Postoji trenutak nakon poroda o kojem se premalo govori. Beba je stigla. Čestitke stižu sa svih strana. Ljudi pitaju kako je beba spavala, koliko jede, koliko je dobila na kilaži. Sve se vrti oko novog života koji je upravo došao na svijet.

A mama? Ona često ostane negdje u pozadini.

Dok u rukama drži novorođenče i pokušava se snaći u potpuno novoj ulozi, od nje se nekako očekuje da sve zna. Da zna dojiti. Da zna prepoznati svaki plač. Da zna kako uspavati bebu. Da zna kako se nositi s umorom, hormonima i emocijama koje dolaze u valovima.

Na društvenim mrežama postpartum često izgleda nježno. Mirna beba, šalica kave, uredna kuća i mama koja se smiješi. U stvarnosti, mnoge žene dane provode u pidžami, s hladnom kavom koja satima stoji na stolu i pitanjem koje im se neprestano vrti po glavi: „Radim li ovo dobro?“ Posebno kada je riječ o dojenju.

Dojenje se često opisuje kao nešto prirodno. I jest. Ali prirodno ne znači automatski lako. Volimo reći da je i hodanje prirodno, pa dijete mjesecima uči hodati. Tako je i s dojenjem. To je proces učenja i za mamu i za bebu. Ponekad ide glatko, a ponekad zahtijeva vrijeme, strpljenje i puno podrške.

I upravo zato možda bismo kao društvo trebali manje govoriti mamama što trebaju raditi, a više ih pitati kako su.

Manje pritiska, više podrške

Ako dojenje ne ide odmah, to ne znači da mama radi nešto pogrešno. To ne znači da nije dovoljno dobra. Ne znači da se ne trudi dovoljno. Ne znači da joj nije stalo.

Ponekad znači samo da joj treba pomoć.

Savjetnica za dojenje. Iskusna prijateljica. Partner koji će preuzeti dio tereta. Mama, sestra ili susjeda koja će donijeti ručak i reći: „Odmori se, ja ću ovo.“

Postpartum ne bi trebao biti test izdržljivosti.

A ipak, mnoge žene ga upravo tako doživljavaju. Kao da moraju dokazati da mogu sve same. Istina je potpuno suprotna. Ljudi nisu stvoreni da podižu djecu sami, a žene nisu stvorene da kroz postpartum prolaze bez podrške.

Mama ne može živjeti od ostataka

Jedna od najčešćih slika ranog majčinstva nije ona koju viđamo na Instagramu. To je žena koja satima nije stigla pojesti pravi obrok. Ona koja podgrijava ručak tri puta. Ona koja doji bebu jednom rukom, a drugom pokušava dohvatiti nešto što može pojesti usput.

Koliko god zvučalo banalno, hrana u postpartum razdoblju nije luksuz. Ona je osnova.

Ako doji, žensko tijelo svakodnevno ulaže ogromnu količinu energije u proizvodnju mlijeka. Tijelo može trošiti i oko 500 kcal dnevno, i zato su redovni obroci i hranjivi snackovi puno važniji nego što si mama tada uspije priznati. Ne zato da bude “savršena”, nego da se uopće održi.

Uz neprospavane noći, emocionalni i fizički oporavak nakon poroda te brigu za novorođenče, nije teško shvatiti zašto se mnoge mame osjećaju iscrpljeno.

I možda bismo umjesto pitanja „Koliko si kilograma dobila u trudnoći?“ trebali češće pitati: „Jesi li danas uopće stigla jesti?“

Male stvari koje čine veliku razliku

Mame često ne trebaju velika rješenja. Ne trebaju savršenu rutinu. Ne trebaju jutarnje rituale koji počinju meditacijom u pet ujutro.

Treba im čaša vode pored mjesta gdje doje.

Treba im netko tko će pričuvati bebu deset minuta dok se otuširaju.

Treba im trenutak tišine.

Treba im osjećaj da ne moraju sve držati pod kontrolom.

“U svijetu koji od žena često očekuje da budu sve odjednom – brižne majke, partnerice, zaposlenice i organizatorice obiteljskog života – možda je najveći oblik podrške upravo dopuštenje da budu umorne.”

Milkimami: mali podsjetnik da je i mama važna

Priča o Milkimami nastala je upravo iz takvih dana. Ne iz poslovnog plana ni tržišne analize, nego iz stvarnog iskustva majke koja je tražila nešto jednostavno, hranjivo i praktično u trenucima kada nije stizala misliti na sebe. (Pročitaj ovdje.)

Danas Milkimami nudi kekse i granolu sa sastojcima koji se tradicionalno povezuju s podrškom laktaciji – zob, lan, piskavica, sezam i pivski kvasac.

No možda je važnija sama poruka koja stoji iza njih. Da mama zaslužuje pojesti nešto kvalitetno. Da njezine potrebe nisu manje važne od bebinih. Da briga o sebi nije sebičnost, a podrška ponekad može izgledati vrlo jednostavno – kao nekoliko minuta predaha i hranjiv zalogaj između dva podoja.

I ne zaboravimo – svaka priča o dojenju je drugačija, a kod većih izazova uvijek preporučujemo potražiti stručnu podršku (savjetnicu za dojenje/doulu).

Mama je važna

Možda je vrijeme da promijenimo način na koji razgovaramo o postpartum razdoblju. Da manje idealiziramo. Da manje očekujemo. Da manje procjenjujemo. I da više podržavamo.

Jer kada se rodi dijete, rađa se i mama. A ona ne treba biti savršena. Treba biti viđena. Treba biti nahranjena. Treba biti podržana.

I prije svega, treba znati da nije sama.

Dok brineš o svojoj bebi, pokušaj ne zaboraviti i sebe. Ako ti treba mali, praktičan podsjetnik kroz dan, Milkimami proizvode možeš pronaći na www.milkimami.com/hr., a uz kod SUPERMAME15 imaš 15% popusta na proizvode, bez minimalnog iznosa.

Objava kad dojenje nije Instagram: što mami stvarno treba u postpartum danima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

To je bio komentar vođe bauštelskog čopora dok su postavljali skelu na susjedovu kuću. Priča ide ovako: izašla sam s djetetom van baciti kruh pticama u šumu. Nasuprot nas bila je grupica…ne znam ni sama kako bih ih nazvala, jer muškarci nisu, a za neandertalce bi to bila uvreda kad bih se poslužila tim izrazom. Zato ostavljam svojim čitateljicama na volju da ih nazovu kako misle da je primjereno.

Da se vratim.

Jedan od njih, gledajući prema meni, baca komentar kako mi je “rupa” prevelika. Drugi mu kaže: “Hej, pa nemoj o rupama.” A ovaj odgovara: “Kako ne, pa ne vidiš s kim je?” — misleći pritom na moje jednogodišnje dijete — “odmah ti je jasno da je RUPA velika.”

Rupa.

Doslovno taj izraz. Ne preneseno. Ne izvučeno iz konteksta. Ne nešto što sam ja krivo čula u prolazu. Stajali su tamo i raspravljali o “rupama” dok sam ja bila vani sa svojim djetetom.

Isprva nisam mogla vjerovati što sam čula. Ona sekunda u kojoj ti tijelo prvo shvati što se dogodilo, a mozak kasni za njim. Od nelagode, šoka i gađenja samo sam se povukla natrag doma, dok su oni još par minuta nastavili raspravljati o veličini rupa.

Ne sjećam se kad sam se zadnji put osjećala tako jadno i poniženo. I nije to bilo samo moje poniženje. Sve žene u meni su bile ponižene.

