Prvi Supermame Pre-Parent Club by Joolz okupio je oko 50 trudnica i mama s malim bebama na druženju posvećenom iskrenim razgovorima o roditeljstvu. Kroz stručna predavanja i radionice otvorili smo važne teme emocionalne pripreme, partnerskih odnosa i oporavka nakon poroda.

O majčinstvu slušamo puno. O tome kako izgleda porod, što sve trebamo kupiti za bebu i kako se pripremiti za njezin dolazak. Ali tko nas priprema za sve ono što dolazi nakon toga? Za neprospavane noći, promjene raspoloženja, oporavak koji traje puno duže nego što smo očekivale, odnos koji se mijenja i trenutke u kojima se pitamo gdje smo u svemu tome nestale mi?

„Da se ne pripremam samo za porod nego i ono što dolazi poslije.”

Taj anonimni odgovor jedne od sudionica prvog Supermame Pre-Parent Cluba by Joolz možda najbolje opisuje zašto smo željele stvoriti ovo druženje.

U zagrebačkom Salonu 6 ovaj put okupile su se trudnice i mame s malim bebama. Sva mjesta bila su popunjena, ali ono što nam je ostalo nakon susreta nije samo činjenica da je prvo izdanje bilo rasprodano. Ostao nam je osjećaj da smo stvorile prostor koji je mamama zaista trebao.

Nitko nam nije rekao da će se promijeniti baš sve

Kad razmišljamo o dolasku bebe, najčešće se pripremamo za ono što možemo vidjeti i dodirnuti. Kupujemo kolica, slažemo odjeću, uređujemo sobu i čitamo o porodu. Puno rjeđe razgovaramo o tome kako ćemo se osjećati kada beba napokon stigne. A onda se dogodi život.

Jedna od sudionica, odgovarajući na pitanje što ju je najviše iznenadilo u prvim mjesecima majčinstva, napisala je: „Koliko stari život završava.”

Druga je podijelila da ju je iznenadio emocionalni rollercoaster, od tuge do smijeha. Među odgovorima našli su se i strah od gubitka vlastitog identiteta, anksioznost, nedostatak sna i slobodnog vremena, izazovi dojenja i pitanje kako pronaći vrijeme za sebe. Jedna je mama na pitanje što joj je najviše nedostajalo nakon dolaska bebe odgovorila: „Podrška i razumijevanje.”

To su osjećaji o kojima se ne govori uvijek lako. Ponekad zato što ne znamo kako ih objasniti, ponekad zato što mislimo da bismo trebale biti sretnije, zahvalnije ili jednostavno bolje u svemu tome.

Ali moguće je istovremeno voljeti svoje dijete najviše na svijetu i osjećati da ti je svega previše. Moguće je biti zahvalna što si postala mama i nedostajati sama sebi. Moguće je imati toliko ljubavi, a istovremeno biti umorna, preplavljena i puna pitanja. I ništa od toga ne znači da radiš nešto pogrešno.

Upravo smo zato željele da Pre-Parent Club bude mjesto na kojem o roditeljstvu možemo razgovarati iskreno, bez uljepšavanja i bez očekivanja da sve moramo znati unaprijed.

O svemu se pripremamo, osim za ono što ćemo osjećati

Tijekom susreta otvorile smo teme koje često ostanu po strani dok se svi pripremaju za dolazak novog člana obitelji.

Perinatalna psihologinja Martina Trboglav Podvorac govorila je o emocionalnoj strani pripreme za roditeljstvo i svemu onome što se događa u nama dok se pripremamo za jednu od najvećih životnih promjena.

Kroz radionicu mladog bračnog para, Mislava i Adriane Combaj, razgovaralo se o partnerskom odnosu, podijeli odgovornosti i važnosti komunikacije. Jer dijete mijenja obiteljsku dinamiku, a o tome kako sačuvati odnos dok se oboje privikavate na novu ulogu rijetko se razgovara dovoljno otvoreno.

Pospartum doula Una Pašić Gregović održala je predavanje „Postpartum u doba ‘bounce back’ kulture”, otvarajući pitanje pritiska koji se stavlja pred žene da se nakon poroda što prije vrate na staro. Kao da se tijelo mora oporaviti u zadanom roku, kao da se emocije mogu posložiti preko noći i kao da bi žena nakon svega trebala što prije ponovno biti ona stara.

Oporavak nakon poroda nije samo fizički. Ne postoji univerzalan raspored prema kojem bismo se trebale osjećati bolje, ponovno pronaći svoj ritam ili se vratiti sebi. I možda je upravo zato toliko važno da o tome razgovaramo prije nego što se nađemo usred svega.

Ponekad nam ne treba još jedan savjet. Treba nam netko tko razumije.

Jedan od najljepših dijelova ovakvih susreta jest spoznaja da, iako svaka obitelj ima svoju priču, mnoga su pitanja zajednička.

Kako sačuvati bliskost s partnerom? Kako ponovno pronaći vrijeme za sebe? Kako se nositi s promjenama koje nitko nije najavio? Kako postaviti granice, prihvatiti pomoć i prestati imati osjećaj da bismo sve trebale moći same?

U anonimnim odgovorima posebno nas je dirnula i potreba za podrškom prijateljica koje još nemaju djecu, kao i želja da nas netko jednostavno sasluša i čuje što nam treba.

Možda je upravo to jedna od najvažnijih stvari koje možemo dati drugoj mami: osjećaj da je vidimo. Da ne mora objašnjavati zašto joj je teško. Da ne mora umanjivati svoje osjećaje kako bi drugima bilo lakše. I da tražiti pomoć nije znak slabosti.

Priprema za roditeljstvo ne završava kupnjom kolica

Kao Supermame već godinama otvaramo razgovore o stvarnom majčinstvu. Znamo koliko su ženama važne informacije, ali i koliko im znači kada netko prepozna ono što proživljavaju. Zato nam je suradnja s Joolzom posebno važna.

Iza inicijative Pre-Parent Club stoji zajednička ideja da priprema za roditeljstvo treba obuhvatiti puno više od opreme za bebu. Jer, koliko god se pripremali za dolazak novog člana obitelji, nitko nas zapravo ne može do kraja pripremiti za sve promjene koje dolaze s njim.

Koliko je pritom važna podrška, pokazuju i podaci predstavljeni u sklopu Pre-Parent Cluba. Čak 83 % budućih roditelja izjavilo je da se veseli upoznavanju svoje bebe, ali istovremeno njih 77 % priznaje da osjeća zabrinutost zbog svega što ih očekuje. Uz uzbuđenje i sreću, dakle, postoje i strahovi, pitanja i nesigurnosti o kojima budući roditelji trebaju imati priliku razgovarati.

Podaci otkrivaju i koliko je važna podrška nakon dolaska bebe: 65 % roditelja strahuje kako će se nositi s nedostatkom sna, a 61 % osjeća se preplavljeno velikim brojem odluka i mogućnosti.

Ove brojke podsjećaju nas da roditeljstvo, uz svu ljubav i radost koju donosi, sa sobom nosi i puno neizvjesnosti. Zato je važno budućim roditeljima pružiti prostor u kojem mogu dobiti korisne informacije, čuti iskustva drugih i razgovarati o stvarima koje ih brinu, bez osjećaja da bi sve već trebali znati.

Upravo to želimo graditi kroz Pre-Parent Club by Joolz i Supermame. Joolz kao brend koji je dio svakodnevnog života roditelja i Supermame kao zajednica koja već godinama iskreno govori o majčinstvu zajedno stvaraju prostor u kojem se priprema za roditeljstvo ne svodi samo na ono što trebamo kupiti, nego uključuje i ono što nam je potrebno da bismo se u novoj životnoj ulozi osjećali sigurnije i podržanije.

Jer dobra priprema nije u tome da imamo odgovor na svako pitanje. Ponekad je dovoljno znati da smijemo pitati, da nismo jedini koji se nečega boje i da ne moramo kroz sve prolaziti sami.

Želiš među prvima saznati za sljedeće druženje Pre-Parent kluba? Prijavi se na listu zainteresiranih OVDJE. 

Na službenoj stranici Pre-Parent Cluba by Joolz pronaći ćeš dodatne sadržaje, savjete i informacije koje ti mogu pomoći u pripremi za dolazak bebe i prve mjesece roditeljstva.

Objava o strahovima, promjenama i stvarnom majčinstvu: ovako je izgledao prvi Pre-Parent Club pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ima roditelja koji na razgovor o djetetu dođu s vrlo konkretnim problemom. Dijete se boji škole, teško se odvaja, često plane, povuklo se, ne snalazi se s vršnjacima, teško podnosi frustraciju. O tome razgovaramo, pokušavamo razumjeti što se događa i što bi mu moglo pomoći. A onda se, gotovo usput, pojavi roditeljska krivnja.

Ne mora čak biti izrečena izravno. Nekad je to spominjanje neke odluke od prije nekoliko godina, nekad potreba da se pronađe trenutak u kojem su nešto trebali napraviti drugačije, a nekad jednostavno količina energije koju roditelj ulaže u pokušaj da pronađe objašnjenje za ono što se događa njegovom djetetu.

I tu mi je uvijek zanimljivo koliko brzo djetetova teškoća prestane biti samo njegova teškoća. Postane nešto što roditelj počinje nositi kao vlastiti neuspjeh.

Mislim da smo roditeljima, često s najboljom namjerom, pomalo prodali ideju da će dobro roditeljstvo proizvesti dobro dijete. Danas znamo puno o dječjem razvoju. Znamo koliko su važni sigurnost, privrženost, granice, emocionalna dostupnost, način na koji razgovaramo s djetetom i način na koji reagiramo kada je ono preplavljeno. Imamo više dostupnog znanja nego ikada prije i, barem u teoriji, više mogućnosti da neke stvari napravimo drugačije nego generacije prije nas. Sve je to dragocjeno. Problem nastaje kada iz toga neprimjetno izvedemo zaključak da bismo, ako dovoljno dobro razumijemo dijete i dovoljno se trudimo, trebali moći spriječiti većinu njegovih teškoća. A onda dođe stvarno dijete.

