Ovaj sadržaj je zaštićen lozinkom. Da biste ga vidjeli unesite svoju lozinku ispod:

Lozinka:

Objava Zaštićeno: što jesti tijekom dojenja? pet namirnica koje se tradicionalno povezuju s podrškom laktaciji pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Željela sam puno prije napisati sve ono što sam proživjela i osjećala u svom trećem porodu, ali nije bilo volje i načina da sve što sam prije 9 mjeseci proživjela stavim na papir, a da pritom budem spremna za to. Ali zato, sada, 9 mjeseci poslije, dok se još sjećam tih osjećaja i tog iskustva odlučila sam pronaći vrijeme i način da napišem nešto o svom iskustvu s trećeg poroda.

Jednom riječi kojom bi opisala svoj treći po redu porod je OSLOBAĐAJUĆE. Za mene je moj treći porod bio ono iskustvo za koje si osvijestiš kao žena koliko si snažna i koliko tvoje tijelo može biti jako.

Iza sebe sam imala 2 vaginalna poroda i otprilike sam znala što me čeka i na što se trebam pripremiti; s time da sam bila svjesna da se u trenutku može sve okrenuti za 180 stupnjeva i otići smjerom koji nisam planirala. E sad, planirati porod kojeg čekaš da krene i nije baš jednostavno, uz još njih dvije kod kuće, bile su pripreme i razgovori s curama kad se to dogodi kako i što će biti. Već su one i velike dosta bile, i razumjele su da ću otići u bolnicu sa stomakom i vratiti se s bebom. O onim pitanjima gdje to beba izađe i kako to ide od tamo dolje, nekako sam uspjela sa starijom (koja je tada imala 8 i pol godina) ‘izmanevrirati’ odgovore da joj bude otprilike jasno; a s mlađom (koja je tada imala 3 i pol) su ti odgovori bili puno zanimljiviji i prilagođeni njenom uzrastu.

Strahovi koji su me ‘obilazili’ pred porod su bili prisutni, i onaj najveći je bio: Hoće li moj doktor biti na porodu?

Na prva dva poroda nisam imala nikoga ‘svoga’ u rađaoni i sada, nakon trećeg poroda, kristalno mi je jasno koliko to zapravo znači kad sve moje frendice i poznanice kažu da je bitno imati nekoga ‘svoga’ u takvim situacijama. Ovo je jedan od razloga zašto sam toliko možda i odugovlačila napisati kako je prošao moj treći porod. Jer je na mom trećem porodu bio doktor koji me vodio kroz cijelu trudnoću, koji me je uspavao kad sam imala kiretažu u 13 tjednu trudnoće jer je srce mojoj bebi srce prestalo kucati, koji mi je prije toga napravio polipektomiju, koji je bio uz mene i na raspolaganju svaki puta kada sam imala spontani pobačaj, koji me tješio kad me jedan mladi specijalizant doveo do suza, nemoći i jadnog stanja nakon zamolbe da mi napravi ultrazvuk jer nisam znala da li bebi srce kuca i jer mi je tek uvedena heparinska terapija; koji mi je uveo heparinsku terapiju i pokazao mi kako se daje heparin u stomak kako bi to sama mogla raditi, koji me više puta hospitalizirao jer sam imala nesnosne migrene u trudnoći od kojih sam povraćala i provela brojne neprospavane noći i koji me zvao dan nakon što sam došla iz bolnice da hitno odem izvaditi krv na transfuziju jer su mi nalazi krvi nakon poroda bili katastrofalni, ali je on pretpostavljao da je laboratorijska greška – ali svejedno, osobno me nazvao i odmah poslije nalaza poslao mi poruku “sve je u redu”. To je bio ‘moj’ čovjek u rađaoni koji je svojim prisustvom učinio da ja budem smirena i da moj treći porod ostane meni urezan kao PREDIVNO iskustvo.

Naravno, moj suprug je bio uz mene cijelo vrijeme, i na sva tri moja poroda, i ono najljepše što mi je on rekao nakon mog prvog poroda da me gleda drukčijim očima jer je vidio koja snaga i jakost se odvijaju u ženi prilikom poroda, i što sve moramo proći i doživjeti kako bi na svijet donijeli ljudsko biće.

Osim moje svakodnevne brige (radi prijašnjih ponavljajućih spontanih pobačaja) i heparinske terapije (malih injekcija koje sam si morala svakodnevno davati jer razvijam znakove trombofilije u trudnoći) sama trudnoća je išla ‘glatko’. Kao što sam gore napisala – imala sam ‘svog’ doktora koji je bio upućen u moju anamnezu i od prvog našeg susreta veću podršku i osjećaj humanosti nisam doživjela od niti jednog doktora prije, niti ikada poslije. On je bio na godišnjem odmoru u periodu kad su bili moji zadnji tjedni trudnoće i znala sam da me vjerojatno čeka još jedan porod bez njega, ali bila sam spremna, jer iskustvo prva dva poroda dalo mi je ‘uvid’ u ono što me potencijalno čeka. Naravno da sam priželjkivala da moja beba dočeka svog doktora i da se nekako potrefi da on bude baš u smjeni kad ja krenem rađati, i da mi je netko rekao da ću to i doživjeti, rekla bi mu ‘NO WAY’.

Oba moja prva poroda su prošla dobro i nemam neko negativno iskustvo, osim da su neke stvari mogle biti drugačije izvedene, kao npr. epiziotomija u  prvom porodu i rezanje hemeroida, a u drugom porodu definitivno se moglo pričekati djelovanje anestetika prije šivanja jer me samo šivanje boljelo možda i više nego porod. Prvi porod mi je pomalo i u magli s nekim dijelovima jer sam dobila nešto za opuštanje, a u drugom sam bila svjesna svakog trenutka jer je gospođa curka odlučila doći baš na svoj način i ne čekati nikoga i ništa.

A ova treća gospođica, e, s njom sam bome bila pametnija i dugo ostala kod kuće, tako da sam došla na 10cm otvorena odmah na stol za porod (koji je u brodskoj bolnici btw novi i ekstra udoban u odnosu na onaj na kojem sam bila u prva dva poroda) i dočekalo me super osoblje, i predivna babica koja mi je sve objašnjavala što će, kada i kako napraviti i doktor koji me primio bio je skroz cool – možda jer je znao da dolazi onaj ‘moj’ doktor koji će me poroditi. A onaj specijalizant s početka ove priče – on se nekako našao isto tu, ali samo da kaže dobro jutro mom suprugu i pogledavši u mene, lagano se okrenuo i otišao. A dan, dva poslije u viziti sam shvatila koliko su i oni svi ljudi, koji imaju svoje šefove pred kojima su ‘manji od makova zrna’, i koji samo ‘mišiće’ mogu pokazivati na onima koje ‘pucaju’ hormoni i koje su najranjivije na svijetu – trudnice i majke.