Sve žene koje su ikada čule takav komentar. Sve žene koje su se morale praviti da nisu čule. Sve žene koje su šutjele jer su bile same, jer su bile s djetetom, jer nisu znale hoće li se još više izložiti ako progovore. A ako uzmemo u obzir da svaki od njih vjerojatno doma ima majku, možda sestru, ženu, djevojku, možda čak i kćer — pitam se samo što bi njihove majke rekle. Jer, gle čuda, i oni su izašli iz nečije “rupe”.

“Znaš da joj je rupa velika čim ima dijete” izjava je u koju su stali svi hodači za “život”, svi klečavci, mizogini primitivci i svi ostali sa sindromom malog k*, jer iskreno vjerujem da nijednom iole normalnom muškarcu takva rečenica ne bi ni pala na pamet. Ne žalosti me čak ni to poniženje koje sam osjetila u tom momentu koliko činjenica u kakvom odvratnom svijetu odrastaju naša djeca. U svijetu u kojem trudna žena s djetetom u naručju nije osoba, nije majka, nije nečija kći, prijateljica, susjeda — nego predmet komentiranja.

Tijelo. “Rupa”. Nešto što se može secirati naglas, pred djetetom, pred kućom, usred bijela dana, kao da je to najnormalnija stvar na svijetu.

I znam, netko će reći: “Ma to su samo riječi.” Nisu.

Riječi su ogledalo. Riječi pokazuju što netko misli kad vjeruje da ga nitko neće zaustaviti.

Riječi pokazuju koliko je duboko ukorijenjeno uvjerenje da je žensko tijelo javni prostor, da je majčinstvo dokaz nečije “iskorištenosti”, da se žena može svesti na najprimitivniju moguću sliku čim nekom sitnom, jadnom muškarcu padne na pamet biti duhovit pred svojom ekipom.

Ali ono što je možda najtužnije od svega jest tišina. Moja tišina iz šoka. Njihova tišina koja nije došla. Tišina onih koji su čuli, a nisu rekli ništa. Jer svaki put kad se takav komentar prešuti, on dobije dopuštenje da se ponovi. Nekom drugom. Nečijoj sestri. Nečijoj kćeri. Nečijoj djevojčici koja će jednog dana odrasti u ženu i naučiti da se od svijeta mora braniti i onda kad samo baca kruh pticama. A posebno me boli jer sam trudna s djevojčicom.

I već sada se pitam kakvu će poruku ona dobiti u svijetu u kojem je, očito, sasvim normalno ženu svesti na “rupu” čim je rodila. U svijetu u kojem majčinstvo nije nešto snažno, nježno, životno i vrijedno poštovanja, nego dokaz da si nekome potrošena, iskorištena, manje vrijedna. Valjda čim rodiš, više ne vrijediš ni zrna zobi.

I onda se pitamo zašto djevojčice sve ranije prestaju biti djeca.

Kako i ne bi, kad živimo u svijetu u kojem se otvaraju rođendaonice s wellness i spa temom za djevojčice od tri godine. Tri godine. U svijetu u kojem se dvanaestogodišnje djevojčice poziva na radionice šminkanja pod krinkom “savršene rođendanske zabave”. Daleko od toga da mislim kako se žena ne treba njegovati, uljepšavati, voljeti sebe i staviti sebe kao prioritet — bila majka ili ne bila. Dapače. Njeguj se. Uredi se. Našminkaj se. Osjećaj se lijepo. Budi sebi važna. Ali radi sebe. Ne zato što ti je od treće godine netko počeo prodavati ideju da moraš biti ljepša, glađa, sređenija, poželjnija, prihvatljivija.

Jer postoji ogromna razlika između toga da djevojčicu učimo ljubavi prema sebi i toga da joj prerano objasnimo da je njezina vrijednost u izgledu.

Postoji razlika između igre i industrije koja jedva čeka da joj kaže kako nije dovoljno dobra takva kakva jest.

Pustite ih da budu djeca. Pustite ih da budu musave od sladoleda, raščupane od igre, glasne, divlje, znatiželjne, svoje. Pustite ih da se igraju, a ne da se pripremaju za svijet koji će ih ionako dovoljno rano početi mjeriti, komentirati i lomiti. Jer taj isti svijet prvo djevojčicama govori da moraju biti lijepe. Onda im govori da su same krive ako ih netko zbog toga poželi poniziti, iskoristiti ili napasti. Prvo ih gura u svijet ogledala, šminke, uljepšavanja i “savršenih” zabava, a onda ih kažnjava jer su navodno previše vidljive. Jer su izazivale. Jer su imale prekratku suknju. Predubok dekolte. Previše šminke. Premalo srama. Krivo ponašanje. Krivi pogled. Krivi osmijeh. Valjda i krivi način treptanja.

Uvijek se nađe neki jadan izgovor kojim će se odgovornost prebaciti na ženu, samo da se muškarca ne bi moralo pogledati u oči i reći mu: ti si problem.

I u tom začaranom krugu odrastaju naše djevojčice.
Budi lijepa, ali ne previše.
Budi dotjerana, ali nemoj izazivati.
Budi ženstvena, ali ne pretjeruj.
Budi majka, ali nakon što rodiš, izgleda, više ne očekuj poštovanje jer će tvoje tijelo nekom primitivcu postati tema za građevinsku pauzu.

Zato me taj komentar nije pogodio samo kao ženu. Pogodio me kao majku. Kao trudnicu. Kao nekoga tko pod srcem nosi djevojčicu i već sada zna da će je morati učiti kako da hoda svijetom koji će joj istovremeno govoriti da bude lijepa, ali ne previše. Da bude samouvjerena, ali ne glasna. Da bude svoja, ali ne toliko da nekome zasmeta.

Ne znam kakvu će poruku moja kći dobiti od svijeta.
Ali znam kakvu će dobiti od mene.
Da nije rupa.
Da nije tijelo za komentiranje.
Da nije kriva za tuđe nasilje, tuđu prostotu, tuđe komplekse i tuđi nedostatak odgoja.
Da njezina vrijednost ne počinje i ne završava u tuđem pogledu.
Da smije biti dijete.
Da smije biti žena.
Da smije biti majka.
Da smije biti sve što jest, bez da se ikome ispričava.

A vama, dragi “muškarci” sa skele, mogu samo reći: ako vam je vrhunac muškosti komentirati tijelo žene koja prolazi s djetetom, onda problem nikada nije bio u mojoj “rupi”. Problem je u praznini iz koje vi govorite.

Fotografije: unsplash.com

Objava znaš da joj je “rupa” velika čim ima dijete pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dolazak bebe na svijet ranije nego što se očekivalo nosi sa sobom snažne emocije i još više pitanja. Između boravka u jedinici intenzivne neonatalne skrbi (NICU), medicinske njege i ritma ranih dana koji često ide „kreni-stani“, mnogi se roditelji prirodno pitaju kako će ovaj rani početak utjecati na razvoj njihove bebe.

Prijevremeno rođene bebe jednostavno imaju drugačiji razvojni vremenski tijek. Beba koja se rodi osam tjedana ranije nije imala jednako vrijeme za senzorički, neurološki i tjelesni razvoj kao beba koja je ostala u maternici punih 40 tjedana. Upravo zato terapeuti koriste pojam korigirane dobi. Korigirana dob pokazuje koliko bi beba bila stara da je rođena na termin. To je puno točniji način za razumijevanje koje su vještine bebi trenutno dostupne, a ujedno smanjuje pritisak uspoređivanja s donošenim bebama iste kalendarske dobi.

Kada razvoj gledamo kroz korigiranu dob, dobivamo realniju sliku – ne što bi beba “trebala”, nego za što je njezin živčani sustav u ovom trenutku spreman.

