Nedavno sam razmišljala o tome kako je to s nama ženama. Kako je stvarno ponekad teško i naporno biti žena. Od malih nogu kad se od tebe očekuje da budeš slatka i poslušna. Preko školskih dana kad otkrivaš da je tvoje tijelo nešto loše, nešto sramno, nešto što se ne smije pokazivati jer je opasno. Onda onih ludih tinejdžerskih dana kad ponovno pristojnost dolazi na tron, a hormoni bi najradije divljali i plesali i skakali po glavama svih odraslih koji ti se nađu na putu.

Završi faks. Nađi frajera. Pod svaku cijenu jer…tko si ti ako si sama?

Rodi dijete. Najmanje dvoje. Najviše troje. Jer ako nemaš dijete, jesi li zapravo žena? Ako imaš više od troje, što je s tobom, ne znaš držat noge skupljenima?

I nastavlja se u odrasloj dobi. Biti žena. Roditi, proći kroz pospartum. Ne roditi, proći kroz osude društva i bliže okoline? Nositi “tri ugla kuće“ kako su nas učili, kako se to treba. Učiniti maksimalno tamo negdje do perimenopauze kad ponovno podivljaš.

Biti žena, tražiti se ispočetka, desetine puta u životu. Svaki put kad dođe nova uloga, dolazi i pitanje – tko sam ja? Tko sam ja kad nisam mama, nisam partnerica, nisam neka od svojih uloga koje tako hrabro nosim kroz život?

Tko sam ja kad odlučim ne biti uvijek snažna i hrabra? Tko sam ja kad odlučim da mogu biti ranjiva? Možda čak mogu biti i bijesna. I ljuta. I tužna. Tko sam ja kad isplačem sve svoje suze i one me dovedu do nečeg predivnog u meni?

Tko sam ja kad se prestanem sramiti svog tijela i kad ga prestanem mrziti? Tko sam, kad se svi slojevi moranja, trebanja i davanja skinu s mene?

I osjetim da se budim. Ja se budim. Ja – žena. I biti žena prestaje biti (samo)teško. Postaje predivno, oslobađajuće, hrabro i ranjivo istovremeno. Biti u svom tijelu i uživati u svakoj emociji kroz pokret, kroz ples, kroz doživljavanje same sebe znači biti žena.

Ma koliko god se trudili, nemoguće je to strpati u riječi. Jer to bi značilo strpati ženu ponovno u još jednu kutiju.  A žena ne stane u kutiju. Žena stane u cijeli svijet.

Priču o tome kako su ples i terapija plesom vratile ženu ženi, ispričala je Saša. Saša je žena koja dolazi u moj studio sedam godina uz nekoliko prekida. Priča je to o ženi koja je kroz ples prošla kroz dvije depresivne epizode kojima sam svjedočila i to je nije spriječilo u traženju sebe. Kad gledam njen pokret, srce mi naraste za dva broja jer znam što znače njene riječi – ples je prioritet.

Saša je sebe stavila na prvo mjesto.

Sašin video je prvi od serijala koji smo snimile Sonja i ja. Počelo je kao ideja o promociji Angels studia, ali pretvorilo se u promociju slobodnih i autentičnih i iskrenih žena. Nakon svakog videa ostaje onaj osjećaj – da, i ja volim biti žena.

Angels Body and Emotions studio – upisi

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava tko sam ja ispod svih moranja? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kada govorimo o slobodi osobnog izbora po pitanju bilo koje teme, a osobito one koja se odnosi na vlastito tijelo, prva ću reći – radi ono što želiš. Čak i „da sam ja ne’ko“ kako kaže poznati stih, ne bih uzela zakon u svoje ruke i ograničavala osobne izbore, ma kako ih pogrešnima smatrala.

