Posjedanje bebe i motorički razvoj

U prvih godinu dana bebinog života, svaki pokret i svaka promjena položaja rezultat su prirodnog i
precizno uređenog procesa sazrijevanja živčanog i mišićnog sustava. Jedna od najvećih zabluda s
kojom se kao roditelji često susrećemo je ideja da bi beba trebala što prije sjediti. U stvarnosti, prerano posjedanje može usporiti ili poremetiti prirodan tijek motoričkog razvoja – a ponekad čak
dovesti i do neželjenih kompenzacija koje kasnije mogu utjecati na držanje, ravnotežu i finu motoriku.

Sjedenje je rezultat, ne cilj

Sjedenje se ne događa “odjednom”, nego kao rezultat brojnih prethodnih koraka: kontrole glave, rotacije trupa, prijenosa težine, stabilnosti zdjelice i sposobnosti prijelaza iz jednog položaja u drugi.

Beba ne treba biti “naučena” sjediti – ona do sjedenja dolazi sama, kroz kretanje po podu i istraživanje svog tijela u prostoru.

Kada dijete prirodno dosegne tu fazu, ono sjedi aktivno: s uspravnim trupom, slobodnim rukama i stabilnom glavom. To je znak da je živčani sustav spreman za taj položaj.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Što se događa kada prerano posjednemo bebu?

Kada bebu posjednemo prije nego što je spremna za aktivno sjedenje, tijelo mora pronaći način da “preživi” u tom položaju. Tada nastupaju kompenzacije:

• leđa se zaobljuju jer trup nema dovoljno snage da zadrži uspravan položaj.
• ramena se dižu i zadržavaju u napetosti – znak pokušaja stabilizacije odozgo.
• noge se ukoče u koljenima ili se privuku uz tijelo da bi proširile bazu oslonca.
• ruke, umjesto da istražuju prostor, postaju “štake” – služe za održavanje ravnoteže.

Takva pozicija nije funkcionalna. Dijete izvana izgleda kao da sjedi, ali iznutra tijelo radi sve kako bi se zaštitilo od pada. Dugoročno, to može otežati razvoj kvalitetnih obrazaca pokreta, uključujući puzanje, hvatanje, prelazak preko sredine tijela, pa čak i koordinaciju pri hodanju.

Prije sjedenja dolazi… pod!

Vrijeme na leđima, trbuhu, boku i rotacije između tih položaja ključni su preduvjeti za kvalitetno
sjedenje. Na podu dijete gradi:

• kontrolu trupa – bez toga nema stabilnog sjedenja.
• prijenos težine – učenje kako tijelo balansira u prostoru.
• rotaciju trupa – osnovu za bilateralnu koordinaciju i kasnije složene motoričke vještine.

Kretanje na podu temelj je za pripremu živčanog sustava za gravitaciju. Ako dijete nije prošlo tu pripremu, sjedenje mu ne koristi – ono ga opterećuje.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Motorički razvoj beba Procjena,savjeti i terapija (@infanago_motoricki_razvoj)

Kada je dijete spremno za sjedenje?

Dijete koje je spremno za sjedenje:

• samostalno prelazi iz ležanja u sjedenje (npr. iz bočnog položaja ili preko četveronožnog).
• može ostati u sjedećem položaju nekoliko minuta bez potpore ruku.
• glava i trup ostaju uspravni bez znakova napetosti ili ukočenosti.

Ovo se kod većine djece događa između 6-9. mjeseca – ali nije važno “kad”, nego kako. Razvoj se ne može požurivati. Ne postoji prečac do funkcionalnog sjedenja koji ne uključuje kretanje na podu.

Svako forsiranje prijevremenog sjedenja zapravo odgađa funkcionalni razvoj jer tjera dijete u kompenzacijske strategije koje remete prirodan slijed.

Dajte svojoj bebi prostor, vrijeme i povjerenje – pod je njezin najbolji alat za razvoj, a sjedenje će doći samo kad za to bude spremna. Ako primijetite da beba ima poteškoća s razvijanjem stabilnog sjedećeg položaja, obratite se fizioterapeutu s iskustvom u radu s bebama – stručna podrška može vam pokazati kako nježno i pravilno pomoći svom djetetu na njegovom razvojnom putu.

Za više savjeta o motoričkom razvoju beba zapratite moj Ig @infanago_motoricki_razvoj 

Fotografije: freepik.com

razvoj djeteta počinje od prvih dana: najčešće pogreške roditelja koje mogu usporiti napredak

Objava zašto bebu ne treba prerano posjedati: razvoj nije utrka, nego proces pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dojenačke kolike ili dojenački grčevi čest su problem s kojim se suočavaju mnogi novopečeni roditelji.

Ove iznenadne epizode intenzivnog, neobjašnjivog plača mogu biti vrlo stresne i iscrpljujuće za roditelje, no valja istaknuti da su dojenačke kolike prolazno stanje koje ne ostavlja posljedice po zdravlje djeteta.

Kako prepoznati da je riječ o dojenačkim kolikama?

Ako ste mama novorođenčeta i vaša inače mirna beba iznenada krene plakati satima, dok vi nemoćno gledate i pitate se što joj je – niste same. Vrlo je moguće da se radi o dojenačkim kolikama, jednom od najčešćih, ali i najfrustrirajućih izazova u prvim mjesecima majčinstva.

Dobra vijest? Kolike su prolazne. Još bolja? Niste vi krive. I još važnije – s vašom bebom sve je u redu.

Prepoznati kolike nije uvijek lako, ali ako znate na što treba obratiti pažnju, možete lakše razlikovati običan plač od onog izazvanog grčevima.

Najlakši način da prepoznate kolike je promatranje djetetova ponašanja. Ako vaša beba:

• počne jako plakati iznenada, najčešće u kasnim popodnevnim satima, kao i nakon obroka
• privlači nožice prema trbuhu,
• ima nadut i osjetljiv trbuh,
• pokazuje crvenilo lica i stisnute šake, a istovremeno uredno jede, ima normalnu stolicu i dobro napreduje – vrlo je vjerojatno da se radi o dojenačkim kolikama.

