Jesam li ja previše?

Pitala sam se jutros dok sam, po tko zna koji put, nakon napornih dana imala potrebu za plakanjem, spavanjem, pažnjom i samoćom istovremeno. Pitanje mi je reflektiralo jedno od moje djece, dok sam grlila drugo usred meltdowna. Nije ništa rekao, ali vidjela sam u njegovim očima. Prokletstvo samosvijesti je to da vidiš neizrečeno.

Jesam li ja previše? Pitale su me njegove oči nakon što su jučer oboje, pardon nakon što smo jučer svi troje istovremeno imali emocionalni ispad. I jutros je, kao jučer, krenula kula od karata kad je ona krenula u meltdown.

Jesam li ja previše? Pitao je samo njegov pogled kad je vidio koliko mi snage treba kad je prva stvar nakon ustajanja – smirivanje, regulacija, tješenje i pokušaj da sve to napravimo prije 7.45 kad moramo krenuti da ne bi zakasnili u školu. Sad je teško i meni, rekao mi je očima dok se pravio da je sve u redu stavljajući svoju torbu na ramena i ljubeći me u obraz.

Jesam li ja previše?

Pitanje je koje sam čula nabrojeno puta bez obzira jesam li ga čula u vlastitim mislima ili (ne) izgovoreno od mnogih žena u terapiji, na privatnim satima, na grupama.

Pitala sam se ja jutros počinje li to ovako. Ovako suptilno, u okruženju koje ne govori da si previše, ali kao da ti to decentno čitaš želeći sačuvati odrasle od onog od čega bi već trebali znati čuvati se sami.

Jesam li ja previše? Jesi dušo nekad si previše i to je odgovor koji je jedina istina. Ali to što si nekome previše nema nikakve veze s tobom već sa onima koji te (ne) vide, koji te nisu vidjeli dok si bila mala, i s onima koji te nikad neće istinski vidjeti jer nikad neće istinski vidjeti sebe.

Zato, budi previše. Budi najviše. Budi ponor i najveća visina ikad i budi to što jesi makar se sve treslo u tebi, oko tebe, a i u drugima.

Jesam li ja previše? Pitanje za koje bi voljela da zauvijek prestane postojati. U očima moje djece, u pokretima žena koje plešu bojeći se uzeti prostor, u mom srcu, u riječima žena koje mi dolaze na terapiju. Previše je istovremeno odurna i predivna riječ.

Odurna jer podrazumijeva emociju koja te grči i uzima ti autentičnost, a predivna jer… Pa nije li predivno da te ima puno?!

Marina je mama, supruga, logopedica. Marina je ozbiljna, ali vedra. Ona je topla, meka i nježna u komunikaciji i ophođenju. Ali kad Marina zapleše, njeno se tijelo kreće slobodno, divlje i nesputano. Ta sloboda pokreta omogućila joj je bolje odnose, zdravije majčinstvo i snagu da postavi granice.

Marina nas u svojoj priči podsjeća da u nama još uvijek živi ona vesela djevojčica i ona buntovna tinejdžerka. Upravo taj kontrast između načina na koji se predstavlja na van i načina na koji se osjeća iznutra bio je za nju opterećujući. U pokretu, plesu i odabiru muzike koja izvlači na površinu njenu unutarnju divljakušu, Marina je pronašla sebe.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava jesam li ja previše? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ovo je pitanje. Kako biti mama i žena istovremeno? Da, gledala sam novu Netflixovu seriju Sex/Life i zapravo sam shvatila da se i mame koje nisu same osjećaju isto kao i ja. Osjećamo se kao mame i trudimo se shvatiti gdje je nestala ona žena koja je postojala prije trudnoće i poroda. Možda se u trudnoći još i pojavila kad su krenule bujati obline, ali su pospanost i mučnine vrlo brzo mokrom krpom izbrisali sve što je moglo biti ženstveno. U mojem slučaju izbrisala je i ženu iz mene jer sam tada ostala sama s bebom u trbuhu. Ostala sam samo mama. Nisam znala biti jedno i drugo.