No, ono čemu svjedočim u zadnje vrijeme, što u vlastitoj okolini, što na društvenim mrežama i o čemu moramo jasnije i otvorenije razgovarati, nije samo pitanje osobnog izbora, već je pitanje nametanja trenda konstantnog sugeriranja i nasilnog proturanja teze da je estetska kirurgija tek bezopasni dio brige o sebi, uobičajena njega odnosno „dorada“ tijela i nešto što jednostavno možemo smatrati self-care rutinom.

Ma koliko god pravo imali da radite na sebi što god vam je volja, odbijam pristati na tezu da je gore navedeno normalno, da je to novi standard takozvanog držanja do sebe i svog tijela (da ne kažem zdravlja). Odbijam živjeti u svijetu u kojem je odlazak estetskom kirurgu jednako nasušna potreba kao odlazak stomatologu, ginekologu ili da bi nam to trebalo predstavljati zadovoljstvo kao otići najdražem frizeru ili osvježiti manikuru.

Odbijam živjeti u svijetu u kojem se nove generacije žena (jer žene su targetirana skupina kojoj se ta teza podvaljuje, nudi i prodaje) odgajaju misleći da je potrebno nožem, laserom, skalpelom i injekcijom korigirati nešto što je zadano genetikom, biologijom i prirodom.

Odbijam gledati zbunjenost, patnju i osjećaj nedovoljnosti u djevojčica koje gledaju majke pred odrazima zrcala kako negoduju pred viđenim, razmišljajući o operativnoj intervenciji koja bi navodno trebala POPRAVITI ono što se popraviti mora, ono što naprosto nije dovoljno – dobro, lijepo, vrijedno.

Je li zaista najbolje vrijeme za početi s botoxom negdje oko 25te ili 30te godine, kako kažu estetski kirurzi, a sve u svrhu prevencije? Ne mogu se ne zapitati – prevencije čega?

Prevencije normalnih bioloških procesa staničnog starenja koji se neminovno događa kod svih živih bića?

Prevencije odraza godina i života na licima žena koje, eto nesrećom(?!) stare i ne ostaju mumificirane u svojim dvadesetima?

Prevencijom individualnosti osobnih crta lica koja će, nastavimo li s ovim ludilom, za neko vrijeme izgledati sva ista, unificirana, zastrašujuće glatka, bezizražajna i umjetno nalik jedna drugima?

Trebamo li prevenirati pa uraniti s botoxom u dvadesetima, tridesetima najkasnije, kako ne bismo slučajno, kojom nesrećom, doživjeli pedesete i ličili na – zamislite tragedije – sebe same? Do kud idemo s ludilom koje propagiraju jednakim žarom velike kompanije koje zarađuju na stvaranju mitova o tome da smo toliko falične da trebamo korekcije, kao i pojedinci koji, nesvjesni vlastitih nesigurnosti, neprestano produbljuju vlastitu patnju sa – samo još jednim zahvatom/samo još jednom turom botoxa/samo još jednim filerom/samo još jednim malim povećanjem ili smanjenjem čega god…?

Možemo li napokon osvijestiti da sugeriranjem, propagiranjem i reklamiranjem estetskih zahvata kao novonormalnog standarda brige o sebi, zapravo propagiramo činjenicu da se radi nekoga ili nečega trebamo POPRAVITI?

Otkad je to normalno popravljati nešto što je dobro, zdravo i funkcionalno? Nešto što smo dobili rođenjem, što je dio nas oduvijek ili postaje dio nas tijekom vremena koje neminovno mijenja tijelo baš onako kako je i prirodno da se mijenja?

Tko nam je rekao da takvi kakvi jesmo nismo dovoljni?

Tko nam je usadio ideju da ćemo biti dovoljni jednom kad oblikujemo svoju vizuru iglom ili skalpelom, kada tako agresivno nasrnemo na ono što smatramo izvorom svoje frustracije, nedovoljno hrabri da ga potražimo dublje, mnogo dublje, na mjestu koje se ne liječi pod anestezijom.

