Sve mi jako dobro znamo kako je život prije djece izgledao, koje su nas stvari opterećivale, koje su teme razgovora prevladavale, što su nam bili prioriteti itd. Kada je u naš život ušlo to malo biće, jednostavno sve ono, iz ondašnjeg života je ili stalo na neko vrijeme ili se potpuno promijenilo, jer promijenile smo se mi. One žene, iz ondašnjeg života više nema. Postale smo netko drugi. Usudile bi se reći da smo ušle u jednu intenzivniju, zreliju i ispunjeniju životnu fazu. Postale smo mame.

Ne brinite, vratit ćete jedan manji dio onoga što ste nekada bile, samo malo drugačije.

Osim što se mi mijenjamo, mijenja se i naša okolina. Najčešće se sve više okružujemo s onima koji prolaze slične ili iste životne faze i upravo te osobe, koje u naš život uđu zajedno s našom djecom, te osobe su nam od velike važnosti. Zašto? Zato jer razumiju.

Međutim, nije jednostavno pronaći srodnu dušu u drugoj mami. Često se događa da smo sve iz vlastite nesigurnosti fokusirane na to čija će beba prije propuzati, čija će prije progovoriti, čija će prije ostaviti pelenu. To su ta mala natjecanja i to su ti razgovori koji samo produbljuju nesigurnost jedne mame.

I upravo zato, od izrazite je važnosti da pronađete upravo onu jednu, ali vrijednu mamu, koja će vas u potpunosti razumjeti. S kojom nema tabua. S kojom dijelite najtajnije misli. Možda ćete imati sreće i pronaći ih više. Tada ste zaista sretnica.

Kako prepoznati mamu srodnu dušu?

1. Razumije umor koji nas dočeka i kojem se mjesecima ne možemo načuditi.
2. Razumije kako je jednostavnije ostaviti 297 glasovnih poruka kada su nam ruke pune posla oko bebe.
3. Kada zove na telefon, znaš da je hitno.
4. Kad ne zove na telefon, znaš da svejedno misli na tebe.
5. S njom vrištiš od frustracije kada kuhaš s ljubavlju, a tvoj dvogodišnjak to jednostavno ispljune na pod.
6. Pred njom se ne moraš opravdavati kada kažeš da ti je pun kufer majčinstva i da si umorna.
7. Njoj šalješ poruke u kojima odbrojavaš do spavanja. Njoj šalješ selfije s gin tonicom u ruci kada klinci zaspu.
8. Njoj ćeš povjeriti da ti je ispao mobitel bebi na glavu dok si dojila.
9. Ona čuva tvoje mentalno zdravlje, kao i ti njeno.
10. Ona sluša, ne osuđuje.
11. Jedna je od rijetkih osoba pred kojom ne trebaš skrivati kaos u kući.
12. Ne ljuti se kad je probudi tvoja poruka u 3 ujutro.
13. Nije ljuta niti kad se ne pojaviš u dogovoreno vrijeme.
14. Reći će ti istinu o majčinstvu, bez imalo uljepšavanja.
15. S njom ideš u parkić i crvenite se zajedno kada vaša djeca rade nepodopštine.

A ako imaš puno sreće, onda upravo ta mama bude tvoja podrška i zajedno krenete u osvajanje poduzetničkog svijeta, pa tako i zajedno snimate novu kolekciju Lupilu koja je dostupna od danas u Lidlu. Supermame uvijek biraju Lupilu, a ovaj put nas je osvojila njihova jesenska kolekcija.

Objava svaka mama treba mamu prijateljicu! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ovo je priča o dva biciklića. Ti biciklići se zovu Woom. Imaju 3 godine. Jedan je jarke boje poput sunca, vedar i nasmijan baš kao i njegov vlasnik Luka, a drugi je boje mora i neba, za hrabrog i neustrašivog dječaka Stefija. Woom biciklići su se jednog dana dogurali do naših dječaka i na njihov veliki 4-ti rođendan izmamili najveće osmijehe. Ali znate one osmijehe s dodatnim oprezom. Jer, ovi biciklići su za velike dječake.

A sada za ozbiljno. Martina i ja smo se odlučile „upgrade-at“ balance bicikliće naših dječaka i uvesti ih u svijet onog ozbiljnijeg djetinjstva koje podsjeća na vožnje biciklića po kvartu, na užarenom betonu, u kratkim hlačicama, s toplim vjetrom u kosi. Čoporativne vožnje i vječna natjecanja tko je spretniji i brži.

Obje smo znale da će proces prihvaćanja biciklića s pedalama i to bez pomoćnih kotača biti svakako izazov.

Komunicirajući s vama, našim dragim čitateljicama, ohrabrile smo se i krenule u tu avanturu. Jer, rekle ste nam da su vaša djeca savladala vožnju bicikla u 10 minuta. Koliko je ta avantura uspješna kod nas, još ćemo saznati, jer naša dva dječaka igraju na sigurno i zapravo voze bicikliće, pod uvjetom da osjete naš dlan na svojim leđima. Polako i hrabro.

Zašto smo odabrale Woom bicikliće?

Prvenstveno jer su lagani. Težine su 5.4kg. Na taj način naši klinci ne osjećaju težinu i automatski se osjećaju sigurniji u sebe, strah je manje prisutan jer je jednostavnije balansirati lakšim biciklićem.

Nemaju pomoćne kotače, jer istraživanja kažu kako djeca brže savladavaju vožnju bicikla bez pomoćnih kotača ili jednostavno ova druga varijanta – ako se naviknu na pomoćne kotače, teško ih se uvjeri da su sposobni voziti biciklić i bez njih.

Imaju prednju i stražnju kočnicu, a ručice koje se moraju pritom stisnuti, različite su boje. To je iz razloga da djeca jasno raspoznaju da je zelena ručica prednja kočnica, a crna je stražnja. Olakšavamo im time proces dok ne nauče lijevu i desnu stranu, a za to će im trebati još vremena ako će biti kao i njihove mame s dvije desne / dvije lijeve strane

Osim toga, woom biciklić ima i silikonsku gumicu koja drži prednje kormilo da se ne okrene za 180 stupnjeva.

Napisale smo kako naš žuti i plavi biciklić ima 3 godine. Točnije, ovi bicikli imaju nekoliko brojeva zavisno o visini i godinama vaše djece. Tako imate neodoljive woom 1 bicikle, to su famozni balance bike, divnog dizajna i kvalitete, a nadalje se brojevi rastežu sve do 6. Mi smo odabrale broj 3 za uzrast od 4 – 6 godina. Boje biciklića su jarke – žuta, plava, zelena, crvena i ljubičasta.

Naša avantura se nastavlja, a na našim storijima i profilima pratite kako se dvije supermame ohrabruju da puste svoje dječake da odrastu.

A posebno nas veseli što smo dobile videiće nekih od vas koje su potaknute našim dojmovima woom biciklića i same svojoj djeci kupile iste, pa nam šaljete videiće vaših mladunaca koji su provozali, za razliku od naših, u roku od par minuta.

Sretno nam bilo!

