Sintagma “žena, majka, kraljica” neočekivano je ušla u opći diskurs, zapravo je sintagma koja je bespomoćno zarobila sve žene, društvene mreže su samo tome pripomogle.

Uspjeli smo napraviti natjecanje od majčinstva, od toga koliko je koja žena doista žena (pod time mislim ženstvena, pokorna, dobra supruga), majka i još na sve kraljica. Što to uopće znači!? Doista. Ako idemo po nekim kriterijima ženstvenosti ne znam baš koliko se u to uklapam. Ok, lijepa sam sebi, lijepa sam svojoj mami, suprugu, tati, sinu, kome sam još lijepa ne znam, nije niti da me puno briga. No, nemam simetrično lice jer ga je teško imati po zakonima prirode, ispada da mojih 168 cm nije ni neka visina, na tu visinu imam 49 kg, nemam bokove, nemam sise, imam 3 reda trbušnih pločica, 4. mi fali. Sitna sam, mršava sam, ne znam koliko je to dobro više po nekim gabaritima.

Imam autoimunu bolest crijeva i kad nešto pojedem izgledam k’o da sam u 5. mjesecu trudnoće. Briga me. Imam čak i celulita, tko bi rekao! Kosa mi je nakon kemoterapija počela sjediti, pola glave je ravno, pola kovrčavo, pola valovito, ovisno o danu i postotku vlage.

Nisam osoba koja će šutjeti i trpjeti, saviti rep i k’o pokunjeni pas cupkati za drugima, a kamoli za suprugom jer nisam njegovo vlasništvo. Po tim mjerilima nisam niti odradila ulogu supruge.

Kraljica, u koju domenu ovoga bih trebala sebe svrstati, doista ne znam? Bogorodica? To sigurno nisam!

Ne trpim one podijele muško/žensko, ja mogu jer sam muško ti ne možeš jer si žensko. How yes no! Abraham Maslow je 1943. godine objavio „Teoriju ljudske motivacije“ (poznatu kao piramidu/hijerarhiju potreba). Naglasak na ovo „ljudske“, ne potrebe muškaraca ili potrebe žena. Potrebe ljudi! Stoga ja, kao žena, imam jednaka prava na zadovoljavanje svojih potreba baš kao i svaki muškarac i tu rasprave sa mnom dalje nema. Doista me ne zanima vjersko tumačenje žene i muškarca jer pročitala sam i Bibliju i Ku’ran i Toru i Vede. Moj zaključak je da je bitno biti čovjek, čovjek koji poštuje tuđu slobodu, koji tretira druge kako bi želio da se tretira njega.

Nedavno sam se našla u društvu u kojem je bila rasprava o jedincima. Dakle, kroz svoje odrastanje sam doista bila jedan od rijetkih jedinaca, čitavo djetinjstvo sam bila stigmatizirana od strane društva zbog toga. Čak sam kao dijete doživjela rečenicu „Ne, ne možeš se igrati s nama jer nemaš brata ni sestru.“ Zahvaljujući i roditeljima i obitelji nikad se nisam osjećala drugačije samo zato jer sam jedinac. Veliku ulogu odigrao je i tetak jedinac koji je uvijek govorio „Sama si možeš izabrati tko će ti biti brat, a tko sestra.“ Kao mala nisam to shvaćala, poslije sam shvatila, danas shvaćam.

Pitanje koje su mi postavljali kao djetetu „Nedostaju li ti brat ili sestra?“ je bilo najzbunjujuće pitanje ikad. Kako da mi nedostaje nešto što nikad nisam imala!?

I krene paljba po jedincima, po materama jedinaca jerbo ni tu nisam odradila posao kako spada. Imam jedno živuće dijete. I još se rodilo kao prematurus. Pa nisam mogla bolje zaribati stvari. Sama paradigma oko jedinca je fakat prešla sve granice dobrog ukusa. Mi jedinci i mi roditelji jedinaca ispadamo kao da djece ni nemamo. Nama je jednako teško s jednim kao nekime s dvoje, troje, četvero, petero, šestero… TEŠKO MI JE i imam pravo to verbalizirati kao što to ima pravo i mater s njih dvoje ili troje ili stavi broj koji želiš! I zašto meni kao materi jedinca ne bi smjelo biti teško!? Moje dijete ima samo moj fokus na sebi i fokus svog oca na sebi. On je centar svemira. I ne, to ne znači da je zato razmažen ili da sam ja zato razmažena kako se često misli o jedincima. Dapače, za mene svi misle da imam starijeg brata ili sestru i jako se iznenade kad shvate da sam jedinac. Dakle, sve je stvar odgoja! Možeš ih imati jednog ili njih 10 i svi mogu biti egotriperi ili ti od njih troje jedan može biti egotriper, do TEBE je ne do broja djece!

Jer naše društvo bi se razboljelo kad bi potapšalo mamu s jednim djetetom po ramenu i kazalo,  „Bravo! Divna si majka.“

Neki jednostavno NE ŽELE više od jednog djeteta, neki NE MOGU imati više od jednog djeteta, netko djecu NE ŽELI i to je legitimno pravo svakog pojedinca. Imam u obitelji ljude koji djecu nemaju. Najveći je problem što ljudi oko njih traže opravdanje i isprike zašto nemaju djece. Nemaju ih jer je to njihova odluka! No, naše društvo je još uvijek u onom psihološkom momentu gdje smatra da je prije svega njima dijete nešto dužno jer su oni kao roditelji ispoštovali ZAKONSKU regulativu (bdjeli nad bolesnim djetetom, školovali ga, brinuli o njemu, osigurali mu osnovne uvjete za život…), da se braća moraju voljeti jer su eto braća, ne treba graditi odnos, to se samo izgradi jer braća su, logično. Meni je ovo ekvivalentno kao da imaš novce da izgradiš kuću, sjediš na gradilištu i čekaš da se kuća izgradi jer ti imaš novce, pa u čemu je problem? Imam primjera oko sebe gdje ljudi imaju braću i sestre, a potpuni su stranci, a isto tako imam i ljude koji imaju predivan odnos sa svojom braćom i sestrama. Roditelji su udrli temelje, kasnije sam k’o odrasla osoba biraš što želiš ili ne želiš od tog odnosa.

Stoga prije nego što krenete suditi i gledati na jedince kao kugu, opustite se. I mi smo samo ljudi kao i vi.

