Stephany Stenta majka je jedne djevojčice i osnivačica istarskog brenda Čenta Šinjorina. S nama je podijelila svoju iskrenu priču o bolesti, majčinstvu i poduzetništvu.

Ova moja mala priča počinje i prije samog rođenja malene fritule, kada sam u slučajnim susretima i u prolazu sa strancima zapisivala riječi koje bi mi “zazvonile” i ostavile “onu neku toplinu” unutra. Ne znam zašto sam to radila, imala sam neku svoju ideju zbog čega to radim, ali nisam ju mogla definirati i nisam znala kamo će me ona odvesti.

No, krenimo ispočetka.

Radila sam kao medicinska sestra i poslali su me na liječnički pregled koji se rutinski odrađuje kao sistematski, nakon čega su me zvali iz laboratorija šokirani koliko su nalazi loši.

Vrijeme je prolazilo, a moji su nalazi iz dana u dan bili sve lošiji i lošiji. Prolazili su dani, a meni je bilo teško i hodati. Bol u jetri koju pripisuju tek terminalnom stadiju jetre bili su neopisivi. Nisam čekala u hodnicima kao svi drugi jadni bolesni ljudi, ponašali su se prema meni kao prema nekome bitnome. Nisam razgovarala s “običnim” liječnicima, već s ravnateljima bolnice, kirurzima, primarijusima… Dogovarali su analizu nalaza u privatnIm klinikama diljem svijeta. Zamislite, bila sam toliko velika faca, toliko je bilo loše. Svakodnevno etiketiranje i razbacivanje dijagnozama kao da je peršin za juhu ili krumpir na placu.

Problemi s jetrom prividno su se nekako sami od sebe utišali nakon brojnih hospitalizacija, uvođenja krivih terapija, biopsija i svačega. Vratila sam se na posao medicinske sestre s pola snage koju sam imala prije, bilo mi je teško i hodati. Nisam se oporavila, nimalo, ali morala sam raditi. Prvi dan nakon što sam se vratila, vozili smo pacijenta na Rab. Cijeli sam dan provela u smrdljivom i klimavom vozilu, a već smo sljedeći dan imali reanimaciju turista koji se napio kao šlapa od našeg domaćeg vina i pao blizu mora…užas. Bila sam očajna, tužna, nesretna, pitala sam se što je meni to trebalo.

Problemi s jetrom su se ponovili i ponavljali su se pune tri godine dok nisam odlučila izliječiti “ono u sebi”, staviti sebe na prvo mjesto i na trenutak zanemariti i potrebe prijatelja i potrebe obitelji i potrebe svih onih koje sam voljela i koji su me okruživali. Nakon nekog vremena, stavila sam se ponovno u igru i dala sam si priliku. Krenula sam raditi u jednoj privatnoj radiološkoj ordinaciji u kojoj mi je bilo lijepo, mirno, čisto, ljudi i doktorica divni. Ostala sam trudna. San snova. Bili smo presretni, taman nakon svadbe, kako bi svi i poželjeli. Međutim, sasvim neočekivano i kao podsjetnik na ono na što sam već bila naviknuta, ali sam putem zaboravila – dijagnoza tog fetusa bila je sve samo ne obećavajuća, ukratko svakakva. Nakon pet različitih mišljenja stručnjaka iz Lijepe naše, izgubili smo na kraju tu trudnoću u trećem mjesecu nakon čega nisam niti imala vremena za žalovanje jer su uslijedile brojen kiretaže kako bi mi očistili organizam od rezidue, ostatka ploda, mioma, lejmioma…više ni oni nisu znali čega.

26 godina, a u operacijsku salu sam ulazila kao da na kavu idem, mislila sam da mi je život gotov, uništen – krivila sam se užasno.

Nakon nekog vremena, zalijepila sam sve svoje pukotine i skupila sam se u jedan dio i pokušala krenuti raditi. Svakodnevno sam bila tu za sve moje pacijente koji su mi se žalili, prepričavali svoje sudbine, i lijepe i manje lijepe, spremna pomoći i pružiti potporu, a za sebe nisam bila. Nisam mogla biti.

Odlučila sam se povući u sebe i uzeti si vremena. Da isplačem, da odžalujem, da ozdravim, od svega.nisam se vraćala na posao.

Moja opsesija za željom da postanem majka počela me izjedati. Mislila sam da ako nisam majka, da nikada neću moći biti dovoljno dobra, dovoljno vrijedna, dovoljno – žena. A htjela sam to više od svega.

