Povratak među vrtićke i školske prijatelje donosi nove avanture, ali početak jeseni često označava i povratak prehlada i kašlja. Suhi ili vlažni, dnevni ili onaj koji prekida miran san – kašalj je jedan od simptoma s kojim se roditelji u ovom dijelu godine često susreću.

Rujan je mjesec povratka rutini. Nakon ljeta ponovno se pune vrtićke skupine i školske klupe, djeca više vremena provode u zatvorenim prostorima i u bliskom kontaktu s vršnjacima, a roditeljima ponovno postaju dobro poznati šmrcanje, prehlade i kašalj. Iako kažemo jednostavno „dijete kašlje“, nije svaki kašalj jednak. Upravo je prepoznavanje razlike između suhog i vlažnog kašlja jedan od prvih koraka koji roditeljima može pomoći da razumiju što se događa.

Suhi ili vlažni – kako ih razlikovati?

Suhi kašalj obično je nadražajan i ne prati ga iskašljavanje sluzi. Može se pojavljivati u napadajima, iritirati grlo i biti posebno neugodan navečer i tijekom noći.

Kod vlažnog ili produktivnog kašlja prisutna je sluz koju organizam kašljanjem nastoji ukloniti iz dišnih putova. Tijekom prehlade jedna vrsta kašlja može prijeći u drugu, zbog čega roditeljima ponekad nije jednostavno odrediti o kojoj je vrsti riječ.

Bez obzira na vrstu, kašalj može poremetiti uobičajeni dječji ritam – od igre i svakodnevnih aktivnosti do toliko potrebnog noćnog odmora.

Kada male avanture prekine kašalj

U takvim trenucima roditeljima je važno imati rješenje prilagođeno najmlađima,  bez brige radi li se o suhom ili produktivnom kašlju.

Bronchostop Kids sirup protiv kašlja medicinski je proizvod namijenjen djeci od navršene 1. godine života, a koristi se za ublažavanje suhog i vlažnog kašlja povezanog s prehladom.

Sadrži ekstrakt korijena bijelog sljeza i med. Sastojci stvaraju zaštitni sloj na nadraženoj sluznici ždrijela, čime pomažu umiriti nadražaj i ublažiti kašalj.

Bronchostop Kids može se koristiti tijekom dana i noći, što ga čini praktičnim dijelom kućne rutine kada se pojavi prehlada.

Kad je vrijeme za liječnika?

Kod djece je uvijek važno pratiti opće stanje, a osobito trajanje i intenzitet simptoma. Ako kašalj traje, pogoršava se ili ga prate povišena temperatura, otežano disanje ili drugi zabrinjavajući simptomi, potrebno je obratiti se liječniku.

Jer prehlade možda jesu dio odrastanja i povratka u kolektiv, ali uz malo pripreme kašalj ne mora preuzeti glavnu ulogu u njihovim jesenskim avanturama.

Više informacija potražite na: https://www.oktal-pharma.hr/zastupstva/kwizda-pharma/bronchostop/ ili BRONHOSTOP KIDS

Objava povratak u vrtiće i škole znači i povratak sezonskih viroza: što kada se pojavi kašalj? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sve je više roditelja kojima treba fleksibilna pomoć koja se može uklopiti u njihov svakodnevni raspored

Nedostatak mjesta u vrtićima ponovno je bila jedna od gorućih tema ovog ljeta. Tisuće djece diljem Hrvatske ostale su bez mjesta za nadolazeću pedagošku godinu, a najveći se manjak bilježi u najvećim hrvatskim gradovima.

Upravo zato podaci s platforme Siterice.hr nude zanimljiv pogled na ono što se događa izvan klasičnog sustava skrbi. U posljednjih 12 mjeseci broj oglasa za čuvanje djece na Siterice.hr porastao je 24 posto, a Zagreb čini čak petinu ukupne nacionalne potražnje.

Kad potražnja za dadiljama najviše raste?

Da su vrtići jedan od razloga zbog kojih se roditelji okreću dodatnoj pomoći, vide i sami oglasi. U posljednja dva mjeseca jedna od deset obitelji koje su na Siterice.hr tražile dadilju izravno je spomenula vrtić ili jaslice, a neke su navele da njihovo dijete nije dobilo mjesto.

Tražim dadilju za brigu o svojem jednogodišnjem djetetom u udobnosti našeg doma. Dijete nije uspjelo upasti u vrtić pa zato dolazimo do potrage za dadiljom. Ja radim kao medicinska sestra a muž kao električar. Naše dijete će vam sigurno ukrasti srce s svojim osmijehom od uha do uha. — obitelj iz Dugog Sela s jednogodišnjim djetetom

Pozdrav! Imamo dvoje djece (1 i 3 godine). Starija curica ide u vrtić, a mlađa curica nije dobila mjesto ove godine tako da ostaje kući. Čuvanje bi bilo potrebno po dogovoru, najčešće u ranim jutarnjim satima (cca 7-10), max 3 puta tjedno. Imamo malog psa za kućnog ljubimca, druželjubiv je i bezopasan. Zahtjev za čuvanje je da osoba bude druželjubiva, opuštena, oprezna te da poštuje naš pristup djeci. — obitelj iz Trogira s djecom od 1 i 3 godine.

I upravo taj detalj govori nešto važno o današnjim potrebama roditelja.

Nije uvijek potreban cijeli dan

Obiteljski život rijetko se može savršeno uklopiti u radno vrijeme vrtića i škole. Netko radi smjene, netko počinje rano, netko treba pomoć pri preuzimanju djeteta, a nekome treba samo nekoliko sati.

Potražnja pritom nije ravnomjerno raspoređena tijekom godine. Svibanj je tradicionalno najprometniji mjesec, dok je ljetna potražnja gotovo dvostruko veća nego zimska. Dio tog porasta vremenski se poklapa s razdobljem upisa u vrtiće i jaslice, ali ljetni mjeseci donose i sasvim drugi izazov: djeca su na praznicima, dok roditelji uglavnom nastavljaju raditi.

Zato roditelji na Siterice.hr traže vrlo različite oblike pomoći: nekoliko sati nakon vrtića, preuzimanje iz škole, pomoć rano ujutro ili navečer, povremeno čuvanje, nekoliko sati nekoliko puta tjedno ili redovitu pomoć zbog poslovnih obaveza.

To potvrđuje i širi kontekst. Na početku pedagoške godine 2025./2026. u Hrvatskoj je 158.685 djece bilo obuhvaćeno nekim od programa predškolskog odgoja i obrazovanja. No činjenica da dijete ima svoje mjesto u vrtiću ne znači nužno da su time pokrivene sve situacije s kojima se obitelj susreće tijekom godine.

Zato pitanje za mnoge roditelje više nije „imamo li vrtić?“, nego „tko pokriva sate koje vrtić ne pokriva?“. Upravo tu u igru ulazi dadilja, ali ne kao zamjena za vrtić, nego kao rješenje za konkretnu prazninu u rasporedu: jutarnja pomoć prije vrtića, preuzimanje djeteta poslije, nekoliko sati do povratka roditelja s posla ili čuvanje tijekom praznika.

Rješenje koje se prilagođava obitelji, a ne obrnuto

Možda se upravo tu krije šira promjena koju je teško vidjeti kroz same statistike upisa. Roditeljima sve češće nije potrebno jedno univerzalno rješenje, nego podrška koja se može prilagoditi njihovom načinu života, rasporedu i mogućnostima.

To ne znači nužno ni cjelodnevno ni individualno čuvanje. Nekoj obitelji treba nekoliko sati nakon vrtića, drugoj pomoć tijekom praznika, trećoj redovita pomoć nekoliko dana u tjednu. A kada je potreba veća, postoji i mogućnost dijeljenja dadilje, odnosno nanny sharinga: dvije ili tri obitelji mogu zajedno angažirati jednu sitericu i tako trošak podijeliti.

Upravo takve različite potrebe svakodnevno se vide na platformi Siterice.hr. Roditelji ondje mogu objaviti što traže, pregledavati profile i iskustva drugih korisnika te pronaći sitericu prema svojim potrebama i rasporedu. Na platformi je trenutno dostupno više od 1.600 siterica diljem Hrvatske, uz mogućnost pretraživanja prema različitim potrebama, od povremenog i noćnog čuvanja do čuvanja tijekom praznika.

Od povremenog čuvanja do dijeljenja dadilje, izbor više nije nužno između vrtića i cjelodnevne privatne dadilje. Fleksibilniji modeli čuvanja mogu se prilagoditi različitim obiteljima, potrebama i budžetima, a Siterice.hr upravo na jednom mjestu povezuju roditelje s takvim mogućnostima.

