Kad godinama dišeš tiho, hodaš na prstima, jedeš kad je zgodno, spavaš kad sve napraviš i radiš ono što te jako veseli ponekad u mjesecu, živiš – ali ne živiš. Kad te strah na glas reći istinu jer ne želiš da tvoje dijete i tvoji roditelji znaju da ti je teško. Prvih si mjeseci jedva disala dok  nisi ojačala ramena, a onda si naučila s vremenom ne slušati ono što dijete u tebi vrišti nego znaš hodati i trčati sa svojom kućom na svojim leđima.

I onda godinama kasnije shvatiš da s tobom nešto ne valja jer se nigdje ne osjećaš dobro, jer si umorna od ljudi, situacija, odnosa, iznenađenja, od jutra koje te sutra čeka. Preumorna. Onda shvatiš da već dugo dugo nisi bila važna. Onaj mali čovjek bio je važniji. Morala si odabrati jer nisi smjela dopustiti da njemu bude teško kao što je tebi nekad bilo. Više ti nije teško, sad je preteško. Znaš kako je kad osjećaš da trebaš rješavati sve oko sebe kako bi napravila mir i kako nema prostora za tvoj kaos jer ga nema tko uzeti i smiriti te.

Očajnički tražiš bliskost na jednu noć, na jedno ljeto, na jednu kavu, na jedan izlet. Istovremeno znaš da to nitko od njih neće moći jer je i tebi teško kad skineš onaj naučeni smiješak – ‘ja to sve mogu i ništa me ne smeta’. I koliko god lijepo zvuči da ti netko kaže kako možeš biti ono što jesi, ti znaš da treniraš već godinama kako bi nosila sve ovo što imaš pospremljeno iza sedam oklopa od metala. I dobro znaš da će otići kad jednom pokažeš zube, suze i strah. Znaš to jer si to pokušala puno puta, jer si hrabra i vjeruješ čak i sada, i nakon toliko dugo vremena. Možda postoji netko jednako snažan.

Kako živjeti normalno nakon što godinama nisi bila važna?

Znam, svi će reći da sam to odabrala. I jesam. Jer nisam željela dozvoliti da se dom u potpunosti raspadne i da mi ga uzmu. Ponijela sam ga sa sobom na svojim golim leđima. Jesam li uopće imala ikakvog izbora? Može li smrt biti odabir? Može li netko ove moje riječi koje nisu umotane kako bi bile nježnije i jasnije, nego su brutalne, iskrene, oštre, gole i krvave pročitati s oduševljenjem kao i neke druge tekstove? Ispod sjajnog celofana svega što oko sebe vidimo i predivnih afirmacija nalaze se ljudske sudbine koje ljudi nisu mogli ne odabrati. Tereti koje ne možemo nositi sami, a ipak ih nosimo. Postoje životni trenuci koji su objektivno loši i u kojima držimo da se sve apsolutno ne raspadne dok se mi raspadamo. Oni u kojima nema sretnog rješenja nego malo manje nesretnog. Onoga u kojem čekamo godinama da se oporavimo od ozlijede i gubitka. I dok život prolazi i daje sućut, mi stojimo s teretom koji ne može nositi nitko osim nas, niti ga možemo s ikime podijeliti jer smo ga progutali nekad davno.

I znamo da smo zasrali, da smo zeznuli, da smo krivo odabrali. Ništa to ne mijenja činjenicu da skupljamo rasute pikule na livadi punoj rupa dok pored nas prolaze oni s čvrstim vrećama punima pikula i osmijehom na licu. Oni nisu odlučili uzeti vrećicu koja se na prvu činila kao nesigurna, ali baš na akciji.

Možemo li postati važni kad smo svijet navikli na svoju nevažnost?

Možemo li na ovo sve što nosimo dodati još po vreću čuđenja, šoka i iznenađena? Možemo li biti čudljivi, smušeni, ljuti, netaktični, nedruštveni, zaboravljivi?

Poželjela bih samo jednu želju. Postati opet važna i ne izgubiti sve ono što mi je bilo važnije.

Fotografije: unsplash.com

Objava nisam bila važna pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Plesom oko šipke bavim se već preko petnaest godina. Nikad nisam bila u atletskom pole danceu, niti težila velikim elementima. Ono što me prvo privuklo jest osjećaj seksipila koji sam imala kad sam se kretala oko šipke i plesala polagane kružne pokrete.