Ono što činimo i govorimo promatraju generacije koje dolaze, generacije mladih žena koje u svojim formativnim, ali i kasnijim godinama, neće moći razaznati vlastitu vrijednost ako im mi ne pokažemo svoju. Bili influenceri ili ne, svi smo mi nekome primjer i prije nego li djevojčicama i djevojkama nametnemo osjećaj nedovoljnosti, moramo razmisliti zaslužuju li one nositi terete koje mi uporno odbijamo skinuti s vlastitih ramena, dodajući svakoj generaciji još ponešto u amanet.

Oslobodimo ih nerealnih, nemogućih i bespotrebnih mjerila takozvanog savršenstva pod čijim teretom se i same savijamo jer nisu zaslužile učiti od nas o okrutnosti kakvom same sebe tretiramo. Odgovorne smo za generacije koje dolaze, generacije koje imaju svako pravo stajati pred ogledalom i voljeti se, bas takve kakve jesu – unikatni odrazi savršene prirode za koje nitko nema pravo reći da im je nužan popravak.

Nemoguće je naučiti ih voljeti odraz u ogledalu ako prije svega ne zaronimo na to dugo, bolno, iscrpljujuće, ali iscjeljujuće putovanje u samoga sebe, na kojem ponajprije moramo zavoljeti ono što vidimo u vlastitom ogledalu, odmah sada i ovdje, kako bismo sutra i tamo bile bolje i nježnije prema djeci koja dolaze, kao i prema jedinom stvarnom domu kojeg imamo – zdravom, funkcionirajućem, prelijepom tijelu, tijelu dovoljno dobrom baš takvo kakvo je.

Foto: pexels, unsplash

Objava estetska kirurgija kao dio brige o sebi? ne, hvala pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Blagdani su vrijeme radosti, ali isto tako važno je imati granicu i brinuti se o sebi. Tri stvari koje neću raditi za blagdane su:

1. Neću se pretjerano opterećivati obavezama. Umjesto da se trudim obaviti sve, fokusirat ću se na prioritete i osigurati si dovoljno vremena za odmor i opuštanje.

Sjećam se kroz djetinjstvo koliko puta sam promatrala iscrpljenu mamu od nakuhavanja silnih ručkova, brisanja prašine, generalke cijele kuće, posteljina, peglanja, kolača, pakiranja poklona, gostiju, ma mogla bih nabrajati do u nedogled. I nekako gledajući nju, sama sam sebi nametnula ista očekivanja – savršene i čiste kuće, nasmijanih lica, ali zaboravljajući da nemam snage navečer niti pogledati film s obitelji ili se podružiti uz društvene igre, jer sam preumorna, a uz to da ne govorim o bolnom tijelu nakon svega.
Pored tih obaveza tu su i radionice u vrtiću i školi na kojima želim biti i prisustvovati jer je to mojoj djeci važno. Da ne govorim o ovom periodu koji je i u poslovnom segmentu prepun obaveza, a tu su i razni domjenci na koje je potrebno doći i zahvaliti se svojim prisustvom.
Želim reći, naporno je i vrlo gustog rasporeda, stoga pokušati sebi olakšati je sasvim nužno i to mora biti fokus bez grižnje savjesti.

2. Neću dozvoliti da me stres oko darova ili savršenog blagdanskog doživljaja preplavi. Bit će to vrijeme za dijeljenje i ljubav, a ne za savršenstvo.

Shvatila sam kako je savršen blagdanski doživljaj ako uspijem održati neku tradiciju i čaroliju svojoj djeci i obitelji, a to mogu i bez nepotrebnog pretjerivanja i potrebe za oduševljavanjem iz godine u godinu sve većim i većim poklonima. Mojoj djeci važnije je da zajedno očistimo čizmice, pročitamo pričice prije spavanja i ujutro trčimo vidjeti što se sve sakrilo pod prozorom. Zato sam odabrala šarene Favorina čokoladice i klasične i tradicionalne čokoladne figure sv.Nikole iz Lidla da razvesele moje malce. Jer njima je veće veselje cijela priprema i zajedničko otvaranje čokoladica. Pa, sjetimo se naših blagdana iz djetinjstva, nisu to bili ogromni paketi, to su bili znakovi pažnje, a više nam u sjećanju ostaju okusi i mirisi.