Gdje uopće naučiš takve stvari? Ponekad mi se čini da postoje neke žene koje znaju smanjiti taj majčinski nagon. No, sigurna sam da ja nisam jedna od tih. Više ona koja trči po plaži za drugom djecom i pazi na njih, umjesto da makar pogledom uživa u pokojem muškom primjerku izloženom suncu i moru.

voljela bih da je tu i malo žene u meni, a da ne žrtvujem mamu

Da, na godišnjem odmoru se žena u meni potpuno izgubi. Od 0 do 24 s djetetom, krema za sunčanje u spreju, mjesto na kojem možeš čitav dan biti u badiću i nekim hlačicama s majicom na kojima piše broj 170 jer su bile na dječjem odjelu. U torbi su ostale zavodljive haljine, maskara, ruž, svjetlucavo ulje za tijelo koje divno miriše. Čak nam niti divan ručnik nije trebao. Jer sam čitavo vrijeme u vodi trčkarala ili plivala ili hodala po stijenama, lovila ribe i rakove i igrala se Petra Zecimira. Možda me netko i pogledavao dižući mi malo ženski ego, ali nekako to nisam stigla vidjeti jer sam bila mama.

Znam da je moj odabir igrati se Petra Zecimira umjesto ležanja na plaži sa sunčanim naočalama koje su ostale u autu kad smo stigli. Ipak, voljela bih da je tu i malo žene u meni, a da ne žrtvujem mamu.

Možda da neki tata vozi auto i nosi torbe iz trgovine dok ja hodam u visokim potpeticama? Zahvaljujem situaciji s koronom jer su i svi ostali počeli nositi trenirke i ravne cipele pa se osjećam kao da pripadam. Ipak, na šišanju sam bila prije godinu dana. Vrijeme je da ponovno odem frizeru. Jednom godišnje je standard koji držim.

Kako biti single mama (na hrvatskome uopće nema vjernoga prijevoda jer samohrani je terminologija koju ni slučajno ne smiješ spomenuti ako je tata živ) i biti žena? Lakše mi je onda odabrati samo ovo s mamom. Mislim: „Pa stignem još biti žena kad poraste, kad me ne bude više trebao, tamo negdje u 6. razredu.“  Brzo će to proći.

A onda opet – „Što ako zaboravim biti žena i postanem mama koja će čitav život trčkarati za njim i upropastiti mu život?“. Možda bi bilo dobro da počnem misliti o sebi. Sad kad sam nadoknadila tri godine nespavanja i kada temperatura 40°C nije tako česta pojava koja u potpunosti razbije sve moje planove, koncepte i termine kod frizera i kozmetičara, sad je vrijeme. No, bojim se da sam zaboravila. Čak, ne osjećam se dobro u toj ženskoj ulozi. Žulja me. Priklonila sam se skupini mama i tamo mi je sigurno i dobro, bez šminke već par godina, bez frizure, u udobnom i sportskom, uz popodneva u dječjem parku.

Onda se dogodi da odjednom na par dana nisam mama. Čitavu godinu sanjam o danima kada će biti s tatom i radim planove koji uključuju moju zabavu i rješavanje hrpe obaveza koje odgađam tijekom godine kako bih provodila više vremena s djetetom. Kad ti dani konačno stignu, najradije bih se zavukla pod dekicu i plakala. Sad nisam više premoreni zombi koji ionako tek dolazi do daha tih nekoliko sati koliko je s tatom već svjesna i odmorna i navikla zagrliti svog malenog muškarca navečer i ujutro. Navikla slušati prigovaranja i cendranja odmah ujutro, navikla pregovarati za nekoliko minuta čitanja svoje knjige u zamjenu za igru nakon toga.

Ja sam mama. Ne mogu se samo tako prešaltati na to da sam žena. Možda bih to i mogla na poslu gdje sam uvijek žena, ali kod kuće mi to ne ide. Lakše je kad igraš uloge vezane uz mjesto. Na poslu, u trgovini, kod roditelja, kod kuće… Kad jedan lik glumi dvije različite uloge na istoj sceni – raspad sistema. Barem je moj u raspadu, a upute o sastavljanju nikada nisu niti stigle.

