Sjedim za računalom i pokušavam sistematizirati slikovnice kojih ima toliko puno dobrih da mi je teško izdvojiti, a ne zaboraviti. Tako je i sa životnim odlukama. Pogled mi pada na jednu od polica s
knjigama koja je nekada bila uredno složena, ali sam se prestala truditi da bude vizualno ugodna, jer je prepuna svega onoga što mi treba. Korisno, potrebno, praktično i funkcionalno ušuljalo se u naš mali stan odavno. Ušuljalo se i u moje misli.

Moj je vrt u potpunosti bio nevažan, kako kaže Violet Bridgerton. Kad preživljavaš, nemaš previše vremena razmišljati o zabavi i onome što ispunjava bujnu maštu i zaigrano srce.

Pogled mi pada na zajedničku fotografiju iz zabavnog parka na kojoj se zabavljamo i spuštamo niz vodeni tobogan. Ono što prvo primijetim je da izgledam kao dečko. Imam šiltericu i duksu.

Prije točno godinu dana na parkiralištu zabavnog parka imala sam sudar s predivnim Mateom. Talijanom koji je izgledao kao muškarac iz kataloga za Intimissimi. Crna talijanka, nekoliko tetovaža, niti previsok niti prenizak, preplanuo i zgodan. Slučajno sam se vozeći unatrag, kako simbolično, zabila u njegov automobil. Družili smo se sat vremena ispunjavajući papirologiju, živcirajući se i pokušavajući komunicirati rukama, nogama na nekom lošem engleskom. Nakon šest sati vožnje i kilometarskih zastoja na talijanskim cestama, taman kad smo mislili kako smo stigli na svoj cilj, sve se odužilo za još sat vremena. Bila sam očajna. Iskreno, da je došao i Brad Pitt glavom i onom neodoljivom bebasto grubom bradom, bila bih očajna. Uopće nisam bila usmjerena na romantiku.

Nedavno mi je na društvenim mrežama došao prijedlog profila jednog zgodnog dečka, jer se moj telefonski imenik ipak na kraju udružio s njima unatoč mojim nastojanjima da mi ne iskaču svi iz
imenika. Nisam se niti sjetila tko bi to mogao biti. Bio je to onaj moj Mateo s kojim sam imala sudar i koji mi se odmah javio nakon razmjene brojeva. Nemojte ga tražiti na mome profilu, nisam ga dodala, neka prošlost ostane u prošlosti. Želim reći: vidimo ono što želimo vidjeti.

Zašto se osjećam zarobljeno u majčinstvu? Kao da ne mogu disati svojim željama i potrebama. Ne osjećam se sigurno biti ženom.

Zadnji put kad sam osjećala one leptiriće od kojih nisi gladan čak niti za vrijeme blagdanskog ručka, dogodilo mi se nešto opasno i ugrožavajuće. Ostala sam sama s malom bebom. Bilo je to najteže razdoblje moga života i u to me dovela ona ženska Danijela. Iskreno, ispod sveg rada na sebi, danas mislim da sam to i željela negdje ispod svega. Kao da sam dokazala da su muškarci loši i opasni. A kome sam to dokazivala?

Naša uvjerenja kroje nam život više nego mi to iskreno želimo. Šapuću nam na uho: “Ti to ne zaslužuješ! Ne može biti lagano! Odustani na vrijeme! Ne fantaziraj! Tko si ti pomislila da jesi? Zgodni dečki su opasni!”

Nije ni društvo naklonjeno podupirati nas u našim snovima, željama i ostvarivanju potreba. Skrivam ovu ženu u sebi zbog straha. Straha od sebe. Bojim se da ću opet glasno urliknuti kad mi ne bude bilo dobro u nekom odnosu. Da ću u početku pristati na ono što ionako znam da ne može potrajati. Da ću pretpostaviti unaprijed i zaboraviti uživati u cijelom procesu. Potpisati svojom rozom kemijskom olovkom kapitulaciju svoga života. A istovremeno toliko jako želim živjeti!

Želim se smijati bez straha da ću plakati, želim plakati od sreće i tuge znajući da je to sigurno i da nikoga neće prestrašiti, pa ni mene.

