Kada se govori o prehrani tijekom dojenja, nekoliko se namirnica generacijama povezuje s podrškom laktaciji. Iako njihov učinak nije jednak kod svake žene, mnoge mame uključuju ih u svoju prehranu upravo zbog njihove nutritivne vrijednosti i tradicionalne primjene.

One nisu zamjena za stručnu pomoć niti čarobno rješenje, ali mogu biti dio svakodnevne rutine koja pomaže mami da se osjeća bolje, ima više energije i kvalitetnije se hrani.

Zob – izvor dugotrajne energije

Zob je jedna od najčešće preporučivanih namirnica tijekom dojenja. Bogata je složenim ugljikohidratima i vlaknima, zbog čega pruža dugotrajniji osjećaj sitosti i stabilniju razinu energije tijekom dana.

Za mame koje velik dio dana provedu s bebom u naručju, upravo su takvi obroci i međuobroci često najpraktičnije rješenje. Zob se lako uklapa u doručak, kaše, granolu ili hranjive snackove.

Lan – male sjemenke velike nutritivne vrijednosti

Lanene sjemenke poznate su po visokom udjelu vlakana i omega-3 masnih kiselina. Osim što pridonose raznovrsnoj prehrani, jednostavno ih je uključiti u svakodnevni jelovnik – mogu se dodati u jogurt, smoothie ili zobenu kašu.

Mnoge dojilje upravo ih zbog njihove nutritivne vrijednosti rado uključuju u prehranu tijekom postpartum razdoblja.

Piskavica – najpoznatija biljka kada se govori o laktaciji

Piskavica se vjerojatno najčešće spominje kada se govori o prirodnoj podršci dojenju. Tradicionalno se koristi u mnogim kulturama, a dio mama navodi kako su nakon njezine konzumacije primijetile razliku.

Ipak, važno je imati realna očekivanja. Ne reagiraju sve žene jednako i ne postoje jamstva da će imati isti učinak kod svake dojilje. Upravo zato stručnjaci naglašavaju da je treba promatrati kao dio prehrane, a ne kao rješenje za izazove s dojenjem.

Ako imate zdravstvenih stanja ili uzimate terapiju, uvijek je dobro konzultirati se sa stručnom osobom.

Sezam – mali izvor važnih nutrijenata

Sezam je bogat zdravim masnoćama, kalcijem, željezom i drugim mineralima koji su važni za uravnoteženu prehranu.

Osim nutritivne vrijednosti, lako ga je uklopiti u svakodnevne obroke, bilo kroz kruh, salate ili različite snackove.

Pivski kvasac – bogat vitaminima B skupine

Pivski kvasac već se dugo koristi u prehrani zbog visokog udjela vitamina B skupine, proteina i minerala. Upravo zbog svog nutritivnog sastava mnoge ga mame biraju kao dio prehrane tijekom dojenja.

Njegova vrijednost nije u obećanju da će “stvoriti više mlijeka”, nego u tome što može pridonijeti kvalitetnijoj prehrani mame u razdoblju kada njezino tijelo troši puno energije.

Kada praktičnost postane jednako važna kao sastojci

Sve ove sastojke – zob, lan, piskavicu, sezam i pivski kvasac – objedinjuje i Milkimami u svojim proizvodima. Laktacijski keksi, granola i mješavine za pripremu kod kuće osmišljeni su upravo s idejom da mama u postpartum danima ne mora birati između praktičnosti i nutritivno bogatog međuobroka.

Jer budimo iskreni – u prvim mjesecima s bebom nije uvijek problem znati što bi trebalo jesti. Problem je pronaći vrijeme da uopće nešto pojedeš.

Upravo zato proizvodi poput ovih nisu zamišljeni kao “čudesno rješenje” za dojenje, nego kao mala podrška u svakodnevici koja nastoji olakšati jedan od najzahtjevnijih perioda u životu svake mame.

Ako tražite praktične i hranjive proizvode sa sastojcima koji se tradicionalno povezuju s podrškom laktaciji, istražite ponudu Milkimami proizvoda na www.milkimami.com/hr

Kad je vrijeme potražiti stručnu pomoć?

Ako tijekom dojenja osjećate bol, brine vas količina mlijeka, beba ne napreduje kako bi trebala ili jednostavno imate osjećaj da nešto nije u redu, nemojte ostati same s tim pitanjima.

Obratite se patronažnoj sestri, savjetnici za dojenje, primalji ili svom liječniku. Ponekad je dovoljan mali savjet ili korekcija položaja pri dojenju da se stvari promijene nabolje.

Traženje pomoći nije znak da ste podbacile. Naprotiv, to je znak da brinete o sebi i svojoj bebi.

I zapamtite, svaka priča o dojenju je drugačija. Ponekad podrška dolazi kroz stručan savjet, ponekad kroz odmor, čašu vode i hranjiv zalogaj koji mama može pojesti između dva podoja. Upravo u tom malom, svakodnevnom prostoru podrške nastao je i Milkimami.

Objava što jesti tijekom dojenja? pet namirnica koje se tradicionalno povezuju s podrškom laktaciji pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postoji trenutak nakon poroda o kojem se premalo govori. Beba je stigla. Čestitke stižu sa svih strana. Ljudi pitaju kako je beba spavala, koliko jede, koliko je dobila na kilaži. Sve se vrti oko novog života koji je upravo došao na svijet.

A mama? Ona često ostane negdje u pozadini.

Dok u rukama drži novorođenče i pokušava se snaći u potpuno novoj ulozi, od nje se nekako očekuje da sve zna. Da zna dojiti. Da zna prepoznati svaki plač. Da zna kako uspavati bebu. Da zna kako se nositi s umorom, hormonima i emocijama koje dolaze u valovima.

Na društvenim mrežama postpartum često izgleda nježno. Mirna beba, šalica kave, uredna kuća i mama koja se smiješi. U stvarnosti, mnoge žene dane provode u pidžami, s hladnom kavom koja satima stoji na stolu i pitanjem koje im se neprestano vrti po glavi: „Radim li ovo dobro?“ Posebno kada je riječ o dojenju.

Dojenje se često opisuje kao nešto prirodno. I jest. Ali prirodno ne znači automatski lako. Volimo reći da je i hodanje prirodno, pa dijete mjesecima uči hodati. Tako je i s dojenjem. To je proces učenja i za mamu i za bebu. Ponekad ide glatko, a ponekad zahtijeva vrijeme, strpljenje i puno podrške.

I upravo zato možda bismo kao društvo trebali manje govoriti mamama što trebaju raditi, a više ih pitati kako su.

Manje pritiska, više podrške

Ako dojenje ne ide odmah, to ne znači da mama radi nešto pogrešno. To ne znači da nije dovoljno dobra. Ne znači da se ne trudi dovoljno. Ne znači da joj nije stalo.

Ponekad znači samo da joj treba pomoć.

Savjetnica za dojenje. Iskusna prijateljica. Partner koji će preuzeti dio tereta. Mama, sestra ili susjeda koja će donijeti ručak i reći: „Odmori se, ja ću ovo.“

Postpartum ne bi trebao biti test izdržljivosti.

A ipak, mnoge žene ga upravo tako doživljavaju. Kao da moraju dokazati da mogu sve same. Istina je potpuno suprotna. Ljudi nisu stvoreni da podižu djecu sami, a žene nisu stvorene da kroz postpartum prolaze bez podrške.

Mama ne može živjeti od ostataka

Jedna od najčešćih slika ranog majčinstva nije ona koju viđamo na Instagramu. To je žena koja satima nije stigla pojesti pravi obrok. Ona koja podgrijava ručak tri puta. Ona koja doji bebu jednom rukom, a drugom pokušava dohvatiti nešto što može pojesti usput.

Koliko god zvučalo banalno, hrana u postpartum razdoblju nije luksuz. Ona je osnova.

Ako doji, žensko tijelo svakodnevno ulaže ogromnu količinu energije u proizvodnju mlijeka. Tijelo može trošiti i oko 500 kcal dnevno, i zato su redovni obroci i hranjivi snackovi puno važniji nego što si mama tada uspije priznati. Ne zato da bude “savršena”, nego da se uopće održi.

Uz neprospavane noći, emocionalni i fizički oporavak nakon poroda te brigu za novorođenče, nije teško shvatiti zašto se mnoge mame osjećaju iscrpljeno.

I možda bismo umjesto pitanja „Koliko si kilograma dobila u trudnoći?“ trebali češće pitati: „Jesi li danas uopće stigla jesti?“

Male stvari koje čine veliku razliku

Mame često ne trebaju velika rješenja. Ne trebaju savršenu rutinu. Ne trebaju jutarnje rituale koji počinju meditacijom u pet ujutro.

Treba im čaša vode pored mjesta gdje doje.

Treba im netko tko će pričuvati bebu deset minuta dok se otuširaju.

Treba im trenutak tišine.

Treba im osjećaj da ne moraju sve držati pod kontrolom.

“U svijetu koji od žena često očekuje da budu sve odjednom – brižne majke, partnerice, zaposlenice i organizatorice obiteljskog života – možda je najveći oblik podrške upravo dopuštenje da budu umorne.”

Milkimami: mali podsjetnik da je i mama važna

Priča o Milkimami nastala je upravo iz takvih dana. Ne iz poslovnog plana ni tržišne analize, nego iz stvarnog iskustva majke koja je tražila nešto jednostavno, hranjivo i praktično u trenucima kada nije stizala misliti na sebe. (Pročitaj ovdje.)

Danas Milkimami nudi kekse i granolu sa sastojcima koji se tradicionalno povezuju s podrškom laktaciji – zob, lan, piskavica, sezam i pivski kvasac.

No možda je važnija sama poruka koja stoji iza njih. Da mama zaslužuje pojesti nešto kvalitetno. Da njezine potrebe nisu manje važne od bebinih. Da briga o sebi nije sebičnost, a podrška ponekad može izgledati vrlo jednostavno – kao nekoliko minuta predaha i hranjiv zalogaj između dva podoja.

I ne zaboravimo – svaka priča o dojenju je drugačija, a kod većih izazova uvijek preporučujemo potražiti stručnu podršku (savjetnicu za dojenje/doulu).

