Često u razgovoru sa svojim prijateljicama dođemo na temu doom scrooling ili numb scrolling, ilitiga kako nam se dogodi da provedemo neko vrijeme na mobitelu pasivno konzumirajući sadržaj. Ovo se obično dogodi na kraju dana, kad smo umorne i prazne; nemamo vremena, volje ni kapaciteta za seriju ili film, pa ipak okrade se i sat, dva besciljnog gutanja sadržaja kratkog formata.

Ova tema se često uhvati ruku pod ruku s temom “manjka sela”, podrške i jedne duboke izolacije koju mnoge žene osjećaju pokušavajući izgurati dan prepunjen obvezama, poslom i brigom o djeci da nabrojim samo ono osnovno.

Takvo konzumiranje sadržaja narušava našu pažnju i utječe na našu kvalitetu života bez da smo toga u potpunosti svjesni. Medijski sadržaji mogu biti zabavni, korisni, edukativni i obogatiti naše živote, ali danas je njihova dostupnost “na dlanu” i sama količina učinila da smo se od aktivnih konzumenata pretvorili u pasivne.

Dobro se sjećam vremena u kojem smo prijateljica i ja odlazile u videoteku i ponekad tjednima čekale da dođemo na red i posudimo novi film. Sada je taj isti film dostupan u nekoliko klikova skupa s milijun drugih i njegova “vrijednost” se potpuno promijenila (o kvaliteti da i ne govorim).

Konzumiramo ogromne količine sadržaja pasivno, gotovo ne želeći. Rijeke videa, igrica, poruka, memeova, objava teku oko nas, a mi ne možemo do obale. Ili?

Ekranizam – ovisnost o ekranima

Čini se tako jednostavno samo odložiti mobitel ili ugasiti televizor, ali zašto je to onda toliko teško? Zašto gdje god pogledamo, ako se odlijepimo od svog ekrana, vidimo druge; i mlade i stare kako bulje u te male kompjuteriće?

Odgovor je dopamin i serotonin – hormon nagrade i sreće. Ekrani, videoigre, društvene mreže, crtići stimuliraju naš mozak da proizvodi velike količine dopamina i serotonina. S vremenom i pretjeranim lučenjem dopamina može doći do smanjenja efikasnosti dopaminskih receptora u mozgu. Što to znači? To znači da naviknemo naše tijelo na određenu količinu užitka koju sve teže uspijevamo zadovoljiti i potrebno nam je sve više i više onoga što nam luči dopamin, u ovom slučaju ekrana, da bismo postigli istu količinu zadovoljstva.

Sve ovisnosti funkcioniraju na isti princip. Ovisnost se najjednostavnije može definirati kao stanje u kojemu osoba ne može funkcionirati bez određene supstance ili aktivnosti.

“Pametni” telefoni već godinama sustavno mijenjaju biološki odgovor naših tijela učeći nas da već na zvuk notifikacije djelujemo i odlazimo do mobitela po svoju “nagradu” koja može biti porukica ili neka obavijest.

Tehnologija bi trebala služiti nama, a ne mi njoj. Način na koji konzumiramo medijske sadržaje i način na koji vrednujemo i dajemo važnost ekranima naša djeca promatraju i uče. Mi smo im prvi i najvažniji primjer i ne postoje trikovi ni smjernice koje možemo primjenjivati na djeci, a da sebe izuzmemo iz priče.

Nedavno sam prisustvovala online edukaciji u suradnji Centra Ropana i Lumen Lab-a na temu “Utjecaj elektroničkih medija na rani razvoj i zdravlje djece” na kojem je predavačica Vana Dominis iznijela poražavajuće podatke. Ovo su neki od njih:

• Više od 70% ispitanika izjavilo je da njihova djeca više vremena provode uz medije nego van kuće (izuzev vrtića/škola).
• 35,9% roditelja tvrde da njihova djeca s godinu dana počinju konzumirati medijski sadržaj kao pomoć u uspavljivanju.
• 45,6% roditelja tvrdi kako njihova djeca gledaju medijski sadržaj kao pomoć pri hranjenju.

*Istraživanje iz 2023. na uzorku od 837 roditelja djece predškolske dobi, Primorsko goranske županije.

Ovi podaci, iako rađeni na malom uzorku, između ostalog ukazuju koliko je važna medijska pismenost i medijski odgoj. Stvarni svijet ima svoj tempo koji se ne može jednim klikom ubrzati na 1.25x, slika koju naše oko vidi u stvarnom svijetu uglavnom je statična, bez izmjena. Boja mora, livade i šume nije “pojačana”. Što više vremena provodimo u tom virtualnom svijetu, naš stvarni svijet sve više djeluje bezličan, dosadan, sivkast i spor, a naš mozak traži svoj dopaminski podražaj odmah i sada.