Fotografija: unsplash.com

Objava žena, majka, kraljica (osim ako imaš jedno dijete) pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kutija PONEKAD je poklon podrške namijenjen trudnicama i mladim majkama, a sadrži 24 intimna pisma žena koje su nedavno prošle kroz to iskustvo.

Pod nazivom PONEKAD predstavljen je inovativan projekt usmjeren podizanju svjesnosti o simptomima i učestalosti emocionalnog sagorijevanja majki u postnatalnom razdoblju, a koje je često uzrokovano nedostatkom podrške majčine okoline. Autorica projekta je Jelena Ribić Pavelić, koja se dokazala kroz velik broj uspješnih projekata namijenjenih mentalnom zdravlju majki i djece te njihovom pravilnom odrastanju.

„Svjesne stvarnosti u kojoj se brojne mlade majke suočavaju sa simptomima emocionalnog sagorijevanja u tom važnom i posebno osjetljivom životnom trenutku, jako sam sretna i ponosna što su 24 žene odlučile postati ta podrška i napisati intimno pismo budućim majkama. Prisjećajući se teških, bolnih i zbunjujućih trenutaka vlastitog iskustva ranog majčinstva, u svojim pismima opisale su osjećaje koji su ih iznenadili, kojih su se ponekad sramile te one koje se ponekad nisu usudile podijeliti s okolinom zbog straha od osude“, istaknula je Jelena Ribić Pavelić, autorica projekta PONEKAD.

Kutija PONEKAD je poklon namijenjen trudnicama i mladim majkama, a sadrži 24 intimna pisma žena koje su nedavno prošle kroz to iskustvo.

Svako pismo adresirano je osjećajem ili situacijom u kojoj je svakoj mami potrebna podrška. U svakoj kutiji nalazi se i jedno prazno pismo koje može ispuniti osoba (ili više njih) koja kutiju poklanja. Na taj način PONEKAD prestaje biti samo poklon, već postaje gesta podrške. Kroz svoje pismo možete mamu ohrabriti da vam se obrati u svim svojim stanjima, i kad je ponosna sama na sebe i kad se sama sebe srami.

Kupnjom kutije PONEKAD ne podržavate samo mamu kojoj ste je poklonili, već će dio prihoda od svake prodane kutije omogućiti provođenje programa MAMA TREBA BITI DOBRO.

Ovaj program pokrenut je s namjerom da se majke osvijesti kako fizička i emocionalna iscrpljenost, zabrinutost i tuga nisu simptomi lošeg majčinstva, već znak da „mama ne može i ne treba biti sama“. Putem programa MAMA TREBA BITI DOBRO osigurat će se individualna podrška mladim obiteljima (majkama i očevima) kroz financiranje individualnog rada sa stručnjacima iz područja psihologije, psihoterapije, roditeljskih kompetencija i partnerske terapije. Glavni cilj programa je pomoći roditeljima čije je dijete (ili najmlađe dijete u obitelji) mlađe od 3 godine da nauče kako prevenirati emocionalno sagorijevanje te pomoći onima koji se već suočavaju s posljedicama istog. Ovaj program će se početi provoditi tijekom prosinca 2024. godine, a svi zainteresirani mogu se javiti putem e-mail adrese hello@ponekad.com te će im biti poslan obrazac za prijavu..

U današnje vrijeme opće je poznat pojam burnouta ili izgaranja na poslu, no roditeljsko emocionalno sagorijevanje je najvećem broju ljudi potpuno nepoznato. To je onaj osjećaj kad se majci čini da je njeno tijelo preslabo, kako je strpljenje posve nestalo, a raspoloženje previše krhko. Nadalje, javlja se i osjećaj da interes za nježno roditeljstvo polako nestaje, jer osoba jednostavno nema snage i energije. To su i svi oni dani kad osoba ne prepoznaje sebe kao roditelja, kad zna da i dalje voli svoje dijete ili djecu najviše na svijetu, no više ne zna kako biti nježna. U takvom stanju žena počinje vjerovati da više nije povezana sa svojim djetetom, zbog čega osjećaj tuge biva sve snažniji. Naposljetku, osoba počinje vjerovati kako je loša majka, a potreba za samoćom i izolacijom je sve izraženija.

”Mentalno zdravlje djece posljednjih je godina velika tema kojom se, opravdano, kao društvo bavimo sve aktivnije. Ovim projektom želimo naglasiti kako je mentalno zdravlje djece odraz mentalnog zdravlja odraslih koji ih okružuju. Stoga vjerujemo kako su majke koje su DOBRO, najveći kapital ovog društva. S druge strane, one mame koji ne znaju kako biti dobro, no žele naučiti, najvrjednija su investicija. I zato, ako u svom životu imate mladu majku ili trudnicu, uz sve lijepe stvari koje im možete pokloniti, najljepši je poklon vaša podrška. PONEKAD je osmišljen baš kao poklon podrške.” , istaknula je autorica projekta.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli pònekad (@ponekad_hr)

Više informacija o projektu, obrazac za prijavu za program MAMA TREBA BITI DOBRO, kao i poveznica za kupnju PONEKAD kutije, dostupni su i putem službenog Instagram računa projekta @ponekad_hr .

Objava predstavljen projekt „Ponekad“ za podizanje svijesti o postnatalnom emocionalnom sagorijevanju majki pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U ljudski je um ušivena kompetitivnost. Uči je se usmjeriti u predškolskoj dobi, fokusira  u školskoj, a možda gubi u adolescenciji. Pa se onda u određenom razdoblju života žena odluči postati majkom i tu natjecateljstvo dobiva posebnu dimenziju.

Iz aspekta majke jednog djeteta, nisam se puno susretala s natjecateljski nastrojenim mamama ili jednostavno nisam primjećivala iste, ali sad kad imam blizanke i sazrela sam u majčinstvu počinju me smetati ona pitanja kao što su “Kad su ti prohodale?”, “Znaju li mahati?”,  “Koliko riječi govore?”, “Kad ti idu spavati?”, itd. Ne bi me isto trebalo smetati obzirom da ja nikad nisam bila osoba koja se borila biti najbolja ili najbrža, ali vjerujem da ima puno više pitanja koja jednu majku možeš pitati, kad ju susretneš, a da to nisu usporedbe i nadmetanja.