Ono koje je od rođenja osjetljivije. Ono koje se teže odvaja. Ono koje se boji iako smo ga uvijek ohrabrivali. Ono koje je u nekom razdoblju izrazito nesigurno. Ono koje ima problema s vršnjacima. Ono koje burno reagira na promjene. Ono koje jednostavno prolazi kroz razdoblje u kojem mu je teško. I roditelj se nađe pred nečim što nije uspio spriječiti.

Tada znanje koje je trebalo pomoći ponekad počinje raditi protiv roditelja. Što više zna o dječjem razvoju, to više materijala ima za preispitivanje vlastitih postupaka. Ako je dijete anksiozno, možda ga je previše štitio. Ako teško prihvaća granice, možda ih nije dovoljno dobro postavljao. Ako se teško odvaja, možda je previše vezano uz njega. Ako je nesigurno, možda mu nije dovoljno pomagao razviti samopouzdanje. Za gotovo svako dječje ponašanje danas možemo pronaći neko objašnjenje. Imamo razvojne teorije, stručne tekstove, društvene mreže, podcastove, knjige i savjete koji će nam objasniti što se događa i, često vrlo brzo, što bismo kao roditelji trebali napraviti drugačije.

I tako roditelj, umjesto da promatra dijete i pokušava razumjeti što mu se događa, lako počne promatrati sebe. Počne procjenjivati vlastito roditeljstvo.

Tu se roditeljska odgovornost i roditeljska krivnja počinju opasno približavati jedna drugoj. Odgovornost je važna jer nam omogućuje da pogledamo vlastiti dio priče, priznamo pogrešku, nešto promijenimo i pokušamo popraviti odnos kada je potrebno. Krivnja nas, međutim, često odvede korak dalje. Ona traži uzrok i vrlo ga lako pronađe u nama. A dječje teškoće najčešće nemaju jednog autora.

Dijete nije zbroj roditeljskih postupaka. Na njegov razvoj utječu temperament, biološke karakteristike, razvojna faza, iskustva, odnosi s važnim osobama, vršnjaci, škola, obiteljske okolnosti, promjene koje se događaju u njegovom životu i još mnogo toga što ne možemo uvijek predvidjeti, a kamoli kontrolirati. Roditelj u djetetovu životu ima ogromnu ulogu, ali iz toga ipak ne proizlazi da može kontrolirati sve što će se djetetu dogoditi. Možemo biti pažljivi, dostupni, zainteresirani i brižni roditelji, a naše dijete svejedno može imati teškoće. Možemo pogriješiti, a naše dijete svejedno može biti dobro.

Možemo puno toga napraviti kako treba i svejedno ne možemo djetetu osigurati život bez straha, tuge, razočaranja, neuspjeha i boli.

Ne zato što smo podbacili, nego zato što dijete nije projekt koji možemo dovoljno dobro voditi pa na kraju dobiti željeni rezultat.

Ta ideja mi se čini važnom upravo zato što danas roditeljstvo često promatramo kroz vrlo snažnu potrebu za kontrolom. Ako nešto razumijemo na vrijeme, ako dovoljno dobro reagiramo, ako pronađemo pravi pristup, možda možemo spriječiti da se nešto dogodi. U određenoj mjeri to je naravno moguće i važno. Ali granica postoji. I kada je ne vidimo, svaka djetetova teškoća može postati dokaz da smo negdje pogriješili.

Roditeljska krivnja tada počinje mijenjati i način na koji gledamo dijete. Ako vjerujemo da smo svojim postupcima proizveli njegov problem, prirodno je da ga pokušavamo što prije riješiti. Djetetova tuga postaje nešto što treba ukloniti, frustracija nešto što treba spriječiti, strah nešto što treba prevladati.

Ponekad počnemo popravljati i ono što zapravo treba vrijeme.

Iza toga najčešće nema loše namjere. Upravo suprotno. Iza toga je velika ljubav i želja da djetetu bude dobro. Roditelju je teško gledati dijete koje pati, osobito ako negdje u sebi vjeruje da je upravo on trebao spriječiti tu patnju. Zato je ponekad lakše nešto napraviti nego ostati uz dijete dok mu je teško. Lakše je pronaći rješenje nego izdržati vlastitu nemoć.

A upravo je ta nemoć nešto s čime se roditelji teško susreću. Ne možemo uvijek učiniti da dijete prestane biti uplašeno. Ne možemo spriječiti svako razočaranje. Ne možemo riješiti svaki sukob s vršnjakom. Ne možemo ukloniti svaku frustraciju.

Ponekad možemo pomoći, možemo nešto promijeniti, možemo potražiti stručnu pomoć, ali ne možemo uvijek ukloniti ono što dijete osjeća. A možda i ne trebamo.

Djetetu ponekad više znači roditelj koji može ostati uz njega dok mu je teško nego roditelj koji će pod svaku cijenu pokušati učiniti da mu više nikada ne bude teško. To je razlika između pomaganja djetetu da nešto prođe i organiziranja njegova života tako da se s tim nikada ne mora susresti. U tome postoji jedna pomalo neugodna stvarnost suvremenog roditeljstva. Toliko smo usmjereni na to da djeci damo ono što nama možda nije bilo dano da ponekad zaboravimo da nije svaka teškoća znak da smo nešto propustili. Neke stvari dijete jednostavno mora proživjeti samo, uz našu blizinu i podršku.

A postoje i stvari koje ćemo mi kao roditelji pogriješiti. Izgubit ćemo strpljenje. Pogrešno ćemo procijeniti situaciju. U odnosu s djetetom neizbježno ćemo ponekad izgubiti strpljenje, pogrešno procijeniti situaciju, reći nešto što nismo trebali ili tek naknadno shvatiti što nam je dijete pokušavalo pokazati. Važno je što napravimo nakon toga. Možemo se vratiti, priznati pogrešku, ispričati se i pokušati drugačije. Dijete kroz to ne dobiva poruku da je njegov roditelj savršen, nego da se odnos može popraviti kada nešto pođe krivo. To je, čini mi se, puno realniji i zdraviji model odnosa od ideje da roditelj mora uvijek znati što radi i uvijek reagirati na pravi način.

Možda zato roditeljima ponekad više od još jednog savjeta treba prostor u kojem smiju priznati da ne znaju, a da pritom ne izgube osjećaj da ipak mogu nešto učiniti.

Ne moraju svaku djetetovu teškoću odmah pretvoriti u vlastitu analizu niti svaku njegovu reakciju povezivati s nečim što su napravili prije pet godina. Mogu pokušati razumjeti što se s djetetom događa, pogledati vlastiti dio odgovornosti i potražiti pomoć kada je potrebna.

To, naravno, ne znači da roditelj nema utjecaj. Upravo suprotno. Roditelj može puno toga napraviti, samo ne može napraviti baš sve. Može promijeniti način na koji reagira kada se dijete boji, može primijetiti da ga vlastita tjeskoba vodi u pretjerano zaštitničko ponašanje, može postaviti granicu koju je dosad teško postavljao, potražiti pomoć ili priznati da nešto što je dosad radio nije pomagalo.

Djetetova teškoća možda nije njegova krivnja, ali način na koji će na tu teškoću odgovoriti jest dio njegove odgovornosti.

Mislim da je upravo tu korisno napraviti razliku između kontrole i utjecaja. Kontrola bi značila da možemo osigurati da se određene stvari našem djetetu neće dogoditi. Utjecaj znači da možemo biti važan dio načina na koji će ih ono proživjeti. Ta razlika možda zvuči mala, ali za roditelja je ogromna. U prvoj poziciji stalno pokušava spriječiti ono što ne može spriječiti, a u drugoj se može usmjeriti na ono što doista može napraviti.

Dijete neće iz našeg odnosa izaći bez strahova, pogrešaka, razočaranja i vlastitih teškoća. To nije nešto što možemo osigurati, koliko god dobro roditeljstvo ponekad pokušavali pretvoriti u sustav kojim ćemo to postići. Ono što možemo jest biti dovoljno blizu da ga upoznamo, primijetimo kada mu treba pomoć i prepoznamo kada je red na nas da nešto mijenjamo. A kada nije, možemo ostati uz njega bez potrebe da njegovu teškoću pretvorimo u dokaz da smo kao roditelji negdje zakazali.

Autorica: Nikolina Đurić, dječji i adolescentni psihoterapeut, @lumos_fera

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Lumos | Nikolina Đurić, dječji i adolescentni psihoterapeut (@lumos_fera)

Fotografije: pexels.com

Objava kad djetetove teškoće počnemo doživljavati kao vlastiti roditeljski neuspjeh pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Objava o čemu bismo trebali razgovarati prije roditeljstva? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Gubitak bebe u trudnoći jedan je od najtiših i najusamljenijih gubitaka.

“Mladi ste, imat ćete još djece…”
“Bolje prije nego kasnije…”
“Bog je tako htio…”

Uz ove i mnoge druge bolne komentare s kojima se žene susreću, tu je i tišina koja često nastane onda kada se gubitak dogodi. Telefon prestane zvoniti. Poruke stižu puno rjeđe. Nakon kratkog pitanja “Kako se držiš?”, na obiteljskom se ručku razgovor brzo prebacuje na druge teme.

Kao društvo, nemamo dovoljno kapaciteta za tugu. Bježimo od nje. Relativiziramo je. Umanjujemo. Dajemo joj rok trajanja.

 I mnoge mame imaju osjećaj kao da je za njih sve stalo, dok cijeli svijet nastavlja dalje. Često je to ono što boli gotovo jednako kao i sam gubitak. A ponekad i više.