Sjećam se da se tada taj pokret zvao S Faktor i čim sam probala, znala sam da sam na pravom mjestu. Bila sam tada u svojim dvadesetima i bila sam daleko od razumijevanja što sve kretanje u polaganom kružnom plesu, a kasnije i sve ostalo što dolazi, može donijeti ženi. Meni je donosilo zabavu, prijateljstva i osjećaj slobode koji mi je nedostajao.

Otkad znam za sebe plešem, ali taj pokret me oslobodio ljepote mog plesa, zavođenja nekoga pokretom i skrivanja moje istinske „plesne“ prirode. Kad sam plesala – bila sam ja. Neko vrijeme sam više trčala po dvorani nego plesala, kao da je sve ono što sam prošla u svojem djetinjstvu i adolescenciji htjelo van iz mene.

S vremenom sam se educirala za instruktoricu, a onda i otvorila svoj studio. I tada, obzirom na svoju mladost i još uvijek nezrelost, nisam znala do kuda može doseći pokret. Da senzualnost i seksipil donose samo neki površinski sloj, koji kad žena osjeti potpuno slobodno, a zatim oljušti, postaje duboki ocean svega što žena može biti i što ona zapravo jest.

I divlja i mirna, i nježna i gruba, i snažna i slaba, i seksi i senzualna, i moćna i nemoćna, i muške i ženske energije.

I tako je nastao Body and Emotions. Kao prostor koji nudi ženama priliku da se ogole. Da kroz svoju ženskost postanu cijele. I ta ženskost nema formu jednaku za sve, svaka je drugačija. Zaboravite one priče kojima nas hrane – nježno, pristojno i namontirano žensko. Žensko može biti sve to, ali i još puno toga. Žensko je u tijelu. Žensko nema kućicu u koju se može gurnuti i zatvoriti poklopac.

Budući da često čujem žene kako kažu da nas prate već nekoliko godina, ali nikako se odvažiti, pitala sam svoje žene, koje plešu u Angelsu, s kojim su se predrasudama one susrele ili koje su same imale kad je u pitanju ples oko šipke, ali i ples u Angels Body and Emotions.

Evo što su rekle da su čule ili mislile:

Nije to za mene, ja sam prestara.

Doživljaj plesa oko šipke najčešće se povezuje s atletski građenim i često mlađahnim ženama koje izvode žestoke akrobacije. Stoga se stvorila neka stigma da je to za curice. Jest, za curice može biti, ali pravu dubinu ovog pokreta razumiju zrelije žene. Najveći benefit plesa u našem studiju pronalaze žene u tridesetim, četrdestim i pedesetim godinama (pa i starije)

Nije to za mene, nisam ti ja seksi.

Naravno da pokret koji izvode žene koje plešu neko vrijeme prvenstveno djeluje seksipilno. Zato jer su to kružni i polagani pokreti, ali i zato jer su to žene slobodne u svom kretanju i sigurne u svoje tijelo. Seksualnost je puno više od seksipila koji pokazujemo na van. I ona se može buditi samo pokretom – ona je životna energija. Zato, ne, ne moraš se osjećati seksi da bi plesala.

Nije to za mene, nisam u formi.

Najčešća predrasuda s kojom sam se ja susrela u razgovoru sa ženama. Nisam dovoljno u formi, dovoljno zgodna ili dovoljno privlačna da bi došla. Vjerujte mi da se osjećaj ljepote i privlačnosti razvija pokretom i kroz tijelo i mi to sve dobro znamo probuditi u ženama. Jer i mi same nismo uvijek zadovoljne pogledom na svoje lice i /ili tijelo u ogledalu, ali zato osjećamo duboko zadovoljstvo i ljepotu kao emociju. I to se onda na van i vidi.

Nije to za mene, predebela sam.

Još jedna česta predrasuda, koju čak i najbolje razumijem. Kao prvo, društvo nam je ispralo mozak da žena s viškom kilograma ne može biti privlačna, zadovoljna i senzualna. Što je gola laž jer taj osjećaj o kojem pričam nema nikakve veze s kilogramima. Kao drugo, ako razmišljamo o plesu oko šipke kao isključivo elementima u kojima visimo naglavačke držeći se malim prstom, logično da smatramo da je višak kilograma „kontraindikacija“. No u Angelsu elementi oko šipke prate tvoj razvoj i kako ti osjećaš svoje tijelo – treninzi razvijaju tvoju unutarnju snagu i povjerenje u tijelo, bez obzira na kilograme i ti postepeno izvodiš elemente koje i kada i kako možeš.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

Nije to za mene, vi ste kao neka sekta.