Ono najbitnije što želim reći svima onima koje se pripremaju na vaginalni porod da su češljić i termalna voda spas u trudovima, a moj osobni spas je bila molitva i obraćanje Gospi da me provede kroz bol i strah koji sam prolazila ‘penjući’ se na tu planinu zvanu porod. Kao ‘planinu’ sam još svoj prvi porod opisala – negdje sam to pročitala, kao i onu ‘požuri polako’ na svoj porod jer uistinu tako i je, ideš korak po korak dok ne dođeš do vrha, i onda se spuštaš nakon trećeg porođajnog doba u podnožje planine, sa svojim malim čudom u rukama i ne možeš riječima opisati tu sreću u kojoj si se našla nakon tolike boli.

I to bi otprilike bilo sve što želim napisati o svom trećem porodu i poželjeti svakoj budućoj rodilji porod kakav je bio ovaj moj treći, ako ne i bolji; oni u kućnom ambijentu su vjerujem još milijun puta iskustveno bolji i jači.

Ali, trebamo raditi na jačanju svijesti i pažnji koju rodilje zaslužuju i svemu kroz što prolaze od prvog susreta sa svojim doktorima. Divnih sestara, babica i doktora ima, i samo neka ih bude još i više.

A ti mama lavice, pobrini se da tvoja ‘jača’ polovica bude s tobom na porodu (ne mora to biti suprug, s mojom kumom je mama bila na oba poroda i ona ju je hrabrila i bila uz nju u svakom trenutku poroda) i da budeš dovoljno snažna i jaka da se izboriš za sve ono što zaslužuješ i želiš na svom porodu – jer porod je, vjeruj mi, tamo gdje spoznaješ koliko si kao žena jaka i hrabra, tamo gdje se ti rađaš kao majka. 

Fotografije: privatna arhiva autorice

Objava moja priča s trećeg poroda: iskustvo koje me oslobodilo straha pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Posljednjih dana mi je algoritam više puta servirao reelove s kategorijama majki – one koje uz sebe imaju selo, zatim one kojima pomažu dadilje, i mame koje su same u inozemstvu bez pomoći kao skupina kojoj je majčinstvo najteže.

Osim što bih uvijek izdvojila mame djece s poteškoćama u razvoju i samohrane mame kao najveće heroine van ikakve kategorije, kao mama petogodišnjaka i bebe bez pomoći u inozemstvu potpuno sam se pronašla u toj priči, kao i brojne druge ekspat mame sudeći po komentarima.

I iako je normalno da je svakome njegov teret najteži (i subjektivno jest jer je jedini koji mora nositi) pa će i mame koje imaju baka servis na raspolaganju u tome pronaći minuse, kao mama koja je prve dvije godine majčinstva provela u Hrvatskoj, a posljednje tri u Nizozemskoj mogu i iskustveno potvrditi da je biti mama u inozemstvu daleko izazovnije iz sljedećih razloga.

Usamljenost

Osjećaj koji se često provlači kroz majčinstvo, pogotovo u samim počecima, ali u inozemstvu poprima još veću težinu. Osim što si većinu vremena sama s djetetom, mame koje susrećeš u parkićima ne pričaju tvoj jezik, odgajane su u drugačijoj kulturi i ne poistovjećujete se tako lako.

Nemaš u blizini mamu, sestru ili svekrvu kojoj možeš otići na kavu kad trebaš društvo, nema prijateljica koje te znaju još iz osnovne škole ili fakulteta koje bi te izvukle na rođendan, večeru ili piće i kad ti se ne izlazi i popravile ti težak tjedan.

Primjerice, nedavno sam otišla na organiziranu šetnju s mamama i bebama iz susjedstva – većina mama koje sam upoznala se vratila na posao između bebinog 3. i 5. mjeseca, i osim što nam to uvelike smanjuje vremenski prostor u kojem bi se mogle družiti u ovom periodu, bilo mi se teško s time povezati.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jelena (@mama_blizu_amsterdama)

Nedostatak pomoći

Jednom smo u Hrvatskoj razgovarali s prijateljima, tada novopečenim roditeljima koji su nam rekli kako nemaju pomoć oko bebe, ali im njihovi donesu skuhane obroke – ne znajući kako im objasniti da je nekome tko zbilja nema nikakvu pomoć takva podrška sve!

Ne prođe vikend da ne pomislimo kako bi bilo lijepo da možemo otići kod svojih na ručak, pa makar i jednom mjesečno, i koliko bi nam značilo da nam spakiraju ostatke za idući dan pa da to budu dva dana u mjesecu u kojima ne mislimo što ćemo jesti.

Tu su i oni dani kad se dijete razboli i kad bi netko od baka ili djedova mogao uskočiti za čuvanje da su bliže, ili da ga nekome možemo ostaviti za spavanje kako bi imali večer za sebe kao par. Ili pak situacije selidbe, kad je potrebno prenijeti namještaj ili organizirati neke sitnije popravke, kad bi nam tata, svekar ili šogor mogli dati ruku.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jelena (@mama_blizu_amsterdama)

Logistika

Činjenica da smo tu samo nas dvoje i dvoje djece, i sve kombinacije i aktivnosti zahtjevaju isključivo našu organizaciju. U prijevodu, većina aktivnosti će uključivati i (barem jedno) dijete. Naš stariji sin je bio sa mnom na većini pregleda u trudnoći, a ne mogu se sjetiti odlaska frizeru ovdje bez jednog od njih. Beba je već u svojim prvim mjesecima bila na dva roditeljska sastanka u školi kod starijeg.

Iako smo kao par dobro uhodani i većinu vremena uspijemo pokriti sve, nećemo se lagati koliko bi rasterećenje za naše mentalno i fizičko zdravlje bilo da ih možemo ostaviti negdje samo na par sati dok se spakiramo prije puta, odemo na pregled liječniku, po špežu ili obavimo proljetno čišćenje kuće.

Druga kultura

Koliko god smatram kako je život i odrastanje u drugoj kulturi ogromno bogatstvo, nosi i svoje izazove. U našem slučaju to je prevođenje svih obavijesti koje dobijemo iz vrtića ili škole, prilagodba na drugačiji zdravstveni sustav, nepoznate običaje kojima je dijete izloženo u društvu, drugačije proslave rođendana i organiziranje playdateova.