Ekran postaje medij koji čini da se odmah osjećamo dobro, a razina naše pažnje i naša tolerancija na frustraciju opadaju.

U trenutku kada djetetu oduzimamo ekran, praktički ga isključujemo iz “sustava opskrbe” dopaminom i serotoninom – osjećajem nagrade i sreće koje je s ekranima jako lako dostupno. Dostupno je u potpunosti bez uloga i pasivno, dok je u stvarnom svijetu za postići taj dobar osjećaj potrebno nešto učiniti, na primjer obuti tenisice i otići do parka.

Razvijanje tolerancije na frustraciju i dosadu od ključne je važnosti za razvoj i zdravlje naše djece.

Život se sastoji i od dosadnih i frustrirajućih situacija za koje je potrebno izgraditi kapacitet kako bismo se s njima nosili. Ako svaku dosadu, frustraciju ili izazov “gasimo” upotrebom ekrana, ne ostavljamo prostora za razvoj otpornosti i nošenje sa stresom.

Emocionalna regulacija je prevencija ovisnosti. O emocionalnoj regulaciji puno sam govorila i pisala, a s namjerom poticanja i podrške u emocionalnom razvoju nastali su i Malish Velish posteri o osjećajima te poster “Što mi sada treba?” koji djetetu nudi 14 aktivnosti koje mu mogu pomoći umiriti živčani sustav i regulirati svoje emocije.

Dok smo fokusirani na ono što se događa izvana (ekran), ne možemo se povezati s onim što se događa unutar nas.

Iz tog razloga su hranjenje uz ekrane i uspavljivanje uz ekrane izrazito problematični. Hranjenje jer dijete treba tek naučiti osjetiti znakove sitosti, usredotočiti se na žvakanje i socijalni aspekt zajedničkog objeda, a uspavljivanje jer na kraju dana mora ostati prostora da djetetov biološki sustav odradi svoje opuštanje i proizvede hormon melatonin potreban za usnivanje, čiju produkciju narušava plavo svijetlo ekrana. Kraj dana je vrijeme za opuštanje i povezivanje s članovima obitelji.

Povratak glupog telefona?

Sve češće na društvenim mrežama susrećem pojam “glupog telefona” i primjećuje se trend povratka na stare telefone koji imaju limitirane funkcije (recimo pozive i poruke). Ovaj mi je trend jako zanimljiv i živo me zanima u kojem smjeru će se razviti. Činjenica je da smo svi zajedno stigli do jednog velikog zasićenja sadržajem, prodajnim porukama, podražajima i da će “glupi telefon” doživjeti svoj comeback.

Kako se svijet polako osvještava po pitanju pretjerane konzumacije, pada kvalitete i dugotrajnosti proizvoda, te pojava AI koja ima popriličan karbonski otisak, bit će zanimljivo vidjeti na koji način će se sve skupa odraziti na način na koji koristimo tehnologiju i konzumiramo sadržaj.

Važno je postaviti granice i smanjiti vrijeme provedeno pred ekranima kako bismo poboljšali kvalitetu života za sebe i našu djecu. Važno je usmjeriti pažnju na aktivnosti koje nas povezuju s prirodom i potiču zdrav način života, kako bismo stvorili ravnotežu između tehnologije i stvarnog svijeta. Time ćemo promicati zdravlje, sreću i očuvanje okoliša za buduće generacije.

Objava ovisnost o ekranima, uloga dopamina i povratak na glupe telefone? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Živimo u vremenu prepunom informacija i savjeta o dječjem razvoju. Ako spomenemo izloženost ekranima koja sasvim sigurno utječe na našu djecu, kao i na nas, informacije su raznolike. Posljednjih nekoliko desetljeća provedena su brojna znanstvena istraživanja koja su utvrdila povezanost ekrana i dječjeg razvoja, ali priroda te povezanosti je još uvijek dovoljno nejasna stručnjacima da široj javnosti nisu poznate konkretne upute. Cilj ovog teksta je pružiti relevantne, znanstveno utemeljene preporuke u vezi ekrana, u svrhu prevencije mogućih štetnih učinaka na razvoj komunikacije, jezika i govora.