Ali ovaj put ne želim govoriti o tuzi i svemu onome što se za mamu dogodi gubitkom bebe u trudnoći. A dogodi se toliko toga. Izgubljeni snovi. Gubitak bezbrižnosti i povjerenja u život. Krivnja zbog svega što je možda mogla učiniti drugačije. Ljutnja zbog tuđe sreće i sram zbog toga što se tako osjeća. Gubitak osjećaja sigurnosti, osobito kada je gubitak bio fizički i/ili psihički traumatičan.

Ovaj put želim pisati o tome što nam je činiti. Što mi kao društvo možemo i trebamo napraviti da napokon vidimo mame koje su izgubile bebu, a koje prečesto svoju priču nose same. Jer, nažalost, gubitak trudnoće nije rijetkost. Čak do 30% trudnoća završi gubitkom, što ovaj događaj čini ne iznimkom, nego dijelom naših života.

Zato ajmo zasukati rukave i vidjeti što možemo učiniti kako bismo mamama, ali i tatama dali prostor i vrijeme za ono što im je potrebno. I kako bi dječica koja više nisu s nama imala svoje mjesto u ovom svijetu. Jer osim boli zbog njihova odlaska, ona često ostavljaju dubok trag u životima svojih roditelja. I zaslužuju biti viđena i pamćena.

Pa što nam je činiti?

Prestanimo šutjeti.

Mama treba siguran prostor i vrijeme da govori o svojoj boli, onda kada je za to spremna. Ne želi biti sama u svom moru tuge i bespomoćnosti. Čak su i najteži događaji u životu lakši kada postoji podrška. Kada je tu netko tko se ne boji pitati. Netko tko može biti s nama u tišini. Netko tko će prebroditi vlastitu nelagodu i strah da će reći nešto pogrešno. Ne moramo imati prave riječi. Ali možemo pokazati da smo tu i da se ne bojimo njezine boli.

Naučimo biti prisutni, bez pokušaja da išta popravljamo.

Mama koja je izgubila bebu ne treba savjete. Ne treba da joj pokušavamo olakšati pod svaku cijenu. Treba joj iskrena ljudska prisutnost, kontakt, suosjećanje i emocija. Treba joj prostor da podijeli ono što proživljava, upravo onako kako jest. Bez uljepšavanja, bez straha da će nekome biti previše i bez potrebe da filtrira svoje osjećaje kako bi zaštitila druge. Ne možemo ukloniti njezinu bol. Ali možemo joj pomoći da ju ne mora nositi sama.

Istražimo vlastite obrasce nošenja s tugom.

Nismo loši ljudi ako ne znamo biti uz tugu. Ako želimo pobjeći od njezine siline. Možda nas jednostavno nitko nikada nije naučio kako biti uz nekoga tko pati. Možda ni sami nismo imali dovoljno podrške kada nam je bila potrebna. Često radimo ono što su nama radili. I nismo krivi za to. Ali možemo naučiti drugačije.

Možemo se prisjetiti što je nama zapravo trebalo. Možemo istražiti uz koga smo se osjećali sigurno i što nam je pomagalo. Možemo pitati stručnjaka kako podržati mamu i tatu koji tuguju zbog gubitka bebe.

I ne moramo biti savršeno vješti. Ovaj trenutak nije natjecanje niti prilika da pokažemo koliko znamo. Ovo nije o nama. I u redu je ne znati što reći. Nema rečenice koja će magično izbrisati bol. U redu je I samo šutjeti i biti prisutni. Dovoljna je iskrena namjera da budemo tu, tiho i nenametljivo, bez očekivanja da ćemo stvari učiniti boljima ili lakšima.

Ne pretpostavljajmo da znamo kako je i što mami i tati treba. Naučimo pitati.

Ne postoji ispravan način da prođemo kroz bol i gubitak. Ne postoji recept koji jednako vrijedi za sve. Ako smo se i sami našli u sličnoj situaciji, to iskustvo nas može povezivati. Ali nikada ne možemo sa sigurnošću znati da se u drugoj osobi događa isto što i u nama ili da joj treba ono što je trebalo nama. Nekome treba više prostora, a nekome više kontakta. Nekome treba da se nasmije, nekome da zajedno plačemo. A nekada je potrebno sve to, u različitim trenucima.

Zato krenimo jednostavno. Pitajmo kako si i recimo tu sam. Budimo strpljivi. Dajmo vremena i prostora da riječi same poteku. Ne moramo ispunjavati svaku tišinu. Kada postoji dovoljno sigurnosti i prisutnosti, mama će moći podijeliti ono što želi, onda kada za to bude spremna.

Podržimo mame i tate da potraže stručnu pomoć kada im je potrebna.

Ponekad nije dovoljna podrška obitelji i prijatelja. Ponekad je potrebna i stručna pomoć. Da i mama I tata bolje razumiju što im se događa. Da razumiju zašto je tako teško.

A ponekad se uz gubitak razvije i traumatska reakcija, koja najčešće ne govori o tome što se dogodilo, nego kako se dogodilo. Tada ovo iskustvo može prodrmati roditelje u najdubljim dijelovima njhova bića, toliko snažno i naglo da imaju osjećaj da gube tlo pod nogama. Da više ne prepoznaju sebe. Da jednostavno ne znaju kako dalje.

Tada je važno imati nekoga tko može pomoći da razumiju vlastito iskustvo i ponovno pronađu osjećaj oslonca. Nekoga tko će im pokazati da ne moraju kroz sve prolaziti sami i da im, uz odgovarajuću podršku, s vremenom može biti drugačije.

Mame i tate koji su izgubili bebu zaslužuju podršku i ne moraju čekati da postane neizdrživo kako bi je potražili.

Budimo tu i u danima kada se tuga vraća.

Bol zbog gubitka bebe nema rok trajanja. Tugovanje ne prestaje magično nakon određenog trenutka.

Možda će mama biti bolje. Možda će se vratiti na posao. Možda će se nastaviti brinuti o ostaloj djeci. Možda će izvana sve izgledati kao da je gubitak iza nje.

Ali doći će prvi Božić. Doći će godišnjica. Doći će vijest o trudnoći sestre, šogorice ili prijateljice. Doći će termin poroda, dan kada je trebala roditi, ili trenutak kada bi njezina beba slavila rođendan. I ponovno se može podići val boli, ponekad silovit, kao da se sve dogodilo jučer.

Tada je važno da čuvamo prostor za njezinu tugu. Da se sjetimo datuma koji su joj važni. Da budemo tu i ponovno pitamo: Kako si?

Tuga se mijenja, vraća i iznenađuje. A podrška ne bi trebala nestati samo zato što je prošlo neko vrijeme.

Pomozimo roditeljima da imaju siguran prostor za oproštaj i uspomene na svoje dijete.

Gubitak bebe u trudnoći je gubitak djeteta. Za mnoge roditelje to je i gubitak njihovih snova i nade. I nekim roditeljima susret s bebom ili oproštaj od nje može biti pretežak. Drugi će upravo taj susret pamtiti kao važan trenutak povezanosti sa svojim djetetom. Neki će željeti fotografije, otiske, ime ili druge uspomene. Drugi neće. I sve te odluke zaslužuju poštovanje.

No, iz straha da će mami (i tati ako je prisutan) biti previše, ponekad ih nastojimo zaštititi od susreta s njihovom bebom. Dogodi se da im ne ponudimo mogućnost da je vide ili drže, da se oproste od nje ili da jednostavno budu s njom onoliko koliko im je potrebno.

Jedna od najtežih boli s kojom se susrećem u radu s roditeljima, posebice mamama, je žaljenje zbog toga što nisu imali dovoljno vremena i prostora za susret sa svojom bebom. Ili što im je, u trenutku šoka, boli i iscrpljenosti, sugerirano da je ne vide.

Naravno, važno je poštovati želje roditelja. Nitko ih ne bi smio prisiljavati na susret ili oproštaj. Ali jednako je važno da imaju pravovremene informacije, podršku i dovoljno vremena da donesu odluku koja je njihova. Jer kada roditelji nisu imali priliku odlučivati uz odgovarajuću podršku, kasnije žaljenje zbog izgubljenog trenutka može biti neizmjerno.

Da, oproštaj može biti bolan. Čuvanje uspomena može biti bolno. Ali roditeljima koji to žele treba omogućiti da pronađu vlastiti način da se oproste od bebe i da je sačuvaju u svojoj obiteljskoj priči. Ne postoji jedan ispravan način. Postoji potreba da roditelji budu viđeni, poštovani i podržani u onome što im je važno.

Govorimo o bebi koja više nije s nama. Nemojmo je zaboraviti.

Beba koja više nije s nama jest bila tu. Živjela je ovaj život, koliko god to kratko bilo. Ostavila je trag u životima svojih roditelja, često vrlo dubok i značajan. I zaslužuje biti viđena i pamćena.

To ne znači da trebamo nametati razgovor o bebi roditeljima koji to ne žele ili za to još nisu spremni. Ali ako smo bliski obitelji koja je doživjela gubitak, možemo čuvati uspomenu na njihovo dijete. Možemo zapamtiti njezino ili njegovo ime, ako su ga roditelji odabrali. Možemo se sjetiti važnih datuma. Možemo biti tu kada požele pričati o svojoj bebi.

Ponekad je dovoljno da mama zna kako ne mora paziti na to hoće li spominjanjem svoje bebe rastužiti druge. Da ne mora prešutjeti svoje iskustvo kako bi svima oko sebe olakšala. Da njezino dijete ima mjesto u njezinu životu i da je u redu govoriti o njemu.

I za kraj…

Ne možemo promijeniti ono što se dogodilo. Ne možemo roditeljima vratiti njihovu bebu. Ne možemo pronaći riječi koje će izbrisati bol ili učiniti da sve ponovno bude kao prije.

Ali možemo promijeniti ono što se događa nakon gubitka.

Možemo prestati šutjeti. Možemo naučiti ostati uz nekoga tko pati, čak i kada ne znamo što bismo rekli. Možemo pružiti podršku bez požurivanja, bez uspoređivanja i bez očekivanja da se netko što prije vrati na staro.