Objava kad vrtić nije dovoljan: hrvatske obitelji sve više biraju dadilje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Još sam prije par mjeseci krenula pisati o ovome. Suicidalnost u majčinstvu, kako to jezivo zvuči. Ali nije nemoguće, i nije da se ne događa. Nažalost, jedna je majka nedavno digla ruku na sebe. I osim te činjenice da je zaista postojala iznimna bol i težina s kojom se ona nije mogla nositi više i nije za nju postojao drugi izlaz, još me više rastužuje količina mržnje i osude iste te pokojne žene.

Živimo u digitalnom dobu i svi se, više ili manje, izlažemo društvenim mrežama. Ako ih i ne koristimo u neke svrhe, barem iz prikrajka možemo promatrati tuđe živote, profile ili kako već. Tada imamo moć koju su nam iste te društvene mreže donijele, da bez ikakvog prava, licemjerno, iza lažnog imena i bez slike, pišemo ono najgore što možemo – svoje mišljenje.

Fascinantno je kako rijetko tko uopće kaže svoj stav i razmišljanja uživo, u pravom susretu s osobom, u pravoj konverzaciji. Ali ova mogućnost da će netko biti moralna vertikala s mobitelom u ruci, ili iza tipkovnice to je zastrašujuće. Ne smatram se izuzetno moralnom osobom, ali mi zaista nikad nije došla želja pisati nekome kakav jest ili kakav bi trebao biti u negativnom kontekstu. Otkud meni pravo vrijeđati i omalovažavati ikoga čiji se život razlikuje od mojega, tko ima drugačija uvjerenja od mene, tko ne dijeli isti svjetonazor sa mnom. A tim više kad je riječ o osobi koja je počinila suicid.

I sama sam se puno puta osjećala nemoćno i letargično u svome kratkom vijeku majčinstva. Više puta mi je samoubojstvo zvučalo kao jedini izbor. Ne sramim se toga i ne bojim se priznati jer duboko vjerujem da se velika većina mama susrela s istim ili sličnim osjećajima, ali to ipak nismo napravile iz svojih razloga. O onome što je dovelo do takvih misli ipak prešućujem jer je to rezervirano samo za moju psihoterapeutkinju i najbolju prijateljicu, ali me zabrinjava kako postoje žene koje nemaju tu privilegiju podijeliti svoje težine s nekim.

One koje nemaju tu drugu osobu koja će poslušati, koja neće osuđivati. One žene koje su rekle nekome pa ipak dobile osudu. Zbog takvih žena ovo pišem, da znaju da nisu jedine, da nisu same.

I opet se ponavljam, kao u svim svojim tekstovima, žudim za dizanjem solidarnosti među majkama, a znam da je ima, barem u krugovima u kojima se krećem jer sam ipak stvorila krug žena oko sebe koje me podržavaju. Podrška su mi i uživo, ali i u virtualnom svijetu, na onim istim društvenim mrežama s početka ove priče. Imam sreće izgleda, i toliki dar da dosad nisam dobila niti jedan ružan komentar, mržnju u riječima i slično pa ne mogu zamisliti kako se pojedine nose s istim. Jedino što mogu je graditi sebe da me, ako ikad dođe do toga, ipak neće jako povrijediti, baš kao što me i neki ružan pogled na cesti ne bi dirao.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Supermame (@supermame.hr)

Osjećaji nemoći, tuge i praznine će doći opet i teško ću se nositi s njima. Plakat ću, baš kao što jesam neki dan.

Sakrivati se pred djecom, plakati pred njima, sumanuto čistiti jer mi je to glupi obrambeni mehanizam pa se nekako odhrvati i posvetiti se ispunjavanju njihovih želja. Kroz njihove osmijehe i molbe proći će dan, dovesti me do večeri i prijeko potrebnog sna kad će čarobno nestati sve brige na tih osam sati, a jutro je uvijek pametnije od večeri.

A sve one mame koje u svojim borbama nisu pobijedile, nek im je laka crna zemlja.

Ne moraš imati „dovoljno velik“ razlog za tražiti pomoć. Ne moraš čekati da postane gore. Dovoljno je da ti je teško.

Gdje potražiti pomoć u Hrvatskoj?

Ako si ti ili netko blizu tebe u neposrednoj opasnosti:

• 112 – jedinstveni broj za hitne službe, dostupan 24 sata dnevno
• 194 – Hitna medicinska služba, dostupna 0–24

Centar za krizna stanja i prevenciju suicida KBC-a Zagreb

• 01 2376 470 – telefonska linija dostupna 24 sata dnevno, svaki dan
• Pozivi mogu biti anonimni.
• Adresa: Kišpatićeva 12, Zagreb
• U hitnom stanju odrasle osobe mogu se javiti u hitnu psihijatrijsku ambulantu bez uputnice.

HZJZ – Savjetovalište za mentalno zdravlje

• 01 4863 363
• Rockefellerova 12, Zagreb
• Pružaju psihološku prvu pomoć, kratke savjetodavne intervencije i procjenu rizika. Usluge su besplatne i nije potrebna uputnica.

Ako nisi u Zagrebu, pomoć možeš potražiti i u svojoj lokalnoj službi za mentalno zdravlje ili kod svog liječnika obiteljske medicine.

I zapamti: tražiti pomoć nije znak slabosti. Ponekad je to najhrabrija stvar koju možemo učiniti za sebe – i za one koje volimo.

Naslovna fotografija: unsplash.com

BARBARA Dotepenka u Zagrebu, majka troje djece, medicinska sestra koja je po završenom studiju zapostavila pisanje, ali mu se sad vraća s malo više pravopisnih grešaka. Zaljubljenik u glazbu i prirodu, DIY kreativac. @barbara.vuna_i_drvo[/avatar]

Objava nisu sve majke dobro. i neke svoje borbe nisu preživjele. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Radiš Kegelove vježbe, a simptomi ti se pojačavaju? Evo što se zapravo događa

Sigurno si čula za Kegelove vježbe, ako ne prije, onda nakon poroda. I najčešći savjet koji dolazi s njima jest da ih radiš što češće, da su jednostavne i lako primjenjive u svakodnevnom životu. Jedina uputa je: stisni-pusti, dok se voziš, dok gledaš film, dok dojiš… Jedan univerzalan savjet bilo da se boriš s bježanjem urina prilikom kihanja ili osjećaš da ti je donji dio trbuha odvojen od ostatka tijela. No, budimo realne, za toliko različite probleme nije moguće da je rješenje samo stisni-pusti.

Istina je da upornim stiskanjem, bez reda i rasporeda, radiš upravo suprotno i možeš dodatno štetiti svom tijelu. A sve u najboljoj namjeri.

Zašto Kegelove vježbe nisu najbolje rješenje?

Nasumičnim i konstantnim stiskanjem mišića radimo upravo suprotno od onog što želimo – dovodimo ga u stanje neprestanog grča odnosno napetosti. A napet i snažan mišić su dvije potpuno različite stvari. Zdrav i funkcionalan mišić mora imati sposobnost da se aktivira-stisne i da se u potpunosti opusti. A Kegelovim vježbama radimo samo jedno od tog dvoje, odnosno stiskanje. Kada mišiće zdjeličnog dna držimo konstantno napetima oni s vremenom izgube funkciju opuštanja i tad dolazi do prevelike napetosti odnosno hipertonusa zdjeličnih mišića. Mišić koji je u hipertonusu postaje slab, gubi svoju primarnu funkciju i time umjesto da rješavaš svoj problem, zapravo ga produbljuješ.

Kako prepoznati da ti je zdjelično dno u grču?

Simptomi su često prikriveni i žene ih pripisuju normalnom stanju nakon poroda. I najveća zamka leži u tome što većina žena, kad primijeti simptome, pomisli: „Mišići zdjeličnog dna su mi preslabi, moram ih još više vježbati“. No, istina je vrlo često upravo suprotna – simptomi koje osjećaš ne dolaze iz slabosti već iz kronične napetosti.

