Self-care je, poput mentalnog zdravlja, postao važan topic naše generacije i drago mi je da je tako.

Kao što se uvijek događa pri komercijalizaciji, i oni su poslužili kao prodajni alat materijalizma i usluga upitne kvalitete. No, generalno, podizanje razine svijesti o self-caru i mentalnom zdravlju je dobro i često se upitam što ono za mene osobno jest. Zasigurno, otkad sam majka, ti odgovori su se promijenili, baš kao i moji kapaciteti za sve vrste napora. U ranoj fazi majčinstva koja se u mom slučaju poklopila s korona krizom, društvene mreže su mi postale prozorčić u svijet jer se zbog svega gore navedenog moj tako naglo suzio. Odgovarale su mi u tom trenutku i nastavila sam ih koristiti i kada su se stvari napokon krenule kretati u smjeru „starog normalnog“.

No, nešto me u vezi njih već neko dulje vrijeme grebucka i taj osjećaj ne jenjava usprkos mom vještom ignoriranju. „Pa ne mogu valjda ne imati IG profil, danas je to kao osobna karta“ – pomislila sam. Čak se i bez osobne neko vrijeme moglo biti (doslovno, u vrijeme korone), ali bez društvenih mreža nikako. Pa gdje li ću samo crpiti inspiraciju, kako ću komunicirati s prijateljicama i novostečenim dragim online poznanicama, kako ću ostati u toku i što li bi se samo promijenilo kada bih jednostavno deinstalirala aplikacije na smartphoneu?! Taj preradikalan potez odgađala sam dugo, pateći od FOMO-a, umanjujući onaj crvić sumnje koji mi cijelo vrijeme nije davao mira – a što bi se dogodilo da sve jednostavno pustiš?

Pravi naziv crvića sumnje koji me tištio vezano uz korištenje društvenih mreža bio je nemir. Nemir koji sam osjećala dok bih bezglavo i besciljno scrolala niz IG, nemir koji bih osjećala dok bih pregledavala uvijek iste profile s uvijek istim reklamama i u toj masi nezanimljivog, ponavljajućeg sadržaja tek ponekad ugledala drago lice, koja možda nije instaworthy, ali je čovječno, živo i meni blisko.

Dozlogrdile su mi fotografije uvijek jednako obučenih žena na uvijek istim nezanimljivim foto-destinacijama, uvijek u istim pozama, istih captiona i stupidnih emotikona koji su zamijenili ono po čemu se izdvajamo od ostalih kralježnjaka – komunikaciji dobrim starim riječima.

Na sve to, kao šlag na bezukusnoj bezglutenskoj ne čokoladnoj zdravoj torti od rogača i heljde, jedinoj kakva se izgleda jede ovih dana, naslonila se hrpetina reklama, reklama, reklama.

Dozlogrdilo mi je gledati čime se te žene depiliraju, koje tajice nose, koje boje ruževa koriste i gdje kupuju omekšivač za rublje. Naravno, unfollow je uvijek pravi put i zato se nikada nisam žalila na sve navedeno. No unfollow kod mene ne bi previše pomogao jer bi se u tom slučaju moja komunikacija svela na tek nekolicinu ljudi, a s njima ionako komuniciram ostalim sredstvima komunikacije i nazdravljam pravim čašama, a ne emotikonima. Stoga, moja opcija je bila naklon i odlazak. Ipak, pitala sam se zašto mi sve to nuđenje tajica i praškova stvara nemir. Pa ljudi samo rade svoj posao, a mi smo tu da poslušamo savjet ili ne. I shvatila sam što mi zapravo smeta u cijeloj toj priči. To što ja zapravo ne želim da mi se nešto nudi na svakom uglu, u svakoj prilici i ono najvažnije, da mi se nudi SVE IKADA. S tim imaju veze i moje godine i činjenica da ja već imam omiljeni ruž kojem sam vjerna, omekšivač ne koristim već godinama i nikada više neću, a kad vidim tajice od poliestera odmah pomislim na gljivična oboljenja. Možda sam izbirljiva, možda stara, ali znam tko sam i što volim, isprobala sam i pronašla svoje favorite kao i stvari koje jednostavno to nisu i nikada neće biti, i to zbilja baš nikakva reklama, ma od koga dolazila, ne može promijeniti pa me konstantno reklamiranje stvari koje ne želim ili mi ne trebaju čine nervoznom, poput telefonskog poziva teleoperatera u trenutku kad sam želim svoj popodnevni nap.