Možemo se sjetiti da se iza svakog gubitka nalazi obitelj čiji se život promijenio.

 

View this post on Instagram

 

A post shared by Supermame (@supermame.hr)

Mama koja se možda smije, radi, brine o djeci i nastavlja živjeti, a istodobno nosi svoju tugu. Tata koji možda ne govori mnogo, ali i sam treba prostor za ono što proživljava.

I možemo im pokazati da nisu zaboravljeni.

Jer roditelji koji su izgubili bebu ne trebaju da ih spasimo od njihove tuge. Trebaju da ih vidimo. Da priznamo ono što im se dogodilo. Da im damo prostor da tuguju, da se sjećaju, da ponovno pronađu oslonac i da nastave živjeti, ne morajući pritom ostaviti svoje dijete iza sebe.

Možda ne možemo učiniti da njihov svijet ponovno bude isti. Ali možemo učiniti da u njemu ne budu sami.

Fotografije: unsplash.com, pexels.com

Objava kako biti uz roditelje koji su izgubili bebu u trudnoći? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko zaista poznajemo vlastito tijelo – i znamo li prepoznati promjene koje nam ono svakodnevno šalje? O intimnom zdravlju žena još uvijek se često govori tiho, s nelagodom ili tek onda kada se pojavi problem. Upravo zato važno je otvoreno razgovarati o temama poput vaginalne suhoće, iscjetka, ponavljajućih infekcija, nelagode nakon poroda, pada libida, ali i hormonalnih promjena koje dolaze s perimenopauzom.

Na ta i brojna druga pitanja naših čitateljica odgovara mag. Marijana Piskulić-Radionov, voditeljica edukacijskog centra u Mandis Pharmu.

“Rodila sam prije 6 mjeseci vaginalnim porodom i još uvijek osjećam nelagodu.”

Nelagoda nekoliko mjeseci nakon poroda nije rijetka i može biti dio normalnog oporavka tijela. Iako je porod prirodan proces, za organizam predstavlja veliki fizički napor. Mišići trupa i zdjeličnog dna nakon trudnoće i poroda mogu biti oslabljeni, zbog čega se može javiti osjećaj pritiska, težine ili nelagode u području zdjelice. Ako dojite, niža razina estrogena može uzrokovati da sluznica rodnice bude tanja, suša i manje elastična, što može dovesti do suhoće, peckanja ili nelagode i boli tijekom spolnog odnosa.

Također, ožiljci nakon reza međice (epiziotomije) ili carskog reza mogu biti osjetljivi neko vrijeme. Njihovo cijeljenje i postupno remodeliranje tkiva može trajati i do godinu dana. Ako nelagoda traje, pogoršava se ili vas ometa u svakodnevnom životu ili spolnim odnosima, preporučljivo je javiti se ginekologu kako bi se procijenilo treba li dodatna pomoć u oporavku.

“Je li normalno da imam puno manje vlažnosti  nego prije?”

Da, promjene u vaginalnoj vlažnosti su uobičajene. Vlažnost rodnice prirodno se mijenja tijekom menstrualnog ciklusa, ali i ovisno o životnom razdoblju i različitim okolnostima. Na nju mogu utjecati hormonalne promjene, stres, umor, nedostatak sna, lijekovi, kontracepcija, dojenje i brojni drugi čimbenici. Nakon poroda, osobito tijekom dojenja, niža razina estrogena može biti jedan od razloga izraženije suhoće rodnice. Ako suhoća traje dulje vrijeme ili uzrokuje peckanje, iritaciju, bol ili nelagodu tijekom spolnog odnosa, dobro je potražiti uzrok i razgovarati s ginekologom.  Za ublažavanje tegoba danas su dostupni različiti proizvodi, poput vaginalnih gelova i vaginaleta, koji mogu pomoći u hidrataciji sluznice i smanjenju osjećaja suhoće i nelagode.

“Kako mogu znati je li moj vaginalni iscjedak normalan ili je znak infekcije, čini mi se da ga ima previše?”

Količina iscjetka stalno se mijenja pod utjecajem hormona, pa je pojačano lučenje sasvim normalno na sredini ciklusa (tijekom ovulacije), u trudnoći, zbog stresa ili seksualnog uzbuđenja. Problem nastaje tek kada se, uz količinu, promijene i druge karakteristike. Znak za uzbunu i moguću infekciju je iscjedak koji postane izrazito gust i grudast (poput svježeg sira), sivkast, žut ili zelen te ako poprimi neugodan miris koji podsjeća na ribu ili kvasac. Ako uz to osjećate intenzivan svrbež, primijetite crvenilo i/ili peckanje pri mokrenju ili odnosu, vjerojatno je da je  prirodna ravnoteža vaše flore je narušena. U ljekarni možete kupiti brzi kućni test koji će vam okvirno pokazati radi li se o gljivičnoj ili bakterijskoj infekciji. Ako test pokaže odstupanja, ili ako su simptomi vrlo neugodni, potražite savjet ljekarnika i  ginekologa.

“U 40-ima sam i gubim libido. Što da napravim?”

Ulaskom u četrdesete godine dolazi do  hormonalnih “vrtuljaka” – razine estrogena i testosterona počinju divljati i padati, što izravno i snažno utječe na gašenje libida, a često donosi i popratnu pojavu poput suhoće rodnice, koja dodatno stvara nelagodu kod odnosa. Spolna želja nikada nije ravna crta,  prirodno oscilira pod utjecajem hormona, svakodnevnog stresa, kroničnog umora, kvalitete odnosa s partnerom pa čak i lijekova koje uzimate u terapiji.

Važno je osvijestiti promjenu i ne sramiti govoriti o promjeni. Pad libida nije bolest, to je fiziološka pojava koja je promjenjiva.  Prvi i najvažniji korak je otvoren razgovor s partnerom. Iskrena komunikacija smanjuje pritisak i osjećaj krivnje, jer problem nije u nedostatku ljubavi, već u biologiji. Sljedeći korak je stručna podrška. Posjetite svog ginekologa kako biste provjerili hormonalni status, a u ljekarni potražite individualni savjet. Danas postoje izvrsni, provjereni biljni preparati i adaptogeni (poput mace, sibirskog ginsenga , damiane) koji su mnogim ženama donijeli olakšanje. Vaše tijelo samo prolazi kroz novu fazu, a uz pravi pristup, strpljenje i malo podrške, ponovno možete postići ravnotežu.

“Kako razlikovati PMS od simptoma perimenopauze?”

PMS i perimenopauza dijele slične simptome, ključna je razlika u tome što PMS dolazi i odlazi s mjesečnicom, dok je perimenopauza stalni hormonalni vrtuljak. Predmenstrualni sindrom (PMS) javlja se isključivo u drugoj fazi mjesečnog ciklusa, kada hormoni dosežu svoj pik pa nagli pad. Pad estrogena povlači za sobom i pad serotonina – hormona zaduženog za stabilno raspoloženje. Javljaju se razdražljivost, bolnost dojki, glavobolje i neugodna nadutost. Čim prokrvarimo, započinje novi ciklus, estrogen ponovno polako raste, a s njim se vraćaju osjećaj olakšanja i zadovoljstva.

U perimenopauzi su ti hormonalni usponi i padovi prisutni stalno pa se žena može osjećati kao da je u neprekidnom PMS-u, bez obzira na to koji je dan u mjesecu. Osim tog osjećaja stalne napetosti, perimenopauzu prate i vrlo specifični znakovi koje donosi trajniji pad hormona: iznenadni valovi vrućine (valunzi), izražena nesanica, suhoća rodnice te drastičan pad libida. Prepoznavanje ovih razlika prvi je korak u traženju prave podrške ljekarnika i liječnika kako biste svom tijelu vratili prijeko potrebnu ravnotežu.

“Koliko često bih zapravo trebala ići na ginekološki pregled ako nemam nikakve simptome?”

Ako nemate nikakve simptome, na ginekološki pregled koji uključuje ultrazvuk i PAPA test trebate ići jednom godišnje. Prvi pregled preporučuje se nakon prvog spolnog odnosa ili nakon 21. godine ako niste spolno aktivni. Najbolje vrijeme za pregled je u prvoj polovici menstrualnog ciklusa, točnije od 8. do 12. dana ciklusa (brojeći od prvog dana zadnje menstruacije). Ipak, ovaj redoviti ritam ne vrijedi ako primijetite promjene poput bolova, poremećaja u menstrualnom ciklusu, krvarenja izvan njega, promjena u iscjetku ili ako potvrdite trudnoću – u tim situacijama pregled se trebate obaviti odmah, bez odgađanja.

“Kako znati  jesam li u perimenopauzi ako još uvijek imam menstruaciju?”

Da, moguće je biti u perimenopauzi i još uvijek imati menstruaciju. Činjenica da još imate menstruaciju ne znači da niste u perimenopauzi. Perimenopauza je prijelazno razdoblje u kojem jajnici još uvijek rade i ovulacije se mogu događati, ali razina hormona počinje značajno oscilirati. Zbog toga se mogu izmjenjivati ciklusi u kojima dolazi do ovulacije i oni u kojima je ciklus anovulatoran, odnosno bez ovulacije. Promjene se najčešće primijete upravo na menstruacijama. Ciklusi postaju neredoviti, kraći ili dulji, a krvarenja mogu biti obilnija ili oskudnija nego ranije. Na perimenopauzu mogu upućivati i druge promjene, poput valunga, noćnog znojenja, poremećaja spavanja, promjena raspoloženja ili vaginalne suhoće. Menopauza se potvrđuje tek nakon 12 uzastopnih mjeseci bez menstruacije.

“Koristiti intimne gelove ili ne?”

Za održavanje higijene vanjskog intimnog područja dovoljno je  pranje mlakom vodom i gelom prilagođenog pH namijenjenog intimnoj njezi. Upotreba neodgovarajućih proizvoda može uzrokovati iritaciju, suhoću i narušavanje prirodne ravnoteže intimnog područja.

