Precijenila sam se. Ta misao često mi se znala javljati u glavi kada sam bila iscrpljena i premorena, a i najmanja sitnica me izbacivala iz takta. “Nisam ja “materijal” za majku” zakucavala sam sama sebe dublje nego je to itko mogao. Ti neki dani bili su preteški. Težina kojom bi se kretala kroz njih bila je neopisiva. Dan nikako da prođe, ja nikako da se smirim. Pogled u ogledalo bacao me u očaj.

“Propala si. Pogledaj se na šta ličiš.” Gledala sam se i gadila se sama sebi. Neoprana kosa, zubi. Dlake na nogama, nokti s neskinutim lakom po mjesec dana. Nisam si bila prepoznatljiva i to me istovremeno rastuživalo i razbješnjivalo.

Umivam se, perem zube, zalizujem kosu u rep i oblačim trenerku na sebe. Nakon 20 minutnog presvlačenja, oblačenja, previjanja, provjeravanja, stavljam dijete u kolica, kačim i psa pa izlazimo van. Van na zrak jer to je jedino što mi koliko toliko bistri um. Šetnja. Oduvijek me opuštala šetnja. Ali ne ona s prekidima plačem, nunanjem, prekopčavanjem u nosiljku.

Bilo je tih teških dana kada me ta ovisnost malenog bića o meni razarala. Željela sam samo otići, nestati. Pobjeći. Maknuti se od svega i uhvatiti mir.

Precijenila sam se. Nisam ja za ovo. Ne mogu ja podnijeti ovu količinu ovisnosti i odgovornosti. “Ma normalno je da si nervozna. Pa neispavana si, malo dijete traži puno. Šta bi ti? Kao da je drugima bilo lakše. Uživaj dok su mali, ni ne znaš šta te TEK čeka!”.

Dobivala sam ovakve i slične savjete od kojih mi se želudac stiskao. Nisam željela ni pomišljati šta me TEK čeka jer ni TAD nisam uživala. Al nimalo. Previše se toga gura pod “normalno kada si mama” da nisam htjela ni govoriti što sve osjećam kako o tom “normalnom” ne bih morala slušati. Znala sam da to nije normalno. Osjećala sam to. Nisam to htjela ni prihvatiti. Ali me i dalje osjećaj o precijenjenosti progonio. Svjesna da nazad ne mogu, a naprijed ne ide. Bila je korona i svi smo bili u neizvjesnosti, napetosti, nervozi. Ništa mi tada nije pomagalo, dapače, samo mi je odmagalo.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marko & Ivana (@fitkapule)

Žao mi je što tada nisam znala prepoznati vapaj u sebi.

Žao mi je što tada u ogledalu nisam prepoznala depresiju i prisilne misli.

Žao mi je što sam mislila da sam se precijenila, a nisam prepoznala da samo trebam potražiti pomoć.

Čitam Ivkin tekst u Jutarnjem i shvaćam koliko to sve nije bilo normalno. A gura se pod normalno. Shvaćam i da je depresija, prisilne misli, anksioznost zapravo prolazna. Želim i tebi da shvatiš da se nisi precijenila, nego samo trebaš pomoć. Potraži je.

Fotografije: Freepik

Objava nisi loša mama, samo trebaš pomoć pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Odlučila sam ispričati vam djelić svoje priče. Samo komadićak jer puno je toga za napisati odjednom. Zapravo ne znam ni otkud bih počela, ni što bih vam prvo pisala.

Dogodile su mi se neke vrlo teške i ružne stvari. Htjela bih pisati o njima jer možda postoji netko tko je prošao kroz slično i puno bi mu značilo što nije sam. S druge strane, htjela bih pisati u pozitivnom tonu i ne ubiti vas u pojam svojom teškom životnom pričom.
Mnogo toga u meni tjera me da pišem. Još otkako sam bila mala, maštala sam kako ću biti književnica. No, sram i strah su ono što me koči u pokretanju i poduzimanju tog prvog (ili bilo kojeg sljedećeg) koraka. Pa, možda da krenemo otuda.

Zašto strah?

Kao ljudska bića, imamo vrlo snažnu primarnu potrebu za pripadanjem. Biti dio nečega. Obitelji. Plemena. Zajednice. Ja to nemam.

Moju obitelj čini samo moje dijete. Odrastala sam bez te temeljne pripadnosti, bez osjećaja da sam dio nečega, da nekome pripadam. Jednom mi je terapeut rekao: “Imam ti potrebu reći: Ti si moja.” Bez ikakvih pogrešnih konotacija, molim. Radi se naprosto o tome da je moj terapeut (roditeljska figura u mom životu) tijekom terapije osjetio da mi to u životu nitko nikad nije rekao. Ni mama ni tata. Nisam bila ničija. Nitko me nije smatrao svojom. Štoviše, odricali su me se direktno i indirektno. Strah me, dakle, odbacivanja, nepripadanja. Toliko su me puta odbacili moji najdraži i najbliži. Kako onda mogu očekivati da to neće učiniti hrpa stranaca u komentarima ispod ovog teksta ako ga nekad objavim na internetu? Kako mogu očekivati da to neće učiniti kolege kada saznaju da sam tamo nešto napisala?

