Uoči Dana žena odlučujem svoje misli uobličiti u tekst, no ovo nije još jedan traktat o feminizmu, već je odraz promišljanja o biti žene u današnjem društvu, s fokusom na unutarnju borbu koja je transcendirala površinske zakone i prava, borbu koja seže kroz stoljeća nakon formalne borbe za prava koja su nekad bila samo utopistički san.

I tako, nakon što su ispisani neki novi zakoni i definirana neka nova prava, preostala je ta jedna nevidljiva, ali teška borba, svojstvena i svim drugim revolucijama i velikim filozofskim i sociološkim pokretima, a to je borba unutar svakog pojedinog čovjeka i pitanje: kako slomiti tekovine duha „starog vremena“ koje trans-generacijski revno prenosimo i usađujemo u svijest mlađim naraštajima te kako unutar sebe uistinu prigrliti neke nove vrijednosti?

U jednom od razgovora koje sam nedavno vodila došla sam do zaključka da u društvu koje počiva na licemjerju i prijetvornosti teško da možemo doći do istinskog napretka. Za primjer licemjerja „suvremenog Zapada“ uzet ću jedan plastičan primjer. Zapadnjačko društvo kao perjanicu svog liberalnog i slobodoumnog načina življenja najčešće navodi kako je ženama dozvoljeno izgledati, ponašati se i pojavljivati u svom svakodnevnom životu kako god požele te s druge strane obavezno suprotstavlja za primjer položaj žena u zemljama trećeg svijeta ili, još češće, na Bliskom istoku te zemljama koje su nesretno potpale pod vodstvo radikalnih skupina ili pojedinaca. Tamo su žene obespravljene, dužne poštovati određen način odijevanja, ograničenog su prava na slobodno kretanje na javnim mjestima, segregirane u javnom prijevozu, na javnim mjestima, ali i u vlastitim kućama. Ograničeno im je (a nerijetko i potpuno oduzeto) pravo na edukaciju i rad. Kao što nemaju pravo ni voziti automobil, tako nemaju pravo niti donositi vlastite izbore u pogledu braka, djece i vlastitog tijela. Vrli Zapad ove primjere koristi svaki put kad želi začepiti usta koja progovaraju o poteškoćama s kojima se suvremene žene susreću u svakodnevnom životu u svojoj okolini. No, ja ipak pitam sljedeće: po čemu je to taj napredni Zapad uistinu iznad „zatucanog“ Istoka, kad ženi dozvoljava da se „skine“, pa joj društvo lupi etiketu „lake“ na čelo? Ide i korak dalje, pa kaže da je oskudna odjeća provokacija per se i kad se dogodi kakvo zlo „trebala je paziti kako se oblači“. Zabacuje kosu u stranu, jasno da se nabacuje. Izbacila je sise i nosi dop*čnjak, njoj očito treba samo jedna stvar. Crveni nokti, crveni ruž, crvena kosa ili najlonke „na crtu“ – nećeš valjda takva van? Ili kod babe na ručak.

Po čemu je to taj napredni Zapad uistinu iznad „zatucanog“ Istoka, kad ženi dozvoljava da se „skine“, pa joj društvo lupi etiketu „lake“ na čelo?

Ukratko, nismo „zamotane“, al’ smo zaj*bane. Zaj*bali su nas kad su nam dali pravo na edukaciju, ali ne i na jednak prosperitet u zajednici gdje nam je konkurencija muška verzija nas samih. Dali su nam i poslove i visoke pozicije, ali nas rijetko kada i plate u skladu s tim. Dali su nam pravo glasa, u korumpiranim državama gdje se cjelokupan narod ionako samo pro forma pita koga želi na vlasti. Dobile smo pravo i na javne govore i izražavanje, ali kad kritiziramo onda smo glasne i histerične. U PMS-u vjerojatno. A kad smo dobile dozvolu da iz krem kompletića i ružnih sukanja od tvida smijemo ući u hlače i Starke – e, tu su nas dočekali s kritikama i za te potrebe izmišljenim izrazima poput „muškobanjasta“. Istina, na Zapadu žene smiju voziti automobil, ali svaki krivo parkirani je „mora da je žensko“. Imamo pravo na slobodu kretanja, ali što jedna žena ima raditi vani u sitne noćne sate?