Tijekom menopauze, zbog smanjene razine estrogena, dolazi do promjena na sluznici rodnice i vanjskom intimnom području. Sluznica može postati tanja, manje elastična i osjetljivija, uz smanjenu vlažnost, što može uzrokovati vaginalnu suhoću, svrbež, peckanje, nelagodu i bol tijekom spolnog odnosa. Za ublažavanje vaginalne suhoće preporučuje se primjena vaginalnih gelova za ovlaživanje koji se koriste redovito neovisno o spolnoj aktivnosti, te lubrikanata tijekom spolnog odnosa radi smanjenja trenja i nelagode.

Vaginalna suhoća nije isključivo problem žena u menopauzi, već se može pojaviti u bilo kojoj životnoj dobi. Upotreba intimnih gelova za vlaženje može ublažiti simptome vaginalne suhoće, smanjiti osjećaj nelagode, peckanja i iritacije.

“Infekcije mi se non stop vraćaju sve sam probala…”

Ako vam se vaginalne infekcije stalno vraćaju, važno je otkriti razlog.

Ponavljajuće infekcije mogu biti posljedica dugotrajnog poremećaja vaginalne flore, oslabljene otpornosti organizma, ponavljanih bolesti ili infekcije koja nije u potpunosti izliječena. Ako imate partnera, također je važno razmotriti mogućnost da je on nositelj infekcije bez izraženih simptoma. Preporučujem pregled kod ginekologa i ciljane vaginalne briseve kako bi se utvrdilo o kojoj se točno infekciji radi i prema tome odredila odgovarajuća terapija. Ako se utvrdi potreba, i partner bi trebao napraviti odgovarajuću obradu.

Uz liječenje je važno poraditi i na obnovi vaginalne flore te općoj otpornosti organizma, primjerice uz odgovarajuće probiotike koje će Vam preporučiti Vaš ljekarnik na individualnom savjetovanju.

“Može li se suhoća zadržati i nakon vraćanja ciklusa (nekoliko ciklusa) ili bi se tu o nečem drugom moglo raditi?”

Da, suhoća rodnice može potrajati i nakon što se menstruacijski ciklus ponovno uspostavi. Ako ste nedavno rodili i još uvijek dojite, razina hormona može biti promijenjena i nekoliko mjeseci nakon povratka menstruacije. Zbog toga se može javiti ili zadržati osjećaj suhoće, čak i ako ste već imali nekoliko ciklusa. Na vlažnost rodnice utječu hormonske oscilacije, a tijekom dojenja razina estrogena može biti niža, što može utjecati na sluznicu.

Ako nemate simptome koji bi upućivali na infekciju, poput svrbeža, peckanja, neugodnog mirisa ili neuobičajenog iscjetka, suhoća najčešće nije razlog za zabrinutost. Možete si pomoći preparatima za vlaženje rodnice, poput vaginalnih gelova ili vaginaleta, a kod spolnog odnosa i odgovarajućim lubrikantom.

Ako suhoća traje dulje vrijeme, pogoršava se ili uzrokuje bol tijekom odnosa, ipak je preporučljivo napraviti ginekološki pregled kako bi se isključili drugi mogući uzrok.

“Postoji li nešto s čime se može tretirati ožiljak iznutra? Mislila sam da se radi o suhoći nakon poroda, ali uz nekolicinu isprobanih lubrikanata počinjem misliti da je ožiljak razlog nelagode pri odnosu.”

Da, moguće je da nelagoda pri odnosu nakon poroda nije samo posljedica suhoće, nego i ožiljnog tkiva, osobito ako je bilo pucanja međice, epiziotomije ili šivanja. Ožiljak može biti zategnut, osjetljiv ili boljeti pri penetraciji, čak i kada je rana izvana potpuno zacijelila. U takvoj situaciji lubrikant može pomoći ako je problem suhoća, ali neće riješiti bol koja dolazi od samog ožiljka.

Preporučila bih pregled kod ginekologa kako bi se procijenilo kako je ožiljak zacijelio i postoji li područje koje je bolno ili zategnuto. Ovisno o nalazu, mogu pomoći lokalna terapija za sluznicu, nježna masaža ožiljka nakon potpunog cijeljenja, fizioterapija mišića zdjeličnog dna, a kod izraženijih problema postoje i drugi načini liječenja. Nije dobro samostalno tretirati unutarnji ožiljak bez pregleda.

“Brak bez seksa. Jesam li jedina koja ima odličan brak bez seksa i da sam zadovoljna takvim odnosom? Muž mi je nježan, odličan otac, brine o obitelji i odlično se slažemo.”

Nekim je parovima seksualna bliskost vrlo važan dio odnosa, dok je drugima puno važnija nježnost, , razgovor, međusobno poštovanje i osjećaj sigurnosti.

Ako ste oboje zadovoljni svojim odnosom i nedostatak seksa vam ne predstavlja problem, nema ničeg pogrešnog u tome. Ako se, međutim, kod jednog partnera s vremenom pojavi potreba za seksualnom bliskošću, tada je važno o tome otvoreno razgovarati zato što se potrebe ljudi tijekom života mogu mijenjati, a da bi odnos funkcionirao potrebno je da su obje strane zadovoljne.

S druge strane fiziološke prednosti seksualnog zbližavanja donose brojne benefite za obje strane. Znanstveno je dokazano smanjenje stresa koje je povezano sa otpuštanjem endorfina, oksitocina, bolji san i raspoloženje, definitivno ojačavanje bliskosti sa partnerom. Seksualna aktivnost kod žena može pomoći u održavanju prokrvljenosti i elastičnosti vaginalnog tkiva. To može biti posebno relevantno tijekom razdoblja hormonskih promjena, primjerice u perimenopauzi i menopauzi. Neka istraživanja povezuju učestaliju ejakulaciju s određenim zdravstvenim ishodima, primjerice manjim rizikom od raka prostate kod muškaraca.

“2 godine od poroda (puno šavova nakon epiziotomije) depilacija i rast dlačica nakon postalo jako iritantno, zašto? Rješenje?”

Bol i zatezanje na mjestu ožiljka od epiziotomije čak dvije godine nakon poroda nisu rijetkost, jer ožiljno tkivo ima znatno manju elastičnost od zdravog tkiva, a natezanje kože i čupanje dlaka tijekom depilacije dodatno iritiraju osjetljive živčane završetke. Privremeno izbjegavajte čupanje dlačica voskom, brijanje te razmislite o laserskoj epilaciji.

“Kćerka od 16 godina ima dečka već duže vrijeme. Kako s njom razgovarati o zaštiti i seksu, da se ne uvrijedi?”

Vjerujem da ste razvili dovoljno kvalitetan odnos s kćerkom i da će ukoliko joj priđete potpuno opušteno i bez predrasude,prihvatiti razgovor o seksu kao i o svakoj drugoj svakodnevnoj temi.

Fokusirajte se na zdravlje, ne na zabrane. Razgovor o rizicima (trudnoća i spolno prenosive bolesti) trebao bi zvučati kao kao edukacija o njezinoj autonomiji i tijelu. Pristupite njezinim osjećajima s poštovanjem, slušajte što govori i dajte joj prostora.

Ako nakon čitanja ovih odgovora prepoznate neko od pitanja ili tegoba s kojima se i same susrećete, nemojte ih ignorirati niti se ustručavati potražiti savjet. U Mandis Pharmu dostupno je besplatno Savjetovalište za žene, gdje možete dobiti individualan savjet i podršku stručne osobe. Savjetovalište se nalazi u samom centru Zagreba, na adresi Trg Republike Hrvatske 8.

Fotografije: Marko Tomić, Pexels

Objava o ovome žene googlaju u tišini: stručnjakinja odgovara na najintimnija pitanja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad radite s bebama, puno razgovarate i s roditeljima. O trudnoći i porodu, o tome kako se beba kreće i što ih brine. Ali vrlo brzo dođe i do pitanja jesu li dovoljno radili s bebom. Upravo me taj dio zabrinjava. Posebno kada pred sobom imam mamu koja uz teškoće s hranjenjem, grčeve i neispavanost već misli da ne radi dovoljno. Zato mi je najvažnije saslušati jer previše puta vidim majke kojim je potrebna dodatna podrška. Kao neurorazvojna fizioterapeutkinja želim da roditelji mogu biti sa svojom bebom bez osjećaja da su stalno na ispitu.

Evo sedam rečenica zbog kojih smatram da trebamo promijeniti način na koji razgovaramo s roditeljima i komuniciramo na društvenim mrežama.

1. „Jesam li kriva jer nisam radila baby handling?”

Baby handling svakodnevno koristim u radu i pokazujem ga roditeljima. Njime kroz svakodnevne situacije možemo podržati bebin razvoj. Ali nije mi prihvatljivo da se roditelji zbog toga boje uzeti vlastito dijete u ruke. Da mi sa strahom pokazuju kako ga podižu, očekujući da ću im reći što su sve napravili pogrešno. Ne očekujem da usred noći ili dok vadite bebu iz kolica koristite baby handling. Važno je sigurno prihvatiti bebu i prilagoditi se njezinim mogućnostima. To što bebu niste svaki put podignuli preko boka samo po sebi neće uzrokovati teškoće u razvoju. Smisao mojih uputa je da budete sigurniji dok brinete o bebi, ali i da pritom ne zaboravite brinuti o sebi.

2. „Koje vježbice trebamo raditi, čisto preventivno?”