Woom biciklići i Nutcase kacige dostupni su u Andrews Baby Company

Objava ovo je priča o dva posebna biciklića pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Danima mi glavom prolaze razne misli, pomalo teške i zabrinute. Razmišljam o ovoj maloj zemljici, predivnoj i šarolikoj, koja je zapela u nekim davnim vremenima, u kojoj žive ljudi različitih sudbina, različitih razmišljanja, ljudi otvorenijih i oni jako zatvorenih pogleda na život. Zapravo, mislila sam da živimo u vremenima u kojima je nepotrebno spominjati osnovna ljudska prava, dostojanstvo, u vremenima gdje svatko ima pravo glasa, svog mišljenja…. Ali zapravo živimo u vremenima kada pod krinkom liberalnog imamo okove konzervatizma i primitivizma u sebi. 

Pravo glasa ima svatko, zar ne?  Svatko može reći svoje mišljenje, ali nismo voljni ČUTI niti prihvatiti ono različito, ono drugačije… Zapravo, čini mi se da se ovdje radi o pravu glasa kojeg nitko ne čuje. Svi govorimo, a nitko pozorno ne sluša.

Mi živimo u vremenima gdje se kritizira sisu u javnosti kojom se hrani dijete, a ne kritizira se sisu kojom se poziva turiste da dođu u našu lijepu zemljicu.

Živimo u vremenima gdje se mame koje su se skinule pred objektivom fotografa kako bi pokazale svoja tijela nakon poroda, sažvakana, celulitna, manje savršena, kritizira ih se što se skidaju i naslikavaju umjesto da odgajaju djecu i kuhaju, ali se uzdižu savršeno isklesana tijela mjesec dana nakon poroda. Jer, ovo prvo je gadljivo, a ovo drugo je uzbudljivo, neovisno o poruci koja se šalje.

Živimo u vremenima gdje se upire prstom u žene koje su glasno rekle što su proživjele, jer nije važno je li ta žena izgubila dijete, izgubila dio sebe, nije važno što je dio nje same umro i nestao zajedno s gubitkom bebe… Nije to važno… Važno je upirati prstom u nju i preisipitvati je li istina sve što je rekla, je li njena bol zaista bila tako jaka ili je ona ipak to malo preuveličala… Ne… to nije važno… Preintimno je…

Koliko puta sam bila u društvu gdje se pričalo o prvim mjesecima nakon poroda, pa se između ostalog spomenula postporođajna depresija, koliko puta sam čula “joj, to su sve gluposti današnjeg doba, nekada toga nije bilo”. Je li to uopće važno? Je li to uopće važno kada znam tu jednu mamu, jednu koja se borila sa svojim emocijama, koja je tražila pomoć, koja je potiho jecala, a da niti sama nije razumjela zašto. Je li važno radi li se o terminu novoga doba, kada je ta mama sebi oduzela život jer više nije mogla izdržati?

Živimo u vremenima gdje se od žene očekuje da bude majka, domaćica, da ima karijeru, da ne kuka, da izgleda savšreno, da ima dobar brak. Ako je samo majka – već sam pod “samo majka” sve rekla… Ako gura svoju karijeru – spočitava se što nije dovoljno s djecom. Ako se požali da joj je teško, kritizira se što kuka. Šuti, trpi i razvuci osmijeh na lice.

Živimo u vremenima kada se do uspjeha dolazi samo ako se gazi po drugome, kada trud i poštenje nema nikakve svrhe, jer “ako si pošten, ne možeš opstati”.

Biti ženom nikada nije bilo lako. A danas, čini mi se da je još teže. Jer, osim onoga što smo od samih početaka “morale” raditi, natovarile smo si na leđa još masu toga, a sve se mora odraditi s osmijehom na licu. I hoće… ali pritom moraš šutjeti. Jer tvoj glas se slabije čuje… a i kada se čuje, ne znam čuju li se riječi…

Možda je ovaj tekst satkan od previše misli, naizgled nepovezanih, ali taj košmar je u mojoj glavi u zadnje vrijeme, ali čini mi se da nije samo u mojoj glavi… čini se da je i u ovom vremenu u kojem živimo…

Pravo glasa, sloboda govora – jedno od temeljnih ljudskih prava… Ali, čujemo li mi taj glas? Ili čujemo samo ono što želimo čuti?

SONJA @littlemisstwiggyblog

Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, pravnica, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena.  Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.

Objava SLOBODA GOVORA (ZA SVE?) pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dodir je prvi kontakt sa djetetom, čaroban trenutak koji se pamti čitavog života. Potpun, prirodan i nježan. Taj dodir i miris bebine kože podsjeća na sreću. Zato je važno da koža naših najmanjih bude zaštićena, njegovana i ljubljena, baš kao što i treba biti.

Čime njegovati kožu naših najmanjih od izrazite je važnosti za svaku od nas. Prirodni sastojci sa što boljom i učinkovitom zaštitom, najvažniji su kriteriji. Afrodita baby linija je razvijena u suradnji sa mladim supermamama koje su s velikim povjerenjem isprobale proizvode na vlastitoj koži i na koži svoje djece te ih sa zadovoljstvom upotrebljavaju kod svakodnevne njege.

Nježne formule sa visokim udjelom prirodnih sastojaka, razvijene u vlastitim laboratorijima Kozmetike Afrodita sa velikom mjerom ljubavi i odgovornosti, njeguju, štite i maze kožu beba, djece, trudnica i mama.

Proizvodi sadrže visoke udjele 100% prirodnih sastojaka udružene u iznimne formule koje osjetljivoj dječjoj koži nude učinkovitu zaštitu i nadasve nježnu njegu.

• karité i kakao maslac
• bademovo, kokosovo, suncokretovo, jojobino ulje i ulje bijelog limnanta
• eterično ulje lavande
• ekstrakti BIO nevena, cvijetova lipe i pamuka

Svi proizvodi su bez parabena, parafina, silikona, SLS/SLES-a, boja i parfumirani su sa hipoalergenim parfemima zbog kojih je mogučnost pojave alergija manja. Nadasve nježne, a učinkovite formule su i dermatološki te pedijatrijski testirane što potvrđuje njihovu visoku toleranciju prema osjetljivoj koži.

ZA BEBE I MAME

BADEMOVO ULJE i 100% PRIRODNA MAST primjereni su i za njegu trudnica i mama jer pomažu kod sprječavanja nastanka strija.

Nježne formule s brižno izabranim prirodnim sastojcima njeguju, čuvaju i maze kožu beba, djece, trudnica te mama dojilja. 

Neka vas NOVI proizvodi prate na svakom koraku – od blaženog stanja do nezaboravnih dječjih doživljaja!

webshop.afroditacosmetics.com

Objava MALENI DODIR, VELIKA LJUBAV pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prošli tjedan imale smo priliku uživati u predstavljanju Ergobaby i Baby Tula noviteta u bajkovitoj kući iz snova, okruženoj zelenilom, i to u ugodnom društvu naših mama blogerica. U Hrvatsku su stigla Ergobaby Metro kolica i nova Baby Tula Explore nosiljka. 