Druga stvar je sram. Taj sram s kojim odrastaju djeca alkoholičara i mentalnih bolesnika je poput ogromnog crnog oblaka koji je stalno napola nadvijen na nas.

Sram jer su mi se roditelji razveli.
Sram jer je tata otišao živjeti s drugom ženom i novom kćeri.
Sram jer je očuh alkoholičar.
Sram što je mama mentalno bolesna i suicidalna.
Sram zbog odrastanja u teškom siromaštvu i poluraspadnutoj kući.
Sram što se iz naše kuće stalno čuje dernjava i psovke.
Sram jer me mama tuče.
Sram jer mi nitko ne smije doći u goste.
Sram jer ne smijem slaviti rođendan.
Sram jer uvijek nešto krivo kažem pred strancima.
Sram jer uvijek ja dobijem batina na obiteljskim okupljanjima.

Užasno puno srama. Užasno puno krivnje za stvari za koje nisam kriva.

Gledajući sa strane, možda se sve ovo čini čudno. No, želim vam objasniti da razumijete…
Ili barem da razumijete da ne možete razumjeti. Nama koji smo odrasli u toksičnim obiteljima s ovisnicima, mozak naprosto drugačije funkcionira. Sinapse su drugačije. Percepcija svijeta i ljudi je iskrivljena. Moje tvorničke postavke su:
– JA SAM KRIVA
– nisam vrijedna
– ne valjam
– ne zaslužujem ništa dobro
– nitko me ne voli.

Rekla bih da mi mojih prvih tridesetak godina nitko nije pomogao da shvatim da su te postavke pogrešne i da se mogu reprogramirati. Vrlo teško i polagano, ali mogu. Tek u zadnjih nekoliko godina počela sam shvaćati da nisu svi ljudi kao ja, da se ne osjećaju svi po defaultu krivima što dišu… I da su me roditelji dobro zeznuli. To je zapravo tragikomično. Svjesna sam toga da sam imala loš život. Svjesna sam toga da je mama bila mentalno bolesna. Svjesna sam toga da je očuh bio alkoholičar. Ja to sve znam već jako dugo, no tek sam nedavno DOISTA shvatila što to znači. To je kao da cijeli život mislite da je sunce žuto jer vam je to netko rekao, jer ste vidjeli fotografije i crteže žutih sunaca. No onda jednog dana stanete, podignete pogled i shvatite da sunce stvarno jest žuto, da nije ni zeleno ni ljubičasto, nego ono fakat hej žuuuutooooo!!!! E tako je meni bilo s mojim životom. Cijelo vrijeme kao znam da sam doživjela traume da ovo da ono, ali tek sam nedavno shvatila da su to, brate mili, stvarno bile traume!

Gdje sam danas? Pa, definitivno na boljem mjestu nego prije deset godina.

Na boljem mjestu nego prije 3 godine. No, nažalost, moje emocionalno stanje jako oscilira i još uvijek postoje stvari koje me bacaju u onu mračnu rupu u kojoj ne želim više postojati. Da, poznajem i to mjesto. Prvi put sam bila ondje kad sam imala 9 godina. DEVET. Nemojte misliti da djeca ne osjećaju i da ništa ne znaju. Osjećaju itekako, a najviše osjećaju ako ih roditelji ne vole. Tada za njih ne postoji razlog za život. Ponekad padnem opet u taj bezdan, no sada znam da nije tako dubok kao što sam mislila i znam da ću naći put natrag u dobro. Možda ne odmah, možda ne danas, možda ne ovaj tjedan… Ali vratit ću se opet.

Život će opet imati smisla. Smijat ću se opet. Bit ću opet dobra mama.

Autor: anonimno

Foto:pexels.com

Objava nisam bila ničija pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ono što se dakle dogodilo je da nas je pretjerano konzumiranje loših vijesti paraliziralo – mi samo dijelimo vijesti, mi više ne djelujemo.

Doom surfanje, doomscrolling ili pretjerana informiranost o lošim vijestima normalna je reakcija na život u nesigurnim vremenima. Naime, kada smo u strahu sasvim je prirodna reakcija željeti bolje razumjeti dramatične događaje koji se odvijaju oko nas. No, pretjerana informiranost štetna je iz mnogo razloga, idemo ih redom ispretresti.