Razvoj koji počinje ranije – ali ne i spremnije

Prijevremeno rođene bebe zapravo započinju svoj razvojni put ranije nego što je njihovo tijelo bilo spremno. Njihov živčani sustav, mišići i osjetilni sustavi još su u fazi intenzivnog sazrijevanja.

Zbog toga se često mogu primijetiti:

• niži ili promjenjiv mišićni tonus
• slabija organizacija pokreta
• teže održavanje srednje linije
• brže zamaranje

Ovo nisu nužno znakovi odstupanja, već odraz drugačijeg početka.

Zašto su rana iskustva toliko važna

Dok je u maternici, beba se neprestano kreće i prima bogate senzorne informacije. Ograničen prostor maternice pruža stalni kontakt, otpor i podršku. Beba se odguruje, savija, dovodi ruke prema licu, osjeća granice svog tijela.

Nakon rođenja, donošene bebe prirodno nastavljaju dobivati ta iskustva kroz:
• nošenje
• kontakt s roditeljima
• promjene položaja
• svakodnevne aktivnosti

Ta iskustva nisu “vježbe” – ona su temelj razvoja.

Kroz njih se razvijaju:
• svijest o tijelu
• kontrola glave
• stabilnost trupa
• koordinacija pokreta

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

NICU iskustvo – drugačiji početak

Prijevremeno rođene bebe često propuštaju dio tih ranih iskustava.

U NICU okruženju bebe provode više vremena u ležećim položajima, pokreti su ograničeni medicinskom opremom, stimulacija je često drugačija (svjetlo, zvuk, dodir) i spontano kretanje je smanjeno.

Možda nemaju priliku odgurivati se o podlogu, dovoditi ruke u srednju liniju te slobodno istraživati pokret. Čak se i položaji poput boravka na trbuhu često uvode kasnije ili vrlo postupno. To ne znači da je razvoj “oštećen” – već da je početna baza drugačija i da će trebati više vremena i podrške.

Pokret kao iskustvo, ne kao zadatak

Kvaliteta iskustva je važnija od količine. Beba koja nije imala priliku osjetiti gravitaciju, pomaknuti težinu tijela te istraživati različite položaje trebat će više prilika da to nadoknadi – kroz svakodnevne, jednostavne aktivnosti.

Hranjenje i motorički razvoj – povezan sustav

Kod prijevremeno rođenih beba, hranjenje često ima važnu ulogu u razvoju.

Ako je beba trebala sondu, respiratornu potporu i dodatnu medicinsku skrb to može utjecati na izdržljivost, organizaciju pokreta te snagu trupa i vrata. Hranjenje nije samo unos hrane – to je kompleksna aktivnost koja uključuje cijelo tijelo.

Kako roditelji mogu podržati razvoj kod kuće

Dobra vijest je da roditelji imaju iznimno važnu i snažnu ulogu – kroz svakodnevne trenutke.

Ono što najviše pomaže je:

Nošenje bebe
Pruža ritmičko kretanje, potiče kontrolu glave i osjećaj sigurnosti.

Kontakt prsa o prsa
Regulira živčani sustav i daje snažan senzorički input.

Boravak na trbuhu (tummy time)
Kratko, često i prilagođeno bebi – gradi snagu i stabilnost.

Bočni položaj
Potiče spajanje ruku, istraživanje i organizaciju tijela.

Spore i predvidljive promjene položaja
Pomažu bebi da razumije pokret i bolje ga organizira.

Vrijeme na podu
Siguran prostor za spontano kretanje i istraživanje.

Mali koraci imaju veliko značenje

Razvoj prijevremeno rođene bebe ne ide uvijek linearno. Ponekad će napredak biti brz, ponekad sporiji. Ponekad će izgledati kao da se ništa ne događa – a zapravo se u pozadini odvijaju važni procesi.

Svaki mali pomak:
• stabilnija glavica
• ruke bliže sredini
• dulji pogled
• pokušaj pokreta
ima svoje značenje.

Roditeljstvo prijevremeno rođene bebe znači kretanje kroz jedinstveno, ponekad nepredvidivo, ali iznimno vrijedno putovanje. Vaša beba ne kasni. Ona samo slijedi svoj put. Uz strpljenje, razumijevanje i pravu podršku, prijevremeno rođene bebe mogu razviti snažne, funkcionalne motoričke vještine – u ritmu koji odgovara upravo njima.

Fotografije: pexels.com

Objava kako prijevremeni porod utječe na motorički razvoj djeteta pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Mnoge žene dobiju šavove nakon poroda, ali rijetko dobiju informacije što dalje

Ožiljak nakon epiziotomije ili spontanog pucanja međice nešto je o čemu se nakon poroda rijetko govori. Žene najčešće dobiju nekoliko osnovnih uputa za njegu rane, a već nekoliko tjedana kasnije očekuje se da se vrate svakodnevnim obavezama kao da se ništa nije dogodilo.

No fizioterapeutkinja Maja Kolarić upozorava da ožiljak može utjecati na funkciju cijelog područja zdjeličnog dna i da ga ne treba zanemarivati.

“Nakon epiziotomije ili spontanog pucanja pri porodu nastaje ožiljno tkivo koje se razlikuje od okolnog zdravog tkiva. Takvo tkivo često ima smanjenu elastičnost i pokretljivost, može biti zadebljano i sklono stvaranju priraslica s okolnim strukturama”, objašnjava.

Zbog toga se može javiti osjećaj zatezanja, nelagode ili ograničenja pokreta, osobito pri hodanju, sjedenju ili određenim svakodnevnim aktivnostima.

“No nije problem samo u samom ožiljku. Često dolazi i do promjena u funkciji mišića zdjeličnog dna koji mogu postati preosjetljivi, napeti ili slabije koordinirani.”

Upravo zato rad na ožiljku nije samo pitanje estetike ili ugode.

“Rad na ožiljku važan je kako bi se poboljšala pokretljivost tkiva, smanjila napetost i spriječilo ili ublažilo stvaranje priraslica. Manualnim tehnikama djelujem na omekšavanje tkiva, poticanje cirkulacije i vraćanje funkcije tog područja.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Supermame (@supermame.hr)

Maja se ovim pristupom bavi već više od pet godina, a iskustvo joj pokazuje da promjene često dolaze vrlo brzo.

“Većina žena osjeti olakšanje i veću pokretljivost već nakon prvog tretmana. Cilj nije samo smanjenje nelagode, već i kvalitetnija funkcija mišića zdjeličnog dna i bolja integracija tog područja u pokret.”

Posebno naglašava da žene nakon poroda često ostaju bez dovoljno informacija o tome što dalje.

“Žene su prepuštene same sebi. Ne dobivaju apsolutno nikakve upute što i kako dalje, eventualno od patronažne sestre kad im dođe i to ako.”

Kada je riječ o samoj njezi rane, važno je ne požurivati proces.

“Rez ne dirati prva dva do tri tjedna. Najbitnije je da se što više suši na zraku. Neke žene znaju sprejati Cicatridinom odmah po porodu, no to nije dobro jer tako ranu vlažimo i riskiramo prijevremeno otpadanje šavova.”

Maja ističe i važnost pripreme međice prije poroda.

“Masaža međice pomaže kod povećanja elastičnosti tkiva međice i smanjuje rizik od pucanja, no osim toga važno je da urin trudnice bude sterilan kako ne bi došlo do nagrizanja i oštećivanja tkiva. Također, mišići zdjeličnog dna ne bi smjeli biti u konstantnoj tenziji, već bi žena trebala znati kontrolirati te mišiće i opustiti ih.”