Znakovi odnosno simptomi su često prikriveni i žene ih pogrešno pripisuju “normalnim” posljedicama poroda. Ako osjećaš oštru bol ili nelagodu ili imaš osjećaj da nešto sprječava ostvarivanje intimnog odnosa, ako ti je neugodno umetnuti tampon ili menstrualnu čašicu, vrlo je vjerojatno da se radi o hipertonusu. Također, ako primijetiš da ti se mlaz mokraće stalno prekida, da dugo čekaš na toaletu da mokrenje uopće započne ili imaš osjećaj da ti je mjehur stalno pun i taj osjećaj ne odlazi mokrenjem –  tvoji mišići se zapravo odbijaju opustiti. Čak i ono nelagodno bježanje urina pri kašljanju ili skakanju može biti znak prevelike napetosti, jer zgrčen mišić jednostavno nema prostora za amortizaciju naglog pritiska.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Marina Jakopčević | Mercier terapija (@femora.therapy)

Postoji li više uzroka?

Glavni krivci za ovo stanje kod žena, pogotovo nakon poroda, su postporođajni ožiljci od epiziotomije ili puknuća, kronični stres, ali i jedna loša navika (koju sve mi ponekad radimo) – konstantno nesvjesno uvlačenje trbuha kako bismo sakrile „trbuščić“ nakon poroda.

Kako si pomoći već danas?

Ključ uspjeha nije u jačanju, nego u otpuštanju i svjesnoj relaksaciji. Za početak, napravi jedan brzi test: obrati pažnju na svoju čeljust. Jesu li ti zubi stisnuti? Čeljust i zdjelično dno su neurološki povezani. Kad god opustiš i razmakneš čeljust, tvoja zdjelica dobiva signal da se također može opustiti.

Što točno vježbati?

Zatim, zamijeni Kegelove vježbe dijafragmalnim disanjem. Legni, stavi ruku na trbuh i udahni duboko tako da osjetiš kako zrak putuje skroz dolje, šireći tvoj trbuh u svim smjerovima, kukove i međicu. Zamisli kako se tvoje zdjelično dno, koje je povezano s dijafragmom, s udahom nježno otvara poput cvijeta. Izdisaj neka bude potpuno pasivan, bez ikakvog stiskanja. Također, provedi pet minuta dnevno dišući u položaju gdje klekneš, sjedneš na pete i ruke ispružiš ispred sebe na prostirku. Opusti se, osjeti kako svakim izdahom opuštaš svoje zdjelično dno.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Marina Jakopčević | Mercier terapija (@femora.therapy)

I zapamti!

Tvoje tijelo ne treba još pritiska, ono treba uvjete da se opusti. Kao i u životu, i u tijelu se najveće promjene često događaju kada mu damo prostor, sigurnost i povjerenje. Ako bolovi i simptomi potraju, nemoj čekati – posjeti specijaliziranog fizioterapeuta koji će manualnim tehnikama vratiti elastičnost tvom tijelu. Zaslužuješ oporavak bez boli.

Fotografije: pexels.com

Objava zašto ti Kegelove vježbe možda štete? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad dođe beba, stigne i cijela mala parada poklona. Kuverte s novcem, čestitke, dekice, igračke, sitnice za koje se svi trude pronaći posebno mjesto. Sve je to lijepo i dio je tradicionalnog veselja zbog dolaska novog člana obitelji. Ali što kada tu hrpu poklona posložimo i ostanemo s jednim vrlo konkretnim pitanjem – što zapravo možemo pokloniti djetetu, a da mu bude vrijedno i za nekoliko godina?

Upravo se to pitanje pojavilo pred Andreom Čeprnjom i njezinim suprugom nakon što su 2024. godine dobili sina. Iz osobnog iskustva, ali i njihovog dugogodišnjeg rada u svijetu tehnologije i kriptovaluta, nastao je Coffer – poklon za novorođenče koji spaja nešto nježno i opipljivo, poput dječje tješilice, s poklonom namijenjenim djetetovoj budućnosti.

„Sve je krenulo posve osobno. 2024. smo muž i ja dobili sina, i kao i svaka obitelj, prošli smo kroz cijeli taj ritual babina. Kuverte, čestitke, poklončići sa svih strana, u biti je jako lijepo vidjeti koliko se ljudi raduje s vama. Ali kad smo poslije sve to poslagali, pitali smo se što bismo napravili sa tim novcem, a da nije samo na nekoj klasičnoj štednji.”

Odgovor im je bio blizak i profesionalno i privatno. Andrea i njezin suprug godinama surađuju s Bitcoin Store platformom kao vanjski suradnici i developeri, pa im je svijet kriptovaluta dobro poznat. Kako kaže Andrea, znali su da postoji reguliran i provjeren način da se takav gest pretvori u nešto što će dijete jednog dana zaista preuzeti kao svoje.

„Tako je nastao Coffer – poklon set za novorođenče koji olakšava poklanjanje kriptovaluta spajajući moderno (kriptovalute) i tradicionalno darivanje beba (tješilica).”

Coffer je od početka zamišljen kao dva poklona u jednoj kutiji, odnosno kao spoj nečega što je fizičko, nježno i odmah korisno te nečega što je zamišljeno za budućnost. Prvi dio je ručno izrađena tješilica od pamuka, CE certificirana i prilagođena djeci od rođenja. Drugi je elegantna metalna kartica zlatne boje s QR kodom. Skeniranjem koda roditelji aktiviraju digitalnu imovinu koju su rodbina i prijatelji odabrali kao poklon djetetu, a taj iznos u kriptovalutama ostaje sačuvan sve do djetetove punoljetnosti.

Posebnost proizvoda Andrea vidi i u regulatornoj podlozi koja stoji iza digitalnog dijela poklona. „Digitalni dio poklona omogućen je kroz suradnju s platformom Bitcoin Store – hrvatskom kripto platformom koja posluje pod nadzorom HANFA-e i sukladno europskoj MiCA regulativi.”

Neobična ideja koja se pojavila tek nakon što su postali roditelji

Iako su Andrea i suprug dugo radili u svijetu tehnologije i kriptovaluta, tek ih je dolazak sina natjerao da postojeće iskustvo pogledaju iz sasvim druge perspektive. Ideja se, kaže Andrea, praktički nametnula sama. „Nekako se ideja nametnula sama, budući da smo dugo godina muž i ja kao web developeri radili na Bitcoin Store platformi, a nakon dolaska našeg sina kao da su nam se upalile lampice i bili smo kao ‘ok, ovo je neobičan poklon i definitivno drugačiji, ali ima smisla’.”

U tome je od početka tražila ravnotežu između praktičnog i dugoročnog. Beba dobiva nešto što može odmah zagrliti, dok drugi dio poklona nosi ideju vrijednosti koja raste zajedno s djetetom. „Najviše me je zapravo motiviralo to da takav poklon ispuni sve uvjete pravog poklona za rođenje djeteta: da bude i praktičan, jer beba dobije tješilicu koju odmah može zagrliti, ali i da nosi dugoročnu vrijednost koja raste zajedno s djetetom (kriptovalute).”

Možda na prvi pogled djeluju kao dva svijeta koja nemaju puno toga zajedničkog, no upravo je ta kombinacija dio identiteta Coffera. „Iako naizgled nespojivo, nama je imalo smisla. Kao što sam već naglasila, radili smo dosta dugo (i još radimo) kao devoloperi za Bitcoin Store, a ideja da upravo kriptovalute budu ‘upakirane’ sa dječjom igračkom je proizašla nakon što smo dobili muž i ja dijete. Neobično i ludo? Možda, ali će definitivno ostati u sjećanju roditeljima kojima poklonite Coffer.”

„Ne treba znanje, ne treba iskustvo, treba samo pet minuta vremena”

Jedno od najvećih pitanja koje se nameće jest što s kriptovalutama ako se osoba u njih uopće ne razumije. Andrea kaže da su upravo zbog toga Coffer namjerno napravili tako da roditelji ne moraju ništa unaprijed znati. „Sve što trebaju napraviti je skenirati QR kod na kartici i slijediti jednostavne korake na sigurnoj, reguliranoj platformi. Ne treba znanje, ne treba iskustvo, treba samo pet minuta vremena.”

Važno je, dodaje, naglasiti da vrijednost digitalne imovine nije fiksna i da se mijenja kroz vrijeme, slično kao kod dionica na burzi. Upravo zato ovaj poklon nije zamišljen kao nešto što će se mjeriti iz dana u dan, nego za dugoročno čuvanje. „Roditelji kasnije mogu, ako žele, i sami dodatno birati koju digitalnu imovinu žele čuvati za dijete – ali to je već sljedeći korak, poklon sam po sebi ne traži nikakvo predznanje.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Coffer | Pokloni kriptovalute od malih nogu (@giftbycoffer)

Poklon koji u sebi čuva i poruku

Ipak, kada Andrea govori o Cofferu, financijski dio nije ono što najviše naglašava. Emocionalna komponenta, kaže, osobno joj je najvažnija. „To je meni osobno najvažniji dio cijele priče, i zato smo mu posvetili posebnu pažnju.”