Kada se kolike obično pojavljuju?

Kolike se najčešće počinju pojavljivati oko trećeg tjedna života bebe. Obično su najizraženije oko šestog do osmog tjedna, nakon čega se postupno smiruju, a do petog mjeseca i spontano prestaju.

Važno je znati

Iako uzrok kolika nije potpuno poznat, najčešće se povezuje s nezrelim probavnim sustavom novorođenčeta. Kolike se jednako javljaju kod djevojčica i dječaka, bez obzira na to je li beba dojena ili hranjena adaptiranim mlijekom.

Što možete učiniti?

Zvuči utješno kad kažu „proći će“, ali znamo da to nije dovoljno dok plač traje satima. Evo nekoliko stvari koje mogu pomoći:

• nježna masaža trbuščića u smjeru kazaljke na satu
• pokreti nožicama poput vožnje bicikla
• topla kupka ili topli oblog na trbuščić
• držanje bebe uspravno nakon hranjenja
• nježno ljuljanje i blizina mame (ili tate!)
• probiotici ili pripravci poput simetikona – ali uvijek nakon savjetovanja s pedijatrom

Najvažnije: budite nježne prema sebi

Kolike znaju biti iscrpljujuće i emocionalno teške. Ponekad ni svi savjeti svijeta neće pomoći, a osjećaj nemoći može biti ogroman. Zato – ako se uhvatite da plačete s bebom, to je u redu. Ako vam treba pomoć – zatražite je. Ako ne osjećate uživanje u svakom trenutku majčinstva – to ne znači da ste loša mama.

Iako mogu biti iscrpljujuće, dojenačke kolike uobičajeno spontano prolaze, bez posljedica po zdravlje djeteta.

Autor: Monika Babić, www.otkucajsrca.hr

Fotografije: pexels.com

Objava kako najlakše prepoznati dojenačke kolike? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Brojanje zalogaja – najveća zapreka dohrane s povjerenjem

Kreće dohrana tvoje bebe i s jedne strane osjećaš uzbuđenje, a s druge pak neizvjesnost jer nemaš pojma kako će sve izgledati. Educiraš se, skupljaš savjete i recepte, kupuješ opremu, pripremaš se i s ove praktične strane, ali i sebe iznutra…

Uz sve to nailaziš i na neke tablice koje ti kažu koliko bi grama tvoje dijete trebalo pojesti s određenim brojem mjeseci. Je li uz tablicu stavljena napomena oko veličine i kilaže bebe?

Nije.

Je li uzeta u obzir bebina genetika i vaše obiteljske predispozicije i za kilažu i sitost i glad?

Nije.

Je li u brojke s tablice uračunat i motorički razvoj tvoje bebe?

Naravno da nije.

A je li praćena tvoja beba od prvog dana do početka dohrane kako bi se uzele u obzir i njezine navike i odnos s hranom do sada?

Mislim da ne moram davati odgovor.

I mislim da se iz ovoga svega jasno može iščitati moje mišljenje o tablicama s gramima koje beba u određenom trenutku mora pojesti. Apsolutno nemaju smisla ni sa stručne nutricionističke strane, a još manje sa strane odnosa prema hrani.

Ako si do sada brojala i mjerila zalogaje svoje bebe, prvo ti želim reći da razumijem odakle je to došlo. Radila sam s jako puno mama kojima je ovo preporučeno i za njihove postupke nema mjesta osuđivanju. Ono čemu ovdje ima mjesta je promjeni perspektive na cijelu ovu priču i razumijevanje zašto vaganje hrane i brojanje zalogaja ne samo da nema smisla, nego može i naštetiti tvojoj bebi (a i tebi). Podijelit ću s tobom 3 glavna razloga zašto te pozivam da pokušaš prekinuti ovaj začarani krug mjerenja i napokon se opustiš te imaš dohranu s povjerenjem.

NAPOMENA: Sve što slijedi se odnosi na bebe urednog razvoja i kod beba s određenim teškoćama je mjerenje preporučeno.

1. Svaka beba je različita

Da sada uzmemo 20 beba starosti 6 mjeseci i stavimo ih na vagu, vjerujem da bi dobili možda čak i 20 različitih brojeva. Da ih stavimo na metar, vjerojatno bi se brojevi isto tako razlikovali. A razlikovali bi se i odgovori njihovih roditelja na pitanje kakav je bebin motorički razvoj. Neke bi možda već sjedile, neke se tek počele okretati, neke bi puzale, neke se dizale, a neke ništa od toga. I najljepši dio cijele ove priče je – sve je navedeno posve u redu. Svaka je različita, svaka prati svoj tempo, svaka ima svoje vrijeme za određene stvari. I onda im neka tablica svima propiše jednaku količinu hrane. Nema smisla, zar ne? Jednako kako se svaka beba drugačije razvija, ima i drugačije potrebe za hranom. I ne postoji jedna mjera koja vrijedi za svaku.

2. Rođeni smo s osjećajem za sitost i glad

Druga jako važna stvar u priči o hrani i količinama je jedna znanstveno utemeljena činjenica – osjećaji za sitost i glad su nam urođeni. Jednostavno su nešto što dobivamo s rođenjem (ovdje se vraćam na onu napomenu da govorim o djeci urednog razvoja) i nešto što će ostati u nama pod jednim uvjetom – ako ga njegujemo i slušamo od samih početaka. A upravo ove brojke iz tablica doprinose gubitku ovog predivnog osjećaja s kojim smo rođeni. Jer one ne pitaju osjeća li beba glad i koliku. I zato: Ako u bebu „trpamo“ količine hrane iz tablice, direktno utječemo na gubitak njezinog osjećaja za sitost i glad. Zvuči strogo i ružno, ali tako je. Ali ovo ti ne govorim da bih te osuđivala ako si ovo radila – prva sam bila na tome mjestu. Ovo ti govorim zato što se ovaj osjećaj može vratiti. Može se raditi na ponovnom uspostavljanju povjerenja između bebe i hrane i dalje graditi ovaj odnos na zdravim temeljima.