Želim disati punim plućima i uživati u prilikama koje mi život nosi bez da ih ja unaprijed sve isplaniram u svojoj glavi i odglumim kao generički igrokaz. Ljudi moji, želim biti zgodna žena! A najzgodnija je ona kojoj se i oči smiju od sreće. Nekad sam bila ta žena i nedostajem sama sebi. Osjećam kako se to nedostajanje javlja sve jače i znam da će postati toliko jako da ću od njega odustati. Život me naučio mnogo o samoj sebi. Znam da su moje posude za osjećaje jako velike, ali ih kad se prepune praznim odlučnije nego što bježim. Strah me biti žena, a istovremeno se tome toliko veselim.

Strah me, ali znam koliko sam snažna. Jedva čekam samu sebe ponovno, možda s 40, pa opet s 50 ili 75.

tinder za početnike (i single mame)

Foto: pexels.com

Objava nedostaje mi ona žena koja sam nekad bila pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ovo neće biti klasična drama u tri čina u kojoj žena trči iz stana u slobodu dok dijete ostaje u naručju, najbolje bake, tate, djeda ili bilo koje punoljetne osobe (nije uvjet, može biti iznad dvanaest). Ovo je priča o tome možemo li biti majke bez da smo zaista rodile svoje dijete. Ne mogu govoriti iz svog iskustva, ali vidim, čujem i osjećam oko sebe majke koje su supermame iako dijete ‘još’ nemaju.

Prije nekoliko godina život me nanio na put žene koja je maćeha. U pričama najsimpatičniji lik koji obično prezire ili pokušava ubiti svoje ‘podijete’. Ova je žena upravo zbog biološke djece svog supruga pokušavala osmisliti sadržaje za djecu. Nisam primijetila da je bila na njih ljubomorna ili da je smišljala kako ih se riješiti. Činilo mi se da ih je voljela. Činilo mi se da su to bila njena djeca.

Nedavno me život nanio na put  žene koja nema djece. One koja želi djecu. One koja ih ne može imati. Ta predivna mlada žena, požrtvovna i brižna, nježna i odgovorna, pokušava dobiti dijete i trudi se na sve načine kako bi to postigla. Premda joj dijete nije stiglo, osjećaj majčinstva dobila je još odavno. Osjećaji su nam putokazi i smjernice.

Kao što je majka ona koja je svoje dijete izgubila, jednako je i ona koja ga još nije pronašla.

Život je neobičan, zanimljiv, varljiv i vragolast. Daje nam ono što trebamo, a ponekad i ono što želimo. Moja je želja bila imati troje djece, obitelj i svoju sigurnu luku. Bliži mi se četrdeseta i postajem svjesnija da se moje želje vjerojatno neće ostvariti. Ili?

Imam ‘samo’ jedno biološko dijete. Za ovo jedno bi prethodna majka dala sve, a meni nekako nije dovoljno. Želje. Svi ih imamo.

Svakoga dana ulazim u razred koji je pun moje djece. Promatram ih kako rastu, uklapaju se u društvo, zaljubljuju, osamostaljuju, bore s neuspjesima i ponose uspjesima. Pružam im podršku i tjeram ih kad oni sami ne žele dalje. Nemali je broj onih koje u razredu promatram više nego što to stignu njihovi biološki roditelji kod kuće. Dio sam njihova života, a i oni ostaju dio mog. Zauvijek.

U jednom od filmova koji me neobično inspiriraju, Pod suncem Toskane, koji je jednako divan kao i knjiga, Diane Lane želi obitelj, djecu, vjenčanje i nekoga kome će kuhati. Sve su to želje nakon raspada braka u kojem je njen partner pronašao drugu osobu s kojom je dobio dijete i njihovu kuću želi zadržati za svoju novu obitelj i buduću ženu. Očajna je jer vjeruje kako joj se želja neće nikada ispuniti. Još joj je i taj bivši stavio sol na ranu pa ušetao u njen san. Na kraju filma joj simpatičan sinjor Martini, predivan i brižan muškarac koji je nažalost već zauzet i vjeran svojoj supruzi, kaže  kako je ostvarila svoje snove. Začuđena Diane ga pogleda i shvati da je u pravu. U kući se upravo održava vjenčanje mladića koji joj je poput sina, trudna i ostavljena prijateljica u njenoj kući podiže svoje dijete, okružena je prijateljima i zapravo je – sretna.

Naše ideje često su jedino što nas sprečava u tome da uživamo u onome što nam život donosi.