Mama je važna

Možda je vrijeme da promijenimo način na koji razgovaramo o postpartum razdoblju. Da manje idealiziramo. Da manje očekujemo. Da manje procjenjujemo. I da više podržavamo.

Jer kada se rodi dijete, rađa se i mama. A ona ne treba biti savršena. Treba biti viđena. Treba biti nahranjena. Treba biti podržana.

I prije svega, treba znati da nije sama.

Dok brineš o svojoj bebi, pokušaj ne zaboraviti i sebe. Ako ti treba mali, praktičan podsjetnik kroz dan, Milkimami proizvode možeš pronaći na www.milkimami.com/hr., a uz kod SUPERMAME15 imaš 15% popusta na proizvode, bez minimalnog iznosa.

Objava kad dojenje nije Instagram: što mami stvarno treba u postpartum danima pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

“Planiraš li dojiti?” u šestom mjesecu trudnoće zaskočila me prijateljica, tada majka sa stažom od nekoliko mjeseci. Odgovor sam promucala potpuno nespremna jer, zapravo, dotad nisam ni razmišljala o dojenju kao o nečemu što se planira.

U otprilike istom periodu, druga prijateljica, također majka no s malo duljim stažem, pokušavala je prestati dojiti jer je bilo grubo vidjeti dijete tog uzrasta da sisa. “Ni ja ni ona nismo spremne, ali nemaš što kad počne hodati,” rekla mi je dok joj je dijete od 10 mjeseci vuklo majicu.

Na trudničkim platformama, tečajevima, školicama počela sam čitati razne vrste motivacija za mlade majke da obavezno doje prvih 4 do 6 mjeseci… i savjete kako da prijeđu na bočicu odmah poslije toga.

Sve češće primjećivala sam uznemirujuće jasan pokušaj usmjeravanja dojenja usklađen s unaprijed određenim projekcijama okoline. One su, pak, bile (i jesu) uvjetovane nekakvim nametnutnim socijalnim normama. Kako sam grebala dublje ispod površine, počela sam se nervirati u mulju debate o mlijeku i formuli. Diskurs je postajao sve obojeniji populizmom.

Izgledalo je da nijedan izbor koji žena donese nije ispravan te da, šta god odlučila, društvo zna bolje.

To bolje je, naravno, uvik kontra. Ako doji, plasirat će joj se bočica da bi se mogla što prije posvetiti svom ‘povratku u život’ i dojiljama neizvedivim beauty tretmanima, solo putovanjima, antibioticima ako joj zatrebaju. Ako ne, mom-shame-at će ju se jer uskraćuje svom djetetu imunoglobin i šansu da upiše Harvard na stipendiji.

Upravo iz tog razloga želim podijeliti svoje iskustvo. Cilj mi je podvući debelu liniju ispod rečenice da je žensko tijelo i njezino materinstvo isključivo njen izbor. I – da svaka majka zna najbolje.

Moj izbor bio je dojenje. Podrazumijevala sam ga te priželjkivala da ću moći, i bila dovoljno sretna da uspijem o(p)stati pri tome. Sve dok moje dijete samo nije odlučilo da je dosta. Sada kada je gotovo, mogu reći da mi je to jedna od najljepših i najviše ispunjujućih dionica putovanja zvanog Majčinstvo.

Znam koliko je laktacija mukotrpan pothvat i koliko cijedi ženin organizam, pogotovo u momentima ranog postpartuma kada se tijelo i um jedva drže (a nerijetko i ne održe) na okupu.

I sama sam se na početku susrela s hladnim komentarima medicinskih sestara o mojoj fizionomiji koja tobože ‘jednostavno nije za sisanje’. Poslije sam očajnički mazala lanolin na bolno ispucalu kožu ispod silikonskih šeširića, pa se suočila oči u oči s mastitisom čije sam komplikacije za dlaku izbjegla. Vukla sam se stanom i spavala izmjenjujući listove raštike s toplim oblozima na grudima, pila kavu bez kofeina i tri jaja s pancetom za doručak, izdajala po 5 minuta nakon svakog podoja i na kraju dana plakala jer ne znam zašto mi bébé jede kraće od 20 minuta te znači li to da nemam dovoljno mlijeka. Nikad neću zaboraviti zoru nakon tegobne noći kada jednostavno nisam uspijevala nahraniti bebu. Dok je Tin mućkao dohranu, ridala sam neutješno jer – upozorena sam – krene li piti formulu, nikad se neće vratiti na dojku. Bilo je to oko šestog ili sedmog dana bébéovog života.

A, onda je krenulo. Uz pomoć jedne drage savjetnice za dojenje, moje matere i mog supruga.

Prošao je prvi mjesec, zatim drugi i treći, kolostrum je odavno postao punomasno mlijeko, malac je počeo sve više i spretnije cikiti, napredovao je i brzo dobivao na kilaži. Uspostavili smo ritam hranjenja i spavanja, uskladili se, nisam više navijala alarm na svaka 2-3 sata. Uživala sam u spoznaji da ga mogu nahraniti gdje god i kad god, osjećala sam se moćno i neopterećeno.

No, polako sam počela primati nove impulse iz – opet pametnije – okoline. Dojenje se sve više pojavljivalo u kontekstu nepotrebne, pa čak i primitivne, muke u životu moderne žene. Reklame za adaptirana mlijeka, sterilizatore, grijače, vrste bočica i setove za održavanje tih bočica iskakale su iz svakog oglasa na internetu. Svijet me uvjeravao da mu se sad mogu komotno ‘vratiti’. Doživjela sam čak i komentar da je bolje već s četiri mjeseca započeti odvikavanje od dojke i navikavanje na druge okuse jer ako, ne daj Bože, sad s tim zakasnim, poslije nikad neće prihvatiti hranu.

U nekom trenutku oko petog mjeseca postpartuma osjećala sam se kao crna ovca u svijetu emancipiranih majki jer sam i dalje isključivo dojila, na zahtjev, bez pardona i bez propitkivanja.

Kada je oko sedmog mjeseca bébé već jeo sve šta mu se ponudi (kako u i kašicama, tako i u komadima), mnogo se poznanika našlo da mi s najboljom namjerom savjetuje kako ‘skinuti malog sa cice’ jer ‘bit će ti previše vezan,’ ‘na šta liči da toliko dijete doji’ i ‘majčino mlijeko vrijedi samo prvih par mjeseci’.

U moje misli ušuljala se nelagoda i potreba za opravdavanjem zašto još dojim, kao i osjećaj dužnosti da odredim datum kada ću prestati. Škicala sam formule u ljekarnama, gledala još uvijek zapakirane bočice koje sam sve češće dobivala u darovnim paketima, počela biti frustrirana od zavisti prema majkama koje se mogu odvojiti od djeteta poslije sedam sati navečer.

Sve se intenziviralo kako se bližio prvi rođendan, taj famozni završetak plaćenog rodiljnog u državama s naslijeđem socijalnih prava. Kako smo nedugo nakon toga proveli neko vrijeme u SAD-u, moje dojenje dobilo je novu dimenziju neobičnog. Najblaže rečeno. Premda u literaturi Zapada breastfeeding advocates posljednjih nekoliko desetljeća udaraju agresivno na cijelu industriju milk formulas koju su samo nekoliko godina ranije zdušno propagirali, surovi kapitalizam preko bare (kojem je jedna od temeljnih vrijednosti u teoriji sloboda, a faktički profit) jednostavno ne trpi tako prost i nerentabilan pristup odgoju. Suočila sam se s mnogo prešutnog i manje prešutnog prevrtanja očiju na tu temu, pogotovo kada sam morala podojiti dijete u javnosti jer je to bio jedini protulijek za njegov jet lag.

Naravno da sam onda grozničavo počinjala raditi na projektnom planu weaning-a, odlučna u namjeri da mi to bude prvo na agendi kada se vratimo u Europu. No, nešto u meni, vjerojatno blaženi dalmatinski inat, naprosto se nije dalo.

Na kraju sam prelomila da me, ukratko, živo zaboli šta će selo ili bijeli svijet reći. Prepustivši se svom unutarnjem glasu, mnogo frustracija samo se rasplinulo.

Paf! Opet sam osjetila ogromno olakšanje, slobodu i ljepotu bivanja. Baš kao i svaki put dotad kad sam prelomila u korist svoje intuicije.

Nekoliko mjeseci kasnije, jedne večeri prije koji dan, moje dijete više nije zatražilo podoj pred spavanje. Sve je došlo svojim tokom, dosta ranije nego li sam očekivala. Nisam se psihički posebno pripremala, nisam pila tablete za zaustavljanje mlijeka, nisam se borila ni sa čijim suzama, nisam taj prestanak forsirala niti uopće analizirala.

Prirodno, spontano i sinkronizirano, nakon 17 mjeseci prešli smo sa cice za laku noć na priče za laku noć.

Iako će vas društvo prije uvjeriti da jednorozi postoje nego da nešto može bez pravilnika/plana/priručnika, bez tečaja, bez rekvizita – za spavanje ili hranjenje ili, ne znam, življenje… ispostavilo se da je i to moguće.

Fotografije: privatna arhiva autorice

Objava ovo nije još jedan mit o dojenju pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Konferencija na kojoj su uz brojne stručnjake sudjelovali i roditelji i djeca

Samo jednom u životu prvi puta postajemo roditelji. Ništa nam ne može unaprijed dočarati dubinu emocija koje ćemo osjećati prema svojem djetetu, ali ono što možemo intelektualno napraviti je educirati se kako bismo se što bolje pripremili na tu veliku životnu avanturu. S tom misijom, održana je “Najnaj konferencija za roditelje” koja je okupila stručnjake i suradnike iz područja kao što su sigurnost djece u prometu, nošenje, postpartum, dojenje, motorički razvoj, dohrana i odgoj te sve zainteresirane roditelje male djece i one koji će to uskoro postati!

U prepunoj dvorani hotela Zonar, posjetitelji su iz prve ruke mogli čuti norveškog predavača Franka Lilleheila, koji je odgovorio na pitanje kako su skandinavske zemlje smanjile smrtnost djece u prometu, dok je Italina Benčević, Rodina savjetnica za autosjedalice i voditeljica projekta sigurnosti djece u prometu otkrila da je u Hrvatskoj 13% djece nepravilno vezano tijekom vožnje, a čak 55% djece nije uopće vezano!