METRO JE STIGAO U HRVATSKU

Ergonomski dizajn i udobnost za djecu i roditelje, sinonim je za Ergobaby nosiljke, a odsada je ta vrhunska kvaliteta preslikana i na Metro kolica. Ergonomska obilježja kolica uključuju pliš udobno postavljeno sjedište s naprednom podrškom za više zona i podesivošću, kako bi beba imala  vrhunsku udobnost pri vožnji gradskim ulicama. Glatkoći vožnje doprinosi i ovjes na prednjim kotačima, te veliki stražnji kotači s poliuretanskim gumama koje se ne mogu probušiti.

Ono što Ergobaby Metro svrstava u vrh ponude dječjih kolica jest jednostavno sklapanje jednom rukom što je izvrsna karakteristika jer u jednoj ruci možete držati dijete dok drugom rukom sklapate Metro kolica. Ova Ergobaby  kolica  teže samo 6,3 kg i odlikuju se udobnošću koja je do sada bila rezervirana isključivo za  veća kolica. Sve vrhunska obilježja sadržana su u iznimno kompaktnom dizajnu, savršenom za ubrzani život u gradu i putovanja. Preporučena maloprodajna cijena: 2.629,00Kn

Velika košara za spremanje stvari, skriveni stražnji džep za manje predmete poput mobitela i novčanika, odstranjiva i strojno prana tkanina i još mnoge druge osobine osvojit će vas na prvi pogled, ali i na prvu vožnju. Uz Metro kolica dostupan je i  Newborn Kit odnosno košara za bebe koja omogućava korištenje kolica za novorođenčad i pruža im potpuno ravni položaj. Potrebno je samo dvije minute za pravilno postavljanje košare, bez posebnog alata ili dodataka. Preporučena maloprodajna cijena: 1.129,00Kn

 ZA ŠETNJE SA STILOM Za stiliziran izgled za šetnju gradskom špicom ili bijeg u prirodu s vašom bebom pobrinula se nova nosiljka – Baby Tula Explore. Explore nosiljka prilagodljive je veličine poput poznatog Tulinog Free To Grow modela, te se može koristiti od novorođenačke dobi. Nosiljka omogućava više ergonomskih položaja, a djeca u dobi od 6 do 12 mjeseci mogu se prema želji okrenuti i prema naprijed. U tom položaju Explore potiče dijete, ali i roditelje na na istraživanje svijeta oko njih u sigurnosti i udobnosti Baby Tula ergonomske nosiljke. Svaka Baby Tula ručno je izrađena od 100% pamuka, što ćete vi i vaša beba osjetiti prvi kad je stavite, a mame će posebno oduševiti veliki izbor boja i uzoraka koji će dizajnerski zaokružiti baš svaku šetnju. Preporučena maloprodajna cijena: 1.349,00Kn

Objava OD UŽURBANE GRADSKE VREVE DO UŽIVANJA U JESENSKOJ PRIRODI pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Moramo priznati da smo se već neko vrijeme poskrivećki divile jednom od najljepših zagrebačkih izloga i imale želju saznati tko se iza njega krije. Talentirana i kreativna supermama i dizajnerica Ana Tevšić Nauković dočekala nas je sa svojim predivnim osmijehom, a zahvaljujući majčinstvu odmah smo pronašle zajednički jezik. Iz studia smo se preselile u obližnji kafić i uz gin tonic sa Anom popričale o djeci, poslu i ostalim ženskim temama.

Ana, izlog tvog studia u Dežmanovom prolazu naprosto je nemoguće ne zamijetiti. Ispričaj nam ukratko kako je nastao L.A, design studio? L.A, design studio nastao je odmah nakon mog završetka studija, s prvom uspješnom izložbom u Londonu. Nakon toga sam naprosto krenula dalje raditi i nekad mi se čini da odonda nisam stala… Studio se ubrzo preselio iz mog obiteljskog doma u Dežmanov prolaz 4, gdje se nalazi već 4 godine! Na samom početku sam odlučila o posebnom konceptu prostora; da je više galerijski nego prodajni i da je više kao posjet nekome doma nego dolazak u dućan. Upravo zbog toga svaka dva tjedna mijenjamo kompletan raspored stvari iznutra i crtež na vanjskom izlogu. Cilj je predstaviti proizvode u svim mogućim i nemogućim varijantama korištenja, a crteži nam služe kao inspiracija za ono što u tom trenu radimo.

Kad je posao u pitanju što je ono čime se najviše ponosiš? Najviše se ponosim time što se iz godine u godinu razvija i formira zajedno sa mnom. Što nisam imala straha to tako odraditi i što sam (pomalo ludo) krenula pa neke stvari naučila u hodu; to mi je čak važnija stavka od nagrada koje dobivamo – iako su one zaista neprocjenjiv poticaj za daljnji rad.

Majka si curice i dečkića sa relativno malom razlikom u godinama. Rodila si prije 6 mjeseci, i već radiš punom parom. Kako uspijevaš uskladiti majčinstvo i posao? Da, uživam biti mama! Izabela ima 2 godine i Patrik je nedavno napunio 6 mjeseci. Ne znam to opisati bolje od ovog: radim i kad ne radim. Uvijek nešto smišljam ili odrađujem ili crtam ili planiram. Sve je to posao i sve mi je to moj zen trenutak. Koliko mi je posao obaveza, toliko mi je odmor za glavu. Najbolje radim kad imam previše posla jer se tad najbolje organiziram. Majčinstvo i posao je nekad jednostavno za uskladiti, a nekad je neopisivo teško. Suprug Petar mi je neopisiva pomoć i podrška, zaista je predivan tata. Bake nam puno pomažu, nekad ne znam što bismo da nam ne pomažu u čuvanju djece. Ne želim si više uopće to omalovažati ili nekom govoriti kako je sve uvijek predivno i jednostavno – sve to zajedno je posao za sebe i organizacija je ključ koji sve drži na okupu. Ponekad ne znam što bih sa sobom od umora, ali kad sve sagledam s objektivno – presretna sam i zahvalna što imamo to dvoje preslatke djece i što mogu raditi posao koji volim. 

U tvom studiu primijetili smo proizvode namijenjene i djeci. Jesu oni bili dio tvoje kolekcije i prije majčinstva ili si u majčinstvu pronašla inspiraciju za neke nove ideje? Majčinstvo je učinilo svoje, definitivno. Govorila sam si da neće, ali naprosto me obuzelo. Uređenje dječjih sobica je uzelo maha, zato je i nastala Nossie dječja samostojeća vješalica, pa Constellation posteri sa zvijezdama te na kraju i “mama” majica! 

Kako je nastala “mama” majica? “mama” majica je nastala potpuno neplanirano, zaista. Tijekom jednog telefonskog razgovora sam na brošuru crvenim flomićem napisala bezbroj puta “mama” i zaintrigirao me grafizam koji se pojavi od poteza. Inspirirao me da ga pozicioniram na rame; mjesto koje sve mame znaju da je posebno. Tu se glavice naših mališana odmaraju, vesele i plaču – a mi smo tu da im pomognemo u svakoj od tih situacija!

