Mama i dijete sportaš

Alarm zvoni, lijeno nedjeljno jutro je prožeto teškim kišnim oblacima i jakim vjetrom.

Kuham sebi kavu i budim sina, tek mu je 11 godina, a dok ga gledam kako spava javljaju se slike njega kao male bebe. Sada je visinom skoro kao i ja, još godinu dana i prešišat će me..

Još jedno spremanje za košarkašku utakmicu, što je poprilično teško kad imate veliku spavalicu kao što je moj mali. Protezanje i ustajanje, lagani doručak koji mora dati dovoljno energije za narednih par sati, a opet ne smije biti pretežak niti stvoriti osjećaj težine u trbuhu.

Umivanje i pranje zuba i uzimanje torbe i vode te nekog laganog snacka za međupauze te put pod noge. Krećemo i tišina postaje sve očitija.

Moj inače jako pričljiv dečko je zamišljen i udubljen u sjedalo, ramena duboko uvučenih, glave pognute i prekriženih ruku. Zabrinut je i tužan. Do Doma košarke Cedevita imamo nekih pola sata po ovako kišnom vremenu. Nagonski stišavam već utišan radio..

Samo se čuje kiša i moje pitanje, ”Što te brine frajeru?” ”Jesi li dobro spavao?”.

Odgovara šapatom, kao da sam sebi priča… ”Pa pošto uopće idem kada znam da ćemo izgubiti. Ne znam kako sam spavao. Nisam mogao lagano zaspati.”

Automatski mi je izletjelo pitanje – ”Pa otkud sada to? Radi čega misliš da ćeš izgubiti?”, ”Zar ti je netko nešto rekao?“

Coach u meni je izvrtio  tisuću pitanja no srce je uključilo i tisuću emocija.

Odgovorili su se nizali….

U ekipi se priča da su svi jači i bolji. Da imaju boljeg trenera. Tata od jednog dječaka je rekao… Trener je rekao… On je bolji od mene, drugi bolji je slomio ruku i nema ga…

Osjećala sam ”slona” na prsima, neku čudnu težinu jer kad je dijete u pitanju, još k tome i vlastito mnoge stvari možda i predvidimo.

Mislimo da odgajamo snažne i jake klince, spremne na sve, no koliko zaista odvajamo vremena na sve dvojbe, sumnje, strahove, blokade i uvjerenja koja naša vlastita djeca imaju?

Radim s profesionalnim sportašima svaki dan, s profesionalnom košarkaškom ekipom i s profesionalnim trenerima.  Radim i s tuđom djecom koju osnažujem, ohrabrujem, čije tajne znam, čuvam, pomažem im s najdubljim strahovima i negativnim uvjerenjima, blokadama i traumama. Uživam ih gledati kako se oslobađaju i kako na terenu daju sve od sebe, igraju sve bolje i bolje.

I onda mi jedno kišno jutro otvori čitav novi svijet, novu galaksiju, te unutarnji glas progovori, sad moraš biti Mama Coach za svog malog. Sva znanja i alate moraš upotrijebiti da iskoristiš ovih 20 minuta najbolje što znaš i umiješ.

I sva mudrost koju svaka mama ima, sve ono što je brižno nosila ispod srca 9 mjeseci i rođenjem donijela na ovaj svijet znači ako im kažemo da smo tu, u pobjedi i porazu.

Ništa ne smijemo uzeti zdravo za gotovo, pogotovo ne njihove osjećaje, dvojbe, sumnje i strahove.

Budite Mama Coach, ponekad budite i dosadne, ali svaki dan budite uz njih i pitajte ih, nevažno koliko godina imali i bave li se sportom samo kao hobijem, poluprofesionalno ili profesionalno;

Kako ti je bilo danas u školi?

Kako ti je bilo na treningu?

Jesi li ponosan/a danas na sebe?

Što dobro nosiš iz škole? S treninga? S utakmice?

Kako se osjećaš?

Ako se jave neke negativne misle, zapitajte ih;

Što ti ta misao donosi?  Je li korisna?

Je li ti ta misao pomaže da igraš bolje? Drugačije?

A poslije svakog treninga i utakmice drage mame nemojte zaboraviti ova tri čarobna pitanja:

Što si danas dobro napravio/la? (gradnja samopouzdanja)

Gdje se još možeš poboljšati? (potičemo ih da na pravilan način sagledaju sebe i poboljšaju svoju izvedbu te ako je bilo neke kritike/korekcije od strane trenera/trenerice da ju prihvate)

Što možemo napraviti ovaj tjedan bolje? (fokusiramo ih prema budućnosti i usmjeravamo prema cilju.)

Kada smo majke sportaša nismo samo majke, već smo i psiholozi, treneri, tješitelji, prijatelji, potpora, oslonac, netko tko radi najbolje pobjedničke palačinke i netko tko tješi s najboljim burgerom na svijetu. Nagrađene smo s pregršt uloga da bi našim malim sportašima bile vjetar u leđa i isto tako svakog trenutka postajemo Mama Coach – mudrost koja je duboko u nama, godine iskustva i razne situacije koje smo preživjele uvijek nas čine jedinstvenima.

Meni je najveća nagrada bila ova rečenica: ”Hvala ti mama, nekako mi je ovaj razgovor pomogao. Poslušao sam te mama. Bilo mi je dobro iako smo izgubili.”

Neka im igra bude užitak, a rezultat će doći kao nagrada – jer mora.

Mudre ste mame – iskoristite to i postanite Mama Coach.

Jer…

Na kraju se ipak broje uspomene, a ne rezultati.

Foto: pixabay.com

Objava važnost mentalnog zdravlja djece sportaša pojavila se prvi puta na SUPERMAME.