Neke situacije te iznenade, ponekad i obeshrabre, a u najboljem slučaju zahtijevaju samo malo dodatnog vremena i google prevoditelj. Dok navigiramo kroz svakodnevnicu u kojoj dragocjeno vrijeme curi gdje ne bi trebalo, kroz glavu mi prođe misao kako su u vrtiću u koji sam ja išla kao dijete još do prije koju godinu radile iste tete koje su nas čuvale – i koliko bi ovo sve bilo jednostavnije da sam ostala živjeti na našem otoku u Hrvatskoj.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Jelena (@mama_blizu_amsterdama)

Uz sve svakodnevne izazove, tu je i stalni osjećaj krivnje jer nam djeca odrastaju daleko od šire obitelji, od baka i djedova. Za razliku od ranijih iseljenika koji često nisu imali drugog izbora kad su odlazili trbuhom za kruhom, naše genracije sve češće odlaze radi avanture ili novog iskustva. Uz veliku privilegiju, to sa sobom nosi i golemu odgovornost i pitanje hoće li nam djeca jednog dana zamjerati odluku o preseljenju, ili možda i gore, hoće li jednog dana poželjeti ostati ovdje ako se mi odlučimo vratiti?

Uz sve navedeno, ne usudiš se požaliti kako bi izbjegao ono (nekad neizrečeno) „sami ste si to odabrali“ ili „pa zašto se onda ne vratite“.

Ipak, život u inozemstvu nosi i brojne prednosti. Uz širenje vidika i učenje novog jezika, prijateljstva se brže grade na istoj muci. Tako novi prijatelji postaju selo i zamjenska obitelj koji tvoju djecu gledaju kao svoju, koji organiziraju ručkove vikendom ili dođu uspavati svoju (malo stariju) bebu kod tebe za popodnevno spavanje kako bi ti za to vrijeme pomogli u postpartumu. Ili pak prijatelji koje možeš nazvati u kriznoj situaciji tri dana nakon poroda, koji puste sve i dođu pomoći, oni koji ti se pojave na vratima sa ručkom kad znaju da si sama s bebom, ili pak angažiraju svoju dadilju da izvede i tvoje starije dijete u park. Tu su i mame-poznanice s kojima si bila na samo par kava, ali ti se ponude za kuhanje obroka nakon poroda, a susjeda s kojom ponekad pročavrljaš ti predloži da pričuva starije dijete dok odeš roditi kako bi suprug mogao s tobom.

Svjesna sam kako će se u mnogim od ovih situacija pronaći i roditelji koji ne žive u inozemstvu, dovoljno je da su udaljeni par sati od rodnog mjesta i obitelji. Također, sigurna sam da i vi koji imate pomoć znate nekoga u vašoj blizini tko nema. Ne čekajte da vas pitaju za pomoć jer nismo naučeni da ju tražimo. Umjesto toga, sjetite ih se kad kuhate i odvojite porciju i za njih, pokupite susjedovo dijete iz vrtića kad vam je usput ili ga izvedite u park.

Sjetite se da je svima potrebno selo, i odgajajmo djecu zajedno.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava kad odgajaš dijete daleko od obitelji: ovo razumiju samo roditelji koji žive u inozemstvu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Želimo da nam djeca jednog dana kažu istinu. Da nam se povjere kada pogriješe. Da dođu nama kada ih nešto zbuni, uplaši ili zanima. Želimo biti generacija roditelja koja sluša. Koja ne okreće glavu kada tema postane neugodna. Koja ne govori: “O tome ćemo kad budeš stariji ili starija.”

Ali odnos u kojem se razgovara o svemu ne počinje preko noći. Ne počinje jednim velikim razgovorom u tinejdžerskim godinama. Gradi se puno ranije – kroz male svakodnevne razgovore.

Želimo biti otvoreni roditelji. Ali neke razgovore još učimo voditi.

Današnji roditelji puno toga rade drugačije. Otvorenije pričamo o emocijama, učimo djecu da prepoznaju svoje granice i pokušavamo stvoriti odnos u kojem znaju da nam uvijek mogu doći.

No, čak i kada imamo najbolju namjeru, ponekad se pojavi ono pitanje: kako ovo objasniti?

U anketi koju smo provele među Supermame zajednicom, čak 70% mama reklo je da postoje teme za koje nisu sigurne kako razgovarati s djecom.

Ne zato što ne žele. Upravo suprotno – zato što žele pronaći pravi način.

Nismo odrasli uz sve razgovore koje danas želimo dati svojoj djeci

Mnogi od nas pripadaju generaciji koja je neke odgovore morala tražiti sama.

O tijelu se često govorilo kroz nelagodu. Pubertet se događao uz premalo informacija. Seksualnost je bila tema za “jednog dana”. Emocije i odnosi nešto što smo učili putem pokušaja i pogrešaka.

Danas znamo da djeca trebaju sigurno mjesto za pitanja. I želimo da to mjesto bude dom.

Koje teme su roditeljima najveći izazov?

Na pitanje postoje li teme koje su izazovnije za razgovor, 86% mama odgovorilo je potvrdno.

Najveći izazov pokazali su se razgovori o seksu i seksualnosti – njih je izdvojilo 51% mama. Na drugom mjestu su emocije i odnosi, koje je izdvojilo 33% mama. A upravo su to teme koje snažno oblikuju način na koji će djeca jednog dana doživljavati sebe, svoje tijelo i odnose s drugima.

Razgovor ne znači da djeca odrastaju prerano

Jedna od najvećih roditeljskih dvojbi često je pitanje govorimo li previše i prerano. Ali razgovor prilagođen dobi nije oduzimanje djetinjstva. On djeci daje sigurnost. Razgovor o tijelu uči ih da razumiju sebe. Razgovor o granicama uči ih da imaju pravo reći ne. Razgovor o emocijama uči ih prepoznati što osjećaju i kako graditi zdrave odnose.

Što ako ne znam pravi odgovor?

Možda najiskreniji rezultat ankete bio je taj da se 77% mama boji da djeci neće moći dati pravilan odgovor ili savjet. Ali roditelji ne moraju imati savršenu rečenicu spremnu u svakom trenutku. Ponekad je dovoljno reći: “Drago mi je da si me to pitao/la.” Jer dijete tada ne pamti samo odgovor. Pamti osjećaj da može pitati.

Razgovori kod kuće: podrška za sve male razgovore koji čine veliku razliku

Možda je upravo najveća promjena u današnjem roditeljstvu ta što više ne čekamo “pravi trenutak” za važne razgovore. Jer pravi trenutak često izgleda sasvim obično.

Dogodi se u autu. Prije spavanja. Nakon crtića, filma ili situacije koju dijete ne razumije. Kroz pitanje koje nismo očekivali.

I upravo na toj ideji nastala je kampanja “Razgovori kod kuće”, koju je pokrenuo CESI u suradnji s organizacijom Status M – s ciljem da roditeljima i skrbnicima pruži podršku u razgovorima s djecom i mladima o temama važnima za njihovo odrastanje i dobrobit.

Jer razgovori o tijelu, zdravlju, seksualnosti, odnosima i sigurnosti nisu jedan veliki razgovor za koji se moramo posebno pripremati.

Oni su niz malih razgovora koji se razvijaju zajedno s djetetom.

