Ako slutiš zašto uz autentičnost povezujem okove, vrlo vjerojatno suosjećamo zajedno. Nerijetko se autentičnost savjetuje kao garancija uspjeha, posebice na društvenim mrežama. Stručnjaci za iste tvrde kako se trebamo izložiti, ostvariti komunikaciju s pratiteljima koji, na neki način, valoriziraju to što govorimo samim time što se i dalje zadržavaju na našem profilu.

Jasno, ništa se ne dogodi. Ama baš ništa (možda pokoji unfollow ili komentar – nadajmo se napisan asertivno, iako ponekad i taj dio podbaci).

Osim što se nekome, kao meni, u glavi dogodi cijeli košmar. Jedna nevidljiva popratna reakcija koja me podsjeća na uvjerenja s kojima sam odrastala “Uvijek budi pristojna i ne odgovaraj”. Uputa bontona, možemo reći. Upravo ta uputa koštala me previše tisuća sati promišljanja o tome što ću i kako izgovoriti odnosno kako će druga strana to čuti. Vječno opterećena da upakiram u lijepo, da ne uvrijedim ili još gore, povrijedim nekoga. Pristojnost u takvim situacijama koštala me mira. Mira koji dolazi kad se znamo zauzeti za sebe i izreći svoje mišljenje neovisno o svima i svemu.

To što svakim iskazom svog stava i pravog sebe postajemo ranjivi. Osjećamo se izloženo i puštamo kontrolu, a netko s druge strane dobiva moć odlučivanja rezoniramo li s njime ili ne. Sviđamo li se nekome ili ne – osjetimo to. Generalno, nije to loše. Znati tko spada u koje ladice. Ladica za dobro raspoloženje, ladica za povjeriti se, ladica za pružiti i pitati pomoć. Tako postavljajući, imamo ormariće nepregledne veličine, a tek ponekad naiđemo na ljude koji popunjavaju i više ladica. One koji nam griju srce i s kojima se osjećamo kao da pomičemo planine.

Kad imamo nekoga da nas podsjeti da tuđa perspektiva o nama ne označava našu stvarnu vrijednost, tad se događa rast. Naravno, još bolje bi bilo da smo imali nekoga tko bi nas tome poučavao odmalena. Da smo odrastali u osnaživanju i uvažavanju drugih, bez ismijavanja i upiranja prstom… Ponekad se pitam zar ne želimo svi isto?!

Oh, kako je to zahtjevna lekcija za usvojiti ako krenemo prekasno. Spoznati da vrijedimo samo zato što jesmo, a ne da trebamo udovoljavati nekome ili ispunjavati neke forme.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Mia Odgoj (@od_malena_)

Ponekad poželim da mogu biti drska i bezobrazna pod krinkom “direktnošću”, da mogu smjelo i brzo odgovoriti na otvorene provokacije i biti autentična. Poželim da autentičnost za mene nema okova i da jezik izblebeta prije nego smislim opravdanje za tu osobu ili pronađem problem u sebi. Poželim da samokritičnost dođe na mjesto na kojem treba biti, a ne da ju uzdižem u nebesa i slušam kao jedini ispravni glas.

Nije realno da se svidimo svima niti tome treba težiti. No da je teško klesati sam sebe, prorađivati uvjerenja u kojima smo odrasli i pokušavati biti bolji unatoč svemu tome – priznajem da je.

Možda je sve to djelomično i razlog ili barem poticaj koji me poslao u smjeru odgojnog djelovanja, istraživanja psihologije i rada na sebi. S te strane, prigrljujem svoju (ne)autentičnost, istovremeno izazivajući samu sebe na daljnje izlaganje.

Ako i ti imaš teškoća s pronalaskom svog glasa ili primjećuješ da tvoje dijete češće ostane “tiho” umjesto da se zauzme za sebe, pozivam te da istražiš što je to psihološka otpornost. Na svom instagram profilu @od_malena_ bavim se tom temom kao lijekom koji mi je pomogao da zacijelim svoje rane.