3. Neću zanemariti vlastite potrebe. Bit će važno da i ja pronađem vrijeme za sebe, bilo da se radi o šetnji, čitanju omiljene knjige ili jednostavno opuštanju uz omiljeni film.

Bitno je da ne zaboravim na sebe, a prvo zaboravimo na sebe. Ne želim biti nervozna i umorna mama, a i kada jesam, želim otvoreno to priznati i dobiti vrijeme da se vratim samoj sebi. To najviše volim navečer s knjigom u ruci, pod toplim pokrivačem uz blaga svjetla lampica na boru i laganu glazbu u pozadini dok ostatak ukućana spava.
Ne zaboravi i na to da smiješ i potrebno je uživati i u svim delicijama ovih blagdana. Ne želim se opterećivati kalorijama i obrocima, želim uživati u punini francuske salate i ukusnog pečenja, maminim fritulama s grožđicama i mirisom ruma.

“Ne želim biti nervozna i umorna mama, a i kada jesam, želim otvoreno to priznati i dobiti vrijeme da se vratim samoj sebi.”

Ove blagdane budi blaga prema sebi. Tvojoj djeci potrebna si ti i ti si čarolija blagdana.

Objava tri stvari koje neću raditi za blagdane pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nakon dva mjeseca pauze, na blogu sam planirala nastaviti gdje sam stala. U nacrtima imam spreman tekst o hamburškom kvartu grijeha – Svetom Pavlu (St. Pauli).

Međutim, moj privatni dnevnik posljednjih sada skoro već godinu dana okupira primarno putovanje neke druge vrste. Putovanje potpune transformacije; najprije kroz trudnoću pa zatim i majčinstvo. I, dok sam ja još uvijek prije svega ja i trudim se to ne zaboravljati, ipak više nisam samo to. Taj “identity shift” nije prošao bez otpora iznutra.

Stoga sam prvi tekst poslije porođaja, ujedno i prvi u 2023. godini, odlučila posvetiti upravo misiji majčinstva.

“Making a decision to have a child – it’s momentous. It is to decide forever to have your heart go walking around outside your body.” — Elizabeth Stone

Tijelo kao hram…tuđi

Jedan od esencijalnih sastojaka mog životnog stila otkad znam za sebe je fizička aktivnost. Usko je povezana s unutarnjim mirom i samopouzdanjem. Trudnoća to nije promijenila te sam sve do zadnjeg dana održala disciplinu. Tijelo mi je to višestruko vratilo i 11. prosinca prilično lagano donijelo na svijet najdivnije biće u bližem i daljem univerzumu. Sve pod konac.

Onda je uslijedio postpartum. Period učvršćivanja veze s djetetom, uspostavljanja laktacije, zacjeljivanja i obnove. Također, i period gubitka kontrole o čemu nitko ne govori. Kroz to iskustvo proživjela sam neminovnost gore spomenutog pomaka identiteta.

Hormonalni uragan, fizička trauma od porođaja, deprivacija sna, nedostatak slobodnog vremena, ispadanje iz kolosijeka svih tokova dotadašnje svakodnevice, te ogromna odgovornost za koju osoba nikad ne može biti dovoljno spremna – neopisiv su izazov za ženu.

Dok sam s jedne strane, kao majka, svojim tijelom dala i sada hranim novi život, s druge strane sam, kao žena, nad istim tim tijelom izgubila kormilo. Ženska biološka funkcija kao da mi je oduzela žensku duhovnu dimenziju.