3. Odnos prema hrani se gradi od prvih zalogaja i ostaje s nama zauvijek

I tu dolazim do treće jako važne stvari kada je mjerenje pojedenog u pitanju. Ono nikako ne ide sa zdravim i podržavajućim odnosom prema hrani. Takav se odnos gradi na povjerenju i slušanju svog osjećaja sitosti i gladi, a ne na zadanim količinama koje ne rezoniraju s ovim osjećajima. A odnos prema hrani se gradi od prvih susreta s njom. Tu ulazi čak i majčino i adaptirano mlijeko, ali ovaj konkretniji i vidljiviji rad kreće s dohranom. Ona je prvi korak u građenju kvalitetnih temelja i zaista te pozivam da ih kreneš graditi od prvih zalogaja.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Dorja Anić Pjevac (@dorja.anic.pjevac)

Moj savjet za tebe koja se brineš za prehranu tvoje bebe ili starijeg djeteta je ovaj: Drži se svog dijela odgovornosti – ponudi djetetu obroke za koje smatraš da su mu potrebni kroz dan; a djetetu prepusti njegov dio – da odabere koliko će čega pojesti i hoće li uopće u tom trenutku jesti. To je cijela filozofija.

I zvuči jednostavno, ali znam da nije lako. Pogotovo u današnjem okruženju. Ali uz čvrstu odluku i pravu podršku je itekako izvedivo. Ako si ju donijela i potrebno ti je vodstvo, pozivam te u program „Dohrana s povjerenjem“ u kojem ću te naučiti kako graditi zdrav odnos prema hrani od prvih zalogaja i kako imati sretnu i opuštenu dohranu bez obzira na sve moguće izazove.

Čekam te ovdje: Dohrana s povjerenjem.

kako odabrati hranilicu za dohranu? – SUPERMAME

Fotografije: unsplash.com

Objava zašto tablice dohrane često ne funkcioniraju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Početak dohrane za mnoge roditelje donosi uzbuđenje, ali i niz pitanja i jedno od najčešćih s kojima se u svome radu susrećem je: “Što ako moja beba odbija hranu?”. Ako si se našla u toj situaciji, nisi sama. Mnoge bebe u početku nisu zainteresirane za hranu i to je potpuno normalno. Na kraju krajeva, tek uče novu vještinu, a za to im je potrebno vrijeme. Važno je zapamtiti da svaka beba ima svoj ritam i da prisiljavanje na jelo ili stvaranje stresa oko obroka može samo pogoršati situaciju. Umjesto toga, ključno je ostati smiren, poštivati tempo svoje bebe te biti spreman na prilagodbe.

Ako se osjećaš zabrinuto jer tvoja beba uporno odbija hranu, imam dobru vijest za tebe – uvijek postoji rješenje. I najčešće je ono jednostavnije nego što misliš – ponekad je potrebna samo sitna promjena u pristupu.

U nastavku donosim 5 praktičnih savjeta koji će ti pomoći stvoriti ugodnu atmosferu za hranjenje i potaknuti bebu na istraživanje novih okusa.

1. Zajednički obroci

Bebe vole oponašati odrasle, a što može biti privlačnije od promatranja mame i tate kako uživaju u hrani? Zajednički obroci nisu samo prilika za kvalitetno provođenje vremena s obitelji, već mogu i potaknuti bebu da počne jesti. Pokušajte organizirati obiteljski raspored tako da barem nekoliko obroka tjedno jedete svi zajedno. Beba će vidjeti kako ostatak obitelji s užitkom jede i poželjet će vas oponašati. Također, smirenost i pozitivna atmosfera za stolom pomažu bebi da se opusti i lakše prihvati novu hranu.

2. Ista hrana – drugačiji način

Možda beba ne voli pire od batata, ali jesi li probala pečeni batat? Djeca, baš kao i odrasli, imaju svoje preference kada je riječ o teksturi i načinu pripreme hrane. Zato se poigraj s različitim oblicima iste namirnice.

Dijelim nekoliko ideja:
batat – u obliku pirea ili pečenih komadića
banana – gnječena u kašicu, dio smoothieja ili narezana na komadiće
jaja – kajgana, kuhana ili kao omlet

Eksperimentiranjem s različitim metodama pripreme hrane povećavaš šanse da zajedno pronađete onu koja će se bebi svidjeti.

3. Promjena metode hranjenja

Neke bebe vole istraživati hranu svojim rukicama, dok druge preferiraju glatke kašice. Ako ste započeli s kašicama, a tvoja beba ih uporno odbija, pokušaj ponuditi komadiće hrane koje može sama primiti i istraživati.
Isto vrijedi i obrnuto – ako ste krenuli s metodom komadima, a čini ti se da beba nije zainteresirana, pokušaj s kašicama. Nema univerzalnog pravila, pa je važno eksperimentirati dok ne pronađete ono što najbolje odgovara djetetu.

4. Metoda “mamin/tatin tanjur”

Bebe su prirodno znatiželjne i često ih privlači ono što roditelji rade – uključujući i ono što jedu. Ako tvoja beba odbija hranu iz svog tanjurića, pokušaj s malim trikom: stavi hranu u svoj tanjur i počni jesti ispred nje. Pokaži joj koliko uživaš u hrani, a ako beba pokaže zanimanje, ponudi joj zalogaj sa svog tanjura. Ovaj pristup može probuditi znatiželju i potaknuti bebu da isproba nešto novo.

