Dugooo sam čekala taj trenutak, taj osjećaj kad ću napokon reći imam vremena za sebe i vremena za posvetiti se samoj sebi. Vrijeme u kojem ću bezbrižno lutati po stanu, tražeći si posla, kojeg uvijek imaš ili jednostavno sjesti na kauč i samo predahnuti. Zadnjih šest godina mog života proletjele su u trenu. Istina je kad kažu da kad si stariji godine sve brže idu, iako bih ja otkad sam rodila htjela da vrijeme uspori. Da upijem svaku trenutak proveden s njim, jer neću se ni okrenuti a moje malo čudo odlepršat će iz kuće. A do tada, uživam, uživam u svakoj minuti provedenim s njim i svakoj minuti kad sam bez njega. Jer sad je napokon došlo moje vrijeme.

Vrijeme u kojem kuća više ne odzvanja stalno: „Mama, mama, mama!“ Nego je aktualno: „Tata, tata, tata! Idemo igrati nogomet! Daj, tata idemo!“ Samo ću reći: NAPOKON! Napokon da više nisam ja u centru pažnje, nego tata. Napokon je tata u prvom planu, a mama je za sve ostalo tu. Napokon njih dvojica bez mene idu vani na igralište igrati nogomet.  Napokon sam dočekala malo mira dok pokušavam brzo sve pospremiti i da se sve čini tip-top. Naravno, uvijek je tu bio tata, ali sad su si oni veliki frendovi i baš su se kliknuli u najvažnijoj sporednoj stvari u svijetu: NOGOMETU! Igralište je postalo njihovo omiljeno mjesto u kojem se svakodnevno rekreiraju. Odnosno tata se rekreira, a sin crpi zadnje atome snage, jer nakon nogometa jednostavno utone u san.

A mama? Mama nekad čita časopise, nekad sprema veš, nekad istovremena kuha i sprema stan, uglavnom iako nikad nema odmora, zapravo je to odmor. Biti sama malo u stanu i uživati u tišini i samoći. Samo mi je to nekad potrebno – tiiiiiišina. Ponekad čak osjećam grižnju jer nisam s njima, bojim se da neću nešto prepustiti, ali onda se brzo vratim u realnost i kažem si da je sad njihovo vrijeme, a moje vrijeme počinje čim iziđu s kućnog praga. Išla sam nekoliko puta s njima na igralište, ali to je za mene potpuno gubljenje vremena, jer ja ih samo gledam dok si oni napucavaju u gol, a ja razmišljam što sam sve mogla napraviti da sam samo ostala kući.

Zato drage moje mame cijenite svaku sekundu provedenu s njima, ali i svaku sekundu bez njih. Nisam sebična kad kažem da  svaka mama zaslužuje možda sat vremena dnevno ili nekad 10 minuta dnevno ne biti samo mama, nego biti i žena. Žena koja jede posljednje ostatke čipsa ili čokolade dok nema djece, žena koja si lakira nokte s jednom rukom, a s drugom rukom telefonira, ili žena koja shvaća da je potrebno samo predahnuti od svakodnevnih obaveza kako bi na taj način jednostavno napunila baterije za ostatak dana.

Zato ja svaki svoj #momtime iskoristim, nekad radeći nešto korisno, ali nekad samo odmarajući svoj um i tijelo. I nisam zato nemajka što uživam u svojoj slobodni.

SARA @sara.astrid_m

Objava VRIJEME ZA MENE pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kod mog malca i mene nije dugo trajala faza „mirne kave s prijateljicama“. Beba spokojno spava u kolicima, a mama pije kavu…sad mi to zvuči kao da se događalo prije sto godina…zapravo, toliko mi je to u magli da uopće nisam sigurna jesam li o tome samo maštala ili se to zaista nekad i dogodilo… Bogu hvala, beba raste, sve je glasnija i sve joj je dosadnije na jednom mjestu, tako da su se kave u gradu prorijedile na one slučajne kad malac zaspi u kolicima. Ne moram onda ni objašnjavati da nikad nisam ni pomišljala ići s njim u, primjerice, kazalište ili ljetno kino. Čemu kvariti ugođaj drugima? Ne lažimo se – čemu kvariti ugođaj sebi i zašto bi netko uopće vodio bebu u ludi izlazak do 22 h?!

Šalu na stranu, malo je reći da me zaintrigirala objava koju sam nedavno vidjela na društvenim mrežama: „Ciklus klasičnih koncerata za roditelje i djecu od 0 do 6 godina: Harfa“. Molim? Jesam li dobro pročitala? Netko organizira koncert za bebe? Koncert harfe? U Splitu???

Oduševljenje se samo povećalo kad sam saznala da je cijeli program „Odgoj s glazbom: Musica“ za predškolsku djecu, koji se sastoji od različitih radionica i koncerata, pokrenula mlada majka, akademski obrazovana glazbenica. Nije mi trebalo puno da njenu ideju odlučim prenijeti supermamama diljem Hrvatske.

Lana Marasović Krolo akademski je obrazovana glazbena teoretičarka koju je krajem studija zaintrigirao rad slavnog njemačkog skladatelja i glazbenog pedagoga Carla Orffa, točnije njegovo učenje o glazbenoj pedagogiji.

„On kaže da svi imaju pravo na glazbu, kako odrasli, tako i djeca. Tvrdi da nema djeteta koje je rođeno bez dara te ističe kako se dar razvija i kako svatko ima mogućnost razvijati svoj dar. Kako sam dublje ulazila u njegovo učenje, tako sam htjela saznati još više. Posvetila sam toj temi svoj diplomski rad, krenula na brojna usavršavanja u inozemstvu… Nisam propustila ni važnu edukaciju koja se održavala u Austriji dok sam bila na porodiljnom, i to zahvaljujući razumijevanju i potpori mog muža; nas dvoje smo pošli na put s 8-mjesečnim djetetom kako ne bih propustila tu jedinstvenu priliku. Danas putem interneta razmjenjujem ideje s kolegama iz cijelog svijeta koje sam upoznala na različitim edukacijama. Nama se na tim radionicama ništa teoretski ne objašnjava, već fizički radimo – pjevamo, plešemo…a tek nakon toga trebamo posložiti u glavi sve što se dogodilo i pronaći način kako to iskoristiti… Vratimo se s edukacija s brdom ideja koje treba isfiltrirati da bi se dobio način kako to prezentirati djeci…“

Lanu su sva profesionalna usavršavanja inspirirala i potaknula da u rodnom gradu pokrene inovativni glazbeni program za predškolsku djecu: „Vođena Orffovom naukom, krenula sam u realizaciju svoje ideje kako bih popravila stanje zanemarenog područja glazbe za predškolsku dob. Pokrenula sam redovni program „Odgoj s glazbom: Musica“, u kojem djeca jednom tjedno sudjeluju na radionicama na kojima se upoznaju s različitim instrumentima, plešu, sviraju, oslikavaju klasičnu glazbu… Sve navedeno ima puno dublji smisao nego što na prvu izgleda! Primjerice, pri oslikavanju glazbe, u kojem surađujemo s akademskom kiparicom Anjom Rakidžijom, djeca kistom izražavaju svoje osjećaje, dok pri upoznavanju s instrumentima dolaze u dodir s različitim kulturama. Korsistimo se tzv. Orffovim instrumentarijem, odnosno instrumentima poput štapića, marakasa, kastanjete i raznih udaraljki, koji proizvode zvuk neodređenog tona, a potom instrumentima s određenom razinom tona, poput ksilofona i metalofona. Glazba je djeci prirodno urođena i pokreće ih, a instrumenti ih očaravaju. Na našim radionicama rađaju se novi svjetovi i oslobađa se um! Nije nam cilj da djeca koja sudjeluju postanu glazbenici, već da napreduju u svemu što mogu, dakle cijelim svojim bićem, a ne samo glazbeno!“

Osim radionica, pokrenuti su i ciklusi koncerata klasične glazbe, na kojima djeci sviraju glazbeni akademici. Prisustvo roditelja djece do 4 godine obvezno je na svim radionicama, a na koncertima je obvezno za sve dobi; naime, Lana navedeni program smatra kvalitetno provedenim vremenom roditelja i djeteta pa želi da su i roditelji prisutni. Djeca se na koncertima ponašaju prirodno i nitko ih u tome ne sputava – mogu slobodno plesati, pjevati, plakati, spavati… Uza svu zabavu, istraživanja su već odavno pokazala da djeca kroz Orffove metode pristupa glazbi razvijaju i svoje glazbene sposobnosti, koncentraciju, socijalizaciju, verbalne i neverbalne, odnosno govorne i pokretne sposobnosti.