Onaj tko poklanja Coffer, primjerice kum ili kuma, može unutar Coffer portala ostaviti osobnu poruku za dijete. Roditelji je prvo mogu pročitati, a onda je jednog dana, kada dijete odraste, može pročitati i ono samo. Time poklon dobiva još jednu dimenziju: nije samo nešto što dijete dobiva danas, nego uspomena koju će moći otvoriti i godinama kasnije.

„Zar ljudi to stvarno žele umjesto klasičnog poklona?”

Pokretanje neobičnog brenda rijetko prolazi bez pitanja i sumnji. Andrea priznaje da je reakcija ljudi oko nje bila raznolika. „Bilo je svega, iskreno. Neki su odmah shvatili ideju i oduševili se, dok su drugi imali potpuno logično pitanje, tipa ‘zar ljudi to stvarno žele umjesto klasičnog poklona?’”

Upravo joj je to pitanje, kaže, pomoglo da dodatno razradi koncept i da najprije sama sebi odgovori zašto Coffer ima smisla. Danas joj je drago što je ustrajala. „Danas mi je drago što sam ustrajala, jer svaka reakcija roditelja koji shvate ideju potvrđuje da je vrijedilo proći kroz tu fazu sumnje.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Coffer | Pokloni kriptovalute od malih nogu (@giftbycoffer)

Između dvije industrije pronaći jednu priču

Najveći izazov nije bio samo napraviti proizvod, nego uskladiti dvije potpuno različite industrije – poklone za bebe i kriptovalute – tako da zajedno djeluju kao jedna cjelovita priča, a ne kao dvije nasumično spojene ideje.

Potvrda da su na dobrom putu stigla je kroz reakcije ljudi koji su Coffer počeli doživljavati kao zanimljiv i praktičan poklon, ali i kao nešto što se estetski izdvaja. „Trenutak potvrde mi je bio kad su mi ljudi počeli govoriti da je baš super ideja, zanimljiva i praktična, i da estetski vrlo lijepo izgleda za pokloniti nekome, a da pritom ima taj moment posebnosti poklona koji se izdvaja od svih ostalih.”

Jedan razgovor s prijateljicom pritom joj je dodatno osvijestio koliko Coffer može biti cjenovno dostupan. Prijateljica je za babinje htjela kupiti zlatnik u vrijednosti od 100 eura, ali je cijena grama zlata bila osjetno veća od toga. „Tada mi je sinulo koliko je zapravo genijalno što poklonjena vrijednost putem Coffera kreće već od 50€, čime postaje dostupna i prihvatljiva puno širem krugu ljudi.”, objašnjava Andrea.

Treba li bebi doista još jedan poklon?

Možda najvažniji dio cijele priče krije se u pitanju koje Andrea postavlja o samoj kulturi darivanja. Što roditeljima nakon rođenja djeteta zapravo treba – i što kupujemo samo zato što se od nas očekuje? „Mislim da roditeljima najviše treba osjećaj podrške, a ne još jedan predmet u kući. Kupujemo igračke, dekice, sve u istim bojama i sličnim oblicima, jer je to ono što se očekuje kad idemo na babinje. A istina je da mala djeca u prvim mjesecima trebaju vrlo malo, blizinu, mir, par osnovnih stvari.”

Ideja da poklon može biti usmjeren prema budućnosti, kaže, često nam djeluje previše komplicirano da bismo je spontano odabrali za rođenje djeteta. „Ono što bi im doista dugoročno koristilo, poput temelja za budućnost, rijetko je nešto što spontano kupimo, jer djeluje ‘prekomplicirano’ za poklon. Cilj Coffera je upravo to promijeniti i pokazati da ta vrsta poklona može biti jednako jednostavna kao i svaka druga.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Coffer | Pokloni kriptovalute od malih nogu (@giftbycoffer)

Poklon koji se ne izgubi u gomili drugih

Na kraju, Andrea se vraća upravo onome od čega je cijela priča krenula – gomili poklona, opreme i stvari koje se često ponavljaju i nasljeđuju od starije djece u obitelji ili prijateljskom krugu. Coffer je zamišljen kao nešto drugačije: poklon koji ne završava u kutiji samo zato što dijete već ima isti predmet.

„Djeca danas dobiju stvarno puno poklona i dječje opreme, a dobar dio toga se i naslijedi od starije djece u obitelji ili prijateljskom krugu. S Cofferom možete biti sigurni da poklon neće završiti u kutiji za nekog drugog, jer dijete već ima istu stvar i da će ga se pamtiti, jer roditelji i dijete kroz godine mogu pratiti kako se ta vrijednost mijenja. I to je poklon koji se ne izgubi u gomili svih ostalih.”, poručuje Andrea.

Saznajte više o Cofferu OVDJE i pogledajte kako izgleda poklon koji raste zajedno s djetetom.

Objava što pokloniti bebi koja već ima sve? ova mama pronašla je potpuno drugačiji odgovor pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad krenu prve priče o dohrani, roditelji najčešće čuju jednu rečenicu: “Sa 6 mjeseci može krenuti hrana.” I to je okvirno točno. Ali u praksi nije svaka beba sa 6 mjeseci jednako spremna.

Neke već imaju dobru kontrolu tijela, stabilan trup i mogu se organizirati za hranjenje. Kod drugih se vidi da se još bore same sa sobom u sjedenju, pa hranjenje postane dodatni napor. Zato kod početka dohrane ne gledamo samo dob bebe. Gledamo kako se njeno tijelo nosi s gravitacijom. Jer hranjenje je puno više od “otvaranja usta”.

Beba tijekom hranjenja mora:
• održavati položaj tijela
• kontrolirati glavu
• koordinirati disanje i gutanje
• koristiti ruke
• reagirati na novu teksturu hrane
• organizirati trup dok istovremeno obrađuje potpuno novo iskustvo

I upravo zato motorika igra veliku ulogu u početku dohrane.

Mora li beba prvo sama sjesti?

Ovo je jedno od najčešćih pitanja koje roditelji postavljaju. I iskreno, nije sve crno-bijelo. Postoji razlika između toga da:

• beba može održavati sjedeći položaj
i
• beba sama dođe u sjedeći položaj

To nije ista razvojna faza. Za početak dohrane najvažnije je da beba ima dovoljno kontrole tijela da može sigurno i stabilno sjediti uz minimalnu pomoć.

Ako vidimo da:
• tone u jednu stranu
• “visi” u hranilici
• klizi prema dolje
• zabacuje glavu
• sav posao odrađuje naslon ili remenje
…onda tijelo još nema dovoljno aktivne stabilnosti.

I tada mozak većinu energije troši na održavanje položaja, umjesto na samo hranjenje.

Što zapravo pokazuje da je beba spremna?

Kod procjene spremnosti ne gledam samo sjedi li. Puno mi je važnije kako sjedi, koliko je stabilna, može li zadržati sredinu, što rade ruke, može li slobodno posezati, kako organizira trup te kako diše dok je u sjedenju. Jer kvalitetna posturalna kontrola direktno utječe na hranjenje. Ako baza nije stabilna, teško je očekivati dobru kontrolu usta, jezika i gutanja. To se često vidi kod beba koje u hranilici izgledaju “mekano”, raspadnuto ili traže stalno dodatno pridržavanje.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Zašto je položaj u hranilici toliko bitan?

Hranilica sama po sebi ne znači da je beba spremna za hranjenje. Položaj tijela jako utječe na kvalitetu cijelog iskustva.

Idealno je da zdjelica ima stabilnost, stopala imaju oslonac, trup nije zavaljen, glava ostane u sredini te da ruke mogu slobodno istraživati.
Kad stopala vise u zraku, tijelo često traži stabilnost na drugim mjestima – kroz ukočenost, zabacivanje ili “vješanje” po naslonu. A onda hranjenje postaje puno teže nego što treba biti.

Što ako beba još nije spremna?

Onda nema potrebe za žurbom. Par tjedana razlike neće napraviti problem.

Nekad je tijelu samo potrebno još malo iskustva:
• igre na podu
• okreta
• rotacija
• prijenosa težine
• oslonaca na ruke
• aktivacije trupa

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Jer dohrana zapravo ne počinje prvom žličicom. Počinje puno ranije – kroz razvoj pokreta i organizaciju tijela.I zato roditeljima često kažem: nije cilj samo “početi s hranom”.

Cilj je da beba ima dovoljno dobru bazu da hranjenje može biti sigurno, ugodno i razvojno kvalitetno iskustvo.