5. Kombiniranje nove i poznate namirnice

Nova hrana može biti zastrašujuća za bebe, pogotovo ako je okus potpuno drugačiji od onoga na što su navikle. Kako bi olakšala bebi prijelaz na novu namirnicu, posluži je uz već poznatu hranu koju beba voli. Poznata namirnica pruža osjećaj sigurnosti i može potaknuti bebu da istraži novi okus. Osim toga, čak i ako odbije novu hranu, vjerojatno će pojesti ono što joj je poznato, čime će se možda izbjeći potpuno odbijanje obroka. Vjeruj mi, strpljenje i upornost donose rezultate.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Dorja Anić Pjevac (@beba.mama.hrana)

Početak dohrane može biti izazovan, ali s pravim pristupom i malo kreativnosti, moguće je stvoriti pozitivne i opuštene obroke. Najvažnije je ostati smiren i prilagoditi se bebinim potrebama. Zapamti, odbijanje hrane nije kraj svijeta – tvoja beba samo prolazi kroz proces prilagodbe i učenja. Pristupi hranjenju kao zabavnoj i istraživačkoj avanturi, a tvoja će beba s vremenom početi radoznalo istraživati svijet novih okusa.

Ako od početka dohrane želiš biti u potpunosti educirana i podržana te imati odgovore na sva svoja pitanja, pozivam te u program „Sretna i opuštena dohrana“ u kojem ćeš dobiti sve što trebaš znati o dohrani na jednome mjestu:
A ako se susrećeš s izazovima za koje ti je potrebna individualna podrška, možeš se javiti za 1:1 savjetovanje na kojem ćemo zajedno pronaći najbolje rješenje za tebe i tvoju bebu. Više informacija pronađi ovdje.

kako odabrati hranilicu za dohranu? – SUPERMAME

Fotografije: unsplash.com

Objava što kada beba neće jesti? 5 praktičnih savjeta pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Varaždinka Leda Bosnić, modna je dizajnerica, blogerica i uskoro mama dječaka, a na svom Instagram profilu @ledaboss svakodnevno nas oduševljava originalnim i drukčijim idejama za uređenje doma. Ovaj put zavirile smo u dječju sobicu!

Leda i njezin suprug uspjeli su u svega par kvadrata smjestiti sve potrebno za bebu i napraviti funkcionalnu sobicu pritom ne zanemarujući onaj estetski dio.

“Sobicu smo uređivali sami i prvo smo krenuli sa zidovima. Htjeli smo da kroz cijelu sobu prevladava mint zelena uz dodatke bijele i bež te prirodno drvo. Ostatak zida smo ručno istočkali spužvicama. Zbog održavanja, zidovi su okrečeni perivom lateks bojom.“, objašnjava Leda.

Dobro znamo koliko je bitna organizacija i prostor za pohranu u dječjim sobama, osobito ako na raspolaganju nemate previše mjesta. Leda je ovom problemu doskočila Ikeinim Trofast spremnicima za odlaganje u kojima trenutno stoje pelene i potrepštine, a kasnije će svakako dobro poslužiti za igračke i ostale dječje stvari.

U kutku za prematanje i oblačenje smjestila se Ikeina Hemnes komoda koju je Leda personalizirala ručkicama s Aliexpressa.  Sva robica je stala u organizatore u dvije police,  a treća je rezerva.

Kraj komode smjestila su se i kolica na kotače s potrepštinama za bebu, a kako su organizirana pogledajte u ovom videu:

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Leda Bosnić (@ledaboss)

Krevetić je Cutie Cloud koji raste s bebom od rođenja do djetetovih školskih dana.

Objava preslatka i funkcionalna dječja sobica u svega par kvadrata! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Znate one filmove u kojima se odrasle osobe odjednom probude i ništa više nije isto jer shvate da su se ponovno vratili u svoje tinejdžerske dane? Baš to se događa svima nama kad postanemo roditelji.

Prvi grudnjak

U trudnoći polako prerastamo svoje omiljene grudnjake – čipkaste i svilene, push-up, žične ili bežične, a u shopping idemo po svoj prvi 1000 % organsko-pamučni grudnjak za dojenje. Pidžame za dojenje izgledaju kao nešto što ne bih obukla ni da sam rodila devet para blizanaca odjednom, a onda možete zamisliti kakva je većina grudnjaka. Dva teško pronađena lijepa primjerka nosila sam u rodilište i to za broj veće nego što mi trebaju jer sam računala da će mi s dolaskom mlijeka grudi još više narasti. A ako i neće, tješila sam se, barem su toliko veliki da od njih mogu napraviti lijep prekrivač za bebu. Iako je prvi dan izgledalo kao da ću iz rodilišta izaći s većim trbuhom nego grudima, drugi dan su narasle otprilike desetorostruko. Kad sam došla doma, svaku sam svoju fotografiju sa cvijećem i balonima zoomirala jer nisam mogla vjerovati da imam tolike balone, ovaj, grudi.

Noćni život

Tinejdžerima warm-up party prije pravog partyja počinje u 23 h, a izlasci traju do trenutka kad sretnu susjedu koja ide na plac u isto vrijeme kad se vraćaju doma. Jednako tako, nakon rođenja djeteta noćni život postane vaša svakodnevica.

Beba ima skok u razvoju i ništa je ne uspijeva smiriti osim ljuljuškanja i pjevušenja u vašem naručju pa u tri ujutro izgledate kao preznojeni Elvis u poodmakloj dobi. Čak vas i ljubazni fotograf koji vas i bebu treba fotografirati za vašu i bebinu novu osobnu upita jel ok da vam decentno izbriše podočnjake u svom photoshopu. Toliko ste navikli biti budni noću da se pitate je li vrijeme da nakon porodiljnog pronađete neki novi posao u kojem možete raditi samo noćne smjene jer ste se ionako pretvorili u Batmana. Kad uspavamo našeg sina, suprug i ja imamo vrijeme za sebe, što najčešće znači da znamo zaružiti i ostati budni duže nego što planiramo. Zato se isplati uložiti u dobar korektor – neće izbrisati dugu noć, ali hoće podočnjake koji imaju podočnjake koji imaju podočnjake.

Prva menstruacija

Kad sam prvi put dobila menstruaciju, ponosno sam na plaži pozirala u kratkim hlačicama i čitala knjigu na plus 40, nadajući se da je svima jasno kako se ne kupam zbog važnog događaja  kao što je menstruacija.