„Cilj mi je zaljubiti djecu u glazbu. Od početka sam znala da ideja o takvom programu mora upaliti – toliko je dobra da ne može biti neuspješna! Zaista osjećam da je ovo dobar put. Djeca prepoznaju glazbu, čak bolje nego odrasli. Ne treba ih se sputavati – djeca glazbu izražavaju pokretom te ju mogu upoznati i zavoljeti samo ako im se odvežu ruke. Štoviše, ja se zabrinem ako neko dijete ostane sjediti dok sluša glazbu“, ističe Lana.

Vrlo joj je važno bilo i da struka prihvati njenu ideju: „Struka me podržava i to mi je zaista bitno! Bilo mi je potrebno da prepoznaju dubinu toga što radim. Bivši profesori mi šalju svoje unuke, a kolege nude suradnju i sudjelovanje, što me čini sretnom, kao i to što se i roditelji i djeca rado vraćaju!“

Uz ovaj program, Lana vodi svoje grupe i u Montessori vrtićima, a ističe da su joj i obitelj i prijatelji ogromna podrška te da se bez njihovog uskakanja za čuvanje sinčića ne bi uspjela uhvatiti u koštac s realiziranjem svoje ideje i svih poslovnih planova: „Ne može mi ne ići kad su mi svi tu! Svi se nude, svi ga žele čuvati…čak i svekrva mi je predobra!“, reče Lana i ostade živa

Ja vam za kraj samo mogu reći da jedva čekam da mi se sin uozbilji i izvede me na koncert harfe jer, kako supermama Lana kaže: „Glazba je igra, ali vrlo ozbiljna igra!“

ROMANA @jadna.ti.san.

Vodeći se dobrom starom „Manje grintanja, više rintanja!“, pokušavam pretočiti svoju strast za kreativnošću u ideje koje pozitivno dotiču ljude. Volontiranje me oblikovalo u osobu kakva sam danas. Suosnivačica sam Kluba mladih Split, u kojem sam zaposlena kao voditeljica projekata za neformalno obrazovanje mladih. Nadahnjuju me proaktivni, a jednostavni ljudi. Uživam ih otkrivati drugima. Najspokojnija sam u prirodi. Ne volim filtere, namještene kadrove ni umjetne emocije. Moja razmišljanja o kaotičnim trenucima mlade žene koja tek počinje pojmiti težinu nebavljenja samo samom sobom možete pratiti na Instagram profilu @jadna.ti.san. Nadam se da će mi uvijek biti važnije biti, doživjeti i naučiti nego imati.

Objava SUPERMAME KOJE ČINE PROMJENE: Lana Marasović Krolo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam na jednom profilu popratila odličnu anketu u kojoj su žene raspravljale što bi sve radile ‘da muškarci imaju zabranjen izlaz nakon 9 navečer’. Nije se radilo o ničem ekstremnom, samo na iznošenju onoga što bi žene voljele raditi ‘po noći’, a sada se baš i ne usuđuju zbog brige za vlastitu sigurnost. I dok sam čitala banalne odgovore, srce mi se paralo jer je bilo vrlo očito da žene i muškarci nikada neće živjeti u istom svijetu. I prečesto se čini da smo mi samo gosti u njihovom.

Kako je mene, tako je isto to pitanje zaintrigiralo i supermamu Sonju, ali odgovori u njenoj anketi bili su ipak malo drugačiji. I ne samo drugačiji – dobila sam dojam da je puno žena prevrnulo očima jer se ‘eto opet napada naše muževe’. Što apsolutno nije istina i takvim stavom se samo pokazuje da se apsolutno ne razumije tema o kojoj se govori. Kao i da se ne razumije stanje u društvu. Pa eto, dopustite mi sada da budem banalna i po cijenu osuđivanja s čitateljske strane.

Za početak, važno je shvatiti da se u svakom pokretu koji govori o ženskoj nesigurnosti u muškom svijetu (najpoznatiji je #metoo) ne napada normalne dečke, muškarce i očeve. Jednako kao što se ne tvrdi da je svaki muškarac potencijalni silovatelj. Nitko ne tvrdi da muškarcima treba zabraniti izlazak nakon devet sati ili da trebamo režati na vlastite muževe jer znamo da postoje poprilično problematični pojedinci njihovog spola. To bi bilo suludo. I ne bi bilo puno drugačije od klasičnog lova na vještice.

Ono što ovakvi dijalozi pokušavaju postići je – otvaranje očiju. Istina, ako ste odrasle u malom gradu u Hrvatskoj, okružene poznatim ljudima, živjele s roditeljima, a onda odmah uselile kod muža, lako je moguće da se zaista nikada niste osjećale ugroženo. Iako teško vjerujem u to. Ali čak i ako zaista niste – zar vam nije palo na pamet da je vaše poricanje problema možda uvredljivo za sve one koje ne vode takav život?

Jer se vodite stavom ‘ako se nije dogodilo meni, nije se dogodilo nikom’.

Sjećam se situacije kada mi je bilo studentskog doma preko glave i kada sam odlučila da MORAM prijeći u garsonjeru. Ne znam kako i s kojim parama, ali bilo mi je dosta cimerica i kompromisa i zajedničkih wc-a i konstantnog falšanja klapskih pjesama pod prozorom. Uvijek sam prvo uočavala detalje koji su bili vezani uz moju sigurnost i uglavnom je bilo normalno da se svugdje pronađe ‘potencijalni problem’. Niti na jedno gledanje stana nisam otišla sama. Nikada. Mislite li da su moji prijatelji vodali drugog frenda za rukicu da ne ulaze u stanove nepoznatim ljudima? Ne bih baš rekla. Kap koja je prelila čašu bio je stan u kojem sam uočila vrata koja vire kraj ormara, gotovo nevidljiva. Vrata koja su bila prolaz u vlasnikov stan (!!!), ali ‘ne brini, uvijek su zaključana’. Kako molim?!

S tim da sam u tom periodu počela razmišljati o banalnim stvarima poput one da je nezgodno otvarati dostavljaču vrata jer ako dođe više puta – lako može shvatiti da sam sama. A ako mu fizički otvorim vrata, već sam u opasnosti, zar ne? Mislite li da muškarci razmišljaju o dostavljaču pizze na takav način?

Možemo mi pričati da i žene mogu biti nezgodne, da mogu biti kriminalke i agresivne i štošta. Pa ja vas onda molim da mi oprostite – ali ja nisam nosala suzavac u torbi zbog žena, svaki put kada sam noću morala sama proći drvored koji me dijeli od tramvajske stanice do ulaska u dom. Istina, možete mi reći da nisam morala ići pijana van i vraćati se sama. I to je u redu da mi kažete ako ste moja baka. Uostalom, zašto ja ne bih smjela, a Pero Perić bi? Ako je on potencijalna opasnost za mene – zašto sam ja ta koja se mora ‘paziti’, a on nije onaj koji mora ‘prestati biti opasnost za druge’? Ne mora se dogoditi katastrofa da se bojimo. Bojimo se jer smo naučeni da katastrofu očekujemo – kako bismo bili više spremni na to.