Besplatni digitalni vodič “Razgovori kod kuće” nastao je upravo kao pomoć roditeljima u onim trenucima kada žele biti otvoreni, ali možda nisu sigurni odakle krenuti.

Kroz četiri velike cjeline vodi roditelje kroz teme:

• razgovora o tijelu i zdravlju
• pristanka i osobnih granica
• sigurnosti na internetu i zaštite od nasilja
• emocija, odnosa i ljubavnih veza

uz stručne informacije, konkretne primjere i prijedloge kako započeti razgovor prilagođen dobi djeteta.

Jer roditelji ne moraju uvijek imati spreman savršen odgovor. Ne moramo znati sve. Ali možemo pokazati djetetu nešto puno važnije: da smo tu. Da može pitati. Da ga nećemo posramiti. Da razgovor kod kuće uvijek ima mjesto. Jer svaki veliki razgovor zapravo počinje jednim malim pitanjem.

Vodič “Razgovori kod kuće” tu je da roditeljima olakša upravo te trenutke – kada želimo odgovoriti iskreno, ali nismo sigurni kako.

Preuzmite besplatni vodič i napravite prvi korak prema razgovorima koje će vaša djeca pamtiti.

Objava generacija smo roditelja koja želi pričati o svemu. ali neke razgovore još uvijek učimo voditi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Šest tjedana nakon poroda često se doživljava kao trenutak kada bi se žena trebala “vratiti na staro”. No tijelo ima potpuno drugačiji ritam.

Prvi pregled nakon poroda za mnoge žene predstavlja neku vrstu prekretnice. Ako je sve u redu, često čuju da se mogu vratiti uobičajenim aktivnostima. Ipak, mnoge mame upravo tada ostanu zbunjene jer se možda još uvijek ne osjećaju kao prije.

Trbuh je drugačiji. Leđa bole. Zdjelica djeluje nestabilno. Umor dolazi brže nego prije. Možda postoji osjećaj pritiska ili nelagode za koji nisu sigurne je li “normalan”.

Fizioterapeutkinja Maja Kolarić objašnjava zašto šest tjedana nakon poroda nije kraj oporavka, nego tek jedna nova faza.

“Šest tjedana nakon poroda ne predstavlja kraj oporavka, nego početak jedne aktivne faze u kojoj se tijelo još uvijek vraća u ravnotežu nakon trudnoće i poroda. U tom periodu i dalje se odvijaju promjene u mišićima, ligamentima i živčanom sustavu, pa se tijelo ne može promatrati kao ‘vratilo se na staro’, nego kao sustav koji se ponovno reorganizira.”

Iako se izvana može činiti da je tijelo prošlo kroz najveći dio promjena, unutarnji procesi i dalje traju.

“Hormonalne promjene još uvijek imaju utjecaj na tkiva, osobito na ligamente koji mogu ostati mekši i manje stabilni nego prije trudnoće. Zbog toga mnoge žene u ovom razdoblju osjećaju veću osjetljivost ili nestabilnost u području zdjelice, iako se izvana može činiti da je sve već ‘prošlo’.”

Zdjelično dno oporavlja se bez obzira na način poroda

Jedna od čestih zabluda je da se zdjelično dno treba oporavljati samo nakon vaginalnog poroda. No trudnoća sama po sebi predstavlja veliko opterećenje za tijelo.

“Zdjelično dno se još uvijek oporavlja nakon trudnoće i poroda, bez obzira na način poroda. Ono može biti slabije, sporije reagirati i imati promijenjenu koordinaciju, što se kod nekih žena može očitovati kroz osjećaj pritiska u zdjelici ili povremeno nevoljno puštanje mokraće.”

Takve promjene ne znače da je tijelo “zakazalo”, nego da prolazi kroz proces ponovnog povezivanja i prilagodbe.

“To ne treba promatrati izolirano, nego kao dio šireg procesa oporavka i ponovne uspostave kontrole.”

Trbuh nakon poroda nije samo pitanje izgleda

Velik fokus nakon poroda često se stavlja na izgled trbuha i pitanje kada će se “vratiti”. No funkcija je puno važnija od samog izgleda.

“I trbušni zid u ovom periodu najčešće još nema punu funkcionalnu snagu i koordinaciju. Trbuh se ne vraća odmah u prijašnje stanje, nego ponovno uči preuzimati stabilizacijsku ulogu u pokretu i opterećenju.”

Zato pitanje nije samo kako trbuh izgleda, nego kako radi.

“Važnije je promatrati kako trbuh funkcionira u svakodnevnim aktivnostima nego samo njegov izgled ili širinu eventualne dijastaze.”

Što žene često osjećaju nakon šest tjedana?

Iako se od žena često očekuje da se nakon šest tjedana vraćaju svakodnevnom ritmu, tijelo još uvijek može pokazivati znakove da mu treba vrijeme.

“U ovom razdoblju česti su bolovi u križima, zdjelici ili trtici, osjećaj nestabilnosti u području zdjelice, pritisak u donjem dijelu trbuha, brže zamaranje trupa te promjene u kontroli mokrenja.”

Maja naglašava da je važno promatrati cijelu sliku.

“Sve to može biti dio normalne adaptacije tijela, ali istovremeno signal da sustav još nije u potpunosti uspostavio stabilnost i koordinaciju.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Šest tjedana nije rok za oporavak

Možda najvažnija poruka za svaku mamu je da oporavak nema univerzalni datum.

“Važno je razumjeti da šest tjedana nije kriterij oporavka, nego samo vremenska oznaka koja se često koristi u medicinskom sustavu.”

Svaka trudnoća, porod i tijelo su drugačiji.

“Tempo oporavka je individualan i ne može se mjeriti isključivo kalendarom, nego funkcijom i sposobnošću tijela da se stabilno kreće i podnosi opterećenje.”

Kako se sigurno vratiti aktivnostima?

Povratak vježbanju i svakodnevnim aktivnostima ne bi trebao ovisiti samo o tome koliko je vremena prošlo od poroda.

“Povratak aktivnostima u ovom periodu ne bi se trebao temeljiti na vremenu, nego na funkcionalnom stanju tijela.”

Prvi korak nije forsiranje tijela, nego ponovno stvaranje temelja.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

“Naglasak je na ponovnoj uspostavi kontrole disanja, stabilizacije trupa i koordinacije zdjeličnog dna, a tek zatim na postupnom povećanju opterećenja.”

Oporavak nakon poroda nije utrka niti povratak na staro tijelo. To je proces upoznavanja novog tijela, razumijevanja njegovih signala i davanja podrške tamo gdje je potrebna.

bolovi, curenje mokraće i dijastaza nisu “normalni”: fizioterapeutkinja otkriva što žene u trudnoći i nakon poroda ne bi smjele ignorirati

O oporavku nakon trudnoće i poroda za Supermame piše Maja Kolarić, osnivačica Centra za masažu i fizioterapiju u trudnoći i majčinstvu BellyBalance, a više o njezinom radu potražite na društvenim mrežama i službenim kanalima.