Hoćemo na višu razinu osuđivanja? Ajmo na mame. Mama si i sama si na kavi, frizuri, putovanju ili WC-u? Gdje su ti djeca i tko ti čuva djecu? Ne dojiš? Ajme to sigurno da možeš piti ili da ti se ne objese sise. Ne radiš? Sigurno si se dobro udala. Radiš? Već? Ostavila si bebu od 6 mjeseci samu doma? TKO TI ČUVA BEBU? I da, žao nam je ali kolega/ica se super snašao/la dok si bila na porodiljnom, pa će on sada nastaviti voditi tvoj projekt. Hvala na doprinosu, ali ti ćeš ionako sigurno biti puno na bolovanju, sad kad imaš malo dijete…

Stat ću s primjerima, ne zbog manjka inspiracije, već iz želje da izbjegnem skretanje cijele ove priče u nepoželjan smjer. Niti tvrdim da žene na Zapadu nisu u povoljnijem položaju u usporedbi s mnogim drugim dijelovima svijeta, niti osporavam prisutnost brojnih prava koja su sada dostupna ženama, a ranije su im bila uskraćena. Ono što me duboko pogađa i zašto ovo pišem, jest spoznaja da mnoge promjene ostaju ograničene na formalna načela izražena u pravnim dokumentima, ne uspijevajući prodrijeti u srž i misli živih individua koje određuju smjer razvoja naše civilizacije.

Pišem ovo zbog moje kćeri, koju sam donijela na svijet u kojem su postignuti određeni zakoni, ali je i dalje preostala suštinska borba u mentalnim prostorima pojedinaca, te su refleksija i preispitivanje imperativ kako bi se duh prošlih vremena transformirao u skladu s novim vrijednostima.

Foto:unsplash.com

ženska prava su ljudska prava – SUPERMAME

Objava unutarnja revolucija: borba između formalnih prava i stvarne slobode žena pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

8. ožujka 1908. godine 15 000 žena marširalo je ulicama New Yorka zahtijevajući kraće radno vrijeme, veće plaće i pravo glasa. Potom je socijalistkinja Klara Zetkin organizirala prvu međunarodnu konferenciju žena u Kopenhagenu gdje je ustanovljen Međunarodni dan žena.

U većini zapadnog svijeta, od tada smo dobile pravo glasa i malo što drugo, no imamo li uopće predstavnice za koje bismo mogle glasovati i tako u punoj snazi to pravo glasa i upotrijebiti? Tko se danas uopće bavi ženskim pitanjem i tko nas zastupa?

Premda žene broje barem 50 % populacije, na izbornim listama ih je tek u prosjeku 20-30% što znači da je njihova zastupljenost u parlamentu maksimalno tolika, pod teoretskim uvjetom da sve žene na listama u konačnici i uđu u parlament.

Stvarnost je dakako drugačija i ostaje pitanje tko je taj tko će zastupati žensko pitanje u tijelu koje odlučuje o svakodnevnom životu svih nas.

Za sada, bitke bijemo u vlastitim domovima, daleko od očiju javnosti koja, kada neka afera i izađe na vidjelo, s gnušanjem odbija prihvatiti činjenicu da se ne radi tek o povremenim nasilničkim ispadima prema „slabijem“ spolu, već o kontinuiranom i sustavnom zanemarivanju da takav problem postoji i da ignoriranjem potičemo njegov rast. Nasilje u obitelji i na ulici, verbalno, psihičko, fizičko, emocionalno (od kojih je osobito važno naglasiti ucjenjivanje žena vlastitom djecom), financijsko i svako drugo postalo je dio svakodnevice, a samim time i nešto prihvatljivo ili u najmanju ruku, opravdavajući sebe same od grijeha nedjelovanja, možemo reći – van osobne moći pojedinca.

Tko bi se onda ženskim pitanjem trebao baviti?

Za početak, možda je važno ustanoviti da bi se o problemu trebalo govoriti. Nedavno sam pročitala rečenicu koju ću ovdje parafrazirati, a glasi da su žene onaj dio stanovništva koji svoje nezadovoljstvo izražava šutnjom. Nešto točnije odavno nisam pročitala. Jedan dan u godini je premalo za osvještavanje svega što bismo trebale osvijestiti što se tiče ženskih prava, koje volim zvati ljudskim pravima. No, naše hrabre prethodnice izborile su se za taj jedan, neprocjenjivo važan dan u godini, koji se na ovim prostorima pokušava prikazati reliktom prošlosti i ostatkom bivšeg režima, što se može odbaciti minimalnim poznavanjem povijesnih činjenica navedenih na početku teksta.