Vidite li koliko je to tužno?

I nemojte mi pričati o velikim američkim gradovima i čudacima koji vrebaju po cesti! Desilo mi se da me je lik u Jabuci uhvatio za rep (!!) i okrenuo tako da sam osjetila cijelu njegovu težinu na sebi, njegovih očiju milimetar od mojih. Dogodilo se u djeliću sekunde i šok me ostavio paraliziranom. Znate tko me spasio? Prijateljica. Dogodilo mi se da ‘simpa dečko s plaže’ postaje Mr. Hyde u trenu kada mi ‘kroz šalu’ brani da prođem hodnikom do mame i tate jer se želi ‘ljubiti sa mnom’. Ja sam imala 15 godina i stajala 30 m od mame i tate koji su bezbrižno sjedili iza vrata i mislili da se družim sa simpatičnim Dancem. ‘Simpa Danac’ ih je sutra pozdravio na plaži kao da smo best frendovi, a ja ga nisam mogla gledati u oči od bijesa. Dogodilo se da idem spavati kod frendice tri dana jer lik kojeg je otepla danima kruži oko njene zgrade. Ne mogu ni nabrojati koliko puta je netko nekoga izvlačio iz nezgodne situacije – samo stiskom ruke.

Jer prijateljice razviju ‘sistem znakova za uzbunu’ vrlo brzo i bez riječi. Prijateljice su te koje s vama komuniciraju pogledom i stiskom ruke. Prijateljice su te koje znaju da se u takvim trenucima ne ulazi naglo i otvoreno: proguta se ženski ponos, spusti se pogled, stidljivo se nasmješi i koketno izvuče. A onda se bježi glavom bez obzira. I nikad me nećete natjerati da vam vjerujem da kao žensko ne znate da s muškarcima (NE SVIM MUŠKARCIMA) ugodni trenutak može u sekundi postati vrlo opasan. Imamo stoljeća naučenih ‘pametnih’ taktika za izbjegavanje koje govore u moju korist. Možda je vrijeme da si priznamo da ne idemo na wc same jer to nije sigurno za nas. Ne držimo se za rukice u gužvi samo zato što smo si oh, tako prisne frendice.

Hoćete mi reći da vam je svejedno hodati po noći po javnoj garaži? Ne osvrćete se kada hodate same pustom ulicom? Ne učite žensku djecu da se uvijek drže skupine, nikad ne izdvajaju i da moraju imati dobre prijateljice? Jer ‘ona koja te ostavi i ode ti nije prijateljica’! Ne držite mobitel u ruci kad se nađete među pijanim navijačima i ne gledate u pod? Nikad niste poslali poruku gdje ste i s kim – za svaki slučaj? Jer ja jesam. Sve navedeno jesam. I uvjerena sam da mi se nikada nije desila teža katastrofa samo zato što sam bila oprezna, a ne zato što ‘nije bilo razloga za paniku’. Jer je.

Moji refleksi su izoštreni i prepoznajem situaciju ‘u kojoj nešto ne štima’ puno prije svih mojih muških prijatelja. Jer oni nisu morali naučiti kako uočiti znakove. Oni nisu morali moći složiti sve kockice čim uđu u prostoriju. Oni ne zastajkuju prije nego odaju neke osobne podatke, oni ne razmišljaju da im možda treba pas, ako žive sami. Oni ga imaju samo ako ga žele. Nemaju imaginarne cure, ne hvataju poznanika u prolazu ispod ruke i ispod glasa šapću ‘pravi se da si mi dečko’, ne glume ljubaznost kada žele pobjeći. Oni, zapravo, rijetko kada imaju od čega bježati.

I nemojte sve to pripisivati medijima i nama ‘bivšim curama sumnjivog morala’. Moja kuma je nedavno htjela pokloniti dječju robicu i hranu koja joj ne treba. Nakon dogovora sa ženskom osobom, na vratima se pojavio muškarac. Bilo je prijepodne i bio je dan. Ona je htjela samo biti dobra, a s malom bebom joj je bilo nezgodno izlaziti na ‘neutralan teritorij’. Uostalom, pričala je sa ženom – nije mislila da joj treba ‘neutralni teritorij’ iliti još jedan standardni pojam u ženskom vokabularu koji je većini muškaraca apsolutno nepoznat. Da skratim, završilo se lascivnim porukama, stajanjem ispred zgrade i zvanjem policije. Ne sjećam se da sam čula da se ikada tako nešto dogodilo muškarcu. Ali slobodno me razuvjerite.

I zato mi više nikad nemojte reći da žene dižu hajku na sirote muškarce jer su dlakave feministice koje mrze sve što ima predznak suprotnog spola. Ako se vi nikada niste našle u nelagodnoj situaciji izazvanoj isključivo muškim nedopuštenim ponašanjem i tjeranjem sile jačega, trebate se zahvaliti Bogu, Budi ili Alahu, koji god vam bio draži. Jer većina nas je. I to ne samo jednom. Uostalom, pročitajte ponovno ženske odgovore – rijetko koja je željela učiniti bilo što osim šetnje po mjesečini, po praznom gradu, po uživanju u tišini bez osjećaja nesigurnosti. Ne mislite li da je to dovoljan znak da ne živimo u istom svijetu, žene i muškarci?

I jedino što nam preostaje je odgajati snažne, pametne, ali i osjećajne dječake. One koji će ostavljati prostora za disanje, oni koji se neće iskaljivati na slabijem. One koji će razumjeti što točno znači pristanak i kako pomoći ženi da se osjeća sigurnije u svijetu. Koji je još uvijek muški, htjele si mi to priznati ili ne.

MAJA @maja_marich

Istetovirana supermama s njemačkom adresom. Zaljubljenik u pisanu riječ, fitness fanatik i predani obožavatelj onesija. Jarac u horoskopu, novinar po zanimanju, mama po vlastitim preferencijama. Rođena sam na Božić, jedan od najhladnijih u povijesti Slavonskog Broda i to mi je zapečatilo sudbinu. Ledeni prsti, sumrak uz lampice i mračno sanjarenje moj su životni poziv. Nije bilo druge nego da sve to pretočim u pisanje. Drugačije ne znam! Tako je i nastao blog #misusovo, glavni i odgovorni krivac za sve izlete koje od tada imam. Borim se protiv predrasuda od kada znam za sebe, prečesto i nesvjesno tako da sam već profesionalac na tom polju. Sarkazam i humor moje su oružje. I kao pravi jarac u horoskopu, izrazito sam hladna i proračunata izvana, ali duboko duboko unutra čuči prava slavenska duša, topla, neiskvarena, ali nikada u potpunosti zadovoljna.

Objava ZAŠTO NAŠA ISKUSTVA NIKADA NEĆE BITI ISTA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Objava JA NISAM #SUPERMAMA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Supermame su veliki ljubitelji dječjih interijera, stoga kada smo otkrile ovaj brand, oduševile smo se. Naša blogerica Sandra savršeno je ove baldahine iskoristila za dekoraciju rođendana svojeg sina, a mi smo odlučile saznati tko se to zapravo krije iza ovog imena. Giggle i Pop, dva malena vilenjaka.