Ipak, upozorava da ni najbolja priprema ne može biti garancija.

“To su sve preduvjeti za očuvanje međice, no nisu sigurnost jer veliku ulogu imaju i medicinske intervencije tijekom poroda te koliko vremena i prostora žena dobije u samoj rađaonici.”

Posebno osjetljiva tema o kojoj se još uvijek vrlo rijetko govori je takozvani “husband stitch“.

“Puno žena se zapravo prepozna u simptomima, iako često ni same ne znaju što im je napravljeno niti se to spominje u medicinskoj dokumentaciji. Najčešće opisuju osjećaj jakog zatezanja, nelagode ili boli pri određenim pokretima i odnosima.”

Dobra je vijest da ni godine nakon poroda nisu prepreka za rad na ožiljku.

Kako Maja često naglašava svojim klijenticama –  nikada nije kasno pomoći tkivu da ponovno bude pokretljivije, elastičnije i funkcionalnije.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Maja Kolarić – fizioterapeut za trudnice i rodilje (@masaza_za_trudnice)

Maja odgovara na vaša pitanja:

Koliko je normalno da 7 godina nakon epiziotomije nakon dugog stajanja osjetim rez?

Nije normalno i ne mora ostati tako! Ožiljak može godinama stvarati napetost u tkivu koja se budi pri opterećenju. Mobilizacija ožiljka i rad na okolnom tkivu može značajno smanjiti ili potpuno ukloniti taj osjećaj – čak i nakon sedam godina. Nikad nije kasno.

Četiri tjedna od poroda i dalje ne mogu normalno sjediti bez jastuka. U pitanju su težak porod i šivanje iznutra.

Nakon teškog poroda i šivanja tkivo prolazi kroz intenzivan proces cijeljenja – 4 tjedna je još uvijek rano i cijeljenje nije završeno. Ali ako sjedenje i dalje jako boli, vrijedi doći na procjenu i uvesti ciljane vježbe te mobilizaciju tkiva. Radimo s tkivom, smanjujemo napetost i pomažemo tijelu da zacijeli što bolje. Ne moraš čekati da “prođe samo”.

Koliko dugo nakon poroda je normalno da nas zateže ožiljak od epiziotomije?

Blaga napetost prvih tjedana je dio cijeljenja. Ali ako zategnutost traje mjesecima, ometa kretanje ili spolni odnos – to je znak da ožiljak treba pažnju. Mobilizacija ožiljka postaje moguća čim rana zacijeli, obično oko 6 do 8 tjedana.

Liječnica u bolnici rekla mi je da mažem Cicatridinom, a vi kažete da ne. Što je ispravno?

Oboje može biti točno – ovisno o fazi cijeljenja! Cicatridina i slični proizvodi korisni su kad rana potpuno zacijeli izvana (nakon 2-3 tjedna). U ranoj fazi cijeljenja koža je još osjetljiva i neki preparati mogu iritirati tkivo pa čak i rašiti ranu.

Kako i čime masirati ožiljak?

Čistim rukama ili uljem (bademovo, kokosovo) nježnim kružnim pokretima i laganim povlačenjem kože u različitim smjerovima – gore-dolje, lijevo-desno. Početi tek kad je rana potpuno zatvorena, obično nakon 8. tjedna. Na individualnim terminima osim što radimo na mobilizaciji tkiva, također učim i žene kako da rade samomasažu.

Je li zbog epiziotomije veća šansa da ponovno popucamo na idućem porodu?

Dobro pitanje koje zanima mnoge! Ožiljak od epiziotomije može utjecati na elastičnost tkiva, ali dobra priprema međice masažom u zadnjim tjednima trudnoće značajno smanjuje rizik, kao i čisti i sterilan urin te ciljane vježbe.

Ožiljak nakon poroda ne bi trebao biti nešto s čime se jednostavno pomirite. Ako osjećate zatezanje, nelagodu, bol ili ograničenja u svakodnevnom životu, važno je znati da postoje načini kako pomoći tijelu da ponovno funkcionira bez smetnji.

Jer oporavak nakon poroda ne završava izlaskom iz rodilišta – a ni nekoliko mjeseci kasnije.

Ako si tijekom čitanja prepoznala dio svoje priče, znaj da nisi jedina. Mnoge žene godinama žive sa simptomima za koje vjeruju da su „normalni nakon poroda“, iako ne moraju biti.

Fizioterapeutkinja Maja Kolarić @masaza_za_trudnice kroz svoj rad svakodnevno pomaže ženama da ponovno uspostave povjerenje u svoje tijelo, smanje nelagodu i vrate kvalitetu života nakon poroda.

bolovi, curenje mokraće i dijastaza nisu “normalni”: fizioterapeutkinja otkriva što žene u trudnoći i nakon poroda ne bi smjele ignorirati

Fotografije: unsplash.com, pexels.com

Objava ožiljak nakon epiziotomije ili spontanog pucanja: zašto ga ne biste trebale ignorirati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svi smo kao djeca vjerovali u zubić vilu, Djeda Božićnjaka, uskršnjeg zeku koji skriva jaja po dvorištu. Dugo smo bili uvjereni da postoje, bez imalo sumnje. A onda su nam, kad smo dovoljno narasli, ipak priznali istinu. Sjećam se tog osjećaja: zbunjenost, razočaranje, ali i jedno veliko pitanje – gdje je nestala čarolija?

Danas, promatrajući novu generaciju djece, primjećujem nešto drugačije. Djeca vrlo rano shvate da ništa od toga nije “stvarno”. Znaju da su to mama, tata, bake i djedovi koji ostavljaju poklone i skrivaju jaja. I ne samo da shvate, nego to prihvate gotovo bez imalo emocije.

Kada je u svijet mašte ušla stvarnost? I zašto?

Prva stvar koja mi pada na pamet je tehnologija. Djeca su od najranije dobi izložena ogromnoj količini raznovrsnog sadržaja. Informacije su im dostupne odmah, bez čekanja, bez prostora za zamišljanje. Svijet mašte polako ustupa mjesto svijetu koji im je stalno “serviran” na malom ekranu. I koliko god mi to pokušavali ograničiti, činjenica je da će se s tim susresti – ako ne kod kuće, onda kroz vrtić, školu,  prijatelje. Druga stvar, koja me možda još više iznenađuje, jest činjenica što djeci to ne smeta. To sam shvatila kada je moje dijete sa samo tri godine mirno izjavilo da zna da zubić vila ne postoji. Bez tuge, bez razočaranja. Samo činjenica. I tu sam se zapitala – jesmo li izgubili nešto važno?

Ne govorim o tome da djecu treba “lagati”. Govorim o onom posebnom prostoru djetinjstva u kojem je sve moguće.

O vjerovanju u čuda, u nevidljivo, u ono što nema logično objašnjenje. Jer upravo ta “lakovjernost”, kako je odrasli vole nazvati, zapravo je temelj dječje mašte, kreativnosti i unutarnjeg svijeta. Možda djeca danas ne prestaju vjerovati zato što odrastaju brže nego im je sve nesvjesno, prerano objašnjeno.

Ne znam postoji li način da to promijenimo. Možda ne možemo zaustaviti vrijeme ni tehnologiju. Ali možemo birati kako ćemo pričati priče, koliko ćemo prostora ostaviti mašti i hoćemo li zajedno s njima barem malo – vjerovati. Zato ću ja, unatoč svemu, i dalje svojoj djeci govoriti da čuda postoje. Ne zato što su stvarna, nego zato što su važna. Jer djetinjstvo bez čarolije nije isto.

