očekivanja kao teret majčinstva

Nedavno sam naišla na sljedeći citat: „Društvo od majke traži da odgaja dijete kao da joj je to jedini posao; da radi kao da nema dijete; da izgleda poput žene koja nema ni posao niti dijete.“ (Isabelle Roskam) Zadržimo se na pojmu DRUŠTVO TRAŽI. Pred mene sjedaju žene koje su iscrpljene, koje traže rješenja za osjećaj premorenosti i moranja. Pored mene sjede prijateljice koje se muče odgojem svoje djece, odnosom sa svojim partnerima i lošim odnosima na poslu. U njihovim izjavama često čujem riječi „moram“, „ja sve radim“, „tko će drugi“, „ne mogu više“ i „dosta mi je“. Često ih pitam: „Tko ti je rekao da moraš?“ Nitko nam nije rekao da moramo, ali smo tijekom života negdje povjerovale u to. Ne možemo zanemariti činjenicu da je društvo tijekom vremena…

svatko je od nas barem jednom u životu susreo mamu vegetu

Došla si na pomno organiziranu dječju zabavu sa svojom dječicom koja su dobra i pristojna, sjede lijepo za stolom, jedu dobro, razgovaraju s drugom djecom. Ti si brižna majka, odmjeravaš svaki korak, razmišljaš, razgovaraš puno s njima, užasno se trudiš i većinu vremena misliš da radiš dobar posao. Nije ti lako, imaš obaveza preko glave, ali obitelj je vesela i sretna, svi više-manje zadovoljni i rezultati tvog truda se vide iz aviona. I tada evo nje koja svu tvoju muku i samopouzdanje zgazi u sekundi, Mama Vegeta, gospođa koja misli da sve zna, a zapravo ne zna ništa. U sve, ali zaista u sve se miješa: zašto nisu vani, zašto paziš na njih, zašto ne paziš, to ti nije dobro, trebaš ovako i onako, zašto ovo ono i tako bez…

mlada sam majka i postoji jedna stvar koja me muči

Zadnjih pet godina sam „stay at home“ mama. Osim što studiram, ostalo sam vrijeme posvećena odgoju djece. Kako su porasli, a u vrtić još ne idu, vrijeme provodimo po parkićima. Nekada mi odlazak u park stvara nervozu. Osjećam se odbačeno i imam osjećaj da me ostale majke ne shvaćaju ozbiljno. Iako imam tek 24, mislim da sam jednako dobra majka kao i one preko 35e. Jednako sam svjesno odlučila postati majka sa svojih 20, kao i neka druga poslije 30. Nikada nismo dovoljno spremni dok se napokon ne nađemo oči u oči s vlastitim djetetom, godine ovdje ne igraju veliku ulogu. Oduvijek volim djecu i znala sam da želim biti mlada majka. Jako dobro sam se pripremala i proučavala raznu literaturu, gledala druge majke iz svoje okoline, osim toga moja…

ovo je postpartum

Postpartum i sve kroz što jedna majka i žena prolazi nakon poroda još je uvijek tema o kojoj se nedovoljno zna i priča.  Projekt “Ovo je postpartum”, nastao u suradnji s fotografkinjom Anom Surač za Supermame Magazin, prikazuje realnu i iskrenu stranu majčinstva. (Tekst je originalno objavljen u svibanjskom broju Supermame Magazina, a možete ga preuzeti OVDJE.) Neprospavane noći, hormoni, postporođajna depresija, usamljenost, umor, nedostatak podrške i nerealna očekivanja okoline najčešći su problemi s kojima se susreću majke. Daleko je to od onih idealnih slika koje smo navikli gledati u časopisima i na društvenim mrežama (iako, naravno, ima i onih divnih trenutaka zbog kojih je cijelo putovanje lakše). Ne kaže se uzalud da se rođenjem djeteta rađa i majka. Osim fizičkih promjena, žena doživljava kompletnu transformaciju vlastitog identiteta, vrlo često…

i ovo je majčinstvo

Tek sam nedavno otvorila Instagram profil. Nakon godina odbijanja i nagovaranja, upornih mi prijateljica, s izlikom da sam ja “oldschool” pa koristim Facebook, da ne želim trošiti još više vremena na Internetu i sl. konačno sam pokleknula i napravila isti, nazovimo ga, mameći profil. Primjećujem puno profila, što domaćih, što stranih, o majčinstvu – idiličnom i savršenom kao da ono ne može i ne smije biti drugačije. Stalni imperativ domaćih organskih jela, kućanstva bez imalo prašine i nereda, prelijepe majke i još ljepša djeca… Takve profile ne pratim, logično, jer i sama to nisam. Iako dijelim fotografije zajedničkih projekata, obiteljskih druženja i istraživanja svijeta sa svojim jednoipolgodišnjim dječakom, moram napraviti mjesta za realne slike majčinstva.   Pogledajte ovu objavu na Instagramu.   Objavu dijeli Vuna i Drvo (@vuna_i_drvo) Negdje sam…