Kad uđeš u studio ili gledaš neke od videa vidiš štikle, kratke hlačice i hrpu žena koje su uvjerene da su pronašle sveti gral. Normalno da ti izgledamo kao sekta na prvu. Ali kad dođeš, polako osjetiš da to što si vidjela kao sektu nije ništa drugo već zajednica žena koje se međusobno podržavaju. Simple as that.

Sramim se.

U svijetu u kojem se žene seksualizira, a istovremeno osuđuje njihova seksualnost, sramiti se je potpuno normalno. Sram je taj otpor koji na kraju postane tvoj najveći poguranac jer shvatiš da tvoje tijelo nije nešto čega se trebaš sramiti. Kakvo god ono bilo. I do toga dolaziš polako, poštujući svoje granice, tempom kojim ti možeš.

Nemam ja vremena za to, imam djecu.

„Lako za tebe, dok još možeš bit neozbiljna, kad krene ozbiljan život onda ti to i ne padne na pamet.“ – Ovo je realan komentar koji je dobila jedna žena koja pleše kod nas. Rekla bih samo – da, kad krene „ozbiljan“ život upravo ono što ti treba jest pokret, muzika, radost i ženska zajednica. Možda više nego ikad u životu. I sve to dobiješ u terminu jednom tjedno što je najčešće (ipak) izvedivo za većinu nas.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Supermame (@supermame.hr)

Ne znam plesati, nikad nisam znala.

Ovo je jednostavno. Ne moraš plesati. Samo se krećeš. Nema brojanja, nema forme koju moraš intenzivno pratiti i nema ritma. Ne plešeš, učiš se drugačije kretati. Stoga su i one koje plešu cijeli život i ti koja nikad nisi na istoj početnoj crti.

Imam celulit, nisam savršena, ne želim nositi hlačice.

Da se ponovim – plešemo u polumraku, nema ogledala, druge žene isto nisu savršene? Ili da ti objasnim da prvo nekoliko mjeseci pleše u tajicama ili trenirci? Ili da ti pak kažem da ja na slici vidim svoje bore, ali je uvijek objavim jer znam da drugi vide moje oči koje sjaje i moj veliki osmijeh? Odaberi.

Što će reći muž/roditelji/ djeca?

Svašta. Reći će svašta. Jer svatko ima svoju percepciju slobodne žene i skoro svatko misli da ima pravo nešto komentirati. Ja te potičem da plešeš i da o tome vrištiš na sav glas, ali isto tako možeš i šutjeti. To može biti i tvoja mala tajna ako ti je lakše. Dok ti ne osvijestiš svoje predrasude, baciš ih u smeće i odlučiš biti svoja do kraja.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ANGELS Body & Emotions (@angels_body_and_emotions)

Nadam se da sam ti sad srušila sve argumente protiv. Ako ih još imaš, naći ćemo kontru. A ono što uvijek možeš je doći, probati bez obaveze i donijeti informiranu odluku.

Više informacija potraži OVDJE ili nam se javi putem maila: maja.z@angels.com.hr

Objava zašto bi svaka žena trebala zaplesati oko šipke? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jesam li ja previše?

Pitala sam se jutros dok sam, po tko zna koji put, nakon napornih dana imala potrebu za plakanjem, spavanjem, pažnjom i samoćom istovremeno. Pitanje mi je reflektiralo jedno od moje djece, dok sam grlila drugo usred meltdowna. Nije ništa rekao, ali vidjela sam u njegovim očima. Prokletstvo samosvijesti je to da vidiš neizrečeno.

Jesam li ja previše? Pitale su me njegove oči nakon što su jučer oboje, pardon nakon što smo jučer svi troje istovremeno imali emocionalni ispad. I jutros je, kao jučer, krenula kula od karata kad je ona krenula u meltdown.

Jesam li ja previše? Pitao je samo njegov pogled kad je vidio koliko mi snage treba kad je prva stvar nakon ustajanja – smirivanje, regulacija, tješenje i pokušaj da sve to napravimo prije 7.45 kad moramo krenuti da ne bi zakasnili u školu. Sad je teško i meni, rekao mi je očima dok se pravio da je sve u redu stavljajući svoju torbu na ramena i ljubeći me u obraz.

Jesam li ja previše?

Pitanje je koje sam čula nabrojeno puta bez obzira jesam li ga čula u vlastitim mislima ili (ne) izgovoreno od mnogih žena u terapiji, na privatnim satima, na grupama.

