Hodala sam Črnomercem, ima tome 18 godina, kada mi je u šest sati popodne, nepoznati muškarac prišao s leđa i primio me za međunožje. Sjećam se stiskanja njegovih zubi, dok je mrmljao sebi u bradu i grabio svojim prstima po mojem tijelu.

Imaš vrhunske sise

Kada sam imala 20 godina, upisala sam se u autoškolu. Dobila sam instruktora koji je bio 30ak godina stariji od mene i čitavo vrijeme je bio usiljeno šaljiv. Nakon nekog vremena sam počela dolaziti na satove vožnje jako nervozna i živčana. Pa mi je znao komentirati kako bi se “trebala po*ebati da ne budem tako živčana”. Jedan dan je izvadio svoj mobitel i usred vožnje počeo snimati moje noge, pod izlikom da snima kako vozim. Prijavila sam ga.

Kada sam imala 25 godina, išla sam na ispovijed, bila sam tada puno češće u crkvi i išla na mise, pjevala u zboru. Otišla sam na ispovijed gdje me svećenik (koji sada više nije u funkciji) ispitivao prakticiram li analni se*s, svršava li moj dečko od trljanja sa mnom na krevetu, pružam li oralni se*s, i sve to vrlo eksplicitnim rječnikom. Prijavila sam ga.

Kada sam imala 37 godina, dobila sam mail od nepoznatog muškarca kojim hvali moje vrhunske sise. Stavio je u CC maila sve prijateljice koje su bile sa mnom u izlasku. 

Kada sam sjedila na ručku s mužem i prijateljem, doživjela sam da mi je prijatelj pomaknuo prsluk kako bi vidio moje grudi i prokomentirao kako su dobre. Kroz šalu. Nitko nije reagirao. Jer je to samo šala, zar ne? 

Kada sam bila srednja škola, dječak iz mog razreda me konstantno vrijeđao, nazivao pogrdnim imenima, do jednog trenutka kada se na satu talijanskog jezika okrenuo prema meni i rekao mi “pljunuo bih te koliko si odvratna ciganko”. Na to sam mu rekla da me pljune i pusti na miru više. Pljunuo me. Potukla sam se s njim nakon toga. Završili smo kod ravnateljice i on se ispričao i rekao mi da mu se sviđam. Takav učinak ima ona izreka “tko se tuče taj se voli” koju nam serviraju od vrtićke dobi. 

Što kada bi obrnuli uloge?

Redovno dobivam poruke nepoznatih muškaraca na društvenim mrežama koje su potpuno neprimjerene. 

Ovo nisu prestrašne situacije, jer žene dožive puno agresivnije, užasnije i bespovratne situacije koje ih obilježe, ali je ipak svaka od situacija koju sam doživjela bila i iz svake sam se izvlačila sama.

Pitam se, kako bi se muškarci osjećali kada bi oni doživjeli isto to od nas žena? Što kada bi obrnuli uloge?

Na svaku, ali svaku od ovih situacija sam čula opravdanje za ponašanje tih osoba. Sigurna sam da je svaka od vas u nekom trenutku doživjela barem jednom ovakav scenarij. I to je jednostavno tako, zar ne? 

To su mikrotraume koje ostavljaju sitne tragove na um i dušu. Danas sam samosvjesna i stabilna žena, vrlo glasna i jasna po pitanju svojih stavova.

Trebam li postati i neugodna poput tih muškaraca da bi se naučili ponašanju? 

I tako kroz borbu za poštovanje, nailazim na nemalu količinu muškaraca s velikim brojem pratitelja (op.a. ističem ovaj podatak jer to znači da imaju veliki utjecaj na velike mase), koji su se istaknuli svojim intelektualnim karakteristikama, karizmom, poneki i znanjem, kako podučavaju žene kakve bi one trebale biti. Jer, muškarci to najbolje znaju, zar ne? Mi, žene, u konačnici najviše volimo da nas muškarci uče podučavaju. To je patrijarhat napravio, da još uvijek muškarce gledamo, ne kao ravnopravne, već kao naš autoritet. 

Ponizne, skromne, nježne, one su tu da uljepšaju život svojem muškarcu, a ne da se njihovo lice bora od rada, jer su ušle u mušku energiju (op.a. a nitko se ne pita zašto smo primorane uči u mušku energiju). Žena je tu da uljepšava život muškarcu, a muškarac da olakšava svojim radom život sebi i ženi. 

Što je danas alpha muškarac?

