SUPERMAME

POSLOŽENI ŽIVOT

Prije nekoliko godina mislila sam da se nikad neću udati niti imati djecu. Mislila sam da nisam “taj tip”. Nisam nikad maštala o svom vjenčanju, djecu sam voljela, ali nisam žudila za svojom. Čak me nedavno jedna prijateljica s faxa na to i podsjetila. Rekla mi je da ja baš nisam bila “majčinski tip” i da se jako iznenadila kad sam rodila. Valjda me zato i pitala “Vama se Korana dogodila, jel da?” Svi koji znaju mog dragog i mene pretpostavljaju da nam se zalomilo jer smo u tom trenutku bili jako malo zajedno. Točnije, 6 mjeseci. Ali ne, nije nam se zalomilo. Već nakon dva mjeseca veze, opijeni zaljubljenošću, počeli smo maštati o našem djetetu, a ja nisam mogla vjerovati da mi se rađaju takvi osjećaji. Tada nam se…

HRVATSKA SUPERMAMA U NORVEŠKOJ: TRUDNOĆA

Bila sam u posjetu obitelji u Hrvatskoj kad sam saznala da sam trudna. Iako sam očekivala tu vijest, ništa me nije moglo pripremiti najveće iznenađenje života kad su se nakon samo nekoliko sekundi pojavile te dvije vodoravne plave crtice . Taj prvotni koktel emocija, vjerujem, poznat je svakoj mami. Kad su se prvi dojmovi malo slegli, dogovorila sam i prvi posjet ginekologu. On mi je samo potvrdio ono što su čak dva testa za trudnoću pokazala ranije taj tjedan – nije bilo sumnje, za devet mjeseci postat ću mama! Sreći nije bilo kraja!

ŽIVOT NA MORU

Plaža! More! Sunčanje! Kupanje! Moving! Događanja! Ljetooo! Obožavala sam to godišnje doba. Zašto je ova rečenica u perfektu? Zato što ga ove godine ne obožavam. Što se to dogodilo da ga sad manje volim?! Djeca, dogodila su se djeca. Već i vrapci na grani znaju da kad imaš malu djecu nema izležavanja na plaži, nema bezbrižnog kupanja i plivanja, nema sunčanja i ophođenja raznoraznih događanja.

LJUDI OD PAMUKA

Nemojmo se lagati. Nikoga ne mijenja roditeljstvo ako sam nije spreman mijenjati se, biti uzvišeniji od svoje okoline. Je, utjecalo je na mene to što sam imala žgaravice, otečene noge, mučnine, vrtoglavice, bolne zglobove, patila od nesanice i migrene, upale carskog reza itd. 🙂 No, nije roditeljstvo uvjet zrelosti. Zreli možemo biti za bilo što; samostalan život, borbu za vlastita uvjerenja, ostvarenje svojih snova, vršenje određene dužnosti. Ne mora netko biti roditelj da bi bio zreo, samodostatan, kompletan i odgovoran. Dapače. Bezbroj je primjera u kojima upravo roditelji nisu takvi. Pa umjesto da veličamo (ili kritiziramo) isključivo roditelje separirajući ih time od onih koji to nisu, ‘ajmo veličati ljudsku rasu. Ili ju korigirati gdje je moguće. 

“NE, NE, NE” OLIMPIJADA

Kod nas je u tijeku veliko natjecanje – tko će više puta u danu reći Ne!, Ne to! ili Neću. U igri smo moj dragi i ja protiv naše Korane. Dosta je napeto, iako je Korana zadnjih par dana preuzela vodstvo. U samo sat vremena 22 puta izrekla je (vrlo glasno i sa stavom) NE !! A dobila je i dodatna dva boda jer je, nakon mog upozorenja, zastala, pogledala me duboko u oči i tiho, s malim smiješkom rekla „E neću.“

KAKO SAM PRONAŠLA VRIJEME ZA SEBE I SVOJE HOBIJE

Dok nisam postala mama, život mi se sastojao od tada meni bitnih stvari. Putovanja, kave, treninzi, izlasci, vrijeme posvećeno samo meni i mom dragom. Imala sam vremena napretek skrojiti si dan onako kako ja želim. U svojih 30 godina nekako sam odgađala baš ovaj period života. Možda sam bila sebična jer sam mislila malo više na sebe u tom trenutku, ali iskreno, nije mi žao. Proputovala sam dio svijeta, pogotovo zadnjih par godina kad sam se zaposlila. Istrčala sam 3 polumaratona.  Iako sam nakon prvog rekla da nema šanse da ponovim to. Izgradila karijeru. Ne do te granice do koje sam htjela, ali i to ću sad. Još malo. Jednog dana se sve promijenilo. U život nam je ušla jedna djevojčica. Djevojčica toliko prekrasna da sad moj život stvarno ima…

DEMISTIFIKACIJA SUPERMAMA

Ja nisam supermama. Super nisam, a mama sam zahvaljujući nevidljivoj božanskoj energiji koja me blagoslovila u trenutku kad sam to poželjela, kako bi naši životi i ovaj svijet bili obogaćeni za jedno prekrasno biće za koje sam sigurna da će mnogo dati svijetu. Međutim, licemjerno bi bilo reći da sam supermama. Baš zato što nisam supermama, sam super. Ja sam kaotična i smirena, uplašena i hrabra, nervozna i strpljiva, slaba i jaka, uredna i neuredna, nasmijana i uplakana, odmorena i mrtva-umorna. Sve sam to ja, kao i svi ljudi uostalom. Ja ne čitam knjige o odgoju, ja nisam članica grupa mama, ja odgajam instinktom i unutarnjim glasom. Ja ne pohađam tečajeve o dječjoj prehrani, ja ne moram čitati o štetnosti i dobrobitima cjepiva, o tome koliko treba dojiti, kad dijete…

AH TO CIJEPLJENJE!

Ovu bih temu nazvala kontroverznom. Zašto? Zato što izaziva toliko burnih reakcija i onih koji su za cijepljenje i onih koji su protiv cijepljenja, burnije od Thompsonova pjevanja na dočeku Vatrenih (jer pjevanje se brzo zaboravlja i ne utječe ni na čiji život, a s cijepljenjem naravno nije tako). Ovdje neću pisati o tome trebaju li se djeca cijepiti ili ne, što ako se ne cijepe ili cijepe. Pisat ću o mukama roditelja koji se u svim današnjim informacijama o cijepljenju izgube i ne znaju što bi, a svi oni žele svojoj djeci najbolje, a mislim tko ne želi. Jedan od tih roditelja sam i ja.

KAD ĆE DRUGO DIJETE?

Ova rečenica odzvanja u mojoj glavi zadnjih pet godina. Vjerojatno čim mi je sin prohodao, ovakva pitanja postala su uobičajena i svakodnevna. Pitali bi me oni koji me poznaju i oni prolaznici koji valjda nemaju pametnijih pitanja pa pitaju takvo pitanje. Ježim se od takvih pitanja, to pitanje ne mogu više čuti. Negdje sam čula da 90% razgovora između ljudi započinje o vremenu i vremenskim (ne)prilikama, pa što i mene ne pitaju o vremenu, mogla bih satima o vremenu pričati, ali nažalost nisam te sreće, pa mene pitaju to famozno pitanje: KAD ĆE DRUGO DIJETE?