Kad je početkom ove godine postavljena Lavina dijagnoza jedne od prvih riječi koje sam čula bile su – mama, vi se fantastično držite.

Kako to misliš fantastično? Imam li izbora? Nemam ti ja vremena za jadikovanje, vrijeme je moj glavni alat sada.

Prolazili su dani. Prošli su i mjeseci.

U moru nekih novih aktivnosti, obaveza i informacija koje su mozgu nepoznate.

Prošli su mjeseci, točnije puna tri mjeseca otkako je lijek postao dio našeg jutra. Došli su i rezultati, tvoji i naši. Došli su prvi mali pomaci na bolje.

Sve ono što je potrebno da budemo dobro – a ja odjednom nisam dobro.

Osjećam da sam nervoznija, umornija, lakše planem i teško se gasim.

Pripisujem stresu i hodam dalje sa svojom torbom obaveza i tobom u mojim rukama.

Grlim te kad god stignem, ali ne ispuštam suze.

Do onoga dana. Do dana dok nisam izvukla svoj arsenal naučenih alata i odlučila napraviti jedan dobar coaching sama na sebi. Uvijek je lakše kopati po tuđoj vreći prljavog, uvijek je lakše pružiti drugome ono bolno nego li samom sebi.

Jebote.

Istreslo me iz gaća. Stojim na sredini našeg malog dnevnog boravka i ne vidim ništa oko sebe. Osjećam nalete emocija, a ne znam im ni ime u tom trenu. Vičem i plačem.

Pita me – što ti je ?

Odgovaram da mi je previše svega. Doslovno svega – obaveza, vježbi, doktora, selidbe, traženja novog posla, delegiranja, borbe, guranja i moranja. Dosta mi je.

Puštam sve van i govorim sebi – nisi luda, ali nije tebi dosta svega.

Prvi put si dopuštam izreći na glas, onako glasno da me svijet čuje.

Bojim se.

Ljuta sam.

Tužna sam.

Bijesna sam.

Jadna sam.

Puna tri mjeseca živjela sam u tupilu praćenim „mama, vi se fantastično držite“. Fantastično sve dok se niste rasuli u komadiće kao najtanje staklo.

Bojim se – onoga što dolazi. Budućnosti. Okoline. Druge djece i drugih roditelja. Mentaliteta. Osude. Degradacije. Ponižavanja. Ismijavanja. Nasilja.

Ljuta sam – na sebe jer nisam vidjela ranije. Na njih jer ti ne daju i drugi lijek, ma i treći i peti. Na nas jer smo dozvolili nestabilnost života koja nas dodatno prati. Na sve one koji ti govore da si posebna.

Tužna sam – jer ne možeš. Kad te gledam kako sjediš dok drugi oko tebe hodaju. Kad te gledam kako spavaš i rokćeš mi kao najslađe prase. Kad vidim da će drugi imati priliku za više. Kad te vidim da se mučiš, a ne mogu ti pomoći.

Bijesna sam – jer ne postoji novorođenački screening. Kad mi kažu da pričaš kao da imaš tri, a nemaš ni dvije. Kad te uspoređuju i kažu mi „da barem moj mali tako priča“. Kad se borim za svaku kontrolu koju čekam mjesecima. Kad dobivam odgovore u rukavicama jer su posljedice potencijalno enormno velike. Kad tražim brzinu, a dobivam sporost. Kad želim činiti korake, a država me stopira. Kad čekam tvoja kolica preko dva mjeseca i dalje ne znam kad će stići. Kad ti oblačim ortoze na malena stopala i gledam trag koji ostavljaju na njima.

Jadna sam – kad se krivim jer ne stižem sve što sam zamislila. Kad gubim vlastiti identitet dajući ti zadnji atom sebe. Kad držim konce na kratko, a onda ih ispuštam kao dijete preveliku loptu.

Suze. Gomila suza. Onih od kojih izgledaš ružno i slinavo.

Potreba za udariti u zid najjače što mogu.

Potreba za biti četverogodišnjak koji vrišti „neću! Makni to od mene! Neka nestane!“.