Fotografije: pexels.com

Objava kad je beba stvarno spremna za dohranu? nije stvar samo u mjesecima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U ponedjeljak kreće nova školska godina. Kreću nove bilježnice, novi rasporedi, traženje papuča i tenisica za tjelesni, prve zadaće, prvi testovi i vrlo brzo prve ocjene. A onda će krenuti i ono pitanje koje će mnogi roditelji postaviti gotovo automatski: „Koliko si dobio?“

I stvarno ne mislim da je to pitanje problem samo po sebi. Ocjene jesu važne. Djeca trebaju učiti. Trebaju naučiti sjediti i onda kada im se ne da, završiti ono što su započela, organizirati svoje vrijeme i preuzeti dio odgovornosti za školu. Ne mislim da trebamo glumiti da nije važno hoće li dijete učiti ili neće.

Ono o čemu puno razmišljam, pogotovo kada krene školska godina, jest koliko brzo ocjena prestane biti samo ocjena. To posebno vidim u radu s djecom i adolescentima.

Dođe dijete koje je dobilo četvorku i potpuno je izvan sebe. Roditelj mi kaže da ne razumije zašto, jer „pa nije dobio jedinicu“. A kada pričamo, često uopće nije problem u toj četvorci. Problem je ono što je dijete iz nje zaključilo o sebi. „Mogla sam bolje.“, „Svi drugi su dobili pet.“, „Mama će biti razočarana.“, „Opet nisam dovoljno dobro napravio.“

I onda shvatiš da dijete ne reagira na ocjenu koju vidiš na papiru, nego na cijelu priču koju je oko nje već napravilo u svojoj glavi. S druge strane, imam i djecu koja lošu ocjenu skrivaju. Test ostane u torbi, informacija o ocjeni se prešuti. Ponekad dijete pokušava unaprijed objasniti zašto se to dogodilo, prije nego što ga itko išta pita. I tu me često puno manje zanima sama ocjena, a puno više pitanje: čega se dijete zapravo boji? Jer ako je najveći problem jedinica iz matematike, to je prilično konkretan problem. Možemo vidjeti što nije naučeno, gdje je zapelo, treba li pomoć, treba li više vremena ili drugačiji način učenja. Ali ako dijete misli da će zbog te jedinice razočarati roditelje, da će ga uspoređivati s bratom ili sestrom, da će zaključiti da je lijeno ili nesposobno, onda više ne pričamo samo o matematici.

I upravo tu mislim da roditelji ponekad nehotice izgube iz vida ono što je važno.

Nije ista poruka kada djetetu kažemo: „Vidim da ovo nije dobro prošlo. Hajdemo vidjeti što se dogodilo“ i kada iz iste situacije dijete čuje: „Kako si to mogao dobiti? Pa koliko puta sam ti rekla da učiš?“

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Lumos | Nikolina Đurić, dječji psihoterapeut (@lumos_fera)

U oba slučaja roditelju je vjerojatno stalo. U oba slučaja roditelj možda želi da dijete sljedeći put bude bolje. Ali dijete iz te dvije situacije ne izlazi s istim osjećajem. Jedno može pomisliti: nisam dobro riješio ovaj test. Drugo može pomisliti: sa mnom nešto nije u redu. Ta se razlika možda ne vidi odmah, ali dugoročno je ogromna.

U terapiji često vidim djecu koja su vrlo sposobna, odgovorna i uspješna, a istovremeno imaju jako malo tolerancije na pogrešku. Ne mogu podnijeti da nešto ne znaju, teško im je reći da im treba pomoć, nekad će radije odustati nego riskirati da ne budu dobri u nečemu. Odraslima to izvana može izgledati kao lijenost, tvrdoglavost ili nezainteresiranost, a ispod toga ponekad zapravo stoji strah. Strah od toga da neće biti dovoljno dobri.

Odrasli život baš i nema imenik u kojem na kraju svakog dana dobijemo ocjenu. Ne postoji roditelj koji će nam uvijek reći jesmo li nešto dobro napravili. Ne postoji učitelj koji će nam dati ispravak kada pogriješimo. Morat ćemo sami procjenjivati, pokušavati, griješiti, popravljati i, što je možda najteže, priznati kada nešto ne možemo sami.

Zato bih voljela da ove školske godine uz ocjene malo više gledamo i ono što se oko njih događa. Ne samo koliko je dijete dobilo, nego kako se osjećalo kada je vidjelo rezultat.

Ne samo je li naučilo, nego zna li reći kada ne zna. Ne samo izvršava li svoje obaveze, nego može li doći roditelju kada mu nešto postane previše.

I da, naravno da ćemo nekad biti nezadovoljni. Nekad će dijete morati više učiti. Nekad ćemo morati postaviti granicu. Nekad ćemo reći da nismo zadovoljni trudom i očekivati da se nešto promijeni. To je također dio roditeljstva.

Samo bih voljela da dijete u svemu tome nikada ne mora pogađati jednu puno važniju stvar: jesam li i dalje siguran kod svojih roditelja kada nisam uspio? Djeca vrlo dobro pamte kako smo ih gledali kada su pogriješila. Pamte jesmo li prvo bili ljuti ili smo prvo pitali što se dogodilo. Pamte jesmo li im pomogli ili smo ih posramili. Pamte jesu li smjela reći da ne mogu. I možda će jednog dana zaboraviti koliko su imali petica u četvrtom razredu, ali vrlo vjerojatno neće zaboraviti kakav je bio osjećaj donijeti kući lošu ocjenu.

Zato mi je možda važnije od toga kakve će ocjene dijete imati ove školske godine pitanje kakav će odnos prema sebi kroz tu godinu izgraditi.

Hoće li naučiti da pogreška ne znači da je nesposobno? Hoće li naučiti da tražiti pomoć nije sramota? Hoće li znati da može nešto ne znati, a da zbog toga nije manje vrijedno? I hoće li znati da se može vratiti kući i onda kada nije ispunilo naša očekivanja?

Voljela bih da na kraju školske godine, osim na ocjene, možemo biti ponosni i na to. Peticu je lijepo dobiti. Ali znati reći „ne ide mi i treba mi pomoć“ jedna je od onih stvari koje će djetetu trebati puno duže od škole.

Fotografije: pexels.com

O autorici:

Nikolina Đurić je socijalna radnica i dječja i adolescentna integrativna psihoterapeutkinja, s dugogodišnjim iskustvom rada s djecom, mladima i njihovim obiteljima. U svom radu posebno se bavi emocionalnim razvojem, regulacijom ponašanja i obiteljskim odnosima, naglašavajući važnost sigurnog i podržavajućeg odnosa između djeteta i roditelja.

@lumos_fera

Objava što ako ove školske godine ocjene ipak ne budu najvažnije? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije nekoliko tjedana razmišljala sam i pisala o tangama na plaži. Danas mi ta tema djeluje gotovo trivijalno. Nekoliko centimetara tkanine dok se oko nas događaju ozbiljne, bolne i stvarne stvari. A opet, vraćam joj se jer sam posljednjih tjedana u nekom čudnom rolerkosteru informacija, emocija i loših vijesti i sve mi se nekako spojilo. Tange i gole sise, žene koje žive drukčije od onoga što je društvo namijenilo. Žene koje pogriješe javno, žene koje internet odluči kazniti. Žene koje umru, a mi ni tada ne znamo prestati zavirivati. Naizgled nepovezane stvari, a zapravo možda govore o istome. O tome koliko volimo suditi. I koliko su često predmet tog suda upravo žene.

Ne mislim da su muškarci pošteđeni internetske okrutnosti. Naravno da nisu. Internet je vrlo demokratičan u svojoj sposobnosti da bude užasan prema svima. Ali način na koji kažnjavamo žene ima jedan vrlo prepoznatljiv dodatni sloj. Žena rijetko uspije ostati samo osoba koja je nešto rekla ili napravila. Vrlo brzo postane njezino tijelo. Njezina dob. Njezina djeca. Njezino majčinstvo. Njezin brak. Njezin razvod. Broj seksualnih partnera koje joj pretpostavljamo. Način na koji zarađuje. Način na koji izgleda. Je li dovoljno lijepa da bi se pokazala. Je li prestara da bi se pokazala. Je li previše gola. Je li previše pokrivena. Je li preglasna. Je li preambiciozna. Je li uopće dovoljno dobra žena. Kao da postoji nekakav nevidljivi pravilnik ženstvenosti koji nitko nikada nije potpisao, ali svi imaju njegov primjerak kod kuće, spremni citirati ga čim se malo odstupi.

