. Već drugi dan je počastio svoje nove prijatelje sa pjesmom i plesom. Nakon prilagodbe, sve ovisi o danu, nekada bi odbijao ići u vrtić, a ponekad bi ostao bez ikakvog problema. Gledajući svog frenda Bornu kako trči i napucava loptu, Lu je već nakon niti nepunih mjesec dana samostalno hodao.

Od nove školske godine ide u stariju vrtićku grupu. I ove godine smo bili na razgovoru sa stručnim timom, gdje smo dogovorili kako ćemo dalje, a šta je najbitnije, gledajući što je najbolje za tog malenog dječaka koji je pun života, željan istraživanja, igre kao i svi ostali. 

Objava MUKE PO VRTIĆU – U GLAVAMA RODITELJA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.