U Hrvatskoj 13% djece je nepravilno vezano u sjedalici, a čak 55% djece nije uopće vezano!

“Djeca se ne bi smjela okretati u smjeru vožnje do minimalno 15 mjeseci, a preporučeno je i do djetetove sedme godine. Radi se o tome da djeca nisu minijaturni odrasli, nego imaju svoju fizionomiju. Ako je dijete okrenuto u smjeru vožnje – teška dječja glava leti prema naprijed i može doći do ozbiljnih ozljeda. Zato ne postoji važnija poruka od toga da djecu što duže vozite u sjedalici okrenutoj suprotno od smjera vožnje!”, rekao je Lilleheil, skandinavski stručnjak za sigurnost i dugogodišnji rukovoditelj razvoja BeSafe autosjedalica.

Bernadett Berecz, znanstvenica i savjetnica za nošenje iz Mađarske smatra nošenje našim evolucijskim naslijeđem te je naglasila njegovu važnost za dječji razvoj.

“Predodređeni smo za to da nosimo svoju djecu. Nošenje djece doprinosi njihovoj termoregulaciji, razvoju motorike i intelektualnom napretku. Tijekom nošenja, pojačava se lučenje oksitocina i kod roditelja i kod djeteta što znatno reducira stres kod oboje. To će utjecati na djetetovu sposobnost da se lakše nosi sa stresom ubuduće u životu.”

Trudnicama je posebno zanimljivo bilo predavanje o izazovima dojenja na kojem je spomenuto da je dojenje prirodno, ali i da je vještina koju uče i majka i dijete! Roditeljima male djece bilo je korisno saznati više o ispravnom odabiru obuće za prve korake, važnosti prirodnog razvoja stopala te konceptu “bosonogog” hodanja koji je temelj pravilne posture tijela kasnije u životu. Još jedan izazovan period je i početak dohrane za koji su roditelji dobili korisne savjete o tome “kako” jesti i kako se nositi s pritiskom očekivanja. Postpartum edukatorica Una Pašić Gregović istaknula je: “Svaki put kad se rađa dijete, rađa se i majka” te je dala savjete o tome kako se najbolje pripremiti za postpartum. Ines Kovač Ivanović, poznatija kao Strollerica upozorila je roditelje na što paziti pri izboru dječjih kolica.

Predavanje “Na što nas u modernom odgoju nitko nije pripremio” Glorije Peranić bio je odličan uvod u okrugli stol naziva “Majčinstvo 3.0’ o izazovima modernog roditeljstva i očekivanjima od mama. U duhovitoj raspravi s kolegicama koju je vodila Nevena Rendeli Vejzović, publika je saznala i neka intimna iskustva poznatih mama Mirne Medaković Stepinac, Sonje Švajhler, Ingrid Divković i Nataše Janjić Medančić koje su zaključile da je podrška društva i okoline, a ne osuđivanje ono što je potrebno svim roditeljima.

Osim zanimljivih predavanja, na konferenciji su predstavljeni i proizvodi renomiranih tvrtki kao što su BeSafe autosjedalice, Ergobaby nosiljke, Metro i iCandy kolica, Baobaby Pelice, Carriwell donje rublje za trudnice i dojilje, MODU igračke, b.box posuđe, Lassig korisne sitnice, a svi posjetitelji imali su priliku isprobati vrhunske najnaj.eu proizvode.

“Često čujemo kako je priprema pola posla, no kada ste roditelji četvero djece, priprema je sve! Ljubav prema sigurnosti prerasla je u distribuciju premium dječje opreme te možemo reći kako zaista razumijemo roditelje, dječji svijet i izazove s kojima se susreću. “Najnaj konferencija za roditelje” je ono što bismo suprug i ja voljeli da smo imali kad smo prvi put postali roditelji. Stoga smo odlučili omogućiti svim zainteresiranim roditeljima jedinstvenu priliku pripremiti se za što opuštenije, svjesnije i sigurnije roditeljstvo. To je moja misija, a mislim da je publika to prepoznala jer je odaziv bio nevjerojatan!.”, zaključila je Neda Zubović Mihaljević, organizatorica konferencije i vlasnica poznatog hrvatskog distributera dječje opreme Mikroedra.

Objava “Najnaj konferencija” oduševila roditelje i one koji će to tek postati pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Milena Kostić majka je petero djece (tri djevojčice i dva dječaka), supruga jednog Aleksandra s kojim je dijelila gimnazijske klupe, kćerka, sestra, apsolventica medicine i diplomirani inženjer u menadžmentu, savjetnica za dojenje i nošenje beba i djece, doula i osnivačica jednog od najpopularnijih blogova na našem području posvećenom roditeljstvu pod nazivom Mama iz magareće klupe. Njezin Instagram profil @mamaizmagareceklupe riznica je korisnih informacija, savjeta i iskustava na kojem ju prati 50.000 ljudi. 

Donosimo intervju koji je originalno objavljen povodom Svjetskog Tjedna Dojenja u kolovoškom izdanju Supermame Magazina na koji se besplatno možete prijaviti OVDJE.

Milena, kako je nastao blog Mama iz magareće klupe?

Blog “Mama iz magareće klupe” je nastao u jesen 2014., kada sam bila trostruka mama. Stalno me je fasciniralo što u tom trenutku prevladavaju prijevodi inozemnih blogova na mnoge teme o roditeljstvu, posebno vezano za rubriku DIY i željela sam da dam svoj pečat, osvrt i iskustvo o tome. Naziv se sam nametnuo jer i kad ih imaš više (djece) sa svakim je svaki put kao da učiš ponovo, kao da si u magarećoj klupi. Igrom slučaja, par mjeseci poslije jedan tekst “Sramota zvana ‘treće dijete’ ” je bio prekretnica da blog bude baš pravi roditeljski. Na njemu danas prevladaju osobni uvidi i iskustva iz mog sad 12 godina dugog roditeljskog staža, iako i dalje povremeno stavim i neke DIY ideje, pa i recepte.

Od apsolventice u medicini i inženjerke u menadžmentu do savjetnica za dojenje i nošenje beba i djece te doule – možeš li nam ukratko ispričati nešto o svom putovanju? Koliko je ulogu odigralo majčinstvo u svemu tome?

Mislim da je lako uočljivo kako je majčinstvo nešto što je u potpunosti oblikovalo moj poslovni pa i životni put. 2013. sam započela prve edukacije – za dojenje i dječja auto-sjedišta, i nekako su to bile teme koje sam jednostavno, živjela. Često pričam da kad sam bila mala željela sam biti nastavnica matematike, i da taj crv – da budem predavač, očigledno nije odustao u meni, samo se ispoljio na drugi način. Volim učiti. Volim znanje samo po sebi i nekako su se nove i nove edukacije počele redati. Edukacije vezane za nošenje beba i djece, kao i doulanje i masaža beba, su došle prirodno jer sam vremenom shvatila da mi je primarno područje djelovanja mama u postpartumu. Čini mi se da je taj period, koji je osjetljiv sam po sebi, često izostavljen u pripremi i same mame, ali i njenih bližnjih. Željela sam imati alate kako bih bila što primjerenija podrška.

Mama si petero djece- kako si zamisljala majčinstvo prije majčinstva? I koliko se razlikuje Milena tada s jednim djetetom i Milena danas s petero djece? Jesi li danas opušteniji i samopouzdaniji roditelj? Jesu li brige i strahovi isti?

Milena mama jednog djeteta i Milena mama petoro djece su nebo i zemlja. Slobodno to mogu reći. Čini mi se da sam u roditeljstvo ušla bez točne zamisli šta sve mogu / ne mogu, ali i s pogrešnim idejama kako majčinstvo izgleda, motivirana da mnoge stvari iz svog djetinjstva ne ponovim. Vjerovala sam da pokazivanje blagosti pokazuje slabosti koje djeca mogu da iskoristiti.

Nisam shvatila da ovo ide kao zajednički projekt u kojem sudjeluju dvije strane, ali sa istim ciljem. Nisam ni shvatila da ako dopustim djeci da me upoznaju sa svim manama i lošim odlukama, da to neće umanjiti njihov doživljaj mene niti će osjećanja nestati. Shvatila sam i da sam i ja i dalje tu, iako sam prošla sve one krize grižnje savjesti zašto uopće imam neke želje i potrebe kad su djeca tu. Shvatila sam i da i sama moram raditi na sebi ako želim da i njima budem bolja. Jesam li time postala opuštenija? Pa nisam sigurna da nije broj djece ipak presudan za taj segment.

Što se tiče samopouzdanja, naravno da ima pada i rasta. Ima dana kad mislim kako ovo rasturam, a ima dana kad mislim što mi je ovo trebalo u životu. Brige i strahovi su uvijek isti. Kako rastu možda više nisu usmjereni na fiziološke aspekte, ali i dalje brinemo da su dobro psihički, fizički, da budu samostalni, da istovremeno budu pošteđeni svih negativnih emocija (iako znaš da je to iracionalno) i da imamo zdrave odnose i nadalje.

Ovaj se tjedan obilježava Svjetski tjedan dojenja. Možeš li nam malo opisati koja je uloga savjetnica za dojenje i u kojem trenutku bi se majke trebale obratiti savjetnicama? Koliko je važno osim za porod, pripremiti se i za dojenje? I koliko društvo danas pridaje važnost pravilnoj pripremi za dojenje i edukaciji?

Tako je, prvi tjedan kolovoza se već više od 3 desetljeća obilježava Svjetski tjedan dojenja. On je simbol i prilika promoviranja dojenja, ali i osvrt na prethodnih 365 dana i analiza gdje su gorući problemi, zbog kojih nas prati toliko mala stopa dojenja. Savjetnice za dojenje, nebitno koje službene titule, su postulati koje je i Unicef prepoznao i uvrstio u 10. korak popisa 10 koraka za uspješno dojenje (a koji su uslovi baby friendly programa). Njihova uloga je informiranje, edukacija, savjetovanje i, na kraju, pružanje podrške same po sebi. Njihova uloga nije da osuđuju, nego da ohrabruju svaku mamu jer se svaka kap računa.