Otprilike šest i pol tjedana postpartuma vratila sam se na yoga mat. Taj povratak, koliko god osvježavajući, bio mi je užasno mučan. Moje tijelo, uvijek pažljivo tretirano kao hram moga bitka, na prostirci je pokazalo ranjivost na kakvu nikako nisam navikla. Željno dočekan trenutak kada sam se mogla vratiti treningu kao prije suočio me s bolnim aspektom činjenice da tu ništa nije kao prije. Na neki način postala sam servis svoga djeteta. Ali, i njegov jedini prozor u svijet, njegova mater. Par dana tresle su me nervoze, pa dileme jesam li zbog toga loša osoba, a zatim čak i samosažaljenje.

Onda sam se jednog jutra sjetila kako sam prije pet godina u zagrebačkom gradskom autobusu susrela mladu djevojku u invalidskim kolicima. Zbog nje sam prelomila da istrčim polumaraton. Jer sam imala noge koje me služe.

Realno, iste noge i dalje me služe. Zdrava sam ja, zdravo mi je dijete. Uzimam tog dvomjesečnog medu od šest kilograma pa ukradem trenutak i prionem na čučnjeve držeći najslađe obraščiće. Već mi se i osmjehuje, nešto guguće, vrti rukicama i nogicama dok ja ponovno savladavam najjednostavnije asane. Imam upalu mišića.

U ovom procesu jako mi znače pisanje dnevnika i duge šetnje. Vrijeme ili nevrijeme, boravak na svježem zraku bistri mi um i podiže raspoloženje. Jako prija i Vigu, obožava pokret i uzbuđenje upoznavanja svijeta oko sebe. Blagoslov je gledati ga kako raste.

Koliko god mi se ponekad (pogotovo noću) čini nemogućom, misija Majčinstvo jedinstvena mi je, čudesna i nezamjenjiva. A, one noge s dugoprugaških trčanja sada grabe naprijed bejbi koracima. I to je u redu.

Ovo će razdoblje, baš kao i sve drugo, proći.

Pa će mi nedostajati.

Mentalno zdravlje u postpartumu

Smatram važnim potaknuti diskusiju i podijeliti temu sa svojim krugom čitatelja, posebno onima koji jesu ili će postati roditelji, ali i svima koji u svom životu imaju bebu (i njene roditelje).

U postpartumu javljaju se različita psihološka stanja koja su, srećom, izlječiva, ali ne i zanemariva.

Najčešće i najblaže stanje je baby blues kojeg iskusi oko 85% žena. Povišena emocionalna osjetljivost javlja se kao odgovor na hormonalne promjene. Prolazi spontano i samostalno, s uravnoteživanjem hormona.

Postporođajna anksioznost hvata oko 20% žena i podrazumijeva povećanu razdražljivost, nemir, nemogućnost opuštanja zbog konstantne brige, nerealan strah i osjećaj ugroženosti bebe. Sklizak je teren i velika opasnost za pregorijevanje.

Postporođajnu depresiju proživljava 10 do 15% žena. To je stanje koje značajno može poljuljati individualne i obiteljske odnose. Ponekad se javljaju i suicidalne misli, te postporođajna depresija spada u visokorizična stanja koja traže stručnu podršku.

Postporođajna psihoza javlja se kod 0,1 do 2% žena. Najrjeđa je pojava i težak poremećaj svijesti. Žena otežano održava kontakt sa realnošću, halucinira, ima deluzije. Najteži slučajevi mogu dovesti do čedomorstva, kao i samoubojstva majke. Potrebna je bezuvjetna podrška i registracija problema od strane najbližih jer majka sama ne zna u kakvom je stanju, te je obavezno adekvatno pružanje stručne pomoći.

Sva navedena stanja mogu iskusiti i očevi, pogotovo ako se njihova partnerica već bori s nekim od simptoma.

Izuzetno je potrebno educirati i pričati o ovome, stvoriti siguran prostor za dijeljenje emocija, te odbaciti stigmatizaciju osoba koje pate od nekih psiholoških tegoba.