Fotografije: pexels.com

Objava zašto nova generacija djece više ne vjeruje u čaroliju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Logopedi su stručnjaci koji rade na prevenciji, otkrivanju, dijagnosticiranju te terapiji poremećaja verbalne i/ili neverbalne komunikacije te poremećaja oralno-laringealnih funkcija u osoba svih dobnih skupina. Ali u široj javnosti, najčešće možemo čuti da su logopedi oni koji popravljaju nepravilan izgovor glasova.

Dislalije ili poremećaji izgovora uistinu jesu najučestaliji problem u predškolskoj dobi s obzirom da se pojavljuju kod 20 do 30 % djece. Dakle svako četvrto dijete treba logopedsku pomoć u vidu korekcije izgovora. Postoje tri vrste artikulacijskih teškoća; omisije, supstitucije i distorzije odnosno dijete može određeni glas izostavljati, zamjenjivati s nekim drugim glasom ili ga može nepravilno izgovarati.

U hrvatskom jeziku postoje različiti poremećaji izgovora, a najčešći je sigmatizam. Glasove S, Z, C, Č, Ć, Š, Ž, DŽ i Đ djeca često mijenjaju glasovima T i D, ali samo do 3. rođendana. U starijoj predškolskoj dobi najčešće se cijela skupina glasova izgovara s jezikom između gornjih i donjih zubića (takozvani interdentalni izgovor). U predškolskoj dobi je čest i nepravilan izgovor glasa L (lambdacizam) koji je najčešće povezan s nedovoljnom pokretljivošću jezika. Jezik je kompleksni mišićni organ koji zahtjeva vježbu, počevši od žvakanja krute hrane od samog početka dohrane do oblizivanja, najbolje svakodnevne vježbe za pokretljivost.

Rotacizam je također česti poremećaj izgovora, ali nije svaki oblik jednako zahtjevan za korekciju. Mnoge roditelje izgovor glasa R brine puno prije nego se uopće očekuje da ga dijete pravilno izgovara. I u silnoj želji da preveniramo potrebu za logopedu, često sami stvorimo tu potrebu odnosno nepravilne načine izgovora. Pravilno pozicioniran i vibrantan glas R se rijetko stvori preko noći, najčešće se spontano i prirodno razvija kroz duži predškolski period (od 2. do 5. rođendana) i u tom periodu ga mi NE korigiramo, NE naglašavamo i uopće NE očekujemo da ga dijete pravilno izgovara

Artikulacijski miljokazi nam govore u kojoj dobi većina djece pravilno izgovara određeni glas. Generalno pravilo bi bilo da u dobi od dvije godine dijete može biti razumljivo samo roditeljima, ali već iza trećeg rođendana očekujemo da je govor dovoljno razumljiv široj okolini. Da bi se to dogodilo dijete ne treba imati pravilan izgovor svih glasova u toj dobi, ali ako recimo nema glasove “K” i “G” u dobi od 3 godine nije poželjno odgađati posjet logopedu. U dobi između 3;06 i 4;06 većina djece pravilno izgovara SVE glasove osim Č,Ć,DŽ, Đ i R – njih očekujemo u dobi između 4;06 i 5;06.

Pravilan izgovor glasova je usko povezan s pokretljivošću artikulatora, a sve češće čujemo da djeca imaju određena odstupanja u oralnoj motorici i senzorici. Mnoga od tih odstupanja su izvan naše kontrole u smislu prevencije jer su uzrokovana različitim medicinskim stanjima. Ali postoji vrlo značajan broj djece koja nemaju iskustvo žvakanja tvrđih struktura od najranije dobi, iskustvo pijenja na čašu uz prolijevanje svuda po sebi i samostalnog hranjenja na način da vlastitim jezikom “dohvaćaju” hranu koja ulazi i izlazi iz usta. Vjerujem da rijetko tko baš voli nered i prljava lica, ali kada brišemo djecu dok jedu uklanjamo mogućnost najjednostavnije i vrlo učinkovite vježbe za pokretljivost jezika – OBLIZIVANJA. Vrškom jezika bismo se trebali moći  oblizati, ali i dotaknuti područje iznad i ispod usana, lijevi i desni kut usana kao i prostor iza gornjih jedinica.

Potičem nas sve skupa da ovo proljeće iskoristimo sladolede kao odličnu vježbu oralne motorike! Za prave avanturiste, stavite kuglicu sladoleda u tanjur i kad se malo otopi, pustite djecu da ga pojedu bez žlice, isključivo vlastitim jezikom i onda neka se oblizuju dokle god ga imaju po licu 

Na profilu @mamalogoped.logo2go možete pronaći opće artikualcijske vježbe koje, za razliku od korekcije izgovora, možete provoditi sami, bez stručnog vodstva.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Ana Stipić Lihić (@mama_logoped_logo2go)

Fotografije: pexels.com

Objava što logopedi žele da svaki roditelj zna o pravilnom izgovoru? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Uređenje dječje sobe često dolazi s velikim pritiskom. Želimo prostor koji je lijep, funkcionalan, topao i dovoljno praktičan da izdrži svakodnevni život s djecom. No u moru inspiracija lako je zaboraviti ono najvažnije – dječja soba nije prostor za pokazivanje, nego mjesto u kojem dijete odrasta.

Zato stručnjaci za interijere sve više naglašavaju da dječja soba prije svega treba biti prilagođena stvarnom životu obitelji.

Prostor za igru važniji je od savršenog dekora

Djeci nije potreban prostor ispunjen dekoracijama i stvarima koje izgledaju lijepo samo na fotografijama. Puno im je važnije da imaju slobodu za igru, istraživanje i odmor.

Kreativka i mama iza brenda Maglla, Nina, smatra da upravo funkcionalnost mora biti temelj svakog dječjeg prostora.

„Mislim da je funkcionalnost temelj svega. Dječja soba mora biti prilagođena stvarnom životu kako bi to bila oaza mira. Djeca trebaju prostor u kojem se mogu slobodno igrati, istraživati i odmarati, a roditeljima je važna praktičnost i jednostavno održavanje prostora.”

Dodaje kako je jedna od najvažnijih stvari u dječjoj sobi osjećaj prostora i neopterećenosti.

„Po meni, svaka dječja soba treba imati dovoljno ‘zraka’ – ne previše stvari, dovoljno prostora za igru, praktičnu pohranu i elemente koji potiču maštu. Ne sobe koje izgledaju kao scenografija, nego one koje se stvarno žive.”

Organizacija koja olakšava svakodnevicu

Dobra organizacija ne znači da sve mora izgledati besprijekorno. Puno je važnije da prostor funkcionira i djeci i roditeljima.

Košare, praktična pohrana, multifunkcionalni komadi i stvari koje dijete može samo dohvatiti često čine veću razliku od skupih dekoracija.

„Ključ je u tome da svaki predmet ima svoju svrhu. Ne mora svaki kutak biti popunjen dekoracijama da bi prostor imao karakter. Jednostavnost ostavlja najviše prostora za igru, kreativnost i mir”, objašnjava Nina.

Posebno ističe prirodne materijale i multifunkcionalne komade koji prostoru daju toplinu, ali ga ne opterećuju.

„Kada se organizacija dobro riješi, dijete ima više slobode, a prostor ostaje lagan i neopterećen te poprima svoj karakter.”

Atmosfera koju djeca osjećaju

Iako djeca možda neće primijetiti jesu li detalji savršeno usklađeni, atmosferu prostora itekako osjećaju.

Tekstil, prirodne teksture, mekani tonovi ili personalizirani detalji mogu prostoru dati osjećaj topline, nježnosti i sigurnosti.