U trudnoći se dan posljednje menstruacije mora znati napamet, kao da je državni blagdan ili obljetnica osnutka Ginekološkog Saveza jer te na svakom pregledu pitaju za taj datum. Isprva ga se vrlo dobro sjećaš, a što više vrijeme prolazi, shvatiš kako je prošlo 20 tjedana od zadnje menstruacije…pa 40…pa 200.

Osjećaš se kao Rose u Titanicu kad se pokušava prisjetiti svega što se dogodilo. Kad sam opet po prvi puta dobila menstruaciju, bio je to neki miks krvi, znoja i suza – baš kao nekad dok sam imala trinaest godina…ili petnaest. Doma sam pronašla neki prastari uložak (valjda mu nije prošao rok trajanja?), a u dućanu sva ponosna u košaricu s dječjim stvarima stavila i svoje supercool pamučne eko eko uloške.

Velike emocije

Sjećate se onih dana kad ste imali šesnaest i malo plakali dok ste slušali glazbu, a pola sata kasnije se histerično smijali? Nakon rođenja djeteta, emocije lete na sve strane. U jednom trenutku imate suze radosnice jer je točno 14:15, a prije 19 dana u isto to vrijeme rodila se vaša mezimica ili mezimac. Drugi put plačete jer vas je netko pitao jeste li opet trudni. Ne, Nataša, ovo nije beba nego baby food. U istom danu se rasplačete i jer je dijete preraslo robicu broj 56 i očito će za čas stići trenutak kad će napuniti 18 i odseliti se od kuće.

Prvi mamurluk

Prvu pivu popila sam s osamnaest, na maturalcu u Pragu i odmah se napila. Devet godina kasnije, nakon trudnoće i dojenja, sad mi se događa isto – napijem se od samo jedne male pive. Nažalost, mamurluk kad ste mama ne izgleda kao mamurluk s devetnaest i tek tada će vam postati jasno zašto postoji „mamu“ u „mamurluk“. Nećete provesti dan ležeći bočno u krevetu s glavom omotanom u mokri ručnik u zamračenoj sobi, nego ćete u sedam ujutro krenuti u dječji parkić i paziti da se ne ispovraćate u obližnji grm dok po petnaesti put ljuljate svoje dijete. A ako vam se to i dogodi, nema veze, ionako će svi misliti da povraćate jer ste trudni. Opet.

Neuredna soba

Prije odlaska u rodilište napokon ste uspjeli dovesti stan i život u red – zahvaljujući napadu takozvanog „gniježđenja“ koji svakog uhvati pred kraj trudnoće. Od stana ste napravili apoteku – malena dječja robica pažljivo je oprana s deterdžentom zdravim toliko da ga se može jesti na žlicu, uz pet predpranja. Dječji bodiji oglačani su izvana (i iznutra!) na 100 stupnjeva kako bi uništili sve postojeće i nepostojeće bakterije. Nakon toga ste je složili konmari metodom u parom dezinficirane spremnike za odjeću na kojima su custom-made naljepnice kako bi vam bilo jasno gdje je što čak i da se probudite s amnezijom. Nakon dolaska doma s malenim smotuljkom sreće, vaša soba, malo pomalo, postaje onakva kakvu ste imali kao tinejdžeri – s neurednim krevetom i ormarom. Ujutro se budite u sobi u kojoj su na noćnom ormariću tanjurić i čaša za koje ne znate kako su se ondje našli – dok se ne sjetite da ste u napadaju gladi usred noći pojeli sve čemu nije prošao rok trajanja. Vaš prekrasni stolić za šminkanje od bijele hrastovine sada je postao odlagalište hrpe vaše odjeće po kojoj je beba bljucnula jer se dječja robica pere i ispire po deset sati pa se vaša nema kad prati. A ako vam slučajno u posjet dolaze njegovi ili vaši roditelji, najbolje ju je zatvoriti – baš kao nekad u tinejdžerskim danima.

Prvi dejt

Prije prvog dejta u tinejdžerskim danima svi smo imali tremu – o čemu ćemo razgovarati, što će druga osoba misliti o nama, hoćemo li ostaviti dobar dojam. Isto takvo uzbuđenje nastupi i kad idete na prvi dejt nakon rođenja djeteta.

Nema veze jeste li s partnerom/partnericom već 15 godina u braku ili ste zajedno tek godinu dana – nakon što postanete roditelji, opet ste na početku dejtanja.
Panično guglate novootvorena kul mjesta za pojesti nešto (zašto je havajska hrana sad toliko u trendu?) jer neko vrijeme niste išli nigdje osim u šetnju kvartom, a umjesto fensi cold-brew- homemade-barista kave napravljene od zrnaca kave iz egzotičnih dijelova svijeta pijete homemade kavu iz termosice ili, ako je poseban dan, onu razvodnjenu iz coffee-to-go aparata pokraj dječjeg igrališta.

Na dejt uspijete čak i zakasniti, iako je dogovor da zajedno krećete od doma, jer preliveni znojem (i mlijekom) tražite gdje je ona uska plava haljina koja vam je tako dobro stajala prije trudnoće. Srećom, ni vaš odabranik nije još spreman – ne može naći čiste bokserice jer sve čekaju svoj red na pranje.

Kad napokon krenete na prvi dejt, neki će imati tremu jer ne znaju hoće li moći pričati o ičem drugom osim o djetetu, a neki neće znati je li bolje ipak otkazati rezervaciju u razvikanom wannabe havajskom restoranu i ostati se ljubiti na parkiralištu.

Kad postanemo roditelji, svi otvaramo novo poglavlje u našim životima, a to je da ponovno, kao kad smo bili tinejdžeri, za svaki izlazak moramo pitati – roditelje. Kad gledam u svoj mobitel, pitam se je li poruka „Mama, jel ti ok da malo zakasnimo?“ iz 2022. ili 2010.