Priprema prije samog poroda je presudna a i, da se ne lažemo, bolje unaprijed shvatiti mehanizme djelovanja nego poslije vaditi kestenje iz vatre. Ipak, veliki broj budućih mama ih nije svjestan jer je i dalje vodeća rečenica za dojenje “dojenje je prirodno”.

Problem nastaje kad ne shvatimo da: 1. prirodno ne znači lako, i 2. da čim se umiješa ljudski faktor (a za početak tu je izostanak prirodnog porođaja, odvajanje mame i bebe pri rođenju, davanje formule bez indikacija,…) mi više nemamo ni “p” od prirodnog. Stoga, pripremajmo se tokom trudnoće i za ovaj period. Pridaje li društvo važnost? I da i ne.

Idu nove generacije žena koje nalaze dobre izvore znanja te one i brže usvajaju značaj ovoga. Ali često izostaje edukacija zdravstvenih radnika koji su druga karika ovog lanca i dok se na tome ne poradi sistematičnije, imat  samo velike glasne kampanje dvaput godišnje koje će u suštini iritirati mame koje nemaju uspješna iskustva s dojenjem, umjesto da pokrenu na pozitivno djelovanje.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Милена Костић (@mamaizmagareceklupe)

Koji su po tebi najveći problemi kad je dojenje u pitanju? Zašto puno žena odustaje od dojenja?

Na ovo pitanje se djelom oslanjam na prethodni odgovor. Iskustvo u radu s trudnicama i mamama godinama ukazuje da su glavni problemi – nedovoljna edukacija same mame i izostanak podrške kako bliske okoline, tako, na žalost, i sistema. Mame započinju sve ovo s preduvjerenjem da je to nešto što mora biti kad tad osuđeno na propast, da za uspjeh sam po sebi moraju grepsti te da početak mora biti neminovno izazovan. A ne mora ništa od toga, ako su dobro podržane.

Koliko je bitna podrška okoline u dojenju i jesi li se ikada ti osobno susrela sa osuđujućim komentarima?

Kako nije? Mama u postpartumu, sa svim tim hormonskih promjenama, osjećanjima, smanjenim samopouzdanjem, koja ne prepoznaje sebe, mora imati dobro “selo” da je podrži tokom tog perioda. Veliki broj stvari koje se oslikaju na dojenje su posljedica izostanka podrške okoline, i pri tome ne mislim samo na loše savjete koje dobivamo, nego i na podršku, fizičku i psihičku samoj mami.

Pričamo kako smo svi upoznati s tim da je dojenje važno, ali mame se najčešće tokom tog perioda suoče sa zastrašujućom situacijom – naše podrazumijevanje da je to važno najčešće se ne poklapa s doživljajem istog od strane njihove okoline.

Što se mog iskustva tiče, često pričam da je moja najteža bitka bila s mojom mamom. Ona je mene dojila nepuna 3 mjeseca, mog brata 3 tjedna. I tokom svih 5 iskustava, znala je svaki dan pitati ako bi čula da se beba buni ili kenjka “Jel to plače? Jel gladna? Jesi li ti sigurna da imaš dovoljno mlijeka?”. I razumijem, to nisu bila moja iskustva koja su bila problem, nego njena neriješena tuga ili osjećaj neuspjeha. Naravno, poslije nekih 9 mjeseci dojenja, svaki put se ploča mijenjala na “Dokle ti misliš dojiti? Pa jede čvrstu hranu. Puštaš da se mazi. On/a će tako do škole.”

Koji su najčešći problemi s kojima ti se majke javljaju?

Nemam dovoljno mlijeka. Ovo je rečenica koja se pojavljuje u skoro 80% svih razgovora koje imam. Kod nas je pomalo i u genetskom kodu da razmišljamo “samo da je dijete sito”, ali ovdje se pravi krucijalni previd da je dojenje mnogo više od toga. Srećom, danas je sve više (budućih) roditelja koji su usvojili principe privrženog roditeljstva, a dojenje onda lako nađe svoj glas. 

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Милена Костић (@mamaizmagareceklupe)

Koji je tebi osobno bio najizazovniji dio dojenja?

Moje najizazovnije iskustvo je bilo s drugim djetetom. Poslije vrlo traumatičnog poroda, sa simptomima postporođajne depresije, patronažnom koja mi je govorila da mi mlijeko nije dovoljno jako, a poslije prvog iskustva od nekih 15 mjeseci, bilo je teško plivati. Tako sam i spoznala da postoji vršnjačko savjetovalište u okviru Udruženja Roditelj Beograd i uz njih sam dobila adekvatne informacije. Moj jedini kamen oslonac je bio tada suprug koji je bio ona smirujuća kap zbog koje sam gurala dan po dan. Par mjeseci kasnije, UG Roditelj je raspisao obuku za vršnjačke savjetnice za dojenje i ja sam se prijavila sa željom da vratim dobiveno – i da ja budem taj netko tko će nekoj drugoj mami dati podršku kao što sam ju ja tada dobila tada. I eto me, volontiram tu već 9 godina.

Koje bi proizvode obavezno preporučila dojiljama?

Uh, teško je nešto posebno unaprijed posavjetovati. Jer iako smo bombardirani mnoštvom proizvoda za dojenje, to su specifični alati koji nam ne trebaju sami po sebi već samo u određenim situacijama. Proizvodi za dojenje su bebe i mama. Ako bih nešto posavjetovala to je da se mama zbrine – da joj omogućimo dovoljno odmora, da joj skuhamo kvalitetno i nutritivno bogato jelo, da zabavimo starije dijete, obavimo nabavku, pravimo društvo kad i ako ima potrebu za tim. Možda da joj angažiramo posjetu postpartum doule ili savjetnice za dojenje. Kvalitetan grudnjak. Opremimo udoban kutak gdje doji. A sve drugo ukoliko bude bilo potrebe, netko stručan će već savjetovati.

Iako smo bombardirani mnoštvom proizvoda za dojenje, to su specifični alati koji nam ne trebaju sami po sebi već samo u određenim situacijama. Proizvodi za dojenje su bebe i mama.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Милена Костић (@mamaizmagareceklupe)

Možeš li podijeliti par najvažnijih savjeta za sve majke koje kreću s dojenjem?

Izdvojite malo vremena i educirajte se na vrijeme. Prije poroda. Nađite adekvatne izvore informacija, zasnovane na dokazima. Uključite kritičko promišljanje na svaki savjet. I, na kraju, vjerujte svom instinktu – ovo je vaša režija, ovo je vaš film.

Jesi li se oduvijek zamišljala kao majka petero djece i ono što sigurno najviše zanima naše čitateljice – kako sve uspijevaš? Imaš li podršku bližnjih?

Kad sam bila mala pričala sam da ću ih imati petoro. Naime, moj tata je treće od petoro djece, a i njegova najstarija sestra ih ima pet. I to me je fasciniralo. Ipak, imala sam spremna dva imena jer sam brzo usvojila da je društveno prihvatljivo imati dvoje. Kad smo muž i ja počeli vezu odmah smo negdje zaključili da bi bilo divno da ih imamo troje. Naravno, shvativši da su to želje, da se već približavam tridesetoj, da ne može čovjek biti sto posto siguran da će uopće ostvariti trudnoću, a kamoli tri…

Ali smo imali sreće da ih jesmo ostvarili manje više kako smo željeli (svugdje je 2 godine razlike). Poslije trećeg poroda i nje koja je bila jedno mazno i nezahtjevno dijete, bilo je lako donijeti odluku da probamo i četvrti put. A za peto se šalimo da smo imali jedno mjesto u autu kojeg smo željeli popuniti. Kako uspijevam? Što? Ima ta fama gdje ljudi nekako misle da se sve stiže i lako je imati takav osjećaj jer nas danas mediji i društvene mreže lako uvjere u to. Ali nije tako. Ima dana kad napravim sve s popisa. Ima dana kad ne znam gdje udaram. Kao i kod svakog.

Je li potrebno biti bolje organiziran? Da, ali treba shvatiti da to dođe prirodno, jednostavno, to je svakodnevica koja te nauči da planiraš 3 koraka unaprijed.

Vjerojatno imam neke cake koje nesvjesno koristim, ali da me sad pitate ne znam što bih izdvojila osim da sve zapisujem. A što se tiče podrške, iako ja ne volim tako to nazvati, moj koncept braka, partnerstva je da sve ide timski. I imala sam sreće da imam takvog partnera uz sebe. Dijelimo sve obaveze oko kuće i djece, a također lako primijetimo kad netko od nas treba dodatno vrijeme za sebe te onaj drugi to omogući. Vanjsku pomoć u vidu čuvanja nemamo (imali smo kad su stariji bili mali, ali i malo covid, malo bake i djede već imaju godina) niti nekog koga angažiramo za neka spremanja.

Za kraj – što je za tebe majčinstvo?

Nedavno sam kod jedne divne žene na Instagramu pročitala jednu divnu misao. Kaže, mame su većini nosači aviona za svoju djecu. Tu smo da ih prihvatimo kad imaju potrebe da odmore, obnove zalihe, napune baterije, ali smo tu i da ih potaknemo na let.

11 zabluda o dojenju – SUPERMAME

Objava Milena Kostić: priprema za dojenje jedna je od najbitnijih stavki uspješnog dojenja pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dojenje – savjeti stručnjaka i iskustva mama u novom broju Magazina Supermame.

Prije nešto više od sedam godina, netom prije nego što smo postale majke po prvi put, mislile smo da o dojenju znamo sve. Mislile smo da je to nešto što dolazi sasvim prirodno i da je upravo taj dio majčinstva jedan od lakših. Nitko nam nije rekao da se za dojenje moramo pripremati. Da o dojenju moramo učiti. I jedna i druga prošle smo težak put, no uz puno muke, suza, pokojih izgubljenih živaca i podrške bližnjih i stručnih osoba – uspjele smo.

Voljele bi da su nam rekle što nas čeka. Voljele bi da nismo bile usamljene na našem putovanju. Voljele bi da smo tada imale informacije koje su majkama dostupne sada. Voljele bi da se tada pričalo o dojenju kao što se i danas priča.

Ipak, i dalje majke odustaju od dojenja zbog nedostatka edukacija, informacija, zbog neznanja, zbog osuđivanja i nerazumijevanja okoline.