žene koje nisu mame, a htjele su biti

Bliži se Majčin dan, a u meni sjećanja, težina i knedla u grlu. Ja sam mama, ali ima onih koje tuguju, koje žarko žele, koje jecaju, koje se mire s tim, koje su pune bunta ili koje su shvatile da jednostavno nikada neće biti majke. Sjećam se, bližio se Majčin dan, a po Instagramu su samo iskakale slične teme. Mislim da su Supermame imale jednu prekrasnu kampanju o carskome rezu. Divne fotke, ali mislim si pa što vi brijete? Rodile ste! Mame ste! Zar je važno jel’ carski ili vaginalno? Ma s čime se zamarate. Danas konačno mogu reći: “Ja sam mama”. I dalje mi nije važno sve ostalo. Znam, mislite si: „Ma ova serucka…“. Žene moje, stvarno je nevažno kada sagledate i drugu stranu. Radni tjedan prolazi, obilježen nekim…

(ne)majka i njena (ne)djeca

Danas je popularno biti žena, majka, kraljica. I ako slučajno pomislite da ne možete odgovoriti na taj izazov i zadovoljiti proizvoljno postavljene norme, onda po inerciji za sebe morate smatrati da ste loš roditelj. Ipak, stvarnost je malo drugačija. Majka mora moći sve, a novopečene feministkinje joj još dodaju sol na ranu preuzimanjem „muških poslova“. Tako da je jako teško opisati kako bi trebao izgledati dan „super žene“ koja je nasmijana, smirena majka, poslovno uspješna žena koja dobro zarađuje, a istovremeno nađe mjesta i vremena za nutritivno vrijedan ručak i pokoji desert. Ipak, okolina govori da je mnogo takvih. Onih koji nemaju nagomilan veš, čiji su ormari u savršenom redu, čija djeca vraćaju igračke gdje ih nađu jer su one uspjele da ih od malih nogu nauče da poštuju pravila…

zašto smo kao majke opsjednute sa „što ne činiti“?

Stvarajući sadržaj na društvenim mrežama primijetila sam koliko bolje prolazi onaj koji govori o tome što ne činiti; „Nemojte ovo nikada reći svom djetetu“, „ 5 stvari koje narušavaju dječje samopouzdanje“, „Najgora stvar koju možete napraviti djetetu u tantrumu“ i sl. Sadržaj koji propituje, sadržaj koji suptilno motivira i/ili inspirira rezonira s manjim dijelom roditelja. Bacila sam se na razmišljanje o ljudskoj psihologiji i donekle mi je jasno zašto je to tako. Ne želimo pogriješiti. Ne želimo nanijeti bol našoj djeci. Ne želimo da pate. Želimo znati što je to što će im nanijeti štetu kako bismo to izbjegli. Ali ono što se nalazi sloj dublje je da mi trebamo vodstvo, da mi kao roditelji želimo znati gdje su granice. Želimo da nam netko drugi (roditelj, autoritet, IG osoba) kaže…

ja sam “mama medvjedica”

Jeste li gledali Workin’ Moms? Najtoplija preporuka ako niste. Uglavnom, ima jedna epizoda u kojoj glavna junakinja Kate prilikom šetnje s bebom po šumi naiđe na…medvjeda. Medvjed zagrmi, a Kate mrtva hladna stane ispred kolica i počne glasno vrištati čime ga uspješno otjera. Bila realna ili ne, ta scena u kojoj do punog izražaja dolazi majčinski instinkt koja brani najprije život svog mladunčeta, a tek onda svoj, ne može vas ostaviti ravnodušnima. Sjetila sam se te epizode slušajući jednu ženu kako priča o mom djetetu i njegovom razvoju. Slušala sam ju kako donosi hrabre zaključke o djetetu koje jedva poznaje samo zato što može, a kako su se usporedno s time mijenjali i moj izraz lica i moj ton, muž mi je nakon sastanka rekao da nije mislila ništa loše,…

jesmo li ljestvicu podignule malo previsoko?

Treba isplanirati jelovnik za naredne dane. Treba naručiti djecu kod zubara… Evu kod oftamologa, Nou kod fizijatra. Treba ih izvesti na zrak. Danima je loše vrijeme i bili su u kući. Treba oprati hladnjak, preskočila sam zadnjih tjedana. A i zavjesama bi dobro došlo pranje. Već je nova godina, treba se uhvatiti renoviranja apartmana – sezona će brzo. Treba se malo više posvetiti poslu. U zadnje vrijeme nikako da napravim konkretan plan. I s blogom kasnim. Trebam, trebam…hoću…moram! Treba provjeriti Evi zadaću. Treba ju ispitati, sutra ima ispit. Treba naručiti dekoracije za rođendansku tortu. Treba pod hitno kupiti zimske cipele za Nou. Trebalo bi djecu odvesti na snijeg dok ga ima. Toliko dugo ga čekaju. Trebala bih se izdepilirati, nikako da stignem. Da, da…i kosu nisam već pet dana oprala….