Jadni li smo svi mi… ali jadni li su i ti naši muškarci. Oni ostaju zarobljeni u svojoj toksičnoj muškoj energiji koja u njima budi samo i isključivo nesigurnost i ugroženost jer danas, ta njihova primarna uloga – skrbitelja obitelji, više nije moguća. Mali je broj muškaraca koji radi na takvoj poziciji da ima uvjete i plaću kojom može skrbiti o nezaposlenoj supruzi i dvoje djece. 

Patrijarhat koji nam je nametnut, ubija muškarce jer oni nemaju nikakvu vrijednost ako ne donose doma “kesu para”.

A danas muškarci ne donose dovoljno veliku kesu koja će pokriti sve troškove enormno skupog života koji živimo. I tu pada njegova vrijednost. I on postaje ogorčen. Postaje frustriran. Pa udari. Pa pije. Pa zatomljava svoje osjećaje. Pa ne razgovara. Pati. I pukne. 

Stopa suicida raste. Postotak muškaraca koji počine suicid je osjetno veći od postotka žena koje počine isto.

Stopa femicida raste. Iz dana u dan. Patrijarhat je, dragi muškarci, vama oduzeo pravo da budete emotivna bića i da se povremeno prepustite i dođete u doticaj sa svojim emocijama. Znamo što je patrijarhat donio ženama. Znamo i kakav kaos nastaje kada se žene bude i bore nogama i rukama da ih se čuje. 

Sve uloge koje smo nosile na svojim leđima od pamtivijeka, još uvijek su na našim leđima, a mi smo još preuzele i dio da zarađujemo. I time olakšavamo život svojoj obitelji i muškarcima i u financijskom aspektu.

Zašto radimo?

Osim činjenice da ne želimo biti ovisne o drugima, da su troškovi života toliki da ne možemo preživjeti s jednim prihodom u obitelji, znate li koji bi još razlog trebao biti? Što da se taj muškarac koji jedini priskrbljuje razboli? Što da umre? Što da je ostavi? Gdje je ona tada? Snaći će se ona. Ne sumnjam.

Mi smo strojevi, a ne ljudska bića

Mi žene, kopamo dalje, borimo se, idemo na terapiju, idemo na treninge, brinemo o djeci, kuhamo i priskrbljujemo, pritom pazimo na svoj izgled, idemo na uklanjanje dlačica, manikuru, pazimo na svoje lice, uređujemo se, čitamo knjige, educiramo se. Mi smo strojevi, a ne ljudska bića. I to nije pohvalno, već nehumano. I znaš što još pored toga radimo? Krvarimo svaki mjesec, pritom slušamo komentare muškaraca koji naše reakcije na njihove neodrađene obaveze izjednačavaju s reakcijama jer smo u PMS-u. Ostajemo trudne, mijenja nam se tijelo, razmiču nam se organi, rasteže nam se koža, brinemo i strepimo za tog čovjeka koji raste u našem tijelu. Onda rađamo, u mukama i boli. Režu nam tijelo, 7 slojeva, mišiće, da bi izvadili tu bebu. Godinu dana hranimo dijete svojim grudima, bradavice nam krvare, imamo hemoroide od tiskanja na porodu, otpada nam kosa, umorne smo. I dalje s ljubavlju guramo. 

Nakon porodiljnog, vrati se na posao

Onda se vratimo na posao i žongliramo sa svim novim ulogama i kada konačno postanemo zadovoljne sobom, razmišljamo kako se zaštititi da ne ostanemo trudne jer nam je tijelo umorno, jer nam je psiha istrošena i jer trebamo predah, a osim toga jer si ne možemo priuštiti opet izostati godinu dana i više, jer sada treba prehraniti još jedno dijete i pobrinuti se za njegovu dobrobit. Apstinencija je jedina sigurna metoda u tom slučaju, je li tako? Ali onda ne odrađujemo svoju ulogu prema partneru, zar ne? Pa, pijemo tablete, stavljamo plastiku u svoje tijelo, jer muškarcima nije isti osjećaj ako penetriraju s prezervativom. A druga opcija nije dovoljno sigurna. A ako se dogodi da ostanemo trudne iako nemamo kapaciteta, onda nam ne daju opciju osim da rodimo. Jer, to je naša uloga. Kako god se osjećale, što god prolazile, bile mi podobne ili ne, ISTRPITE!!!!!