S cijelom pričom je duboko povezano moje načelo minimalizma i toga da sam lišena potrebe ispraznog kupovanja i vrlo dobro promislim prije nego nešto kupim. Da bih nešto kupila, to mora biti moja potreba ili velika želja. Za stvari koje su mi potrebne, reklama je posve nepotrebna jer ću je kupiti i s njom i bez nje, a ono što želim se jednostavno ne može pronaći u trgovini s fast fashion omadima odjeće ili u obližnjoj drogeriji. Možda sam ja samo vrlo loš klijent, ali stvar je u tome da moj inicijalni poriv bivanja online na društvenim mrežama nije imao veze s time da budem nečiji konzumeristički klijent, a čini mi se da sam upravo to, ne želeći, postala.

Zasigurno, društvene mreže su me povezale s nekim divnim ženama i to je prednost cijele priče, no sve sam više sigurna u to da bih se s njima, kad-tad, ionako povezala na ovaj ili onaj način. Uostalom, ako moraš biti stalno prisutan da bi bio viđen, ostaje pitanje jesi li to ikada i bio.

Zasićenost svime što nas okružuje, a to nisu samo reklame već i informacije i vijesti koje nemaju nikakvog filtera ni objektivne perspektive, strašno me umorila i više nisam uspjela čuti ono što sam oduvijek tako lako mogla – sebe.

I doista, spoznala sam – tišina od šumova, tuđih misli, tuđih omekšivača i tuđih (dez)informacija je upravo ono što mi je tako nedostajalo i remetilo moj mir.

Dugo sam se nećkala, a onda je bilo tako lako. Nije bio ni prvi u mjesecu, ni ponedjeljak. Izbrisala sam appove i ponovno uvidjela ono što već ionako znam – moj self-care oduvijek je bila spoznaja da je ono što vidim kad je ekran ugašen toliko bolje od ičega ikad prikazanog na njemu.

I da odgovorim na naslov iz teksta: ovo je priča o tome kako sam otišla, a kamo, to ćemo tek vidjeti.

Sretna Nova, drage moje!

smijemo li biti debele?

Objava zašto sam odlučila izbrisati sve društvene mreže? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Društvene mreže su nam postale sastavni dio života, htjeli mi to ili ne. Sama sam se našla sto puta kako samo skrolam po njima, a nešto što sam htjela obaviti ne stignem jer sam zaglibila u bespućima interneta. Ali ako nešto postane problem, treba vremena da se to kao problem detektira, i treba onda volja da se to i riješi. Iskreno, ova pandemija me dovela do toga da previše konzumiram Internet, jer smo za sva druženja bili dosta zakinuti. Pa mi je to, kao, postao i oblik socijalizacije. Ali onda sam shvatila da moram presjeći i staviti stvari na svoje mjesto. Toliko je toga što želim napraviti, a odgađam jer ne stignem. Pa sam odlučila drugačije provoditi vrijeme koje ionako odvojim na Internet bespuća.

Otkrila sam neke mame blogerice koje pišu o stvarima o kojima i sama razmišljam, a nekako se ne usudim na glas ih izgovarati.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marijana Mikulić (@maremikulic)

I to je nešto što smatram itekako pozitivnom stranom društvenih mreža, blogova, i općenito Internet komunikacije. Ljudi su počeli otvoreno komunicirati mnoge stvari o kojima se jednostavno ne govori. Pa kad nemaš živaca za svoje predivno, ali nemoguće dijete, nemajka si ako to kažeš. Pa ne govoriš o tome. Pa te stišće u prsima, osjećaš se loše, misliš da se ne trudiš i ne daješ dovoljno.

A zapravo osjećaš ono što i mnoge druge žene, ali nitko o tome ne govori pa ne smiješ ni ti.

Supermame su jedne od onih koje progovaraju o tabuima, koje ruše stereotipe, i jasno i glasnu kažu – neka pati koga smeta, ja ću govoriti o onome o čemu ja imam potrebu govoriti! A ne o onom o čemu netko drugi misli da bih trebala! Bez obzira hoću li naići na odobravanje ili osudu. Tu smo se Sonja i ja našle na istoj valnoj liniji, i davno dogovorile da ću pisati i za njih ponekad. Ali nikako da se uhvatim sama sa sobom.

I zapravo mi je baš taj moment gdje žene jedva čekaju drugu ženu nokautirati, bio okidač da ipak sjednem, i natipkam koji redak.

Koristim ja mozak, i promišljam mnogo toga što radim. Ali, oni koji me poznaju, znaju da nisam kao osoba promišljena. Impulzivna sam, uvijek idem srcem pa onda glavom, ne marim što će selo reći. Više ne.