Kako provodiš svoje slobodno vrijeme? Uspijevaš li pronaći i vrijeme za sebe? Slobodnog vremena nemam uopće, a više ni ne znam što znači imati vrijeme za sebe. Trenutno bih se samo htjela naspavati i popiti kavu kad si ju napravim. S time da kad si to i ostvarim, onda ću sigurno kukati gdje su mi djeca.

Koliko te majčinstvo promijenilo? Ne bih rekla da me toliko promijenilo koliko me ispunilo. Nisam znala da može postojati tolika neograničena ljubav i da su nam djeca i obitelj toliko važni. Promijenilo me utoliko što nemam vremena za nepotrebne stvari, što biram s kime se mogu ili želim naći i što sad sve gledam s neke druge perspektive. Najvažnije mi je da smo mi dobro – nakon toga da mi posao funkcionira – i onda sve ostalo. Najsretnija sam kad smo nas četvero (i naša dva psa, zapravo nas je šest doma!) zajedno.

Koji su tvoji planovi za budućnost što se tiče posla, ali i obitelji. Planirate li još širiti obitelj? Apsolutno! Voljela bih imati veliku obitelj, veseli me ideja da su djeca jedan drugom podrška i da ih je puno. Da je glasno i da ne znaš kud bi od svih; da su djeca i psi po cijeloj kući veseli i zdravi. Takve su mi želje što se tiče naše slatke obitelji. Što se tiče posla – veselim se novim projektima, kojih će ove (i iduće) godine biti puno! Jedan produženi espresso i spremna sam za nove pobjede!

ime studija: –L,A. design studio / Dežmanov prolaz 4
web: www.loveanadesign.com
fb: loveanadesign
instagram: @la.designstudio i @anatevsicnaukovic

Fotografije: Pepper Weddings

Objava ANA TEVŠIĆ NAUKOVIĆ – O MAJČINSTVU I DIZAJNU pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

22. rujna 2018. godine po prvi put u Republici Hrvatskoj održat će se 1. RASTI Summit – ključ za otvaranje maksimalnih djetetovih potencijala. U Hrvatskoj je ovo jedina manifestacija koja na jednom mjestu spaja stručnjake iz odgojno-obrazovnog i zdravstvenog područja.

‚‚Na ideju o pokretanju došli smo prije nekoliko godina uvidjevši potrebu za postojanjem multidisciplinarnog pristupa u radu s djecom svih dobi. Spajanjem stručnjaka različitih profila napravili smo aktivnu mrežu podrške za roditelje koja je u zadnjih godinu dana narasla do te mjere da je 1. RASTI Summit bio logičan idući korak. Kroz našu RASTI Edukaciju o ranoj stimulaciji dječjeg razvoja od 0 – 7 godina, kao i BABYSTEPS Senzo-motoričke radionice za bebe i djecu© koje provodimo u Zagrebu i Karlovcu prošlo je nekoliko tisuća roditelja, odgojitelja, učitelja i nastavnika. Upravo su nam naši polaznici dali krila da edukacija preraste u jedan ovakav događaj”, rekla je organizatorica Summita, Ivana Štedul, dipl. physioth.

RASTI Summit namijenjen je svima koji imaju djecu, svima koji rade s djecom, kao i samoj djeci od rođenja do desete godine života. Za sve roditelje, odgojitelje, logopede i učitelje program je besplatan, a podijeljen je u 3 glavna područja.

Recite nam ukratko o programu koji će se održavati u AQUATICI – slatkovodnom akvariju Karlovac.

U Kongresnoj dvorani održavat će se predavanja za stručnjake i prijavljene roditelje. Predavači su stručnjaci iz odgojno-obrazovnog i zdravstvenog područja. Osobito smo ponosni što su nam se samoinicijativno priključile dvije docentice Učiteljskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Na predavanjima ćete, između ostalog, moći čuti doktoricu medicine, radne terapeute, fizioterapeute, magistre kineziologije, odgojitelje, logopeda… Teme su dosita raznolike i obuhvaćaju razvoj djece od samog rođenja pa sve do eventualnih problema koji se pojavljuju kad dijete krene u školu.

U vanjskom dijelu odvijat će se zaista bogat program za djecu. Naši partneri Knjiguljica i Kinoklub Karlovac pripremili su cjelodnevne radionice za djecu, a završit ćemo s predstavljanjem slikovnice za bebe i jednom pripovijednom predstavom. Svakako moram spomenuti suradnju i sa Zavodom za hitnu medicinu Karlovačke županije. Njihov djelatnik Mario Popovački u prijepodnevnim satima održat će zaista važne radionice za roditelje „Osnovno održavanje života djeteta“ i „Gušenje stranim tijelom“, gdje će kroz aktivnu demonstraciju pokazati roditeljima što činiti ukoliko im se u takvoj situaciji nađu s vlastitim djetetom. Također, u popodnevnim satima Andrea Matković, radna terapeutkinja govorit će o dispraksiji koja pogađa sve više djece školske dobi, a pripremili smo i kratak test za dispraksiju koji će svi moći probati.

Na 1. RASTI Summitu biti će govora i o važnosti rane stimulacije od rođenja. Kroz SenzoGYM-ove BABYSTEPS Senzo-motoričke radionice za bebe i djecu© u zadnjih 5 godina u Karlovcu prošlo je preko 5000 djece. Kako ste došli na ideju o radionicama poticanja ranog razvoja? Iz kojeg razloga ste prošle godine odlučili otvoriti podružnicu u Zagrebu?

BABYSTEPS Senzo-motoričke radionice za bebe i djecu© nastale su kao produkt rada s djecom s kojom kao fizioterapeut i radni terapeut radim te mojom vlastitom djecom (koji su dvoje od troje bili neurorizični). Kako su napredovali puno brže od svojih vršnjaka urednog razvoja, jedan liječnik me je prije 5 godina zamolio da održim predavanje za roditelje o razvojnim aktivnostima koje sam s njima provodila. Predavanje je izazvalo velik interes, odmah su formirane i grupe roditelja koji su sa svojim bebama željeli pohađati senzo-motoričke aktivnosti. Nakon nekoliko godina rada preko Udruge, odlučila sam napustiti svoje tadašnje radno mjesto, otvoriti tvrtku s podružnicom u Zagrebu i posvetiti se samo edukaciji roditelja i rehabilitaciji djece i odraslih osoba. Zagreb je bio logičan izbor budući su roditelji iz Zagreba redovito dolazili na naše radionice u Karlovac.

Planirate li RASTI Summit održavati i idućih godina?

Svakako, da! Iz Grada i Županije dobili smo samo pozitivan feedback i nadam se da ćemo naći zajednički jezik oko financijskih sredstava za iduću godinu kako bi RASTI Summit ostao u Karlovcu.

Službena ambasadorica 1. RASTI Summita jedna je od #supermama, Petra Cicvarić. Po profesiji akademska glumica, završila je magisterij glume i lutkarstva u Osijeku i trenutno je zaposlena u Gradskom kazalištu Zorin Dom u Karlovcu, majka je djevojčice Korane. Uvijek je voljela pisati, ali trudnoća i majčinstvo su u njoj probudili poriv da piše za djecu i mlade.

Zašto si pristala na suradnju sa SenzoGYM-om i što RASTI Summit znači za tebe?

