Radeći svakodnevno s ljudima, u ponekim razgovorima povuče se tema o utjecaju i našoj ovisnosti o tehnologiji. O svemu lošemu što nam se u životu događa pod njenim okriljem i prevelike vezanosti za nju. Istina, osobno ne znam koliko bi brojeva znala napamet u slučaju da mi se isprazni baterija na mobitelu. Postajem poprilično nervozna kad slučajno zaboravim mobitel i u tom trenutku osjećam, kao da mi nedostaje neki dio tijela. Međutim to je cijena napretka tehnologije. Dobivamo komfor u zamjenu za ograničenje. Iako, ne smatram da taj dio tehnološkog napretka mora biti negativan. Problem postoji negdje drugdje, samo volimo tražiti uzrok u tehnologiji. Lakše je i nije potreban napor propitkivanja. Vidimo ono što želimo vidjeti.

Jednostavno, ona je samo omogućila da njenim korištenjem više izađe na vidjelo onaj mračni dio ljudske prirode. Da se bolje upoznamo kao ljudi.

Kao mama, iz dana u dan borim se sa istim problemom. Laptop, mobitel, tablet. Na koji način, kojom metodom objasniti svojem djetetu koje su prednosti, a koji nedostaci i opasnosti tehnologije na njegovo mentalno i fizičko zdravlje. Kako doprijeti do njega da shvati u toj malenoj glavici da nije sve što izmisle odrasli dobro za njegov zdravi razvoj.

Kako da iskoristi prednost tih mlađih generacija, a da ne krene u spiralu ograničenosti i ovisnosti. Da nema kasnije problema s motorikom, koncentracijom i ponašanjem.

Mogu reći da ponekad osjećam kao da se borim protiv vjetrenjača. Svaki dan o istoj temi, ali različitim pristupima i metodama objašnjavanja kako bi pronašla način da doprem do mentalnog sklopa njega i njegovih vršnjaka. Svakodnevne rasprave, ograničenja, ponavljanja istog dovode me s vremena na vrijeme do stanja bespomoćnosti. Ponestaje mi snage.

Kao roditelj osjećam da gubim kontrolu nad izborom i životom svojeg djeteta. Osjećam da mi je lakše počupati si kosu sa glave, nego uspjeti objasniti zašto riječ ne.

Ne možeš, ne nije vrijeme, ne sada, ne nije za tebe, nemoj, prekini, dosta je…

Tehnologija je moćan alat, ali samo ako znamo upravljati njome. Struja je moćni alat, ali samo ako znamo pravilno i sigurno je koristiti. Vatra, plin, automobil, glačalo također. Svaka stvar u kućanstvu ima pravila korištenja. Okruženi smo napretkom koje je čovjek osmislio u dobroj vjeri i za koje u startu postoje upute i upozorenja o korištenju.

No, ne i za pravu moć tehnologije koja je u djetetovoj fazi odrastanja njemu najslađa i najzanimljivija. Iako poneki stručnjaci upozoravaju koju opasnost ona nosi sa sobom, to je otišlo toliko duboko da mnogi roditelji, a kamoli djeca više ne čuju.

Za nas u obitelji i našim razmišljanjima o njegovom mentalnom zdravlju to je postala borba na tri polja: dijete i riječ ne, mišljenje vršnjaka i utjecaj interneta.

Jednostavno ne želim da mi dijete odgajaju društvene mreže i bolesni interesi. Sposobnost čovjeka kao pojedinca je da su ti isti pojedinci u stanju iz nečeg zamišljenog kao pozitivnog učiniti negativnim i razarajućim. Loše nadvladava dobro.

Međutim, kad razmislim, ona je samo omogućila da njenim korištenjem više izađe na vidjelo onaj mračni dio ljudske prirode. Da se bolje upoznamo kao ljudi. Iako, samo ako mi ostali, kao pojedinci to dozvolimo.

Na koji način objasniti svojem djetetu da sva ona dostignuća mobitela, laptopa, tableta trebaju biti njegove sluge, a on gospodar. Dok za to vrijeme gledate svoje dijete da služi tom istom lošem gospodaru dok vi uporno pokušavate prekinuti tu nevidljivu omču.

