Uoči Dana žena odlučujem svoje misli uobličiti u tekst, no ovo nije još jedan traktat o feminizmu, već je odraz promišljanja o biti žene u današnjem društvu, s fokusom na unutarnju borbu koja je transcendirala površinske zakone i prava, borbu koja seže kroz stoljeća nakon formalne borbe za prava koja su nekad bila samo utopistički san.

I tako, nakon što su ispisani neki novi zakoni i definirana neka nova prava, preostala je ta jedna nevidljiva, ali teška borba, svojstvena i svim drugim revolucijama i velikim filozofskim i sociološkim pokretima, a to je borba unutar svakog pojedinog čovjeka i pitanje: kako slomiti tekovine duha „starog vremena“ koje trans-generacijski revno prenosimo i usađujemo u svijest mlađim naraštajima te kako unutar sebe uistinu prigrliti neke nove vrijednosti?

U jednom od razgovora koje sam nedavno vodila došla sam do zaključka da u društvu koje počiva na licemjerju i prijetvornosti teško da možemo doći do istinskog napretka. Za primjer licemjerja „suvremenog Zapada“ uzet ću jedan plastičan primjer. Zapadnjačko društvo kao perjanicu svog liberalnog i slobodoumnog načina življenja najčešće navodi kako je ženama dozvoljeno izgledati, ponašati se i pojavljivati u svom svakodnevnom životu kako god požele te s druge strane obavezno suprotstavlja za primjer položaj žena u zemljama trećeg svijeta ili, još češće, na Bliskom istoku te zemljama koje su nesretno potpale pod vodstvo radikalnih skupina ili pojedinaca. Tamo su žene obespravljene, dužne poštovati određen način odijevanja, ograničenog su prava na slobodno kretanje na javnim mjestima, segregirane u javnom prijevozu, na javnim mjestima, ali i u vlastitim kućama. Ograničeno im je (a nerijetko i potpuno oduzeto) pravo na edukaciju i rad. Kao što nemaju pravo ni voziti automobil, tako nemaju pravo niti donositi vlastite izbore u pogledu braka, djece i vlastitog tijela. Vrli Zapad ove primjere koristi svaki put kad želi začepiti usta koja progovaraju o poteškoćama s kojima se suvremene žene susreću u svakodnevnom životu u svojoj okolini. No, ja ipak pitam sljedeće: po čemu je to taj napredni Zapad uistinu iznad „zatucanog“ Istoka, kad ženi dozvoljava da se „skine“, pa joj društvo lupi etiketu „lake“ na čelo? Ide i korak dalje, pa kaže da je oskudna odjeća provokacija per se i kad se dogodi kakvo zlo „trebala je paziti kako se oblači“. Zabacuje kosu u stranu, jasno da se nabacuje. Izbacila je sise i nosi dop*čnjak, njoj očito treba samo jedna stvar. Crveni nokti, crveni ruž, crvena kosa ili najlonke „na crtu“ – nećeš valjda takva van? Ili kod babe na ručak.

Po čemu je to taj napredni Zapad uistinu iznad „zatucanog“ Istoka, kad ženi dozvoljava da se „skine“, pa joj društvo lupi etiketu „lake“ na čelo?

Ukratko, nismo „zamotane“, al’ smo zaj*bane. Zaj*bali su nas kad su nam dali pravo na edukaciju, ali ne i na jednak prosperitet u zajednici gdje nam je konkurencija muška verzija nas samih. Dali su nam i poslove i visoke pozicije, ali nas rijetko kada i plate u skladu s tim. Dali su nam pravo glasa, u korumpiranim državama gdje se cjelokupan narod ionako samo pro forma pita koga želi na vlasti. Dobile smo pravo i na javne govore i izražavanje, ali kad kritiziramo onda smo glasne i histerične. U PMS-u vjerojatno. A kad smo dobile dozvolu da iz krem kompletića i ružnih sukanja od tvida smijemo ući u hlače i Starke – e, tu su nas dočekali s kritikama i za te potrebe izmišljenim izrazima poput „muškobanjasta“. Istina, na Zapadu žene smiju voziti automobil, ali svaki krivo parkirani je „mora da je žensko“. Imamo pravo na slobodu kretanja, ali što jedna žena ima raditi vani u sitne noćne sate?

