Jeste li ikada osjetili taj emotivni vrtlog u želucu kad svoje malene ostavite u naručju vrtića?

Nedavno me to pitanje zateklo, poput neočekivanog udarca u srce. Bio je to trenutak kad sam stala usred misli – trebam li biti iskrena i priznati da mi srce tone kad čujem plač svog sina kako moli da ga ne ostavim ili ću odabrati diplomatski odgovor, reći da je sve u najboljem redu?

Kao majka, priznajem, nalazim se negdje između tih dviju krajnosti. Psihologinja, svojom stručnošću, bila je brza u otkrivanju da imam problema s povjerenjem. I u pravu je.

Postoje dani kad vjerujem samo sebi, a briga za dobrobit svog djeteta postaje svojevrsno emocionalno hodanje po žici.

No, nemojmo kriviti odgajateljice u vrtiću. One su heroji s osmijehom koji se suočavaju s našim malim divljacima i grade im drugi dom.

Sljedeći korak od psihologinje bio je savjet da moram pronaći svoje vlastito vrijeme, trenutak mira u ovom vrtlogu roditeljstva. I danas, dok jurcam kroz more rublja i pokušavam nadmašiti kaos, shvatila sam koliko je ta mala doza mira važna. “Ja danas nisam sjela”, razmišljam, dok kuham  juhu, hranim mačku, idem u trgovinu, šetnju i pokušavam biti logoped, sve u istom danu.

Tako dragi roditelji, možda je vrijeme da priznamo da je “vrijeme za sebe” postalo luksuz koji samo rijetki od nas doživljavaju.

Taj trenutak kad možemo disati, popiti kavu i biti sami sa sobom postao je gotovo mitološki. Dok se suočavamo sa svojim vlastitim izazovima i nedaćama, neka nas barem podsjeti da smo svi zajedno u ovoj ludnici zvanoj roditeljstvo, a svaka od nas nosi svoj vlastiti kovčeg emocija koje pokušavamo pospremiti dok šećemo ovom stazom majčinstva.

Foto: pexels.com

kako postati uzorna majka u ovom kaotičnom cirkusu modernog roditeljstva? – SUPERMAME

Objava je li vrijeme za sebe postalo luksuz koji samo rijetki od nas doživljavaju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ovo neće biti klasična drama u tri čina u kojoj žena trči iz stana u slobodu dok dijete ostaje u naručju, najbolje bake, tate, djeda ili bilo koje punoljetne osobe (nije uvjet, može biti iznad dvanaest). Ovo je priča o tome možemo li biti majke bez da smo zaista rodile svoje dijete. Ne mogu govoriti iz svog iskustva, ali vidim, čujem i osjećam oko sebe majke koje su supermame iako dijete ‘još’ nemaju.

Prije nekoliko godina život me nanio na put žene koja je maćeha. U pričama najsimpatičniji lik koji obično prezire ili pokušava ubiti svoje ‘podijete’. Ova je žena upravo zbog biološke djece svog supruga pokušavala osmisliti sadržaje za djecu. Nisam primijetila da je bila na njih ljubomorna ili da je smišljala kako ih se riješiti. Činilo mi se da ih je voljela. Činilo mi se da su to bila njena djeca.

Nedavno me život nanio na put  žene koja nema djece. One koja želi djecu. One koja ih ne može imati. Ta predivna mlada žena, požrtvovna i brižna, nježna i odgovorna, pokušava dobiti dijete i trudi se na sve načine kako bi to postigla. Premda joj dijete nije stiglo, osjećaj majčinstva dobila je još odavno. Osjećaji su nam putokazi i smjernice.

Kao što je majka ona koja je svoje dijete izgubila, jednako je i ona koja ga još nije pronašla.

Život je neobičan, zanimljiv, varljiv i vragolast. Daje nam ono što trebamo, a ponekad i ono što želimo. Moja je želja bila imati troje djece, obitelj i svoju sigurnu luku. Bliži mi se četrdeseta i postajem svjesnija da se moje želje vjerojatno neće ostvariti. Ili?

Imam ‘samo’ jedno biološko dijete. Za ovo jedno bi prethodna majka dala sve, a meni nekako nije dovoljno. Želje. Svi ih imamo.

Svakoga dana ulazim u razred koji je pun moje djece. Promatram ih kako rastu, uklapaju se u društvo, zaljubljuju, osamostaljuju, bore s neuspjesima i ponose uspjesima. Pružam im podršku i tjeram ih kad oni sami ne žele dalje. Nemali je broj onih koje u razredu promatram više nego što to stignu njihovi biološki roditelji kod kuće. Dio sam njihova života, a i oni ostaju dio mog. Zauvijek.

U jednom od filmova koji me neobično inspiriraju, Pod suncem Toskane, koji je jednako divan kao i knjiga, Diane Lane želi obitelj, djecu, vjenčanje i nekoga kome će kuhati. Sve su to želje nakon raspada braka u kojem je njen partner pronašao drugu osobu s kojom je dobio dijete i njihovu kuću želi zadržati za svoju novu obitelj i buduću ženu. Očajna je jer vjeruje kako joj se želja neće nikada ispuniti. Još joj je i taj bivši stavio sol na ranu pa ušetao u njen san. Na kraju filma joj simpatičan sinjor Martini, predivan i brižan muškarac koji je nažalost već zauzet i vjeran svojoj supruzi, kaže  kako je ostvarila svoje snove. Začuđena Diane ga pogleda i shvati da je u pravu. U kući se upravo održava vjenčanje mladića koji joj je poput sina, trudna i ostavljena prijateljica u njenoj kući podiže svoje dijete, okružena je prijateljima i zapravo je – sretna.

Naše ideje često su jedino što nas sprečava u tome da uživamo u onome što nam život donosi.

Sve me više obuzima nova ideja – udomiteljstvo. Želim osjećaj zajedništva, obitelji i povezivanja. Krvna veza s time nema baš ništa. Može to biti dijete, može biti prijatelj, može biti i životinja.

Kad prepoznamo svoje istinske potrebe i žudnje, shvatimo da nas je život uvijek navodio u pravom smjeru, ali su naše tamne naočale često bile obojane nekim davno napisanim pravilima života. Majčinstvo je način života. Nema veze s brojem posjeta rađaoni. Nema veze s time što nekome piše u rodnom listu ili koliko je sličan nama. Nije idilično i često bi majke svoju rođenu djecu vratile u rodilište u zamjenu za samo jednu mirnu noć i nekoliko sati sna.

Život je predivan i čudesan. Putujemo nepoznatim i neistraženim ulicama, ali nas sve vode u istom smjeru. Cilj nije ono što nas ispunjava, putovanje je glavno. Često su naše želje toliko različite, a zapravo iste.

Psst! Govorim iz iskustva: pazite što želite da vam se ne ostvari!

čitanjem ove knjige mogao bi se spriječiti neki razlaz – Ti (ni)si sama

Foto: unsplash

Objava supermama bez djeteta pojavila se prvi puta na SUPERMAME.