Emocije dolaze kasnije. Periodično. Na određene dane. Kako dolazi nova situacija, dolazi i novi set emocija. Nitko te ne pita jer nitko ni ne vidi. Toliko su duboko gurnute u uvjerenju tamo negdje je ipak nekome gore.

Je, uistinu je.

Ali jebote – život mi se srušio. Moj svijet prestao se okretati jednako onog dana točno prije tri mjeseca na odjelu dječje neurologije. U čekaonici prepunoj djece i roditelja.

Moje oči tamo vidjele su samo vas dvije. Moj svijet više nikad nije izgledao jednako, a sve je naizgled ostalo isto. Moj dan više nikad nije izgledao jednako, ali to vidim samo ja – i poneki vrlo mi blizu.

Odlučna sam. Na momente. Slaba. Na momente.

Ponekad je sve što želim zaustaviti vrijeme i gledati te ovako malu zauvijek.

Ponekad je sve što želim pobjeći s tobom negdje daleko gdje bolesti ne postoje.

Teško je. Odvratno je gadno na trenutke. Izvuče ti srce i zdrobi ga, a potom vrati. No, obećavam tebi – tebi koja si moja, borit ću se dok me ima. Pomicat ću granice dok me ima. Kao što si ih ti pomaknula jučer – napravivši svoj prvi korak.

Rekli su da nećeš nikada. Rekli su da genska terapija za tebe nema smisla. Rekli su da si predobro i da ipak „samo“ ne hodaš.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Petra brain coach (@petrunjela_la)

Borit ću se i kad sam slaba.

Obećavam ti. Napravit ću oko tebe tvoj mali svijet koji će u tebi vidjeti više od toga da si ipak posebna i tvoja energija je nešto drugačije. Jer ja bih ipak – da si samo jedna obična dvogodišnja djevojčica.

Fotografije: @barbara.tursan.misic

dijagnoza zbog koje nam se život promijenio preko noći  – Lavina priča

Objava emocije dolaze kasnije pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Doktor Google ili liječnik – gdje ćemo prvo potražiti informacije?

Svi vi koji ovo čitate sigurno ste barem jednom u životu pretraživali simptome neke bolesti ili nekog stanja na Google-u. Nije to ništa čudno. Internet nam je dostupan u svako vrijeme i doba dana, i ponekad ćemo se prije obratiti doktoru Google-u, a tek onda vlastitom liječniku. Ovo se posebno odnosi na roditelje. Iznenadni osip, nezgodan udarac ili pak nesvakidašnje djetetovo ponašanje samo su neki od simptoma koji će nagnati roditelje da potraže o čemu se radi na svojoj omiljenoj tražilici – jer Google ima odgovore na sva pitanja. Kad je zdravlje djeteta u pitanju roditelji traže informacije sa svih strana. Nedavna su istraživanja pokazala da novopečeni roditelji googlaju simptome čak dva puta više nego osobe koje nisu roditelji. Iz našeg iskustva, možemo potvrditi navedeno. I same smo se našle u takvoj situaciji.

doktor Google ili liječnik – kome ćemo prvo povjeriti simptome?

Naša anketa provedena na uzorku od 3.000 ispitanika pokazala je da će se ipak 45% roditelja prvo obratiti vlastitom pedijatru dok će 29% njih savjet potražiti kod doktora Google-a. 24 % njih posavjetovat će se s prijateljima ili bližom obitelji, a tek 2 % savjet će potražiti na društvenim mrežama.

Na pitanje koliko često googlaju simptome 60 % njih odgovorilo je da to radi ponekad, 30% često, a 10% nikada.

41% ispitanika tvrdi da je uspjelo postaviti samome sebi ili nekome bližnjem dijagnozu zahvaljujući Google-u ili internetu općenito. 55% njih uspjelo je pronaći rješenje za svoje probleme zahvaljujući internetu ili društvenim mrežama. No ipak savjeti osoba s društvenih mreža većini ispitanika nisu pomogli (čak 82%).

87% ispitanika i dalje ima najviše povjerenja u liječnike i stručne osobe.