Fotografija: unsplash.com

Objava voljela bih probuditi ženu u sebi i prestati biti samo mama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Godina je 2020, prošlo je 55 godina otkada su žene u Jugoslaviji dobile pravo glasa, a 30 godina otkada je Ustavom zajamčena ravnopravnost spolova i zabrana diskriminacije.

Otkada sam postala svjesna sebe i promatrala svijet nekim odraslijim očima, došla sam do bolne istine kako osim muškaraca najveću diskriminaciju vrše žene nad ženama.

Majke koje odgajaju djecu bacaju otrovne strelice osude i ponižavanja jer se smatraju boljima.

Zato danas ima puno grupa i grupica gdje se nakupljeni životni jal proteže na virtualnom papiru bez granica. Kao da su dobile potpis vrhovnog suda za deložaciju ljudskosti.

Neki dan mi je iskočio tekst gdje se novopečena majka požalila da ne stigne sve sa tromjesečnim djetetom, a da muž nije od neke pomoći.

Lava komentara žena koje su svemogući heroji svoje obitelji. Imaju dvoje, troje, petero i stižu sve. Hvalospjevi nabrajanja svega što postignu u danu i pogrdni nazivi novopečenoj majci kako je jedna obična lijenčina.

Žena je prvi puta rodila, susrela se sa majčinstvom, uigrala se u ulogu kako umije i zna, izgleda se požalila na krivoj adresi.

Postoji toliko divnih emancipiranih žena i majki koje će dati savjet ili poslušati bez miligrama osude, jer imaju široke vidike. Nisu ukalupirane, nisu sklone osudama i educirane su.

Kakva god žena ili majka odlučite biti, vaše je pravo kako ćete to izvesti. Vaše je pravo hoćete li držati život po špagi i rasporedu ili živjeti opušteniju verziju.

Vaše je pravo hoćete li imati blistavu kuću ili nered u kojem se snalazite. Vi se nalazite u vaša četiri zida, dijete ste stvorili s mužem i vi se dogovarate kakvi želite biti partneri, roditelji i obitelj.

Imate se pravo osjećati kako vi želite, odgajati prema svom osjećaju i znanju i prihvatiti one savjete koje smatrate korisnima i primjenjivima u životu koji je pred vama.

Što takvi roditelji puni osude poručuju svojem djetetu? U redu je dati do znanja da si iznad, u redu je pogaziti pruženu ruku koja se obratila. U redu je ismijavati nečiji stil i način života.

U redu je tvrdoglavo misliti da je svijet krojen prema tebi i da si superioran jer sve stigneš.

Što se zapravo nalazi u pozadini toga “stignem sve sama” je zaista upitno. Naravno da će većina nas stići sve, ali ima i onih dana koji su kaos. U kojem stoljeću mi živimo da to nije prihvatljivo reći.

Zašto je tako teško pružiti podršku, zašto je teško biti nekome svijetli trenutak u danu?

Često mislim o tome kako je ljudima teško pohvaliti nešto, prokomentirati kad ti se nešto svidi.

Svi bi da ih se mazi i tetoši, puni uši sa hvalospjevima, a nisu u stanju naći lijepe riječi.

Lijepe riječi su izuzetan stimulans dobrog osjećaja, pogotovo danas kada smo okruženi teškim ljudima, koji rijetko izražavaju osjećaje i pohvale nekoga, ali bitno da znaju istaknuti sebe.

Sindrom JA, JA I SAMO JA je uzeo previše maha, na svakom od nas je da činimo male promjene u svojoj okolini i pružimo podršku jedni drugima.

Birajte riječi, jer svakoga od nas riječi mogu zaboljeti.

Potrebno je djelovati srcem i razumom, a pri tome je glavni cilj pozitivnim primjerom utjecati na odgoj djeteta.

To nam treba biti misija iznad svega.

žena je najviši oblik života – SUPERMAME

Objava kakva god žena ili majka odlučiš biti, tvoje je pravo kako ćeš to izvesti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Počinjem pisati ovaj tekst iako zapravo ne znam što ću napisati i koja mu je tema. Počinjem ga pisati jer sam shvatila da sam u nekom trenutku umjesto iskrenosti sebi dala laž. Dala sam si laž da sam dovoljno dobra, da vrijedim, da sam slobodna i da se volim. Onako kako bi trebala voljeti svoje dijete. Ranjivo, hrabro, bez uvjeta i bez zadrške. To je bila moja laž.