Zato smo povodom Svjetskog tjedna dojenja koji se obilježava od 1. do 7. kolovoza, ovaj broj Magazina odlučile posvetiti temi dojenja. Nadamo se da ćete u njemu pronaći korisne informacije i savjete te prije svega podršku.

Zahvaljujemo se našem dugogodišnjem partneru i sponzoru ovog broja Philips Aventu koji nas potiče na razgovor o ovako važnim temama.

Zavirite u sadržaj, a Magazin preuzmite na OVOM LINKU.

Objava za uspješno dojenje potrebna je podrška mami! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Upitale smo stručnjake koji su najčešći izazovi s kojima se susreću dojilje i kako se nositi s njima.

Iako se stalno naglašava važnost pripreme za sve ono što dolazi nakon poroda, uključujući i dojenje, postpartum je i dalje period pun izazova, sumnji, nesigurnosti i problema. U moru informacija nije se lako snaći, zato smo odlučile porazgovarati sa stručnjacima kako bi vam barem tako olakšale i pružile smjernice za ovaj tako bitan period u životu mame i bebe.

Dr. med., specijalistica pedijatrije i subspecijalistica pedijatrijske pulmologije Ivana Vučemilović Šimunović, dr. med. specijalizantica ginekologije i opstetricije te postpartum savjetnica Petra Kojan i mag. psych. Maja Žutić s vama dijele svoje najbolje savjete i provjerene informacije.

Dr. med. i specijalist pedijatrije Ivana Vučemilović Šimunović o prednostima dojenja za majku i dijete

Dr. Med. Ivana Vučemilović Šimunović, specijalistica pedijatrije i subspecijalistica pedijatrijske pulmolgije, otkrila nam je koje su prednosti dojenja za dijete i majku, koliko majčino mlijeko štiti od bolesti i raznih alergija te koji su najčešći izazovi s kojima se majke susreću prilikom dojenja. „Dojenje je izuzetan psihofizički doživljaj s pozitivnim učinkom na psihičku stabilnost i majke i djeteta. To je prirodan način prehrane, a majčino mlijeko ima najpovoljniji sastav nutrijenata, potrebnih za rast i razvoj. Majčino mlijeko ima jedinstven sastav i potpuno je prilagođeno djetetovim potrebama, dostupno u svakom trenutku, idealne je temperature, gotovo sterilno i besplatno. Potrebno je naglasiti i praktični i ekonomski aspekt dojenja. Dojenje osigurava novorođenčetu i dojenčetu optimalnu hranu, ima stimulativan učinak na razvoj imunološkog sustava, štiti od infekcija, pomaže sazrijevanju gastrointestinalnih funkcija, prevenira razvoj alergije, pruža osjećaj zaštićenosti, brige, ljubavi i kontinuiranu socijalnu stimulaciju.

Poznat je i pozitivan učinak dojenja na zdravlje majke – potiče otpuštanje hormona oksitocina koji, osim refleksa stvaranja mlijeka, potpomaže povratak maternice u stanje prije začeća.

Majke koje doje izložene su manjem riziku od obolijevanja karcinoma dojke i nekih oblika karcinom jajnika.

Dojenjem se smanjuje rizik od razvoja dijabetesa kod žena. Dojilje imaju visoku razinu HDL kolesterola, smanjujući tako rizik od bolesti srca i krvožilnog sustava.

Novorođenče na početku traži dojku često, zbog gladi, žeđi ili utjehe, te se na taj način „dijete brine za majku“. To je period u kojem se tijelo majke oporavlja od poroda, majka prolazi period babinja i dok doji dijete, majka se odmara! Dojenje je jednostavan i prekrasan način da se majka i dijete međusobno zbliže i upoznaju. Prilikom dojenja otpušta se prolaktin, hormon koji uzrokuje opuštanje. Svakodnevno promatrajući dijete koje raste zahvaljujući mlijeku, majka stvara osjećaj ponosa i jača samopouzdanje.“

Poznata je i uloga majčinog mlijeka u zaštiti od različitih bolesti i alergija. „Majčino mlijeko, a posebno kolostrum koji se stvara u prvim danima dojenja bogato je imunoglobulinima, i protutijelima protiv raznih virusnih i bakterijskih uzročnika koja dijete štite od infekcije. Majčino mlijeko u svom sastavu sadržava brojne obrambene faktore koji imaju snažne imunosne osobine. Dokazano je da su proteini kravljeg mlijeka najčešće odgovorni za alergiju kod djece, tako da dojenje smanjuje učestalost atopijskog dermatitisa u djece i prevenira razvoj alergija.“, objašnjava dr. med. Vučemilović Šimunović.

prvi dani igraju veliku ulogu u uspostavi dojenja

Jedna od glavnih preokupacija budućih majki je – hoće li imati dovoljno mlijeka za svoju bebu? Kad je stvaranje mlijeka u pitanju dr. med Vučemilović Šimunović naglašava da je to složen proces u koji su uključeni hormoni te nam otkriva na što se majke moraju fokusirati prva dva tjedna. „Proces stvaranja mlijeka započinje već 12 tjedana prije terminskog poroda. Nakon poroda rastu razine hormona prolaktina koji potiče sintezu mlijeka i njegovo otpuštanje u alveole mliječne žlijezde, a sisanje izaziva i povećanu sintezu i izlučivanje oksitocina kojem je glavni zadatak refleks otpuštanja mlijeka. Hladnoća, napor, strah i bol mogu blokirati izlučivanje oksitocina i dovesti do nedovoljnog otpuštanja mlijeka i neuspjeha dojenja.”

“Faktori koji potiču refleks otpuštanja mlijeka su sisanje djeteta, podraživanje bradavica, dječji plač, pogled na dijete, samopouzdanje te psihička stabilnost. Sekrecija mlijeka u prvima danima obično je oko 50ml kolostruma na dan. Od 4. do 15. dana proizvodnja mlijeka se povećava na 100 do 500ml na dan, a nakon dva tjedna dojenja dojke proizvode 800 do 1000ml mlijeka. Stoga je velika pogreška uvođenje dohrane prije uspostavljanja pune galaktopoeze. U prva dva tjedna treba poduzimati sve mjere koje će povećati sintezu i izlučivanje mlijeka, a to je što češće dojenje. Kad je vaginalni porod u pitanju dijete se stavlja odmah na kožu majke i proces dojenja započinje već pola sata nakon poroda čime se pozitivno utječe na cijeli mehanizam stvaranja hormona i otpuštanja mlijeka. Kod poroda carskim rezom taj kontakt je odgođen i tek nakon oporavka majke dijete se potiče na sisanje, tako da proces galaktopoeze tj. proces održavanja sinteze, sekrecije i otpuštanja mlijeka iz dojke može započeti nešto kasnije.”

Prvi podoj i dojenje prvog dana bitan su faktor u uspostavi dojenja. Važno je osigurati stalni kontakt majke i djeteta kao i dojenje za zahtjev.

strah – glavni razlog zbog kojeg majke odustaju od dojenja

Strah je najveći neprijatelj dojenju – otkriva nam dr. med. Vučemilović Šimunović. „Nakon rodilišta, a za naglasiti je da sva rodilišta u Republici Hrvatskoj imaju status Rodilišta prijatelj djece, u kojima se provode mjere za zaštitu, poticanje o održavanje dojenja, dijete obilazi patronažna sestra koja daje podršku i savjete majkama, prvi pregled pedijatra nakon izlaska iz rodilišta je s napunjenih mjesec dana života. U tom periodu strah je najveći naprijatelj. Dovoljna je i mala sumnja da poljulja samopouzdanje mame koja doji. Strah da dijete ne dobiva dovoljno na težini, da nemaju dovoljno mlijeka i da je mlijeko preslabo, dijete je nemirno na dojci i odbija dojku nadvladaju svu dobrobit dojenja i majke sve više odustaju od dojenja. Podatak da u prva tri mjeseca majke doje šest sati dnevno može djelovati obeshrabrujuće i majkama je potrebna pomoć i podrška u tom periodu.“

Upitale smo dr.med. Vučemilović Šimunović je li djetetu zaista dovoljno majčino mlijeko prvih 6 mjeseci i je li uopće potrebno upuštati se u dohranu prije toga. „Po preporuci Svjetske zdravstvene organizacije sva djeca trebala bi dobivati isključivo majčino mlijeko barem u prvih 6 mjeseci života, osim izuzetaka zbog medicinski uvjetovanih razloga. Dijete bi minimalno trebalo dojiti šest mjeseci, a odnos majka – dijete koji pruža dojenje osigurava djetetu toplinu, zaštitu, odgoj i socijalnu stimulaciju. S dojenjem treba nastaviti i u drugoj polovici prve godine, uz postepeno dodavanje druge hrane. Zatim se dojenje može nastaviti sve dok majka i dijete to žele. Točno vrijeme početka dohrane unutar navedenog razdoblja nije presudno za zdravlje djeteta.“

Postpartum savjetnica dr. med. Petra Kojan o važnosti postpartuma i mitovima koji se vežu uz dojenje

Dr. med. Petra Kojan, specijalizantica ginekologije i opstetricije te ujedno i postpartum savjetnica otkrila nam je što točno obuhvaća njezin posao te koji su najčešći mitovi i zablude o dojenju s kojima se susreću majke. „Postpartum savjetnica/doula je nešto novo na našim područjima. Radi se o educiranoj osobi koja budućoj majci pomaže izraditi detaljan plan za postpartum. U dogovoru i prema potrebama majke kao i ponudi određene postpartum savjetnice, ona daje svoja znanja i pomoć pri fizičkom i psihičkom oporavku, pomaže pri uspostavi dobrog povezivanja majke i bebe, uspostavi pravilnog dojenja, njezi bebe. Također je pomoć u sitnim kućnim poslovima, sa starijom djecom, a postoje i postpartum doule koje su se specijalizirale za brigu o prehrani majke. Ponekad ženama treba netko tko će ih samo saslušati i bez imalo osuđivanja biti tu.“

Da je dojenje prepuno mitova potvrdila nam je i sama Petra, te navela one najčešće: „Mnoge žene nemaju dovoljno mlijeka/ dovoljno kvalitetno mlijeko“, „žene s malim grudima imaju manje mlijeka“, „mlijeko nestalo preko noći od stresa“, „potrebno je pustiti dojku da se napuni“, „dijete treba imati raspored dojenja“, „ako dijete plače sigurno je gladno tj. majčino mlijeko mu nije dovoljno“, „majka koja doji mora biti na posebnoj prehrani“, „ako majka ima temperaturu ne smije dojiti“, „djetetu je uz majčino mlijeko potrebno dodati vodu i/ili čaj“, itd.”