Mi nismo takvi

Onda vrištimo o tome i dobijemo od naših muškaraca odgovor – ali mi nismo takvi, mi spadamo u onu kategoriju muškaraca koji su na vašoj strani. 

Zašto ne odete na vazektomiju? 

Zašto ne koristite prezervative? 

Zašto ne odreagirate kada drugi muškarac uznemiruje ženu, iako se “šali”? 

Zašto ne upozorite prijatelja koji vam je poslao video privatnog porno uratka na kojem je u fokusu žena, da ne radi to? 

Zašto se samo nasmijete? 

Zašto ne marširate s nama za prava? 

Zašto ne idete na psihoterapiju? 

Zašto ne rastete s nama nego se borite dokazati da vi niste poput onih loših? 

Ključ nije samo u glasnim ženama, već i u podržavajućim muškarcima. Jer zajedno bismo mogli puno više. Ne samo za nas žene, već i za vas muškarce.

I kada mi marširamo za prava, marširamo za prava svih. 

Fotografije: Emilija Lasić Črepić; unsplash.com

Objava imam glas i želim ga pustit! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

O feminizmu iz mog kuta

Poslušala sam divnu epizodu podcasta Supermama o feminizmu i dobila poriv da i ja nešto napišem, pomalo, potiho, potajno.

Cijeli mi život režu krila pa mi je vrlo teško sada odjednom iznenada, sama sa sobom i bez opipljive podrške, izaći pred svijet i reći JA tako mislim, JA tako osjećam, JA tako (ne) želim. Moje misli, moje želje, riječi i snovi pomalo se promaljaju kroz anonimne tekstove kojima moje drage Supermame daju ovaj virtualni prostor. A onda, jednog dana, možda se na dnu teksta pojavi i jedno ime s (jednim) prezimenom.

Na pragu sam četrdesete, doktorica znanosti u “muškoj” branši, šefica, majka, partnerica, već jednom udana i razvedena. Rođena sam u maloj sredini u patrijarhalnom društvu o kojem mi je često bolno čak i razmišljati. Sad kada sam se opisala kroz uloge, vjerojatno većina čitatelja već stvara sliku o tome “tko” sam i “kakva” sam. Nema ništa a priori loše u tome. Predrasude su ono što nam je evolucijski pomoglo da dođemo do tu gdje smo sad. Osoba koja je na medvjeda htjela gledati kao na prijateljsko biće željno društva, vjerojatno nije poživjela dovoljno dugo da svoje gene prenese do danas. No, razlika je upravo u tome što medvjedi danas nisu naša realnost i naš mentalni sklop koji – nažalost – još uvijek živi u špilji, treba pomalo izaći van, otresti prašinu, strgnuti paučinu i prilagoditi vid dnevnom svjetlu.

O feminizmu se kod nas uči jako malo. Odgovorno tvrdim da tijekom svog školovanja o feminizmu nisam čula ništa korisno. Znali smo samo da je to nekakav pokret za “ženska prava”, gdje su žene htjele ići raditi u tvornice i nositi hlače. I da je Švicarska ženama dala pravo glasa 1971. Da, dobro ste pročitali. Napredna Švicarska.

Imala sam burne ambivalentne osjećaje o navedenoj tematici. S jedne sam strane bila sretna jer su se neke žene prije mene borile da imam pravo glasa, da se mogu obrazovati, raditi i biti financijski neovisna. Ubijalo me gledati brakove oko sebe u kojima je muška dominacija bila toliko snažna i toliko brutalna da sam samo mogla (podsvjesno) mrziti muškarce i govoriti samoj sebi da si to nikada neću dopustiti. Spoiler alert: dopustila sam si i to, kao i neke puno gore stvari, ali to je tema za neki drugi tekst. Mislim da neću reći ništa revolucionarno niti nepoznato ako vam ispričam neke crtice iz svog djetinjstva… kako se odnosilo prema ženskoj ili muškoj djeci… kako su žene tolerirale muževu nevjeru, obiteljsko nasilje, alkoholizam i ostalo jer nisu imale kuda, same s djecom i bez novca… kako su nam (opet ta fraza) rezali krila kad god i kako god su mogli. I možda sve to skupa nije bilo namjerno. Možda su mislili da nam čine dobro. Možda su mislili da ćemo bolje proći ako hodamo pognute glave. Možda su mislili da svijet još nije spreman za nas. Možda naprosto nisu znali drugačije.

Iako nije revolucionarno, ipak ću ispričati nekoliko crtica iz svog patrijarhalnog odgoja, a onda ću se vratiti na svoje poimanje muško-ženskog svijeta.

