Nakon što su ujedinjeni narodi 3. prosinca proglasili Međunarodni dan osoba s invaliditetom, Komisija za ljudska prava je u rezoluciji od 5. ožujka 1993. godine, pozvala zemlje članice da ističu obilježavanje tog datuma kako bi se postigla ravnopravnost i sudjelovanje osoba s invaliditetom u društvu.

Republika Hrvatska se potpisivanjem Konvencije o pravima osoba s invaliditetom 2007. godine obavezala primijeniti sve odredbe, što bi bilo poštivanje uređenog dostojanstva, osobne autonomije uključujući slobodu osobnog izbora i neovisnosti osoba, nediskriminaciju, poštivanje razlika i prihvaćanje invaliditeta kao dijela ljudske raznolikosti i čovječanstva.

nazivanje osobe invalidom nije ispravno

Danas je taj dan. Dan kad malo više obraćamo pozornost iako, iskreno bi se trebali ovih principa držati svaki dan.

Invaliditet je dio jedne osobe, isto kako je autizam dio mojih sinova. I kao takvi su dio jedne različitosti. Nazivanjem osobe invalidom nije ispravno. Termin “invalid” koristio se u prošlosti, i u vrijeme dok nismo bili toliko osviješteni kao društvo. I danas još uvijek ima onih koji ga koriste. Neki radi neznanja, a neki radi vrijeđanja osobe.

Međutim nejednak tretman i diskriminacija počinje već u imenu kojim smo možda i nehotice neku osobu etiketirali i na taj način tu osobu sveli na njezin nedostatak, to jest njene nemogućnosti umjesto da smo je doživjeli kao osobu koja pored svojih poteškoća ima i sposobnost i želju kao i mi.

Dakle, evo par smjernica kako je nekoga s određenim poteškoćama ispravno osloviti.

osoba s invaliditetom

Nije invalid već osoba s invaliditetom. Osoba s invaliditetom je kao prvo osoba sa svim ostalim svojim karakteristikama, to jest identitetom, a tek potom dolaze njene teškoće.

Djeca s poteškoćama u razvoju, a ne djeca koja kasne u razvoju.

Osoba koja se kreće pomoću invalidskih kolica, a ne invalid u kolicima.

Osoba oštećenog vida, a ne slijepac.

Osoba s intelektualnim teškoćama, a ne mentalno retardirana osoba.

Ove smjernice nisu bitne samo za one koji rade s ovom problematikom, stručnjake ili oni koji pišu o tome.

Ovo je bitno za sve. Za društvo i osvještavanje. Za našu djecu.

više od etikete

Moja djeca imaju etiketu. Imaju je jer tako to ide u sustavu i tako mora biti. Ali to ne znači da ja svoju djecu gledam kao etiketu, niti  znači da je moju djecu ta etiketa definirala. Apsolutno ne. Oni su kao prvo individue, osobe koje imaju pravo uživati sva prava kao i mi ostali na ovom svijetu.

Oni su više od toga, oni prelaze granice tih etiketa i ruše barijere. Oni to mogu. I drugi poput njih i svi ostali sa poteškoćama. Njihovi vidici su široki, naši su vidici problem. Mi ne vidimo dalje od nosa, i ne izlazimo iz kutije.

mama koja se bori protiv vjetrenjača

Mama sam djece s poteškoćama u razvoju što traži od mene da se zalažem za njihova prava, da im osiguram inkluzivno društvo, da im osiguran da uvijek budu prihvaćeni, da što više senzibiliram javnost na prisutnost osoba kao što su oni.

Da se borim protiv vjetrenjača, da vičem i psujem.

Da, sve to, a trebala sam samo biti mama.

I nisam jedina, ima još boraca tu, aktivista, heroja.

I teško je, kad si u strahu da će ti netko dijete nazvati jednog dana  “retardom”, u strahu si od neprihvaćanja.

Najosjetljivije skupine još uvijek stoje na marginama društva.

Nažalost.

učiti empatiji od malih nogu

Osobnog sam mišljenja da smo kao roditelji dužni djecu učiti kod kuće. Isto kako postoji bonton, ovo bi trebalo biti dio jednog bontona kako i na koji način oslovljavati osobu s određenim poteškoćama.

A u nekom mom idealnom svijetu o svemu ovome bi učili i u školi kroz poseban predmet, i na taj način bi im se već od malih noga usađivala empatija.

I za kraj jedan meni drag citat od A. Camusa: “Ne idi iza mene, možda neću voditi. Ne idi ispred mene, možda neću slijediti. Idi pored mene i budi mi prijatelj.“

Izvor: Definicije i prava uzeti sa službenih stranica HZJZ

Objava zašto nazivanje osobe invalidom nije ispravno? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.