Foto: unsplash.com

Objava zašto se pretvorimo u tinejdžere kad postanemo roditelji? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Prije no što sam ostala trudna vikende sam uglavnom provodila s partnerom lutajući njemačkim šumama, padajući po blatu i bježeći od divljih svinja i goblina (ovo za divlje svinje se zajebavam). U trudnoći sam strastveno nastavila šetati s tim da je broj prohodanih kilometara padao obrnuto proporcionalno kilama koje su rasle. Pred sam porod kad više nisam vidjela stopala od trbuha, u svakodnevnu rutinu tjelovježbe uvela sam i buljenje u dokumentarce o ljudima koji su osvojili Mt. Everest, Mt. Blanc ili bar Papuk. Sa ili bez bebe.

Nakon što je gđica beba izašla iz mene, ja ušla u stare tajice, a u Njemačkoj skoro pa zasjalo sunce, muž i ja odlučili smo da je vrijeme za jednu dulju šetnju, kao u ona stara vremena. S obzirom da još nismo znali koliko je beba avanturističkog duha, odabrali smo provjerenu rutu od 5 km uz jezero do kojeg nam treba 10ak minuta autom.

I tako je jednu subotu u rano prijepodne nakon doručka krenulo spremanje. Ja kao mlada neiskusna mater (povlačim tvrdnju da su dva tjedna dovoljna da zatražim balkanski certifikat THE MAJKE) prvo sam odlučila spremiti bebu. Nakon podužeg razbijanja glave oko toga šta obući bebi da joj ne bude prehladno/prevruće i guglanja kako različiti narodi diljem kontinenta (ograničila sam se na Europu) oblače bebe na 8 °C, odlučila sam se za prvu kombinaciju na koju sam naišla u bebinom ormaru. Svaka nacija ima neka svoja pravila tako da kako god da ju obučem, zadovoljit će nečije smjernice.

Nakon bebe krenula sam spremati sebe. Iz razmišljanja oko toga trebaju li mi vunene gaće ili ne (mi s Mediterana ne znamo se ponašati kad se temperatura spusti ispod 20°C ), prenuo me bebin plač. Ah, da, mogla bih ju još jednom podojiti prije nego što krenemo, sjetila sam se. Nakon dojenja sasvim neočekivano beba se gromoglasno ukaki i treba ju previti. Bebu predajem tati, a ja nastavljam s oblačenjem. Odlučujem se protiv vunenih gaća. Pravim se da ne čujem kako beba histerizira jer nije fan mijenjanja outfita dvaput u 15 minuta. Uslijed kopanja po ormaru tražeći tajice koje pašu uz majicu koja paše uz jaknu, gledam po Instagramu slike tuđe djece koju ne poznajem i blesavo se smijuljim.

Ne sjećam se više koliko je vremena točno prošlo, ali primijetila sam da je muž izašao iz bebine sobe s par novih sijedih na glavi kad smo napokon bili spremni za polazak. Nakon što smo se svi troje udobno smjestili u auto, ja sam shvatila da mi se piški iako sam se prije polaska za svaki slučaj triput popiškila slijedeći zlata vrijedan savjet moje mame: “uvijek piški prije puta”. Priznajem, kombinacija zelenog čaja i kave (diuretik plus diuretik) nije najsretnija opcija ako čovjek narednih 5 sati ne namjerava provesti na wc školjci ili barem u blizini iste. Ali, nema tog boga koji će me natjerati da se vratim kući sad kad smo se napokon pokrenuli. Stisnula sam i trpim tješeći se da tako vježbam zdjelično dno.

Umjesto za standardni put prema jezeru odlučujemo se na kraticu tako da umjesto za 10 minuta stignemo za 8. Skrećemo u slijepu ulicu, vraćamo se na staru rutu i stižemo na odredište tek nakon pola sata. Nema veze, krivo skretanje iskorištavam za još jednu piš-pauzu jer za nikad se ne zna….

Od naše nema veće sreće kad napokon stignemo na odredište. Izlazimo iz auta, beba spava snom pravednika, ja ju vežem u maramu za nošenje, palim brojač koraka na satu, aplikaciju za hodanje na mobitelu, provjeravam jesu li se navigacijski sustavi spojili na satelit jer džaba mi hodanje ako ga nisam nigdje zabilježila. Duboko u sebi žalim što nisam obukla vunene gaće jer malo je hladnjikavo. Uz neobavezan razgovor s mužem, svako malo provjeravam je li bebi vruće/hladno gurajući moje ledene prste njoj uz vrat. Beba se ne javlja, zaključujem da je zadovoljna.

Nakon 20ak minuta ugodne šetnje meni se čini da mi se opet piški pa trčkaram prema obližnjem šumarku. Pišanje u prirodi s bebom zalijepljenoj na prsima, podcijenjena je disciplina ekstremnog sporta, mislim si dok balansiram između kopriva s lijeve i nekog zlokobnog trnja s desne strane. Sva ponosna kako sam to fantastično izvela bez da se spotaknem i polomim nogu sebi ili bebi, prekasno primjećujem kako sam decentno zapišala maramu za nošenje. Jebiga kad po visini spadaš u narod hobita možda nije najpametnija opcija motati bebu u maramu dugačku 6 metara.

Nije me briga, suvereno nastavljam šetnju. Nijemci su diskretan narod i neće nikad uprijeti prstom u drugoga pa makar taj drugi gologuz trčao gradom (osim naravno ako gologuzac ne nosi masku,
FFP2 je must have, gaće su opcionalne).

U narednih 10ak minuta determinirano zaključujem da je vrijeme da se vratimo kući. Meni se više ne piški, ali moguće je da sam malo žedna , a možda i gladna jer davno smo doručkovali. Naravno nisam ponijela ništa za jesti ni piti kad idemo na tako kratku šetnju. Čini mi se da i pomalo pada mrak, a mi nismo uzeli lampadine…

Danas, nekoliko mjeseci nakon te naše slavne šetnje, sve je puno jednostavnije. Moja nekomplicirana beba svakodnevno uživa u šumskom zraku. Ja sam se educirala o temi kako uspješno zavezati bebu bez da popišam maramu, a i pokušavam (manje ili više uspješno) optimizirati unos tekućine. Zapravo bi sve bilo skoro pa savršeno da me ne stresiraju pripreme za akciju “Kako obući bebu na 25 °C ” jer stiže nam pravo njemačko ljeto.