Također, zamolile smo sudionike ankete da podjele svoje mišljenje i iskustva o traženju simptoma i savjeta za zdravlje na internetu. Većina njih koristi Internet kako bi pročitali o sličnim ili istim iskustvima, npr. po forumima ili mamećim grupama, osobito kad nije neki ozbiljan problem u pitanju. Ili kako bi se povezali s drugim osobama koje prolaze kroz isto.

Par njih imalo je pozitivna iskustva koja uključuju čak i postavljanje dijagnoze zahvaljujući internetu, no ipak dosta je njih mišljenja da tuđe savjete treba primiti s dozom opreza te se konzultirati s liječnikom, osobito kad su djeca u pitanju. Također, puno njih priznalo je da su nakon googlanja simptoma samo bili zabrinutiji ili su pak sami sebi postavili dijagnozu koja se na kraju ispostavila netočnom.

Nekoliko njih izrazilo je i nepovjerenje prema samome zdravstvenom sustavu. Nedavna istraživanja pokazala su kako ljudi sve više i više gube povjerenje u doktore, a tome je svakako pridonijelo i širenje svakakvih dezinformacija po internetu i društvenim mrežama, osobito otkad je počela pandemija.

Zašto su ljudi skloniji vjerovati više onome što pročitaju online upitale smo i psihologinju Tijanu Debelić.

„S jedne strane to je tipično ponašanje za ljude koji su zdravstveno anksiozni. To su ljudi koji su jako zabrinuti za svoje zdravlje i takvi ljudi imaju neka tipična ponašanja, a neka od njih su zapravo stalne provjere i traženje sigurnosti, kroz posjete liječnicima, traženje savjeta kod prijatelja ili obitelji, ili stalno provjeravanje simptoma po internetu kako bi sami sebi pronašli umirenje, a onda na internetu pronađu upravo suprotno. Često su svjesni toga da je to potpuno krivo ponašanje, ali si jednostavno ne mogu pomoći. Uvijek iznova pokušavaju sebe umiriti kroz googlanje, a zapravo se dodatno uznemire. Takvi ljudi nužno ne vjeruju liječnicima, psiholozima ili općenito stručnjacima. Pošto nemaju mogućnost baš za svaki simptom nazvati stručne osobe ili tražiti od njih potvrdu da to nije tako, lakše im je otići na Internet i potražiti te iste simptome – google im je u džepu, kako bi se reklo.  Što se tiče nepovjerenja prema liječnicima, ja bih to objasnila kao splet nekoliko faktora.  S jedne strane kao da, nažalost malo opada povjerenje u znanost, umjesto da raste, što bi bilo logičnije. Ja bih rekla da se znanost malo u medijima počela banalizirati, pa ispada kao da je to nešto ravno vidovitom Milanu ili teti Kati s četvrtog kata pa čujete često komentare tipa „što može znati taj liječnik ili psiholog kad on nije imao tu bolest?“. Tu se sad nadovezujemo na ono slijedeće što je tipično ljudski, a to je da mi očekujemo da nam preporuku može dati samo onaj koji je imao direktno iskustvo s nečim. Ne samo da tako biramo frizera, mesara, kiropraktirčara ili psihologa. Generalno, imamo veće povjerenje u ljude koji su imali iskustvo s nečim. Upravo zato ljudi najčešće traže informacije po forumima, gdje obični ljudi, koji nisu stručnjaci, pišu svoja iskustva. I zapravo, kao da uzimaju u obzir da tamo nitko ne laže o svojim iskustvima jer generalno smatraju da kad osobe daju neku svoju preporuku da je ona nužno istinita. Zato ljudi funkcioniraju po sustavu preporuka ili osobnog iskustva. Imamo prirođenu tendenciju malo više vjerovati nekome tko je imao iskustvo s nečim.