„Majčino mlijeko može biti slabo“ mit je s kojim se majke možda najčešće susreću.

„Majčino mlijeko NE može biti “slabo”, ono je živa tvar koja je savršeno prilagođena baš njezinoj bebi i mijenja se zavisno o potrebama djeteta, zato niti jedan industrijski proizvod nikad neće moći u potpunosti oponašati majčino mlijeko. Ispitivanja su pokazala da se sastav mlijeka ne mijenja puno zavisno o prehrani dojilje, ali dugotrajno loša prehrana može imati utjecaj na majčino zdravlje. Sve nutritivne sastojke i energiju dijete crpi iz majčinog mlijeka stoga ih majka mora nadoknaditi iz vlastite prehrane.“, objašnjava Petra te nadodaje, „Nažalost, majke su zbog gore navedenih mitova u ogromnom strahu da nemaju dovoljno mlijeka i kako im zbog toga beba plače. Beba plače i doji ne samo kad je gladna, to je ujedno njezina emotivna utjeha i način smirivanja. Neki od znakova pravilnog hranjenja su: kad dijete krene sisati obraščići bi trebali biti puni, a ne uvučeni, trebali bi osjetiti ritmično sisanje i primijetiti da dijete guta, dijete se smiruje na dojci. Također, broj mokrih pelena je vrlo dobar pokazatelj, kao i napredovanje u težini.“

izdajanje je vještina koja se uči

“Otpust mlijeka je koliko fizički toliko i psihički. Naime, oksitocin – “kralj” otpuštanja mlijeka, igra veliku ulogu i on se normalno luči pri dojenju jer smo u kontaktu sa svojim djetetom. Kod izdajanja je drugačija priča i nekim ženama treba duže vrijeme da se na to prilagode. U slučaju da se majka isključivo izdaja potrebno je da zna kako će se količina mlijeka postupno povećavati – potrebno je strpljenje. Osim što češćih izdajanja majka može sebi pomoći boravkom blizu bebe, a ukoliko to nije moguće gledanjem slika bebe, ugodnom atmosferom, toplim tušem/oblozima prije izdajanja.“, objašnjava Petra.

namirnice koje potiču proizvodnju mlijeka – mit ili istina?

Zanimalo nas je koliko određene namirnice ili napitci (poput čaja za dojilje) mogu utjecati na laktaciju. „Dojenje funkcionira isključivo po principu ponude i potražnje – sve ostalo su priče. Prehrana pa ni tekućina, osim ako majka nije baš jako slabo hidrirana, ne igra ulogu u količini mlijeka tako da su sve to naši slatki gušti i naravno, pravilnom i zdravom prehranom osiguravamo vlastito dobro zdravlje, ali jedino što trebamo imati na umu kad je količina mlijeka u pitanju je da što više dijete stavljamo na dojku to će naše tijelo proizvoditi više mlijeka.“, naglašava Petra.

pravilan hvat – osnova uspješnog dojenja

„Ako dijete ima pravilan hvat dojenje neće biti bolno, smanjujemo mogućnost nastanka ragada, mastitisa, dijete dobiva dovoljnu količinu mlijeka, mirnije je i napreduje što odmah i majku čini mirnijom i opuštenijom.”, objašnjava Petra i dodaje, “Dojenje nekome dolazi prirodno i nema probleme, ali dojenje je i vještina koja se uči. Samo 1% žena zbog nekog razloga ne može dojiti. Sve ostale, nažalost odustaju zbog nedovoljne informiranosti i/ili podrške.“

Mag. psych. Maja Žutić iz Centra za reproduktivno mentalno zdravlje otkrila nam je kako se pripremiti na sve ono što slijedi nakon poroda te kako smanjiti stres koji itekako može imati negativan učinak na dojenje

„Budući roditelji obično se mnogo pripremaju za trudnoću i za sami proces porođaja, a potom se pronađu s malom bebom u naručju i osjete se preplavljeno, nesigurno i zabrinuto. Treba imati na umu da se rađanjem bebe ujedno „rađaju“ i majka i otac! Uz to što se poprima jedna nova uloga, razdoblje ranog roditeljstva prilično je izazovno razdoblje jer se žena oporavlja od porođaja, uspostavlja se ritam hranjenja i spavanja, razvija odnos s bebom i povećava odgovornost, što sve često prati umor i iscrpljenost radi isprekidanog obrasca spavanja tijekom noći.”, objašnjava Maja.

“Važno je da se majke zajedno s partnerom pripremaju za ono što slijedi kada se obitelj proširi. Potrebno je osigurati neposrednu pomoć i potporu bližnjih, osobito u razdoblju kada se žena oporavlja od porođaja. Tada je osobito važna praktična pomoć u vidu skuhanog obroka, obavljanja kupovine, skrbi o novorođenčetu, pomoći u kućanstvu. S druge strane, u tom osjetljivom razdoblju, vrlo je važno dobiti i emocionalnu podršku bližnjih, odnosno toplu, neosuđujuću riječ te uho za slušanje, razumijevanje i normalizaciju osjećaja. Potaknula bih majke i očeve da unaprijed razmisle koje su to bližnje osobe (obitelj, prijatelji, susjedi, kolege) na koje se mogu osloniti za pomoć!”, govori nam Maja te nastavlja, “Potrebno je pripremiti (i povezati) se s partnerom, razgovorom o potencijalnim izazovima na koje će naići, o promjenama koje slijede, reorganizaciji prioriteta te postići dogovor kako će se zajedno nositi kroz tu prvu turbulentnu godinu roditeljstva. Što smo bolje pripremljeni i informirani, više kontrole imamo nad situacijom i lakše njome vladamo. Primjerice, budući da je manjak sna jedan od najvećih izazova ranog roditeljstva, važno je isplanirati kako će se majka odmarati te se pritom osloniti na pomoć bližnjih. Također, potrebno je paziti da su razna zaduženja (koliko je moguće) pravilno raspodijeljena kako bi se oba roditelja osjećala uključeno, a ne preplavljeno ili podcijenjeno.”

I konačno, važno je sniziti očekivanja – savršen roditelj ne postoji niti mu treba težiti!

stres negativno utječe na zdravlje žene, a time i na dojenje

Iako mlijeko ne može nestati preko noći, ipak je stres taj koji igra veliku ulogu na putu prema uspješnom dojenju. „Stalna briga za novorođenče, neprospavane noći te razne brige oko zdravlja, financija, kućanstva i ostalog, mogu poljuljati i najiskusniju majku! No, dugotrajni visoki stres, kao i hormoni koji se tada luče, mogu imati neželjen učinak na majku i njezinu dobrobit, a tako i na dojenje. Primjerice, majke pod stresom mogu manje inicirati dojenje ili ga pak ranije prekidati, odnosno kraće dojiti. U tom slučaju, važno je pravovremeno prepoznati da se osjećamo preplavljeno i pod stresom, obratiti se partneru i bližnjima za pomoć te raditi na smanjenju stresa.”

“Pomoći može da se uključimo u neku fizičku aktivnost, po mogućnosti u prirodi (npr. šetanje), vježbamo duboko disanje i opuštanje, podružimo se s prijateljima, otvoreno komuniciramo s bližnjima svoje potrebe i brige, odmorimo se i radimo nešto u čemu uživamo makar 15 minuta u danu. Važno je i da žena ne zanemaruje svoje vlastite potrebe i osluškuje svoje tijelo. Također, budući da su majke često najstroži kritičari prema sebi, bitno je učiti se biti blaža i nježnija prema sebi. Za pomoć se žena može obratiti i stručnjacima npr. savjetovalištima za dojenje radi dodatne potpore i informacija o dojenju ili stručnjaku mentalnog zdravlja s kojim može naučiti razne strategije suočavanja sa stresom, kao i tehnike za opuštanje čime će se lakše nositi sa svakodnevnim stresom i poboljšati kvalitetu života.“, predlaže Maja.

kako se riješiti grižnje savjesti?

Mnoge majke misle da je dojenje nešto što dolazi sasvim prirodno, no velika većina na početku naleti na brojne izazove. Neki od njih dovedu i do odluke o prestanku dojenja s čime se javi, naravno, ona poznata grižnja savjesti i osjećaj da nismo dovoljno dobre majke. „Mnoge majke osjećaju izuzetnu krivnju, grižnju savjesti ili neuspjeh ako imaju poteškoća s dojenjem, odluče prekinuti dojenje ili ne dojiti uopće. Mnoge se najviše brinu da će se tada teže povezati sa svojom bebom, međutim, jedno je istraživanje na uzorku hrvatskih trudnica pokazalo da se zapravo majke koje doje i ne doje, ne razlikuju u kvaliteti povezivanja sa svojom bebom. Prema tome, važno je podsjetiti se da se majka povezuje sa svojom bebom na brojne načine, kroz maženje, igranje, pjevušenje, šetnje, kupanje, presvlačenje i milijun drugih aktivnosti koje provodi s bebom, a način hranjenja djeteta nipošto ne određuje ni kvalitetu odnosa s bebom niti kvalitetu majčinstva općenito!”

Majčinstvo je puno više od samog hranjenja djeteta, a sve što beba zaista treba jest roditeljska ljubav, briga i podrška.

Također, s obzirom na to da je kvalitetna podrška snažan zaštitan čimbenik mentalnog zdravlja, bližnji ljudi, stručnjaci i grupe podrške žena koje su se suočile sa sličnim problemima mogu pomoći da se prebrode neugodni osjećaji i smanji pritisak koji majke osjećaju.“, objašnjava Maja.

postporođajna depresija ili poslijeporođajna tuga?

Postporođajna depresija problem je s kojim se bori sve više novopečenih majki. Kako prepoznati radi li se samo o nekom prolaznom stanju ili većem problemu i kako ju riješiti otkriva nam Maja.