Foto: unsplash.com

Objava spremanje bebe za šetnju i ostali ekstremni sportovi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Otkako imamo bebu, mom suprugu i meni najdraža je zanimacija pjevati joj. Pjevamo joj dok ju presvlačimo, dok ju nosamo, dok ju uspavljujemo… U principu pjevamo joj cijeli dan. Pa i u onim trenucima dok bebe nema. Ja sam evo neki dan otišla bez nje u šumu i negdje nakon par prohodanih kilometara shvatila da nemam slušalice u ušima, tako da ona melodija koja mi se vrti po glavi nisu Ramonesi već čujem vlastiti glas koji urla: bebić gologuuuuzić, guzić, guzić, bebić (slobodno uglazbite po vlastitom ukusu).

Nevjerojatno je koliko smo kreativni kad je u pitanju ta fina disciplina kreiranja dječjih pjesmica. Daj mi bilo koju melodiju i ja u roku od 5 minuta otpjevam apsolutno besmislen tekst koji me silno zabavlja, a sve pod krinkom “bebi se sviđa”. Mami se sviđa, realno boli bebu briga urlam li joj ja u uho Zeku i potočića ili Žurite konji bijeli evo sviće dan (isprike na čudnom odabiru, uz te bijele konje sam svaki vikend zatvarala birtije za vrijeme studiranja). Zasad. Bebi je svejedno zasad s nepuna dva mjeseca života.

No, svjesna da će beba relativno brzo ući u godine (ili tjedne jer tako se računa bebina starost dok ne ode na fakultet, zar ne?) u kojima nije baš svejedno što joj se pjeva, dala sam se u razmišljanje o pjesmicama koje su obilježile moje djetinjstvo i shvatila gorku istinu: mene su dječje pjesmice istraumatizirale!

Postoji naime nekoliko popularnih pjesmuljaka iz davnih devedesetih kad sam ja bila dijete i kojima su me moji roditelji entuzijazmom poznatim samo novopečenim roditeljima, terorizirali:

Zeko i potočić

Apsolutni pobjednik natjecanja “Koliko se suza može isplakati u 5 minuta” (ili 55 jer pjesmicu možete nažalost pjevati koliko vam drago). Šalim se, nije bilo nikakvog natjecanja, nažalost, jer da je bilo, Zeko i potočić i ja koja ridam zbog jadnog zeke sigurno bismo osvojili prvu nagradu. Ne sjećam se točno kad sam je prvi put čula, ni drugi, ni treći, ni 88. Ono čega se sjećam jest da je ta pjesmica u meni izazivala Pavlovljev refleks i svaki put kad bih ju čula briznula bih u plač. Mojim roditeljima je to u jednom trenutku postalo nevjerojatno smiješno pa bi tu i tamo jedan od njih dvoje samo zapjevušilo melodiju da vidi kakvu će reakciju izazvati… I ja bih se ekpresno rasplakala.

Tortura je trajala godinama (dok radi studija nisam odselila u drugi grad). Ok, morate shvatiti, ja sam horoskopska račica (upozorenje za sve vas koji ne vjerujete u horoskop: SMJESTA prestanite čitati tekst) i osim što imam visoko razvijenu empatiju i intuiciju, nažalost imam i jako razvijen helper sindrom i godinama sam pokušavala naći zeku i taj njegov zaleđeni potočić da ga odledim da zeko prestane biti tužan. S obzirom da sam živjela na Lošinju mislim da vam je prilično jasno da nisam našla ni jeb….zeca ni jeb…. potok.

Sve ptičice iz gore iliti Sve ptičice IZGORE

Posebna kategorija nevjerojatno brutalnih dječjih pjesmica. Pjesma, za koju sam eto prekjučer saznala da uopće nije dječja tako da još dan danas ne razumijem kog vraga su mi je onda uopće pjevali! I tko mi ju je pjevao! Moji starci peru ruke, a ja se kao u magli ipak sjećam none ili možda čak bižnone (pranone) kako mi to pjeva svojim starim glasom s puntarskim naglaskom dok joj ja, zbunjena petogodišnjakinja, sjedim na krilu i razbijam glavu misleći kako su se dovraga te mrtve izgorene ptice uopće mogle spustiti iz gorja na more. I još važnije, zašto? Mogle su se valjda prije požara spustiti…. Eto, to je vrlo vjerojatno bilo moje prvo duboko promišljanje o smislu života, životu nakon smrti i okultizmu. Ni najmanje me nije sram priznati da sam tek prije nekoliko godina saznala da ptičice nisu izgorjele.

Bila mama Kukunka

Moram priznati ova me pjesmica nije toliko istraumatizirala koliko me razbjesnila jer širi danas vrlo
popularne fake news (krokodil traži pečenog vola – otkad životinje same peku hranu???), a i još
popularniji momshaming jer insinuira da je mali Juju zbog mamine nepažnje upao u Nil. Sigurno je
nemajka scrolala po instagramu za to vrijeme. Uglavnom, sve me ovo navodi na zaključak da je ipak najbolje da se ja držim Bebića guzića gologuzića ili barem one popularne Pliva beba preko Save, nosi patku navrh glave, da nepotrebno ne istraumatiziram dijete.

P.S. Mama, tata ako ovo čitate znajte oprostila sam vam za Zeku i potočića – sve sam vam oprostila!

avanture novopečene mame i njezine bebe – SUPERMAME

Objava kako su dječje pjesmice istraumatizirale moje djetinjstvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dakle nakon što je prošlo već (tek) 11 dana da sam rodila, po svim balkanskim kriterijima osjećam se apsolutno kvalificirana, ako ne i certificirana da prosipam pamet po selu (ili online svijetu). Prekaljena mater.