Za početak, različite studije od doba pandemije pa do danas pokazale su da pretjerana informiranost o lošim vijestima uzrokuje u nama osjećaj preplavljenosti, pojačanu zabrinutost, tjeskobu te je povezana s negativnim ishodima mentalnog zdravlja. Naravno da nije potrebno niti poželjno potpuno izbjegavanje vijesti – važno je biti informiran, posebno u kriznim situacijama kada moramo znati kako se zaštititi no, iznimno je važno pronaći balans između potrebe da ostanemo informirani i potrebe da zaštitimo svoju psihološku dobrobit.

Nadalje, što smo manje osobno upleteni u događaj, to više imamo pravo (i bilo bi za nas bolje) odmaknuti se od njega. Sasvim je dovoljno znati da se negdje nešto važno događa, ne moramo biti svakodnevno informirani u rasplete i detalje situacije. Gdje je uopće nastala ideja da moramo biti stalno informirani? Samo zato što imamo tehnologije koje nam to omogućuju to ne znači da je to ispravan način. Naravno da medijske kuće od toga žive i svaka tragedija za njih znači sadržaj koji će određeno vrijeme moći plasirati na tržištu. Budimo iskreni, pravo istraživačko novinarstvo postojalo je puno prije interneta i nažalost danas ga ima sve manje iako imamo sve uvjete da ga bude više negoli ikad. Njegovo mjesto polako ali sigurno preuzima senzacionalizam.

No, mediji oblikuju svijet pa su tako oblikovali i mentalitet po kojem je važno biti stalno informiran. Onaj tko to nije, smatra ga se u najmanju ruku društveno neprilagođenim. Pa čak i sebičnim. Jer kao „nije ga briga“. Nažalost takav mentalitet preplavio je društvene mreže pa se i sami influenceri sve češće bore sa osudom da nedovoljno objavljuju određene sadržaje, da su nedovoljno društveno aktivni, da im je nedovoljno stalo…i tu dolazimo do sljedeće vrlo štetne posljedice mindseta informiranosti – zablude da samo objavljivanjem takve vrste sadržaja na svojim profilima nekome uistinu pomažemo.

Nažalost, ne možemo pomoći drugima u nevolji tako što stalno objavljujemo ili čitamo o tome kako su oni u nevolji. Jedini način na koji možemo stvarno nekome pomoći je onda kada djelujemo i pružamo mu konkretnu pomoć.

Objasniti ću bolje.

Uzmimo za primjer rat između Izraela i Palestine. Mislimo li da tim ljudima koji se ponovno bore da prežive još jedan rat pomaže to što mi svakodnevno gledamo slike rata, čitamo i dijelimo senzacionalističke naslove ili rečenice podrške na našim društvenim profilima? Pokušajte se na trenutak staviti u njihovu kožu…ne znači im gotovo ništa. Naravno da im je drago da negdje tamo u svijetu postoji netko tko suosjeća s njihovom patnjom, ali puno više im znači kada taj netko pošalje humanitarnu pomoć, da koricu kruha, pozove ih kod sebe i pruži im azil, pruži besplatno online psihološko savjetovanje ili bilo što drugo a što im konkretno može pomoći, pa barem na tren.

Nažalost, popušili smo ideju da dijeljenjem sadržaja na društvenim mrežama mijenjamo svijet. Zaista? Kad bi bilo tako lako.

Zbog ovog pogrešnog uvjerenja došli smo do toga da više ne djelujemo – imamo cijelu vojsku Facebook ratnika, delegacije onih koji su na društvenim mrežama glasni, a u realnom svijetu nemaju vremena za podijeliti ručak u pučkoj kuhinji, volontiranje u azilu ili odlazak u dućan staroj susjedi.

Ono što se dakle dogodilo je da nas je pretjerano konzumiranje loših vijesti paraliziralo – mi samo dijelimo vijesti, mi više ne djelujemo. Zašto?

Toliko smo uvjereni da je apokalipsa iza ugla, da je svijet nikad lošiji…a to je sve samo ne istina. Uvijek je bilo zlih ljudi, uvijek je bilo ratova, bolesti, i sebičnih i pokvarenih. Nažalost, takve tragične misli i vjerovanja o svijetu i drugim ljudima uzrokuju u nama osjećaje bespomoćnosti i apatije. Kako oni rastu tako se smanjuje i empatija. Ukratko i laički, „kada stalno slušaš i gledaš toliko s… postaješ hladan – jednostavno moraš preživjeti“. Ta dehumanizacija dobro je poznata ljudima koji se bave pomagačkim strukama poput liječnika, medicinskih sestara, psihologa i drugih – oni moraju biti iznimno oprezni da im se ne dogodi da „oguglaju“, a da istovremeno uspiju sačuvati vlastito mentalno zdravlje.