Kao da nam muški svijet nije dovoljan obzirom da je to utakmica koju ne možemo dobiti jer uz majčinstvo, većina žena ima i karijeru pa i kućanstvo koje treba voditi i rijetko koji otac biva podrškom svojoj ženi da bismo govorili o ravnopravnom roditeljstvu. Tim istim ženama nerijetko su servirani otkazi pri odlasku na bolovanje zbog trudnoće ili bolesti djeteta, a o potplaćenosti i razlikama u visini plaće između spolova da i ne pričam.

Treba li nam zaista onda i nadmetanje jedne s drugima?

Koliko god natjecateljstvo bilo zdravo u poslu, u majčinstvu ne bi trebalo imati svoje mjesto jer je svaka majka svome djetetu najbolja kao takva.

Velika suprotnost „tko je bolja majka“ jest natjecanje „kojoj je teže“ pa su česta i natjecanja koja je manje spavala, više čistila, čije je dijete manje pojelo, više nereda napravilo i tako u nedogled.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Barbara G. • mother of three little dragons (@vuna_i_drvo)

S gubitkom “Sela”, koje su imale naše majke i sadašnje bake, kao da smo izgubile empatiju i razumijevanje jedne za druge. Činjenica je da živimo u potpuno drugačijim vremenima od onih u kojima smo mi odrastali. Te su generacije imale puno manje briga i manje stresa, ali i više pomoći. Obitelji su živjele sa bakama i djedovima u zajedničkim domovima, majke su uvijek imale kome ostaviti dijete, a ako nije bilo nekoga od članova obitelji tu su uskakli susjedi.

Što je to u nama, majkama, da nas tjera da se pokažemo sposobnijima, smirenijima ili organiziranijima no što, možda jesmo?

Krije li se odgovor u filterima koji nam društvene mreže predstavljaju? Očekivanja od majčinstva koje imamo nerijetko smo napravile same sebi gledajući tuđe savršene trenutke na virtualnim slikama. I onda kada postanemo majke i mislimo da će sve biti kao u knjigama i filmovima, život nam zada pljusku čija se bol dugo osjeti.

Zapravo, uvijek same biramo što ćemo gledati i koga pratiti pa stoga i u „pravom“ svijetu – ako smo naišle na upadice i komentare od strane druge žene koji ti ne odgovaraju, ostavi je i pusti iz svog kruga. Naravno, ako okolnosti to dopuštaju jer se ponekad takva mišljenja čuju i unutar obitelji, koju baš ne možeš pustiti.

Odabrat ćemo osobe koje su nam utjeha i podrška pa čak i u najtežim i najgorim trenucima majčinstva, kada poželiš pobjeći, kada želiš vikati i kada te djeca dovedu do ludila. Tim se osobama ne moraš opravdavati da voliš svoju djecu svakom stanicom svoga bića makar te izluđuju. Malenim gadovima koji su cijeli tvoj svijet.

Naslovna fotografija: pexels.com

Objava tko je bolja majka i kojoj je teže? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Planiraš li dojiti?” u šestom mjesecu trudnoće zaskočila me prijateljica, tada majka sa stažom od nekoliko mjeseci. Odgovor sam promucala potpuno nespremna jer, zapravo, dotad nisam ni razmišljala o dojenju kao o nečemu što se planira.

U otprilike istom periodu, druga prijateljica, također majka no s malo duljim stažem, pokušavala je prestati dojiti jer je bilo grubo vidjeti dijete tog uzrasta da sisa. “Ni ja ni ona nismo spremne, ali nemaš što kad počne hodati,” rekla mi je dok joj je dijete od 10 mjeseci vuklo majicu.

Na trudničkim platformama, tečajevima, školicama počela sam čitati razne vrste motivacija za mlade majke da obavezno doje prvih 4 do 6 mjeseci… i savjete kako da prijeđu na bočicu odmah poslije toga.

Sve češće primjećivala sam uznemirujuće jasan pokušaj usmjeravanja dojenja usklađen s unaprijed određenim projekcijama okoline. One su, pak, bile (i jesu) uvjetovane nekakvim nametnutnim socijalnim normama. Kako sam grebala dublje ispod površine, počela sam se nervirati u mulju debate o mlijeku i formuli. Diskurs je postajao sve obojeniji populizmom.

Izgledalo je da nijedan izbor koji žena donese nije ispravan te da, šta god odlučila, društvo zna bolje.

To bolje je, naravno, uvik kontra. Ako doji, plasirat će joj se bočica da bi se mogla što prije posvetiti svom ‘povratku u život’ i dojiljama neizvedivim beauty tretmanima, solo putovanjima, antibioticima ako joj zatrebaju. Ako ne, mom-shame-at će ju se jer uskraćuje svom djetetu imunoglobin i šansu da upiše Harvard na stipendiji.

Upravo iz tog razloga želim podijeliti svoje iskustvo. Cilj mi je podvući debelu liniju ispod rečenice da je žensko tijelo i njezino materinstvo isključivo njen izbor. I – da svaka majka zna najbolje.

Moj izbor bio je dojenje. Podrazumijevala sam ga te priželjkivala da ću moći, i bila dovoljno sretna da uspijem o(p)stati pri tome. Sve dok moje dijete samo nije odlučilo da je dosta. Sada kada je gotovo, mogu reći da mi je to jedna od najljepših i najviše ispunjujućih dionica putovanja zvanog Majčinstvo.

Znam koliko je laktacija mukotrpan pothvat i koliko cijedi ženin organizam, pogotovo u momentima ranog postpartuma kada se tijelo i um jedva drže (a nerijetko i ne održe) na okupu.

I sama sam se na početku susrela s hladnim komentarima medicinskih sestara o mojoj fizionomiji koja tobože ‘jednostavno nije za sisanje’. Poslije sam očajnički mazala lanolin na bolno ispucalu kožu ispod silikonskih šeširića, pa se suočila oči u oči s mastitisom čije sam komplikacije za dlaku izbjegla. Vukla sam se stanom i spavala izmjenjujući listove raštike s toplim oblozima na grudima, pila kavu bez kofeina i tri jaja s pancetom za doručak, izdajala po 5 minuta nakon svakog podoja i na kraju dana plakala jer ne znam zašto mi bébé jede kraće od 20 minuta te znači li to da nemam dovoljno mlijeka. Nikad neću zaboraviti zoru nakon tegobne noći kada jednostavno nisam uspijevala nahraniti bebu. Dok je Tin mućkao dohranu, ridala sam neutješno jer – upozorena sam – krene li piti formulu, nikad se neće vratiti na dojku. Bilo je to oko šestog ili sedmog dana bébéovog života.