„Upravo detalji prostoru daju osjećaj nježnosti i osobnosti, čak i sigurnosti. Tekstil, prirodne teksture, mekši tonovi ili personalizirani elementi mogu dječju sobu pretvoriti u prostor koji dijete doživljava kao svoj mali svijet.”

 

View this post on Instagram

 

A post shared by 𝕄𝔸𝔾𝕃𝕃𝔸 ℍ𝕆𝕄𝔼 𝔻𝔼ℂ𝕆ℝ (@maglla.homedecor)

No, kako kaže Nina, detalji imaju najviše smisla kada nisu tu samo radi dojma. „Mislim da detalji najbolje funkcioniraju kada nisu samo dekoracija radi dojma, nego kada imaju i svrhu. Dijete možda neće analizirati dizajn prostora, ali će itekako osjetiti atmosferu.”

Ovo je must za dječju sobu koja se stvarno živi

• dovoljno prostora za igru
• praktična i jednostavna pohrana
• multifunkcionalni komadi
• prirodni materijali i mekane teksture
• detalji koji imaju smisao, a ne samo estetsku funkciju
• elementi koji prostoru daju toplinu i osobnost

Jer dječja soba ne mora izgledati kao iz kataloga. Važno je da se dijete u njoj osjeća sigurno, slobodno i svoje.

Više inspiracije za dječje sobe, kao i ručno rađene komade koji spajaju funkcionalnost, toplinu i prirodne materijale, možete pronaći na Instagram profilu Maglle, iza kojeg stoji Nina – mama i kreativka koja vjeruje da dom treba biti prostor koji se stvarno živi.

nije htjela još stvari u kući, pa je stvorila one koje imaju smisao (i pokrenula brend)

Objava dječja soba ne treba biti savršena: evo što bi svaki dječji prostor zaista trebao imati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad jednom otvoriš oči za formule kreiranja sadržaja na društvenim mrežama, ne možeš ih ne vidjeti. Na svakom koraku.

Kreatori sadržaja na društvenim mrežama koriste se suptilnim, ali učinkovitim tehnikama koje su često neetične, štetne, ali i teško uočljive jer aktiviraju naš živčani sustav na vrlo predvidljiv način koji rezultira – engagementom.

Ajmo razbiti iluziju “korisnog” i “edukativnog” sadržaja koji to nije!

Kao netko tko je aktivno stvarao sadržaj na društvenim mrežama 3 godine te netko tko se obraćao upravo roditeljima, točnije majkama, možda najranjivijoj skupini odraslih na internetu želim biti jasna i transparentna jer u praksama koje ću navesti možda sam i sama sudjelovala prije nego sam odlučila prestati stvarati sadržaj za Instagram.

Jer doista, sadržaj koji se kreira više je za Instagram nego za čitatelja/ konzumenta.

Kad god uđem na Instagram izleti mi neka objava koja gotovo uvijek koristi istu štetnu formulu, producira željeni rezultat i samim time dobiva lažni kredibilitet koji dalje podupire status kreatora kao autoriteta čije su riječi utjecajne bez da propitkuje namjeru – a ona najčešće ima samo jedan cilj: prodaju.

Kada je objava izrazito formulaična i u tome uspješna ne mogu odoljeti, a da ne prozovem u komentaru komunikacijske i marketinške tehnike koje su neetično korištene ili problematične.

Moj komentar je uvijek izbrisan.

Ostatak komentara prepun slaganja, srčeka i nepropitivanja podržava iluziju da je ono izneseno u sadržaju relevantno i – neupitno!

Roditelji, a pogotovo majke ranjiva su i slabo naspavana ciljana skupina koja odgaja svoju djecu u paradoksalnom vremenu u kojem je stvarna ljudska podrška manjkava (nema sela), podrška i uloga institucija poput škole i vrtića poljuljana te općenito povjerenje u okruženje narušeno.

Ali ono što je napumpano do krajnjih granica je individualna odgovornost!

Pa tako današnja mama, izolirana i sama s dvoje malih, jedno na sisi drugo na kuku treba snositi teret i odgovornost za zdravu budućnost svoje djece u džungli zvanoj moderan život, nenormalna inflacija i vječno kulturološko posramljivanje jer nije dovoljno dobra!

Enter: kreatori sadržaja na društvenim mrežama koji su otkrili zlatni rudnik zvan, umorna, opterećena i disregulirana mama.

Mama koja utjehu, kontakt i socijalizaciju nakon predugog dana potraži na mobitelu u sitnim satima kada djeca napokon spavaju, a ona ima par minuta za sebe.

U tom stanju uspješno formulirane, štetne poruke, ne samo da utječu na njeno raspoloženje već vrlo često otvaraju njen novčanik!

Slot mashine zvan reels/ shorts/ tiktok već godinama mijenja kemiju našeg mozga i ako je tvoj “feed” imalo kao moj onda u jednom trenutku sadržaj u tebi izazova empatiju, radost, osjećaj zajedništva, a već u sljedećem strah, brigu i nemoć, pa opet smijeh, rezonancu, ideju, pa opet ljutnju, bijes ili tugu.

Algoritam je tu da u nekoliko sekundi popali apsolutno sve naše botuniće i u tom stanju nam proda svoju ideju, proizvod ili ideologiju. Naravno, sve vrlo pojednostavljeno, ogoljeno od ikakvog šireg konteksta i bez nijansi koje bi uzele u obzir da ne raspolažemo svi s ista 24 sata, s istim resursima ili privilegijama.

Nijanse na društvenim mrežama naprosto ne prolaze jednako dobro.

Kreatori sadržaja vrlo često imaju najbolje namjere, ali algoritam suptilno i strateški mijenja njihovo ponašanje kroz vrijeme.

O ovome mogu posvjedočiti i sama. Naime, društvene mreže dresiraju kreatora sadržaja kroz validaciju serviranu u obliku lajkova, sejvova, shareova koja može biti potpuno iskrivljujuća.

Pitajte bilo kojeg kreatora i reći će vam “što bolje prolazi” i s vremenom nemoguće je ne početi razmišljati kako svoju poruku, proizvod ili uslugu najuspješnije prenijeti. Otkini malo ovdje, dodaj malo ovamo, pojačaj malo tu i prije nego se snađeš, nađeš se u čarobnoj formuli koja funkcionira- ali pod koju cijenu?

U mom slučaju, imala sam dojam da je moja kreativnost erodirala i da je moj mozak prestao razmišljati kroz nove ideje, koncepte i stvaralaštvo i orijentirao se na formulu, arhitekturu i klikove. I tu sam stala. Znala sam da je mojoj “Instagram karijeri kraj” kad bih dobila ideju za temu newslettera i prije nego bih je razradila već sam smišljala najklikabilniji subject.

Društvene mreže u pozadini imaju nevidljivi sistem koji sloj po sloj skida humanost i iako se društvene mreže mogu etično i dozirano koristiti bez upotrebe neetičnih marketinških tehnika – to je realno jako teško!

Pogotovo ako ti o tome ovisi ekonomska stabilnost kao što mnogim kreatorima ovisi.

Vrlo je tanka linija, dakle, između onoga što se plasira kao “iskrena preporuka” i “plaćena reklama” jer utjecaj pod kojim se nalazimo i kao kreatori i kao konzumenti nije kirurški precizno odjeljiv!

Ali kada se preporuke, ideje i savjeti prezentiraju kroz prizmu “stručnosti”, a izostavljaju širi kontekst, dostupnost, okolnosti i druge faktore onda njihova svrha prelazi granice korisnog edukativnog sadržaja i postaje marketinški funnel.

Formula najčešće izgleda ovako.