Pitala sam se ja jutros počinje li to ovako. Ovako suptilno, u okruženju koje ne govori da si previše, ali kao da ti to decentno čitaš želeći sačuvati odrasle od onog od čega bi već trebali znati čuvati se sami.

Jesam li ja previše? Jesi dušo nekad si previše i to je odgovor koji je jedina istina. Ali to što si nekome previše nema nikakve veze s tobom već sa onima koji te (ne) vide, koji te nisu vidjeli dok si bila mala, i s onima koji te nikad neće istinski vidjeti jer nikad neće istinski vidjeti sebe.

Zato, budi previše. Budi najviše. Budi ponor i najveća visina ikad i budi to što jesi makar se sve treslo u tebi, oko tebe, a i u drugima.

Jesam li ja previše? Pitanje za koje bi voljela da zauvijek prestane postojati. U očima moje djece, u pokretima žena koje plešu bojeći se uzeti prostor, u mom srcu, u riječima žena koje mi dolaze na terapiju. Previše je istovremeno odurna i predivna riječ.

Odurna jer podrazumijeva emociju koja te grči i uzima ti autentičnost, a predivna jer… Pa nije li predivno da te ima puno?!

Marina je mama, supruga, logopedica. Marina je ozbiljna, ali vedra. Ona je topla, meka i nježna u komunikaciji i ophođenju. Ali kad Marina zapleše, njeno se tijelo kreće slobodno, divlje i nesputano. Ta sloboda pokreta omogućila joj je bolje odnose, zdravije majčinstvo i snagu da postavi granice.

Marina nas u svojoj priči podsjeća da u nama još uvijek živi ona vesela djevojčica i ona buntovna tinejdžerka. Upravo taj kontrast između načina na koji se predstavlja na van i načina na koji se osjeća iznutra bio je za nju opterećujući. U pokretu, plesu i odabiru muzike koja izvlači na površinu njenu unutarnju divljakušu, Marina je pronašla sebe.

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava jesam li ja previše? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Pixar je donio emocionalnu revoluciju u svijet animacije s filmom Izvrnuto obrnuto. Kroz likove Radosti, Tuge, Straha, Gađenja i Bijesa, omogućio je publici da na novi način razumije emocionalni život jednog djeteta. Sada, gotovo deset godina kasnije, Pixar nam donosi nastavak ove priče, Izvrnuto obrnuto 2, koji se bavi životom 13-godišnje Riley koja ulazi u turbulentno razdoblje puberteta. Novi set emocija preuzima glavnu ulogu: Tjeskoba, Zavist, Sram i Dosada. Kao pomahnitala mrkva s vatrom u kosi Tjeskoba personificira Rileyin strah od srednjoškolskih hodnika. Uvijek je budna i entuzijastično brine o svim mogućim ishodima. Kada bi osjećaj da je trava uvijek zelenija kod susjeda dobio fizički oblik, izgledao bi poput Zavisti: okrugle oči pune nezadovoljstva  i ljubomore. S druge strane, Sram se najradije skriva u sjeni. Preferira da Riley ne bude u središtu pažnje. Ova emocija ružičasta je od srama i ima rumene obraze. Dosada, posljednja emocija u nizu, unosi dozu tinejdžerske apatije u Rileyinu osobnost, čineći je ravnodušnom prema svemu oko sebe. Ona jedva može podignuti glavu.

Emocije poput tjeskobe, zavisti i srama dobro su poznate tinejdžerima

Izvrnuto obrnuto 2, iako pojednostavljuje tinejdžerske emocije kako bi stvorio zanimljivije likove, i dalje prenosi vrijedne lekcije o pubertetu koje su korisne kako za tinejdžere, tako i za roditelje. Ovaj crtić će vam pomoći da neugodne emocije gledate kao nužne, vrijedne i prirodne reakcije vaših tinejdžera dok se bore za osjećaj pripadnosti među svojim vršnjacima. Nakon što pogledate Izvrnuto obrnuto 2, bolje ćete razumjeti kako možete podržati svoju djecu kroz ovo turbulentno razdoblje njihovog odrastanja. Kako bih vam u tome dodatno pomogla donosim vam osvrt jednog tinejdžera, mog mlađeg brata, na emocije koje su prikazane u filmu:

• Pubertet je totalno ludo razdoblje. Sve te fizičke promjene – rastem kao lud, počinju se razvijati stvari koje nisam ni znao da postoje! A onda te emocije, ma katastrofa. Jedan dan sam super sretan, drugi dan kao da je cijeli svijet protiv mene. Sve se to mijenja brže nego što mogu shvatiti.
• Identitet, to je pravi kaos. Pokušavam shvatiti tko sam i što želim biti, a istovremeno svi oko mene imaju mišljenje o tome kako bih se trebao ponašati ili izgledati. Nikad ne znaš hoćeš li biti cool ili out.
• Socijalni pritisci su ogromni. Svi te guraju da budeš dio nekog kruga prijatelja ili da se uklopiš u neki stil. Ako ne udovoljiš, osjećaš se kao da ne pripadaš.
• Odnosi s obitelji su… eh. Misle da me kuže, ali u isto vrijeme pokušavaju mi reći što da radim. Nikad ne znaš jesu li stvarno tu da te podrže ili da ti daju lekciju.
• Škola je pakao. Sve te obaveze i testovi, ponekad se osjećam kao da se gušim u svim tim informacijama koje moram zapamtiti. Svi očekuju da budem super uspješan, a ja se samo borim da ostanem iznad vode.

Objava crtić o emocijama koji moraš pogledati sa svojim tinejdžerom – Izvrnuto obrnuto 2 pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Svaki roditelj zna da mala djeca plaču zbog naizgled (bar nama odraslima) najtrivijalnih stvari.

Možda je vaša kćer htjela ružičastu, a ne žutu čašu mlijeka. Možda vaš sin želi da mu pročitate još jednu priču (nakon onih pet koje ste mu već pročitali). Dogodi se da se brat i sestra posvađaju jer oboje žele istu igračku. Poznato?

Uostalom, suze nikada ne otkrivaju ono što odraslima izgleda tako nevažno. To je kao emocionalna vrećica – nakupljeni mali stresovi koji odjednom pronađu rupu. Kao pucanje brane, ovi naizgled trivijalni događaji postaju ulaz u val emocija.

Iskreno slušajte što vam djeca žele reći, bez obzira na sve. Ako pažljivo ne slušate male stvari kada su mali, oni vam neće reći velike stvari kada su veliki, jer za njih su one uvijek velike stvari – Kathryn M. Wallace.

Dijete koje se ne osjeća dobro, ne može se ponašati dobro. Pitajte ih kako se osjećaju i pozorno slušajte što vam govore. Bez obzira na to što je izazvalo emociju, djeca od nas traže jedno: da ostanemo s njima dok doživljavaju val emocija. Trebaju nas da budemo svjetionik u njihovoj oluji. Zaslužuju da ostanEmo s njima dok prolaze kroz sve to.

Naučeni smo da se sramimo svojih suza

Većina roditelja odrasla je u doba kada su uobičajeni odgovori na suze i silne emocije bili: “Prestani plakati“, “Saberi se” i “Ne budi tako razmažena“. Većina nas je odrasla u obiteljima koje nisu znale podupirati svoje suze. Da, naši su roditelji imali dobre namjere i htjeli su nas naučiti da slabe trenutke pretvorimo u trenutke koji će nas učiniti jačima. Možda smo imali roditelje koji su mislili da je dobro natjerati nas da prestanemo plakati kupnjom sladoleda ili nove igračke. S druge strane, možda su neki od nas imali roditelje koji su bili strogi, prijetili i posramljivali nas onom poznatom frazom: “Ako ne prestaneš plakati, dat ću ti razlog za plač!“.

Bilo je (i još uvijek je) uobičajeno vjerovati da je put do otpornosti ignoriranje, poricanje i odbacivanje naših ranjivih osjećaja.

Dakle, nama kao roditeljima je jasno da smo potpuno “slijepi” kada je u pitanju modeliranje zdrave emocionalne svijesti. Možda smo u mladosti naučili nesvjesno potiskivati ​​tugu, ljutnju i frustraciju, pa sada osjećamo strah kada smo suočeni sa suzama naše djece. Možda ne znamo što učiniti ili reći u takvim trenucima jer nam to nikada nije pokazano. Ili mislimo da, ako puno ili često plaču, to znači da ih nismo uspjeli naučiti da budu otporniji.

Ponekad se brinemo da previše “velikih emocija” znači da nismo uspjeli kao roditelji

Na nesvjesnoj razini možda očajnički pokušavamo izbjeći da svoju djecu učinimo nesretnima tako što uvijek svemu govorimo da. Ponekad to znači da pokušavamo održati osmijeh naše djece kako ne bismo morali osjećati nelagodu zbog osjećaja na koje sami nismo navikli. Mi, poput naših roditelja, možemo misliti da je nedostatak suza znak otpornog djeteta. I tako pokušavamo ugoditi našoj djeci da budu sretna.