Pokažeš li previše kože, nemaš dostojanstva. Pokriješ li se, nesigurna si. Rastaneš li se, raspuštenica si. Ostaneš li u nesretnom braku, nemaš karaktera ni samopoštovanja. Radiš li previše, tko ti odgaja djecu i zašto si ih uopće rađala? Ne radiš, nego si kućanica, živiš na njegov teret. Nemaš djecu i gradiš karijeru, sebična si. Previše govoriš, naporna si i agresivna. Šutiš, nemaš stav. Zadovoljna si sobom, umišljena si. Ne voliš svoje tijelo, što kukaš umjesto da poradiš na sebi? Sretna si u braku, sigurno lažeš. Gotovo da više nije ni važno što žena napravi. Negdje će se pronaći netko tko će joj objasniti zašto je to pogrešno.

To, naravno, nije nastalo s Instagramom. Žene su stoljećima živjele pod tuđim pogledom, tuđim pravilima i tuđim mjerilima pristojnosti. Promijenilo se nešto drugo. Brzina. Danas nam treba manje vremena da zaključimo kakav je netko čovjek nego da skuhamo kavu i to onu u aparatu za kavu. Pogledamo video od dvanaest sekundi. Screenshot. Fotografiju. Jednu rečenicu. Naslov. I od tog komadića napravimo cijelu životnu priču te osobe. Ne znamo kontekst. Ne znamo što je bilo prije. Ne znamo što je bilo poslije. Ne znamo je li osoba imala loš dan. Je li rekla nešto glupo. Je li se nakon toga posramila, ispričala, predomislila, naučila nešto. Ne znamo gotovo ništa, ali dopuštamo si suditi. A onda prijeđemo na sljedeću.

Ljudi više nisu samo ljudi. Postali su sadržaj. Nekada si morao provesti vrijeme s nečijom pričom. Pročitati knjigu. Saslušati cijeli razgovor. Poznavati nekoga dovoljno dugo da shvatiš da može istodobno biti nježan i nepodnošljiv, velikodušan i sebičan, mudar i potpuno glup. Da netko može napraviti krasnu stvar u ponedjeljak i katastrofalnu u četvrtak. Da jedan postupak nije isto što i cijela osoba. Da čovjek nije konzistentno izgrađen brend. Društvene mreže od nas traže suprotno. Sve mora stati u kadar. U opis. U naslov. U etiketu. U hashtag. U tri jebene sekunde.

I onda mi je posebno zabavno slušati koliko se na konferencijama govori o autentičnosti na društvenim mrežama. Autentičnost?! Dok svi koristimo istu glazbu, iste trendove, iste montaže, iste formate, iste izraze, iste hookove, a algoritam precizno nagrađuje ono što izgleda dovoljno poznato da ga ne preskočimo. Prave autentičnosti ima malo jer algoritam ne nagrađuje sporost, ne tolerira da si drugačiji, traži svoje male copy paste ratnike koji će svojim istim, jednoličnim sadržajem stvarati ovisnike od nas.

Mi ljudi smo komplicirani. Često kontradiktorni. Ponekad dosadni. Nemamo uvijek mišljenje o svemu. Nekada to mišljenje koje imamo promijenimo. Nemamo svaki dan dubokoumnu poruku. Ali kada dobiješ etiketu, onda sve prethodno napisano pada u vodu. Jer postaješ ta etiketa. A etiketa je brza. Ona razvedena. Ona s djecom. Ona bez djece. Ona s tangama. Ona koja radi glupe videe. Ona koja je pretjerala. Ona koja je propala. Ona koja je umrla. To je nevjerojatno učinkovit način da prestanemo vidjeti osobu. Vidimo, čitamo i mislimo samo ono što piše na njenoj etiketi.

I možda zato moje razmišljanje ipak počinje kupaćim kostimom. Jer tijelo je valjda prvo mjesto na kojem žene nauče kako izgleda život pod procjenom. Razmisli kada si posljednji put na običnoj plaži vidjela ženu u toplesu. Ja sam ovog ljeta bila na Braču, u Trogiru, na Lošinju, prošla hrpu plaža i nisam vidjela gole ženske grudi. A pogledamo li fotografije europskih plaža iz sedamdesetih, osamdesetih i devedesetih, prizor je sasvim drukčiji. Minijaturni kupaći. Visoko rezane gaćice. Toples. Naturizam. Gola tijela koja postoje među drugima bez potrebe da svaki njihov centimetar nosi neku veliku poruku.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Umjetnost i činjenice (@art_n_facts)

Danas smo navodno otvoreniji. Seksualno slobodniji. Oslobođeni tabua. Nikad više golotinje nismo konzumirali kroz ekran, a nikad manje stvarne, obične golotinje nismo znali podnijeti. Internet je pun tijela. Do pornografije možeš doći s nekoliko klikova od crtića, pjesmica, obiteljskih videa i savjeta za roditeljstvo. Društvene mreže prepune su polugolih tijela, ali ona su namještena, filtrirana, obrađena, estetizirana i dovoljno kontrolirana da ostanu prihvatljiva. Tijelo je postalo sadržaj. Valuta. Algoritamska kategorija.

Ali stvarno tijelo? Nesavršeno tijelo? Tijelo koje se nije pripremilo za kameru? Tijelo s celulitom, ožiljkom, spuštenim grudima, trbuhom i kožom koja se pomiče dok hodamo? Takvo tijelo kao da nas uznemirava. Možda smo seksualno otvoreniji, ali nismo nužno slobodniji. Možda samo živimo pod većim brojem očiju. Žena koja je prije četrdeset godina skinula gornji dio kupaćeg nije automatski postajala digitalni materijal moralno uzvišenog vlasnika mobilnog uređaja. Nije morala razmišljati hoće li je netko snimiti. Hoće li joj grudi završiti u nekoj grupi. Hoće li ih netko zumirati. Spremiti. Podijeliti. Komentirati.

I možda zato pitanje tangi i toplessa uopće nije pitanje golotinje, nego pogleda i kontrole. Isti obrazac puno je brutalniji kada više nije riječ samo o tijelu nego o pogrešci. Netko nešto objavi. Neosjetljivo. Glupo. Promašeno. I potpuno bi bilo legitimno reći „ovo je bilo glupo i bezosjećajno“. I tu stati. Ali nikada ne stane na „Ovo što si napravila nije u redu“ već vrlo brzo postane „treba te razapeti.“

A kada je riječ o ženi, kazna se rijetko zadržava na postupku. Odjednom razgovaramo o tome kakva je majka. Kako izgleda i je li inteligentna. Kako zarađuje i s kim spava. Koliko ima godina i zašto se tako oblači. Zašto uopće ima publiku i treba li joj oduzeti posao. Treba li kontaktirati ljude koji s njom rade. Treba li nestati iz javnog prostora. Pogreška postane referendum o cijelom ljudskom biću. I tu više ne branimo vrijednosti za koje tvrdimo da ih branimo. Samo smo pronašli društveno prihvatljiv razlog da budemo okrutni.

A prema ženama je okrutnost nevjerojatno često i seksualizirana. Možeš ženu kritizirati zbog njezine političke izjave, a netko će joj u komentarima objasniti da je ružna. Možeš razgovarati o njezinoj poslovnoj odluci, a netko će zaključiti da je loša majka. Može pogriješiti u potpuno nevezanoj stvari, ali njezin izgled nekako će se pojaviti na optuženičkoj klupi. To nije slučajno. Postoji stara potreba da se žena koja previše izađe iz dopuštenog prostora vrati na svoje mjesto. Internet je samo taj mehanizam ubrzao i dao mu publiku. Nekada si nekoga ogovarao za stolom. Danas ga možeš poniziti pred stotinu tisuća ljudi prije doručka.

Internet savršeno razumije ono što je u nama najbrže trigerirano. A to je bijes. Gađenje je brzo. Moralna superiornost je brza. Empatija nije. Empatija traži vrijeme. Traži da zastaneš. Da se zapitaš što ne znaš. Da prihvatiš mogućnost da netko može napraviti nešto što ti je odvratno, a da nije u cijelosti odvratan čovjek. Da osoba može pogriješiti, a da joj zbog toga ne mora biti uništen život. Da isprika ne briše posljedice, ali možda ipak nešto znači. Da nečiji najgori trenutak nije nužno njegov najtočniji portret.