A, onda je krenulo. Uz pomoć jedne drage savjetnice za dojenje, moje matere i mog supruga.

Prošao je prvi mjesec, zatim drugi i treći, kolostrum je odavno postao punomasno mlijeko, malac je počeo sve više i spretnije cikiti, napredovao je i brzo dobivao na kilaži. Uspostavili smo ritam hranjenja i spavanja, uskladili se, nisam više navijala alarm na svaka 2-3 sata. Uživala sam u spoznaji da ga mogu nahraniti gdje god i kad god, osjećala sam se moćno i neopterećeno.

No, polako sam počela primati nove impulse iz – opet pametnije – okoline. Dojenje se sve više pojavljivalo u kontekstu nepotrebne, pa čak i primitivne, muke u životu moderne žene. Reklame za adaptirana mlijeka, sterilizatore, grijače, vrste bočica i setove za održavanje tih bočica iskakale su iz svakog oglasa na internetu. Svijet me uvjeravao da mu se sad mogu komotno ‘vratiti’. Doživjela sam čak i komentar da je bolje već s četiri mjeseca započeti odvikavanje od dojke i navikavanje na druge okuse jer ako, ne daj Bože, sad s tim zakasnim, poslije nikad neće prihvatiti hranu.

U nekom trenutku oko petog mjeseca postpartuma osjećala sam se kao crna ovca u svijetu emancipiranih majki jer sam i dalje isključivo dojila, na zahtjev, bez pardona i bez propitkivanja.

Kada je oko sedmog mjeseca bébé već jeo sve šta mu se ponudi (kako u i kašicama, tako i u komadima), mnogo se poznanika našlo da mi s najboljom namjerom savjetuje kako ‘skinuti malog sa cice’ jer ‘bit će ti previše vezan,’ ‘na šta liči da toliko dijete doji’ i ‘majčino mlijeko vrijedi samo prvih par mjeseci’.

U moje misli ušuljala se nelagoda i potreba za opravdavanjem zašto još dojim, kao i osjećaj dužnosti da odredim datum kada ću prestati. Škicala sam formule u ljekarnama, gledala još uvijek zapakirane bočice koje sam sve češće dobivala u darovnim paketima, počela biti frustrirana od zavisti prema majkama koje se mogu odvojiti od djeteta poslije sedam sati navečer.

Sve se intenziviralo kako se bližio prvi rođendan, taj famozni završetak plaćenog rodiljnog u državama s naslijeđem socijalnih prava. Kako smo nedugo nakon toga proveli neko vrijeme u SAD-u, moje dojenje dobilo je novu dimenziju neobičnog. Najblaže rečeno. Premda u literaturi Zapada breastfeeding advocates posljednjih nekoliko desetljeća udaraju agresivno na cijelu industriju milk formulas koju su samo nekoliko godina ranije zdušno propagirali, surovi kapitalizam preko bare (kojem je jedna od temeljnih vrijednosti u teoriji sloboda, a faktički profit) jednostavno ne trpi tako prost i nerentabilan pristup odgoju. Suočila sam se s mnogo prešutnog i manje prešutnog prevrtanja očiju na tu temu, pogotovo kada sam morala podojiti dijete u javnosti jer je to bio jedini protulijek za njegov jet lag.

Naravno da sam onda grozničavo počinjala raditi na projektnom planu weaning-a, odlučna u namjeri da mi to bude prvo na agendi kada se vratimo u Europu. No, nešto u meni, vjerojatno blaženi dalmatinski inat, naprosto se nije dalo.

Na kraju sam prelomila da me, ukratko, živo zaboli šta će selo ili bijeli svijet reći. Prepustivši se svom unutarnjem glasu, mnogo frustracija samo se rasplinulo.

Paf! Opet sam osjetila ogromno olakšanje, slobodu i ljepotu bivanja. Baš kao i svaki put dotad kad sam prelomila u korist svoje intuicije.

Nekoliko mjeseci kasnije, jedne večeri prije koji dan, moje dijete više nije zatražilo podoj pred spavanje. Sve je došlo svojim tokom, dosta ranije nego li sam očekivala. Nisam se psihički posebno pripremala, nisam pila tablete za zaustavljanje mlijeka, nisam se borila ni sa čijim suzama, nisam taj prestanak forsirala niti uopće analizirala.

Prirodno, spontano i sinkronizirano, nakon 17 mjeseci prešli smo sa cice za laku noć na priče za laku noć.

Iako će vas društvo prije uvjeriti da jednorozi postoje nego da nešto može bez pravilnika/plana/priručnika, bez tečaja, bez rekvizita – za spavanje ili hranjenje ili, ne znam, življenje… ispostavilo se da je i to moguće.

Fotografije: privatna arhiva autorice

Objava ovo nije još jedan mit o dojenju pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nedavno me klijentica zamolila da joj ispričam kako izgleda život terapeutkinje s troje djece. Nakon što je nabrojala sve situacije koje je muče, onako iskreno, s dubokim uzdahom i ranjenim pogledom me pitala – a kako ti to radiš? Bio je to onaj trenutak. Trenutak nade u kojem se otvara mogućnost da postoji rješenje koje će smanjiti težinu. Koje će dati odgovor.

Toliko puta sam se i sama našla u toj situaciji. Kada se osjećaš pogubljeno. Kada ne znaš kuda bi dalje. Kada imaš osjećaš da se cijeli tvoj svijet ruši i hitno ti treba neka slamčica spasa. Tada bih često panično hvatala mobitel, kao neki ovisnik, googlajući ono što najbliže opisuje kaos s kojim se suočavam, u nadi da ću pronaći recept. Utjehu. Znanje da nisam sama. Nešto što će mi pomoći da prodišem.

Ali vratimo se na početak.

Majčinstvo je psihoterapija koju ne možeš izbjeći

Mama sam troje prekrasne dječice. Uvijek sam htjela veliku obitelj. Valjda zato jer sam sama odrastala kao jedinica, čeznutljivo promatrajući najbolju prijateljicu čija kuća je uvijek bila puna graje.