Tako se dogodilo i s društvenim mrežama. Počela sam progovarati o stvarima koje mene muče, vesele, rastužuju, bacaju u očaj, dižu u nebo… Bez puno promišljanja. Mislila sam u nekim trenutcima i za neke stvari – u redu, postoji sigurno šansa da doživim linč. Ali shvatila sam da je puno više onih koji i sami misle i osjećaju isto, ali se ne usude naglas to izgovarati. I nekako dobivajući natrag povratnu informaciju, osjetila sam tu slobodu i taj gušt, posebno razbijanja tabua.

Osjećala sam da ne činim dobro samo sebi, nego potičem i druge da čine isto, i ljudi se osjećaju dobro kada to učine. Stvorilo se pravo malo pleme istomišljenika.

Ali zašto bi stalo na tome? Uredno se dogodi da komentare ostave i tužni ljudi koji očigledno nemaju vlastiti život, pa je tu prokleti višak vremena. Što drugo bi moglo biti razlog da ideš po profilima koji te ne zanimaju, koji su ti glupi, i da ostavljaš ružne uvredljive komentare? A tek uvredljive poruke koje mi znaju doći. Mahom ih pišu žene. Srećom sam postala operirana od toga, i više me takve stvari ne dotiču. Sveti blok.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marijana Mikulić (@maremikulic)

Samo ne mogu da se ne pitam tko su ti ljudi? Jesu tu među nama, je li to netko koga srećem u vrtiću, pred školom? Što je tako tužno i ružno u ljudima da rade takve stvari? I čime se bave oni koji imaju toliko vremena da čak i one koje ne podnose idu pratiti, samo kako bi pisali salve uvreda, umjesto da na primjer sjednu na sunce popiti kavu.

Ne znam. Ali, ako je razlog pet minuta slave, evo im je i tu. Posvećujem njima ovu kolumnu. Sa željom da si nađu nešto što ih veseli i tome se posvete, na to troše vrijeme! Radije nego na mene, ako sam im već tako naporna s mojim temama majčinstva i autizma. Budući da ne namjeravam prestati pisati o majčinstvu, usponima i padovima u istom, šovinizmu, školskom sustavu, a bome niti o autizmu. O, o tome sam tek počela. I tome ću sigurno posvetiti jednu kolumnu.

Nitko prema ženama ne može biti tako zao i okrutan kao žene. Ali nitko ženi ne može niti čuvati leđa i biti podrška kao žena. Samo treba naći onu pravu.

A ja sam sretna da smo se Supermame i ja prepoznale.

Proljeće, sunce, kiss, peace, love,

#zenamajkaglumica

Objava društvene mreže pomogle su mi da pronađem svoje žensko pleme pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Promatrajući danas društvene mreže teško je ponekad pronaći dobar sadržaj koji je zanimljiv, poučan i zabavan. Društvene mreže danas nude sadržaj u kojem je potrošnja neophodna, ili se barem tako čini Pitam se: Jesam li ja upravo ušla u neku trgovinu ili na nečiji feed? Jer kuponi se dijele, popusti se zbrajaju, a kvalitetnog sadržaja nigdje. Izgleda da to svima nama odgovara jer takav se sadržaj prodaje i gleda. Samo se pitam za koga?

Jer ako nemaš najnoviju njihaljku ili kolica za bebe, već imaš naslijeđena koja će svejedno sasvim dobro poslužiti, kako to onda prikazati na društvenim mrežama? Znam ja da je sve to dobra marketinška igra i da smo svi mi njihovi potencijalni kupci. Zato se to sve i prodaje i reklamira na svakom kutku društvenih mreža. Ali pitam se opet : Do kada?

Znam, sad ćete mi reći, da uvijek postoji opcija unfollow. I vjerujte mi, dobro da postoji, jer jednostavno makneš iz svog vidokruga sve što ti ne odgovara i smeta. Ali opet mi nekako to uspije iskočiti na feed. I tu nije priči kraj – jer osim što se na svakom koraku nešto prodaje, neki prodaju i maglu. Kako sad to? Ljudi misle da se mogu odjednom bez nekog iskustva ili školovanja baviti sa svime i to onda i prodavati, pa se tako nađu razni korisni savjeti, korisne tehnike ili korisni tečajevi nakon kojih postaješ bolja osoba sa svim novim vrlinama koje si usvojio. Ali izgleda da i to prolazi kod nas jer i to se prodaje. Zanima me, pita li se itko tko stoji iza svega toga ili ga nije ni briga!?