Djeca usvajaju komunikacijske vještine, jezik i govor putem interakcija s okolinom. U najranijoj dobi okolinu čine primarni skrbnici, a količina i kvaliteta interakcije skrbnik-dijete utječu na djetetov razvoj. Ekrani mogu narušiti kvantitetu i kvalitetu interakcija između roditelja i djece. Kako? Vjerujem da svatko od nas intuitivno osjeća razliku u „,mentalnoj prisutnosti“ i „odgovorljivosti“ na dječje zahtjeve u trenucima kada jesmo ili nismo izloženi ekranima. I tu nema ničeg spornog, ekrani su neizostavni dio funkcioniranja odraslih osoba i dijete odrasta unutar takvog ekosustava. Ali sama svijest da nam mogu naškoditi je važna. Naš mozak je razvijen i koliko god ekrani mogu djelovati štetno na naše funkcioniranje (spavanje, koncentraciju…), oslanjamo se na stečene vještine samoregulacije i koliko toliko, „držimo pod kontrolom“ moguće štetne učinke.

Dječji mozak nije razvijen i ako su ekranska iskustva prisutna od najranije dobi, u velikoj svakodnevnoj količini, nije li logično da će se takav mozak razvijati drugačije od mozga djeteta koji se prvenstveno razvija prilikom interakcija sa živim, bliskim ljudima?

Istraživanjem u kojem je korištena objektivna mjera (Hutton i sur., 2020) snimanja mozga, utvrđene su promjene u strukturi bijele tvari kod djece koja su previše izložena ekranima (u kasnijem tekstu ću navesti što znači previše). Ta ista bijela tvar je povezana s razvojem jezika i predvještina čitanja i pisanja. Mnoga istraživanja su uspoređivala količinu svakodnevne izloženosti i dob početka izloženosti ekranima s rezultatima na jezičnim testovima (Bhutani i sur., 2023).

Pogađate li zaključke većine istraživanja?

Ekrani nisu zlo. Ali mogu imati dugoročno vrlo štetan utjecaj na dječji razvoj.

Kada, pod kojim uvjetima? Korištenje ekrana prerano (prije 18 mjeseci starosti), u prevelikoj količini (više od 1 sata dnevno u dobi od 18-24 mjeseca, više od 1 sat radnim danom i  više od 3 sata vikendom u dobi od 2-5 godina ili više od 2 sata radnim danom u dobi od 6-17 godina), u trenucima netom prije spavanja ili tijekom hranjenja i bez roditeljske kontrole sadržaja; negativno utječe na mnoge razvojne domene.

Što ekrani čine djeci, ali i nama? Vrlo brzo povećavaju razinu dopamina u mozgu. Mnogi znanstvenici uspoređuju taj učinak s konzumiranjem kokaina. Koliko god to zvučalo kao pretjerivanje, ekrani imaju veliki potencijal za stvaranje ovisnosti. Ne postoji bolji primjer od „toddlera“ koji doživljava tantrum jer smo ugasili peti crtić po redu. Ta ovisnost se puno lakše stvara u nerazvijenom mozgu, a znamo da nas lako obuzme i u odrasloj dobi. Začarani krug s ekranima u predškolskoj dobi izgleda nekako ovako: Što više ekrana dijete gleda, to ih više traži i to burnije reagira kad ih ugasimo. Nepoželjna ponašanja postaju sve češća i uslijed roditeljske nemoći i sveopćeg umora, smirujemo ih ekranima. Smanjuje se djetetov interes za druge oblike aktivnosti jer mu malo što može brzo izazvati toliku količinu dopamina kao ekrani. Djetetov smanjeni interes dovodi do potrebe za našim većim angažmanom, a svi znamo da slobodnog vremena imamo jako malo. I tako se krug zatvara.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ana Stipić Lihić (@mama_logoped_logo2go)

Tek kada osvijestimo moguće posljedice možemo čuti i konkretne savjete o prevenciji te ih primijeniti. Odgovor nije “ukloniti ekrane”. Osobno vjerujem da nema koristi od restriktivnih uputa bez nuđenja konkretnih savjeta.

Savjet broj 1: Video razgovori s djetetu bliskim ljudima su DOZVOLJENI u svakoj dobi jer se smatraju oblikom socijalne interakcije. Kada imamo potrebu za distrakcijom koju ekrani omogućuju, bilo bi super da posegnemo za video pozivom ili djetetovim vlastitim fotografijama/snimkama.

Savjet broj 2: Negativan učinak ekrana možemo značajno smanjiti ako smo MI  ti koji UVIJEK  biramo sadržaj. Dijete predškolske dobi može birati, ali samo između onog sto mi odobravamo. Roditelji odlučuju ŠTO, KADA i KOLIKO dijete gleda. Nije poželjno da dijete predškolske dobi samostalno bira sadržaj, ne samo zbog vrste nego i zbog mogućnosti učestalog prebacivanja s jednog sadržaja na drugi.