To isto troje dječice me odvelo na putovanje gdje sam potpuno promijenila svoju karijeru kao psiholog. Rad s odraslima, primarno u poslovnom kontekstu, preselila sam u ono što je prije 10 godina postao moj fokus – majčinstvo i obitelj.

I niti jedna do tada završena edukacija, nikakva psihoterapija me nije tako lansirala u bespuća osobnog razvoja kao moja djeca. Da budem preciznija, glavni „krivac“ nisu bila djeca, već ja kao majka. Jer nakon početnog šoka i pokušaja da sve svalim na moje prvo dijete, pokušavajući ga razumjeti i tražeći rješenja što mi je činiti, zapravo sam shvatila da se moram pozabaviti sobom i svim onim što nosim unutar sebe.

Jedna poznata psihologinja i terapeutkinja je rekla da naša djeca iz nas izvlače ono najbolje, ali i ono najgore. Ovom prvom sam se nadala, ali na ovo drugo me nitko nije upozorio.

7 koraka do idealnog majčinstva?!

Svi mi čeznemo za gotovim rješenjima. To je prirodno. Tako je lakše. Kada su me učili marketingu, rekli su da naslov mora počinjati s brojkom – 3 koraka do… , 5 načina kako…, 7 savjeta za… I rekli su da tekstovi ne smiju biti dugački. Jer nam je svima pažnja danas postala jedna od najslabijih karika. Ona posvećena pažnja i puna prisutnost. Strpljenje da uronimo. I da budemo u nečemu. Da budemo u neizvjesnosti. Da otkrivamo, polagano, uporno, nemajući odgovor odmah sada i ovdje.

Današnji način života, sve ono čime smo okruženi i bombardirani izvana nas tjera na suprotno. Da jurimo. Da imamo informacije. Da znamo. Da imamo kontrolu. Da žongliramo između tisuća očekivanja i uloga. Da svoju potrebu za vrijednošću zadovoljimo imajući sve ono što imaju naši (nesvjesni) uzori čijim životima se divimo, najčešće preko mobitelskih ekrana. A to je sve ono što majčinstvo nije. Bit ću dramatičnija i reći – to je sve ono što život nije.

Zamka traženja rješenja

Nedavno sam i ja opet upala u tu zamku. Razmišljajući o tome što želim dobiti kroz novi susret sa svojom terapeutkinjom, pripremala sam temu kako se riješiti ugušenosti uslijed kaosa u kojem se često nađem kod kuće, pokušavajući preživjeti sve obveze koje bivanje mamom troje djece i vođenje vlastitog posla donese. Već sam imala plan da mi pomogne smisliti neki „sistem“ kojim ću za početak dovesti kuću u red, da ima manje stvari koje me guše. I da ta moja djeca, zaigrana, puna života i potpuno nezainteresirana za to kakva nam je kuća, prihvate taj sistem. I da taj moj suprug, koji je uvijek cool, isto prihvati taj plan.

I eto me u standardnoj potrazi koja počinje s najčešće googlanim riječima – how to… (nadopunite svoj niz).

Na sreću, imala sam mudru ženu ispred sebe. Onu koja ne daje odgovore. Onu koja zna kako jednostavno sjediti u težini s nekim. Biti s onim što je nelagodno. I pritom biti beskrajno prisutna i blaga, s povjerenjem u sve ono što osjećam. I s povjerenjem da će upravo tada izroniti ono što treba, ono životno i iskonsko.

Osjećaj za kojim svi čeznemo

Pitala me je jednostavno pitanje: što želim, koji osjećaj mi treba? A ja sam joj pričala o osjećaju prostranosti, slobode i mira u svojim prsima, pokušavajući se povezati s njim. Osjećaj kada je jednostavno sve u redu, neovisno o tome što je oko mene. I pitala me je kada to imam sa svojom djecom, i još važnije, kada to imam sa svojim mužem. Došla mi je slika večeri u kojoj na kraju ludog dana čitamo priču pred spavanje (onda kada actually uspijemo s mirom leći), sklupčani svi u krevetu i polijepljeni jedni po drugima. I kada s njim dočekujem subotu ujutro, ležeći u krevetu bez žurbe, dok pomladak nešto svoje radi u dnevnom boravku, ne tražeći još doručak.

Tu se krio „odgovor.“ Odgovor mira. Kontakt. Bivanje. Usporavanje. Trenuci u kojima nema rješenja, već trenuci u kojima nam se tijela jednostavno sinkroniziraju. U kojima se povezujemo. U kojima smo „samo zajedno“. U kojima stvaramo svoje jedinstveno polje koje je dovoljno snažno da može (iz)držati sve izazove (svakodnevnog) života.

Povratak sebi. Povratak drugom. Povratak nama.

Nema tog sistema, niti vanjskog rješenja koje može zamijeniti ono što je iskonsko rješenje koje leži unutar nas. I u prostoru između nas.

Nisam protiv googlanja. Nisam protiv informiranja i edukacije. Dapače, duboko vjerujem da nam jedna kvalitetna knjiga može promijeniti život. Ili barem pokrenuti promjenu. No, to nikad nije i nikad neće zamijeniti činjenicu da je odgovor u nama. Odgovor je u djetetu ispred nas. Odgovor je u našem partneru i kontaktu kojem gradimo, iz dana u dan.

Moramo ponovno početi osluškivati, osjećati i samo biti, da bismo mogli vidjeti. A da bismo to mogli, moramo usporiti. A da bismo to mogli, moramo svoj pogled maknuti sa svega onog vanjskog što nam odvlači pažnju i usmjeriti ga na one koji su tu ispred nas. I na sebe.

Tražeći rješenja izvana, mi izbjegavamo kontakt, propuštajući ono najvažnije što imamo i trebamo. A kontakt se ne može dogoditi na brzinu. Ne može se dogoditi dok nam je pažnja podijeljena. Ne može se dogoditi dok stvarno ne uzmemo vrijeme i ne prepustimo se susretu – sa sobom i s drugima.