Što znači Giggle i Pop? Htjele smo da iza brenda postoji više od imena, te smo dodale malo mašte i misterije kako bi ga učinile zanimljivim. Dopala nam se ideja o dva vilenjaka koji sakriveni u svojoj malenoj radionici stvaraju magične baldahine. U svakom od baldahina leži utkana čarolija koja djeluje različito ovisno o ljudima. Neki kažu da ih čini nevidljivima, dok drugi tvrde da ih štiti od strašnih snova. Tako su Giggle i Pop došli na svijet kao naš zaštitni znak iza kojeg se tajnovito skrivamo. Njihova imena su inspirirana zabavnim riječima koje nasmijavaju djecu.

Kako je nastao?  Dok smo čekale dolazak Little Giggle, kao većina mama, bacile smo se na dekoriranje dječje sobe. Baldahini su nam odmah zapeli za oko, ali nikako nismo mogle pronaći neki koji je zaista bogat kao što izgleda na slikama. Tada smo odlučile izraditi vlastiti baldahin i pretvoriti san u stvarnost. Pretražile smo sve kako bi pronašle savršeni materijal i isprobale više verzija. Konačni rezultat bio je više nego uspješan i ubrzo su roditelji iz naših krugova počeli naručivati za svoje mališane. Baldahini su predivan dodatak bilo kojoj sobici i svojom pojavom pretvaraju bilo koji prostor u nešto magično.

Baldahine ručno šivate? Ponosne smo na činjenicu da se baldahini šivaju ručno u Hrvatskoj i nadamo se će roditelji diljem svijeta prepoznati kvalitetu izrade.

Kako naručiti? Trenutno su baldahini dostupni putem naše internet trgovine ​ www.giggleandpop.com​ i šivaju se po narudžbi od najkvalitetnijih tkanina. U ponudi imamo razne boje koje su se pokazale kao najprodavanije, ali otvorene smo i za posebne narudžbe pa ako netko želi boju, materijal (pamuk, čipka) ili veličinu (npr. za bračni krevet) koju nemamo u ponudi, može nam se javiti na orders@giggleandpop.com.

Objava GIGGLE I POP pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Moramo priznati da smo se već neko vrijeme poskrivećki divile jednom od najljepših zagrebačkih izloga i imale želju saznati tko se iza njega krije. Talentirana i kreativna supermama i dizajnerica Ana Tevšić Nauković dočekala nas je sa svojim predivnim osmijehom, a zahvaljujući majčinstvu odmah smo pronašle zajednički jezik. Iz studia smo se preselile u obližnji kafić i uz gin tonic sa Anom popričale o djeci, poslu i ostalim ženskim temama.

Ana, izlog tvog studia u Dežmanovom prolazu naprosto je nemoguće ne zamijetiti. Ispričaj nam ukratko kako je nastao L.A, design studio? L.A, design studio nastao je odmah nakon mog završetka studija, s prvom uspješnom izložbom u Londonu. Nakon toga sam naprosto krenula dalje raditi i nekad mi se čini da odonda nisam stala… Studio se ubrzo preselio iz mog obiteljskog doma u Dežmanov prolaz 4, gdje se nalazi već 4 godine! Na samom početku sam odlučila o posebnom konceptu prostora; da je više galerijski nego prodajni i da je više kao posjet nekome doma nego dolazak u dućan. Upravo zbog toga svaka dva tjedna mijenjamo kompletan raspored stvari iznutra i crtež na vanjskom izlogu. Cilj je predstaviti proizvode u svim mogućim i nemogućim varijantama korištenja, a crteži nam služe kao inspiracija za ono što u tom trenu radimo.

Kad je posao u pitanju što je ono čime se najviše ponosiš? Najviše se ponosim time što se iz godine u godinu razvija i formira zajedno sa mnom. Što nisam imala straha to tako odraditi i što sam (pomalo ludo) krenula pa neke stvari naučila u hodu; to mi je čak važnija stavka od nagrada koje dobivamo – iako su one zaista neprocjenjiv poticaj za daljnji rad.

Majka si curice i dečkića sa relativno malom razlikom u godinama. Rodila si prije 6 mjeseci, i već radiš punom parom. Kako uspijevaš uskladiti majčinstvo i posao? Da, uživam biti mama! Izabela ima 2 godine i Patrik je nedavno napunio 6 mjeseci. Ne znam to opisati bolje od ovog: radim i kad ne radim. Uvijek nešto smišljam ili odrađujem ili crtam ili planiram. Sve je to posao i sve mi je to moj zen trenutak. Koliko mi je posao obaveza, toliko mi je odmor za glavu. Najbolje radim kad imam previše posla jer se tad najbolje organiziram. Majčinstvo i posao je nekad jednostavno za uskladiti, a nekad je neopisivo teško. Suprug Petar mi je neopisiva pomoć i podrška, zaista je predivan tata. Bake nam puno pomažu, nekad ne znam što bismo da nam ne pomažu u čuvanju djece. Ne želim si više uopće to omalovažati ili nekom govoriti kako je sve uvijek predivno i jednostavno – sve to zajedno je posao za sebe i organizacija je ključ koji sve drži na okupu. Ponekad ne znam što bih sa sobom od umora, ali kad sve sagledam s objektivno – presretna sam i zahvalna što imamo to dvoje preslatke djece i što mogu raditi posao koji volim. 

U tvom studiu primijetili smo proizvode namijenjene i djeci. Jesu oni bili dio tvoje kolekcije i prije majčinstva ili si u majčinstvu pronašla inspiraciju za neke nove ideje? Majčinstvo je učinilo svoje, definitivno. Govorila sam si da neće, ali naprosto me obuzelo. Uređenje dječjih sobica je uzelo maha, zato je i nastala Nossie dječja samostojeća vješalica, pa Constellation posteri sa zvijezdama te na kraju i “mama” majica! 

Kako je nastala “mama” majica? “mama” majica je nastala potpuno neplanirano, zaista. Tijekom jednog telefonskog razgovora sam na brošuru crvenim flomićem napisala bezbroj puta “mama” i zaintrigirao me grafizam koji se pojavi od poteza. Inspirirao me da ga pozicioniram na rame; mjesto koje sve mame znaju da je posebno. Tu se glavice naših mališana odmaraju, vesele i plaču – a mi smo tu da im pomognemo u svakoj od tih situacija!

Kako provodiš svoje slobodno vrijeme? Uspijevaš li pronaći i vrijeme za sebe? Slobodnog vremena nemam uopće, a više ni ne znam što znači imati vrijeme za sebe. Trenutno bih se samo htjela naspavati i popiti kavu kad si ju napravim. S time da kad si to i ostvarim, onda ću sigurno kukati gdje su mi djeca.

Koliko te majčinstvo promijenilo? Ne bih rekla da me toliko promijenilo koliko me ispunilo. Nisam znala da može postojati tolika neograničena ljubav i da su nam djeca i obitelj toliko važni. Promijenilo me utoliko što nemam vremena za nepotrebne stvari, što biram s kime se mogu ili želim naći i što sad sve gledam s neke druge perspektive. Najvažnije mi je da smo mi dobro – nakon toga da mi posao funkcionira – i onda sve ostalo. Najsretnija sam kad smo nas četvero (i naša dva psa, zapravo nas je šest doma!) zajedno.

