Najobičnije svakodnevne aktivnosti u krugu obitelji, u kojima je dijete uključeno, viđeno, prihvaćeno i uvaženo vrijede puno više nego ijedna outsourcana aktivnost za vrijeme koje ćemo ga čekati u autu odgovarajući na mailove van radnog vremena.

U udobnoj fotelji, sjedila sam prekriženih nogu, a u krilu mi je stajala velika crna kožna torba. Čekala sam trenutak u kojem ću diskretno zavući ruku u torbu i izvući mobitel kako bi scrollala sasvim nebitne informacije jer mi je to ugodnije nego biti za stolom s potpunim strancima.

Ti potpuni stranci, roditelji su djece s kojom se moj sin upravo ludo zabavlja u igraonici.

I ne, nisam ni socially akward, niti sam introvert, znam voditi razgovor i sa sigurnošću mogu reći da sam zanimljiv sugovornik, ali situacija u kojoj se tako često nađem mom promatračkom oku je – neprirodna.

Mi sjedimo u kafiću, u koji nikad ne zalazim, u shopping centru na drugom kraju grada, u koji rijetko idem, pijemo piće i čekamo da nam se djeca zabave, bez nas.

Naravno, i sama ponekad to vrijeme kratim kupovinom, ali ne nužno planiranom već onom iz dosade koju već godinama uspješno izbjegavam. “Ovo nam je predah od djece” komentira jedna mama s rukama prepunih vrećica.

Poslije rođendana mi moj oznojeni i iscrpljeni četverogodišnjak u šturim rečenicama prepričava kako mu je bilo dok zakopčavamo pojaseve na auto sjedalici i krećemo doma.

I polako, ali sigurno ne mogu se oteti dojmu da mi je uskraćena još jedna prilika da promatram svoje dijete u socijalnim situacijama u kojima ja nisam glavni lik.

Pola dana provede u vrtiću, na treningu roditeljima nije dozvoljeno ostati, a rođendani se sve češće odvijaju u igraonicama, iza zatvorenih vrata i “tamo negdje”.

Osim u parku, doista sam rijetko u prilici da promatram svoje dijete sa strane bez uplitanja, da ga vidim kakav je kad ja “nisam tu”, kad nisam dio priče, da ga doživim u drugačijem svjetlu.

Interakcije naše djece tako su kirurški segmentirane i strukturirane da ne mogu da se ne zapitam koliko je život uređen po mjerilima “modernog čovjeka”- tko god da taj lik je, zapravo protiv njega i njegove osnovne potrebe – povezanosti.

Rođendani u igraonicama su savršen primjer. Tako su primamljivi, djeluju jednostavni, čak povoljni, streamlineani; dječji rođendani postali su gotov proizvod koji kupimo i konzumiramo bas kao i sve ostalo, brzo i efikasno. Ne razmišljamo o smeću koje je ta konzumacija proizvela. Ne razmišljamo koja je stvarna cijena.

Želimo usrećiti našu djecu, opterećeni smo, zaposleni i zauzeti, nemamo vremena… ili? U jednom od razgovora, jedna mama je rekla, “Ma tko će to čistiti, a financijski ti dođe na isto”, ali dođe li?

Koja je stvarna cijena koju platimo kada outsourcamo djetinjstvo?

Kada nemamo u stanu zid po kojem se prolila coca-cola?
Kada nemamo polu mutne slike natrpane blagovaonice malih i velikih glava okupljenih oko torte?
Kada susjedi niti ne znaju da je bio neki rođendan?
Kada slavljenik/slavljenica ne zapečati svoj dan krokodilskim suzama koje su kulminacija ogromnog uzbuđenja?
Kada se još danima iza rođendana po kući skrivaju napuhani baloni?

Postali smo koordinatori dječjih života u kojima ih vozimo s aktivnosti na aktivnost u očajničkoj želji da zadovoljimo njihove želje i potrebe – rastavljene na proste faktore.

Raskomadane na male, šareno zapakirane, “lako probavljive” i lako dostupne proizvode – robu široke potrošnje.

Ne utječe takav život samo na našu djecu i njihovu sliku svijeta, utječe i na nas. Moja crna torba nije dovoljno duboka da se u nju sakrijem i “izdržim” ta dva sata čekanja. Umorna sam od sjedenja u autu dok traje gimnastika i pored svih zabavnih trenutaka koje sam outsourcala, moj sin na kraju dana traži još…

Traži još, jer treba još, jer treba kontakt, spontanost, treba vrijeme za integraciju svih nepovezanih dijelova svog dana u jedno…

Možemo se zavaravati koliko god želimo, možemo sebe uvjeravati da investiramo u dijete, u njegov motorički razvoj kroz sport, u njegov intelektualni razvoj kroz engleski jezik, u njegov socijalni razvoj kroz vrtić, ali činjenica je da ne možemo outsourcati djetinjstvo.

Djetinjstvo je taj neopipljivi mix iskustava okupljenih zagrljajem u sigurnu luku.

Ne možemo očekivati da ćemo zadovoljavanjem dijelova zadovoljiti cjelinu.

Zato i jesmo stalno iscrpljeni, umorni i nezadovoljni, dok koračamo prema izmišljenom cilju on nam izmiče…

Znaš li koja aktivnost najbolje potiče razvoj govora, socijalne vještine, motoričke vještine i emocionalni razvoj istovremeno?

Zajednički provedeno vrijeme.

Najobičnije svakodnevne aktivnosti u krugu obitelji, u kojima je dijete uključeno, viđeno, prihvaćeno i uvaženo vrijede puno više nego ijedna outsourcana aktivnost za vrijeme koje ćemo ga čekati u autu odgovarajući na mailove van radnog vremena.

Na nama je da proživimo djetinjstvo naše djece skupa s njima, a ne da ih vozimo od iskustva do iskustva, čekajući da nam se vrate i pričaju sto su doživjeli.

Na nama je da se opiremo životu koji proživljavamo sami, a onda pričamo o njemu s prijateljicama ili terapeutom.

Ako živimo život ispunjen povezanošću, manje ćemo toga trebati outsourcati…

Foto:Pexels.com 

zašto moje dijete ne ide na izvanvrtićke aktivnosti? – SUPERMAME

Objava jesmo li outsourcali djetinjstvo svoje djece? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.