Najgori patrijarhalni tretman dobila sam od svoje tete, žene s kojom sam krvno povezana i koja mi je bila kao druga mama. Naučila me ona i puno lijepih stvari, ali nažalost, i ona je bila među onima koji su me nastojali strpati u kutijicu iz koje ne stršim. Jednog dana vidjela sam je sa šljivom ispod oka i pitala je što se dogodilo. “Objasnila” mi je da ljubav i brak nisu samo srčeka i gugutanje, da, nažalost, ponekad ima i neslaganja i da eto nekad nesretnim slučajem dođe i do eto tako nečega. Ali to je život. (Namjerno sam napisala “objasnila” s navodnicima, za slučaj da me čita netko tko ne razumije ironiju). Pokušavam se sad sjetiti njenih točnih riječi, ali ne mogu. Možda je i dobro da ne mogu. Poanta njene “edukacije” bila je da stvari koje se događaju u obitelji trebaju ostati u obitelji, svima je teško, svatko se sa životom nosi na svoj način, ali ne možemo zato odustajati jedni od drugih. Povraćalo mi se. Doista sam htjela povratiti sve što diše u meni koliko mi se gadilo to njeno objašnjenje i svjetonazor. Tada, na pragu punoljetnosti, mislila sam da si apsolutno nikada neću dopustiti da me netko tako tretira i da bih radije umrla nego ostala s nekim tko je digao ruku na mene. Nažalost, neke škole moramo proći i na vlastitoj koži da razumijemo zašto je teško otići iz toksičnog odnosa, zašto je poznati pakao bolji od nepoznatog raja i tome slično. No, kao što rekoh, to je priča za neki sljedeći put.

Ista ta teta zamolila me da pospremim sobu njenih sinova svaki put kad sam došla u goste jer oni su dečki pa je glupo da oni sami čiste. Ja, vječiti 5,00 u školi, prva na svim mogućim natjecanjima, čistim sobu dvojici balavaca samo zato jer sam ja žensko, a oni muško. Odvratno ponižavajući osjećaj.

Nadalje, kada je tetin nećak položio vozački ispit, ona mu je odmah posudila auto da ide s njim – ni manje ni više – na maturalnu zabavu. Kad sam ja položila vozački, čula sam samo: “Hmmm… da, ovaj, drži se ti knjige.” Slučajno ili namjerno, ni dan-danas ne vozim jer nitko nije vjerovao da ja to mogu. Čak ni instruktor koji mi je nakon položenog vozačkog ispita rekao: “Ajde, sretno i nemoj da o tebi čitam u crnoj kronici.” Ironično, ja sam o njemu čitala u crnoj kronici. No, bilo kako bilo, još uvijek ne vozim. Još uvijek se teško nosim sa strahovima od vožnje, ali i to je tema za neku drugu priču.

Da se vratim na temu ambivalentnosti prema feminizmu… Bilo mi je drago što je postojao i što se netko izborio da ja nešto mogu… No, istovremeno sam se osjećala prevarenom. Mene nitko nije pitao želim li ići raditi ili bih možda radije odgajala čopor djece i šivala im odjeću. Mene nitko nije pitao želim li sama otvarati svoja vrata i sama nositi teške vrećice iz trgovine. Zapravo sam dobar dio svog života mislila kako je feminizam jedan veliki zajeb – dobile smo pravo da radimo ono što rade muškarci, uz sve ono što već radimo i što muškarci neće raditi. Zaposlena majka je “dobila što je tražila”, kako bi se to kod nas reklo. Zapravo me cijela ova priča dugo frustrirala. Nisam smatrala da su muškarci glupi i beskorisni (barem ne na svjesnoj razini), nisam smatrala da sam kao žena superiornija, voljela sam da se prema meni netko odnosi s pažnjom, da me tetoši i pazi na mene, ali sam istovremeno htjela misliti svojom glavom i baviti se onime što me zanima. Nisam shvaćala da feminizam u svojoj biti nije isključiv. Trebalo mi je jako puno godina da shvatim pravi smisao borbe za ženska prava kao LJUDSKA prava, kako ih Tereza naziva u svojoj kolumni i podcastu.

U posljednje vrijeme puno slušam o muškoj i ženskoj energiji, o našim biološkim i duhovnim različitostima. Ivka često govori o tome, čak je tu temu pokrila i na BYOB konferenciji, tako da vjerujem da nikome od vas ni ovo nije nepoznat teritorij…ali opet bih voljela napisati kako ja to vidim. Moja istina.