Koji su tvoji planovi za budućnost što se tiče posla, ali i obitelji. Planirate li još širiti obitelj? Apsolutno! Voljela bih imati veliku obitelj, veseli me ideja da su djeca jedan drugom podrška i da ih je puno. Da je glasno i da ne znaš kud bi od svih; da su djeca i psi po cijeloj kući veseli i zdravi. Takve su mi želje što se tiče naše slatke obitelji. Što se tiče posla – veselim se novim projektima, kojih će ove (i iduće) godine biti puno! Jedan produženi espresso i spremna sam za nove pobjede!

ime studija: –L,A. design studio / Dežmanov prolaz 4
web: www.loveanadesign.com
fb: loveanadesign
instagram: @la.designstudio i @anatevsicnaukovic

Fotografije: Pepper Weddings

Objava ANA TEVŠIĆ NAUKOVIĆ – O MAJČINSTVU I DIZAJNU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sestra mi je ispričala super anegdotu s kojom sam se nedavno povezala. Bila je pet dana na farmaceutskom skupu na Lošinju. Dijelila je sobu s djevojkom koju je tada prvi put upoznala. Prvo jutro, sestrin alarm zvoni u 8 ujutro kako bi stigla na doručak i predavanje u 9. Sestra se ustaje 15 minuta poslije, sprema se, a njena cimerica ne trza. Ne pojavljuje se na doručku, a bome ni na predavanju. Idući dan, opet isti scenarij. Treći dan, alarm ponovno zvoni u isto vrijeme, moja sestra odmah iskače iz kreveta (jer ne želi ostati bez prefinih palačinki kao dan prije) ali sada ju već brine ponašanje njene cimerice. Polako prilazi susjednom krevetu, provjerava da li djevojka uopće diše. “Hej. Hej, Marija.” Ništa. “Marija, osam sati je.” Opet ništa. “Marija”, govori moja sestra malo glasnije i nježno ju primi za rame, “jesi dobro?” Marija spusti pokrivač. “Jesam, zašto?” “Već tri dana se ne dižeš iz kreveta pa se malo brinem.” “Ma sve je okej, hvala ti. Gledaj, ja sam mama troje male djece. Došla sam se ovdje naspavati.” Ponovno se pokrila preko glave, a moja sestra se nasmiješila s razumijevanjem i brzo potrčala po palačinke.

Kad mama ode na poslovni put, to stvarno dođe kao odmor. Ovog mjeseca bila sam čak na dva takva putovanja/odmora. Prvi dan sam se brinula hoće li sve biti dobro, što ako se razboli, što ako ne bude htjela jesti, što ako joj budem jako falila, i jesam li grozna majka što me neće biti tako dugo. Drugi dan sam shvatila da mi takvo razmišljanje može samo otežati boravak u stranoj zemlji. Možda je ovo i za nju “putovanje”. Proces u kojem treba naučiti biti bez mame, upoznati osjećaj nedostajanja, ali i činjenicu da će se mama vratiti. Idem se probati odmoriti, rekla sam samoj sebi. Nespavanje je toliko ukorijenjeno u moj organizam da nisam uspjela imati neisprekidani san duži od 6 sati, ali sam si zato dozvolila izležavanje u krevetu. Popila sam kavu na terasi kafića u centru grada i to neopterećeno, polako, promatrajući ljude oko sebe. Čak sam i u šoping otišla (i vratila se s dvije vrećice dječje robice!) Navečer sam pogledala film bez prekidanja i uz sve to sam i radila. Wow, koliko vremena imam, pomislila sam.  Ali, kad bih legla navečer u krevet, uspavljivala sam se slikama i snimkama svoje curice misleći što sam danas propustila, je li rekla koju novu riječ, na što se smijala svojim prodornim smijehom i što je novo otkrila. Predzadnji dan sam se rasplakala kad sam na jednom mjestu vidjela desetak dvogodišnjaka kako trče okolo-naokolo i vraćaju se veselo u zagrljaj svojim roditeljima.

Evo me sada na putu kući. U ovih nekoliko dana pokušala sam biti ona stara Petra koja obožava lutati stranim gradovima i upoznavati nove kulture. Nisam to bila u potpunosti jer je dio mene ostao kući, uz moju obitelj. Sada jedva čekam da joj čujem glas. Da vidim njene plave oči, da me male ruke stisnu oko vrata. Pa da se malo uvrijedi jer me nije bilo, a ja na to izvadim vrećicu sa suvenirom za nju. I znam da ću se za tjedan dana s nostalgijom sjećati one mirne kave u stranom gradu, ali nema veze. Želim da me moje malo čudo(vište) želi po cijeli dan samo za sebe, da me izludi svojim tvrdoglavim ispadima i želim, jaaako želim da mi njen smijeh odzvanja u ušima. Pa makar i u 7 ujutro. Hvala poslovnim putovanjima, ali najbolji dio odlaska je upravo – povratak kući.

PETRA @petra.cicvaric

Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je četveromjesečne Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade. Piše u pauzama od dojenja, kad ju Korana razbudi (a ona zaspi), a ideje joj većinom padaju kad ju uspavljuje. Prvi njezin tekst za dječju predstavu “Veliko pužovanje” ponovno je na repertoaru u kazalištu u Karlovcu, a drugi tekst “Tko nema u vugla, googla”, nastao u prvim mjesecima Koranina života, uprizoruje se u kazalištu u Sisku. Riječ je o predstavi za mlade u kojoj se susreću dva svijeta – djevojka koja voli čitati knjige i ne posjeduje mobitel i dečko koji prati najnovije trendove i pravi je majstor za elektroniku. Petra s nama dijeli svoje majčinske avanture.

Objava POSLOVNI PUT/ODMOR pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije nekoliko dana došla sam na seminar Buđenje Boginja koje su vodile dvije predivne žene iz Novog Sada – Svetlana i Goga, a organizirala Anamarija, vlasnica centra Laurus Slow Spa. Iako već mjesecima pokušavam odlučiti idem li ili ne presretna sam što se to dogodilo baš sada, jer sada je bio najbolji trenutak da čujem ono što sam čula.

Cijeli sam se seminar doslovno ježila, ne samo po tijelu, nego mi se doslovno kosa dizala na glavi od toga koliko rezoniram sa svim rečenim i ispričanim. Što me dovelo do toga da se zapitam – iako često nešto radim za sebe, kad sam si dozvolila uzeti cijeli dan, ispunjen nečim što ispunjava mene i kad mi je zadnji put stalo sve u glavi? Ne sjećam se.

Uzimam ja odmor. Zatvorim oči, meditiram, ukradem desetak minuta tamo, desetak minuta vamo, pa ponekad i cijelo jutro ili popodne. Ali rijetko, jako jako rijetko, dogode mi se trenuci kad mi misli nisu istovremeno na minimalno 16 strana. To mi se dogodilo u nedjelju.

Prolazim kroz jedno osjetljivo razdoblje u svom životu. Možda imam previše vremena za razmišljanje, jer kako trenutno nema dvorane, nema ni treninga, pa većinu svog posla obavljam sama, zatvorena u uredu u našem stanu. Onda kuham u istom tom stanu, i u istom se stanu družim s djetetom nakon vrtića.  A kad sam se zatvorila u stan, očito sam se previše zatvorila u svoju glavu.

A unutra… brate, sestro, šta je sve unutra…. Ko kad na smartfonu zaključaš ekran, a sve aplikacije ti još uvijek rade u pozadini i troše bateriju, uh što troše bateriju. Naoko ležiš, čitaš knjigu ili piljiš u tv, a zapravo unutra – misli rade kaos.

I iako sam već davnih dana blago osvjestila da ne moram biti savršena žena, domaćica, mama, supruga, poduzetnica, lavica, macica, kraljica i prekrasna uvijek sređena princeza s čistom kućom i nalakiranim noktima, iznenadi me koliko težnja za tim još uvijek postoji duboko u meni. Jasno mi je racionalno, ali unutra, negdje unutra, još uvijek imam onaj trebala bi glas koji me zaustavlja u onom što bi jedino zapravo trebala.. Putovati prema sebi.

