„Meni to kako vidim svoje tijelo još uvijek teško pada. Još uvijek se vidim ružnijom nego me drugi vide i koliko god dugo radila na tome, opet se pojavljuje.“  Rekla mi je to prijateljica nedavno dok smo se dopisivale oko neke njene fotke.

I potpuno sam je razumjela. Iako i sama radim na svom body image-u već dugo i iako taj dio učim i druge žene – kako to promijeniti, kako se gledati na drugi način, kako sama sebi biti bolja – i dalje mi se potkradaju ružne misli o mom tijelu.

Kako tužno. Kako krivo. I kako normalno.

Zašto normalno? Zato što je to ono što nas uče od malih nogu. Neke su to naučile iz riječi upućenih njima, a neke su to naučile iz primjera. Ako si žena koja ima 35 godina ili više ( a vjerojatno je i s mlađima tako), onda si sigurno cijeli život gledala svoju mamu ili mnoge žene iz svoje okoline kako su na dijeti. Šareni i ružni krug izgladnjivanja i prejedanja sigurno ti je poznat.

Rečenice poput – moram smršaviti, vidi kako sam debela, jao premršava sam, ružna sam, ne sviđam se sebi – na ovaj ili onaj način pronašle su put do nas.

Dodirnuti sebe? Voljeti svoje tijelo? Mnogima od nas čini se nemogućim i zato kad vidimo drugu ženu opuštenu i sigurnu u svom tijelu, seksualnu i slobodnu, ne osjećamo radost ili ponos već čežnju izmiješanu s nelagodom. Otpor? Moguće. A moguće je i to da ti je toliko impregnirana slika žene kao nekoga tko je nezadovoljan sa sobom, aseksualan i sam sebi ružan, da ni ne pomišljaš da to može biti drugačije. Možda i može za nekoga. Ali ne za tebe.

I moguće je da nikad nećemo biti sasvim zadovoljne svojim fotkama ili odrazom u ogledalu. Moguće je da ćemo se zauvijek vidjeti ružnijima nego nas drugi vide. Moguće je da nikad nećemo skroz zadovoljno pogledati sebe u svim varijantima i reći sebi – top, to je to, izgledaš sjajno.

Moguće je da ćemo ponekad. Tad kad smo u svojoj najboljoj varijanti – na težini koju smo si priželjkivale ili našminkane ili u onoj savršenoj haljini za koju smo izdvojile mali milijonček.

No postoje i dobre vijesti.

Moguće je osjećati svoju ljepotu bez da je gledaš. Moguće je voljeti svoje tijelo bez da voliš potpuno njegov izgled. Moguće je promijeniti narativ.

Narativ koji kaže da je ženina najvažnija opisna kvaliteta – njen oblik i izgled.

Onda kad to uspiješ, osjetit ćeš i dalje ponekad da si nisi baš lijepa u ogledalu. Ali i dalje voliš svoje tijelo. Osjetit ćeš da nisi na idealnoj težini zamišljenoj u tvojoj glavi, ali da ni ne trebaš biti kako bi voljela svoje tijelo.

Najbrži put do toga je ples. Da osjetiš tu ljepotu, ženstvenost i snagu kao emociju, a ne kao izraz odraza u ogledalu. Poželjet ćeš se dotaknuti i nećeš pri tom osjećati sram. Kao Ana. Koja uživa u pokretu toliko da svaki put zaplače. Koja je zaronila u emocije zbog samo jednog kontakta prstiju i usnica. Koja je otkrila svoje tijelo – kao nešto ili nekoga koga vrijedi voljeti, dodirnuti, čuvati.

I kad je maknula sram i okove, spoznala je da je zapravo tijelo prelijepo i vrijedno. I to je spoznala pokretom, ne kognitivno. Zato je u meni uvijek osjećaj da nema istinskog rasta, pravog susreta sa sobom i na kraju „healinga“ – bez tijela. Ono priča priče koje mi ne znamo i/ili ne želimo.

Više informacija o Angles Body and Emotions studiju za tjelesni pokret potraži OVDJE ili nam se javi putem maila: maja.z@angels.com.hr

Fotografije: unsplash.com

Objava kako zavoljeti tijelo koje ti se ne sviđa? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ako se želiš susresti sa svojim rubom, samo uspori. Stani odmoriti ili se prepustiti nekom svojem užitku. 