Također, neophodno je dati razumijevanje i onima koji se jednostavno osjećaju loše bez da im je sa dijagnostičkog stajališta ugroženo zdravlje. Od pomoći nisu floskule kao “ovo ti je najsretniji dio života”, “kako si ostvarena sada kada si (napokon) postala majka”, “najljepša si otkad si dobila dijete”, “beba je smisao svega”, i slične.

I, na kraju, bitno je osnažiti i potaknuti žene da uzmu vrijeme za sebe koliko god je to moguće, da osvijeste i otkače osjećaj krivnje, i da povuku granice.

Posebno granice očekivanja.

Objava misija majčinstvo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pojam koji se u zadnje vrijeme dosta spominje, a čije se razumijevanje samo po sebi pretpostavlja. Što tebi prvo padne na pamet kad kažem briga o sebi? Odlazak kod frizera, tuširanje, obrok u miru i s dovoljno vremena, izlet, šetnja, planinarenje, masaža, kupka, dejt s partnerom, kava s prijateljicama?

Sve to JE briga o sebi, ali nije jedino. Znam da neke mame vjeruju da im je apsolutno sve s ovog popisa nedostižno. I s takvim stavom to i je istina. Naš dan i količina vremena u danu uveliko ovise o našem stavu, raspoloženju i razini energije koju osjećamo. Sad se možda pitaš, okej kako to misliš, pa svi imamo istih 24h. Da, svi mi imamo 24h, ali ne i istih. Jednoj ženi koja još nema dijete (a možda ni partnera) dan ne izgleda isto kao ženi koja ima jedno ili dvoje djece. Isto tako, dan ne izgleda isto zaposlenoj ni samozaposlenoj mami kao ni mami koja je doma s djecom. Dan nikome nije jednak iako svi imamo isti broj sati u danu.

No, znaš što je još tu drugačije? Razina energije. Ponekad nakon 8h rada koji me ispunjava osjećam takav nalet energije, pozitive i dobrog raspoloženja da uz pjesmu Low, low (Step up generacija) pospremam igračke i UŽIVAM! Nakon toga se opuštam uz kavu i nekoliko stranica knjige prije nego Livia s tatom dođe doma iz vrtića. S njom sam svjesno prisutna, igramo se, družimo i odlično se osjećam u tom kvalitetno provedenom vremenu.

Ima pak dana kad sam toliko iscrpljena, umorna, glava i tijelo su mi na sto strana, osjećam da sam raspršena i da zapravo nisam nigdje svjesno. Znaš li koja je razlika?

U prvom scenariju brinem o sebi – svjesno donosim različite odluke i poduzimam akcije brige o sebi. I to je ono što mi podiže razinu energije, kad i nakon puno sati rada ne gunđam oko pospremanja i brzo napravim sve kućanske obaveze za taj dan (kojih nema puno!) te uživam u kvalitetnom vremenu s djetetom.

To je ono što želimo postići! Ne puke rutine koje drugi veličaju kao odlične, a tebi nikako ne odgovaraju i ne vidiš neku dobrobit za sebe. Želimo pronaći ono što tebi odgovara, ono što tebi puni baterije kako bi si omogućila da budeš mama kakva želiš biti – ja želim biti opuštena, zabavna, svjesno prisutna mama, mama koja je tu, a ne na sto drugih strana, mama koja je zadovoljna i uživa u svom poslu i vremenu koje provodi s obitelji. I poduzimam svjesne akcije kojima to i ostvarujem, pokušavam maknuti stvari uz koje nisam takva.

Vjerujem da ti je divno biti okružena pozitivnim ljudima, ženama čija se dobra energija osjeti čim uđu u prostoriju. Ja želim biti takva mama, a ti? Mama koja zrači odličnom energijom zbog koje se moje dijete super osjeća jer ta energija je zarazna. Ta energija nam omogućava lakše nošenje sa svim izazovima majčinstva.

Da ponovim, briga o sebi ne mora biti komplicirana i mijenjat će se ovisno o periodu tvog života i ovisno o dobi tvog djeteta. Ne možeš sve odjednom i ne moraš. Izgorjet ćeš.