Uvijek ću podržati akcije koje se tiču razvoja i obrazovanja djece, ali i roditelja. Mislim da je dobro da se roditelji međusobno povežu i podržavaju. Osim toga, kada sam vidjela plan RASTI Summita, odmah sam se zainteresirala jer je odlično složen i osobno me zanima puno tema koje će se obrađivati.

Koje su tvoje najdraže obiteljske aktivnosti, a što najviše od aktivnosti voliš kad si sama?

Najviše volim kad obiteljski idemo u prirodu i upoznajemo našu curicu s rijekama, šumama, životinjama. Ili kad izmišljamo sami igre kako bi potaknuli njezinu maštu. A kad sam sama najviše volim čitati i pisati, često ukradem i vrijeme da vježbam jogu.

Pisala si da više voliš intuiciju od mnogobrojnih savjeta za odgoj i roditeljstvo. Treba li ipak postići nekakav balans? Kad je ipak potrebno pitati za pomoć kome se obratiš?

Uvijek se prvo obratim svojoj mami. Njoj vjerujem jer vidim kako je dobar posao napravila s mojom sestrom (na meni se još učila, hahaha!) Šalu na stranu, kad god me nešto muči, prvo s njom razgovaram, ali često se čujem i sa svojim prijateljicama koje su majke i koje su prošle iste faze.

I ti i Peđa ste glumci. Pomisliš li ikad da ne posvećujete dovoljno vremena sebi i obitelji od silnih obaveza ili već postižete dobar balans bez problema?

Postižemo dobar balans po mom mišljenju. Naš posao nema fiksno radno vrijeme, postoje dani kad nemamo nikakvih obaveza i to vrijeme volimo iskoristiti za obiteljski izlet u prirodu ili kratko putovanje u drugi grad. Ima dana i kada pojačano radimo, ali uvijek pronađemo vrijeme za sebe.

Kakvi su vam glumački planovi za budućnost? Postoji li poneki novi projekt na vidiku?

U kazalištu nas čeka nekoliko projekata za novu sezonu, za početak jedna dramska predstava, a nakon toga i jedna lutkarska za mališane.

***

Više informacija o programu moguće je pronaći na www.senzogym.hr/rastisummit te na ‚‚SenzoGYM” Facebook stranici. Za predavanja u Kongresnoj dvorani prijave su zatvorene, ali za radionički program za djecu i program edukacije koji se odvija u vanjskom dijelu prostora, kao i za program Coffee with experts prijave nisu potrebne.

Vidimo se 22. rujna 2018. u AQUATICI!

Objava 1. RASTI Summit – ključ za otvaranje maksimalnih djetetovih potencijala pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Upravo sam završila s čitanjem bloga MISUSOVO o tamnoj strani majčinstva, kimajući glavom toliko da sam imala osjećaj da će mi ista otpasti s ramena. I onda sam otišla na fejs, gdje je jedna žena napisala kako toliko čita o tamnim stranama majčinstva da se pita hoće li ikada poželjeti imati djecu. Nije osuđivala niti ništa slično, već samo dala svoj osvrt na ono što čita u svojim internet krugovima.

Što me navelo da razmislim. Kakvu ja sliku majčinstva dajem svojim prijateljicama bez djece? I hoće li one imati zbog toga veći strah od majčinstva ili samo realnija očekivanja? Sjećam se da sam jednom svojoj prijateljici Maji rekla: ajme moram prestat pričat o svemu tome jer ti nikad nećeš htjeti djecu. Razvit ćeš paranoju. To mi je tada bilo strašno smiješno, ali danas sam se na ovaj komentar na facebooku baš zamislila.

I rekoh… hajde da ja napišem tekst o pozitivnim stranama majčinstva, o svijetlim i nevjerojatnim trenucima sreće i radosti što sam postala mama. A onda se probudio i moj Zmaj. Jako, jako, jako loše raspoložen. Nakon malo slatkog maženja u krevetu krenula je dreka i opaki tantrum, čijeg se razloga više ne mogu ni domisliti. Nakon pokušaja smirivanja istog (bezuspješno), pa držanja u čvrstom hvatu, pa natezanja oko oblačenja, pranja zubiju i svega ostalog što spada u sasvim običnu dnevnu rutinu, došla je baka spasiteljica a ja sam sjela za kompjuter da napišem tekst o svijetloj strani majčinstva. Ha. Ha. Ha. Inspiracijo, gdje si zapela?

No dobro, mislim si ja, možda bi ovo moglo imati i terapeutski učinak. Kao, da ne mislim na svu tu dramu, nego se okrenem pozitivi. Dok se ne dosjetim leptirića, sreće, ljubavi i cvijeća, htjela bih reći da sam i ja primijetila da se puno piše, barem u mojim krugovima, o negativnim stranama majčinstva. O umoru, drami i tegobama. O stresu, nedoraslosti i nekompetentosti koju SVAKA mama osjeti. I mislim da je to dobro. Ne ne mislim da trebamo stalno kukati, ali mislim da su te priče, tekstovi i postovi, prava savršena protuteža svemu čime nas bombardiraju mediji. „Kad sam postala mama, život je dobio smisao.“, „ Moj/a xy mi je sve na svijetu.“, „Sretnija sam otkad sam mama.“ – vrišti sa svih strana. Reklame za pelene, dječju hranu i proizvode prikazuju ušminkane, prekrasne, mirne i sređene mame koje s radošću hodaju/igraju se/ pričaju sa svojom ušminkanom, prekrasnom i mirnom djecom. Aha. Možda je to neka paralelna realnost. Istina je negdje između ove dvije „struje“. No danas se više piše o ovom mračnijem kraju – jednostavno zato jer nikad nije. Ja sam puno pričala i pisala o svojem baby bluesu jer smatram da sam ja osobno premalo o tome znala. Da, bilo je mama koje su mi samo suosjećajno prije poroda rekle- kad god trebaš razgovor tu sam, zovi bilo kada. I bilo je mama koje su mi rekle da budem spremna na sve. Ali na TO me nitko nije pripremio.

Sjećam se, tada sam naletila na tekst Ane Meštrović – Majčinstvo me ne ispunjava, i isplakala dušu od olakšanja. Toliko sam bila sretna radi tog teksta da sam joj se odmah javila s porukom. I dobila potrebnu utjehu. Ne, majčinstvo me ne ispunjava. Ne, nisam sretnija otkad imam dijete. Ne, moj život nije s djetetom dobio smisao. Sve, ali sve što sam bila i što sam osjećala prije nego sam postala mama, potenciralo se. I ono dobro i ono loše. A sad, ajmo na svijetle strane majčinstva, prije kraja ovog teksta hahahhaha!