Kroz svoj osobni razvoj, koji se sastoji od jako puno učenja, slušanja, čitanja, odlazaka na terapije i radionice, susrela sam se s temama muške i ženske energije ili prirode. Samo da pojasnim, pišem “muške i ženske”, a ne obrnuto, samo zato što je muška prva po abecedi. U mom je svemiru abeceda često jedini ispravni način da se nešto posloži ako je hijerarhijski ravnopravno (to možda pripada muškom principu).

A muškarci i žene bi svakako trebali biti ravnopravni. Ravnopravni. Ne jednaki, ne isti, ne identični, ne međusobno zamjenjivi.

Mislim da je tu većina nas, ili većina onih koji su nas učili, pobrkala lončiće. Žene su za sebe tražile jednaka ljudska prava – od prava na obrazovanje, zaposlenje, odlučivanje o vlastitom zdravlju, tijelu i umu; prava na financijsku neovisnost, na pristup informacijama, na slobodu kretanja… Ukratko, na sve ono na što smo kao ljudsko biće imali pravo samim svojim postojanjem. Da sad ne idem opet u seciranje nečega o čemu je do danas već puno rečeno i napisano, voljela bih se opet vratiti na sebe i svoje sazrijevanje u smislu feminizma.

Kako sam gore već napisala, bila sam praktički savršena u školi, inteligentna i samopouzdana. Kako nisam imala oca u svom životu, a ostale muške figure oko mene bili su alkoholičari i nasilnici, nisam imala pravi uzor zdrave muške energije. Napisat ću to, koliko god nekima bilo šokantno: djevojčica treba oca. Djevojčica treba zaštitnika koji osigurava njen svemir, štiti ju i čuva da sve ono prekrasno što ona nosi može izaći van i pokazati se svijetu. Možda je sad jasniji onaj moj uvodni paragraf gdje objašnjavam da pišem anonimno. Djevojčice (žene) koje su imale dobrog oca možda nisu ni svjesne koliku kompetitivnu prednost imaju naspram nas ostalih.

Što se događa ako nemamo dobru očinsku figuru? I ako tome dodamo majku koja baš ne zna zadovoljiti naše emocionalne ili druge potrebe? Obično sve u prirodi može otići u dva smjera, ovisno o tom s kakvim materijalom raspolažemo. Ja sam imala “jaki” materijal pa sam otišla u kompenzaciju. Moj drive je doslovno bio: “Ja se moram izvući iz ovog pakla.” Ne znam točno u kojem trenutku, ali sigurno još u osnovnoj školi, shvatila sam da za mene nema spasa iz teške obiteljske situacije, neimaštine, nasilja, alkoholizma i generalne nesreće, osim ako si sama ne pribavim taj spas. Sama. Tijekom školovanja nisam baš imala prijatelja, nije me zanimalo ništa što vole mladi jer sam samo htjela otići iz te situacije. Znala sam da su jedino ocjene te koje me mogu spasiti. Pobrinula sam se za svoj akademski uspjeh (iako sam učila u nemogućim uvjetima), pobrinula sam se za logistička pitanja oko fakulteta i preseljenja… čak sam i pri izboru fakulteta išla na varijantu koja može plaćati račune, a ne prema onom što mi je priraslo srcu. Sve ovo što opisujem je “muški” način.

Živimo u svijetu kojeg su napravili muškarci za muškarce.

Imala sam raspravu s jednim prijateljem i bivšim mužem jer sam bila ogorčena novom EU direktivom da se na rukovodeća (direktorska) mjesta mora zaposliti 33% žena. Možda netko negdje na ovo gleda kao na napredak. Ja na to gledam kao na poniženje. Kao prvo, netko mora PROPISATI koliko će žena biti na važnim mjestima. Kao drugo, to što je propisano je TREĆINA mjesta za nekoga tko čini polovicu stanovništva. Jako sam ogorčena time. Smatram da bi cijeli svijet i cijeli sustav trebalo mijenjati tako da se ženama omogući napredovanje i da nitko ne mora propisivati je li sada na redu da se zaposli žena ili muškarac.

U čemu je zapravo “moj” problem i čemu moja rasprava s mladim obrazovanim muškarcima koji moje stavove smatraju brđanskim?