Taj maleni život kojemu sam imala toliko toga za dati. Smatrala sam se toliko nesposobnom i toliko pogrešnom. Nakon mora i mora testova za trudnoću koje bi jedva čekala napraviti samo minutu nakon što ciklus nije stigao na vrijeme, odlučili smo odustati od želje da ćemo ikada biti roditelji. Odlučila sam taj svoj propust i životni pad (kako sam ga od “milja” zvala) pretvoriti u trijumf. Odlučili smo zajedno. Posvetiti se jedno drugome i odlučili smo uživati u onome što imamo.

Odlučili smo putovati, piti, jesti, kupiti novi auto i jednostavno biti u miru s time što imamo sada, bez ikakvih očekivanja prema onome sto će doći.

I…zamislite što? Naravno da sam odmah zatrudnjela. 

Pa naravno! 

Kako se nisam sjetila toga ranije? Odbaciti očekivanja, odbaciti savršeni tajming kada sam mislila da bi se meni neka želja trebala ostvariti…

I sad sigurno očekujete da ću vam ispričati kako nešto nije bilo ok – naprotiv, bilo je sve odlično! Samo sam trebala mirovati.

A, sada se vraćam na onaj sami početak kada sam zapisivala fraze…

Jednom ne tako davno, upoznala sam jednu nonicu koja je živjela par kuća do naše. Kad god bi se srele, uvijek bi si popričale – “počakulale”. Bila sam zaljubljena u njezine priče. Pitala bih ju “kako je”, a ona bi mi ispričala priču dugu pola sata. Već je znala za moju foru, da kad nemam vremena za “štorije” mašem iz daljine. Jedva sam čekala da krene prepričavati svoje priče i doživljaje iz mladosti. Nikada mi nije bila naporna ili dosadna, dapače. Uvijek sam joj se divila. Kod kuće nisam imala ni sa kime razgovarati na dijalektu, osim s nonom. Moji jesu istrijani, ali se uvijek govorilo nekako “normalno”, bez dijalekata. A ona mi je pak govorila kako mi taj moj istarski, koji je toliko pogrešan, tako dobro stoji i da je njoj toliko simpatičan i prirastao srcu. U njenome je svijetu osoba iz Pazina – pazinjan bio pazinjan, osoba iz Žminja – bezak je bio bezak, ceran je bio ceran, buzecan je bio buzecan, osoba iz Pule puležan, a ja sam to uvijek sve miješala jer sam imala društvo u kojemu su bili dečki i cure iz različitih gradova u Istri, a ja bi i k tome još dodavala naše rovinjske talijanizme…maneštra od svega bi rekli ukratko.

Ali, to što je “netko” bio fasciniran tim mojim govorom me je nekako potaklo da izrealiziram želje koje su dugo stajale zaključane u škrinjici koja je bila prekrivena prašinom i čekala pravo vrijeme da ju netko otvori. Trenutak kada će inspiracija nadvladati strah i krenuti u akciju…i to se dogodilo.

Rekla sam da, to je to! Htjela sam nešto pustiti svome djetetu, htjela sam napraviti nešto što će obilježiti moje postojanje, pa makar samo nekome to značilo, samo jednom čovjeku – meni bi već bilo dovoljno.

Znala sam da nisam rođena za male i obične stvari, za raditi za nekoga osam sati i zadovoljiti se time. Znala sam da tu kreativnost koju imam u sebi i te svoje razigrane prste i glavicu negdje nekako moram iskazati.

Razmišljala sam kako svašta nosimo na sebi i kako svašta kupujemo za poklone očajni i u nadi da će se nekome svidjeti.

I razmišljala sam, pa već kad nam je sve dano i sve imamo, zašto to ne iskoristimo bez dodatnih ulaganja. Zašto ne napraviti personalizirane, unikatne artikle s kojima ćemo doprijeti do srca sasvim malih običnih ljudi, poput nas. U kojima će svatko moći dati dio sebe kada nekome to poklanja? Da budemo autentičan brend, a ne običan proizvod. 

Moj suprug je u to vrijeme već 4 godine imao svoj privatni posao i vodio ga uspješno u našoj kući u prizemlju (ako pitate kako sam si toliko bolovanja mogla priuštiti u životu).

I sa samim time došla sam do zaključka zašto bi domaća besida – riječ, bila nužno vezana za arhaično, zastarjelo, a ne moderno? Htjela sam da i riječi i djela iz nekadašnjeg načina života u Istri budu provučena kroz moderne niti suvremenosti i svevremenosti s dodatkom i engleskog jezika kao podsjetnik na buduće i moderno vrijeme koje je pred nama. Htjela sam i onome koji ne razumije istarski kroz simpatične ilustracije i dizajne približiti tu Istru, približiti tu tradiciju, približiti tu ljepotu i posebnost, ponajviše u način govora, život i rad na selu, tradiciju, običaje.

Htjela sam napraviti nešto drugačije od drugih. I uspjela sam.