Otvori sa snažnom, ali kontroverznom porukom ili pitanjem koje privlači pažnju i uvlači čitatelja (tzv. hook)

Uzmi kompleksan društveni ili roditeljski izazov i pojednostavni ga do boli najčešće kroz direktnu poruku da je nešto loše/opasno/štetno ili toksično. Umetni svoju stručnost kao potvrdu da će ponuđeno rješenje koje slijedi biti legitimno.

Operi se od odgovornosti s blanket statementom u captionu gdje ćeš smekšati poruku objave na način da ćeš čitatelja podsjetiti da ima izbor između dvije opcije koje su prepojednostavljeno predstavljene kao

A) loša

B) dobra

Uvedi vremenski rok i konstruiranu ideju oskudice (još malo pa nestalo).

Sijanjem straha da kao roditelj možda radiš nešto loše sadržaj aktivira simpatički odgovor tvog živčanog sustava koji zaobilazi kritičko promišljanje i racionalnu analizu ponuđenog rješenja te pokreće instinktivnu reakciju: “ovo moram imati/ učiniti odmah jer već sutra možda neću moći”.

Viola! Imaš engagement, klikove, rastući autoritet i nepisanu potvrdu da ono što radiš i kako radiš je opravdano jer daje željene rezultate.

Postoji još jedan element u ovoj priči koji me žulja.

A to je da nisu ni kreatori ni konzumenti ti koji snose cijelu odgovornost u ovoj igri.

Možemo se zavaravati i vjerovati da platforme poput Instagrama “guraju” sadržaj koji ljudi žele vidjeti, ali mislim da je to jako daleko od istine. Sve te platforme meni redovito i kontinuirano nude sadržaj koji me ne zanima i s kojim ne ulazim u interakciju.

Političke i ideološke agende neizbježne su kada sagledamo širi kontekst i monopol koji kompanije poput Mete imaju (fb, ig, whatsap…). Stoga je logično propitati koji motivi stoje iza sadržaja koji “bolje prolazi” i na koji način možemo kao pojedinci djelovati da se koliko toliko zaštitimo od štetnih poruka i formulaičnog sadržaja kojim smo okruženi.

Također, na koji se način možemo kao kreatori sadržaja oduprijeti formulaičnom sadržaju te ostati vjerni svojim vrijednostima u kreiranju edukativnog ili prodajnog sadržaja, uzimajući u obzir da se s druge strane nalaze ljudi, a ne brojevi. Te kako možemo od samih platformi tražiti više odgovornosti za štetan sadržaj koji se promovira.

Kritičko promišljanje kao i određena doza samokontrole mogu nam pomoći u tome.

Osobno već godinama odbijam donositi odluke o kupnji pod vremenskim pritiskom. I iako mogu razumjeti da u određenim situacijama brza reakcija može osigurati određenu prednost (kao npr. pristojan stan po normalnoj cijeni za najam koji će se do kraja dana iznajmiti ako odmah ne daš polog) u većini slučajeva vremenski pritisak oko kupnje je umjetno stvoren kako bi utjecao na ponašanje kupca.

Odbijam reagirati i na udicu oskudice “ograničen broj mjesta” na snimljenom webinaru, “sniženje zbog zatvaranja” na web stranici koja je tek lansirana i ostale izmišljotine koje titraju naše najstarije instinkte preživljavanja.

Odbijam i ove iste tehnike koristiti kada prodajem svoje usluge, a srećom okružena sam ženama koje razmišljaju isto. Pa unatoč tome sve mi ponekad pokleknemo pod utjecajem medijskih poruka i prenapuhanih brojeva i informacija. Ali ono sto čini razliku je da ne dajemo svoje povjerenje tek tako.

Ono što ni tebi ni meni nitko ne može oduzeti je glava s kojom možeš misliti i tijelo s kojim možeš osjetiti.

Ako neki sadržaj u tebi izaziva osjećaj da ćeš nešto propustiti, da ako ne reagiraš odmah nanosiš štetu sebi ili svojoj obitelji, zastani. Udahni i izdahni. Možda je vrijeme da odložiš mobitel, pogledaš oko sebe i vidiš da je zapravo sve OK. I da ono na čemu želiš raditi i stvari koje želiš poboljšati ili promijenit će uvijek biti prisutne i sastavni dio tvog života.

Nemoj outsourcati svoj zdrav razum, svoj kreativni izričaj i svoje kritičko mišljenje mašineriji kojoj je prečesto tvoj najbolji interes na samom dnu ljestvice prioriteta.

Objava štetne prakse kreiranja sadržaja na društvenim mrežama koje ciljaju – mame pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nakon New Yorka, Pariza i Milana, CYBEX je na ekskluzivnom eventu u Zagrebu okupio ljubitelje dizajna, moderne roditelje i poznata lica domaće scene s jednim ciljem – predstavljanja Platinum kolekcije dječjih kolica. Nova je linija još jedna potvrda da svakodnevna praktičnost ide ruku pod ruku s vrhunskom estetikom. Večer je protekla u znaku stila i inspiracije, slaveći dizajn uz vrhunske koktele, odličnu glazbu i pažljivo osmišljene detalje na svakom koraku.

„Dizajn za nas nikada nije samo estetika, već način na koji proizvod funkcionira u stvarnom životu. Želimo stvarati rješenja koja se prirodno uklapaju u svakodnevicu modernih obitelji – inteligentna, kvalitetna i lijepa. Nova Platinum linija upravo je spoj svega onoga što današnji roditelji traže“, istaknula je Selma Busovača, generalna menadžerica CYBEX-a za balkansku regiju.

CYBEX-ova Platinum linija spaja vrhunsku izradu, profinjene linije i pomno birane materijale, uz širok izbor konfiguracija i boja koje omogućuju roditeljima da pronađu stil koji odgovara njihovom načinu života.

PRIAM, pravi dizajnerski klasik, spaja vrhunski izgled i intuitivnu funkcionalnost, dok e-PRIAM iskustvo vožnje podiže na potpuno novu razinu. Ovaj model donosi električnu pomoć pri vožnji, pa su usponi, neravni tereni i duže šetnje jednostavniji nego ikad. MIOS je lagan i kompaktan gradski suputnik, idealan za užurbani ritam, a COŸA donosi udobnost kolica punog formata u ultra-kompaktnom izdanju, stvorenom za lako kretanje kroz gradove.

Posebno oduševljenje među roditeljima koji su u stalnom pokretu potaknula je inovacija utkana u sve predstavljene modele. Fold Lux Carry Cot košara od sada omogućuje sklapanje kolica bez skidanja s okvira, jednim intuitivnim pokretom.

Minimalistički interijer, suvremena estetika i urbana energija savršeno su pratili filozofiju brenda koji roditeljstvo promatra kroz prizmu slobode kretanja, estetike i funkcionalnosti. Uz glazbeni set DJ Ree, gosti su uživali u opuštenoj atmosferi, druženju i pažljivo osmišljenim detaljima događanja, dok su kokteli s potpisom dodatno zaokružili premium iskustvo večeri. Među okupljenima su bili brojni influenceri i poznata lica roditeljske scene, koji su među prvima imali priliku upoznati novitete iz najprestižnije CYBEX kolekcije.

Za više informacija posjetite: www.cybex-online.com

Objava CYBEX predstavio najpoželjnija kolica sezone pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postoje događaji na koje dođeš. I postoje oni s kojih odlaziš puna – emocija, snage, povezanosti i onog rijetkog osjećaja da si, barem na nekoliko sati, ponovno bila i žena, a ne samo sve ono što svakodnevno moraš biti.

