Danas je popularno biti stručnjak za mentalno zdravlje – djece, odraslih, majki, poslovnih žena. Popularno je stalno naglašavati svima, a osobito ženama, što je to što s njima ne valja, što treba popraviti, kako same sebe sabotiraju i što je to sve gdje griješe, nisu dovoljno dobre i štete same sebi, svojoj djeci, svom biznisu.

Ja to zovem trigger marketing. Prvo ću ti reći što to činiš krivo, a svi činimo svašta “krivo”, a onda ću ti prodati svoj lijek za tvoje krivo.

I da se razumijemo, ja vjerujem u osobnu odgovornost. I primjenjujem je na sebi, možda čak i previše jer sam iznutra i izvana zatrovana onim stalnim osjećajem nedovoljnosti. No, taj osjećaj nije nešto što treba gurkati i poticati. Već se usmjeriti na ono dobro u nama, na nježnost prema sebi i razumijevanje sebe prvo, a iz tog mjesta dolazi spontano razumijevanje drugih, kao i veći kapaciteti za razumijevanje sebe, svojih mehanizama otpora i mijenjanje istih. Većina žena koje znam (a znam ih stotine), već je dovoljno samokritična. Već dovoljno često ide drvljem i kamenjem na same sebe i već dovoljno, a rekla bih i previše, procjenjuje svoju vrijednost. I to kroz iskrivljene leće umještene u djetinjstvu, podržane u školstvu i unaprijeđene poslom, društvenim mrežama ali i društvom u cijelosti.

Zato te marketinške metode i pale na nama. Već mislimo da griješimo u većini svojih životnih uloga, već se smatramo nedovoljnima i već imamo glas u sebi koji nam servira okidače.

Ima onda smisla da padamo na to kad nas netko ukori. Kad nam ukaže na neke greške koje u ustima tih ljudi više nisu samo obična svakodnevna ljudskost i nesavršenost nego grozno i ogromno čudovište na kojem trebamo „raditi“ kako bi nas progutala i pretvorila u kompletna čudovišta. Sjedne to kao masaža koja te istovremeno boli i paše ti. Zaboli te jer u svakoj toj tvrdnji ima zrnce istine, ali ti i godi jer postoji rješenje – brzo i efikasno i po toj i toj cijeni.

Daleko od toga da ja mislim da nam stručnjaci za mentalno zdravlje nisu potrebni ili da nemaju pravo na novac i zaradu. Pa i sama sa ženama radim na njihovom mentalnom zdravlju kroz pokret i ples, a u skorije vrijeme i kroz Gestalt psihoterapiju. I da, i u jednom i u drugom pojavljuju se trigeri, pojavljuju se otpori i pojavljuje se vrijeme i mjesto gdje nastupa nelagoda i suočavanje. No važno je da je to vrijeme i mjesto sa mnom, ne u samoći pred ekranom i pogledom prikovanim za još jedan reel koji ti ukazuje na to što ne valja s tobom.

Otpori i suočavanje su tu da ih osvijestimo i da sebi damo prvo kapacitet za to suočavanje. Zato ja nikad ne želim biti još jedan glas u ženskim umovima koji im šapće – to što misliš da si lošija od drugih, to je točno.

Najveći rad koji dolazi prije bilo kakvog suočavanja je rad na tom unutarnjem glasu. Polagano i kroz vrijeme on postaje manje grub i manje nasilan prema osobi samoj. Polagano i kroz vrijeme moj je glas prvi nakon samokritike koji žena čuje “u redu je draga, razumijem da ti je teško”. Malo pomalo cilj je da taj glas bude njen – glas žene same koja na svoju grešku ne reagira odmah kao vlastita zločesta maćeha nego kao nježna i mudra mama. Mama koja zna kad je vrijeme za teške stvari, kad za suočavanje, a kad je naprosto vrijeme za odmor. Mama koja je blaga i nježna, jer ona arhetipski stroga već je u ženama i predobro razvijena.

I svjesna sam da je ovaj tekst prepun generalizacija, ali govorim na temelju vlastitog iskustva sa ženama. Ženama kojima sam okružena, a koje su najčešće one koje rade na sebi i koje brinu o svom mentalnom zdravlju.