Beba ima mjesec dana, roditelji već vježbaju i pitaju treba li dodati još nešto. A još nismo ni procijenili postoji li potreba za vježbanjem. Mamama želim reći: POMALO. Ne morate odmah uvoditi program vježbanja. Uz procjenu možemo proći smjernice za svakodnevicu i vidjeti treba li bebi vježbanje. Ako vas nešto brine ili imate preporuku liječnika, ne čekajte određenu dob za javljanje. Za svakodnevicu su korisne kratke prilike za boravak na trbuhu. Kroz nošenje i obraćanje s različitih strana dajte joj priliku da gleda u oba smjera. Ako stalno bira istu stranu ili se teško okreće na drugu, pitajte za savjet. Neće svaka beba nakon procjene dobiti popis vježbi. Nekad je dovoljno samo nekoliko smjernica, poput drukčijeg postavljanja igračke ili omogućavanja više slobodnog kretanja. Smeta mi ta poruka da sve bebe moraju imati program vježbanja jer roditelji tada običnu igru doživljavaju kao nešto nedovoljno, iako upravo kroz igru beba dobiva priliku za kretanje i istraživanje. A treba joj dati vremena da nešto i sama isproba.

3. „Beba moje prijateljice već se okreće, a moja još ne.”

Na društvenim mrežama pratite i bebe koje nikada niste upoznali. Vidite da je netko rodio kad i vi, a njihova beba već radi nešto što vaša još ne radi. I lako pomislite: sigurno su više vježbali. Onda čekate baš tu jednu vještinu i prestanete primjećivati sve ostalo što vaše dijete radi. Dob i razvojne smjernice imaju svoju svrhu. Ali usporedba s drugima nije dovoljna za zaključak da vaša beba kasni. Gledajte kako se kreće, što pokušava i napreduje li kroz vrijeme.

Nemojte dopustiti da vam dijagnozu određuju društvene mreže i „stručnjaci” koji dijete nisu procijenili, ali isto tako ne odgađajte javljanje ako vas nešto brine.

4. „Na Instagramu ili TikToku sam vidjela da ovo moramo raditi.”

Na društvenim mrežama stvarno ima korisnih informacija i sama ih tamo dijelim. Iz videa s društvenih mreža ne možemo znati treba li vašoj bebi prikazana vježba, odgovara li njezinim mogućnostima i što njome možemo postići. To što se pokazuje na bebi iste dobi nije dovoljno. Posebno mi smetaju objave koje prvo objasne što sve može poći po zlu, a zatim ponude program koji bi to trebao riješiti. Razumijem roditelje: ako mislite da o tome ovisi razvoj vašeg djeteta, naravno da ćete pokušati napraviti sve. Zato razlikujmo ideju za igru od terapijske preporuke. Za preporučene vježbe trebate dobiti objašnjenje zašto su potrebne i kako ih izvoditi. I slobodno prestanite pratiti sadržaj zbog kojeg se nakon svake objave osjećate sve nesigurnije.

5. „Plače na trbuhu, ali moramo odraditi minute.”

Boravak na trbuhu dok je beba budna i pod nadzorom važan je za motorički razvoj. Ali roditelju kojem beba svaki put plače treba pokazati kako joj olakšati taj položaj. Da je treba stavljati na trbuh, to već zna. Možemo pokušati u kraćim intervalima, kada je beba odmorna i raspoložena. Možemo je staviti na svoja prsa za početak, a postoje i razni drugi položaji da bebi i roditelju bude manje stresno. Vrijeme postupno povećavamo kako bebi postaje lakše. Ako se jako uznemiri, napravite pauzu i umirite je. Ako joj je položaj uporno izrazito težak ili djeluje bolno, potražite stručni savjet. Želim da roditelji kod kuće imaju nešto korisnije od upute da „moraju vježbati”.

6. „Posjedamo je da nauči sjediti.”

Zvuči logično da će beba naučiti sjediti tako da je stavljamo u taj položaj. Međutim, održavati sjedeći položaj i samostalno doći u njega dvije su različite vještine. Zato me, osim sjedenja, zanima kako se beba kreće i prelazi iz jednog položaja u drugi. Sjedenje među jastucima ne bih preporučila kao način učenja sjedenja. Važno je ostaviti dovoljno prilika za kretanje na podlozi, umjesto da bebu stalno zadržavamo u položaju u koji smo je mi postavili. Ponudite igračku sa strane i kroz igru potaknite okretanje i posezanje. Pričekajte što će beba napraviti i pomozite ako treba.
To ne znači da je svako sjedenje uz primjerenu potporu zabranjeno. Važne su djetetove sposobnosti, svrha položaja i eventualne individualne preporuke.

7. „Imam osjećaj da ne radim dovoljno s njom.”

Ova me rečenica posebno pogodi jer iza nje gotovo uvijek stoje roditelji koji se već jako trude. Uz hranjenje, presvlačenje, uspavljivanje, neispavanost i ostale životne obveze, sad još razmišljaju potiču li dovoljno motoriku, govor i osjete. Jesu li kupili dobru igračku i igra li se beba s njom na pravi način? A onda im netko na društvenim mrežama objasni da sve to nije dovoljno i da trebaju upisati neki program. Takvo nabijanje krivnje roditeljima mi je nedopustivo. Razgovor tijekom presvlačenja, pjevanje, gledanje slikovnice i igra na podlozi vrijedne su aktivnosti. Kada oponašate bebino glasanje pa pričekate odgovor, već ste u interakciji. Ne morate za to imati posebne pripreme niti svake minute nuditi nešto novo. Možete pustiti bebu da istražuje igračku dok ste pokraj nje.
Naravno da postoje djeca kojoj trebaju ciljane vježbe i dodatna podrška. Ali ni tada ne pomaže osjećaj da nikad nije dovoljno. Roditelju treba jasan i izvediv dogovor sa stručnjakom, prilagođen djetetu i obiteljskoj svakodnevici.

Trebalo bi nešto promijeniti. Mislim i na našu odgovornost kao stručnjaka. Trebalo bi više paziti kako se ponašamo na društvenim mrežama, što objavljujemo i što roditelji iz naših poruka zaključuju. Pogotovo jer smo došli do toga da se roditelj ispričava zato što se sa svojom bebom taj dan „samo igrao”.

Ako dijete treba terapiju, važno je to prepoznati i osigurati mu je. Ako izgubi vještinu koju je već imalo, ne napreduje ili roditelji primjećuju nešto što ih brine, treba se javiti na procjenu. Mi kao stručnjaci trebamo znati kada je potrebna terapija, a kada podrška i procjena. Roditelji imaju pravo pitati zašto nešto preporučujemo, što time želimo postići i zašto to treba baš njihovu djetetu. Zaslužuju razumljiv odgovor i objašnjenje.

Roditeljski strah ne bi smio biti način prodaje usluge, a krivnja ono što roditelj ponese kući nakon procjene.

Želim da roditelji razumiju svoju bebu, prepoznaju što već rade dobro i znaju kome se javiti ako ih nešto zabrine.

kupujemo li bebama previše pomagala? evo što im zapravo treba

Objava rečenice koje najčešće čujem od roditelja – i zašto me zabrinjavaju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Premalo vode, jednolična prehrana, stres, loš san, obroci s nogu i probiotik kojeg se sjetimo tek kada nam zatreba. Zvuči poznato? Iako o mikrobiomu danas znamo više nego ikada, u svakodnevnom životu često ponavljamo iste navike koje ne doprinose našoj rutini brige o probavi. Umjesto pitanja “Koji je najbolji probiotik?”, možda je korisnije pitati se: “Što mi zapravo treba?”. Upravo je to bilo pitanje u središtu druge Dietpharmove radionice posvećene zdravlju crijeva, probioticima i navikama koje svakodnevno mogu utjecati na naš probavni sustav. Na radionici su se otvorila pitanja koja se tiču svakodnevice – od prehrane, stresa i sna do putovanja, užurbanog životnog ritma i načina na koji biramo probiotike. Umjesto klasičnog predstavljanja proizvoda, Dietpharm je temu probiotika približio kroz razgovor, interakciju i praktične savjete, a poseban naglasak stavljen je na ideju da briga o mikrobiomu ne mora biti još jedna velika promjena u životu. Ponekad je dovoljno početi s malim, održivim koracima.

Hranimo se zdravo, ali zaboravljamo na raznolikost

Možemo paziti na prehranu, birati zdrave namirnice i opet iz dana u dan jesti gotovo iste stvari. Raznolikost je zato važna navika. Povrće, voće, cjelovite žitarice i druge namirnice bogate vlaknima trebale bi imati svoje mjesto u raznovrsnoj prehrani. Upravo se važnost vlakana posebno istaknula i na radionici – određene vrste vlakana djeluju kao prebiotici, odnosno služe kao hrana korisnim bakterijama i podržavaju njihov rast i aktivnost. Jednostavan prvi korak može biti upravo – proširiti ono što se nalazi na našem tanjuru. I tu priča o mikrobiomu počinje puno prije nego što posegnemo za probiotičkim pripravkom.

Probiotici, prebiotici i sinbiotici – što je zapravo što?

Na radionici se posebno pojasnila i razlika između pojmova koji se sve češće spominju kada govorimo o zdravlju crijeva. Probiotici su živi mikroorganizmi koji, kada se unesu u odgovarajućoj količini, mogu imati koristan učinak na zdravlje. Prebiotici su, s druge strane, neprobavljiva vlakna koja služe kao „hrana” korisnim bakterijama, poput fruktooligosaharida (FOS). Sinbiotici pak označavaju kombinaciju probiotika i prebiotika, zajednički djeluju na poticanje rasta i aktivnosti korisnih bakterija u crijevima. Razumijevanje te razlike važno je kako bismo o brizi za mikrobiom razmišljali šire – ne samo kroz probiotički pripravak, već i kroz prehranu koja podržava korisne bakterije.

Probiotik uzimamo nasumično

Ako probiotik biramo zato što ga koristi prijatelj, vidjeli smo ga na društvenim mrežama ili je jednostavno bio prvi na polici, možda je vrijeme da promijenimo pristup. Različite formulacije namijenjene su različitim potrebama. Dietpharm PROBalans® Daily namijenjen je svakodnevnoj probavnoj rutini i može biti dio jednostavne svakodnevne navike. Ako želimo probiotik uklopiti u svoj dan, upravo je kontinuitet jedan od najvažnijih elemenata – pronaći rutinu koje se možemo držati.