Ljubav
Ljubav potpuno drugačija od svih drugih ljubavi. Nema to veze s tim da ti zbog te ljubavi ništa nije teško jer je, teško mi se ustat nakon 4 sati sna ili provest noć budna zbog tuđeg začepljenog nosa. Je. Teško mi je. I radije bih ujutro pila kavu nego presvlačila pelene. Ali zbog te ljubavi odmah bih skočila pod auto umjesto njega, ako bi ga to spasilo. Svaku bolest koju ima potpisala bih da je prenesu na mene u sekundi. (sjećam se da je to moja mama znala reći meni, sad znam da je to i mislila). Kad me zagrli s tim malim šakicama i kaže mamice, o bože, ne mogu taj osjećaj usporediti ni sa čim. Imam puno ljubavi u svom životu, a ova je posebna baš kao emocija. Kao da je beskrajna.

Radost
Koliko god me može natjerati u bijes ili suze, toliko me može rastopiti od radosti već u sljedećoj sekundi. Dovoljno mi je da ujutro dođe u moj krevet s tim blesavim osmijehom ili prasne u smijeh na nešto totalno meni neprimjetno i instant se promijeni moje (ne)raspoloženje. Taj dječji smijeh, nepokvarena sreća, prisutnost u trenutku slama mi svaki otpor i brigu.

Ponos
E ovo mi je najsmješniji dio majčinstva/roditeljstva. Na sebe sam ponosna tek kad postignem nešto svjetskih razmjera, ali na Njega sam ponosna kad se pokaka. Hahah. Možda malo pretjerujem, ali mislim da će svaka mama znati o čemu pričam. Od sjedenja, puzanja, hodanja, do prvih riječi ili čak pristojnosti koje dijete iskaže, svaka je ta stepenica nešto od čega ti srce pukne od ponosa. Neki dan je Zmaj otišao do konobara, platio našu cugu, i uzeo ostatak. Mislim da sam izgledala kao da je upravo primio nobelovu nagradu za mir. Nekome ništa, a mamama, takvi sitni uspjesi u koracima prema odrastanju mogu popraviti čitav dan.
Ovo ide i u drugom smjeru. Od 24 sata, zavisno o tome koliko otpada na san, ostatak vremena mame preispituju sebe. Barem ja. Mogu li bolje? Kako da postupim? Radim li ispravno? Sve važem, gruntam, razmišljam.  A ponekad kad stanem, budem ponosna na sebe. Kad sam ponosna na njegov uspjeh, to ide i u mom smjeru. Bravo stara, vodiš biznis, pišeš, izlaziš, družiš se s mužem, a još si uspjela i u tome da dijete kaže molim, hvala, izvoli, oprosti. You rock! Moj je Zmaj još mali, a razmjere ponosa kad krenu veći uspjesi, mogu tek zamisliti. Osobito kad kao roditelj vidiš da imaš dijete koje je dobar čovjek. Amen.

Inspiracija
Zbog Njega sam pokrenula Mamasita and son brand, on mi je dao inspiraciju za hrpu blogova i tkestova, kao što su brojne druge mame baš zahvaljujući djeci postale blogerice pa neke čak i influencerice. Povezala sam se s drugim mamama, naučila puno o ljudskoj psihi. Svaki dan dobijem inspiraciju. Makar i za kukanje 

Ja, samo bolja
Nedavno sam pročitala i tekst o tome kako te dijete neće učiniti boljom osobom. I ima smisla. Ali ako težiš tome i prije nego postaneš roditelj, onda hoće. Povest će te na opaku vožnju. Pokazat će ti sve tvoje sijene i sve tvoje prednosti. Pravi vlakić straha i sreće istovremeno. Navest će te, ako si pametan ili pametna, na to da naučiš voljeti sebe s malo manje uvjeta, da naučiš da su greške samo prilike za poboljšanje, da možeš uvijek bolje ali da i ono gore trebaš prigrliti. Ako možeš dijete voljeti bez obzira na sve što čini, možeš li tako voljeti sebe?
Practice what you preach. Meni je oduvijek želja bila djetetu prenijeti što manje obrazaca koji će ga kočiti i što manje glupih uvjerenja. Što više osjećaja da može sve ako zamisli i potrudi se i da cijelim putem može uživati. U usponima i padovima, uspjesima i neuspjesima. Da izrazi emociju, ne potiskuje, ali se ni ne zadržava. Da može raditi što voli i živjeti od toga. Opće je poznata stvar da djeca ne slušaju nego gledaju, uče promatranjem, i baš zato, nastojim biti bolja. Nastojim pobjediti svoja ograničenja i pokazati mu, a ne samo pričati, o prekrasnom i ispunjenom životu. Na tome sam mu najviše zahvalna.

Trenuci
Ne znam jel to zbog toga što mi je dan počeo kako je počeo, ili zbog toga što ne postoji puno malih već malo velikih stvari koje majčinstvo čine svijetlim i veselim, ali zadnja stavka su trenuci. Ne mogu reći da mi se revolucionarno promijenila kvaliteta života (čak suprotno) ili da sam globalno puno sretnija nego prije, ali ima hrpa tih trenutaka presretnosti. (znam da to nije riječ, ali nema druge osim pre- sreće). Jutra kad se svi zajedno mazimo u krevetu, večeri kad čitamo knjige i sve se smiruje u stanu, zaletavanje u more, šetnje šumom, blesiranje na trampolinu, mali razgovori s pametnom glavicom, zagrljaj, poljubac, emocija koja se prelijeva kad ga stisnem, zajednički ručak, neka smiješna rečenica, trčanje kad dođem po njega u vrtić… Hrpa je to sitnih malih trenutaka koji rastu s vremenom i mijenjaju se, budu drukačiji a opet toliko slični.

Uglavnom, sve ono što se priča je istina. I dobro i loše. I tamno i svijetlo. Majčinstvo (roditeljstvo) je kaotično klupko svega toga. Bipolarnost kako veli Lipstick Mom. I super je kad se i o ovom ne tako lijepom piše i priča. I o jednom i o drugom. Super je jer onda znaš i dalje da si luda, ali isto tako znaš – da nisi sama u toj ludosti. Mame, volim vas! Možemo mi to!!!

IVKA @ivkas_passion

Ja sam žena. Žena koja budi strast u drugim ženama. Vjerujem u moć i snagu koja dolazi iz ranjivosti. Vjerujem u ples kao psihoterapiju. Vjerujem u život kao strastvenu igru u kojoj se isprepleću privatno i poslovno. Moj poziv je Angels body and Emotions, a kreiram i majice Mamasita and Son. Održavam radionice za žene koje ih pokrenu, osvijeste i osnažuju. I pišem.
Pišem kako bih najlakše iskristalizirala svoje slijedeće korake u životu, kako bih podijelila s drugima lijepe i manje lijepe trenutke i kako bih svoju strast za životom i plesom prenijela na druge žene i potaknula njihovu inspiraciju. Slobodno mi se obratite ukoliko želite individualni sat ili radionicu za svoj tim ili prijateljice.

Blog: Ivka Armanda Todorović

Objava SVIJETLA STRANA MAJČINSTVA pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mamin instinkt. Znat ćeš. Shvatit ćeš. Djelovat ćeš na vrijeme. Instinktivno ćeš reagirati. To sam sve čula po sto puta u trudnoći, u pripremama, a najčešće kad sam rodila. Nisam vjerovala, sumnjala sam. Što znači da sam, ustvari, sumnjala u sebe! Hoću li ja to moći, hoću li stvarno znati? Ali kako ću znati, koga da pitam, gdje da to pročitam, kako da saznam ili ono najgore – a kako to drugi? Evo pišem ovaj tekst, jer želim i ja biti dosadna i reći – “Znat ćeš odgovor na svaku dilemu, na vrijeme ćeš reagirati i sve će ispast baš kako treba! 100%!”