Zato kad god osjetite težinu, kad god vam postaje previše, kad god ne znate što biste, kad god ste nezadovoljni sobom ili onim što je izvan vas, prije nego krenete u akciju googlanja i traženja rješenja, zastanite i upitajte se – gdje nedostaje kontakta? Gdje meni treba više kontakta? Kako mogu usporiti i jasnije osjetiti sebe? Kako mogu usporiti i jasnije ugledati i osjetiti osobu ispred sebe – svoju bebu, svoje dijete, svojeg partnera, svog…

Tamo se krije odgovor.

Objava mama, prestani googlati za rješenjima. ona su u tebi i ispred tebe. pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

…koliko puta ste čule ovu rečenicu? Ili još bolje pitanje – koliko puta ste ju SAME izgovorile? Prva dižem ruku, priznajem da jesam i to – nebrojeno puta! Nedavno sam bila na jednoj večeri u društvu desetak mama. Same. Bez djece i muževa. Treba se opustit – to smo si rekle. Ali naravno, kako to obično biva, pričalo se o djeci većinu vremena iako smo se dogovorile da je to zabranjena tema.

Spoznaš u tim razgovorima puno toga. Ono što mi je zapelo u uhu je bila rečenica, koju sam i sama izgovarala, a ide ovako “S prvim djetetom pogriješila sam…” i onda krene nabrajanje. U jednom trenutku sam zastala, utišala sve glasove oko sebe i čula svoj unutarnji “Ma nisam ja ništa pogriješila! Radila sam u svakom trenutku najbolje kako sam mogla i znala!” Izgovorila sam to i na glas.

Pogledale smo se nas par i nastavila sam: “Pa je li moguće da si i tu same predbacujemo? Kako smo mogle pogriješiti ako smo radile najbolje što smo mogle i s najboljom namjerom? U novonastaloj ulozi, koju prolazimo po prvi puta u životu, milijuni savjeta su stizali, milijune smo ih pročitale, trudile se, nespavale, odricale da bi same sebe posrale rečenicom koju počinjemo – pogriješila sam!” Stvarno mi nije jasno KAKO uspijemo same sebi podmetnuti nogu?

Je li to zato što smo navikle da kritika može stići iza svakog ugla, pa onda bolje da odmah same sebe udarimo ispod pasa i po mogućnosti se za to ispričamo cijelom svijetu?

Uvjerena sam da je to sve na nekoj podsvjesnoj razini. Moram priznati da nisam to na taj način ni sama osvijestila do tog trenutka, kada smo se samo nadovezivale “Ma i ja sam pogriješila… I ja sam isto pogriješila…” Sve smo pogriješile, a svima su djeca sretna, zdrava i živa. Zamislite to. Šta bi tek bilo da nismo griješile… Bismo li uz tu istu sretnu, zdravu i živu djecu i mi bile sretnije, opuštenije, neopterećenije? Apsolutno da! Ali – nismo znale jer smo uz nesigurnost i iskustvo bile prestroge prema sebi.

Moram priznati da sam se puno češće propitkivala i analizirala kroz korake, nego što sam se potapšala po ramenu i rekla “Ma bravo!”.

Ili još bolje – samu sebe zagrlila. Imala bih puno veći mir unutar sebe da jesam. Imala bih i puno više ljubavi prema sebi da jesam. Ali – nisam. Spoznaju koju sam te večeri osjetila, uhvatila sam za ruku kao pravu prijateljicu. Ostaje ona ovdje sa mnom, u meni. To jesam. Na to sam ponosna. Ponosna jer sam osjetila da su i druge mame tu istu spoznaju uhvatile za ruku i barem zbog tog saznanja, otišle mirnije svojim domovima. Mirnije i samopouzdanije.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marko & Ivana (@fitkapule)

Lakoća odgajanja drugog, trećeg, četvrtog djeteta leži upravo u iskustvu. U ničem više. Dakako, ovo sve govorim ukoliko su djeca dobrog zdravstvenog stanja, te je njihov fizički i psihički razvoj u granicama normalnog. Samo kada osvijestimo taj iskustveni proces, koji prolazimo kroz različite faze naših života, i kada si dopustimo opustiti se, osvrnuti i razumjeti što smo sve prošli da bi do neke točke došli, samopouzdanje i mir eksplicitno rastu. I to je ono što je divno.

Nisam ja ništa pogriješila. Nisi ni ti.

Ne možemo griješiti ako radimo svim srcem najbolje što možemo. Možemo napraviti drugačije, možemo reagirati drugačije,
možemo procesuirati drugačije. Ali dokle god to ispred nas raste i razvija se u pozitivnom smjeru – do tada sigurno nismo pogriješile! Osvještavanjem ovakvih spoznaja i dijeleći ga s drugima, naglas i javno, pružamo ruku jedni drugima. Uvjerena sam da i ti meni možeš ispričati nešto. Slušam te i pružam ti ruku.

Fotografija: pexels.com

Objava s prvim djetetom pogriješila sam… pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sigurna sam da je svaka od vas pročitala barem jednu knjigu u tome kako biti dobar roditelj, kako razgovarati s djetetom, kako ga hraniti, koliko puta ga je normalno poljubiti i slične potrebno nepotrebne savjete raznih psihologa, odgajatelja, znanstvenika.

Ja sam naravno supermama i pročitala sam ih sve tako da ne radim niti jednu grešku u odgoju svoje djece (nadam se da osjetite sarkazam u ovim slovima), ali nekada sam i ja bila dijete. Moji roditelji nisu pročitali ni jednu od tih knjiga, a i svi savjeti koje su tada dobivali od starijih generacija se danas smatraju lošima, tako da je čudo uopće što sam živa.

Kako li sam samo ispala tako pametna, to je još jedno čudo koje bi se dalo proučavati od strane znanstvenika – ali stavimo sad to sa strane za neke druge neprilike (vjerojatno je i sarkazam/crni humor proizašao iz tog odgoja u kojem je trebalo preživjeti, tako da nemojte zamjeriti).

Dakle, poučena svojim iskustvom kao dijete i danas kao majka troje djece, sažet ću vam savjete što sve morate raditi da bi bile loše mame. Pišem mame, jer tate i onako ovo ne čitaju (čast iznimkama).