Pa ovako… Recimo da bismo u duhu ravnopravnosti mogli reći: “Nama nije važno hoće li napredovati muškarac ili žena; važno nam je da napreduje osoba koja to najviše zaslužuje i koja je svojim radom postigla najbolje rezultate.” Što je problem u ovom stavu? Sva metrika kojom možemo nešto kategorizirati, sve što možemo kvantificirati i brojiti, profit, zarada, porast, svi KPI-jevi…. Sve je to dio MUŠKOG principa. Tako muškarci funkcioniraju. Tako muškarci ostvaruju svoje snove. Čak bih rekla da orijentiranost na cilj i rezultat također pripadaju muškom principu. Kad imaš ženu koja živi u svojoj ženskoj energiji i ostvaruje čudesne stvari na ženski način, to je teško kvantificirati. Teško je pretočiti u brojke nečiji konkretan doprinos. Evo malog primjera. Jedan od načina na koji doprinosim firmi u kojoj radim je to što povezujem ljude i prenosim informacije. Na primjer: Marko mi kaže da razmišlja kako riješiti neki problem, a ja mu kažem da se prošle godine Josip bavio istom tom temom i da je riješio problem. Njih dvojica se čuju i Marko instantno dobije rješenje te se može početi baviti nečim drugim i ne mora više rasipati vrijeme na ovo. Kako to pretvoriti u postotke i eure? Kako izračunati da bi Marku inače trebalo npr. 23 dana da sam dođe do istog ili sličnog rješenja? Ne, te stvari se ne vide. Te stvari se ne računaju, a itekako puno znače, pogotovo u velikim firmama gdje se ljudi i ne poznaju i nemaju pojma tko se čine bavi. Mene ovakve stvari vesele i radim ih zato što u njima uživam, bez obzira vidi li ih itko ili nitko. No, poprilično sam sigurna ako se ikad bude računao moj “financijski doprinos firmi” da se ovakve stvari neće uzimati u obzir.

To je bit svega – ne možemo reći da je sustav pravedan prema muškarcima i ženama jer koristi ISTI PRISTUP I JEDNAKA PRAVILA ZA SVE. Mjere nas istim metrom. To je kao da imaš jednu tropsku i jednu planinsku biljku pa ih onda počneš držati u potpuno jednakim uvjetima – jednaka količina sunca, jednaka zemlja, jednaka količina vode, jednaka temperatura. Pa, buraz, nema šanse da obje biljke jednako napreduju! Naprosto nema šanse! Isto tako, ne možeš posaditi orah i očekivati da na njemu rode banane. Nismo isti! Ne funkcioniramo na isti način, ne vidimo iste stvari, ne tražimo rješenja na isti način. Naravno da postoje žene koje vole brojke, vrhunski se snalaze u muškoj struci i funkcioniraju na način koji je bliži muškarcima. I ja sam bila jedna od njih, pod cijenu vlastite ženstvenosti. Sada to više ne želim.

Ja sam žena i želim živjeti kao žena, točno onakva kakva jesam ispod i iznad kože.

Anonimno

Foto:pexels.com, unsplash.com

Objava živimo u svijetu kojeg su napravili muškarci za muškarce pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Slušam i čitam silne poruke iscrpljenih žena koje nam pišu. Gledam svoje prijateljice i slušam ih kako očima prepunih suza govore koliko su premorene. Neke ne govore, već guraju svom snagom, pritom prazneći svoje, već dobro istrošene baterije, jer ako stanu, moraju se suočiti s istinom – same su. Gledam i sebe među njima. Emocionalno iscrpljene, fizički istrošene, ali i dalje vučemo, dižemo, podupiremo, razumijemo, preispitujemo i neprestano sebe krivimo.

„Mogla sam bolje, trebala sam znati, mogla sam više, kako nisam predvidjela, kako sam bila glupa.“

„Mogla sam bolje, trebala sam znati, mogla sam više, kako nisam predvidjela, kako sam bila glupa.“ Negdje sam pročitala kako se tu radi o osobama sklonim kontroliranju, kako je pisalo „ako sam ja za nešto kriva, onda ja to mogu i popraviti“. I onda ubacujemo u šestu brzinu i popravljamo, jer tu se osjećamo sigurno. Ali pritom izgorimo.