Svjesna sam da ne može bajka ostati bez vještica, zlih vila, zlobnih maćeha, bez glavnih aktera pouke jer to onda ne bi bila bajka. Međutim, svatko od nas kao roditelj, ima izbor ne ostavljati iza sebe svoje dijete bez alata i kormila za upravljanje svojim životom. Ne ostavljajući ga u razvoju i odrastanju, bez učenja kritike i razvijanja logike. Bez objašnjavanja važnosti i upotrebe emocionalne inteligencije. Bez objašnjavanja pozitivnog načina korištenja umjetne inteligencije, prepoznavanja njenog funkcioniranja i moguće zloupotrebe kroz praćenje, čitanje i usmjeravanje na način koji njoj odgovara a ne njemu. Prave opasnosti su one suptilne, koje su ispod radara.

U suprotnom sve što smo kao roditelj stvorili i omogućili svojem djetetu odričući se sebe, svojeg vremena, svojih želja, pada u vodu. Uloga i odgovornost roditelja u današnje vrijeme u tom slučaju postaje mrtvo slovo na papiru. Danas je naša odgovornost možda važnija nego ikada prije. I da, previše su pametni da im možete podvaliti svoj stav kao roditelja, a svaki dan vas promatraju što radite.

Želja uvijek ostaje želja ako ne poradiš na njenom ostvarenju.

Nije krivo vrijeme, generacije, vršnjaci, škola. Ne, krivi smo mi, roditelji. Stvaramo mlade, nesretne ljude, koji će jednog dana odrasti.

I kad to vrijeme nastupi, koga ćemo uzeti za žrtveno janje?

Tko će snositi krivicu?

Budimo iskreni, velika je vjerojatnost da će sve drugo biti krivo. Ne mi.

Iz razloga što bi to moglo biti bolno – za nas.

Bolno za autoritet koji predstavljamo ili barem mislimo da predstavljamo. Povjerenje koje nam djeca daju da ih vodimo. Ugled koji misle da imamo.

Iako, ni sami često ne znamo kuda idemo i gdje smo. Koliko smo krhki i ranjivi.

Ne, o tome ne želimo pričati. Nije ugodno.

Gubimo li na vrijednosti? Vjerojatno.

Odbacuju nas? Možda.

S opravdanjem? Moguće.

Da. Tu počinje priča o nama.

Kritiziramo mlađe generacije, a tko ih je odgojio? Starije generacije.

Tko stvara povijest? Starije generacije.

Po čijim utabanim putevima želite da idu?

Starije generacije.

Gdje nastaje prostor za problem?

Oni su odraz nas u ogledalu.

Prenosimo im svoju gorčinu života, režemo ih u korijenu odrastanja, jer ne razumijemo, ne znamo ili smo zaboravili moć komunikacije. Ispravne komunikacije.

Onda se čudimo kao pile glisti. Otkud sad to?

Budimo iskreni, nitko ne želi čuti istinu. Trebali bi tada preispitati sebe, krenuti od sebe. Od svojeg ponašanja, govora, postupaka i odluka.

Ne želimo ulaziti u tu priču. Bojimo se. Osuđivanja, odbacivanja, pričanja i podsmjeha iza leđa.

U redu. Pokrijte se po glavi ili zabijte kao noj glavu u pijesak. Vjerujte da će biti bolje, da će netko drugi nešto uraditi umjesto vas. Za to vrijeme imati ćete loš osjećaj, biti ćete nezadovoljni tražeći isprike, a ne objašnjenja. Sve je to na vama. Iako, za to vrijeme vaš problem se preljeva u globalni problem.

Ne žalite se. Nije vrijedno. Nitko vas neće slušati. Živite i dalje u iluziji da je drugome bolje, da su drugi sretniji. Nastavite živjeti u svojem dvorcu nemira, natjecanja, zavisti i praznine.

Trčite s ruksakom od kamena vođeni tuđim mišljenjem i stavovima.

Želite više, kad stvorite više želite bolje. Kad ostvarite bolje, želite drugačije. Kad ostvarite drugačije odjednom nastane praznina. Pali ste sa stijene jer ste u međuvremenu doživjeli  bournout.

Je li vrijedilo?

U međuvremenu zaboravili ste jednu činjenicu. Netko vas svakodnevno gleda iz prikrajka.

Da, to je vaše dijete.

Na kraju priče, ipak postoji nada. Može bolje, lakše i sretnije kroz život. Samo se trebate boriti za sretnije dijete. Ali prije svega vi trebate biti zadovoljniji, ispunjeniji i sretniji u svojem životu. Dati mu pravu svrhu. Sve počinje i završava sa vama.

Mama – najljepša i najdublja riječ na svijetu.