To su strašno nezanimljive misli za algoritam. Nema tu puno klikova. Nema vatrenih emotikona. Nema brzog zadovoljstva koje dobijemo kada ustanovimo da smo mi, za razliku od nekoga tamo, ipak bolji ljudi. A moralna superiornost jedan je od najugodnijih proizvoda koje nam internet prodaje. Besplatna je. Instantna. I gotovo nikada ne zahtijeva autorefleksiju. Dok prokazujem nekoga drugoga, barem nekoliko minuta ne moram gledati sebe. Ne moram razmišljati kakav bi dojam o meni ostavio moj najgori dan. Moja najgluplja poruka. Najružnija svađa. Najnesretnija odluka. Najgora fotografija. Rečenica koju bih danas povukla. Trenutak u kojem nisam bila osoba kakva želim misliti da jesam. Jer svi ih imamo. Samo većina naših nije snimljena.

I onda netko umre. I čak tada, u toj najtamnijoj, najtragičnijoj i nepovratnoj životnoj priči, ne znamo stati. Želimo znati zašto. Tko je kriv. Što se zapravo dogodilo. Tko je što rekao. Koji screenshot postoji. Što se događalo u braku. Što se događalo u obitelji. Tko je što znao. Što će izaći sljedeće. Kao da je i smrt samo još jedan nastavak serijala koji smo godinama pratili.

I opet mi se čini važnim da posebno govorimo o ženama. Jer i dok su žive, očekujemo od njih da nam objasne svoje izbore. Zašto nemaju djecu. Zašto ih imaju toliko. Zašto su otišle. Zašto nisu otišle. Zašto su pokazale tijelo. Zašto su ga promijenile. Zašto su javno govorile. Zašto nisu govorile ranije. Zašto nisu prepoznale nasilje. Zašto nisu bolje birale. Zašto nisu bile zahvalnije. Zašto nisu bile tiše. A onda ponekad očekujemo objašnjenje i kada ih više nema.

Možda smo izgubili sposobnost da pred nečijom tragedijom jednostavno kažemo „ne znam što se dogodilo“. I stanemo. Te dvije riječi danas zvuče gotovo radikalno. Ne znam. Ne znam što se događalo iza zatvorenih vrata. Ne znam što je netko nosio u sebi. Ne znam kakav je bio njegov brak. Odnos s djecom. Novac. Strahovi. Noći. Bolesti. Krivnja. Sram. Ne znam. I zato možda nemam pravo prazninu ispuniti vlastitom verzijom istine.

Ponekad je najempatičnije što možemo napraviti upravo to. Podnijeti prazninu. Ne pretvoriti je u teoriju. Ne pretvoriti je u komentar. Ne pretvoriti je u sadržaj. Jer tu smo možda najviše izgubili granicu. Počeli smo vjerovati da zato što nam netko pokazuje dio svog života imamo pravo na cijeli njegov život. Ako je osoba javna, mislimo da je javno sve. Njezino tijelo. Njezina djeca. Njezin brak. Njezin razvod. Njezine pogreške. Njezina bolest. Njezina smrt. Tuga njezine obitelji. Sve postaje materijal za mišljenje.

Ali javnost nije isto što i vlasništvo. To što si nekoga gledao godinama ne znači da ga poznaješ. To što znaš što doručkuje ne znači da znaš što ga noću drži budnim. To što si vidio njegovu kuću, djecu, partnera, tijelo i svakodnevicu ne znači da imaš pristup njegovoj nutrini. Poznavanje detalja nije isto što i poznavanje čovjeka. Možda je to najveća iluzija društvenih mreža. Daju nam osjećaj bliskosti bez stvarne bliskosti. A onda nam daju osjećaj prava bez stvarnog odnosa. Pravo da pitamo. Pravo da tražimo. Pravo da sudimo. Pravo da kaznimo. Pravo da govorimo kao da znamo.

I pritom ovo nije samo priča o influencericama, javnim ženama ili ljudima koji su svojevoljno stavili život na internet. Navikavajući se tako gledati njih, počinjemo tako gledati sve. Brzo. Fragmentirano. Bez konteksta. Čitamo naslov umjesto teksta. Gledamo isječak umjesto razgovora. Vidimo fotografiju umjesto života. Čitamo komentar i iz njega rekonstruiramo čovjeka.

Možda zato nismo nužno postali lošiji ljudi. Možda smo samo postali zastrašujuće uvježbani u površnosti. Sadržaj nam dolazi tolikom brzinom da više nemamo vremena osjetiti ga. Jedna tragedija traje do sljedeće. Jedan javni linč do sljedećeg. Jedna žena koju danas zajednički dižemo do žene koju ćemo mrziti sutra. Jedna smrt do novog naslova.

I zato moja priča na kraju ipak počinje tangama, a završava empatijom. Jer mehanizam je isti. Gledamo jednu odluku i mislimo da znam njenu dušu. Gledamo razvod i mislimo da znamo razlog, njeno osjećanje, mislimo kako imamo pravo znati. Mislimo da imamo pravo ispipati cijelu nutrinu osobe jer je ona na to pristala čim je pisala javno. No, je li pristala?

Čitamo o tragediji i mislimo da zaslužujemo objašnjenje. Uzimamo djelić i proglašavamo ga cjelinom. A nitko od nas ne bi preživio takvo čitanje vlastitog života.

Svi smo mnogo veći od svoje glupe odluke. I nekada gori od svoje najljepše objave. Ne zagovaram svijet bez kritike  jer nam ona treba. Ponekad netko treba čuti da je napravio glupost. Ponekad treba snositi posljedice. Ali kritika i dehumanizacija nisu isto. „Ovo što si napravila nije bilo u redu.“ nije isto što i „Ti nemaš nikakvu vrijednost.“. Odgovornost nije isto što i javno poniženje. Neslaganje nije isto što i uživanje u tuđem padu. A posebno bih voljela da jednom prestanemo svaku žensku pogrešku kažnjavati cijelim paketom mržnje.

Možda nam zato ne treba više pristojnosti. Treba nam sporosti. Nekoliko sekundi između podražaja i presude. Dovoljno vremena da se pitamo poznajem li ja uopće ovu osobu? Znam li cijelu priču? Bih li joj ovo rekla da sjedi preda mnom? Bih li isto napisala da njezino dijete čita? Kritiziram li sada ono što je napravila ili sam krenula uništavati ono što jest? I možda najneugodnije pitanje od svih što ja zapravo dobivam iz njezine boli?

A ljude ne bismo trebali konzumirati brzinom kojom skrolamo sadržaj.

Fotografije: unsplash, privatna arhiva autorice

Objava ljude ne bismo trebali konzumirati brzinom kojom skrolamo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U svijetu odraslih jedan i jedan uvijek su dva. U dječjoj mašti mogu biti jedanaest, tri rupe u pijesku za početak ekspedicije prema središtu Zemlje ili četiri stolca kao neosvojiva tvrđava. Posebno ako znate kakvog malog hahara kojem se dan mjeri skokovima u more, a mrlje na odjeći rijetko ostaju na jednoj ili dvije. Takvi mali istraživači i mrljalice upravo su – hahari. Upravo je njima posvećen hrvatski brend organske dječje kozmetike Hahari, u kojem neustrašiva igra i nježna briga idu ruku pod ruku. Na tržištu je tek nekoliko mjeseci, a već osvaja male, ali i velike korisnike te donosi prve bundle kombinacije.

Martina i Andrea, osnivačice brenda, nisu planirale proizvod za mame, barem ne službeno. No korisnice su Tinuninu Balm počele „posuđivati od djece“ pa je među njima od milja postao Mamari Balm. Mama zna da Hahari čuvaju dječju kožu u svim prilikama – i neprilikama. A djeca očito znaju da se Hahari proizvodi ponekad trebaju dobro sakriti od mama.

Pritom je jedna od omiljenih rečenica svih malih hahara – „Mama je rekla da smijem“ – postala natpis na majici iz bundlea Mama’s Favourite. Lako joj je dodati nastavak: „…pojesti još jedan sladoled, skočiti u najveću lokvu ili ostati budan još samo pet minuta.“ Upravo nas takve situacije podsjećaju da dječja igra i mašta ne trebaju imati granice. A granice treba postaviti ondje gdje su doista važne – u izboru onoga što nanosimo na dječju kožu.

Ozbiljna njega već od malih nogu za bezbrižne hahare

Ljeto malim haharima donosi više pijeska, soli, ljepljivih prstiju od sladoleda, uboda komaraca, ogrebanih koljena i kože izložene suncu, ukratko, više prilika za pustolovine. Ali, negdje u pozadini svih tih velikih pothvata, roditelji vode drukčiju računicu – kako isprati tragove dana i što imati pri ruci kada koži zatreba njega. Zato su tu dva multifunkcionalna Hahara: Bubble Boom za nježno čišćenje te Tinuninu Balm za njegu osjetljive, suhe i nadražene kože.