Sveukupno gledajući ljudi imaju nepovjerenje u znanost, a s druge strane imaju veliko povjerenje u iskustva drugih ljudi, osobito influencera i osoba uz koje se vežu na društvenim mrežama te vjeruju da su njihova iskustva objektivna i iskrena  – što je u startu pogreška u mišljenju jer ljudi na Internetu i na društvenim mrežama pišu svakakve stvari te postoje, naravno i oni koji će to povjerenje iskoristiti u svoju korist. “

Utjecaj interneta i društvenih mreža na nepovjerenje prema cijepljenju djece

Internet i društvene mreže koriste se za širenje svih vrsta informacija, uključujući i one koje nisu provjerene niti istinite. Nažalost, utjecaj koji te dezinformacije mogu imati na osnovne zdravstvene inicijative može biti poguban, osobito kada je riječ o cijepljenju. Jedna od najuspješnijih javnozdravstvenih intervencija u povijesti – pojava cjepiva, dovela je do globalnog iskorjenjivanja velikih boginja, gotovo globalnog iskorjenjivanja dječje paralize i drastičnog smanjenja morbiditeta i smrtnosti povezanih s drugim zaraznim bolestima. “Lažne vijesti” svakodnevno lete internetom, a forumi o svim temama olakšavaju ljudima da dijele sve informacije koje žele bez provjere. Dezinformacije o cjepivima i širenje teorija zavjere u porastu su na društvenim mrežama i dovode do smanjenja stope cijepljenja tijekom vremena. Mnogi nisu niti svjesni prijetnji koje su ove zarazne bolesti predstavljale za prethodne generacije. Prije uvođenja cijepljenja protiv pneumokoka mnoga su djeca zbog teških komplikacija bila hospitalizirana. Prisutni su bili teški oblici pneumokokne bolesti poput kronične upale uha, upale pluća i meningitisa.

Pneumokok je najčešći uzročnik upale pluća, točnije pneumonije po kojoj je bakterija dobila. Jako je rasprostranjena, osobito kod djece vrtićke dobi (koja uz dojenčad spadaju u najugroženiju skupinu) gdje se može izolirati i iz brisova zdrave djece. Opasna je i za starije osobe iznad 65 godina koje su u čestom kontaktu s malom djecom, najčešće su to bake i djedovi. Zbog toga je cijepljenje baš u tim dobnim skupinama (dojenčad i stariji od 65. godina) najopravdanije. Zahvaljujući cjepivu u pedijatrijskim ordinacijama se zamjećuje da su rjeđe ozbiljne kliničke slike, rjeđe su bakterijske komplikacije, a primjena antibiotika se smanjila. Također su i kliničke slike, zbog kojih su djeca bila hospitalizirana rjeđe.

Briga o zdravlju djeteta na prvom mjestu

Svaki roditelj želi najbolje za svoje dijete, a briga o njihovom zdravlju nam je svima na prvom mjestu. Prednost roditeljstva danas je ta što zaista imamo puno informacija na raspolaganju, no s druge smo strane baš zbog toga poprilično zbunjeni i ne znamo kome vjerovati.

Par savjeta za bolje snalaženje u moru informacija i dezinformacija.

1. Ako niste zadovoljni odnosom kakav imate s vlastitim liječnikom, promijenite ga. Potražite drugo mišljenje.
2. Pitajte i informirajte se. Ne vjerujte odmah onome što je rekla susjeda ili prijateljica od susjede. Nazovite liječnika i razgovarajte iskreno.
3. Ne vjerujte svemu onome što čujete na društvenim mrežama ili pročitate na internetu, osobito kad je zdravlje naših najmanjih u pitanju. Ne koristite neke proizvode ili lijekove koji su vam drugi preporučili, bez da se prije ne konzultirate s liječnikom.
4. Ok se informirati na raznim stranama, ali znajte vaša ograničenja. Danas je veliki problem što ne znamo razliku između informacije i dezinformacije. Posebnu pozornost obratite na traženje informacija od provjerenih izvora i znanstveno potkrijepljenih istraživanja. Većina ljudi ipak nema znanje za tumačenje takvih stručnih tekstova, obratite se svome liječniku za objašnjenje.
5. Google ponekad ima i svojih prednosti, ali koristite ga s dozom opreznosti. Neka vam nikad ne bude vaš zadnji odgovor.
6. Bolje spriječiti, nego liječiti! O razlozima važnosti prevencije i opasnosti od pneumokoknih bolesti za organizam ljudi, pogotovo djece, najbolje se savjetovati s liječnikom i/ili ljekarnikom.

Fotografije: pexels.com, unsplash.com

Objava doktor Google ili liječnik – kome vjerovati? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.