„Poslijeporođajna depresija, odnosno u struci poznata kao peripartalna depresija, jest depresivna epizoda koja se može javiti u trudnoći i do godine dana nakon porođaja. Najnovija istraživanja pokazuju da depresiju u trudnoći ili poslije porođaja doživljava otprilike 12-18% žena. Glavni simptomi su depresivno raspoloženje i gubitak interesa za stvari koju su majku prije zanimale, pretjerana krivnja, osjećaji srama i bezvrijednosti, promjene u apetitu ili spavanju te poteškoće s koncentracijom koji moraju trajati najmanje 2 tjedna i majci otežavaju svakodnevno funkcioniranje. Također, peripartalnu depresiju potrebno je razlikovati od poslijeporođajne tuge (eng. baby blues). Poslijeporođajna tuga je najblaže poslijeporođajno stanje koje se javlja rano nakon porođaja (otprilike u prva 2 tjedna), pogađa znatno više žena (čak 60%), kratko traje, slabijeg je intenziteta, a simptomi su blaži u odnosu na depresiju (npr. plačljivost, promjene raspoloženja, umor, slab apetit). Također, poslijeporođajna tuga obično prolazi sama od sebe bez potrebe za stručnom pomoći, dok je za depresiju potrebno potražiti pomoć.“

mentalno zdravlje majki još je uvijek tabu tema

Traženje pomoći još je uvijek u našem društvu „sramota“, a o mentalnom zdravlju majki još se uvijek nedovoljno priča. „Prisutan je velik nedostatak društvene svijesti o mentalnom zdravlju majki i o tome se premalo govori, što ocrtava pogrešnu (i nerealnu) sliku toga da nije uobičajeno doživjeti probleme mentalnog zdravlja u trudnoći ili poslije porođaja. No, činjenica jest da čak 1 od 5 trudnica i majki doživljava takve poteškoće, o čemu treba govoriti i educirati javnost. Prilično je zabrinjavajuće što veći dio trudnica i majki ne traži stručnu pomoć, radi čega su ti problemi vrlo slabo dijagnosticirani, a time i neliječeni. Drugim riječima, ako mi kao društvo šutimo o tome, nažalost, u velikoj većini slučajeva, šutjet će i majke. Dakle, razlog zašto majke šute o svojim problemima, uvelike počiva na društvenoj stigmi koja okružuje mentalne poremećaje općenito, a osobito one u trudnoći i majčinstvu.

Velik je društveni pritisak da se bude „savršena“ mama. Radi toga, mnoge žene osjećaju sram i strah da će ih okolina osuđivati ili otpisati kao lošu majku te brinu hoće li ih odvojiti od djece.

Također, majke su premalo informirane o perinatalnim psihičkim poremećajima, mnoge misle da su same i jedine u svojoj patnji, da pomoć nije dostupna, a često i umanjuju svoje teškoće ili ih pripisuju nekom prolaznom stanju/umoru.

Naglasila bih da je izuzetno važno osvijestiti da je mentalno zdravlje majki važno i poduzeti potrebne korake da pomoć i podrška bude svima dostupna. Možemo započeti s time da se svatko od nas educira o tome što (buduće) majke i očevi prolaze, koji se psihički problemi mogu javiti te kako im možemo pomoći da im to promjenjivo razdoblje trudnoće i roditeljstva bude jedno što ljepše i pozitivnije životno iskustvo.“

Sva tri intervjua možete pročitati u cijelosti u lipanjskom broju Magazina Supermame koji izlazi krajem mjeseca (besplatna prijava OVDJE).

Hvala našem sponzoru Philips Aventu koji omogućuje da pričamo o ovako važnim temama i koji je podrška majkama od prvog dana.

Fotografije: Emilija Lasić Črepić

Objava ovo su najbolji savjeti za uspješno dojenje! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dok ovo pišem suprug uspavljuje dijete noseći ga već više od pola sata, a ja želim zarobiti tintom ovu navalu misli, ovu navalu osjećaja jer prolazi drugi dan, punih 48 sati po prestanku dojenja.

Mladi gospodin od 20 mjeseci to podnosi izvrsno. Bolje nego ja, očekivano. Koliko god mi je laknulo jer njemu, izgleda, ne predstavlja veliki stres, iskreno sam se nadala da će prestati sisati sam od sebe pošto, navodno, takva dječica postoje.

To famozno dojenje, toliko jednostavno, a istovremeno zahtjevno i teško.

Osobno sam smatrala da nema tu što biti komplicirano kad je naprosto prirodno, a i sve su žene u mojoj okolini dojile svoju djecu. Naposlijetku, u svom sam obrazovanju detaljno učila o laktaciji, o položajima u dojenju, višestrukim blagodatima koje ono ima za majku i za dijete pa je tako i moja trudnoća protekla razmišljajući kako ću svoje dijete dojiti i samo dojiti. Kao da je mliječna formula nešto što ono ne smije okusiti. Naravno, da je ne bih ispala loša majka…

Iako mi moja profesija nalaže da budem pobornik dojenja, što i jesam, mogu sa sigurnošću reći da sam sada, hipotetski, na početku svojeg majčinstva, učinila bih suprotno. Od rodilišta koje nosi naziv “prijatelj djece” (inicijativa koja uključuje provođenje deset koraka za uspješno dojenje) u tom prvom zlatnom satu nakon poroda nisam dobila gotovo nikakvu pomoć pri dojenju, a niti pri otpustu iz bolnice.

Toliko sam bila zaluđena dojenjem da sam, nešto manje od mjesec dana, plakala pri svakom podoju, da mi je postpartum ostao u tako, usudim se reći, ružnom sjećanju i sramim se toga.

Žao mi je mog supruga koji je danonoćno bdio nad nama, htio bezbroj puta otići kupiti adaptirano mlijeko, ali ja nisam dala. Ja, novopečena majka s osjećajem odgovornosti za sav svijet koji je to biće, a do maloprije nisam bila u stanju biti odgovorna za sebe i svoj život. Nakon tih čarobnih 30-ak dana, Vid je izrastao u pravog sisavca i kad smo se riješili ragada, krenuli su zastoji mlijeka i mastitis i ponovno mi otežali majčinstvo.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Vuna i Drvo (@vuna_i_drvo)

Moj je toddler u ovih dva dana spomenuo dojenje nekoliko puta, a ja umjesto da budem sretna jer on više ne ovisi u potpunosti i jedino o meni, osjećam neku čudno, glupu sjetu, kao da gubim nešto, a zapravo ću samo povratiti svoj imunitet, možda malo više sna i koji kilogram. Kraj jedne ere za našu obitelj.

Trebalo mi je puno hrabrosti da ovu svoju pričicu odlučim podijeliti sa svijetom i zaista ne očekujem ovacije, ali mi je želja da barem jedna žena, buduća majka, kad ovo pročita uvidi kako ne postoji nešto dobro ili loše po pitanju prehrane novorođenčeta. Samo opcija A i B, ili kombinirana. I kako god odlučila i napravila dobro je i savršeno za njeno dijete jer ono što je djetetu najvažnije je majka. Njezina prisutnost, njezina koža, miris i glas i da je ona dobro.

prestanak dojenja – moje iskustvo s trećim djetetom (Slavica De Jong)

Objava ovo nije još jedna priča o dojenju pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dosta vremena je prošlo od mog babinja i od perioda kada su nam dolazili najbliži i najmiliji ljudi vidjeti našu bebu. Ali nekako i sada, 4 i pol mjeseca poslije poroda želim izraziti koliko je bitno biti obazriv i nježan prema ženi koja rađa novi život. U početku me bilo jako strah tog sada već pomalo zaboravljenog virusa i kako ćemo se nas dvije nositi s njim ako nas netko zarazi. Ali zaista, svi su bili razumni i shvaćali moj strah, te sam ih na kraju i nagovarala da nam dođu jer mi je dosta bilo izolacije i samoće. Od svih su me najviše kao i u prvom babinju ‘tetošile’ moja mama i svekrva, a pod tim najviše mislim na skuhano svakodnevno toplo jelo – mislim da je to br. 1 koji će svaka rodilja reći da bi htjela imati dok se ne vrati neka stara rutina s pripremom jela. Druga stvar koja mene oduvijek oduševljava su ti neki mali znakovi pažnje kao što je npr. poruka s pitanjem: Kako ste? ili cvijeće koje najviše volim, ili čaj za dojilje, a pogotovo pivo (za sve koji to još ne znaju pivo potiče laktaciju, a moj favorit je uvijek radler).

Posebno dragi su mi oni ljudi koji dođu kod nas s djecom i toliko se u razgovoru opustimo da se u nekom trenutku pitamo: „A gdje su djeca?“. Ti ljudi koji imaju podjednako malu djecu kao mi, oni najbolje znaju što mogu očekivati kad dođu kod obitelji s tek rođenom bebom i 5-godišnjakinjom. Oni razumiju da je 1h-2h maksimum koji mama i nova beba mogu podnijeti u fokusiranosti i ‘imanja’ gostiju. A oni koji pri izlasku ponesu smeće do kontejnera (jer vreća sa smećem je uvijek puna, barem prljavih pelena) su definitivno gosti za poželjeti. Što pripremiti gostima, da li išta pripremiti, hoće si gosti moći sami skuhati kavu, hoće li doći najavljeni i u terminu koji odgovara onima kod kojih dolaze, i još mnoge takve situacije smo prošli i s prvom, i sada s drugom kćeri, i znali smo što od koga otprilike možemo očekivati.

Jedino što mogu reći da je lakše kada postaviš granice i ne grizeš se zbog njih.