Kako biti loša mama iliti 12 zapovijedi katastrofe:

1. Optuži dijete za svoje pogreške – ti si kriv/a što sam vikala na tebe, ti si kriv/a što sad nemam novaca, ti si kriv/a što mi je život u rasulu…ti si kriv/a!
2. Nikada se nemoj ispričati djetetu – ako sam i pogriješila, opet je ono krivo; nemam se što ja majka ispričavati svome djetetu; pih, kao da ono zna što to znači – riječ oprosti ne postoji!
3. Tjeraj dijete da shvati odrasle – ali moraš shvatiti bakino ponašanje, ona je stara; susjed tuče susjedu jer je pijan; učiteljica je grozna jer su je djeca izludila…moraš shvatiti!
4. Pričaj djetetu stalno sve najgore o njegovom tati – ovaj tvoj tata ništa ne zna; ovaj tvoj tata opet sjedi u kafiću; ovaj tvoj tata je grozan…ovaj tvoj tata!
5. Nauči dijete da se boji života – pazi da ne padneš dok hodaš po ravnoj cesti; pazi da te ne prevari tvoja najbolja prijateljica jer nikome ne možeš vjerovati; pazi se Boga i čovjeka…pazi!
6. Nemoj naučiti dijete ičemu što je važno za zdrav razvoj i kasnije snalaženje u samostalnom životu – nije se dalo naučiti voziti bicikl; ne da mi se učiti ga kuhati ni peglati jer ćemo se samo posvađati; već će naučiti samo kako se plaćaju računi – već će naučiti samo!
7. Ne puštaj dijete kod prijatelja ili u bilo kakav izlazak – zašto ti sad baš moraš ići kod prijateljice koja živi tri kuće dalje; nema veze što svi idu van, ti ne možeš jer se ja želim u miru naspavati; što će govoriti o tebi ako si stalno negdje – nemoj!
8. Uvjeri dijete da je glupo i da se njegovo mišljenje ne poštuje – baš ti nešto znaš; ti nemaš pravo glasa; dok si pod mojim krovom bit će onako kako ti ja kažem – ja znam najbolje!
9. Svađaj se sa partnerom pred djetetom – urlajte da se cijela kuća ori jer on sad baš mora kod svoje majke koju ne podnosiš; zašto si sad to kupio kad nam nije trebalo; gdje ćemo sad naći novac za popravak auta – urlaj!
10. Plači u kupaonici tako da te svi čuju – ne želim da me itko vidi uplakanu, ali ću ridati svim glasom; opet su me svi iživcirali pa ću još malo ridati; moji osjećaji su najvažniji – neka se zna da sam tužna!
11. Ne grli ni ne ljubi svoje dijete – ma već je veliko; ma to je nepotrebno; ma ne treba biti vezano za mene – hladno!
12. Potiči netrpeljivost između svoje djece – vidiš kako je ono moglo, a ti ne možeš; ići ćeš joj pomoći nešto – pa nisi joj sluga; sve nade polažemo u tebe jer ovo drugo je niškoristi – vidi njega, a ti?

Pridržavate li se barem pola ovih zapovijedi, traume kod djeteta provjereno zagarantirane.

Foto: unsplash.com

Objava kako biti loša mama? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Majčinstvo u 2023. godini, čini se, zahtijeva ravnotežu na trapezu između “gentle parentinga” i danskog odgoja, uz mnoštvo akrobacija koje uključuju puno puno disanja i održavanje svog mentalnog zdravlja. I dok su se nekadašnje generacije mogle osloniti na iskusne bake i tetke za savjete, mi smo u eri gdje je svaka odluka, svaka fotka i svaki potez pod povećalom javnosti.

Dakle, kako postati uzorna majka u ovom kaotičnom cirkusu modernog roditeljstva?

Prvo, morate naučiti ignorirati sve te savjete o odgoju koji vam neprestano stižu iz svih smjerova. Znate one “ekspertne” članke o tome kako je vaša metoda uspavljivanja djeteta stvarno loša? Slobodno ih zanemarite. Jer, hej, kad je zadnji put netko dobio Pulitzerovu nagradu za “najbolji način za uspavljivanje djeteta”?

Kada smo kod uspavljivanja, možda vaše dijete zaspi u vašem naručju. I to je potpuno u redu. To ne znači da je razmaženo, niti da ste ga pretvorili u malog tiranina. To znači da ste mu stvorili sigurno gnijezdo gdje se osjeća voljeno i zaštićeno. A to je jedna od supermoći majke.

Onda tu je i pitanje “screen time-a.” To je nešto o čemu se šuti, poput tajnih kolačića koje jedete kad nitko ne gleda. Ako ste ikada potajno pustili crtiće kako biste dobili malo mira i tišine, znajte da niste sami. Dijete nije pojelo hamburger, i svijet se neće raspasti zbog toga.

Iako morate paziti na emocionalne, psihološke, mentalne, emocionalne (ponavljam, emocionalne) i duhovne potrebe djeteta, ne zaboravite na sebe. Ponekad ćete biti umorne, iscrpljene i pod stresom. I to je ok.

Snaga jedne majke ogleda se u tome da se suoči s tim izazovima, bori s vlastitim demonima i nastavi brinuti se za svoje dijete bez obzira na sve.

Tako da, draga majko 2023., neka tvoje majčinstvo bude poput tebe – jedinstveno, duhovito i nevjerojatno. Nemojte se zamarati pritiscima savršenstva. U konačnici, vaša ljubav i podrška znače svijet vašem djetetu. I to je ono što čini vas uzornom majkom.

Foto: unsplash.com

Objava kako postati uzorna majka u ovom kaotičnom cirkusu modernog roditeljstva? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

A samo je jedna ona najbolja. Ima li drugačije smisla cijelo natjecanje? Nemojte mi o tome kako smo sve dovoljno dobre, kako smo sve posebne na svoj način. Želim biti najbolja!

Sve to želimo. Ne sviđa mi se ideja da je neka druga mama bolja mama svojoj Ani nego što sam ja svome Jakovu. To bi značilo da je moje dijete zakinuto i to od najodgovornije osobe  – mene. To bi značilo da nisam dobro obavila svoj ‘posao’. Sigurno sam u nečemu griješila, nad svojim najmilijim, svojim djetetom. Nedopustivo!

Bilo bi dobro da smo uz mame i najbolje susjede, najbolje zaposlenice, najbolje supruge, najbolje sestre, najbolje vozačice, najbolje kuharice, najbolje dekoraterke, najbolje trenerice, doktorice, fizičarke, psihologinje i sve ono što u jedan dan obične mame stane.

Može li dobre? Ajde, prihvaćam i to, ako već nema superlativa.