Briga o koži počinje od malih nogu jer je dječja koža tanja i osjetljivija, a njezina se zaštitna barijera i mikrobiom još razvijaju. Narušavanje te ravnoteže pretjeranim pranjem ili neodgovarajućim agresivnim sastojcima može dovesti do suhoće, crvenila i iritacija. Upravo je podržavanje prirodne ravnoteže kože bilo polazište osnivačica, farmaceutkinje Andree Papst Lopac i ekonomistice Martine Radas Đurić. „Tijelo najbolje funkcionira kada ga podržavamo, a ne stalno popravljamo“, ističe Andrea. Hahari se zato ne šale kada je riječ o kvaliteti. Njihovi premium proizvodi nose ECOGEA certifikat za organsku kozmetiku i prošli su proširena dermatološka ispitivanja, dok je Hahari prvi i jedini hrvatski brend s MyMicrobiome certifikatom. Proizvodi se razvijaju i proizvode u Hrvatskoj, dok su potpuno reciklabilne bočice izrađene od jedne vrste plastike i nose OWP žig koji potvrđuje korištenje plastike iz oceana.

Jedan, dva, tri – Hahari su najbolji u društvu

Nakon dvije godine razvoja i testiranja, tijekom kojih su djeca osnivačica bila najiskreniji kritičari, Hahari su u travnju ove godine stigli na vlastiti webshop i u odabrane trgovine. Potvrda je stigla brzo: djeca su prihvatila pjenicu koja pranje pretvara u igru, i balzam koji je jedan mali hahar prozvao „čudotvornim melemom“.

„Pjenica je moj siguran odabir jer ne moram razmišljati o sastojcima. S potpunim mirom koristim je za pranje lica i tijela svoje najmlađe kćeri – savršeno čisti, a pritom ne peče za oči“, potvrdila je jedna mama korisnica. Sada dva osnovna Hahari proizvoda stvaraju prve bundle kombinacije.

Bundle Double Trouble udružuje Bubble Boom od 150 mililitara i Tinuninu Balm od 50 mililitara u dvojac za svakodnevne prilike i neprilike. Bubble Boom nježna je pjenica za lice i tijelo, za cijelu obitelj i bebe od pet mjeseci. Sadrži blagi surfaktant iz aminokiselina zobi, prebiotike, postbiotike, tušt biljku poznatu po umirujućem djelovanju i zmajevu krv – smolu biljke Croton lechleri koja podržava vlažnost i obnovu kože. Kad dan započne pustolovinom, neka završi u mjehurićima. A Tinuninu Balm maže i pomaže suhu, osjetljivu i nadraženu kožu. Obogaćen je prebioticima i postbioticima koji podržavaju mikrobiom, dok ulja konoplje i crnog ribiza pomažu očuvati lipidnu barijeru kože. Brzo se upija pa je praktičan kod kuće i na putu. Pojedinačna vrijednost proizvoda iznosi 74 eura, a cijena bundlea 67 eura, uz besplatnu dostavu.

Bundle Mama’s Favourite ovom uigranom dvojcu dodaje trećeg člana – majicu od neobojenog organskog pamuka, dostupnu u veličinama od 3 do 12 godina. Paket tako donosi mali podsjetnik na ono što Hahari žele poticati: slobodu istraživanja, bezbrižnu igru i roditeljsko povjerenje u nježnu njegu. Jedan i jedan čine dva osnovna proizvoda, ali u Hahari svijetu stvaraju više kombinacija – i mnogo manje kompliciranja.

Zaigrani u imenu, ozbiljni u edukaciji

Hahari vole učiti, ali i dijeliti znanje – zato je edukacija sastavni dio brenda. Farmaceutkinja Andrea na službenoj web stranici kroz stručne članke objašnjava što je mikrobiom dječje kože, ulogu prebiotika i postbiotika te kako čitati INCI liste. Tako roditeljima pruža znanje uz koje će lakše donositi informirane odluke.

Bundleovi Double Trouble i Mama’s Favourite dostupni su na Hahari webshopu. Prijavom na newsletter novi kupci dobivaju 10 posto popusta na prvu kupnju proizvoda po redovnoj cijeni. Popust ne vrijedi za bundleove jer oni već uključuju posebnu cijenu i besplatnu dostavu.

Preostaje samo odabrati hoće li Hahari u sljedeću pustolovinu krenuti u paru ili utroje – a vrlo vjerojatno uskoro i u nekoj novoj kombinaciji. Jer najljepše je kada neustrašiva igra i nježna briga idu ruku pod ruku. Ili, kako kažu Hahari: „Care hard, play harder.“

Objava stigli su Hahari bundleovi: više mogućnosti za još više pustolovina pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Povratak u školske klupe često označava povratak u rutinu nakon malo opuštenijeg ljetnog razdoblja. Za mame i tate školaraca (a i vrtićanaca) to obično znači napetiji raspored i manje vremena pa ti danas donosim svoje najdraže recepte za početak jeseni – one koje će djeca rado pojesti, a neće ti oduzeti cijeli dan!

Varivo kelj uz faširance

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Što kuhati? Plan obroka svaki tjedan + recepti (@rucakzatjedan)

Ovaj recept posebno volimo na kišne dane, faširanci su uvijek hit kod djece, a sve možeš skuhati za dva dana tako da jedan dan preskačemo kuhanje!

Varivo od graška

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Što kuhati? Plan obroka svaki tjedan + recepti (@rucakzatjedan)

Ne znam kako je kod tebe, ali kod nas je grašak uvijek dobro došao, posebno kod djece!

A ako imaš malo više vremena, ostavljam ti i verziju s junetinom (idealan comfort food):

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Što kuhati? Plan obroka svaki tjedan + recepti (@rucakzatjedan)

Bolonjez

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Što kuhati? Plan obroka svaki tjedan + recepti (@rucakzatjedan)

Umak koji možeš skuhati u većoj količini, spremiti u zamrzivač i samo odlediti po potrebi za brzi ručak. Uz to, favorit je svakog djeteta.

Bolonjez često koristim i za druga jela poput punjenih tikvica ili paprike iz pećnice, lazanje, punjene tortilje i slično tako da se često nađe u mojem zamrzivaču!

Mini pizze s brzim tijestom

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Što kuhati? Plan obroka svaki tjedan + recepti (@rucakzatjedan)

Iako volimo i klasično tijesto za pizzu, ovaj recept biram kad nemamo puno vremena (i dosad nije bilo primjedba na ovo tijesto).

Bonus je kada djeca sudjeluju u pripremi – obično vole mijesiti tijesto pa se sve skupa pretvori u aktivnost u kojoj svi uživamo!

Hamburger helper tjestenina – brža verzija bolonjez umaka iz jednog lonca

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Što kuhati? Plan obroka svaki tjedan + recepti (@rucakzatjedan)

Njoki u umaku s piletinom i sirom

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Što kuhati? Plan obroka svaki tjedan + recepti (@rucakzatjedan)

Uvijek možeš zamijeniti prilog, u ovoj verziji koristila sam tortelline, a savršeno odgovara i druga tjestenina po tvojem izboru.

Tjestenina sa sirom iz pećnice

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Što kuhati? Plan obroka svaki tjedan + recepti (@rucakzatjedan)

Brzo, jednostavno i ukusno – idealno za užurbani tjedan!

Chili con carne

Za kraj ti ostavljam još 2 jela za koje ipak treba malo više vremena za pripremu, ali su klasici koji uvijek dobro prođu, posebno kod djece:

Mesne okruglice u umaku od rajčice

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Što kuhati? Plan obroka svaki tjedan + recepti (@rucakzatjedan)

Pohana piletina

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Što kuhati? Plan obroka svaki tjedan + recepti (@rucakzatjedan)

Nadam se da su ti ovi recepti dali inspiraciju za početak, a ako ti treba još ideja, škicni Vodič za planiranje obroka i kartice Recepti za tjedan!

Uz Vodič za planiranje obroka lakše organiziraj svoj tjedan, a uz kartice Recepti za tjedan pronađi inspiraciju među 75 jednostavnih recepata u 5 kategorija.

Isplaniraj. Odaberi. Skuhaj. Uživaj.

Pronađi svoje pomagače OVDJE i olakšaj si svakodnevicu!

Do idućeg čitanja,

Marija

Objava povratak u rutinu bez stresa: 10 jela koja će djeca obožavati! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.