Savjet broj 3: Jedan od načina značajnog smanjenja negativnog učinka je zajedničko KOMENTIRANJE sadržaja. Pitati dijete da “prepriča” što je vidjelo. Ekrani mogu obogatiti rječnik, ali jezičnu funkcionalnost tom rječniku daje isključivo interakcija s odraslom osobom.

Savjet broj 4: Krenimo od SEBE. Osvijestimo koliko vremena mi kao odrasli provodimo pred ekranima i koliko od tog vremena nas dijete vidi. Mi smo model. Koliko je to moguće, smanjimo vlastito izlaganje ekranima. Općenito, ali ponajviše pred djecom.

Ekranske sadržaje je moguće koristiti i za poticanje razvoja komunikacije, jezika i govora. Nije problem u samim ekranima već u načinu na koji pretjerana izloženost od prerane dobi utječe na kvalitetu i kvantitetu preostalih aktivnosti i interakcija između djeteta i skrbnika. Svi imamo dane kada smo obiteljski preopterećeni i ekrani nas „spase“. Ako većinu vremena dijete provodi u slobodnoj igri i/ili u interakciji s nama bez ekrana (zajedničkom obavljanju kućanskih poslova, čitanju slikovnica i bilo kojem obliku zajedničke igre), takvi dani neće nikome naškoditi. Kao i u svemu, tajna je u odmjerenosti koja proizlazi iz dobre informiranosti.

Više savjeta i konkretnih preporuka o ekranima možete pronaći i na logopedskom profilu @mama_logoped_logo2go.

Fotografije: FreePik

LITERATURA:

Bhutani, P.,  Gupta, M.,  Bajaj, G.,  Chandra, R., Satapathy, S.S., Ray, S. (2023). Is the screen time duration affecting children’s language development? – A scoping review. Clinical Epidemiology and Global Health. 25

Hutton, JS., Dudley J., Horowitz-Kraus, T., DeWitt, T., Holland, SK. (2020). Associations Between Screen-Based Media Use and Brain White Matter Integrity in Preschool-Aged Children. JAMA Pediatr. 2020 Jan 1;174(1)

Objava što logopedi žele da svaki roditelj zna o ekranima? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ova korona je zbilja sve promijenila, ne znam tko su ljudi koji se usude u doba pandemije (velepošasti haha) pisati o screen time-u, ali SRAM IH BILO.

Već znate da Noa, iako će uskoro tri godine, jako malo tj. gotovo ništa ne govori. Idemo kod logopeda već neko vrijeme i stvari idu nabolje. On je shvatio da mora i riječima izraziti svoje želje i potrebe, a mi da moramo imati strpljenja i pričekati da se on malo pomuči da dobije to što želi. Prošle godine u ovo doba smo bili u lockdownu (društvostaju!?) i mi kao nadobudni roditelji smo zaključili da je to pravo vrijeme da skroz eliminiramo tv i crtiće na mobitelu. Dobro nam je išlo nekih tri mjeseca, no kako se bližila jesen i počela je poznata riječka kiša, počeli smo malo po malo popuštati. Priznajem da sam ja najveći krivac, htio sam pogledati zadnju sezonu Vikinga dok je još vruća, a da bi to odradio pošteno, trebalo je ponoviti i prijašnje sezone.

Kako su klinci ljeti išli kasnije spavati jer smo i do 20h bili na plaži, Ena bi uglavnom sama gledala Vikinge jer bih ja zaspao nakon 10 minuta. Zbog mog nekontroliranog zaspivanja smo Vikinge pomaknuli u raniji termin dok su oni još budni, a ne valja imati dvostruke standarde pa smo i njima vratili crtiće na tih 45 minuta koliko traje jedna epizoda Vikinga. I tako je to trajalo neko vrijeme…do ove nedjelje tj. jučer.

Počela je nedjelja kao nedjelja. Noa se probudio prvi, ajde po novom satu je bilo 8 pa ti je malo lakše (not!). I što da radim s njim u nedjelju u osam ujutro? Ubacio sam ga u kadu da se malo igra, a usput i obavimo nedjeljno kupanje, dva u jedan, di ćeš bolje.

Neo se probudio malo kasnije i prva izgovorena riječ mu je bila CRTIĆ, pa tata CRTIĆ, zatim mama CRTIĆ i na kraju BEJBI (Mateo) CRTIĆ, pa sad ti njemu nemoj upaliti crtić. Ena je morala ići nešto obaviti pa smo ostali ja, kao “odrasla osoba”, i tri mušketira kući. Naravno da smo pol’ stana rastavili i zaprljali dok se Ena vratila, ali ok. Svi smo bili živi i zdravi i crtići se i nisu nešto gledali i nitko nije plakao čak naprotiv.