Ja sam nekako u ovoj zadnjoj trudnoći odlučila postavljati granice tamo gdje mogu, pronaći način da kažem što mislim, a da pritom ne uvrijedim nekog i zašutjeti tamo gdje bilo kakva riječ nema smisla. Još uvijek radim na ovome: ne gristi se nakon što postaviš granice! To je proces koji ću nadam se s vremenom usvojiti i znati primijeniti u svom životu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zrinka Lucić (@luciczrinka)

Ono što mogu reći o postavljanju granica je da one mijenjaju život na bolje i čine ga jednostavnijim i boljim. Moja životna filozofija je postala ta da živim u ovom trenutku i samo njega imam – kako ću ga iskoristiti i koliko ću živjeti u ovom, sadašnjem trenutku ovisi isključivo o meni. Ja sam ta koja biram u kojem društvu i koliko ću vremena provoditi s kim i ako se okružim ljudima koji odašilju pozitivnu vibru i ‘izvlače’ iz mene samo ono najbolje, onda i mogu biti najbolja verzija sebe u sadašnjem trenutku. Prema ovim mojim filozofijama koje pokušavam prakticirati u zadnje vrijeme dosta su me usmjerile knjige koje čitam i neki događaji koji su me ‘uzdrmali’ do te mjere da sam se zapitala što, s kime i kako to činim, te ima li to sve skupa za mene nekog smisla.

Ono što za mene posebno ima smisla u današnje vrijeme je razumijevanje drugih i poštivanje njihovih osjećaja. A ono što za mene nema smisla je upiranje prstom jedna u drugu i nepodržavanje svoje supatnice.

Jedna takva tema o kojoj nažalost u zadnje vrijeme slušam komentare, i to uglavnom negativne je dojenje u javnosti. Osobno mi je problem što bi se u narodu reklo’ izbaciti cicu i dati djetetu njegovo jelo bez da se prekrivam, da osjećam stid i osjećaj da su svi pogledi na mene usmjereni. Ali toliko smatram to famozno dojenje u javnosti prirodnim činom i ni na koji način ne smatram da bi žena koja doji svoje dijete trebala prekrivati se i ne dati svome djetetu cicu u javnosti.

Prošli vikend se dogodila jedna situacija koja me potaknula na razmišljanje o tome koliko je bitno poštivati tuđe granice i društveno odobravati jedan takav čin kao što je dojenje u javnosti! Pitam se zašto je toliko nenormalno da žena doji u javnosti, te mislim da moj stid i nelagoda proizlazi iz komentara koje sam čula! Mislim da to čak ne smeta muškarcima i da su oni ti koji će puno manje komentirati, za razliku od žena koje gotovo uvijek imaju problem s otkrivenom cicom u javnosti – i to cicom koja hrani ili umiruje dijete! Ta situacija od prošlog vikenda je bila glad mog djeteta i pokušaj mene da sasvim normalno ponudim djetetu jesti, ali ja se jednostavno nisam mogla opustiti i dijete je naravno osjetilo moju nervozu – a dojenje je završilo u autu, dalje od očiju javnosti. I onda kad sam se vratila iz auta sa svojom bebicom starom četiri mjeseca koja isključivo cica ugledala sam ženu koja doji malo veće dijete i čini to tako prirodno i opušteno. U tom trenutku sam pomislila – jedva čekam da se ja ovako prirodno i opušteno osjećam i ne razmišljam što će netko drugi reći, jer uvijek će netko imati nešto za reći o dojenju u javnosti.

Tako da ono što želim poručiti svima, i dojiljama, i onima koje svoju djecu hrane na bilo koji drugi način – bitno je to međusobno razumijevanje i odobravanje, za svaku majku i ženu bitno je da ono što čini bude prihvaćeno u društvu u kojem živimo.  A na nama je da mi, koji smo dio tog društva, mijenjamo ga na bolje i budemo podrška jedna drugoj, te da zadržimo ponekad svoje mišljenje za sebe i da poštujemo tuđe granice!

priča s drugog poroda

Objava o dojenju u javnosti i poštivanju tuđih granica pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ispričat ću vam našu priču, sasvim iskreno o našem dojenju koje je trajalo pune dvije godine. Da mi je netko rekao prije trudnoće da ću toliko dugo dojiti rekla bih nema šanse. 

Svog prvog sina dojila sam godinu dana, prestanak dojenja nismo ni osjetili. On je otpočetka imao dudu, jeo je sve uvijek bez  problema i nekako smo jednostavno tako lagano prestali dojenje da nismo ni on ni ja oko toga stvarali neki problem.

Sada mi nevjerojatno zvuči kad kažem da sam ukupno oba sina dojila tri godine. No, krenut ću ispočetka kako je sve krenulo s mlađim sinom. On je odmah prihvatio dojku i dojio je bez problema. Zaista nismo imali previše problema oko dojenja, on je odlično napredovao i dobivao na težini, čega sam se nekako najviše strašila. Jer mi je upravo stariji sin slabije u početku dobivao na težini, pa sam mu i uvela jedan obrok s adaptiranim mlijekom. Ali ovaj put to nije bilo problema, malac je napredovao, a ja sam imala dovoljno mlijeka.

Sve je išlo nekako glatko, dudu je u početku prihvaćao da se lakše uspava, ali bočicu mu nikad nisam imala potrebe dati. S nekih njegovih pet mjeseci jednostavno više nije htio dudu, samo ju je izbacivao ili ju ne bi ni prihvatio. Stoga sam odlučila maknuti dudu, zato je tada dojenje bilo za sve : za uspavljivanje, za hranjenje, za utjehu, za bol i sve ostalo. Kad god bi zaplakao znala sam što želi, i reći ću vam iskreno ponekad mi je to već počelo strašno ići na živce jer me stalno tražio. Budio se po noći po nekoliko puta, malo bi dojio i onda zaspao. I tako je to trajalo, pa reći ću vam iskreno, do druge godine kad smo prestali s dojenjem. Bilo je noći kada bi se manje budio, možda dva puta, a bilo je noći kada bi se više puta budio, toliko da sam se ujutro probudila umorna.

No, vratimo se na početak dohrane koja je krenula vrlo klimavo. Malac nije bio previše zainteresiran za hranu, jeo bi ponekad odlično, ponekad polovično, a ponekad nikako. Nikad nisam znala kako će biti. S dohranom smo krenuli s navršenih 6 mjeseci, jer kako je odlično napredovao dojenjem nismo imali potrebe krenuti prije. Svaki dan je bio izazovan s dohranom, a nakon dohrane obavezno bi uslijedilo dojenje kao slatki desert. Nekad nije znao ništa pojesti, ali zato bi dojio non-stop. I takvi dani su bili izuzetno zahtjevni, jer ponekad nisam znala na koji način da nešto drugo pojede osim mog mlijeka.

Ali, nekako je počeo bolje prihvaćati ostalu hranu i počeo je uživati u jelu. No i dalje se po noći budio često, toliko često da sam mislila da je gladan. Stoga sam mu pokušala nekoliko puta dati bočicu, ali malac bi je samo ispljunuo. Pokušala sam mu i dati zasitan obrok prije spavanja da bolje spava, ali nije ni to pomoglo. Kada se malac budio samo dva do tri puta po noći to je bila “dobra noć”, kada je više puta to je bila “loša noć”.

Zašto sam onda dojila toliko dugo?

Dojenje je za mene zaista nešto najprirodnije i najljepše za doživjeti. Uživala sam u dojenju, uživala sam u tim našim trenutcima nježnosti, utjehe i sigurnosti. Dojila sam uvijek bez problema svugdje, nisam imala sram i nisam se “skrivala”. Dojila sam toliko dugo jer se nisam zamarala ostalim komentarima, jednostavno sam vidjela da je njemu to potrebno i da još uvijek nije bio trenutak za prestanak dojenja. Kako on nije imao dudu ni bočicu, njemu je zaista to dojenje bilo sve. Kada je s godinu i šest mjeseci krenuo u jaslice, mislila sam da je možda tada trenutak kada trebamo prestati. Ali, rekli su nam na prvom roditeljskom sastanku kako tijekom adaptacije (prilagodbe) nije preporučljivo mijenjati rutinu ili ukidati nešto. Odlučila sam kako nećemo još prekinuti dojenje koje je njemu tada itekako bilo potrebno kad bi se vratio iz jaslica.

Kada je onda došlo vrijeme za prestanak dojenja?

Tijekom trajanja zimskih praznika odlučila sam da je sada vrijeme postupnog prestanka dojenja, ali tada se malac prehladio i razbolio. Tada kada je dobio svoju prvu temperaturu, dojenje je i njemu i meni bio spas. Kada smo se opravili i vratili se u našu svakodnevicu odučila sam da je došlo vrijeme. Malac više nije kao prije odmah htio dojiti kada bi se vratio iz jaslica, nego smo tek navečer prije spavanja dojili. On je sve više guštao u jelu, sve je više sam tražio jesti, pokazivao namirnice, a sve mu je manje bilo potrebno dojenje. Tako da smo ostali na dojenju prije spavanja i jednom kad bi se probudio. Postupno smo izbacili dojenje tijekom noći koje je trajalo nekih tjedan dana. Znao bi se prvih par noći buditi i tražiti, ali umirila sam ga zagrljajima ili bi ponekad popio čaja na bočicu. Sada već nekoliko dana ne dojimo, ni prije spavanja ni tijekom noći. Ponekad bi popodne znao tražiti dojenje, plakao bi, ali bih ga uz igru, pjesmicu ili neku drugu animaciju umirila i utješila. Od kada ne dojimo po noći bolje spavamo, manje se budi, ali zato ustajemo kao i uvijek jako rano – do šest sati svi smo već budni. Znalo je biti nekoliko noći kad bi se gospodin probudio i ranije, ali nadam se da neće više. Navikla sam se već na ranije buđenje, jer i stariji sin je ranoranioc, tako da mi uz njih ne treba budilica.

Savjet za sve dojilje koje se pitaju kada prestati dojiti

Jednostavno slušajte sebe i svoje dijete! Ne slušajte ostale, zanemarite tuđe komentare, nitko nema pravo da vam drugačije kaže, jer samo vi znate što je najbolje za vaše dijete. Kada vidite da je malac spreman, kada vidite da mu to više nije toliko potrebno, tada to napravite. Postepeno, polako, bez žurbe i s puno strpljenja. Neće biti uvijek jednostavno i htjeti ćete odustati, ali vidjet ćete da ste donijeli dobru odluku za sebe i svoje dijete. Meni je još uvijek pomalo nestvarno kako više ne dojimo, ali zaista došlo je u pravo vrijeme i donijeli smo pravu odluku.

dojenje nakon dva carska poroda i različita iskustva jedne mame (supermame.hr)

Objava prestanak dojenja nakon dvije godine pojavila se prvi puta na SUPERMAME.