U zadnje vrijeme imam jako puno inspiracije za pisati, a kronično malo vremena za pretočiti sve što mi prođe glavom na “papir”. Ali, jutros me dočekala govorna poruka moje najbolje prijateljice i navela me na razmišljanje o tome postoji li uistinu razlika između prvog i drugog djeteta, da ne govorim između prvog i svakog drugog djeteta. Već sam pisala o tome kako je u samoj trudnoći ogromna razlika, a kakvo je stanje nakon drugog poroda.

Kod nas je prvih mjesec i pol dana bilo užasno. Mislila sam da se iz tog kruga horora i noćnih tantruma nećemo dugo, dugo izvući. Dobila sam jako puno savjeta i podrške od jako puno mama, prijateljica, suradnica, pa čak i od stručnih osoba. Manje-više se sve svodilo na to da neka djeca lakše, a neka teže prolaze kroz promjene, i da se zapravo trebam (još) više dati prvom djetetu kako ne bi osjećao gubitak mame. I jesam. Iako mu dajem maksimalnu pažnju, maksimalnu ljubav, davala sam još i više. S vremenom je postajao sve zadovoljniji, a ja mirnija, ali mi je počela faliti moja druga beba. Jer, to drugo malo biće raste i počinje primjećivati, a ja ne smijem s njim komunicirati kako se prvi ne bi osjećao zanemareno. Razmišljala sam do kada mu trebam davati svo svoje vrijeme, tj. do kada će moje drugo dijete rasti i napredovati, a da ja neću smjeti to s njim prolaziti.

Ne želim raditi tu razliku. Znam, prvo dijete je prvo, ali samo zbog toga što sam s njim prvi put sve osjetila. I radost zbog prvog udarca, i bol pri porodu i strah kod prve temperature i povezanost kada sam ga počela dojiti. Prvi put sam mama. I to je već dovoljno posebno i dovoljno bitno i upečatljivo i nedostižno onom drugom.

Ali, kada već taj dio ne može biti jednakog intenziteta, ne želim propuštati sve one divne trenutke u odrastanju tog drugog malog bića, sve one trenutke u kojima sam uživala kod prvog, ne želim ih propuštati kod drugog kako se prvi ne bi osjećao zanemareno. Jesam li se prekomplicirano izrazila? Jer, ne znam bolje objasniti vrtlog i sapunicu kroz koju jedna mama prolazi kada drugi put postane mama. Ja sam drugo dijete i znam o čemu pričam. Kroz djetinjstvo nisam primjećivala razliku, ali kada sam odrasla, zaista je bilo. I još dan danas je tako. Znam da sve to ovisi i o karakteru djeteta, i ako je jedno nježnije, automatski mu daješ više pažnje i podrške.

Ali, znači li to da ovo drugo, snažnije i manje osjetljivo, to ne osjeća?

Ne želim raditi tu razliku. Obožavam svog prvorođenca. Ali jednako, u potpunosti jednako, obožavam i drugu štrucu sreće koju sam dobila. Nastojat ću im obojici biti jednaka potpora, obojici pružiti sve. Ne raditi razliku među njima. Nije to lako. Mislim da većina nas niti ne primijeti kada počne drugačije iskazivati svoju naklonost jednome. I iako mamina ljubav nije mjerljiva, i vjerujem da svaka mama jednakim intenzitetom voli svako svoje dijete, pitanje je, pokazuje li to dovoljno?

Pokazuje li da su jednako bitni, da su jednako voljeni i da su jednako važni svakom djetetu, ili se prema mlađem to malo prikriva, kako se stariji ne bi osjećao loše. Nije to lagan posao, ali je izrazito bitan, jer upravo svaki naš postupak već sada stvara u njima osjećaj manje ili više voljenog.

Foto: pepper atelier

Objava kad dođe drugo dijete pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tog sam dana samo čekala da ga ponovno vidim. Nisu prošla ni dvadesetičetiri sata, a već mi je nedostajao. Nisam znala što očekivati niti kako se ponašati, ali sam znala da mu želim reći da ga i dalje beskrajno volim unatoč tome što smo dobili novog člana obitelji. Unatoč tome što više nije moje jedino dijete.