Imam  sreće (ili pameti) da sam odabrala muža koji vjeruje u ravnopravnost (onaj dio njega koji ne vjeruje peglamo polako , hahaha) pa fizički ne moram odraditi sve sama, negdje smo, kad bi se sve moglo izmjeriti, napola. No pozadinske aplikacije koje troše moju bateriju istovremeno rade ono sve što je zapravo neizmjerivo. Misle.

Misle o tome jesu li pelene i svježa pidžama u vrtiću u ormariću. Kad smo zadnji puta imali date night i gdje bismo još mogli ići. Hoće li za vikend biti lijepo vrijeme i s kim ćemo otići u prirodu ako bude. Kad je bilo zadnje i kad je slijedeće cijepljenje. Ko čuva malog u srijedu a tko u četvrtak. Što ćemo danas jesti i tko će kuhati. Trebaju li malom nove cipele/trenirka/jakna/bla bla bla. Kad je vrijeme za čišćenje stana, i tko će što obaviti. Jesam li bila ovaj mjesec na depilaciji? Koje prijateljice dugo nisam nazvala, a koje zajedničke prijatelje ćemo uskoro posjetiti. Ako je mali danas blijed, je li bolestan? Fali mu željeza? Koje namirnice imaju najviše željeza? Opla, ali to još uvijek nije sve! Što još danas moram napraviti za posao? Hoću li odlučiti ovako ili onako? Što ako ovo, što ako ono? Je li meni zapravo dobro u životu? Jesam li danas bila zahvalna? Jesam li meditirala? Jesam li nezahvalna ako se žalim na vrijeme/dijete/muža/posao/izazove, a imam vid, sluh, obje ruke i obje noge? Evo, danas cijeli dan mislim negativno! Sad ću tu negativu prenijeti na dijete. Oštetit ću ga, čitala sam onaj članak da mamina anksiznost utječe na dijete. Ja sam loša mama? Jesam li dovoljno dobra mama? Još nismo skinuli pelene. Kad ćemo skinuti pelene. Preblaga sam, rekla mi je teta u vrtiću. Ne, pročitala sam onu knjigu da treba slušati dijete. Ali i da treba postaviti čvrsta pravila. Posvetit ću se više svom djetetu, ne idem za vikend van. Ali kako ću se onda posvetiti mužu? Valja li zapravo naš brak?

Mogla bi nastaviti, ali samim tipkanjem stvaram si knedlu u grlu. Evo još jedno pitanje i gotovo. A što ako može drugačije? A što ako život može imati prirodiji, lakši, smireniji tok? (ups još pitanja). Nisam sigurna je li ovo naša prava priroda, konstantna briga i utrka da budemo bolje, ljepše, smirenije, pametnije, požrtvovnije, nježnije. A što ako možemo biti samo – dovoljne?

Upravo to sam slušala na seminaru u nedjelju, puštajući da me obuzme u potpunosti osjećaj smirenosti, spontanosti, jasnoće i slušanja vlastite intuicije. Osjetila sam tamo i tada kako mi može biti i kako je to fenomenalan osjećaj. Osjećaj prepuštanja. „Tako je kako je“ osjećaj. Bojim ga se i istovremeno ga opako želim. Iako mi se nudi, otvoreno i bez skrivanja, još ga ne mogu potpuno uzeti. Još bruje aplikacije u pozadini. Ali tu je. Doći će.

Do tad, lovim te desetke minuta kroz dan zatvarujući oči i dišući. Nekad i tada tabovi rade, ali nema veze. Polako, smireno i ponekad misleći da lažem sebi a ponekad vjerujući čvrsto u to, izgovaram: dovoljna si. Vrijediš. Volim te. Na nama mamama nije samo to da naučimo kako biti mama svom djetetu, učimo kako biti mama sebi. Mama koja podržava izbore, mama koja usmjerava a ne naređuje, mama koja voli, grli, podržava i nježna je. Mama koja hrani i budi autentičnost i njeguje slobodu. Mama koja zna da ne moraš imati sve, dovoljno je da imaš mir i radost. Mama i Boginja.

IVKA @ivkas_passion

Ja sam žena. Žena koja budi strast u drugim ženama. Vjerujem u moć i snagu koja dolazi iz ranjivosti. Vjerujem u ples kao psihoterapiju. Vjerujem u život kao strastvenu igru u kojoj se isprepleću privatno i poslovno. Moj poziv je Angels body and Emotions, a kreiram i majice Mamasita and Son. Održavam radionice za žene koje ih pokrenu, osvijeste i osnažuju. I pišem.
Pišem kako bih najlakše iskristalizirala svoje slijedeće korake u životu, kako bih podijelila s drugima lijepe i manje lijepe trenutke i kako bih svoju strast za životom i plesom prenijela na druge žene i potaknula njihovu inspiraciju. Slobodno mi se obratite ukoliko želite individualni sat ili radionicu za svoj tim ili prijateljice.

Blog: Ivka Armanda Todorović

Objava MORAMO LI IMATI SVE? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sa pojmom doule ne susrećemo se prvi put. Podrška koju daju ženama tijekom trudnoće i nakon nje od velike je važnosti. Poželjeli smo saznati više o ovoj profesiji pa smo popričali sa Sanjom Bukač Štritof, doulom i tihom pratnjom kroz trudnoću, na porodu i u danima babinja.

Sanja, možeš li našim čitateljicama objasniti što točno znači biti „doula“ i što sve obuhvaća tvoj poziv? Biti Doula je najljepši poziv na cijelome svijetu. Za mene je biti doula pomoć majkama i moj utjecaj da im iskustvo trudnoće, poroda i majčinstva bude onakav kakvog svaka žena i svaka majka zaslužuje. Na tom području potrebne su promjene i ja svakako želim dati i dajem svoj doprinos, svakodnevno. Moj poziv obuhvaća pripremu majki, njihovih partnera i cijelih obitelji za sve ono što ih čeka, s čim će se susretati i što će prolaziti prije, za vrijeme i nakon djetetovog rođenja. Ja sam na raspolaganju svojim trudnicama sedam dana u tjednu, dvadeset četiri sata na dan i tako će biti sve dok osjećam leptiriće u trbuhu kada se nalazim sa svojim trudnicama, kada me nazovu i kada porod krene. Buduće mame mi se najčešće javljaju u trećem tromjesečju i tada počinje naš rad na osvještavanju o prekrasnom činu donošenja djeteta na svijet i svemu onome što prethodi i svemu onome što slijedi nakon rođenja djeteta. Kroz naše susrete prolazimo sve probleme, strahove, dileme i razmišljanja majki koja ih muče kroz trudnoću. Uslijed utjecaja hormona često prolazimo lijepe situacije, a ponekad i one manje lijepe zajedno. Prijatelji i poznanici često me znaju pitati kako mi nije teško prolaziti patnje, vrisku i plač na porodu sa svojim mamama. Do sada nisam imala takav slučaj u svojoj praksi, moje mame su smirene, fokusirane, prodišu svaki trud, ne gube kontrolu, u svakom trenutku znaju što rade, što slijedi i što moraju raditi kako bi si olakšale.

Kako se postaje doula? Doula se postaje pohađanjem osnovne edukacije za Doule, višegodišnjim sudjelovanjem na radionicama, tečajeva, simpozijima, kongresima i nadograđivanjem svog znanja, te praksom. Žena ukoliko želi biti doula za početak mora imati osjećaj za to. Kao Doula mentorica često svojim kolegicama znam reći da bi svaka od njih prvo trebala otići na porod u svojstvu pratnje, a tek nakon toga razmisliti o tome da li joj se to sviđa, da li je spremna svoj život, život svoje obitelji i svoje vrijeme bezgranično podrediti drugim ženama.