Objava tvoje tijelo 6 tjedana nakon poroda: zašto “kontrola je uredna” ne znači da je oporavak završio pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

SPF, vitamin D i dječja koža: razbijamo najčešće ljetne mitove s dermatologinjom

Dolazak toplijih dana znači više igre na otvorenom, odlazaka na more ili bazene i boravka u prirodi, ali i jedno pitanje koje si postavlja gotovo svaki roditelj – štitim li pravilno kožu svog djeteta od sunca?

U novoj epizodi podcasta ugostile smo dermatologinju dr. Nives Pondeljak iz Poliklinike Cordata s kojom smo razgovarali o najčešćim roditeljskim dilemama vezanima uz zaštitu dječje kože: koliko SPF-a je dovoljno, kada i koliko često nanositi kremu za sunčanje, trebaju li djeca posebne proizvode i može li zaštita od sunca utjecati na razinu vitamina D.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Supermame (@supermame.hr)

Jedna od čestih zabluda je da je zaštita potrebna samo tijekom ljetovanja na moru. No dječja koža izložena je UV zračenju i tijekom svakodnevnih aktivnosti – u parku, na igralištu ili tijekom šetnje gradom.

U razgovoru smo otvorili i teme koje sve više zanimaju roditelje: što zapravo znači SPF, koja je razlika između SPF zaštite i UV zaštitne odjeće, što je HEVIS svjetlost te kako zaštititi osjetljivu kožu i djecu sklonu atopijskom dermatitisu.

Dr. Pondeljak objasnila je i smiju li djeca koristiti kreme za odrasle, može li cijela obitelj koristiti isti proizvod te kako pravilno kombinirati SPF, proizvode za njegu kože i zaštitu od komaraca.

Epizoda je nastala u suradnji s Eucerinom, koji razvija dermatološki testirana rješenja za zaštitu i njegu kože, uključujući proizvode prilagođene osjetljivoj dječjoj koži.

Ako ste se ikada pitali mažete li dijete dovoljno, treba li vam zaista SPF 50 ili sprječava li krema za sunčanje stvaranje vitamina D – ova epizoda donosi odgovore koje vrijedi čuti.

Objava koliko sunca je sigurno za djecu i koristimo li SPF pravilno? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Je li piling? Gel za tuširanje? Njegujuća krema? Labanyta Whipped Milk ne vjeruje da njega kože treba od vas tražiti da birate.

Nakon što je Labanyta Oil-to-Milk osvojila brojne žene svojim jedinstvenim konceptom njege, dermatološki testiranom formulom i prepoznatljivim kremastim mirisom marelice, Labanyta, linija kozmetike koju je osmislila Una Pašić Gregović, poznata hrvatska doula, savjetnica za dojenje i osnivačica brenda UnaBridged, predstavlja svoju drugu veliku inovaciju u njezi tijela.

Stigao je Labanyta Whipped Milk – luksuzni mousse-to-foam piling za tijelo koji u jednom proizvodu objedinjuje nježno čišćenje, učinkovitu eksfolijaciju i intenzivnu njegu kože.

Više od pilinga

Klasični piling često ostavlja kožu iziritiranom, masnom ili zategnutom. Formula se oslanja na velika zrnca šećera ili soli (ili još gore, mikroplastike), koja mogu biti gruba prema koži, dok uljna baza često ostavlja neugodan masni film i ne pruža stvarnu njegu kožnoj barijeri.

U Labanyti su odlučili krenuti potpuno drugim putem.

Rezultat je proizvod koji se po teksturi više može usporediti s bogatim tučenim mousseom nego s klasičnim pilingom. U dodiru s vlažnom kožom njegova kremasta tekstura pretvara se u raskošnu pjenu koja istovremeno čisti, njeguje i zaglađuje kožu.

Prirodna zrnca marelice nježno uklanjaju odumrle stanice kože bez osjećaja grebanja ili iritacije, dok posebno odabran blagi sustav surfaktanata učinkovito čisti kožu, ali pritom čuva njezinu prirodnu zaštitnu barijeru.

Inovativna mousse-to-foam tehnologija

Jedna od najvećih posebnosti Whipped Milka krije se upravo u njegovoj teksturi.

Zahvaljujući posebnom proizvodnom procesu i visokom udjelu glicerina, proizvod stvara bogatu, mekanu i hranjivu pjenu bez agresivnih pjenjača koji mogu isušivati kožu.

Dok se većina pilinga koristi tek jednom ili dva puta tjedno, Whipped Milk dovoljno je nježan da može postati dio svakodnevne rutine njege kože.

Njega koja ne završava ispiranjem

Posebna pažnja posvećena je i osobama sa suhom, osjetljivom i dehidriranom kožom.

Formula je obogaćena rižinim lipidima, prirodnim sastojkom koji pomaže smanjiti gubitak vlage, podupire zdravu funkciju kožne barijere te ostavlja kožu mekom, podatnom i ugodnom na dodir.

Rižini lipidi prirodno sadrže vitamin E i pružaju dodatnu antioksidativnu zaštitu, dok koža nakon ispiranja ostaje njegovana, bez osjećaja zatezanja ili isušenosti.

Savršen saveznik tijekom trudnoće

Trudnoća je razdoblje u kojem koža prolazi kroz neke od najvećih promjena u životu žene. Zbog hormonalnih promjena često postaje osjetljivija, sklonija isušivanju, svrbežu i osjećaju zatezanja, dok se istovremeno intenzivno rasteže.

Upravo zato Whipped Milk razvijan je tako da bude dovoljno nježan i za najosjetljiviju kožu. Prirodna zrnca marelice nježno uklanjaju odumrle stanice bez grubog mehaničkog pilinga, dok blagi sustav surfaktanata čisti kožu bez narušavanja njezine prirodne zaštitne barijere. Rižini lipidi pomažu zadržati vlagu i pružaju osjećaj mekoće i ugode, što je posebno važno tijekom trudnoće kada koži treba dodatna potpora.

Kada se nakon tuširanja na još vlažnu kožu nanese Labanyta Oil-to-Milk, koža je savršeno pripremljena za dubinsku njegu, a cijeli ritual postaje trenutak opuštanja i povezivanja sa svojim tijelom u razdoblju njegovih najvećih promjena.

Njega koja postaje ritual

Whipped Milk nije zamišljen kao još jedan proizvod na polici.

Njegova bogata tekstura, prepoznatljiv Labanyta kremasti miris marelice – formuliran bez endokrinih disruptora – te osjećaj mekoće koji ostavlja na koži pretvaraju svakodnevno tuširanje u mali ritual kojem se veselite.