Ako ne u prvom, već u drugom trenutku pojavit će se onaj moram, ne smijem, čekaj, još samo ovo. Dignu se nemir, tjeskoba, krivnja, sram,⁣ pomisliš na popis stvari koje još nisu gotove,⁣ pojavi se poriv da ubrzaš, da pređeš preko, da ⁣radiš nešto drugo, budeš negdje drugdje… čak i ako radiš nešto što voliš. 

Poslije, ne sad. Zašto je toliko teško biti sa sobom?

(Ne)logična istina je da je sporije, nježnije i manje… put do VIŠE, dublje i ispunjenije. 

To je ono što svi želimo, ali prebroditi onu napetost koja se diže kad prebacuješ u nižu brzinu nije uvijek jednostavno.

Većina žena s kojima sam radila osjeća onaj grč da ne stižu zbog kojeg ubrzavaju i pokušavaju ugurati još više toga u svoj raspored. Ali što ako taj nesnosni “nije dovoljno” dolazi iz toga što nemaš pristup dijelu sebe? Iz toga što ne osjećaš cijelu sebe: svoje želje, emocije, svoje srce, svoju vrijednost, svoju strast?

⁣Kada odbacuješ svoje potrebe, kada ne slijediš iskru koja te pokreće, kada si uskraćuješ olakšanje i radost stvari koje te pune, onda nikad nisi uložila “dovoljno” u sebe, djecu, posao… jer to vrijeme nije ispunjeno tvojom supstancom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Jasmina | Somatic + terapijska priča (@jasmina.njavro)

Brzina te drži na površini i u iluziji kontrole, da ako ne usporiš nećeš osjetiti umor, tugu, sram, ljutnju… Da, ali nećeš osjetiti ni sebe. 

Brzina ti omogućuje da odgađaš ona teška pitanja: Tko sam ja kad ne radim ništa? I, još važnije, i, još gore: Koja je moja vrijednost kada ne dajem ništa?

Brzina te priječi da se suočiš s bolnom, ali neistinitom postavkom da je tvoja vrijednost samo u tome što možeš napraviti za druge i biti “produktivna” prema kriterijima vanjskog svijeta.

Ona mirna prisutnost, duboka ispunjenost i zadovoljstvo toliko da zablistaš, sve to što želiš je s druge strane brzine, moranja i bezvrijednosti – kada prestaneš igrati tu igru. Kada dođeš u siguran prostor, u podržavajuću prisutnost i pozvana si otpustiti ono što te koči da se slobodno izraziš.

To je ono što ja stvaram za svoje klijentice, a ples u Angelsu stvara za mene.

Onaj trenutak kad se vanjski svijet istopi i ostane samo bogatstvo tvojeg unutrašnjeg svijeta i sloboda pokreta, sloboda od (samo)osude, čista i tečna prisutnost s onim što jest. 

Trenutak kad utjelovljeno počneš shvaćati da ⁣ne trebaš otići na neko drugo mjesto ni biti netko drugi da osjetila ispunjenost koju tražiš.⁣

Ta senzualnost i užitak bivanja su sve samo ne površni ili frivolni, oni su esencijalni.

Tvoja sposobnost da ostaneš u kontaktu i orijentiraš se prema dobrim stvarima u životu je sidro koje te drži da ne upadneš u vrtlog preplavljenosti.⁣ To je ono što te njeguje, hrani, odmara, opušta, inspirira… i bez toga se možeš stisnuti, izdržati, preživjeti, ⁣ali ne i doći do onog osjećaja ispunjenosti od glave do pete koji tvojim danima daje boju i teksturu zbog kojih voliš svoj život, zbog kojih želiš obogatiti i život onih oko sebe jer imaš toliko toga dati. 

Ne zato što moraš, ne zato što iz toga izvlačiš skrivenu korist, nego zato što je tvoja čaša prepuna i obasja te iznutra kad isto možeš napraviti za druge.

Autorica: Jasmina Njavro

Objava zašto moraš usporiti da bi osjetila sebe? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Učili su nas da budemo savršene. No kako savršenstvo ne postoji, imamo nedostižan cilj kojem zauvijek stremimo, zauvijek nezadovoljne sobom, zauvijek u popravljanju.