Znam, sad ispada da su društvene mreže zatrovane i prenatrpane lošim sadržajem, no to ipak nije tako. U dubini društvenih mreža postoje osobe čiji rad i trud jako cijenim, čiji sadržaj čitam s guštom, čije fotografije gledam, čije recepte spremam, čije kreativne ideje rado dijelim.

Jer postoje sadržaji koji zaista jesu sadržaj koji je svakoj mami potreban, a to je realan, surov i istinit život. Život koji je možda prikazan i na ljepši način, ali je prikazan i život koji se odvija izvan društvenih mreža, sadržaj koji ti omogućuje i ulazak u tuđi život i sadržaj s kojim se možeš poistovjetiti. To je ono što meni treba i što tražim u bespuću društvenih mreža.

Čini mi se da danas vlada mišljenje kako je lako biti blogerica i da to može biti svatko. Ne bih se s tim složila. Biti blogerica je nešto što oduzima tvoje vrijeme, a zahtjeva trud i zalaganje, kao i u svakom ostalom poslu. Da se razumijemo, sebe ne stavljam u tu kategoriju, jer sve ovo što radim, pišem i dijelim je moj hobi. Ali radim to jer me to ispunjava, čini me sretnom, pa čak i ako samo jedna osoba to vidi, pročita ili joj se svidi.

Počela sam pisati blog prije točno godinu dana i mogu vam reći da sam baš sretna što sam u ovih godinu dana napisala tekstove koji će mi trajno ostati kao uspomena i što sam dobila neke pozitivne komentare, jer zaista me to čini sretnom. A zašto sam još tu i zašto mi nije dosadila ova zajednica na društvenim mrežama? Vrlo jednostavno –  jer imam njih nekoliko koje su tu zaista i kad nisu tu sa mnom. Pronašla sam se u maloj grupici ljudi s kojima dijelim neke privatne stvari, s kojima dijelim dio sebe i zato sam još tu. Zbog njih. Znaju to one koje su to i zato im hvala, jer da nije bilo njih ne bi bilo ni mog bloga ni mog pisanja.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Sara M. (@ovo.smo.mi)

Objava što za mene znači biti mama blogerica? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Digitalni detox je nešto najbolje što mi se dogodilo prošle godine.

Moje ime je Nataša i upravo sam prošla odvikavanje od društvenih mreža. 4 mjeseca bez Instagrama i Facebooka, a prvi mjesec i bez YouTube aplikacije. Mnogo toga se dogodilo nakon što sam naprasno zaključila da ću izbaciti sve suvišno iz svog života. Sjećam se točno momenta i datuma 4.11.2020. kad sam shvatila da je treći dan zaredom zazvonio alarm upozorenja o tome da je Instagram korišten preko 60min dnevno. A ja sam tad morala sama brinuti o svim dnevnim potrebama četverogodišnjaka, dvogodišnjaka i muža koji je bio bolestan i pozitivan na Covid-19. Svi smo kroz period 2020. prošli razne varijante izolacija, pozitivnih ili negativnih testiranja, kućnih pritvora, razočaranja i s vječnim pitanjem „Hoće li se stvari ikada vratiti na staro?“.

Stvari se nikada neće vratiti na staro. Tih dana sam bježala u virtualni svijet, jer sam osjećala veliku nemoć i strah od gubitka kontrole nad svojim životom. Vidjela sam da se i druge mame gube u svemu novome što nas je zateklo gotovo jednako kao i ja, ali to me uopće nije tješilo. Onda sam pročitala jedan citat i on mi se urezao: (prenosim original na engleskom jeziku)

„It has to be NEW YOU in the NEW NOW!“

Mjeseci su prolazili, pandemiji kraja nije bilo, bliski članovi obitelji su se razboljeli i borili se za život i znala sam da moram izgraditi otpornost na sve. Slušala sam podcast o tome kako izgraditi emocionalnu elastičnost i otpornost kod djece, a onda shvatila da ja to uopće nemam i da bih najradije većinu tih dana studenog samo sjela na pod i plakala. Kažu da će 2021. godina biti kolektivna godina učenja otpornosti. Kako biti zadovoljan u svijetu koji izgleda kao da se ruši, slobodan od svih suvišnih stvari koje nam kradu vrijeme i odvlače pažnju od vlastitog života i ljudi koji su nam pod krovom.

Sve vrste ovisnosti su jednako loše i štetne za naše biće. Sve svoje ovisnosti trebamo prepoznati i na vrijeme liječiti. Jer, u konačnici, jedino što je važno na ovom svijetu je naše zdravlje, ali ne samo fizičko, nego cjelokupna dobrobit našeg bića („well being“). I tako sam odlučila tog dana samo nestati iz virtualnog života. Da vidim što će se dogoditi.