Kao roditelji, pomiješali smo uloge

• Nije naš posao usrećivati ​​djecu stalno, nego pripremiti ih za život u kojem neće biti stalno sretna, ali trebaju prihvatiti činjenice.
• Nije naš posao susprezati suze, nego pitati odakle suze dolaze i pokazati smjer kako može biti bolje.
• Naše je da zajedno s njima „jašemo“ na njihovim emocionalnim valovima.
• Naš je posao reći djetetu “sasvim je normalno da se tako osjećaš i ja sam tu za tebe”.
• Naš je posao biti s njima i stvoriti im emocionalnu sigurnost da liju suze.

Tužno dijete nije odraz naših loših roditeljskih vještina. Nesreća, nezadovoljstvo, razočaranje, frustracija i ljutnja normalni su dijelovi života. Nesretno dijete jednostavno trebamo podržati i vratiti ga u ravnotežu. Voljenjem takvog kakvo ono jest, prihvaćanjem u dobrim i teškim trenucima, pomažemo mu da razumije da je njegovo ponašanje odvojeno od njega, i da ima moć promijeniti ga.
Sve dok ne naučimo prihvatiti valove osjećaja naše djece, ravnoteža i emocionalno zdravlje naših obitelji bit će poremećeni. Naša djeca imaju sposobnost dati si oduška i tako se osloboditi stresa i napetosti. Kad im to dopustimo, otvaramo put ravnoteži. Ukratko, pomažemo im da izgrade otpornost koju tako očajnički želimo izgraditi u njihovoj osobnosti.

Kako stvoriti prostor za velike emocije našeg djeteta?

Ako vas kao dijete nisu slušali i podržavali, danas vam može biti jako teško znati kako postupiti sa svojim djetetom. Ali, kao i svaka nova vještina ili izgradnja mišića, učenje kako biti učinkovit model zahtijeva vrijeme i upornost. Danas ga mi roditelji često nemamo, ali za promjene starih načina razmišljanja i uvjetovanja potrebno je vrijeme. Ne očekujte da će se to dogoditi preko noći, ali znajte da mali koraci u pravom smjeru čine razliku u trenu. Kada se naučite nositi s djetetovim emocijama na novi način, vježbajte jednu malu stvar i internalizirajte je prije nego prijeđete na nešto drugo.

S vremenom se naša tolerancija na najjače djetetove emocije izgrađuje dok se neprestano obvezujemo na smirenu prisutnost u sebi. Umjesto da pokušavate naučiti svoje dijete da duboko diše kada je uzrujano, usredotočite se na to da sami primijenite svoje savjete. Nemojte ni pomišljati reći djetetu da duboko diše osim ako to niste učinili već stotinu puta kada ste izgubili pribranost.

Sljedeći put kada budete sa svojim djetetom kada je uzrujano, ljuto, tužno, pokušajte sebi ponavljati sljedeće:
“Dijete mi ne pravi probleme. Teško mu je.”
“Nije moj posao popraviti njegove osjećaje.”
“Osjećaji liječe. Poslije će se osjećati bolje.”
“Mir počinje sa mnom.”
“Ovdje sam da podijelim svoj mir, a ne da se pridružim njegovom kaosu.”

Foto: unsplash.com; pexels.com

zašto kazne ne funkcioniraju i što napraviti kako bi nas dijete sljedeći put poslušalo?

Objava kako odgojiti otporno dijete u svijetu zvanom: “sram te bilo što plačeš!” pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad uđeš u tijelo nemaš se više gdje sakriti. Svi su osjećaji tu.

Ja sam čvrsti pobornik psihoterapije. Obožavam taj način rada na sebi i donio mi je puno toga dobroga. Najveći blagoslov je promjena načina na koji razgovaram sama sa sobom. No ipak, neke se stvari ni osvještavanjem, ni promjenom, ni razgovorom nisu razriješile. To su stvari koje nosimo sa sobom čitav život.

Jako sam puno čitala na temu trauma, no sve se knjige, teorije i tekstovi uglavnom fokusiraju na ono što zovemo ranom traumom, one rane koje su nastale u samom početku našeg života, u onom vremenu za koje kažemo prve tri su najvažnije. Traume koje su nam zadali distancirani, toksični ili nesvjesni roditelji.

No istina je dakako, kao i obično, puno dublja od toga.