Sve me više obuzima nova ideja – udomiteljstvo. Želim osjećaj zajedništva, obitelji i povezivanja. Krvna veza s time nema baš ništa. Može to biti dijete, može biti prijatelj, može biti i životinja.

Kad prepoznamo svoje istinske potrebe i žudnje, shvatimo da nas je život uvijek navodio u pravom smjeru, ali su naše tamne naočale često bile obojane nekim davno napisanim pravilima života. Majčinstvo je način života. Nema veze s brojem posjeta rađaoni. Nema veze s time što nekome piše u rodnom listu ili koliko je sličan nama. Nije idilično i često bi majke svoju rođenu djecu vratile u rodilište u zamjenu za samo jednu mirnu noć i nekoliko sati sna.

Život je predivan i čudesan. Putujemo nepoznatim i neistraženim ulicama, ali nas sve vode u istom smjeru. Cilj nije ono što nas ispunjava, putovanje je glavno. Često su naše želje toliko različite, a zapravo iste.

Psst! Govorim iz iskustva: pazite što želite da vam se ne ostvari!

čitanjem ove knjige mogao bi se spriječiti neki razlaz – Ti (ni)si sama

Foto: unsplash

Objava supermama bez djeteta pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

„Bilo je manje lijepih dana i noći i tjedana i mjeseci“, započela je Danijela Miklec predstavljanje svoje knjige „Ti (ni)si sama“ na zagrebačkom Interliberu.

Knjiga je iz tiska stigla ravno na najveći hrvatski sajam knjiga gdje je nakladnik Iris Illyrica organizirao promociju koja je u paviljonu 6 na pozornici okupila mnoge zainteresirane za ovu iskrenu knjigu o osobnom rastu kroz majčinstvo.

Što sve proživljava jedna sasvim obična žena, koja je uz to i single majka, a ne nalazi se na idiličnim fotografijama objavljenima na društvenim mrežama? Kroz 38 poglavlja ima naslova koji govore o dojenju i polasku u jaslice, ali i o važnosti emocionalnog razvoja djeteta, ‘groznim’ roditeljima, odgojiteljima, putovanjima i pustolovinama i jedno predivno pismo bebi koje će mnoge rasplakati.

Urednica knjige Elizabeta Vrbančić naglasila je kako su o majčinstvu napisane mnoge knjige, ali rijetko koja ovako iskreno i neposredno govori o stresu i izazovima. Kako je sama autorica naglasila, mnogi od tekstova u knjizi nastali su nakon užasnih dana, noću, kao oblik terapije pisanjem.

Na promociji su govorile i Sonja Švajhler, majka i suosnivačica portala Supermame te Ivana Habuš Kraljević, sociologinja te voditeljica Centra za roditelje Klubko. Obje su iznijele svoje doživljaje knjige te istaknule kako je knjiga namijenjena svim roditeljima i onima koji će to tek postati.

Ivana je istaknula kako bi se čitanjem ove knjige možda mogao i izbjeći neki razlaz jer je rođenje djeteta jedan od najvećih izazova u partnerskom odnosu koji tada raste u novom smjeru. ‘Baš bi ju zato najviše trebali čitati tate’, zaključila je, što je izazvalo smijeh publike. Autorica je iz svog primjera istaknula kako se majke puno ranije suočavaju s promjenama u trudnoći u obliku mučnina, fizičkih i hormonalnih promjena u tijelu i očevima je to ponekad teško pratiti te se već u ovoj fazi razilaze i mimoilaze.

I Sonja i Ivana podijelile su s okupljenima bisere svojih najmlađih. Knjiga balansira između humorističnih, ali iskrenih poglavlja u kojima Danijela progovara o izjavi svog sina kako joj smrdi iz usta do emotivnih ispovijedi i stručnih savjeta o školi s obzirom na to da je autorica dugogodišnja učiteljica i voditeljica dječjih radionica i pričaonica Fora priča. Stručni osvrti i činjenice povezuju osobne emocije, promišljanja i rast što knjigu zaokružuje i daje dinamičnost.

Ivana je izabrala ulomak iz ulomka ‘Želim biti baka’ naglasivši kako je to i metafora za majku kakva želimo biti, onu koja umjesto kućanskih poslova i brige zaista i uživa u blatnjavim lokvicama i trenutku koji brzo prolazi. Sonja je pak pročitala nekoliko rečenica iz poglavlja ‘Biti mama i biti žena’ koje govori o tome da je majčinska uloga samo jedna od onih koje su nam potrebne u životu, a često zaboravimo na njih kad postanemo majke.