Moja istina je da se volim, onako kako često volimo ljude oko sebe, kako često volimo svoje partnere. Kad su dobri. Kad oni vole nas. Kad nas grle, kad nas razumiju. Kad su ono što mi želimo da budu.

Dok me nije ta spoznaja udarila kao bumerang u glavu, iskreno sam mislila da volim sebe. Ok, tu i tamo koja kila viška, krivi nos i podočnjaci oko očiju idu mi na živce, ali ništa strašno, pa ja volim sebe.

Aha. Do prvog pada. Do prvog neuspjeha. Do prvog perioda u kojem nisam super, ne osjećam se moćno ni snažno, nisam čak ni ok. Jer danas je imperativ da si ok, ma da si više nego ok. I taj imperativ dolazi od potpuno krive interpretacije i potpuno krive prezentacije tako često spominjane visoke vibracije. Visoka vibracija nije samo radost, ona je i mir. Radost ne može bez mira, ali mir, on itekako može i bez radosti.Nekome je za osvještavanje potreban bolan prekid, smrt nekog bliskog ili bolest koja razara, a nekome su dovoljne male začkoljice ne putu života da mu okrenu lice prema ogledalu i natjeraju ga da se zapita voli li se dovoljno. Meni.

Težiti radosti i sreći, osjećati slobodu, autentičnost, hrabrost, sve je to poanta života i njegova misao vodilja. Ali na tom putu, bitno je osjetiti i sve ostalo – bol, mučninu, strah, tugu. Jer i to je život. I taj život ima neke svoje okolnosti. Mi jesmo kreatori života i većina stvari ovisi o nama. Ali ne sve okolnosti. Neke se okolnosti jednostavno dogode. I tada smo mi ti koji im daju značenje. Hoćemo li se okrenuti u tim trenucima očaju ili učenju, sasvim je svejedno jer opet i ta dva smjera su nam učitelji. Treba se naučiti i biti očajan. I dozvoliti sebi da kloneš i da te boli. I da čuješ od drugih da si nezahvalna, ali ostaneš vjerna sebi. Jer znaš da nisi. I to što te nešto boli, jedan dio tebe, to ne znači da nisi zahvalna za sve ostale dijelove kojih se držiš u svom očaju i koji te iz njega vuku.

Meni nije potrebno puno drame za osvještavanje i to je čest slučaj s „preemotivnim“ i „preosjetljivim“ ljudima, koji su najčešće žene. Nije li to nedavno potvrdio i onaj tamo političar, koji je slučajno i na visokoj funkciji, kad je rekao – ne iznosite svoju intimu tako javno ženi koja je otrpjea nevjerojatno bolan zahvat bez anestezije.

Jer tako su nas učili. Budi tiho. Ne talasaj. Ne spominji vaginu, menstruaciju, kiretažu, porod.

Vaginu. Vaginu. Vaginu. Vaginu.

Vagina. Vagina vagina.

Možeš spomenuti p.čku. To možeš. Možeš biti vrhunska p.čka. Ali nemoj biti vagina molim te. I nemoj da te boli. I nemoj toliko voljeti sebe da kažeš naglas da te boli. Tiho reci. Ne talasaj. Reci mami. Frendici. Sestri. Nemoj na glas.

I tako sa svime. Stisni se. Zakloni se. Dobre curice ne talasaju. Ne viču. Ne ljute se. Ne boli ih. One trpe, šute, skrivaju se. One se vole. Vole sebe u najboljem svijetlu i kad zadovoljavaju sve aktere ovog svijeta. Kad zadovoljavaju političara kojeg je sram kad se spomene vagina, kad zadovoljavaju svoje očeve i mame koje su isto krivo učili, kad zadovoljavaju autoritete svih oblika i kad njihov život odražava sliku života kakvog bi trebalo voditi. TO što nisi tako doista sretna, to nema veze s tvojim osjećajem i pogledom na život, nego s okolnostima. Okolnostima koje su takve kakve ti kažu da jesu.