Foto: unsplash.com

O autoru:

IVANA KNEŽEVIĆ Mama prekrasne dvoje djece koja se školovala i radila u svim uslužnim zanimanjima vezanim za ljepotu i uređivanje žena. U nekima od njih radi i danas te nakon dugogodišnjeg rada uskoro izlazi njena prva knjiga vezana uz iskustva i edukacije u uljepšavanju žena. Povezuje medicinu, biologiju, kemiju i psihologiju kao sastavne dijelove ženske ljepote u svom radu sa ženama.

Objava smrt razgovora i napredak tehnologije pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Panel o djeci i izazovima digitalnog doba, utjecaju tehnologije na emocionalno i fizičko zdravlje najmlađih, organiziran u Z Centru

‘Upomoć, moje dijete je ovisno o ekranima!’, u posljednje vrijeme često se može čuti od mnogih roditelja, posebice onih iz urbanih područja, zbog čega je krajem tjedna Z Centar organizirao panel naziva ‘Manje scrollaj, više rolaj!‘, upravo o djeci i izazovima digitalnog doba – utjecaju tehnologije na emocionalno i fizičko zdravlje najmlađih.

Generacije djece razvijaju se, rastu i sazrijevaju u vremenu kada je dostupnost informacijama i raznim zabavnim sadržajima lakša i brža nego ikada prije. Često im je biti online važnije od boravka na zraku, a roditelji i sami pred istim izazovima često ne znaju što im je činiti. O načinima kako se s time nositi, na panelu su govorili prof. psihologije Boris Blažinić, jedan od najistaknutijih stručnjaka za emocionalno zdravlje, predsjednica Udruge kineziologa Grada Zagreba Meri Matušan, pravnica i suosnivačica portala Supermama Sonja Švajhler te poznati plus size model i mlada majka Lucija Lugomer.

Svoja iskustva kao zaposleni roditelji i stručnjaci pretočili su u nekoliko korisnih savjeta koji će roditeljima olakšati svakodnevnu borbu s izazovima digitalnog doba i – najvažnije  – pokazati im da nisu sami jer činjenica je: danas rijetko koji roditelj ne propitkuje svoj odgoj i odnos s djecom, ali mnogi žude sa savjetom kako ga unaprijediti.

Naime, okružena mnoštvom podražaja i činjenicom da im je gotovo sve dostupno, tzv. djeca digitalnog doba ponekad uistinu imaju poteškoće razlikovati važno od nevažnog, kao i s organizacijom vremena te raspodjelom zaduženja i obveza, a brojni roditelji nerijetko uočavaju i ‘ovisničko’ ponašanje pri nedostupnosti mobitela, računala ili tableta.

Sudionici panela suglasni su u jednom: rješenje postoji, ali zahtijeva vrijeme, strpljenje i dosljednost roditelja. Iako su izazovi koje digitalno doba stavlja pred djecu i roditelje ogromni i svakodnevni, prebroditi se mogu jedino zajedno. Kriva je česta polazna točka u okrivljavanju djece za nastalu situaciju – djeci zapravo trebaju roditelji koji i sami često previše vremena provode pred ekranima, a od najranije dobi djeca ih „kopiraju“.  Aktualni savjeti koje roditelji mogu primijeniti u svakodnevnom životu su sljedeći:

1. Vrijeme za obitelj. Djetetu treba davati do znanja da će obitelj uvijek biti njegovo utočište i mjesto gdje se pripadnost ne mjeri brojem lajkova ili pregleda. Preporuka je odrediti dan ili vrijeme za zajedničke aktivnosti u kojima će sudjelovati cijela, posebice uža obitelj. Rolanje, šetnja, društvene igre, slaganje obiteljskih albuma ili kuhanje – izbor je na vama, ali svakako pritom isključite gadgete i uključite dijete u aktivnosti. I neka to postane tradicija.
2. Dobar raspored zlata vrijedi. Školska djeca imaju raspored sati, a vrtićka isplanirane svakodnevne aktivnosti dok kod kuće često nemaju toliko strukturirano vrijeme. Zbog toga nerijetko gube pojam o vremenu, naročito onom provedenom pred ekranima. Strukturirano vrijeme kod kuće nije nešto što djeca razumiju iz prve pa im je u tome potrebno pomoći. Zajedno osmislite kućni raspored vremena tako da dijete ima vrijeme za sebe (pa i za ekrane) te za svoje obveze poput obroka ili pisanja zadaća. Za trud dijete slobodno nagradite i pohvalite.
3. Kućna pravila. Zajedno dogovorite pravila korištenja uređaja – koji su to točno sadržaji i digitalne platforme, kada i koliko dugo ih dijete može koristiti. Osmislite zajedno djetetova osobna kućna pravila, ali obavezno na popis uključite i kućne obveze poput pospremanja sobe, ili postavljanja stola. Naravno, i vi ih se sami morate pridržavati.
4. Dosljednost i usklađenost. Mnogi roditelji često jedan dan govore jedno, a drugi dan drugo. Na primjer, jedan roditelj brani mobitel dok je drugi popustljiviji. Ne zbunjujte djecu. Odluke trebaju donositi oba roditelja, usklađeno i složno. Ako ste jučer djetetu rekli da može gledati film nakon zadaće, a danas mu to drugi roditelj brani, djetetu se šalje zbunjujuća poruka. Dakle, prvo se roditelji trebaju međusobno dogovoriti oko pravila koja tek onda prenose djeci.
5. Da ograničenjima, ali ne i zabranama. Ako je dijete posebno često vezano za svoj uređaj i online svijet te ovisno o njemu, posebice nagla zabrana kod djeteta može izazvati krizu. Važnije od zabrane je ograničavanje vremena. Dobro je ograničenje od 40 minuta do sat vremena, a zatim slijedi pauza od sat vremena. Upozorite djecu kad im vrijeme ističe i oduzmite im onoliko vremena koliko su prekoračili od sljedećeg korištenja. Dajte im i bonuse za dobro ponašanje.
6. Pokažite zanimanje za djetetove interese. U svemu što radi, dijete traži odobravanje i potvrde da je dobro u nečemu. No, ako sve te potvrde dolaze isključivo izvana (npr. u obliku lajkova na Facebook profilu) dijete kod kuće postaje nesigurno i može misliti da ne vrijedi dovoljno ili da nešto krivo radi. Kada dijete predugo igra igricu, zamolite ga da vam pokaže kako i odigrajte jednu zajedno. Potražite zajedno smiješne i zabavne (ali i edukativne) sadržaje na Tik-Toku ili You Tubeu. Pokažite djetetu kako da iskoristi Internet za sadržaje koji će mu dodatno pojasniti neko gradivo, detaljnije pokazati kreativne aktivnosti kojima može ispuniti slobodno vrijeme. Odnosno, budite dijelom njegovog online svijeta.
7. Dijalog umjesto monologa. Često vam se događa da stalno ponavljate isto, a da to ne dopire do djeteta? Prigovarate, pregovarate i molite, a bez rezultata? Nemojte se čuditi: naravno da dijete ne reagira na monolog. Zašto? Jer ne zna kako. Jedino što čuje i razabire je da je ono krivo. Pitajte dijete „normalnim“ tonom što misli, što želi, što ga veseli i želi li da se i vi više uključite. Dakle, razgovarajte – i neka to bude tradicija, a ne povod za svađu.
8. Boravak na zraku. Uz sve pozitivne promjene tehnologija donosi i jednu lošu – omogućuje da mnoge stvari obavljamo „iz fotelje“ i da ne moramo ni izlaziti iz kuće te nas tako pasivizira. Ta činjenica svakako doprinosi pojavi više pretile djece nego što je to bilo prije masovnog korištenja digitalne tehnologije. Izađite na zrak zajedno, isplanirajte zabavnu aktivnost bez pristupa internetu. Spojiti boravak vani i kretanje je najbolje što si bilo tko, bez obzira na dob, može priuštiti – a uz to je često i besplatno.
9. Fizička aktivnost. Manjak kretanja uvijek ima za posljedicu slabiju muskulaturu, što utječe na posturu. Licemjerno je djeci prigovarati da se ne kreću ako i sami roditelji istovremeno ne prakticiraju kretanje. Roditelji trebaju naći vremena i načina da svojim primjerom djetetu promoviraju zdrave navike. Djeci treba omogućiti kretanje primjereno dobi – mala djeca do školske dobi mogu kroz igru s vršnjacima te u parkovima zadovoljiti potrebu za kretanjem.  Kada krenu u školu, djeca imaju strukturirani dan, dio vremena provode u klupi i bitno ih je motivirati na kretanje – ili kroz igru ili kroz neku organiziranu aktivnost. Rolanje može biti odličan izbor jer je moderna aktivnost koju čine jednostavni pokreti, a istovremeno je izazov za djecu. Aktivirajte se jer sve do 15. svibnja upravo ispred Z Centra otvorena je staza za rolanje: odnosno izgovora za ne – kretanje više nemate, proljeće je stiglo!
10. Usmjeravanje ka boljem. Vaše dijete je mini verzija vas i vaša je zadaća usmjeriti ga, pomoći mu da se samo zna izboriti za svoje mjesto pod suncem i biti mu podrška te primjer pri odrastanju. Ako smatrate da ne možete sami – niste jedini! Sasvim je u redu potražiti pomoć i savjete, bilo u školi ili vrtiću, ili od drugih roditelja. Ne zaboravite, niste sami.