Dakle, ako želimo spasiti empatiju moramo prestati „pomagati“ svima, a uistinu pomoći barem nekome.

Dosta je stoga s pretjeranim informiranjem – položimo naše Instagram koplje, obucimo cipele i izađimo u stvaran svijet. Krenimo konkretno djelovati, za početak u susjedstvu, u vrtiću ili školi gdje ide naše dijete. Kada se pokrenemo onda vidimo da oko nas još uvijek ima ljudi koji žele pomoći, da ima nade.

Zapamtite, svijet je i dalje lijep iako u njemu žive i loši ljudi. I nikada, baš nikada, nemojte djecu učiti drugačije.

Foto: pexels.com

tko je tu lud

Objava zašto mislimo da je bitno biti stalno prisutni, stalno informirani? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Već neko vrijeme Svjetska zdravstvena organizacija u svojem sustavu definira izgaranje kao bolest. Taj termin prvi puta se spominje još 70-tih godina prošlog stoljeća.

I je li to ljudski odgovor na akutni ili kronični stres?

Možda se ponekad pitaš, koji su pokretači zadovoljstva u životu, a koji izgaranja?

Kolika može biti tvoja otpornost na zlostavljanje i pritisak na poslu. Na ispunjavanje očekivanja drugih. Tvojeg uviđanja rascjepa između onoga što radiš i onoga što želiš raditi. Ili možda si u stanju samu sebe moralno ozlijediti radeći ono što je protivno tvojim uvjerenjima.

Gdje je granica i jesi li je uopće postavila? Hoće li ti ubrzavanje načina na koji živiš uistinu donijeti rezultat koji želiš?

Možda i hoće, ali koja je stvarna cijena uspjeha?

Simptom izgaranja između ostalog predstavlja osjećaj da vrijeme bježi i otječe kao voda kroz sito. Kao da gubiš razum, a tijelo treperi. Očekuješ pomoć iako znaš da je sve na tebi i da ovisiš samo o sebi.

Tik-tak, tik-tak sat otkucava.

Posla sve više, obaveza sve više. Gubiš uzde iz ruku, gubiš nadzor nad svojim životom.

Osjećaš se nesposobno, glupo, beskorisno, potrošeno i nevažno.

Ubrzavaš sve više i u jednom trenu dovodiš se u stanje da pritišćeš gas do daske, okretaji na brojčaniku se dižu, a za to vrijeme mjenjač je u praznom hodu. Kao automobil stojiš na mjestu, a mašina turira. Količina dima iz auspuha sve je gušća i veća. Pale se crvene lampice upozorenja na kontrolnoj ploči automobila. I boom. Nastane kolaps.

Taj automobil u ovom trenutku si možda ti. Samo što mašina u ovom slučaju predstavlja tvoje tijelo. Dim guta  tvoje emocije i osjećaje. Lampice upozorenja su glavobolja, osjećaj treperenja u prsima, pojačani otkucaji srca, nervoza želuca, probavni problemi. Kolaps je kronični umor, problemi sa spavanjem, koncentracijom, anksioznost, pesimizam i apatija. Da bi na samom kraju tog scenskog nastupa izašla depresija.

U stresu si, dugotrajnom stresu. U njemu ne znaš na koju stranu da se okreneš i sve ti može izgledati strašno.

Sada stani. Pogledaj se. Postavi si pitanje gdje si i u kojem smjeru ideš.

Počni pravilno disati. Opusti se.

Možda ti pomognu razmišljanja koja su meni pomogla, a možda pronađeš svoja. Najvažnije je da pomogneš sebi u prepoznavanju ranih simptoma svojeg izgaranja.

Vrijeme je tu da radi za tebe, a ne ti za njega.

Tvoj uspjeh ne predstavljaju stvari koje posjeduješ.

Napravi prioritete. Što je bitno, a što hitno.

Kad analiziraš nešto i osjetiš u sebi da te to paralizira i sputava, slušaj svoje srce i intuiciju.

Biti savršen je tvoj najveći neprijatelj. Procijeni važnost i utjecaj odluka.

Svaka odluka koju doneseš, nema li utjecaja za 5 dana, 5 mjeseci ili 5 godina nema potrebe da dobiva na prevelikom značaju.

Foto: unsplash.com

O autoru:

IVANA KNEŽEVIĆ Mama prekrasne dvoje djece koja se školovala i radila u svim uslužnim zanimanjima vezanim za ljepotu i uređivanje žena. U nekima od njih radi i danas te nakon dugogodišnjeg rada uskoro izlazi njena prva knjiga vezana uz iskustva i edukacije u uljepšavanju žena. Povezuje medicinu, biologiju, kemiju i psihologiju kao sastavne dijelove ženske ljepote u svom radu sa ženama.

Objava ima li burnout ili izgaranje svoju dijagnozu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.