Evo što sam u ovih desetak dana naučila:

Sisama je najljepše na svježem zraku. Ok, to je i prije bio moj moto.

Krevetić za bebu je izvanredno odlagalište stvari za mamu. Nešto kao soba potrebe u Harry Potteru. Svašta se tu nađe: knjige, žurnali, rašpica za nokte (da bih imala osjećaj kao da ću se zapravo manikirati), čokolada, pokoji horkruks, Voldemort, bazilisk, još čokolade… Uglavnom svega se tamo nađe, ali rijetko kad ima i za bebu mjesta.

Zlata vrijedan savjet: spavaj kad beba spava, kuhaj kad beba kuha, rješavaj birokraciju kad beba rješava birokraciju! Srećom, mama ne treba toliko sna, što se kuhanja tiče imala sam maniju nakuhavanja i zamrzavanja nedugo pred porod pa sam dobro opskrbljena. A birokracija? Birokracija nam je najdraža jer je moja beba horoskopski jarac (ili kako moja najdraža teta na svijetu kaže – koza, jer curica je) i sva je sortirana po tom pitanju. Evo neki dan je zvala zdravstveno da se prijavi i pita tetu šalterušu jel ona sad Njemica ili Hrvatica jer ni na kakvom papiru to zasad ne piše. Očito, fali joj jedan papir!

S obzirom na prirodu mog posla (anesteziolog), nemam problema ustajati i funkcionirati noću. Slično jedinici intenzivne skrbi pacijenti(ći) se uvijek dekompenziraju između 01:00 i 04:00 ili između 05:00 i 07:00 taman pred vizitu. Srećom sad nema šefa u jutarnjoj viziti (mislim nema ni vizite), imam samo jednu najslađu pacijenticu koja sva miriši i svaki put mi se jako nasmije kad me posere dok ju presvlačim (svaki dan… Tata ju isto presvlači, ali njega iz nekog razloga nikad ne pokaki toliko) pa je sve puno puno lakše, a i puno ljepše.

Jedino je ogromna razlika što sam ja dosad odrađivala maksimalno 7 noći intenzivne nakon kojih bih dobila 7 slobodnih dana i negdje otputovala. Danas nam je 13. noć…

Ma može se zasad i bez egzotičnih krajeva.

Foto: unsplash.com

Objava avanture novopečene mame i njezine bebe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ulazak u treći trimestar proslavili smo ne sexom, masažom ili nekim lijepim ritualom nego sasvim prigodno cjelodnevnim bauljanjem po konzumerističkom raju zvanom Baby Markt i mini napadajem panike. Ideja je bila da se kao mladi (znam, upitno je koliko smo zapravo mladi, ali moja misao vodilja jest: star si koliko se osjećaš) budući roditelji malo informiramo o moru stvari koje ti za bebu (NE) trebaju. Između ostalog najviše da malo vidimo kolica.

E sad, bebi dućan mene, velikog pobornika dobre literature neodoljivo podsjeća na Danteov Inferno. Ok, možda nije baš podijeljen u 9 krugova pakla (pardon 9 krugova neophodnih bebi potrepština), ali definitivno bi na ulazu trebalo stajati aligijerijevsko upozorenje pisano velikim tiskanim slovima “all hope abandon ye who enter here“. Jer tako sam se naime osjećala nakon što sam prošetala prvim (i jedinim) krugom dućana (pakla?). Beznadno.

Kroz ostale sam panično protrčala bojeći se da ne zapnem za strateški postavljene bebi hodalice, zvečke, plišane igračke i ostanem zauvijek zaglavljena negdje između Stokke kadice za kupanje i robot-njihalica. Tkogod rekao da je mogućnost izbora prokletstvo, definitivno je bio u pravu. Taj krug bebi dućana kojim sam se prošetala specijaliziran je za kolica i autosjedalice. Bez pretjerivanja, njima pripada 40% dućana. Imaju i svoju voznu traku koja se sastoji od 3 različite vrste tla: makadam i…nemam pojma, još dvije vrste makadama.

Naime, “malo vidjeti kolica” za svakog odgovornog Nijemca znači:
a) napraviti popis performansi koje kolica moraju zadovoljiti
b) detaljno istražiti kvalitetu i čvrstoću tla po kojima će se kolica voziti
c) naravno, online rezervirati termin sa savjetnicom za kolica (majkemi ne znam je’l to zanimanje
koje se upisuje u radnu knjižicu) s kojom će se onda narednih sat do dva u dućanu raspravljati o
tome koliko je nužno da kolica imaju mogućnost skidanja kotača i montiranja mini skija za snijeg
(ovo nisam izmislila iako tako zvuči)
d) voziti različita kolica sa ili bez bebe po tim makadamima
e) odlučiti se za najbolja i odriješiti kesu

S obzirom da moj životni suputnik i ja ne spadamo u kategoriju ekstra odgovornih Nijemaca (nit’ smo odgovorni nit’ smo Nijemci), nakon mini napada panike odlučili smo pobjeći u Ikeu preko puta i kupiti samo najosnovnije životne potrepštine (par paketa svijeća i smrznuti mango).

Well…happy parents, happy baby!

Nego, cijeli me taj kaos nagnao na povratak u moje vlastito bezbrižno djetinjstvo u kojem moji roditelji nisu imali kolica od nekoliko hiljada novaca, ali imali su karijolu. I u toj karijoli su me uvijek peljali kad bi se deda i baka vratili iz Like s vrećama krumpira. Tata bi tad posjeo mene u karijolu, otpeljao do auta, mene iskipao i nakrcao krumpir, a ja bih sretno čekala iduću rundu. Iris vs. krumpiri 1:1

I naravno low konzumerist u meni (ili kako me muž bez puno uljepšavanja zove: škrtica) sad planira investirati u karijolu u kojoj simultano može peljati i bebu, a i krumpire!

P.S. Beba je u međuvremenu stigla, mi još uvijek nemamo ni karijolu ni kolica.

Foto: unsplash.com

Objava panika u (njemačkom) dućanu za bebe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.