Posebno je praktičan prije brijanja jer nježno zaglađuje površinu kože, a nakon izlaganja suncu pomaže obnoviti osjećaj mekoće i ugode. Kada se ritual završi nanošenjem Labanyta Oil-to-Milk na vlažnu kožu, dobiva se kombinacija koja kožu ostavlja glatkom, hidratiziranom i prirodno blistavom tijekom cijelog ljeta.

Za potpuni doživljaj njege, preporučuje se nakon tuširanja nanijeti Labanyta Oil-to-Milk na još vlažnu kožu. Ova kombinacija ostavlja kožu iznimno glatkom, dubinski nahranjenom i svilenkasto mekom.

Filozofija koja stoji iza brenda

Labanyta je nastala iz želje da njega kože bude jednako sigurna koliko i učinkovita. Kao i prethodni proizvodi iz kolekcije, Whipped Milk razvijan je s naglaskom na nježne, pažljivo odabrane sastojke, formulacije bez endokrinih disruptora i rituale koji njegu kože pretvaraju u trenutak usporavanja i brige o sebi.

Brend potpisuje Una Pašić Gregović, poznata hrvatska doula, savjetnica za dojenje i edukatorica za trudnoću i postpartum, koja je kroz svoj dugogodišnji rad sa ženama prepoznala koliko su im potrebni proizvodi koji istovremeno pružaju sigurnost, luksuz i istinski užitak korištenja.

Nova era njege tijela

S Whipped Milkom Labanyta još jednom potvrđuje svoju filozofiju stvaranja proizvoda koji ne prate trendove, nego stvaraju nova iskustva.

Jer njega kože ne bi trebala biti niz odvojenih i kompliciranih koraka bez rezutata.

Trebala bi biti ritual. Jednostavan. Učinkovit. Luksuzan.

I dovoljno nježan da ga poželite iznova doživjeti svakoga dana.

Labanyta Whipped Milk dostupan je putem službenog webshopa.

Fotografije: StoodioSoo, Ana Surač

Objava Labanyta Whipped Milk: novi piling koji mijenja njegu tijela pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ne znam za vas, ali meni je trebalo nekoliko ljeta da povežem neke stvari. Prvo bih primijetila da mi je intimno područje osjetljivije nego inače. Onda bih to pripisala vrućinama. Pa depilaciji. Pa kupaćem kostimu. Pa bih jednostavno nastavila dalje jer sam mislila da je to nešto što dolazi u paketu s ljetom.

Tek kasnije sam shvatila da nisam jedina.

Koliko nas bez razmišljanja provedemo sate u mokrom badiću? Koliko nas se tijekom ljeta češće depilira ili brije? Koliko puta dnevno se tuširamo jer želimo osjećaj svježine? Koliko vremena provedemo u uskoj odjeći, sportskim tajicama ili na putovanjima?

Sve su to sitnice koje same po sebi možda ne znače puno, ali zajedno mogu utjecati na osjećaj ugode i zdravlje intimnog područja.

I ono što mi je posebno zanimljivo – o tome gotovo nikada ne razgovaramo.

Pričamo o SPF-u, hidrataciji, zaštiti kose od sunca i after sun njezi. Ali rijetko ćemo prijateljici reći da nam je intimno područje osjetljivije nego inače ili da nam određene navike tijekom ljeta jednostavno ne odgovaraju.

Zato sam posljednjih godina počela više obraćati pažnju na intimnu njegu.

Ne zato što imam problem. Nego zato što sam naučila da je puno lakše spriječiti nelagodu nego čekati da se pojavi.

Sophia serum i Ophelia micelarno ulje za intimnu njegu prvi put su mi došli u ruke kroz jednu suradnju. Bila sam jedna od onih žena koje misle da je dovoljno ono što već rade i da intimna njega ne zahtijeva neku posebnu pažnju. Iskreno, o proizvodima za intimnu njegu nisam puno razmišljala. Znala sam da postoje, ali sam ih uvijek preskakala u trgovinama misleći da mi je sasvim dovoljan moj gel za tuširanje.

Ali kako to često biva, tek kad nešto isprobaš shvatiš da postoji i drugačiji pristup.

Prvo sam počela koristiti Ophelia micelarno ulje. Ono što mi se odmah svidjelo bilo je to što ne ostavlja osjećaj isušivanja niti onu neugodu koju ponekad mogu izazvati agresivniji proizvodi. Nježno čisti, a istovremeno ostavlja osjećaj ugode i svježine. To je bio prvi put da sam o intimnoj njezi počela razmišljati kao o njezi, a ne samo higijeni.

Istovremeno sam u rutinu uključila i Sophia serum. Iskreno, tada mi koncept seruma za intimnu njegu nije bio sasvim jasan. Serum za lice? Naravno. Serum za kosu? Razumijem. Ali serum za intimno područje?

Danas mi to ima potpuno smisla. I iskreno, ne idem nigdje bez njega.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Supermame (@supermame.hr)

Najčešće posegnem za njim nakon depilacije, kada je koža osjetljivija nego inače, nakon treninga, na putovanjima ili jednostavno u periodima kada osjećam da mom tijelu treba malo više njege. Sophia serum hidratizira, umiruje i njeguje osjetljivo intimno područje, a posebno mi se sviđa što ga ne koristim kao “rješenje problema”, nego kao dio svakodnevne brige o sebi.

Nerijetko ga nosim u torbi za teretanu, na vikend putovanja ili godišnji odmor. Postao je jedan od onih proizvoda za koje ne razmišljaš previše dok ih nemaš, a onda ih počneš redovito koristiti i shvatiš koliko ti odgovara taj dodatni osjećaj ugode i njege.

Zanimljivo mi je i to što je Sophia posebno osmišljena za razdoblja kada žene prolaze kroz promjene – bilo da je riječ o postpartumu, dojenju, perimenopauzi ili jednostavno periodima pojačane osjetljivosti. Sadrži aktivnicu čiji su učinci potvrđeni kliničkim ispitivanjima, a koja pomaže smanjiti osjećaj nelagode, pruža hidrataciju i doprinosi većoj intimnoj ugodi.

Možda zato danas potpuno razumijem zašto su joj korisnice dale nadimak „sunce u bočici“.

Ne zato što obećava čuda, iako je i to moguće sudeći prema pozitivnim recenzijama. Nego zato što je jedan od onih proizvoda za koje nisi ni znao da ti trebaju, dok ne postanu dio tvoje svakodnevice.

I možda je baš to ono što bih voljela da više žena zna.

Intimna njega nije rezervirana za trenutke kada se pojavi problem. Ona može biti jednako prirodan dio brige o sebi kao što su njega lica, kose ili tijela.

A ako postoji jedno godišnje doba koje me na to uvijek iznova podsjeti, onda su to upravo ljetni mjeseci.