I zato, pokušajmo ne umanjiti važnost 8. ožujka i recimo glasno što mislimo onima koji su nas voljni slušati. Vježbajmo demokraciju i nemojmo se svesti na simbolične geste dijeljenja cvijeća u gradskim parkovima. Zbilja, Miley je u pravu kada kaže da si same možemo kupiti cvijeće. Mogle bismo još štošta, za početak prekinuti stoljetnu šutnju.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli fAKTIV (@feministicki_kolektiv_faktiv)

Foto:iStock

zašto sam odlučila izbrisati sve društvene mreže?

Objava ženska prava su ljudska prava pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ja ne želim cvijeće. Ja ne želim karanfile. Ja ne želim bezlične parade lažnjaka od muškaraca i žena koji s nekim floskulama potvrđuju ono što ja odavno znam.

Žena je vrijedna kao i muškarac.

Ženske su osobine vrijedne kao i muške.

Ženski način funkcioniranja vrijedan je kao i muški.

Da, razlike postoje. Da, mislim da smo drugačiji, različiti, da imamo neke stvari koje su nam kemijski ili fizički ili psihički ovako ili onako položene. I što sad?! Pa eto, probali smo živjeti po isključivo muškom principu. I gdje nas je to dovelo? Tisućljeća ratova, patrijarhat, paljenje, gušenje, kapitalizam i novac kao jedina vrijednost. Obitelji iscrpljene previše da bi se posvetile same sebi.

Ja želim da više niti jedna žena ne kaže da smo si to same napravile. Koji k….? Nismo si mi to napravile. Nije nam feminizam to napravio. Nismo se mi borile da preuzmemo još više tereta na sebe.

Borile smo se da nas se čuje.

Borile smo se da imamo mogućnost biti financijski nezavisne.

Borile smo se za ravnopravnost u poslu.

I imamo još posla. Još hrpetinu posla.

Dok nijedna žena ne pomisli da je feminizam sranje. Da smo se same tu dovele.
Dok se ne dogodi tolika promjena da se odgajanje djece, briga o kućanstvu i sve ono što su nekad žene radile bez posla, a danas rade uz posao počne cijeniti jednako kao djelovanje na tržištu rada. I to ne samo glupim floskulama. Nego materijalno. Ako već živimo u materijalnom svijetu.

Još posla dok se empatija, emocionalnost, nježnost i emocije općenito ne počnu gledati kao nešto jednako vrijedno kao usmjerenje, analiza i fokus. Dvije strane istog novčića. Obje nam trebaju. Obje nam trebaju u privatnom životu, ali i životu društva.

Ja ne želim cvijeće. Ne želim karanfile i prazne floskule. Ja želim drugačiji svijet.

Sanjam znam, ali i djelujem. A nekako sam sigurna da će moja mala djelovati i više.

Zato molim vas, i žene i muškarce, da više ne govorite posprdno o feminizmu. Nikad više. Molim vas da uvidite koliko je bio važan i koliko je još uvijek važan. Da shvatite da ovo moje možda jest utopijska ideja. Ali sigurna sam da je nekoć i pravo žena na vlasništvo bila utopijska ideja.

Ne koče vas feministice. Koči vas patrijarhat.

Foto: unsplash.com

Objava ja ne želim cvijeće. ja želim drugačiji svijet! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

U novoj epizodi podcasta povodom Dana Žena sa supermamom i superženom Ivanom na Instagramu poznatijom pod nadimkom @cupoftea.mama porazgovarale smo o ženskom tijelu i standardima ljepote koje nam društvo nameće. Ivana nam je otkrila koji je put morala proći kako bi prihvatila sebe baš takvu kakva je, sa svim vrlinama i manama, sa svim savršenostima i nesavršenostima.

Kako ne postati žrtva nerealnih trendova koje nam diktira ovo moderno doba i kako postaviti zdrave granice sa sadržajem s društvenih mreža poslušajte u novoj epizodi.

Sponzor 22. epizode podcasta Iskreno o majčinstvu je BIOMEDIS.

Biste li voljeli da netko umjesto vas kupi samo najkvalitetnije prirodne organske sastojke i od njih napravi vrhunsku svježu prirodnu kozmetiku za njegu lica i tijela? To vam je ukratko BIOMEDIS. Obiteljska tradicija u fitoterapiji i homeoterapiji je starija od 150 godina.

BIOMEDIS se vodi holističkim pristupom zdravlju koji nam govori da proizvodi koje nanosimo na kožu tijela i unosimo u organizam trebaju biti prirodni i organski.

BIOMEDIS je danas jedna od vodećih tvrtki u Hrvatskoj za proizvodnju i prodaju svježe prirodne kozmetike sa organskim sastojcima. Sirovine za proizvodnju BIOMEDIS proizvoda su brižljivo odabrane, a prikupljaju se iz različitih, zelenih, čistih, netaknutih dijelova Hrvatske i svijeta te se svaki pojedini sastojak testira u strogo kontroliranim uvjetima kako bi osigurali garanciju kvalitete.