Ljuti me to. Ljuti me što godinama ne treningu promatram žene stisnute od srama i zgrčene od zagušavanja vlastite biti. Ljuti me što im trebaju mjeseci, a nekad i godine da osjete svoje tijelo. Osjećaju one svoje ruke. Svoje noge. Svoje vratove. Ali ne osjećaju zdjelicu, bokove, grudi i srce u njima. Ljuti me što trebaju proći mjeseci da bi žena mrvicu isplivala na površinu. Da bi progovorila o svojoj boli. Da bi sama sebi priznala NE VOLIM SE TAKVU KAKVA JESAM. Da bi shvatila da je sama sebi najveća maćeha, najstroža učiteljica. Ne okolnosti. Nego ona sama.

Ljuti me što danas kad šipka više nije izvor srama jer je eksponirana i dalje ženi trebaju mjeseci da se opusti. Ne zbog šipke. Šipka je komad metala. Nego zbog iznenađenja koje osjeti kad joj netko kaže da je to njeno tijelo i da ga može pokretati kako želi. Gore. Dolje. Lijevo. Desno. U krug.

Ljuti me što se i dalje žene vole samo kad su onakve kakve svijet želi da budu. Ljuti me što se i ja volim samo kad sam onakva kakva svijet želi da budem.

Uspješna. Lavica. Kraljica majka. Nježna i podatna. Prilagodljiva i prilagođena. Jer ako nisi možeš biti jedino kučka. Bitch. Naporna.

Sve ovo što se događa oko nas, a sad spominjem samo bližu okolinu jer dalje bolje da ni ne krenem u sve zakutke zemlje gdje su žene tretirane gore od životinja, zapravo se događa cijelo vrijeme i to na mikro i makro razinama. No čini mi se da je dosta. Čini mi se da sve više tekstova, radionica, seminara, priča koje u sebi imaju buđenje ženske svijesti imaju i svoju svrhu. Da nam probude tu žensku svijest. Svijest da smo dovoljne takve kakve jesmo. Svijest da možemo biti glasne. Svijest da ženstvenost nije samo dobrica u pregači koja samo kima glavom. A može biti. Svijest da feministica nije samo žena zakopčana do grla prodorna u poslu i želji da probije stakleni strop u muškoj firmi. A može biti. Svijest da senzualnost, ženska seksualnost i seksipil nije samo šipka, štikla i seksi odjeća. A može biti.

Svijest da biti žena znači voljeti sebe do kostiju i srži. Nastojati biti bolja po svojim kriterijima. Govoriti naglas kad želiš, šutjeti kad odabereš. Biti malo i vještica. Boginja. Biti ono tko jesi i puštati druge da to budu. I voljeti se kad nisi.

Osjetiti svoje tijelo i hrabro ga nositi. Otvoriti ramena, isprčiti guzu, odjenuti što želiš bez straha od osude ili napada. Gledati okolnosti na svoj način i proživjeti ih na svoj način. Plakati kad ti se plače, smijati se dugo, blesavo, histerično. Pustiti nekad te zovu kučkom kad se boriš za ono u što vjeruješ. Pa što?! Biti ljuta. O kako je dobro ponekad biti ljuta! Ima taj prizvuk nedozvoljenog jer i jest na neki način. Dobra žena nikad nije ljuta. Ja jesam. Stvarno sam nekad ljuta. Na sebe, na muža, na dijete, na okolnosti. I prođe me brzo jer se ne bojim više biti ljuta. Izraziti ljutnju. Udariti jastuk, razbiti zid u plesu, namrštiti se (nemoj, imat ćeš bore!)

Vrijeme mi je da se počnem voljeti bez laži. Da skužim gdje se ne volim. I da i to volim. Volim to što se ne volim. Tko razumije shvatit će. Tako nekako.

Vagina. Vagina. Vagina. Belj.

Foto: Unsplash; Ratko Mavar

Objava vaginalni tekst pojavila se prvi puta na SUPERMAME.