Kad žena krene otkrivati pravu sebe, okolina se čudi, odbija, negoduje. “Gdje je ona mila djevojčica koja sve stavlja ispred sebe?”.

Sonjina priča

Objava koliko je ljepote u emocijama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno sam razmišljala o tome kako je to s nama ženama. Kako je stvarno ponekad teško i naporno biti žena. Od malih nogu kad se od tebe očekuje da budeš slatka i poslušna. Preko školskih dana kad otkrivaš da je tvoje tijelo nešto loše, nešto sramno, nešto što se ne smije pokazivati jer je opasno. Onda onih ludih tinejdžerskih dana kad ponovno pristojnost dolazi na tron, a hormoni bi najradije divljali i plesali i skakali po glavama svih odraslih koji ti se nađu na putu.

Završi faks. Nađi frajera. Pod svaku cijenu jer…tko si ti ako si sama?

Rodi dijete. Najmanje dvoje. Najviše troje. Jer ako nemaš dijete, jesi li zapravo žena? Ako imaš više od troje, što je s tobom, ne znaš držat noge skupljenima?

I nastavlja se u odrasloj dobi. Biti žena. Roditi, proći kroz pospartum. Ne roditi, proći kroz osude društva i bliže okoline? Nositi “tri ugla kuće“ kako su nas učili, kako se to treba. Učiniti maksimalno tamo negdje do perimenopauze kad ponovno podivljaš.

Biti žena, tražiti se ispočetka, desetine puta u životu. Svaki put kad dođe nova uloga, dolazi i pitanje – tko sam ja? Tko sam ja kad nisam mama, nisam partnerica, nisam neka od svojih uloga koje tako hrabro nosim kroz život?

Tko sam ja kad odlučim ne biti uvijek snažna i hrabra? Tko sam ja kad odlučim da mogu biti ranjiva? Možda čak mogu biti i bijesna. I ljuta. I tužna. Tko sam ja kad isplačem sve svoje suze i one me dovedu do nečeg predivnog u meni?

Tko sam ja kad se prestanem sramiti svog tijela i kad ga prestanem mrziti? Tko sam, kad se svi slojevi moranja, trebanja i davanja skinu s mene?

I osjetim da se budim. Ja se budim. Ja – žena. I biti žena prestaje biti (samo)teško. Postaje predivno, oslobađajuće, hrabro i ranjivo istovremeno. Biti u svom tijelu i uživati u svakoj emociji kroz pokret, kroz ples, kroz doživljavanje same sebe znači biti žena.

Ma koliko god se trudili, nemoguće je to strpati u riječi. Jer to bi značilo strpati ženu ponovno u još jednu kutiju.  A žena ne stane u kutiju. Žena stane u cijeli svijet.

Priču o tome kako su ples i terapija plesom vratile ženu ženi, ispričala je Saša. Saša je žena koja dolazi u moj studio sedam godina uz nekoliko prekida. Priča je to o ženi koja je kroz ples prošla kroz dvije depresivne epizode kojima sam svjedočila i to je nije spriječilo u traženju sebe. Kad gledam njen pokret, srce mi naraste za dva broja jer znam što znače njene riječi – ples je prioritet.

Saša je sebe stavila na prvo mjesto.

Sašin video je prvi od serijala koji smo snimile Sonja i ja. Počelo je kao ideja o promociji Angels studia, ali pretvorilo se u promociju slobodnih i autentičnih i iskrenih žena. Nakon svakog videa ostaje onaj osjećaj – da, i ja volim biti žena.

Angels Body and Emotions studio – upisi

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava tko sam ja ispod svih moranja? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odupirem se bilo kakvim velikim odlukama od siječnja i od 1.1., ali ako me već netko vuče za rukav da opišem kakvu godinu želim, rekla bih da želim sebičnu, protočnu i ljubavnu novu godinu. To sam neki dan i napisala na Instagram story-u.

Želim se ponovno zaljubiti u sebe jer sam opet drugačija nego prošle godine i želim doista češće govoriti NE stvarima, ljudima i razgovorima koji me ne ispunjavaju.