Može li zadovoljavajuće? E, to ne može! Tu podvlačim crtu. Dalje ne ide.

Može li loše? Čekaj malo, kakvo je to sad etiketiranje?

E pa dobro nam jutro. Dobro jutro meni koja sam nakon gotovo četiri desetljeća shvatila kako mogu sasvim mirne duše biti nečija loša susjeda, loša kći, majka, kolegica. I sasvim mi je u redu to etiketiranje. Jer sam konačno naučila da je i najbolja i najlošija etiketa koju si stavimo same ili uz tuđu pomoć pa onda nosamo oko vrata radeći sve ostale poslove koji nas čekaju. Dok teglimo taj teret oko vrata, ni slučajno ne pokazujemo slabost. Ne pokazujemo drugima da su nas povrijedili svojim komentarima, jer smo uvjereni da nas mišljenje drugih ne zanima. Baš.

Narodna priča o tome kako se svijetu ne može ugoditi ide po prilici ovako: Sin i otac putovali su vodeći sa sobom magarca. Naišli su na čovjeka koji ih je ukorio jer je otac bio na magarcu, a sina pustio hodati. Sin je zajašio magarca, a otac produžio pješke. Idući prolaznik javno je komentirao kako je nečuveno da mlađi sjedi dok stariji hoda pa su obojica uskočili na magu. Treći je kazao kako je strašno da obojica jašu životinju i da bi bilo bolje da je samo jedan onaj koji je na tuđim plećima. Otac i sin zaključiše kako su sve isprobali osim toga da magarac jaše njih. Zavezaše magu i doniješe ga u selo gdje su se svi ljudi smijali njihovoj ludosti. Stari su ljudi bili mudri. Tako barem kažu prolaznici i komentatori tuđih života.

Možemo li drugima ugoditi? Ne. Često ne možemo ugoditi niti sami sebi.

Posebice kad ne pokazujemo svoje emocije ili ih skrivamo kako ih komentatori ne bi vidjeli. Teško nam je slušati vrisku i negodovanje djece pa prelazimo preko svojih granica kako bismo kasnije od svoje vlastite djece bježali ili ih pasivno-agresivno kažnjavali. Činimo isto i sa svima ostalima koji nam stvaraju nelagodu svojim emocijama. Dobijemo slom živaca kad nas netko poziva na red i narastemo kad nas se hvali. A kakve uopće veze ima jesmo li susreli prvog, drugog, trećeg ili četvrtog promatrača. Uvijek ćemo nekome biti grozne. U ovom si trenutku tu na portalu za koji neki smatraju da je grozan i da se djeca oduvijek tuku kako bi bila dobra, a ti si luda mama koja čita gluposti.

Uživaj u bogatstvu života i toga da na tebe viču u prolazu, trube ti, smiju ti se, plaču za tobom, pjevaju s tobom. Jer kakve to uopće veze s tobom ima? Ako još uvijek čitaš tražeći pravila nagradne igre, ona glase ovako:

Smij se kad ti je smiješno! – pet bodova

Plači kad si tužna! – deset bodova

Viči u prazno i lupaj u jastuk kad si ljuta! – sedamdeset i šest bodova

Zovi upomoć kad te strah! – stotinu i pedeset bodova

Igra je gotova kroz sedamdesetak godina. Ne odgovaramo za naknadne izmjene.

Objava tri, dva, jedan, natjecanje za najbolju mamu započinje! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ako tražite odgovor na ovo pitanje i ako mislite da ću vam reći nekoliko trikova kako najlakše održavati pod čistim i blistavim, onda preskočite ovaj tekst. U ovom tekstu nema čarobne formule koja vam za tren očisti pod ili skuha gotov ručak. U ovom tekstu jedna mama želi reći istinu, a to je da pod nikada ne može biti čist duže od jednog sata. I točka. Kako bi i mogao biti čist ako u njemu žive dva mala termita i jedan veliki?

I znate što, uopće se više ne zamaram time. Ne kao prije nekoliko godina, kad sam doslovno gubila živce na svaku mrvicu i kad sam mislila da ne radim dovoljno dobro zato što mi se ne sjaji kuhinjski pod. Danas nekoliko godina starija, s jednim djetetom više, nemam vremena opterećivati se time. Danas mi je važnije skuhati topao obrok, napraviti večeru ili neki brzinski kolač umjesto polirati kuhinjski pod. Kako da jedna mama koja radi osam sati dnevno, trči s posla u kuhinju, napravi brzinski ručak i nered u kuhinji, uspije imati sve uredno kao na fotografijama s društvenih mreža? Pa nikako!

Vrlo jednostavno, preko tjedna stan održavamo na životu, uspijemo pospremiti između svih ostalih obaveza koje imamo, i to je sasvim u redu. Najčešće vikendom žrtvujemo jedan dan da sredimo stan, sve ono što nismo stigli preko tjedna, brisanje prašine sa svih površina, usisavanje ispod kauča, kreveta i stola itd. Jedan dan u tjednu odlučujem biti prava kućanica koja sve radi po stanu, a pritom sve zbraja u bradu. I jesam li zato loša mama?

Jesam li loša mama zato što mi igračke nisu grupirane u posebne spremnike i po posebnim kategorijama?

Voljela bih ja da je sve to organizirano i pospremljeno na svoje mjesto, ali kada da uz posao, brigu o djeci i ostalim obavezama još i to stignem? Napravimo to dva do tri puta godišnje, i to dok sam najčešće na godišnjem odmoru.

Umjesto konstantnog čišćenja, pospremanja i raspremanja kojima, budimo realni, uz malo dijete nema kraja, radije biramo boravak na otvorenom zraku, druženje s obitelji ili odlazak na izlet. Uspomene koje stvorimo s djecom i vrijeme provedeno s njima, puno je važnije od raspoređenih igračaka po bojama ili pospremljeni stan kao s Instagrama. Moj stan nije nimalo instagramičan, ali je prepun uspomena, fotografija, njihovih crteža, čak i šara po kuhinjskim vratima koje ne želim obrisati. To je naš dom u kojem živimo svaki dan zajedno, s nekoliko mrvica na kuhinjskom podu. I znate što, to je znak da tu živimo. Kome to smeta neka ne gleda, zar ne?

Objava koliko dugo može biti čist kuhinjski pod? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.