Međutim, usudila bih se reći kako ovdje više nije riječ o burnoutu.  Mi pričamo o pošasti lifestylea i mindseta koji nalaže turbo tempo i apsolutno savršenstvo, pritom ne dajući nama, ženama, nimalo bolje uvjete od onih koje smo imale nekada. I dalje se dokazujemo u društvu, u parkiću, na poslu, pa onda to nosimo sa sobom kroz društvene mreže koje vrve savršenim i organiziranim obiteljskim i poslovnim životima i savjetima. I pritisak pomalo raste, puls se ubrzava, disanje je plitko i oblijeva nas hladan znoj. Međutim najbolniji dio i daleko najiscrpljujući je onaj kada se dokazujemo kod kuće. Jer fali podrške, fali suosjećanja i fali ravnopravnosti. Pa tu sigurnost, podršku i tapšaj po leđima tražimo negdje drugdje. Zašto je tomu tako? Zato jer se godinama prije uloga žene kod kuće uzimala zdravo za gotovo. Moje uloge i moje obaveze su se utrostručile, dok one mojeg partnera ostaju potpuno iste već stoljećima. A društvo, društvo nema problem s nesavršenim muževima i očevima, oni su takvi, a mama je mama, zar ne? Međutim, ne želim ovo pretvoriti u polarizirajuću prepirku dvaju spolova, jer zapravo nema veze s time, osim s činjenicom da smo najčešće mi žene same sebi nametnule, transgeneracijskim prijenosima, uloge koje moramo savršeno obavljati samom činjenicom jer smo mame.

kada si snažna žena, onda te okolina provocira vlastitom snagom”

Kada dotaknem dno, trebam ruke koje će me zagrliti i ohrabriti. Želim biti slaba i nemoćna i imati podršku, ali češće se suočim s onom “preosjetljiva si”, a ako kojim slučajem dobijem ono što mi treba, to tada odbijam jer prezirem biti slaba. Tu pak dolazi do izražaja ona moja verzija koja u svemu nježnom i ženstvenom vidi slabost, a to mi je patrijarhat donio. S druge strane, kada si snažna žena sklonija feminizmu, onda te okolina još i provocira vlastitom snagom, pa se često tako suočim s onim – ja sam mislio/mislila da ti ne treba nitko, da možeš sve sama. Zar to nisi htjela?

Začarani je to krug, biti svjesna svega, a vrtjeti se i tražiti izlaz bez navigacije.

faza bijesa

Od faze samosažaljevanja i samookrivljavanja prešla sam u fazu bijesa. Nisu meni za ovo krivi muškarci. Sama sam odabrala biti žrtva jer sam naučena da tako jedino vrijedim. Vrijedim ako se rastežem svim snagama na sve strane, vrijedim ako je svaki dan skuhan objed, vrijedim ako moja djeca imaju napisane zadaće i ispeglane majice, vrijedim ako u ponoć odvojim vrijeme za sebe, ali ne tako da se debljam gledajući Netflix (ne daj Bože), već bi bilo dobro da vježbam, ili da vježbam u jutro prije nego ostali ustanu, vrijedim ako sam tu za sve koji me trebaju, vrijedim ako sam dama, vrijedim ako se premorena igram s djecom na podu i ne dozvolim da igraju igrice. Vrijedim ako imam savršen brak, vrijedim ako je moj muž zadovoljan, vrijedim ako idemo na obiteljska putovanja, vrijedim ako mi je stan uredan i mirišljav, vrijedim ako pored svega toga briljiram na poslu, pa pored posla nekakav hobi, jer onda još vise vrijedim. Uz to dodaj i vrijeme koje provodim čitajući knjige o odgoju kako biti bolja mama i eventualno pokoju motivacijsku knjigu o radu na sebi i zaista možeš postati savršena. Pitam se, jesam li sretna s time?

Nisu meni muškarci za ovo krivi.

Ja sam ovo uvjetovano odabrala, svojim nesigurnostima, svojim slabostima koje mi je stvorilo ovo društvo i svojom, sasvim ljudskom potrebom, da me se pohvali. Kažem, začarani je ovo krug kada si svjestan toksičnosti vlastite okoline, ali i dalje umireš od straha jer sve drugačije od toga je nepoznato, a kako ću se snaći u nepoznatom? I još važnije, hoću li biti savršena u tome?