“Naime, mislim da su traume nastale tako rano u djetinjstvo uvjetovane stanjem naših roditelja, ali s druge strane i nizom sitnih okolnosti koje čak ne moraju ni značiti roditeljsku grešku.”

Već kao vrlo maleni, mi imamo svoju percepciju svijeta oko sebe, svoj doživljaj stvari i svoje velike emocije koje još ne razumijemo, ali itekako osjećamo. I onda jedan pogled ili riječ, koja čak i nema toksičnu konotaciju, u nama stvori ranu. Dolazak brata ili sestre, trenutak samoće kad nam je bilo potrebno društvo ili samo neka promjena u rutini i već je nastala trauma.

I kad kažem da je stvar dublja, onda mislim i na to da traume ne nastaju samo u našem djetinjstvu. Traume se naslažu jedna na drugu od najranije dobi pa nadalje i uopće ne moraju značiti neke teške trenutke u klasičnom smislu. To su naprosto samo događaji koji su nas u tom trenutku obilježili, povrijedili i uklesali se u naše tijelo kao rane. I te rane bole. Čak i kad radiš na sebi, čak i kad razgovaraš, čak i kad si svjesna sebe i svijeta oko sebe, rane i dalje peckaju. Ostale su zabilježene u našem tijelu, a mi ih uporno okušavamo riješiti.

I uspijemo. One zarastu, osuše se, nisu više krvave, ali ožiljci ostaju.

I onda kad nam netko svojim pogledom, riječju ili nehotičnim djelom začačka po starom ožiljku, mi ponovno krvarimo. A kako krvarimo može nam odrediti postojanje.

Mnogi od nas će se praviti da krvi nema. Nastaviti sve u životu kao da ništa nije bilo. Zatvorit će se u svoj svijet, u posao, ovisnost, televiziju, neki odnos. Nestat će u glavi.

“Mnogi od nas ranu će trpjeti i osjećati, ali jednostavno se praviti kao da ne postoji, tako unoseći krv i tamo gdje boli nema.”

I mnogi od nas tako će proživjeti čitav život. Ponekad sretniji, ponekad nesretniji, zavisi o tome je li rana zatvorena ili se opet otvorila.
Neki će pričati o rani. Osjetiti je emocionalno ili umno. Izanalizirati je do besvijesti, dok više ne bude imala tako veliku snagu nad njima. No problem s ranom jest što ona nije u umu, nego u tijelu. Sve su rane tjelesne rane. A tijelo ne pruža krajnje rješenje i razrješenje, ali može pružiti nešto drugo. Dopuštanje. Osjećanje. Prepuštanje. Melem.

Zato istinski vjerujem da pravog mentalnog zdravlja nema bez tijela. Ono nam je dano kako bismo živjeli u njemu, a ne daleko od njega, odsječenih glava i srca zakopanih u betonu neizraženih emocija.

“Dok nismo spremni istinski zaroniti u emociju, tijelom, do tada samo lijepimo flastere i umom liječimo ono što je puno dublje od misli.”

I rekla bih, nema konačnog rješenja. Barem ga ja još nisam osjetila (otkrila). Tijelo naprosto pruža mogućnost da samo uvijek ispočetka susretnemo svoju ogoljenu bit i emocije bez zadrške. Tijelo nam pruža mogućnost da se nasmijemo do suza ili da isplačemo dušu. Tijelo nam pruža mogućnost da te emocije onda mentalno rastvorimo ili ne. I uvijek je tu za tu mogućnost. Svaki put kad kliknemo u krivi file (ili pravi, zavisi kako gledaš), svaki put kad se ona rana ponovno rastvori i svaki put kad gubimo sebe, zaron u tijelo vraća nas duboko, duboko unutra.
Znale bi o tome puno više yoga majstorice i znale bi to dobro objasniti s one stručne strane. Ja znam samo ono što sam sama prošla i što još uvijek prolazim. Emocije kroz pokretanje tijela, kroz ples. Znam i ono kad ih ne želim osjetiti, pa ostanem prisutna od ramena prema gore, odsječena tijela iako znam sve što znam i probala sam sve što sam prošla. Jer i za to treba imati kapaciteta kojeg nemaš uvijek u životu i u svakoj situaciji.

“No kad uspiješ skupiti hrabrosti i ući u svoju esenciju, mogu se dogoditi čuda.”

Pokretanjem trupa u velikim krugovima i prsima potisnutim prema gore, otvorit ćemo srce doslovno i metaforički. I ako uz to uspijemo zanemariti blebetanje uma, prsa će postati poput propusne membrane i bez da znamo zašto točno, osjetit će neke stare i neke nove boli. Boli, ali i ljubav. Nema djelomične propusnosti. Punoća boli je jedina koja omogućuje punoću radosti, ljubavi i ljepote.