Na mojoj online grupi podrške Mama nije samo mama puno pričamo upravo ovoj temi kao i kako je ona povezana s majčinskom krivnjom jer mnoge mame ne brinu o sebi (dovoljno) upravo zato jer osjećaju veliku krivnju jer ne provode to vrijeme s djetetom ili obavljajući stotu stvar sa to-do liste. Radimo i na poboljšanju partnerskog odnosa jer svako dijete treba mamu i tatu koji se vole i paze na svoj odnos. Tema koja je u pozadini svih tema je da povjeruješ u svoje sposobnosti, svoju vrijednost i vratiš vjeru u sebe.

Jer ja već vjerujem u tebe.

Treći krug programa Mama nije samo mama počinje već 23.3.2023., a s obzirom na to da radim s ograničenim brojem žena uživo, pobrini se da zauzmeš svoje mjesto tako da se ovdje prijaviš na listu.

Majčinstvo po tvojoj mjeri je moguće za tebe, jednako kao što je bilo moguće za mene i za moje klijentice.

Na mailu iva@zaimovic.com.hr ili Instagramu sam i za sva pitanja i dodatne informacije o programu, a tamo ćeš pronaći i testimoniale klijentica.

Više o mom radu možeš pronaći ovdje.

Naslovna fotografija: pexels.com

Objava što zapravo ne znaš o brizi o sebi? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ivka Armanda Todorović podijelila je na svom Instagram profilu listu stvari na koje se je ponekad potrebno podsjetiti, osobito ako smo stroge prema sebi. Vjerujemo da će vam biti korisna.

Stvari koje su ok, ali se ja na njih trebam podsjećati

1. Briga o maloj djeci i kućanstvu je full time job. Raditi još jedan posao uz to, a osobito voditi biznis, jest dupli full time job.

2. Za sve postoji vrijeme i mjesto. Što je tvoje, napravit ćeš. Doći će.

Ovo sam se podsjetila jučer na terapiji. Da oko svega što želim uvijek pizdim, ljutim se na sebe, mozgam i važem. A kad pogledam unazad, većinu sam napravila kad je bio trenutak. Veliku većinu.

3. Ja sam najvažnija. Ako nisam u optimalnom fizičkom i psihičkom i emotivnom stanju, ne mogu stvarati kako bih voljela. Zato se stavljam na prvo mjesto.

4. Healing je proces prihvaćanja sebe i svojih stanja. Ne konstantan napor da postaneš neka tamo bolja ili najbolja verzija sebe. Ne postoji neka savršena verzija tebe niti je život beskonačan niz sretnih trenutaka. Prigrliti sebe, ne konstantno raditi na sebi.

5. Produktivnost je bolest našeg društva. Zato je normalno da se ponovno moramo učiti biti neproduktivne. Sjesti i ne raditi ništa.

6. Meditacija nije odgovor na sva stanja. Meditacija je predivna, umiriti misli i samo biti je predivno, ali kad smo u nekom kaosu, ljutnji ili anksioznosti, nema smisla. Hodanje, ples, lupanje, razbijanje je nekad rješenje bolje od meditacije.

7. Izbjegavanje emocija nije uvijek loše. Ponekad je potrebno blejati u seriju, pojesti čokoladu ili pričati o svemu drugom, dok ne skupimo kapacitet za osjećanje i akciju. Kad ne spavam dobro i umorna sam, nemam ni snage za suočavanje.

8. Razgovor i analiziranje nisu dovoljni. Potrebni su, ali nisu dovoljni. Zato nam treba tijelo. Da osjetimo, proživimo, otpustimo.

9. Budi nježna prema sebi.

zašto imamo potrebu biti savršene žene, supruge i majke?

Objava 9 stvari na koje se trebaš podsjećati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Priča o sebi i brizi za sebe s Nastasjom Chiarom Petrić

Objava priča o sebi ili kako spriječiti “mom burnout” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.