Doula i primalja, koje su razlike? Razlika između Doule i primalje je velika. Primalje su stručno obrazovane medicinske djelatnice koje uz liječnika porodničara na porodu rodilji pružaju pomoć. Doule ženi pružaju psihičku i fizičku pomoć kroz trudnoću, na porodu i u danima majčinstva. Moje mišljenje je da bi liječnici, primalje i doule trebali međusobno surađivati, a sve u svrhu što bolje brige i skrbi za naše drage rodilje, djecu i njihove obitelji.

Kako liječnici i zdravstveno osoblje gledaju na doule? Kroz pripremu za porod jedna od tema koju prolazim sa svojim rodiljama je odnos i komunikacija sa bolničkim osobljem. Kroz praksu nailazila sam na razne situacije od prihvaćanja do ne prihvaćanja osoblja. Uvijek se trudim biti pristojna, korektna i znati svoje mjesto kada ulazim u okvire zdravstvenog sustava. Ovisno o bolnici u koju dolazimo ovisi i odnos osoblja zato ako mogu biram za svoje rodilje rodilište koje se najviše prilagođava budućoj majci i njenoj bebi. To su uglavnom rodilišta uključena u pilot projekt Rodilište prijatelj majke i djeteta. Ona bi se trebala ponašati prema smjernicama Svjetske zdravstvene organizacije i odgovarati standardima te titule. Kako je taj projekt tek u fazi Pilota trebati će još dosta vremena da se usklade svi uvjeti. Do tada se nadam se da će nas i naš način rada upoznati i liječnici i bolničko osoblje te nam dati šansu da zajedničkim snagama osnažimo majke i pomognemo im da ostvare što bolje i ljepše iskustvo rađanja.

Koliko su tražene usluge doule kod nas u Hrvatskoj? U Hrvatskoj su doule sve traženije, također vidim i veću osviještenost i porast interesa majki za radionice, tečajeve i pripremu za porod i dojenje i sretna sam zbog toga.

Zašto bi se buduće mame trebale odlučiti za doulu? Koje su prednosti? Buduće mame trebale bi se odlučiti za doulu ako žele pokraj sebe pratnju koja će im biti na raspolaganju i svojim znanjem, podrškom i potporom pomoći da prebrode strahove od poroda, da se upoznaju sa situacijama koje će se događati kroz trudnoću, kada porod krene kod kuće, u rodilištu, koja će se izmjenjivati s partnerom na porodu i u svakom trenutku znati što nam je činiti. U danima babinja biti će tu kao podrška kroz dojenje i s bebom u prvim danima kada nam je pomoć najpotrebnija. A ostati će i dugogodišnja pratnja tijekom života.

Objasni nam ukratko koja je tvoja uloga tokom trudnoće, na porodu i nakon poroda. Mamama savjetujem da me kontaktiraju tijekom trećeg tromjesečja i tada ćemo imati dovoljno vremena za svaku vrstu pripreme koja mami treba. Naći ćemo se za početak, upoznati i dogovoriti tempo koji mami odgovara. Nakon toga krećemo sa radom i razgovorom kroz zajedničke susrete, kada se porod približi napraviti ćemo zajedno plan poroda i dogovoriti želimo li se vidjeti kod kuće ili u rodilištu kada porod krene. Svojim mamama savjetujem da se čujemo kada se počnu osjećati neobično i drugačije tada pratimo situaciju. Kako porod napreduje ja ću krenuti prema rodiljinoj kući. Kod kuće ćemo ostati što duže možemo i kada dođe vrijeme krenuti ćemo prema rodilištu. Kod kuće ćemo se gibati, prodisati svaki trud, napraviti ugodnu atmosferu, biti na lopti i upotrijebljavati razna sredstva za olakšavanje boli kako bi si pomogli. Dolaskom u rodilište ulazimo u sustav i tada si olakšavamo koliko nam sustav omogućuje. U Zagrebu imamo četiri rodilišta, svako djeluje na svoj način kojem se mi trebamo i pokušavamo prilagoditi. Neka rodilišta su kruta u svojim stavovima i žele da se majke u potpunosti prilagode njima no ja i moje trudnice idemo u ona u kojima imamo najviše slobode i u kojima se čini sve da mami bude ugodnije i ljepše, a opet da su majka i dijete maksimalno zbrinuti i sigurni.

Sjećaš li se prvog poroda kojem si prisustvovala? Prvi porod kojem sam prisustvovala bio je onaj moje prijateljice Ivane, bilo je to prije devet godina u jednom hrvatskom rodilištu. To je za mene bilo prekrasno iskustvo, biti uz prijateljicu u tako intimnom trenutku, biti joj podrška i potpora, prisustvovati rođenju novog života, biti dio tako jedne lijepe priče. To je bio trenutak u kojem sam spoznala koju profesiju sam trebala odabrati i što želim biti. S Ivanom sam na porodu bila i šest godina kasnije kada se rodio drugi sin i mojoj sreći nije bilo kraja.

Kako očevi reagiraju na doulu? Mislim da većina očeva u douli vide spas, no ne treba na tu činjenicu gledati kao na nešto loše dapače budući očevi žele svojim suprugama pomoći na najbolji mogući način. Kroz trudnoću žele da budu smirene i da imaju oslonac u ženi koja im može pomoći savjetom, pažnjom, utjehom, na porodu žele sigurnu ruku koja će ih voditi kroz sve faze. U nekim slučajevima tata, trudnica i ja prolazimo kroz porod zajedno kod kuće, u bolnici se izmjenjujemo ili tata uđe samo na izgon. U nekim slučajevima tata nam se pridruži u zlatnom satu. Dosta često me tate zovu kako bi ih pripremila da budu podrška svojoj supruzi, ali onakva kakvu ona zaista i treba. U danima babinja nerijetko je s nama i tata kojeg sve zanima, ima tisuću i jedno pitanje ili pak zna sve odgovore prije mene same.

Što je ono najljepše što ti je donio tvoj poziv? Moj poziv doule donio mi je pregršt divnih priča, toplih prijateljstava i prekrasan osjećaj koji niti jedan drugi poziv ne može zamijeniti ni nadomjestiti.

KONTAKT

Objava DOULA – NAJLJEPŠI POZIV NA CIJELOME SVIJETU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Bila sam otprilike na pola trudnoće kada sam prvi put osjetila taj pomak u glavi. Pretpostavila sam da su hormoni u pitanju pa nisam obraćala previše pažnje, ali točno se sjećam zašto sam to osjetila kao udarac. Listala sam nezainteresirano neki online dnevnik i skrolala kroz hrpu gluposti, kada mi je za oko zapela vijest o smrti bebe u Slavonskom Brodu. Nisam preletjela preko toga, već sam kiknula – Pročitaj više. Rasplakala sam se kao kišna godina, i nisam mogla spavati tri dana poslije.

O toga dana nadalje morala sam namjerno izbjegavati takve vijesti i informacije jer sam ih upijala kao spužva, nakon čega bih cvilila u zahodu da me nitko ne vidi. Stajala sam pred ogledalom, gledala tu istu osobu od prije šest mjeseci i pitala se – zar je moguće da si ovo ti?

Ja sam tatin sin, odgojena kao dečko s genetskim podešenim šefovskim ponašanjem. Sve žene sa tatine strane moje obitelji su iste takve, boss bitch u izvornom obliku i sa pokrićem. Kada je kriza ja se ne raspadam po šavu, već automatski preuzimam vodstvo bez da me je itko tražio. Tuljenje u zahodu nije način na koji procesuiram informacije o nedaćama i nesrećama tamo nekih nepoznatih ljudi. Pa što mi se to događa, i hoću li sada zauvijek ostati tako cendrava?