Hoćemo na višu razinu osuđivanja? Ajmo na mame. Mama si i sama si na kavi, frizuri, putovanju ili WC-u? Gdje su ti djeca i tko ti čuva djecu? Ne dojiš? Ajme to sigurno da možeš piti ili da ti se ne objese sise. Ne radiš? Sigurno si se dobro udala. Radiš? Već? Ostavila si bebu od 6 mjeseci samu doma? TKO TI ČUVA BEBU? I da, žao nam je ali kolega/ica se super snašao/la dok si bila na porodiljnom, pa će on sada nastaviti voditi tvoj projekt. Hvala na doprinosu, ali ti ćeš ionako sigurno biti puno na bolovanju, sad kad imaš malo dijete…

Stat ću s primjerima, ne zbog manjka inspiracije, već iz želje da izbjegnem skretanje cijele ove priče u nepoželjan smjer. Niti tvrdim da žene na Zapadu nisu u povoljnijem položaju u usporedbi s mnogim drugim dijelovima svijeta, niti osporavam prisutnost brojnih prava koja su sada dostupna ženama, a ranije su im bila uskraćena. Ono što me duboko pogađa i zašto ovo pišem, jest spoznaja da mnoge promjene ostaju ograničene na formalna načela izražena u pravnim dokumentima, ne uspijevajući prodrijeti u srž i misli živih individua koje određuju smjer razvoja naše civilizacije.

Pišem ovo zbog moje kćeri, koju sam donijela na svijet u kojem su postignuti određeni zakoni, ali je i dalje preostala suštinska borba u mentalnim prostorima pojedinaca, te su refleksija i preispitivanje imperativ kako bi se duh prošlih vremena transformirao u skladu s novim vrijednostima.

Foto:unsplash.com

ženska prava su ljudska prava – SUPERMAME

Objava unutarnja revolucija: borba između formalnih prava i stvarne slobode žena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

8. ožujka 1908. godine 15 000 žena marširalo je ulicama New Yorka zahtijevajući kraće radno vrijeme, veće plaće i pravo glasa. Potom je socijalistkinja Klara Zetkin organizirala prvu međunarodnu konferenciju žena u Kopenhagenu gdje je ustanovljen Međunarodni dan žena.

U većini zapadnog svijeta, od tada smo dobile pravo glasa i malo što drugo, no imamo li uopće predstavnice za koje bismo mogle glasovati i tako u punoj snazi to pravo glasa i upotrijebiti? Tko se danas uopće bavi ženskim pitanjem i tko nas zastupa?

Premda žene broje barem 50 % populacije, na izbornim listama ih je tek u prosjeku 20-30% što znači da je njihova zastupljenost u parlamentu maksimalno tolika, pod teoretskim uvjetom da sve žene na listama u konačnici i uđu u parlament.

Stvarnost je dakako drugačija i ostaje pitanje tko je taj tko će zastupati žensko pitanje u tijelu koje odlučuje o svakodnevnom životu svih nas.

Za sada, bitke bijemo u vlastitim domovima, daleko od očiju javnosti koja, kada neka afera i izađe na vidjelo, s gnušanjem odbija prihvatiti činjenicu da se ne radi tek o povremenim nasilničkim ispadima prema „slabijem“ spolu, već o kontinuiranom i sustavnom zanemarivanju da takav problem postoji i da ignoriranjem potičemo njegov rast. Nasilje u obitelji i na ulici, verbalno, psihičko, fizičko, emocionalno (od kojih je osobito važno naglasiti ucjenjivanje žena vlastitom djecom), financijsko i svako drugo postalo je dio svakodnevice, a samim time i nešto prihvatljivo ili u najmanju ruku, opravdavajući sebe same od grijeha nedjelovanja, možemo reći – van osobne moći pojedinca.

Tko bi se onda ženskim pitanjem trebao baviti?

Za početak, možda je važno ustanoviti da bi se o problemu trebalo govoriti. Nedavno sam pročitala rečenicu koju ću ovdje parafrazirati, a glasi da su žene onaj dio stanovništva koji svoje nezadovoljstvo izražava šutnjom. Nešto točnije odavno nisam pročitala. Jedan dan u godini je premalo za osvještavanje svega što bismo trebale osvijestiti što se tiče ženskih prava, koje volim zvati ljudskim pravima. No, naše hrabre prethodnice izborile su se za taj jedan, neprocjenjivo važan dan u godini, koji se na ovim prostorima pokušava prikazati reliktom prošlosti i ostatkom bivšeg režima, što se može odbaciti minimalnim poznavanjem povijesnih činjenica navedenih na početku teksta.

I zato, pokušajmo ne umanjiti važnost 8. ožujka i recimo glasno što mislimo onima koji su nas voljni slušati. Vježbajmo demokraciju i nemojmo se svesti na simbolične geste dijeljenja cvijeća u gradskim parkovima. Zbilja, Miley je u pravu kada kaže da si same možemo kupiti cvijeće. Mogle bismo još štošta, za početak prekinuti stoljetnu šutnju.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli fAKTIV (@feministicki_kolektiv_faktiv)

Foto:iStock

zašto sam odlučila izbrisati sve društvene mreže?

Objava ženska prava su ljudska prava pojavila se prvi puta na SUPERMAME.