Želim više govoriti DA stvarima koje volim i koje me pune čak i onda kad mi se čini da bih radije odspavala. Jer odmor je super i važan, ali vjerujem da treba biti izbalansiran i prošaran aktivnostima koje nam zapravo daju energiju.

Jedna od tih aktivnosti za mene je definitivno ples. Osobito ples u Angels-u. Osobito na način da mi pruža priliku da se osvijestim, prepustim, da pustim emocijama da me vode i traumama koje ni ne poznajem ni ne razumijem da se tope u meni i da izlaze van iz mog tijela, kroz moje tijelo.

Jako sam zapustila taj dio sebe s drugim porodom i promjenama koje nosi drugo dijete. Umorna sam, tijelo mi je ukočeno i kronično mi nedostaje vremena i energije.

I onda odlazim iz tijela i nastanjujem se u svojoj glavi i samo se pustim da me nose misli, da se emocije nakupljaju i da se tijelo grči. A to zapravo pogoršava moje inače mini probleme s vratom i donjim dijelom kralježnice i napada i moja koljena i ruke. Udaljava me od moje autentičnosti i pretvara u strogu kritičarku vlastitog bića i postupaka.

To mi oduzima i užitak jer on je u tijelu, a glava je puna beskonačnih popisa, to-do lista i zadataka koje nikad zapravo do kraja ne mogu ispuniti.

Zato želim spuštanje. U tijelo i emociju. U muziku. U potpuno nestajanja i stvaranje mene same istovremeno, dok se pretačem po podu, šipci i fotelji i postajem beskrajno propusna za emocije. Da uđu, prođu i puste me ili me potpuno obuzmu.

Gledala sam jučer svog sina kako se ujutro uvijek predaje tom plesu na neku čudnu pjesmu, bacajući se po kauču i podu, izvodeći čudne i nepravilne pokrete i pri tom se znojeći. Osjetila sam kako sam trenutno daleko od toga. I kako ću opet uskoro biti blizu. Ne blizu nego potpuno unutra.

Osjećaš li se ti ponekad daleko od svog tijela? Ili kao da ti nedostaje užitka? Ili kao da je život niz zadataka bez pravog gušta, usporavanja i smiraja?

Ili jednostavno osjećaš moćnu emociju bijesa i ljutnje kao da ključaš ispod površine i mogla bi prsnuti poput ekspres lonca nepravilno naštimanog? Ili možda jednostavno želiš napraviti nešto za sebe što neće biti kazna nego nagrada tvom tijelu?

Ako je odgovor na bilo koje od ovih pitanja da, imam nešto za tebe i vjeruj mi, ne nudim ti to zato što je moje. Nego zato što ti treba. Nama treba. Svima treba.

Imam za tebe Angels Body And Emotions classic trening. Zapravo ne znam bi li to nazvala treningom, više nekom vrstom tjelesne psihoterapije koja izgrađuje tvoju snagu i mišiće, ali više izgrađuje tebe u ženu koja zapravo već jesi. Stvara okruženje u kojem možeš rasti u svim svojim osobinama, i predati se ženskoj energiji u potpunosti – flowu, emocijama, ljubavi i divljini.

Na tom putu iz mjeseca u mjesec, iz usporavanja ćeš upoznati pravu nježnost, pa se utopiti u senzualnosti, spojiti je sa slobodom i osjetiti da napokon imaš mjesto gdje se tvoje tijelo i osjećaji mogu kretati bez cenzure.

Body and Emotions koncept kreirala sam prije 10 godina, tada imajući na umu ženu. Ženu kojoj ne paše toksični pozitivizam i koja ima potrebu biti autentična. Svake godine, ma svakog dana, ovaj koncept se nadograđuje mojim znanjima i iskustvima i postaje sve snažniji alat i praksa za žene. Moja najveća radost jest kad vidim promjenu u ženama. Kad vidim da nakon nekog vremena počnu voljeti svoje tijelo, osjećati senzualnost, davati prostor svim emocijama, postavljati granice i uzimati prostor i vrijeme za sebe.

Pozivam te da nam se pridružiš. U grupi ili individualno.

Prijavi se na besplatan probni sat OVDJE.

Više o samom treningu pročitaj OVDJE.

Objava ove se godine želim zaljubiti u sebe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.