Cijeli panel Z Centra s još mnoštvo stručnih savjeta pogledajte na ovom linku.

Objava 10 savjeta: saznajte kako pomoći djeci okruženoj digitalnim tehnologijama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ekrani i djeca – koje su dugoročne posljedice na njihovo mentalno zdravlje?

Nebrojeno puta smo pričale o djeci i ekranima, opravdavale današnje doba kao takvo, digitalno i prepuno tehnologije koja se rapidno razvija. Trenutkom kada je došao prvi lockdown, nekako smo se svi zaustavili i počeli promišljati. Otvorili se i okrenuli prirodi i svemu što ona nudi. Ali, vrijeme nas toliko gazi da se tih par mjeseci sjećamo kao u magli. Jer tempo je nemilosrdan, rokovi su tu i život ide dalje. Ali, u čitavom procesu gdje smo se prilagodili teškim uvjetima za rad i školovanje, ne stižemo podignuti pogled prema našoj djeci. Naša djeca ostala su prikovana uz ekrane, što zbog zabave, što zbog nedostatka komunikacije i želje za društvom, što zbog edukacije i školovanja. Samo, podižu li naša djeca pogled prema vani i koje su posljedice spuštenih pogleda?

Zadaćnica „pogled kroz moj prozor“

Sjećate li se kada smo kao djeca u školi iz hrvatskog jezika imali zadatak napisati zadaćnicu na temu „pogled s mog prozora“? Promatrali smo, gledali smo i maštali. Sada zamislimo da isti zadatak dobiju naša djeca? Što bi oni napisali kakav je njihov pogled s prozora? Bi li uopće znali napisati detalje s ulice? Boje lišća, ima li cvijeća, sleti li koja ptičica na prozor? Duboko se nadam kako bi znali…

Danas, većina djece uglavnom provodi vrijeme u zatvorenom prostoru, a veliki dio dana provode zureći u zaslone mobilnih uređaja. Ne kritiziramo, već konstatiramo kako je uistinu tako, iz već spomenutih razloga uvodnog paragrafa. Novo istraživanje tvrtke VELUX o ljudskom kontaktu s prirodom SPUŠTENI POGLEDI 2021. pokazalo je kako današnja djeca imaju daleko manje dodira s prirodom nego prijašnje generacije, a dugotrajan boravak u zatvorenom prostoru s pogledom prikovanim uz zaslon utječe na djetetovo zdravlje.

Koji su benefiti boravka u prirodi?

Boravak u prirodi smanjuje agresiju, simptome poremećaja hiperaktivnosti i nedostatka pozornosti, jača imunosni sustav djece, povećava pozitivno socijalno ponašanje u djece. Trebamo boravak na otvorenom doživljavati ne samo na način da nam prođe vrijeme, nego i kao mjesto na kojem se razvijaju vještine međusobnog pomaganja i suradnje. Samo promatranje prirode kroz prozor može smanjiti stres i regulirati otkucaje srca. Sigurne smo da u trenucima uzrujanosti i stresa i same odete prošetati jer upravo taj boravak na svježem zraku i u hodu, smanjuje napetost i pomaže i nemirnom umu da se smiri.

Prosječna odrasla osoba provede 34 godine zureći u zaslon

Jedna od posljedica provođenja vremena nad ekranima je degeneracija vrata uzrokovana lošim držanjem pri stalnom savijanju vrata kad se koristimo telefonima i prijenosnim računalima, neprestano ih provjeravajući, čak i u slobodno vrijeme. Ovaj se sindrom katkad naziva „Pogrbljeni vrat“. Sindrom pogrbljenog vrata može uzrokovati bolove u mišićima leđa ili bočne strane vrata, ramena i katkad donjeg dijela leđa. Pogađa čak i tinejdžere i malu djecu. Neki od nas provedu gotovo 5000 sati na godinu zureći u zaslone: telefone, prijenosna računala, televizore, uređaje za igre ili čitače e-knjiga. To znači da prosječna odrasla osoba provede 34 godine zureći u zaslon.