Uvijek kad sam tako sam s njih troje sjetim se one stare: cijeli dan sam se igrao s djecom i pogledam na sat, a samo sat vremena je prošlo.

E da, za slučaj da se netko pita zašto nisam s njima izašao van, u park na primjer – napravio sam to jednom i nikad više. Barem dok ne počnu malo više slušati. To čak nije bio izlazak u park nego vraćanje kući. Matematika me izdala taj put.

Računica ide ovako: treba mi barem jedna ruka za gurati kolica s bebom, jedna ruka obavezno Neu jer njemu nema draže nego šmugnuti negdje u istraživanje, a ako ima kakva mačka ili pas u blizini potrebna je i jedna ruka za Nou, jer inače ode on za životinjicama. Taj put su se dogodili i pas i mačka i Neo koji je htio ići negdje nedefinirano, ali u suprotnom smjeru od nas. I tako smo u tren ostali Mateo i ja sami na cesti dok Noa trči na jednu stranu, a Neo na drugu, naravno, pa neće valjda u istom smjeru. E sad, brzinsko razmišljanje jednog tate. Noa trči za psom susjede iz naše zgrade koja i ide prema zgradi, a Neo trči u suprotnom smjeru prema autima, cesti i parku… Vičem NEO STOP, NOA STOP!  Ma nisu ni trepnuli. Neo je čak i dao gasa. Ok, trčim prvo za Neom pa zatim za Noom koji je već dostigao psa dok sam sebi govorim “ne zaboravi stisnuti kočnicu na kolicima”! Ulovim Nea koji instant počne vrištati i već izvježbanim motom si ga bacam za vrat na konjića (svaki dan tako idemo u vrtić i iz vrtića) i on meni isto tako izvježbanim motom izbija naočale s očiju pa sad ni ne vidim. Ok, čučnem s njim vrištećim na ramenima, zgrabim novo izgrebane naočale, naravno, karma, i krenem trčati prema kolicima s Mateom. Dođem do kolica i krenem gurati, a ona naravno ne idu nigdje (ona kočnica od prije). Šutnem kolica da se otkoče i nastavljam dalje. Da, znam, i sam vidim sliku u glavi kao što je jedna susjeda gledala uživo. Iza ugla zgrade pametna susjeda je stala s psom kad je vidjela da Noa trči za njima (HVALA TETA) i tako zadržala Nou na mjestu. E da, ona susjeda koja je gledala sve to dobaci usput –  “ja ne znam kako uspijete ostati tako debeli uz troje djece”. Vama malo manje hvala susjeda, ali isto samo ljubav.

Jedan roditelj na troje djece mlađe od tri godine nikako nije dobra ideja! Svaka čast odgojiteljicama u vrtiću! One su u ovo glupo vrijeme same na njih 14-15. Horor!

Uglavnom, dođemo mi napokon pred lift, Neo i dalje na ramenima. Noa i ja zajedno guramo kolica, susjedi se smiju, meni curi znoj i sve je super. Ubacim ih u lift i to je to, nemaju gdje osim leći na pod što Neo voli iskoristiti, a ja dobijem još koju sijedu u tom trenutku.

Nego da se vratim na crtiće, prošli tjedan je bio baš nekako naporan. Meni je posebno nekako loše sjeo jer sam uz posao i živciranje oko stožera i mjera za kazališta trebao i neku papirologiju ganjati. S našom birokracijom budeš sav bljak nakon ture po šalterima i to danima. I tako dođe ta nedjelja i još se sat pomaknuo unaprijed, vani je bilo oblačno, a ja sam sam s njih troje… Još sam radio i roštilj za ručak (ok taj dio je cool) i kad bi normalni ljudi odmorili, naša djeca dobiju žutu minutu. Ena i ja smo legli na krevet nakon ručka da odmorimo malo i evo njih, jedan po jedan nešto treba. Baš sad bi se jako mazili, keks je toliko poseban da nam ga mora pokazati i eto dva prsta vode nisu dovoljna u čaši i tako… Dogodi se jedan od najsmješnijih (barem nama) trenutaka našeg dosadašnjeg roditeljstva. Gotovo u isti glas Ena i ja: jesu vam upaljeni crtići???  A Neo odgovara “daaaaa”. “E pa onda BRZO GLEDATI CRTIĆE, jer ćemo ih inače opet poslati na godišnji.”

Zbilja nam je trebalo samo pet minuta mira i tišine!

Živjeli crtići i živio screen time!

smije li roditeljstvo biti teško? – SUPERMAME

Objava gledaj crtiće, molim te! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.