Moj mali je nedavno napunio dvije godine i iskreno tek sam nedavno shvatila da cijelo vrijeme sve znam i da sam sa svim odlukama zadovoljna i da funkcioniramo bolje nego što sam ikad mogla zamisliti. To je taj mamin instinkt o kojem svi pričaju. Da, imam ga. Mora biti da sam rođena s njim! Trebalo mi je neko vrijeme da to shvatim, da ga osvijestim, da se napunim tim majčinskim samopouzdanjem i odkad sam ga osvijestila – još sam sretnija mama.

Sjećam se kad smo bili u posjeti mojoj teti ljeto kad se rodio, imao je dva mjeseca i stavila sam ga spavati u sobi malo dalje od terase gdje smo mi sjedili. Nemirno sam sjedila i pijuckala kavu u kojoj nisam mogla uživati i evo me dižem se idem ga pogledati i dok hodam prema sobi, čujem da počinje plakati. Instinkt!

Sjećam se kad nismo spavali mjesecima, jer je samo htio cicku cijelu noć, kao dudu, ali nije htio dudu (a htio ju je tokom dana!), pa sam mu sa šest mjeseci i tjedan dana teška srca odlučila pripremiti bočicu za večernji obrok, u nadi da će ga “knockoutirat”, pa ćemo se barem malo svi naspavati – i je, odmah prvu večer! Instinkt! Drugu nije, ali uz taj ritam što sam mu uvela večernju bočicu, smo u roku mjesec dana znatno produljili noćno spavanje, uz to sam mu odlučila uvest red u dojenju po noći i dati mu cicku prvo 3x, pa 2x pa 1x. I uspjeli smo s njegovih osam mjeseci maknuti noćno dojenje. Instinkt!

Sjećam se te prve zime s njim i muke koliko ga toplo obući. Odlučila sam da neće nositi štrample, uz tople hlačice, dekice i tzv. “footmuff” za kolica. Kada je par dana bila baš sibirska zima obukla sam mu tajice (koje smo imali za po doma) ispod hlača, uz sve ostalo što pretvara malu bebu u maloga medu. Imali smo jednu jaču prehladu tu prvu zimu, i to virusnu. Instinkt! Međutim, ove zime sam strašno inzistirala na kapi, dok je on inzistirao na “ne kapi”, bitke smo vodili tjednima, živci su pucali, oboje smo plakali, dok nisam našla savršeno rješenje – kapa koja se navlači preko glave, da samo ostane lice vani, kao mali Ninja i do kraja zime nije htio vani bez nje. Instinkt!

Imamo stepenice u stanu, gornje smo zablokirali i napravili mala vratašca, ali donje smo ostavili otvorene, jer nismo htjeli raditi zatvor u stanu. Pa naučit će…i je! Puzao je po stepenicama gore dolje sa devet mjeseci, stajali smo pored njega, pomno sve pratili i imamo odlične videe u kojima se spušta niz stepenice potrbuške kao s tobogana. Instinkt!

Sjećam se prošlo ljeto kada je prohodao s trinaest mjeseci kako je bos hodao po plažici punoj kamenčića, pola je hodao, pola je puzao…bilo me strah da ga bole svi ti kamenčići, da mu nije ugodno, ali pustila sam ga i do kraja ljeta je trčkarao po toj istoj plaži. Instinkt!

Jedna od većih dilema je bila kada će krenuti u vrtić i krenuo je sa osamnaest mjeseci. Išao bi samo kroz jutro do podne, poigrati se i družiti se i to nam je jedna od najboljih odluka. Inače je jako društven i najsretniji je kad je u društvu djece, adaptacija je trajala tri dana. Prva tri dana sam ja bila s njim, a ostala tri je plakao pet minuta nakon što sam ja otišla. Ta tri dana brojim pod “adaptacija”. Vrlo brzo sam dočekala da neće ići doma i upit odgajateljice “zašto ga ne ostavim dulje?”, međutim bio mi je premali i osjećala sam da je dovoljno tih par sati. Zbilja je bio sretan s tim rasporedom i plešući i gazeći lokvice smo išli doma na spavanje. Instinkt! Ok, nekad i s urlicima jer nije htio sjest u kolica.

Zaljubila sam se u najslađe male japankice na Mickey Mousea, pokazala mu ih i odmah je bio oduševljen, jer voli Mickey-a. Znala sam da nisu bas najidealnija obuča, ali naše glavne sandale za ljeto imamo, a trebamo nešto za oko kuće i plažu. Nije se skinuo iz “Mickeya” cijelo ljeto, a ove glavne sandale smo minimalno nosili. Ne znam kako ću mu objasniti kada se vratimo s mora da ih po gradu ne može nositi, jer prvi komentar ujutro kada ga oblačim je “mama, ja bi Mickey-a”. Instinkt!

I sad trenutno najdraže pitanje, jesmo li ga skinuli s pelena? Jer svi vide dijete koje samo ulazi u more s mišićima i ne izlazi van, trči okolo za starijom djecom potpuno ravnopravno, sudjeluje u svim razgovorima i s puno sigurnosti odgovara na sva pitanja. Ne, nismo ga odlučili ovo ljeto skinuti s pelena. Nabavili tutu i onaj nastavak za WC školjku, jesmo. Stavili smo ga desetak puta na tutu ili WC. Ni jednom nije tamo nešto obavio, a na tuti bi vikao “jesam, jesam!” I opet, instinkt! Znam svoje dijete i znam da će u jednom trenu pokazati interes za to. Čim pokaže interes, mi nastupamo. Do tada neka uživa u bezbrižnim pelenskim danima, jer su mu svakako odbrojani. Mi ćemo mu svaki dan pričati o WC školjci i što se tamo radi, a ako ne uspijemo to riješiti tokom ove godine, iduće ljeto će biti prepuno uzbuđenja, sigurna sam.

S obzirom da sam se od nedavno uspjela tako povezati sa svojim instinktom, vjerujem da je tu oduvijek i zauvijek. Instinkt. Anđeo Čuvar. Zovite ga kako želite. Od nedavno shvaćam da ako je moje dijete sretno, zdravo, ispunjeno, zaigrano, s neuništivim povjerenjem u mamu i tatu i u jednom komadu – radimo bas SVE kako treba!