I tako, malo po malo moj sruši-zapali stav je počeo primati ozbiljne udarce. Promijenila mi se kemija u mozgu, od  tada pa zauvijek.  Sad shvaćam da se nisam snašla, i shvaćam da se nisam znala ponašati, a kao rezultat  te moje zbunjenosti danas imam Cvitu. Neustrašiva i senzibilna, hiperaktivna bully djevojčica. Shvatila sam da je ona oboje, što sam ja trebala biti kao njena mama.

Ta druga strana moje osobnosti koja je nježna i osjetljiva danas izlazi van bez srama, na način da pomažem ljudima. Na taj način uspijevam zatomiti osjećaj krivice što sam bila bahata i usmjerena samo na sebe i svoje bližnje. U tome procesu, nas dvije smo zajedno sakupljale po kvartu hranu i potrepštine za izbjeglice, sortirale odjeću na Velesajmu za slanje u izbjegličke centre. Birale i kupovale poklone za djecu zagrebačkih Facebook humanitaraca, odvajale njene igračke za djecu koja nemaju. Njoj je to bilo jako zabavno i nije zapravo shvaćala u potpunosti što radimo, osim da pomažemo curicama i dječacima koji nemaju za igračke.

Prije nekoliko mjeseci sestra mi je predložila da odemo jedan dan volontirati u Specijalnu dječju bolnicu Gornja Bistra. Nisam imala pojma o čemu se točno radi, osim toga da idemo pomagati i da su u pitanju djeca sa ozbiljnim fizičkim i mentalnim oštećenjima. Kontaktirale smo volonterku, skinule sa weba bolnice potrepštine koje im trebaju i sjele u auto. Dok smo se približavale bolnici, moja sestra nije prestala cvokotati o nekim random glupostima, Instagramu, poslu, našim roditeljima. Za to vrijeme izraz mojeg lica bio je kisel, a kroz glavu su mi prolazile misli – hoću li ja to moći? Da li ću se raspasti i otići tuliti u zahod nakon deset minuta. Progutala sam knedlu, i odlučila da će sve biti okej.

Na ulazu nas je dočekala prelijepa mlada cura, sa najširim osmjehom pozivajući nas unutra. Neću vam lagati da je jako hvatao osjećaj panike. Hodala sam i gledala u sestru, ona u mene, i bez riječi smo se ohrabrivale. U roku deset minuta imale smo kute na sebi i bile u dnevnoj sobi sa djecom. Izgleda kao klasična igraonica, loptice, igračke i radio. Paniku je polako zamijenio osjećaj neke čudne ushićenosti, jer ovo je bilo toliko jednostavno. Dovoljna je bila naša prisutnost, ruka u ruci, šetnja niz hodnik.

Ivana ima devetnaest godina i zajedno sa sestrom Kristinom volontira već nekoliko godina. Sa takvom lakoćom, prisnošću i veselim duhom nas je uvukla među tu djecu, te ljude da sam se osjećala kao da sam ovo već radila. Gledala sam ju kako namješta pjesmu na radiju, obraćajući se petnaestogodišnjoj M u kolicima kao da priča sa mojom Cvitom. Nježno ali odrešito, poput starije prijateljice. Nije ju gledala kao nekoga sa mentalnim zaostatkom, ili kao nekoga tko ju smeta. Malo kasnije svi zajedno u glas pjevali smo Jolinu pjesmu  „Kad žene polude“, M najglasnije sa perfketno naučenim tekstom. Ostali klinci plješću, a svi zajedno smijemo se od srca.

Ovo su nove volonterke, prelazimo iz sobe u sobu dok nas je upoznavala sa bolnicom i sestrama. „Nove volonterke“ odzvonilo mi je u ušima, u što sam se to uplela? Što oni misle da sam ja?

U najbolje vrijeme, priča Ivana, kada je najviše volontera u bolnici uspijemo izvesti vani oko 50 djece. Trenutno je u bolnici nešto više od stotinu djece. Nama je potrebno samo da ih netko izvuče iz soba, stavi u kolica, primi za ruku i prošeće po svježem zraku. Da ih okrenemo na drugu stranu u krevetu, podignemo u sjedeći položaj ili jednostavno samo sjedimo pored njih.

Jednostavno kažem vam, toliko jednostavno. I da, ja sam nova volonterka bolnice Gornja Bistra.

N ima procjenjuju oko trideset godina, pamti imena bolje od mene i obožava kosu. Zove naizmjenično mene i sestru da joj se približimo i gladi nas po glavi. Sad se već osjećam kao da sam doma. Malena djevojčica koja je stalno bila sa nama, crne puti, preslatka sa plavim smiješnim cvikama stoji uspravno u krevetiću, u sobi sa još petero djece otprilike iste dobi.

Izgleda potpuno normalno, blebnula sam kao najveća glupača u svemiru.

Nju već dvije godine gotovo svaki dan posjećuje jedna starija gospođa, koja ju je naučila sjediti, stajati i hodati. Nije mogla ništa, ležala je poput ove ostale djece, kaže Ivana okrećući se po sobi. Klizi od jednog do drugog kreveta kao nekakva vila dobre energije, gladi djecu po licu, a iza nje idemo nas dvije sa tupavo blaženim izrazom lica. Zajedno smo nahranile neke od njih, jer kaže, teško je većini ljudi gledati mimo fizičkih deformacija koje ova djeca imaju. Nisam vas htjela odmah natovariti sa takvom obavezom, ali trenutno smo stvarno kratki sa volonterima, smješka se i ohrabruje nas.

Neki su zavezani, neki se nekontrolirano tresu, neki imaju stvarno velike fizičke deformacije. Sve mi djeluje nestvarno, i upola manje strašno upravo radi ove djevojke.

Nisam joj to odmah rekla, ali ona je zahvalna za to što smo se tako smireno ponašale. Što nismo otrčale glavom bez obzira ili plakale u nekom zahodu. Nije jednostavno doći iz svojih sterilnih sredina gdje je najveći problem da li dati djetetu tablet ili ne.  eško je vidjeti kako se naopako priroda može poigrati sa nama, koliko sretni i zahvalni moramo biti. Upravo zato jer imamo mogućnosti i priliku, trebamo pomoći u ovakvim situacijama, koliko god možemo. Možemo napraviti toliko puno za ovu djecu, sa tako malo svojeg vremena. Ne treba vam nikakav tečaj, nikakva posebna pravila, ne trebate dolaziti tri puta tjedno ili mjesečno. Trebaš samo doći i biti hrabra dva sata.

Ako ova djevojka od svojih nepunih devetnaest može sa takvom lakoćom biti dobar duh ove bolnice, zašto ne bismo i mi. Mame smo, ne postoji to što ne možemo.

MARGARITA  @internetmater

Mama po zanimanju, boss lady po zvanju. Rođena sam u Jelsi na otoku Hvaru, gdje sam provela djetinstvo, živim i radim u Zagrebu.  Mama sam jedne tanzmanijske nemani koje se zove Cvita, i od nedavno jednog malog slatkog dječaka po imenu Rudi. Veliki sam zaljubljenik u sport, ne mogu se kontrolirati u dućanima sportske opreme i imam previše tajica sa histeričnim uzorcima. Imam neku vrstu adhadea sa hobijima i zanimanjima, tako da volim obožavam piliti stvari, šivati, raditi nakit, i voziti motor. Najradije se izražavam kroz pokretne priče – kadrove filma, što ćete imati priliku ovdje vidjeti.

YouTube: Margot

Blog: Internet Mater

Objava KAKO MI SE PROMIJENILA KEMIJA U MOZGU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.