Danas nam je svima najbitnije da nam je sigurno tlo na kojemu stojimo, zbog toga se ljudi ukalupljuju u nešto što misle da moraju biti, moraju zadovoljiti, jer im je netko nekada rekao da moraju ili jednostavno za drugačije nisu znali. Ja sam imala najveću sreću na svijetu što sam uz sebe imala čovjeka kojega nikada nije bilo strah i koji je svaku moju “ludu” ideju objeručke prihvatio, što sam imala njegovu apsolutnu i bezuvjetnu podršku. 

Naš je mali brend rastao polako, ali sigurno. Kad bi izbacili jednu ideju, sljedeće tri bile su spremne za realiziranje. Publika je prepoznala naš rad i trud oko unikatnih proizvoda koje smo dodatno začinili objavama na društvenim mrežama sa šaljivim tekstovima koji su sadržavali dozu dobre ironije i na to su skroz otkinuli.

Konačno sam bila sretna.

Nakon rođenja malene fritule sve je nekako krenulo nekim manje bezbrižnim tempom jer su obaveze bile sve veće, a vremena je bilo sve manje. I to više nije bio hobi, više  to nije bilo slobodno vrijeme. Bilo je iscrpno i bilo je teško, ponekad je bilo i nemoguće – moram to priznati.

Ja se divim stvarno svim mamama kojima je kuća kao apoteka, koje su nasmijane, koje blistaju izgledom i vode uspješnu karijeru sa sretnom dječicom i mužem. U mom slučaju to je izgledalo bas nemoguće. Vita je bila beba koja nikada nije spavala, i kad bi zaspala, ljuljala bi ju na rukama i dok bi ona spavala (na meni naravno) ja bih radila, odgovarala na poruke na stranici koju smo podigli preko noći. Kad bi ju uspjela spustiti u krevetić, nakon što bih pod udubila na onoj pilates lopti i sjela za kuhinjski stol pred laptop i krenula “u akciju”, jurila sam u sobu jer je imala lak san i budila se svakih pola sata. 

Vrijeme je prolazilo, a mi smo dobivali ponude za raznorazne projekte i suradnje na kojima smo do neba zahvalni jer su nam bili vjetar u leđa za ono što smo upravo danas. 

Vita je meni i nama uvijek bila na prvome mjestu. Nikada ju zbog posla nismo zapostavljali. Žrtvovali smo svoj san i vrijeme dok je ona spavala, koje smo mogli iskoristiti za odmor – ali nismo, radili smo, pisali, dizajnirali, planirali. Ponekad i previše. 

Bilo je i puta kada sam kao “ne supermama” jedva čekala da ju iskoferim i stavim na spavanje kako bi se posvetila poslu. Osjećala sam se usrano, ali nije bilo druge, s entuzijazmom sam sjedala za stolicu spremna raditi kao mali slatki naivni prvašić kad sjeda u klupe na prvi dan škole.

Jutra bi tako brzo dolazila, a ja bih bila ponovno presretna što sam mama i što idem u šetnju sa svojom malenom lopticom, što ćemo provesti dan zajedno, kuhati i igrati se do navečer kada opet postajem “woman in business”.

Iako, moram priznati,  da sam imala jedan period u kojemu sam se prepustila onome “malena ti je sada mala i nikad više neće biti”, “uživaj u majčinstvu, nemoj gledati biznis”, “to možeš i kasnije kada djeca odrastu”… Nekako sam išla linijom manjeg otpora jer je to društvo, pa čak i obitelj, od mene očekivalo. Uvijek sam navečer kasno i svom mužu govorila kako imam osjećaj da si više priznat i cijenjen ako se više žališ, kako svi titraju oko tebe kada priznaš da ne možeš sam i da ti je teško – a mi nismo bili jedni od tih, mi smo bili i još uvijek smo jedni od onih koji od nikoga ne traže pomoć i najveće stvari rješavaju sami, što ne kažem da je uvijek ispravna odluka, ali trudimo se i snalazimo sa svoje četiri ruke kako možemo! Tako da nisam nikad odustala i digla ruke od toga, i na tome sam najviše sretna.

Inspiraciju nalazim u svakodnevnim običnim stvarima, kojima se divim. Divim se svemu, zbilja. Ponekad samoj sebi izgledam luda jer se sama sa sobom smijem koliko uživam. 

Meni je sve lijepo, u sve sam oko sebe zaljubljena i ja sam na svemu zahvalna. Mislim da sam najveća sretnica što živim ovdje gdje živim i možda je to ono što me uvijek gura naprijed. Vječni zaljubljenik sam u prirodu, šumu, životinje, vodu…i u svoje dijete. A najveća radost je to što istu ljubav prema svemu vidim i u njezinim okicama.

Objava nakon svih životnih izazova ova je majka i poduzetnica pronašla svoju sreću pojavila se prvi puta na SUPERMAME.