Objava INSTINKT. ROĐENA SI S NJIM. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije par dana, šalje meni moja draga prijateljica link na jedan članak o odgoju, majčinstvu i svim ostalim uobičajenim temama jedne mame. Pritom šalje – “što misliš o ovom tekstu?” Krenula sam čitati. Sve mi je bilo jasno od prve rečenice. Još jedan u nizu popularnih #momshaming tekstova. Ovog puta u izvedbi jedne mame. Nedavno se slična rasprava povela na našim društvenim mrežama na račun ljetovanja s djecom. Znate, nikada mi neće biti jasno zašto se ne može prihvatiti da smo različiti? Mi smo jedinke, svaka od nas je sa svojim genetskim kodom specifična. Tako i naša djeca. Različito reagiramo, različitih smo obiteljskih situacija, različiti smo karakteri. Čini nas sličnima samo činjenica da smo majke i rekla bih da prolazimo kroz isto, zar ne? Muče nas ista pitanja i imamo isti cilj – odgojiti našu djecu i od njih napraviti kvalitetne ljude. Ili možda ne? Vrti li se sve oko nas, mama ili oko naše djece?

Prema tim tekstovima rekla bih da se natječemo i pritom smo podijeljene u dvije skupine. Jedna je ona u koju spadamo mi koje pišemo o našoj nemogućoj djeci,  kako nam je teško otići na more s njima, kako nemamo vremena za ništa i jako smo umorne. Dakle, to bi bila skupina – kukajuće supermame. U drugu skupinu bi spadale one mame čija djeca sve slušaju, uspavljuju se sama, ne viču, igraju se mirno, te mame planinare sa šestero djece u nosiljkama i svima je savršeno. To bi bila skupina savršenih supermama. 

Sve to zaista zvuči tako, zar ne? E pa ja mislim da nije baš tako. Prvo – ne znam kojoj bi normalnoj ženi, mami palo na pamet natjecati se u kukanju. Zar zaista mislite da mame koje pričaju o svojoj ne tako poslušnoj djeci, smatraju da su upravo zato bolje mame od onih čija su djeca poslušna? Zar zaista mislite da se mame danas natječu čije je dijete gore (op.a. lošije)? Zar ne bi upravo to značilo da smo mi kao  mame neposlušne djece, napravile zapravo lošiji posao jer svoju djecu nismo odgojile? Ili mislite da zapravo smatramo da je bolja ona mama čije je dijete neogdojenije? Jer, komentari upravo upućuju na takav zaključak!

Napisat ću vam svoje mišljenje. Moja djeca su predivna. Vesela, nasmijana, njegovana, ljubljena, divlja, više neposlušna nego poslušna. Kod nas doma je glasno. Glasno se priča, glasno se smije, glasno se viče kada se napravi nešto loše. Učimo se. Nismo savršeni. Pobjegne i koja psovka. Moja djeca spavaju s nama. Ne smatram sebe primjerom dobre mame jer su djeca samnom u krevetu, umjesto muža. Isto tako ne smatram sebe lošijom mamom zbog tog istog razloga. Smatram se mamom koja se trudi. Moja djeca glasno plaču. Razmazila sam svog prvog sina. Brinem za njega, rekla bih i pretjerano. Pokušavam ispraviti ono što sam do sada pogriješila. A griješila sam i griješit ću još puno puta.  Moja ljetovanja od kada sam mama su daleko od idealnog. Umorila sam se više nego što sam se odmorila. Neću pisati o tome kako nam je savršeno, ako nam nije savršeno. Bez obzira na to što mi je ljetovanje s djecom naporno i teško, stvorili smo puno divnih uspomena. I ne bih mijenjala niti jednu od njih. Ali apsolutno ne prihvaćam da mi se nameće grižnja savjesti ako kažem da mi je ljeto s djecom teško i da ne uživam kao što sam nekada uživala. Ne prihvaćam da mi se nameće grižnja savjesti jer kažem da je majčinstvo težak posao. Ne prihvaćam da mi se nameće grižnja savjesti jer nekada plačem. Ne prihvaćam da se majčinstvo prikazuje kao rozi balončić, kao što ne prihvaćam da mi se nameće da je uloga majke sasvim prirodna svakoj ženi i da se trebamo upravo zato savršeno pronalaziti u tome. Isto tako mi je divno čitati putopise onih koji putuju s djecom i zamišljati kako ćemo i mi jednog dana tako. Divno mi je vidjeti obitelj u restoranu gdje djeca mirno i sabrano jedu sama, bez ikakvih pomagala i razmaženih prohtjeva, gdje se svi lijepo smiješe i uživaju kao da su iz nekog filma. Uzor su mi jake žene koje odgajaju svoju djecu, vode poslove i imaju zdrav brak. Ja želim takvu situaciju, takvu idilu, takav život. I mislim da takve obitelji postoje.

Ali, vratimo se sada na #momshaming. Zašto to radimo? Je li nam lakše upirati prstom u drugu mamu ako se ne slažemo s njezinim stilom odgoja i života? Je li nam lakše reći – ma ona laže da su joj djeca tako savršena? Je li nam lakše vidjeti drugu mamu koja je sva znojna i crvena jer joj se todler valja po podu u trgovini? Dosta više s upiranjem prstima u druge! Primjer smo svojoj djeci, što ćemo ih naučiti? Kako ćemo ih naučiti da poštuju druge ako ni same ne poštujemo one koji su drugačiji od nas?

Zaključak ovog teksta bi bio ovakav – gledajte svoju djecu. Odgajajte svoju djecu. Učite od drugih. Budite iskrene same prema sebi. Ne kritizirajte jer nikada ne znate kada ćete se naći u takvoj situaciji. Ako imate nešto pametno i pozitivno za podijeliti – dijelite to  jasno i glasno. Ako nemate što lijepo za reći, zadržite ružne komentare i ogovore za kavu s prijateljicama. Niti jedno dijete nije zločesto, kao što nije niti savršeno. Niti postoji savršena mama. Ne želim titulu najbolje mame iz parkića, niti najbolje instamame, niti najbolje mame blogerice. Nisam savršena. Meni je jedini cilj da svojoj djeci budem najbolja mama. A tu titulu jako je teško dobiti, potrebno je puno dosljednosti i truda. Zato pritom nemojte otežavati postizanje tog cilja ružnim i nezrelim #momshamingom.

SONJA @littlemisstwiggyblog

Supermama dvojice živahnih dječaka. Zagrepčanka dalmatinskih korijena, blogerica na www.littlemisstwiggy.com, ganja diplomu na Pravnom fakultetu, zaljubljenica u modu, šljokičasta i kreativna u duši, mama glasnog smijeha i vatrenog temperamenta, gurman koji voli kuhati, obožavateljica kave, bez slobodnog vremena.  Ovdje će dijelit s vama svoje avanture iz majčinskog života i savjete što obući izuzev pidžame i tajica.

Što za tebe znači biti majka? Biti nježna i puna strpljenja, biti kaotična i uplakana bez ikakvog razumnog razloga, biti savršena i nesavršena, biti umorna i puna energije istodobno. Biti najsretnija na svijetu u kaosu majčinstva.

Koji savjet bi dala sebi da se možeš vratiti u vrijeme prije nego što si postala mama? Može se preživjeti i sa par sati sna. Teško je, ali predivno. Ne moraš sve sama, iako možeš apsolutno sve sama. Prihvati samo onu pomoć koja će tebe umiriti. Mirna i sretna mama znači i sretno dijete. I sretan muž.

Kako bi jednom riječju opisala svoju obitelj? Otkačena.

Objava POPULARAN #MOMSHAMING I GDJE NAM JE PAMET? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.