Jer ponekad najveću razliku naprave upravo one male stvari o kojima rijetko pričamo.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Mariene žensko intimno zdravlje clean kozmetika (@mariene_cosmetics)

Objava o ovome ljeti rijetko pričamo, a muči puno žena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mame često brinu o svima drugima prije nego o sebi. Zato ne čudi da prve simptome cistitisa mnoge pokušavaju “izgurati” kroz dan – uz puno vode, čaj i nadu da će proći samo od sebe.

No ponavljajuće uroinfekcije mogu ozbiljno narušiti kvalitetu života. Peckanje pri mokrenju, nelagoda i konstantna potreba za odlaskom na toalet posebno su iscrpljujući kada uz posao treba uskladiti i brigu o djeci i obitelji.

Stručnjaci upozoravaju kako se uroinfekcije često vraćaju zbog kombinacije stresa, umora, oslabljenog imuniteta i premalo vremena za oporavak organizma. Upravo zato važno je reagirati već kod prvih simptoma.

Sve više žena bira prirodna rješenja kao blažu podršku organizmu. Posebno se ističe list medvjetke, biljka koja se tradicionalno koristi kod problema mokraćnog sustava i poznata je po svojoj dugoj primjeni kod blagih uroinfekcija.

Uz terapiju, važnu ulogu ima i prevencija – dovoljno tekućine, redovito mokrenje i jačanje imuniteta mogu pomoći u smanjenju učestalosti infekcija.

Biljni lijek za simptome cistitisa

Cystinol sadrži suhi ekstrakt lista medvjetke (Arctostaphylos uva-ursi), biljke poznate po primjeni kod blagih infekcija mokraćnog sustava. Riječ je o tradicionalnom biljnom lijeku koji se koristi za liječenje simptoma cistitisa poput peckanja pri mokrenju i učestalog mokrenja.

Cystinol^® je jedini tradicionalni biljni lijek s medvjetkom koji sadrži 420 mg arbutina u dnevnoj dozi za primjenu kod naznačenih indikacija temeljenih na iskustvu dugotrajne uporabe.

Podsjetimo, infekcije urinarnog sustava druge su po učestalosti među infekcijama, odmah nakon infekcija dišnog sustava, a najčešće se javljaju kao upale mokraćnog mjehura. Procjenjuje se da najmanje 50% žena barem jednom u životu oboli od infekcije urinarnog sustava, dok jedna od pet seksualno aktivnih žena ima uroinfekciju barem jednom godišnje. Bolest najčešće počinje naglo, uz simptome poput neodgodive potrebe za mokrenjem, učestalog mokrenja malih količina urina, jakog pečenja i žarenja pri mokrenju, otežanog i bolnog mokrenja, bolova u donjem dijelu trbuha, iznad stidne kosti i oko spolovila, a mokraća može biti zamućena i neugodnog mirisa.

Cystinol® je važno uzimati prema uputama za primjenu. Primjena ovog lijeka je kroz usta. U odraslih žena preporučena doza iznosi 2 obložene tablete 3 puta dnevno. Cystinol® nije preporučen za primjenu u djece i adolescenata mlađih od 18 godina, kao ni u muškaraca. Lijek se ne smije uzimati dulje od tjedan dana, a ako se simptomi ne povuku nakon četiri dana primjene ili se pogoršaju tijekom uzimanja lijeka, potrebno je javiti se liječniku.

Prije upotrebe pažljivo pročitajte uputu o lijeku, a o rizicima i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika.

Tradicionalni biljni lijek za primjenu kod naznačenih indikacija temeljenih na iskustvu dugotrajne uporabe.

S&B-CYS-HR-05/2026-supermame.hr

Plaćeni oglas o lijeku

Objava zašto se uroinfekcije stalno vraćaju – i kako ih konačno držati pod kontrolom? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jedno od najčešćih pitanja koje mi roditelji postavljaju: „Je li se moje dijete na vrijeme posjelo, propuzalo, prohodalo?“

Razumijem zašto.

Dovoljno je otvoriti društvene mreže ili upisati nekoliko pojmova u tražilicu i vrlo brzo ćete pronaći desetke tablica, grafikona i popisa vještina koje bi dijete „trebalo“ usvojiti u određenoj dobi. No razvoj djece nije toliko jednostavan.

Razvojni miljokazi služe kao smjernice, a ne kao strogi rokovi. Neka će djeca određene vještine usvojiti nešto ranije, neka nešto kasnije.

Ono što mene kao fizioterapeutkinju puno više zanima od samog broja mjeseci jest kvaliteta pokreta, napredak kroz vrijeme i način na koji dijete koristi svoje tijelo i istražuje okolinu.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Anamarija Majcenović Neurorazvojni fizioterapeut (@teta.physio)

Važno je gledati cjelinu, a ne samo jednu vještinu

Roditelji često pitaju trebaju li biti zabrinuti ako njihova beba još ne sjedi, ne puže ili se ne okreće. Moje pitanje uvijek glasi: „Što još radi?“.

Razvoj djeteta se ne promatra kroz jednu vještinu, nego kroz više povezanih područja: grubu motoriku, finu motoriku, senzoriku, komunikaciju, kognitivni i socioemocionalni razvoj.

Kao fizioterapeutkinja, primarno se bavim grubom i finom motorikom.

Dijete koje se aktivno igra, istražuje, pokušava nove pokrete i iz mjeseca u mjesec pokazuje napredak često je na dobrom putu, čak i ako neku pojedinu vještinu usvoji nešto kasnije od svojih vršnjaka.

S druge strane, stagnacija razvoja, gubitak već usvojenih vještina ili izražene asimetrije uvijek zaslužuju dodatnu procjenu.

Cilj nije stvarati paniku, nego na vrijeme dobiti jasniju sliku razvoja djeteta i, ako je potrebno, pružiti podršku u trenutku kada ona može imati najveći učinak.

0 – 3 mjeseca: prvi mjeseci života

U prvim mjesecima života bebi nisu potrebne posebne vježbe niti intenzivna stimulacija tj. rituali s Instagrama. Najvažniji su kontakt s roditeljima, nošenje, maženje, hranjenje, interakcija i osjećaj sigurnosti.

U tom je razdoblju prisutan fiziološki povišen mišićni tonus zbog kojeg su šakice često stisnute, a pokreti djeluju manje organizirano. To je normalan dio ranog razvoja i postupno se smanjuje do kraja prvog tromjesječja.

Beba s vremenom sve više promatra okolinu, reagira na glasove i lica te postupno razvija kontrolu glave. Boravak na trbuhu postaje ugodniji, a oslonac na podlakticama stabilniji.

Oko trećeg mjeseca očekujemo da većinu vremena održava glavicu u sredini tijela, prati zanimljive podražaje pogledom, promatra svoje ruke, spaja ih ispred tijela i prinosi ih ustima.