Dočekali su nas pored stakla. Bebu i mene. Kuckala sam po staklu i dozivala ga. Nezainteresirano me pogledao i brzo okrenuo glavu u drugu stranu. Znaš da si odrasla i vjeruješ,  razumna osoba, ali unatoč tome, prvo što pomisliš jest da te tvoje dijete više ne voli.

Dan kada si dobila drugo dijete odjednom postaje danom kada osjećaš da gubiš ono prvo.

Situacija se nije mnogo promijenila niti kada smo se vratili kući. Unatoč neizmjernim naporima u kojima se trudiš da se „prvi“ ne osjeća manje voljenim, manje željenim ili manje posebnim, ne možeš ne osjetiti da stvari nisu kao nekada. Izgubila si jutarnje maženje i bacakanje po krevetu, izgubila si neutješno plakanje kada se slučajno ozljedi u igri (za to je sada „zadužen“ tata), izgubila si tisuću i jedan mali ritual koji ti sada toliko nedostaje, a samo jučer nisi bila svjesna ni njegovog postojanja. Rastrgana između dvije ljubavi i dvije dužnosti.

Gledano iz današnje perspektive, čini mi se da sam toliko grčevito pokušavala vratiti naklonost starijeg da sam ponekad zaboravila u potpunosti uživati u onim prvim (tako prekrasnim) tjednima mlađeg.

NAKLONOST. Ne ljubav. Izgubila sam naklonost. Izgubila si naklonost.

Tvoje te dijete voli onoliko koliko te uvijek i voljelo. Voli te isto onoliko koliko i ti voliš njega. Upravo zbog te ljubavi, ono i osjeća tugu, razočaranje, svojevrsno napuštanje zbog onog drugog. Moja mama više nije samo moja, ona pripada i nekome drugome. Možda me ni ne treba. Dijete ne shvaća da ga mama treba možda čak i više nego ono treba mamu. Djeci je potrebno vrijeme. Trebalo im je da nauče dojiti, da se nauče okrenuti, da nauče hodati, jesti, govoriti. Potrebno im je vrijeme da se nauče nositi s dosad nepoznatim emocijama. Potrebno im je da nauče voljeti neko drugo biće s kojim na prvu (po njihovoj percepciji) nemaju nikakvih dodirnih točaka.

Vrijeme ti je najbolji prijatelj i najgori neprijatelj. Prolazit će dani, tjedni, mjeseci, a ti ćeš misliti da se ništa nije i da se nikada neće promijeniti. A MIJENJA SE. S vremenom ćeš shvatiti da se ona izgubljena naklonost prema tebi kao majci, vraća proporcionalno s novootkrivenom ljubavi prema malenoj prinovi.

Kada ćeš se najmanje nadati, tvoj „veliki-mali“ čovjek će primiti svog malenog brata ili sestru za ruku i pomoći mu da se uspne uz stepenice. Zagrliti će ga i poljubiti u čelo kada će vjerovati da nitko ne gleda. Složit će mu igračku iz Kinder jaja „Ti si mali i ne znaš. Bude tebi tvoj braco složio“. Poljubiti ga u čelo i zagrliti i nakon treće svađe tog dana.

„Ljubav je velikodušna, dobrostiva je ljubav, ne zavidi, ljubav se ne hvasta, ne nadima se; nije nepristojna, ne traži svoje, nije razdražljiva, ne pamti zlo; ne raduje se nepravdi, a raduje se istini; sve pokriva, sve vjeruje, svemu se nada, sve podnosi.“

Bratska je ljubav posebna. Vjeruj u svoje male ljude i dopusti im da te iznenade.

Foto:unsplash.com

IVANA

Uvijek sređena, naspavana, racionalna, odmjerena #supermama dvojice dječaka koja će na našem portalu dijeliti savjete kako biti sve to. ? Ili NE!? Idemo ispočetka… Ponosna mama dvojice malih muškaraca koja (nekad manje, nekad više uspješno) pokušava “žonglirati” između majčinstva, posla i mrvice slobodnog vremena za sve one male, ženske radosti koje ovaj život čine ljepšim. Zaljubljenica u modu, kavu, čokoladu, dvorce i Instagram. Na našem će portalu pisati o svim onim pitanjima s kojima se susreće gotovo svaka današnja žena i majka. Ivanine dogodovštine možete pratiti na @5foot7andbambieeyes

Objava dan kada si dobila drugo dijete pojavila se prvi puta na SUPERMAME.