Zaboravljamo da se naše potrebe mijenjaju

Nije svaki dan isti. Putujemo, mijenjamo prehranu, prolazimo kroz stresna razdoblja, uzimamo antibiotike ili jednostavno imamo razdoblja kada nam je rutina potpuno drugačija.

U takvim situacijama posebno je važno pogledati što određeni probiotički pripravak zapravo sadrži. PROBalans® OmniBoost donosi kompletniju formulaciju s dodatkom kvasca Saccharomyces boulardii, uz probiotičke kulture. Riječ je o naprednoj probiotičkoj i multinutritivnoj formuli za podršku zdravlju crijeva, imunitetu i metabolizmu energije.

Mikro­biom nije samo priča o probavi

Kada kažemo probiotik, većina prvo pomisli na crijeva. No mikrobiota postoji i u drugim dijelovima organizma, a kod žena je važna i vaginalna mikrobiota. Zato postoje i probiotički proizvodi formulirani za specifične potrebe. PROBalans® OmniFlora namijenjena je djevojkama starijima od 14 godina i ženama, a sadrži šest imenovanih sojeva laktobacila u kombinaciji s mio-inozitolom, magnezijem i vitaminom B6. To je dobar podsjetnik da kod odabira probiotika nije dovoljno pitati samo “koji probiotik?”, već i za koga, za koju potrebu i što točno sadrži?

Od zdravih navika očekujemo previše – i prebrzo odustanemo

Jedan od najvećih problema sa zdravim rutinama je što ih često zamišljamo kao potpunu transformaciju života. Od ponedjeljka nema šećera. Od sutra treniramo svaki dan. Od danas pijemo tri litre vode. I naravno – sve ćemo to raditi savršeno. Problem je što takav entuzijazam često traje kraće od samog tjedna. Zato je možda bolja ideja početi puno jednostavnije.

30 dana za male promjene

Upravo na toj ideji temelji se Dietpharmov 30 dana izazov – koncept koji brigu o mikrobiomu pretvara u niz malih svakodnevnih koraka. Ne radi se o tome da tijekom 30 dana živimo savršeno, nego da postanemo svjesniji svojih navika. Jedan dan više raznolikosti na tanjuru. Drugi dan više vode. Više kretanja. Kvalitetniji san. Manje preskakanja obroka. Više vremena za odmor. A probiotički pripravak može biti jedan od elemenata te rutine, ovisno o individualnim potrebama.

Dobre bakterije + dobre navike

Dietpharm upravo zato svoju probiotičku ponudu promatra kroz različite potrebe, a ne kroz princip “jedan proizvod za sve”. PROBalans® Daily za svakodnevnu probavnu rutinu, PROBalans® OmniBoost s dodatkom Saccharomyces boulardii za kompletniju formulaciju te PROBalans® OmniFlora za potrebe intimnog zdravlja žena dio su iste šire priče – kako probiotičku rutinu učiniti smislenim dijelom svakodnevice. Jer probiotik sam po sebi nije zamjena za raznoliku prehranu, kretanje, san i brigu o sebi. Ali može biti jedan od elemenata dobro osmišljene rutine.

Možda zato najbolja odluka nije ona “od ponedjeljka mijenjam sve”, nego ona puno jednostavnija, danas ću napraviti jednu malu stvar bolje nego jučer. A ako to ponovimo 30 dana? Možda upravo tada nastaje navika. 30 dana. 30 malih koraka. Za bolju rutinu i bolji odnos prema svom mikrobiomu.

Posjetite: https://30danaizazov.com/ .

Sve informacije o proizvodima i mogućnostima narudžbe dostupne su na www.dietpharm.hr.

Objava mislite da brinete o svojim crijevima? ovo su greške koje možda radite svaki dan pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nakon Zagreba, Karlovca i Splita, izložba „Nevidljiva“ otvorena je u Galeriji Kulturnog centra Osijek, gdje do 19. listopada donosi stvarne priče žena i majki te otvara prostor za razgovor o onim dijelovima majčinstva koji najčešće ostaju izvan pogleda javnosti.

U ponedjeljak navečer, 5. listopada, Galerija Kulturnog centra Osijek bila je mjesto susreta, razgovora i osobnih priča. Izložba „Nevidljiva“, projekt portala Supermame.hr i fotografkinje Ane Surač, u Osijek je donijela fotografije i iskrene ispovijesti majki koje progovaraju o iskustvima koja često ostaju skrivene iza svakodnevice.

„Nevidljiva“ nije izložba o savršenom majčinstvu. Ona govori o stvarnom životu – o iscrpljenosti, preopterećenosti, gubitku sebe, promjenama koje majčinstvo donosi, bolesti, gubitku i svim onim trenucima koje društvo često ne vidi ili ih jednostavno očekuje od žene kao nešto što se podrazumijeva. Upravo je to bila i početna ideja projekta kojeg su Supermame pokrenule 2024. godine.

Umjesto još jedne idealizirane priče o majčinstvu Nevidljiva otvara prostor za ono što se često prešućuje.

„Kada smo pokrenule Supermame, i same smo tražile prostor u kojem možemo iskreno govoriti o majčinstvu. O stvarima koje nas bole, koje nas mijenjaju i o kojima tada nismo imale s kim razgovarati. Nevidljiva je nastavak te iste ideje – da ono što se događa ženama ne ostane neizgovoreno“, istaknula je Martina Friganović, suosnivačica Supermama.

Fotografkinja Ana Surač kroz objektiv nije tražila savršenu fotografiju majke, već trenutak koji govori više od tisuću riječi. Svaka fotografija prati osobnu priču i podsjeća da iza svakog osmijeha, svakog dana i svake majke postoji iskustvo koje ne možemo uvijek vidjeti.

„Iza svake fotografije stoji stvarna žena i stvarna priča. To nam je od početka bilo najvažnije. Željele smo da žene koje će pogledati izložbu u nekoj od tih priča prepoznaju sebe, ali i da svi ostali možda prvi put zastanu i razmisle o onome što majke svakodnevno nose“, kaže Sonja Švajhler, suosnivačica Supermama.

Jedna od važnih poruka izložbe upravo je pitanje što se događa sa ženom kada postane majka. Društvo često očekuje da će se vratiti na ono što je bila prije, dok iskustvo majčinstva ženu nepovratno mijenja.

Nevidljiva zato ne govori samo o majkama, nego i o potrebi da ih kao društvo bolje vidimo, čujemo i podržimo.

Osječko otvorenje tako je postalo još jedna prilika da se o majčinstvu govori bez uljepšavanja i bez potrebe da se bilo što skriva. Jer majčinstvo nije jedna priča, a iza slike „supermame“ često postoji žena koja je umorna, ranjiva, izgubljena, hrabra, snažna – ili sve to istovremeno.

Nakon Zagreba, Karlovca i Splita, „Nevidljiva“ tako nastavlja svoje putovanje i u Osijeku otvara prostor za razgovor koji ne bi trebao završiti zatvaranjem izložbe.

Izložba „Nevidljiva“ može se pogledati u Galeriji Kulturnog centra Osijek do 19. listopada 2026. Ulaz je slobodan.

Pozivamo sve  – majke, očeve, roditelje, buduće roditelje, članove obitelji, prijatelje i sve one koji žele bolje razumjeti iskustvo majčinstva – da dođu, pogledaju fotografije, pročitaju priče i zastanu na trenutak.

Možda ćete u njima prepoznati sebe. A možda nekoga koga poznajete.

Hvala partnerima koji su prepoznali važnost ove priče

Ovakvi projekti ne nastaju sami i zato posebno zahvaljujemo svima koji su prepoznali važnost izložbe „Nevidljiva“, kao što su Mirta Jukić i Marina Orešković Fumić iz Alegre Kreativnog Centra, žene koje su omogućile da ova priča nastavi putovati Hrvatskom i stigne u Osijek.

Posebno hvala Kulturnom centru Osijek na prostoru i podršci u realizaciji osječkog gostovanja te prijateljima izložbe District Boutique Osijek i La Tela by Mirna Gvajdek.

Jer kada se udružimo oko važnih tema, one više ne mogu ostati nevidljive.

Fotografije: Ivana Gracin

Objava „Nevidljiva“ stigla u Osijek: izložba koja majčinstvu vraća ono što se često ne vidi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Valovi vrućine, noćno znojenje i osjećaj da vaše tijelo odjednom ima vlastita pravila? Menopauza donosi promjene koje nije uvijek lako ignorirati. No postoje žene koje ne žele hormonsku terapiju – i za njih je važno znati koje su mogućnosti, što kaže struka i zašto nije svaki biljni proizvod isti.

Menopauza nije nešto što se događa preko noći. Ipak, ponekad se tako čini. Jednog dana bez problema spavate, a već sljedećeg budite se usred noći jer vam je prevruće. Omiljena košulja odjednom nije najbolji izbor za sastanak, a osjećaj da vam je tijelo postalo nepredvidivo može biti jednako frustrirajući kao i sami simptomi.

I dok se o hormonskoj terapiji sve više razgovara otvoreno, neke žene ne žele hormone, neke traže nehormonalne mogućnosti, a neke jednostavno žele prvo istražiti što im je dostupno. Dobra vijest je da informirani izbor postoji. Važno je samo znati razlikovati ono što zvuči prirodno od onoga što je doista ispitano.

Menopauza nije samo stvar raspoloženja – tijelo prolazi kroz stvarne promjene

Tijekom menopauzalne tranzicije dolazi do promjena u razinama ženskih spolnih hormona, a one mogu utjecati na različite sustave u tijelu. Među najčešćim simptomima su valovi vrućine i pojačano znojenje, ali i poremećaji spavanja, promjene raspoloženja te osjećaj umora.

Za neke žene simptomi su blagi i prolazni. Za druge mogu značajno utjecati na svakodnevni život – od koncentracije na poslu do kvalitete sna i osjećaja vlastitog tijela.