Upravo kroz te naizgled jednostavne aktivnosti stvaraju se temelji za kasnije okretanje, sjedenje i kretanje.

Važno:

Sljedeći znakovi odnose se na kraj navedenog razdoblja. Ne očekujemo da beba sve navedene vještine usvoji odmah na početku, nego promatramo kako napreduje kroz vrijeme.

Bilo bi dobro potražiti stručnu procjenu ako pri kraju ovog razdoblja:

• glavica većinu vremena ostaje zabačena unatrag
• šakice ostaju stalno čvrsto stisnute
• dijete vrlo malo spontano pomiče ruke i noge
• koristi jednu stranu tijela znatno više od druge
• ima izražene teškoće s kontrolom glavice
• izrazito ne podnosi boravak na trbuhu
• ne pokazuje interes za okolinu

4 – 6 mjeseci: otkrivanje mogućnosti pokreta

Ovo je razdoblje u kojem mnogi roditelji s nestrpljenjem očekuju prve veće promjene. Upravo tada često počinje i uspoređivanje s drugom djecom. Jedna će se beba okrenuti nešto ranije, druga kasnije. Puno je važnije promatrati napreduje li dijete iz mjeseca u mjesec nego fokusirati se na jednu vještinu. U ovom razdoblju beba sve intenzivnije doživljava svoje tijelo i koristi ga kao cjelinu.

Na leđima promatra igračke i poseže za njima. U početku ih hvata bliže tijelu, a zatim sve dalje od sebe, prebacuje ih iz ruke u ruku, pronalazi stopala i sve svjesnije uključuje obje strane tijela u pokret.

U području grube motorike uz podizanje nogica prvo dolazi na bok, a zatim se okreće na trbuh.

Na trbuhu razvija stabilniji oslonac na podlakticama, a prebacivanje težine joj omogućuje posezanje za igračkama, najprije uz podlogu, a kasnije i iznad nje. Postupno se odguruje na ispružene ruke i promatra okolinu.

U ovoj se fazi često pojavljuje i pivotiranje – rotacija oko vlastite osi u potrbušnom položaju koja djetetu omogućuje da se okreće prema zanimljivim podražajima i aktivno istražuje prostor.

Bilo bi dobro potražiti stručnu procjenu ako pri kraju ovog razdoblja:

• glavica je i dalje izrazito nestabilna
• dijete ne uspostavlja oslonac na podlakticama
• izrazito se izvija unatrag
• koristi jednu stranu tijela znatno više od druge
• ne pokazuje interes za igračke ili okolinu
• ne pokušava mijenjati položaje ili dolazi na bok

7 – 9 mjeseci: vrijeme istraživanja prostora

U ovoj dobi pokret više nije slučajan. Dijete se kreće s jasnim ciljem – želi doći do igračke, osobe ili mjesta koje ga zanima.

Boravak na leđima postaje sve rjeđi, a dijete sve aktivnije prenosi težinu s jedne strane tijela na drugu. Za početak se po prostoru često kreće rotacijama i sve više koristi bočni položaj za igru što je preduvjet za posjedanje s boka.

Neka djeca do sjeda dolaze preko boka, dok druga iz potrbušnog položaja prelaze u četveronožni položaj i iz njega se posjedaju. Oba obrasca smatraju se urednima.

Neke bebe počinju vojnički puzati, neke četveronožno, neke se kreću rotacijama, a neke određene obrasce preskaču.

U ovom razdoblju važno je da dijete aktivno istražuje prostor i prenosi težinu kroz različite položaje. Bitno je promatrati kvalitetu istraživanja prostora, a ne samo način kretanja.

Dugoročni je cilj razviti kvalitetno četveronožno puzanje jer predstavlja najfunkcionalniji obrazac kretanja prije hodanja.

Paralelno se razvija i fina motorika. Dijete sve preciznije hvata, prebacuje, okreće i istražuje predmete različitih oblika i tekstura.

Bilo bi dobro potražiti stručnu procjenu ako pri kraju ovog razdoblja:

• dijete ne može održavati sjedeći položaj uz minimalnu pomoć
• ne prenosi težinu s jedne strane tijela na drugu
• ne pokušava se kretati kroz prostor ni na koji način
• vrlo je pasivno i slabo istražuje okolinu
• prisutna je izražena asimetrija pokreta ili položaja

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Anamarija Majcenović Neurorazvojni fizioterapeut (@teta.physio)

10 – 12 mjeseci: priprema za prve korake

U ovom razdoblju dijete usavršava vještine koje je razvijalo tijekom prethodnih mjeseci i sve ih uspješnije povezuje u funkcionalno kretanje. Najčešće se kreće četveronožnim puzanjem i samostalno posjeda.

Počinje se podizati uz namještaj ili uz rub krevetića. U početku to često izgleda nespretno jer se dijete povlači rukama uz minimalno uključivanje nogu i trupa.

Postupno uči rasporediti težinu, aktivirati trup i noge te se oslanjati učinkovitije i sigurnije. Sve češće se igra u visokom klečećem položaju te se podiže u stojeći položaj preko iskoraka, koristeći pritom obje strane tijela.

Nakon toga stoji uz pridržavanje, kreće se bočno uz namještaj i prelazi između različitih oslonaca u prostoru. Postupno se počinje podizati uz zid, spuštati u čučanj uz pridržavanje te ponovno vraćati u stojeći položaj.

Roditelji često jedva čekaju prve korake, ali važno je znati da dijete ne treba učiti hodati. Potrebno mu je pružiti priliku za kretanje, istraživanje i ponavljanje.

Kada živčani sustav, mišići i ravnoteža budu spremni, prvi će koraci doći prirodno.

I ono najvažnije – ne postoji jedan „točan“ trenutak kada se to mora dogoditi. Neka djeca prohodaju prije prvog rođendana, dok druga svoje prve samostalne korake naprave nekoliko mjeseci kasnije. I jedno i drugo može biti potpuno uredan tijek motoričkog razvoja.

Bilo bi dobro potražiti stručnu procjenu ako pri kraju ovog razdoblja:

• dijete ne može samostalno sjediti
• ne prelazi između različitih položaja
• ne pokazuje interes za uspravljanje ili istraživanje prostora
• koristi gotovo isključivo jednu stranu tijela
• dolazi do stagnacije ili gubitka ranije usvojenih vještina

Razvojni vremenski okviri su široki i uvijek ih treba promatrati u kontekstu cjelokupnog razvoja djeteta. Ovaj tekst služi kao opća smjernica i ne može zamijeniti individualnu procjenu stručnjaka.

Objava kasni li moja beba? što roditelji trebaju znati o motoričkom razvoju u prvoj godini života pojavila se prvi puta na SUPERMAME.