Što se dogodilo?

1. Početna anksioznost: Osjećaj da ne znam što se događa s drugim ljudima me malo činio nervoznom. Osjećala sam povezanost s „mojim“ društvom kroz mreže, pogotovo u svijetu koji je zabranjivao fizički kontakt. Kada sam to ukinula, počela sam se pitati koliko će tih virtualnih ljudi primijetiti da mene nema. Što ako stvarno nitko ni ne pošalje poruku kako sam? Tu sam detektirala svoj poremećaj, a to je potreba za potvrdom svoje vrijednosti izvana! A kad ti ne treba potvrda izvana, i živiš ono što jesi kad te nitko ne gleda, tek tad znaš koliko vrijediš i jesi li na dobrom putu svog života.
2. Produktivnost se udvostručuje: kad se sjetim koliko sam puta tih prvih dana pogledavala prema telefonu očekujući neke notifikacije…da bih za 10 sekundi shvatila da ništa neće ni doći. Pomislila bih sto puta da malo uzmem telefon i stisnem ikonicu, ali sve je bilo deinstalirano, pa bi samo slušala glazbu. Odjednom sam sve stizala, svi kućanski poslovi su bili obavljeni, obroci isplanirani i skuhani na vrijeme (prije nego gladni dvogodišnjak padne u tantrume). Imala sam vremena i za vježbanje i za meditaciju i navečer kad bi muž i ja sjeli na kauč, nisam ni pomišljala uzeti mobitel, a bila sam i ponosna na sebe, jer je sve što zacrtam bilo gotovo i uspješno obavljeno.
3. Kreativnost se povećava: Osim na društvenim mrežama previše vremena sam provodila i na Youtube videima. I to sam deinstalirala i odjednom sam opet čula svoje misli, padale su mi na pamet razne ideje u vrijeme kad bi inače slušala pasivno nečiji tuđi video i njihova razmišljanja. A realno…što će nam tuđa mišljenja!?
4. Manje stresa: Potreba da budem stalno upućena u to što se događa na mom newsfeedu je utjecala na manjak fokusa na svakodnevne stvari koje su se događale i koje su mi postajale izvor stresa. Kad sam odlučila da me ne zanima ništa osim vlastite obitelji, mnoge stvari su se počele rješavati. Dan je bio odjednom bio divan i bez ikakve potrebe da podijelim išta s drugima.
5. Samouvjerenost i samopouzdanje raste: Nema uspoređivanja s drugima niti razmišljam o tuđim problemima na koje ne mogu utjecati. Nitko mi uživo nikad nije prišao i rekao „vidi kako su moja obitelj, kuća, djeca i posao savršeni!“, a sa postova Instagrama zvuči kao da se viče upravo to. Nikad nisam više naučila o sebi nego u ova 4 mjeseca.
6. Bolje spavam. Nema listanja feed-a prije spavanja niti me algoritam zatrpava s još informacija koje želim čitati.
7. Stvarne interakcije uživo postanu još uzbudljivije. Primijetila sam elan, sreću i dublje zanimanje za osobu koja je ispred mene. Shvatila sam i da vrlo malo ljudi dijeli svoju istinu na van i zapravo sam stekla puno bolji stvarni „osjećaj za ljude“. Osjećam jaču empatiju i razvila sam puno bolju emocionalnu inteligenciju. Kada bi se sjetila neke osobe jednostavno bi ju nazvala i po glasu i tonu razgovora bih znala puno više nego iz IG storyja.

Digitalni detox je nešto najbolje što mi se dogodilo prošle godine jer me naučio da svjesno počnem promišljati što su društvene mreže i zašto se koriste.

Koriste se za reklamu i utjecanje na šire društvene tokove. Moramo postati svjesni da ulaskom u aplikaciju postajemo samo predmet marketinga, što nije štetno samo po sebi, jer i ja sam na taj način saznala za mnoge proizvode i ljude koji su mi pomogli u rješavanju nekih konkretnih problema. Ali, tek kada pristupimo toj mreži znajući da ju bez ikakvog problema možemo odbaciti i da se naš svijet neće srušiti ako sutra nestane struje i interneta, tada postajemo slobodni i sposobni koristiti tu platformu na način da mi koristimo nju, a ne ona nas.

Fotografije: unsplash.com; pexels.com

instagram kao kolaž života – SUPERMAME

Objava što se dogodi kada ukinete sebi društvene mreže i zašto treba isprobati digitalni detox pojavila se prvi puta na SUPERMAME.