Ujedno, upravo su one i te koje će pogledati reelove, tekstove i reklame koje im prodaju po principu trigger marketinga jer su one te koje su najviše zainteresirane za to kako biti bolja okolnost za sebe i za druge.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivka Armanda Todorović (@brutalnosvoja)

Živiš, učiš i mijenjaš se, pa tako i ja sama. Nekoć sam s manje iskustva i manje godina i ja bila gruba prema sebi pa stoga i grublja prema ženama oko sebe. Kad sam bila puno mlađa, a osobito negdje prije i oko tridesete, bila sam uvjerena da sebe trebam bičevati dok s kapljama krvi ne dosegnem sveti gral svoje najbolje verzije. Bljak. Danas znam da takva verzija ne postoji, ali postoji ona verzija mene koja se ne bičuje zbog svake najmanje greške, koja se njeguje i koja se prihvaća. Ma ne samo prihvaća već radikalno prihvaća čak i u onim trenucima kad sam anksiozna ili tužna, kad moje reakcije nisu adekvatne situaciji, kad nisam idealnog zdravlja ili kad besciljno skrolam po Netflixu ili Instagramu u potrazi za utjehom koja ne dolazi. Da, i to sam ja. Da, i to ću uvijek jednim dijelom biti ja.

Radikalno prihvaćanje ne izuzima me od odgovornosti, čak štoviše daje mi kapacitet da popravim ako mogu neke greške koje sam napravila, da se trgnem s kauča i prošećem i da ugasim telefon i budem prisutna s djecom.

Malo sam ovakva, malo onakva. Kao i većina mama. Odnosno, sve mame koje ja osobno poznajem, a koje iskreno dijele svoje borbe u našim malim, a i velikim krugovima. I zato svaki put kad čujem reel koji prodikuje upravo njima – mamama, poduzetnicama, ženama koje daju sve od sebe da izbalansiraju potrebe svih uloga u svom životu – gasim ekran. A kad slušam neko beskrajno jadno popovanje o tome zašto današnja žena /mama / poduzetnica nije uspjela u x ili y stvari (spoiler alert: sama je kriva), i onda još pročitam – ako te ova moja objava trigerirala, možda je vrijeme da pogledaš u sebe – istinski dobijem nagon za povraćanjem. Sve mi se lampice upale i svaku ženu koja u tom trenu pomisli kako ne valja, uzela bih u zagrljaj, pustila ju da se isplače na mom ramenu i nježno šapnula “daješ što možeš i koliko možeš, s onim što imaš – i to je dovoljno“.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivka Armanda Todorović (@brutalnosvoja)

Današnje mame su pod udarom više nego ikad prije (i tate, ali manje, a i to nije moja tema). Te moraš izgledati kao da ti je dvadeset, a ne četrdeset, a ako i uspiješ u tome opet ne valja jer si uložila previše vremena u sebe i svoje tijelo, umjesto da si bila s djecom. Nadalje, ako tvoj biznis ili tvoja karijera nisu top topova, onda sigurno ti ne valjaš jer evo ona može, ona je uspjela, ona ima karijeru i šesteroznamenkastu zaradu, a ti nemaš i ti ne valjaš. Ne pitaš se kako si odrasla, kakav imaš sustav podrške i je li tebi to uopće „u zvijezdama“. Ako pak imaš karijeru, hej ženo, a tko ti pazi na djecu? Kako imaš karijeru kad bi trebala biti doma s djecom, mijesiti tijesto za kruh i s radošću dočekivati svog muža. Ako ne izgledaš kao da ti je dvadeset, a imaš četrdeset, zapustila si se. Bora na čelu? Ne držiš do sebe, treba ti botox. Trbuščić? Evo ti novih 43 pravila što da jedeš i koliko da treniraš da nestane. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje.

Igra je to u kojoj ne možeš pobijediti. Ne pobjeđuju ni oni koji te tjeraju da je igraš.

I oni i one su prepuni i prepune svojih izazova, svojih nesigurnosti. Nikome nije sve sjajno svo vrijeme. Svi smo oštećeni i svi smo baš zato tako zanimljivi, tako živi i tako predivni.

U svijetu u kojem ti stalno žele pokazati što s tobom ne valja, ja želim biti svijetlo koje će osvijetliti ono dobro u tebi. I pojačati to.

Objava prvo ću ti reći što to činiš krivo, a onda ću ti prodati svoj lijek za tvoje krivo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.