Ako pokrenemo svoju zdjelicu, kukove, bokove, u velikim krugovima, lomeći ustaljenost obrazaca kretanja i puštajući da u nama krckaju kosti srasle s ustezanjima, malenošću i mizoginijom, osjetit ćemo ekstazu i užitak. I opet bol.

“Jer pod jarmom patrijarhata i ranjavanja ženske biti tisućljećima godina naši su kukovi postali kocke umjesto krugovi. Tvrdi umjesto mekani. I zato tako to boli. Doslovno i metaforički.”

Imaš osjećaj kao da želiš natjerati planinu da se pokrene. A zapravo samo pokrećeš neizraženu sebe. Sebe malu činiš velikom. Sebe slomljenu osjećaš lijepom. Sebe racionalnu puštaš u emotivni vrtlog.

Uz to sve, tu je i muzika. Odabirom prave još više golicaš emocije i tjeraš ih na površinu. Tugaljiva će pjesma svojim stihovima poškakljati tvoja sjećanja na neprežaljenu osobu, strastveni metal razbudit će ljutu tebe, a neka lagana melodija sa snažnim basom zavući će ti se u zdjelicu i potaknuti je na još više užitka.

I sve je to jednostavno. Jednostavno ali i teško.

“I nije uvijek sve u mindsetu, sve u glavi, sve u forsiranju sebe na promjenu. Nekad je u bivanju. Nježnom glasu koji zna da će doći vrijeme, ali nije još.”

Šapatu koji ti dopušta i da budeš slaba. Pokretu malom, malo većem, pa još malo većem. I dodiru. Puno dodira. Na duhovnoj i tjelesnoj razini. Nježno prema sebi. Uvijek. Tijelo zna.

Ovaj tekst objavljen je originalno u rujanskom broju Magazina. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU, a dolazi ti u inbox jednom mjesečno!

Objava tijelo, emocije i mentalno zdravlje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako razgovarati s djecom o emocijama i zašto je to važno za njihovo samopouzdanje saznajte u novoj epizodi podcasta Iskreno o majčinstvu.

U ovoj epizodi podcasta ugostile smo Kristinu Vučinić i Irenu Peroš Grgos, a tema podcasta je kako razgovarati s djecom o emocijama. Sponzor ove epizode podcasta je , bez obzira na godine. Plišana igračka s emocijom s kojom se djeca lakše zbližavaju i osvještavaju kako je svaka emocija sasvim normalna. Sretna i nasmijana sovica, tužna i pospana sovica, vesela i luckasta, sve na svoj način stvaraju vezu s djecom.

Činjenica je kako je kroz naše djetinjstvo, malo tko imao privilegiju razgovarati s roditeljima o tome kako se oni osjećaju, kada su ljuti, zašto su ljuti, kada smo mi ljuti i zašto se tako osjećamo. Razgovor o dubljim emocijama poput tugovanja i žalosti u pravilu se odgađao ili ignorirao, a suze naših roditelja kada im je bilo teško su se skrivale. Sve to ostavilo je trag na nama samima, makar toga možda nismo svjesni. Emocije ne smiju biti tabu, naša djeca trebaju roditelje kojima neće biti teško i neugodno razgovarati o tome kako se oni sami osjećaju, niti kako se djeca osjećaju.

Što su to emocije i zašto je nužno za samopouzdanje naše djece razgovarati o emocijama, što su to tantrumi, kako se s njima nositi? Upravo o svemu tome, svoj stručni savjet podijelile su Irena i Kristina, certificirane integrativne dječje terapeutkinje centra za terapiju s igrom – Tigrom, s dugogodišnjim iskustvom u radu s djecom i roditeljima. A što su nam otkrile, poslušajte u novoj epizodi podcasta „Iskreno o majčinstvu“.

Kako možete podržati podcast Iskreno o majčinstvu?

Pretplatite se na podcast (dostupni smo na svim aplikacijama za slušanje podcasta).
Podijelite epizodu sa svojim prijateljima i na društvenim mrežama.
Ostavite nam komentar.

Hvala vam što nas slušate!

E28 Kako razgovarati s djecom o emocijama i zašto je to važno za njihovo samopouzdanje? 

Sponzor epizode je

SoundCloud

Apple Podcasts

Objava kako razgovarati s djecom o emocijama? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.