Upravo takav bio je prvi Supermame Klub, održan 10. svibnja povodom Majčinog dana u prekrasnom zagrebačkom Salonu 6 – intimno, emotivno i snažno druženje osmišljeno kao prostor iskrenog razgovora, podrške i povezivanja žena kroz iskustvo majčinstva, ali i njih samih.

U svijetu u kojem majke često nose sve, brinu o svima i rijetko staju, Supermame Klub stvoren je s jednom jasnom idejom: da mama također zaslužuje prostor za sebe. Prostor u kojem neće morati objašnjavati, opravdavati se ni biti “dovoljno dobra”. Prostor u kojem može samo biti.

Već pri dolasku bilo je jasno da ovo nije “još jedan event”. Sudionice su dočekane u prostoru koji je odisao toplinom, pažnjom i ženskom energijom, dodatno podignutom na višu razinu zahvaljujući čarobnim dekoracijama Pixy With Love, koja je Salon 6 pretvorila u pravu Supermame oazu u prepoznatljivim bojama brenda.

Kako bi se od samog početka stvorila povezanost, žene su bile raspoređene po stolovima te su kroz posebno osmišljen zadatak upoznavanja vrlo brzo od stranaca postajale podrška jedna drugoj. Kroz smijeh, razgovor i dijeljenje vlastitih iskustava stvaralo se upravo ono što modernim ženama i majkama često najviše nedostaje – osjećaj ženskog plemena.

Supermame su potom predstavile svoj prvi fizički proizvod Kartice podrške Iskreno o majčinstvu  – projekt nastao iz stvarne potrebe da žene češće čuju riječi podrške koje prečesto zaborave same sebi uputiti. Kroz kartice su otvoreni iskreni razgovori o majčinstvu, mentalnom opterećenju, identitetu, emocijama, partnerstvu i svim onim neizgovorenim dijelovima majčinstva koje žene često nose same. Bio je to trenutak ranjivosti, prepoznavanja i duboke povezanosti.

Upravo zato, uskoro se otvaraju i prednarudžbe za Kartice podrške, kako bi i druge žene mogle postati dio ove priče podrške, povezivanja i podsjetnika da ni u najizazovnijim danima nisu same.

Jedan od najsnažnijih dijelova eventa bile su pomno osmišljene experience room zone – prostori posvećeni zdravlju, njezi, intimnosti i povratku sebi.

U suradnji s Poliklinikom Cordata i doc. dr. sc. dermatovenerologije Nives Pondeljak, sudionice su dobile vrijedne stručne informacije i konkretne savjete o njezi kože djece, ali i vlastite kože, one o kojoj žene često posljednje stignu razmišljati. Kroz otvoreni razgovor, pitanja bez zadrške i odgovore stručnjaka, ovaj je prostor ženama pružio osjećaj sigurnosti, znanja i podrške.

Posebnu notu prirodne njege i holističkog pristupa donijela je Anamarija Pažin – Holistička ljepota, vodeći žene kroz svijet eteričnih ulja, mirisa i prirodnih rituala samonjegovanja. Kroz iskustvo mirisa i svjesnog povratka sebi, mnoge su sudionice zastale, udahnule i prisjetile se koliko je važno ne zaboraviti vlastite potrebe.

U istoj sobi važan doprinos ženskom zdravlju dala je i Bioandina, predstavljajući svoje suplemente osmišljene kao podrška hormonalnoj ravnoteži, vitalnosti i cjelokupnoj dobrobiti žene, podsjećajući koliko je važno da briga o sebi ne bude luksuz, nego temelj.

Treći experience room, onaj koji je možda najhrabrije rušio tabue, vodila je Martina Tuta poznatija kao Biljkoljupka sa svojim proizvodom Freya – senzualnim uljem osmišljenim kao podsjetnik ženama da intimnost nakon majčinstva nije tema srama, nego važan dio ženskog identiteta. U prostoru sigurnosti, bez osude i bez nelagode, otvoreno se razgovaralo o intimnim odnosima nakon poroda, promjenama koje žene prolaze, suhoći, nesigurnostima i povratku vlastitom tijelu. Bio je to razgovor koji je mnogima dao upravo ono što im je dugo nedostajalo – dozvolu da o tome govore.

Za bogat i maštovito pripremljen finger food pobrinuo se Lino Hrvatska, uz prepoznatljive Lino Njupalice koje su izazvale posebno oduševljenje. Uz fine zalogaje, opuštenu atmosferu i razgovore koji su spontano tekli, gastro kutak postao je jedno od omiljenih mjesta cijelog događanja. Slatki dio priče savršeno zaokružio Stol za tebe. Za dodatnu dozu opuštanja i slavljenja pobrinuli su se Vina Kota i osvježavajući Limonce Spritz, pretvarajući pauzu u pravo mini slavlje ženstvenosti, zajedništva i uživanja.

A kao savršen završetak dana posvećenog ženama, svaka je sudionica kući otišla ne samo bogatija za iskustvo, nova poznanstva i osjećaj pripadnosti, nego i za pažljivo pripremljen Supermame goodie bag, bogat poklonima partnera. Na kraju eventa svaka mama imala je priliku u tomboli osvojiti predivne nagrade sponzora kao dodatni znak pažnje, zahvalnosti i podsjetnik da zaslužuje brigu, podršku i male luksuze i nakon što event završi.

Prvi Supermame Klub nije bio samo događaj. Bio je podsjetnik. Podsjetnik da majčinstvo jest ljubav, ali ne znači gubitak sebe.

Da briga o djeci ne znači odustajanje od vlastitog zdravlja, tijela, identiteta i intime. Da ženama treba prostor u kojem mogu biti viđene, saslušane i podržane. I da je ponekad upravo nekoliko sati iskrenog ženskog povezivanja dovoljno da se prisjetiš tko si.

Supermame Klub tako je već svojim prvim izdanjem pokazao da nije riječ samo o eventu, nego o početku zajednice, pokreta i sigurnog mjesta za žene koje žele više – više iskrenosti, više podrške, više sebe. Jer mama zaslužuje više od jednog dana. Zaslužuje pleme.

Sljedeće druženje organizirat će se u lipnju, a datum će biti uskoro objavljen. Preporučuje se prijava na listu čekanja ovdje, kako bi na vrijeme dobila sve informacije i osigurala si mjesto.

Zahvaljujemo sponzorima prvog Supermame Kluba: Lino Hrvatska, Poliklinika Cordata, Bioandina, Baby Center, Avene, Aura kozmetika, Argentum.

Goodie bag dodatno su obogatili pokloni naših partnera: Labud, Biomedis, Biljkoljupka, Think Ink, Body Studio Flow, Hipo Hop, Luna Soft, Lelo, Limonce Spritz.

Bogate nagrade osigurali su: Poliklinika Cordata, Bioandina, Holistička ljepota by Anamarija Pažin, Etre’, Maleena Cosmetics, POPPY lab, Labanyta cosmetics, Savjetnica za odgoj, Biblioteka Toya, Stoodio Soo by Ana Surač, Matru, Hormonija.

Posebnu zahvalnost upućujemo i osnivačicama Salona 6, Andrei Turić i Marijani Petrak, na iznimnoj organizaciji i suradnji zbog koje je cijelo iskustvo dobilo upravo onu razinu topline i pažnje kakvu ovakav događaj zaslužuje. Njihova posvećenost detaljima, otvorenost i zajednička vizija stvorile su savršenu kulisu za prvi Supermame Klub – prostor u kojem su se žene osjećale viđeno, dobrodošlo i zaista posebno.

Fotografije: Marko Tomić

Objava prvi Supermame Klub donio je upravo ono što mamama najviše nedostaje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.