Zato je važno ne umanjivati ih rečenicom „to je samo menopauza”. Menopauza jest prirodna životna faza, ali to ne znači da morate trpjeti simptome koji vam otežavaju svakodnevicu.

Ne želite hormone? Upoznajte mogućnosti koje postoje

Hormonska terapija jedna je od mogućnosti za ublažavanje određenih menopauzalnih simptoma, no nije jedini pristup. Ovisno o simptomima, zdravstvenom stanju i osobnim preferencijama, postoje i nehormonalne opcije.

Među njima su i biljni lijekovi, a jedna od biljaka koja se proučava u kontekstu menopauze jest cimicifuga (Cimicifuga racemosa).

Europska agencija za lijekove (EMA) u svojoj monografiji navodi određene pripravke cimicifuge za ublažavanje menopauzalnih tegoba poput valova vrućine i pojačanog znojenja. To ne znači da će svaki proizvod s cimicifugom imati isti učinak – upravo su vrsta pripravka, doza i kvaliteta važni za razumijevanje njegove primjene.

Cimicifuga: što zapravo znamo o ovoj biljci?

Cimicifuga se tradicionalno koristi u kontekstu ženskog zdravlja, a danas je predmet brojnih znanstvenih istraživanja. U kliničkim studijama proučavani su različiti pripravci njezina korijena i podanka, s fokusom na simptome menopauze.

Važno je pritom razumjeti jednu stvar: nije dovoljno da proizvod sadrži biljku – bitno je što točno sadrži i za što je ispitan.

Različiti ekstrakti mogu se razlikovati prema načinu dobivanja, sastavu i količini aktivnih tvari. Zbog toga se rezultati istraživanja jednog pripravka ne mogu automatski prenijeti na sve proizvode koji sadrže cimicifugu.

Europska procjena biljnih lijekova s cimicifugom uzela je u obzir brojna klinička istraživanja, a zaključci se odnose na određene pripravke i njihovu primjenu kod menopauzalnih tegoba.

Biljni lijek ili dodatak prehrani? Razlika je važnija nego što mislite

Na policama ljekarni i trgovina sve je više proizvoda koji obećavaju podršku ženama u menopauzi. No između biljnog lijeka i dodatka prehrani postoji važna razlika.

Biljni lijek nije isto što i dodatak prehrani.

Biljni lijek namijenjen je liječenju ili ublažavanju određenih zdravstvenih tegoba i podliježe regulatornim zahtjevima za lijekove. Kod odobrenog lijeka procjenjuju se njegova kvaliteta, sigurnost i učinkovitost za odobrenu primjenu.

Dodaci prehrani namijenjeni su nadopuni prehrane. Njihova prisutnost na tržištu ne znači da su prošli isti postupak dokazivanja terapijske učinkovitosti kao lijekovi.

Zato, kada tražite pomoć kod menopauzalnih simptoma, nije dovoljno pročitati da proizvod sadrži „prirodne sastojke”. Važno je pogledati je li riječ o lijeku, koja je njegova namjena i postoje li klinički podaci za konkretan pripravak.

Što znači klinički dokaz – i zašto nije svejedno koji proizvod uzimate?

Klinička istraživanja pomažu nam razumjeti može li određeni pripravak ublažiti simptome, u kojoj dozi i uz kakvu sigurnost primjene.

Kod cimicifuge postoje klinički podaci koji podupiru primjenu određenih pripravaka za menopauzalne tegobe. EMA je u svojoj procjeni razmatrala približno 20 kliničkih studija s više od 6.000 žena, a ukupni rezultati upućuju na poboljšanje menopauzalnih simptoma.

Ipak, važno je biti realan: rezultati se odnose na proučavane pripravke, a ne na sve proizvode s istim biljnim sastojkom. Također, znanstveni dokazi nisu jednaki za sve biljne proizvode i sve simptome.

Drugim riječima, prirodno ne znači automatski učinkovito, a biljni lijek ne znači automatski da je prikladan za svaku ženu.

Femiplant: biljni lijek za žene koje traže nehormonalnu opciju

Femiplant® je biljni lijek s klinički dokazano učinkovitom količinom ekstrakta cimicifuge (Cimicifuga racemosa) za ublažavanje simptoma menopauze kao što su naleti vrućine i pojačano znojenje. Posebnost njegove formule je i to što ne sadrži fitoestrogene, a unatoč tome pokazuje klinički dokazanu učinkovitost. Femiplant je namijenjen za primjenu samo u odraslih žena u menopauzi. Preporučena doza su dvije tablete jednom dnevno ili jedna tableta dvaput dnevno – ujutro i navečer – bez obzira na obroke. Primjena ovog lijeka je kroz usta. S obzirom na to da se simptomi ublažavaju produljenom upotrebom, preporučuje se uzimati Femiplant tijekom duljeg razdoblja, ali ne dulje od šest mjeseci bez konzultacija s liječnikom.

Femiplant je biljni lijek

Za žene koje ne žele hormonsku terapiju, važno je znati da postoji mogućnost razgovora s liječnikom ili ljekarnikom o biljnim lijekovima koji imaju jasno definiranu namjenu.

Femiplant se temelji na biljnom sastojku cimicifugi (Cimicifuga racemosa), a njegova je primjena usmjerena na simptome menopauze. Pritom je važno slijediti uputu o lijeku i savjet stručnjaka.

Jer cilj nije samo „izdržati” menopauzu. Cilj je pronaći pristup koji odgovara vašim simptomima, vašem zdravlju i vašim osobnim odlukama.

Kada je vrijeme za razgovor sa stručnjakom?

Ako su valovi vrućine i znojenje učestali, ako vas bude noću ili utječu na posao i svakodnevni život, vrijedi potražiti savjet.

Liječnik ili ljekarnik može pomoći procijeniti simptome, razgovarati o mogućim opcijama i provjeriti je li određeni biljni lijek prikladan za vas.

Menopauza je nova faza, a ne kraj vaše rutine

Možda se neće sve promjene dogoditi onako kako ste zamišljali. Možda ćete neke dane provesti u laganoj odjeći, druge uz otvoren prozor, a treće jednostavno poželjeti miran san. No jedno je sigurno: ne morate kroz menopauzu prolaziti bez informacija i podrške.

Ako ne želite hormone, razgovarajte o nehormonalnim mogućnostima. Ako razmišljate o biljnom proizvodu, provjerite je li riječ o lijeku ili dodatku prehrani. I ako vas simptomi ometaju u svakodnevnom životu, nemojte ih ignorirati.

Prije upotrebe pažljivo pročitajte uputu o lijeku, a o rizicima i nuspojavama upitajte svog liječnika ili ljekarnika.

Plaćeni oglas o lijeku

S&B-FEM-HR-09/2026-supermame.hr

Objava ne želite hormone? što treba znati o biljnim lijekovima za simptome menopauze pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko toga majke svakodnevno nose, a koliko toga ostaje nevidljivo? Upravo to pitanje u središtu je fotografskog projekta „Nevidljiva“, koji nakon Zagreba, Karlovca i Splita stiže u Osijek. Izložba će biti otvorena 5. listopada 2026. u Kulturnom centru Osijek, gdje će je posjetitelji moći pogledati do 19. listopada.

Projekt „Nevidljiva“ nastao je povodom Majčinog dana 2024. godine, u organizaciji portala Supermame.hr, s idejom da se progovori o onim dijelovima majčinstva koji se često ne vide. Majke su stale pred objektiv fotografkinje Ane Surač i kroz fotografije i osobne priče podijelile iskustva koja su ih obilježila.

Nakon premijernog predstavljanja u Zagrebu u rujnu 2024., izložba je gostovala i u Karlovcu i Splitu, gdje je privukla velik broj posjetitelja i otvorila prostor za razgovor o temama koje se često prešućuju. Upravo velik interes publike pokazao je koliko postoji potreba za sadržajima koji majčinstvo prikazuju izvan idealizirane slike i daju prostor stvarnim iskustvima žena.

Sada „Nevidljiva“ dolazi u Osijek.

Ovo nije izložba o „savršenom“ majčinstvu. Upravo suprotno – „Nevidljiva“ otvara prostor za stvarne priče o postporođajnoj depresiji, gubitku djeteta, odgoju djece s poteškoćama, bolesti, iscrpljenosti, gubitku sebe i svakodnevnom pokušaju balansiranja između majčinstva i vlastitog identiteta.

„Kada smo pokrenule Nevidljivu, željele smo pokazati ono što se često ne vidi na fotografijama majki koje svakodnevno susrećemo. Iza svakog osmijeha postoji priča, a neke od tih priča nose puno više nego što možemo pretpostaviti. Važno nam je da se o njima govori i da majke znaju da nisu same“, ističe Sonja Švajhler, suosnivačica Supermama.

„Ovaj projekt nam je od početka bio puno više od izložbe. Željele smo stvoriti prostor u kojem će stvarne priče majki biti saslušane i u kojem će se možda neka druga žena prepoznati i osjetiti manje sama. Zato nam je posebno drago što Nevidljiva sada dolazi u Osijek. Kroz ovaj projekt željele smo potaknuti razgovor o važnosti podrške majkama i potrebi da se njihova iskustva čuju, razumiju i prihvate.“, kaže Martina Friganović, suosnivačica Supermama.

Pozivamo sve – majke, očeve, roditelje, buduće roditelje, članove obitelji, prijatelje i sve one koji žele bolje razumjeti iskustvo majčinstva – da pogledaju izložbu, pročitaju priče i možda u njima prepoznaju sebe ili neku ženu iz svog života.

Jer ponekad je dovoljno samo jedno: vidjeti je.

Otvorenje izložbe održat će se 5. listopada u 19 sati u Kulturnom centru Osijek, a svi su dobrodošli. Ulaz je slobodan.

Izložba ostaje otvorena do 19. listopada 2026.

Objava „Nevidljiva“ dolazi u Osijek: izložba koja otvara priče o stvarnom majčinstvu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.