Predstavljanje je bilo popraćeno obiteljskim fotografijama te je autorica na kraju istaknula kako je i na samoj naslovnici knjige njihov Bezabu zekan Jaki kojeg je izradila njihova baka i zahvalila je svima na podršci, posebno svom vučjem čoporu, svojoj obitelji, i poželjela okupljenima da uživaju u knjizi i pronalaze sami sebe kroz nju.

Na domjenku i potpisivanju knjige nakon promocije bila je prilična gužva, ali su se okupljeni osvježili pjenušcem „Puca“, hvaljenim Roseom i ostalim finim vinima iz Vina Kerman. Aromara se pobrinula da nakon večeri lijepo zaspimo uz opuštajući roller Revolution, što je bilo lakše uz predivne kartice za djecu Mirjane Petković, „Škrinjica sretnih misli“. Na promociji je bila i Zvjezdana Debić, autorica knjige „Majka u meni“.

Iris Illyrica potiče snažne žene i tekstove o njima pa smo se prisjetili i naslova „Ikone: Neustrašive žene koje su promijenile Hrvatsku“. Bila je to divna večer.

Majka u meni – kako ostvariti majčinstvo kad ne znamo što je to

Objava čitanjem ove knjige mogao bi se spriječiti neki razlaz pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

„Ti to možeš! Ti ćeš to riješiti! Mi znamo da ćeš ti to srediti!“ Zaista? Onda ste sigurniji od mene za 95%. „Uvijek smo znali da s tobom neće biti problema, da ćeš uspjeti što započneš, da ćeš se snaći sama, bez puno problema.“ Odzvanjaju mi ove riječi mojom lijepom glavom. Miješaju se s riječima koje sam također usput negdje čula: „Lijepim i pametnim ženama nije lako. One su zastrašujuće. Muškarci ih se boje, a žene im zavide.“

Poznajem mnogo takvih žena koje su zbog svoje pameti i ljepote nosile teži teret, trudile se više, dokazivale se gdje nisu trebale. Iako sam toga postala svjesna tek u zrelijim godinama, i ja sam među njima. Zaista mogu reći da sam lijepa i pametna žena. Moje su prijateljice mahom iste takve. I mnoge među njima zbog svoje snage nose terete koji nisu njihovi.

Zašto mislite da ženi koja radi tri posla, ima obitelj, prijatelje, psa i papigu sve ide od ruke bez puno muke? Svaki uspjeh preko noći dogodio se nakon godina dugotrajnog rada i truda. Mnogih padova i uspona koji su jačali i osnaživali, ali i lomili. Ove jake žene izgledaju sposobno, zašto bismo im uopće pružali podršku kad one sve mogu same? Lakše nam je brinuti za one nesposobnije, nad njima smo nadmoćniji, uz njih smo mi jači.

Žena koja odgaja troje djece i završava fakultet, ona koja nosi najdraži crveni kaputić i cvijeće na grob svoje majke, ona koja provodi noći uz računalo radeći tri projekta istovremeno, ona koja pronalazi vremena za sve i svakoga – treba zagrljaj, više nego ikad. Snažne ruke koje će ju obujmiti dok pušta sve konce iz svojih ruku i otpušta suze svih svojih neuspjeha. Upravo ih je ona sakupila više nego ona žena koja nije snažna, ona koja ne preuzima inicijativu i ne izlaže se onome izvan svoje zone komfora.

Neka vas ne zavara sav uspjeh, sjaj i snaga ove žene. Ona je lomljivija nego što mislite.

Ona je nježna, ženstvena, topla, prestrašena, znatiželjna i hrabra. No, i najsnažniji ratnici na kraju dana skidaju svoje oklope i koplja. I ja trebam jedan snažan zagrljaj u kojem ću se prepustiti i opustiti, isplakati i slomiti te nanovo skupiti svoje snove i nade za neke nove životne oluje. U kojima ću dobiti još malo snage. Koje će mi dati neke nove padove, ali i krila za let. Zagrlite snažnu ženu, neka vas ne bude strah.

Foto: unsplash.com

preživjela sam svoju smrt – Danijela Miklec

Objava i jakim ženama treba zagrljaj pojavila se prvi puta na SUPERMAME.