Kako možete podržati podcast Iskreno o majčinstvu?

Pretplatite se na podcast (dostupni smo na svim aplikacijama za slušanje podcasta).
Podijelite epizodu sa svojim prijateljima i na društvenim mrežama.
Ostavite nam komentar.

Hvala vam što nas slušate!

SoundCloud

Apple

Objava o životu u doba nerealnih standarda ljepote i filtera popričale smo u novoj epizodi podcasta s Ivanom Karmišević pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Godina je 2020, prošlo je 55 godina otkada su žene u Jugoslaviji dobile pravo glasa, a 30 godina otkada je Ustavom zajamčena ravnopravnost spolova i zabrana diskriminacije.

Otkada sam postala svjesna sebe i promatrala svijet nekim odraslijim očima, došla sam do bolne istine kako osim muškaraca najveću diskriminaciju vrše žene nad ženama.

Majke koje odgajaju djecu bacaju otrovne strelice osude i ponižavanja jer se smatraju boljima.

Zato danas ima puno grupa i grupica gdje se nakupljeni životni jal proteže na virtualnom papiru bez granica. Kao da su dobile potpis vrhovnog suda za deložaciju ljudskosti.

Neki dan mi je iskočio tekst gdje se novopečena majka požalila da ne stigne sve sa tromjesečnim djetetom, a da muž nije od neke pomoći.

Lava komentara žena koje su svemogući heroji svoje obitelji. Imaju dvoje, troje, petero i stižu sve. Hvalospjevi nabrajanja svega što postignu u danu i pogrdni nazivi novopečenoj majci kako je jedna obična lijenčina.

Žena je prvi puta rodila, susrela se sa majčinstvom, uigrala se u ulogu kako umije i zna, izgleda se požalila na krivoj adresi.

Postoji toliko divnih emancipiranih žena i majki koje će dati savjet ili poslušati bez miligrama osude, jer imaju široke vidike. Nisu ukalupirane, nisu sklone osudama i educirane su.

Kakva god žena ili majka odlučite biti, vaše je pravo kako ćete to izvesti. Vaše je pravo hoćete li držati život po špagi i rasporedu ili živjeti opušteniju verziju.

Vaše je pravo hoćete li imati blistavu kuću ili nered u kojem se snalazite. Vi se nalazite u vaša četiri zida, dijete ste stvorili s mužem i vi se dogovarate kakvi želite biti partneri, roditelji i obitelj.

Imate se pravo osjećati kako vi želite, odgajati prema svom osjećaju i znanju i prihvatiti one savjete koje smatrate korisnima i primjenjivima u životu koji je pred vama.

Što takvi roditelji puni osude poručuju svojem djetetu? U redu je dati do znanja da si iznad, u redu je pogaziti pruženu ruku koja se obratila. U redu je ismijavati nečiji stil i način života.

U redu je tvrdoglavo misliti da je svijet krojen prema tebi i da si superioran jer sve stigneš.

Što se zapravo nalazi u pozadini toga “stignem sve sama” je zaista upitno. Naravno da će većina nas stići sve, ali ima i onih dana koji su kaos. U kojem stoljeću mi živimo da to nije prihvatljivo reći.

Zašto je tako teško pružiti podršku, zašto je teško biti nekome svijetli trenutak u danu?

Često mislim o tome kako je ljudima teško pohvaliti nešto, prokomentirati kad ti se nešto svidi.

Svi bi da ih se mazi i tetoši, puni uši sa hvalospjevima, a nisu u stanju naći lijepe riječi.

Lijepe riječi su izuzetan stimulans dobrog osjećaja, pogotovo danas kada smo okruženi teškim ljudima, koji rijetko izražavaju osjećaje i pohvale nekoga, ali bitno da znaju istaknuti sebe.

Sindrom JA, JA I SAMO JA je uzeo previše maha, na svakom od nas je da činimo male promjene u svojoj okolini i pružimo podršku jedni drugima.

Birajte riječi, jer svakoga od nas riječi mogu zaboljeti.

Potrebno je djelovati srcem i razumom, a pri tome je glavni cilj pozitivnim primjerom utjecati na odgoj djeteta.

To nam treba biti misija iznad svega.

žena je najviši oblik života – SUPERMAME

Objava kakva god žena ili majka odlučiš biti, tvoje je pravo kako ćeš to izvesti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.