Sindrom manjka kontakta s prirodom

Ima djece koja nemaju nikakvog doticaja s prirodom. Sindrom manjka kontakta s prirodom izraz je koji je ustanovio Richard Louv, autor knjige „Posljednje dijete šume“. Riječ je o fenomenu dječjega gubljenja doticaja s prirodom i problema u ponašanju koji nastaju zbog nedovoljnog boravka na otvorenom, kao što su: poteškoće s koncentracijom, hiperaktivnost, gubitak tjelesne kondicije, civilizacijske bolesti (pretilost, dijabetes itd.), pa čak i kratkovidnost. Problem nedostatka kontakta s prirodom češće navode ispitanici iz Hrvatske koji imaju djecu, posebice roditelji starije djece u dobi između 15 i 18 godina (79 %).

Kakvo je bilo naše djetinjstvo?

Prisjetimo se koliko smo vremena provodili vani, koliko smo žurili s obavljanjem obaveza kako bismo čim prije izašli na ulicu i družili se s vršnjacima. S druge strane, parkići i dalje jesu puni djece, međutim adolescenti se sve više okreću samo ekranima i tehnologiji i uistinu gube kontakt s prirodom. Kako to promijeniti? Možemo li učiniti da priroda postane zanimljivija? Svakako da možemo učenjem djece od malih nogu, ali posebno treba ostati uporan kada djeca ulaze u pubertet i mijenjaju se njihovi interesi i fokusi. Moramo ostati uporni jer sve više djece je ovisno o tehnologiji. Međutim, kako ćemo postići interes naše djece za provođenjem vremena na otvorenom, ako i sami ne podižemo pogled s ekrana? Mi smo uzor našoj djeci, vlastitim primjerom moramo pokazati što nudi kontakt s prirodom i zašto je ona važna u svakodnevnom životu.

Kako pronaći ravnotežu?

Obzirom da se ne možemo jednostavno odvojiti od tehnologije, nužno je pronaći ravnotežu. Osnovni i zapravo najvažniji čimbenik ponovnog uspostavljanja kontakta s prirodom jest pristup svjetlu i svježem zraku te pogled na otvoreni prostor. Zato kod kuće treba stvoriti posebno mjesto na kojem ćemo promatrati prirodu, bilo u tišini i samoći, bilo u dijalogu s našom djecom. Treba osigurati trenutke kada ćemo provoditi vrijeme zajedno i uklopiti te trenutke s prirodom.

Doticaj sa zemljom

Kada pričamo o mentalnom zdravlju, doticaj sa zemljom jedan je od terapeutskih trenutaka kojima pomažemo svojem umu da se odmori. Kada smo zadnji put bili u doticaju sa zemljom? Neovisno živimo li u stanovima ili kući, doticaj sa zemljom ostvariv je, samo treba malo poticaja. Uzgajanje biljaka, gledanje kako rastu, zajednička sadnja, to sve pruža djeci radost, zadovoljstvo i uspomenu, poput one kada smo mi, u školskim klupama, pisali zadaćnice o pogledu kroz prozor.

VELUX grupacija osigurava bolje životne uvjete puštajući dnevnu svjetlost i svježi zrak u naše domove kroz krovne prozore. Njihovo izvješće „SPUŠTENI POGLEDI 2021.” pripremljeno je na temelju studije CAWI koju je provela istraživačka agencija Kantar u rujnu 2021. Istraživanje se odnosi na stanovništvo osam srednjoeuropskih zemalja – Hrvatske, Češke, Mađarske, Poljske, Rumunjske, Srbije, Slovačke i Slovenije i pruža podatke o načinu života današnjih Europljana. Ovo istraživanje upućuje na neslaganja između civilizacijskih navika i potrebe za zajedništvom s prirodom.

Više informacija pročitajte na: SPUŠTENI POGLEDI.

VELUX proizvodni program uključuje krovne prozore i modularne svjetlosne otvore, ukrasne rolete, proizvode za zaštitu od sunca i žaluzine, kao i rješenja za instalacije i pametne kuće. Ovi proizvodi pomažu osigurati zdravo okružje za rad i učenje, igru i zadovoljstvo u zatvorenom.

Fotografije: VELUX PHOTO

Objava što zapravo ekrani rade mentalnom zdravlju naše djece? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.