žena kao ljudsko biće

Pa ajmo ovako, ja sam prije svega ljudsko biće. Prepuno šarolikih emocija. Koje će puniti tuđe čaše ako se puni i moja čaša. Vrijedim i kada sam vikend provela u istoj majici i gaćama, u krevetu, uplakana, dok su djeca igrala igrice da ne gledaju moje slomove. A i ako su vidjeli moje slomove, učim ih tome da život nije samo sreća, već hrabrost suočiti se i s neugodnim emocijama. Zaslužujem vrijeme za sebe, bilo da se radi o kavi s prijateljicama, vježbanju ili pizzi pred TV-om. Zaslužujem da me se ne kritizira jer izgledam predobro ili presenzualno, pa mora da izazivam, kao što ne zaslužujem da me se kritizira ako sam u lošoj fazi s kilama viška, jer tada sam se zapustila. Zaslužujem dobar seks i multiple orgazme koje neću odglumiti kako se moj partner ne bi loše osjećao.  Ne zaslužujem odrađivanje intimnih odnosa jer se to od mene očekuje. Zaslužujem da me se osvaja i čuje. Zaslužujem vrijeme za sebe. Zaslužujem slobodu izreći da mi je užasno teško biti majkom, bez nabijanja grižnje savjesti da sam nezahvalna jer su mi djeca zdrava. Zaslužujem reći da nisam dobro, bez straha da će to netko iskoristiti s lošim namjerama. Zaslužujem najbolje. Jer samo tako mogu najbolje dati svojoj djeci.

sebična ako nisi žrtva

Drage moje žene, same smo sebi natovarile ova sranja na leđa. Jer si sebična ako nisi žrtva. Jer si sebična ako ne smrdiš po dinstanom luku i kuhanoj juhi. I da se sada ne shvatimo krivo, postoje žene koje radosno odabiru ovaj smjer i pritom se ne osjećaju kao žrtve – to je predivno i upravo je to ono čemu i sama težim – da mogu stajati zadovoljno iza svoje odluke kakva god ona bila.  I pritom biti sretna.

Zaslužujemo bolje. Daj si to je*eno ponavljajte svaki dan.

Objava tko ti je rekao da moraš sve sama?! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ja ne želim cvijeće. Ja ne želim karanfile. Ja ne želim bezlične parade lažnjaka od muškaraca i žena koji s nekim floskulama potvrđuju ono što ja odavno znam.

Žena je vrijedna kao i muškarac.

Ženske su osobine vrijedne kao i muške.

Ženski način funkcioniranja vrijedan je kao i muški.

Da, razlike postoje. Da, mislim da smo drugačiji, različiti, da imamo neke stvari koje su nam kemijski ili fizički ili psihički ovako ili onako položene. I što sad?! Pa eto, probali smo živjeti po isključivo muškom principu. I gdje nas je to dovelo? Tisućljeća ratova, patrijarhat, paljenje, gušenje, kapitalizam i novac kao jedina vrijednost. Obitelji iscrpljene previše da bi se posvetile same sebi.

Ja želim da više niti jedna žena ne kaže da smo si to same napravile. Koji k….? Nismo si mi to napravile. Nije nam feminizam to napravio. Nismo se mi borile da preuzmemo još više tereta na sebe.

Borile smo se da nas se čuje.

Borile smo se da imamo mogućnost biti financijski nezavisne.

Borile smo se za ravnopravnost u poslu.

I imamo još posla. Još hrpetinu posla.

Dok nijedna žena ne pomisli da je feminizam sranje. Da smo se same tu dovele.
Dok se ne dogodi tolika promjena da se odgajanje djece, briga o kućanstvu i sve ono što su nekad žene radile bez posla, a danas rade uz posao počne cijeniti jednako kao djelovanje na tržištu rada. I to ne samo glupim floskulama. Nego materijalno. Ako već živimo u materijalnom svijetu.

Još posla dok se empatija, emocionalnost, nježnost i emocije općenito ne počnu gledati kao nešto jednako vrijedno kao usmjerenje, analiza i fokus. Dvije strane istog novčića. Obje nam trebaju. Obje nam trebaju u privatnom životu, ali i životu društva.

Ja ne želim cvijeće. Ne želim karanfile i prazne floskule. Ja želim drugačiji svijet.

Sanjam znam, ali i djelujem. A nekako sam sigurna da će moja mala djelovati i više.

Zato molim vas, i žene i muškarce, da više ne govorite posprdno o feminizmu. Nikad više. Molim vas da uvidite koliko je bio važan i koliko je još uvijek važan. Da shvatite da ovo moje možda jest utopijska ideja. Ali sigurna sam da je nekoć i pravo žena na vlasništvo bila utopijska ideja.

Ne koče vas feministice. Koči vas patrijarhat.

Foto: unsplash.com

Objava ja ne želim cvijeće. ja želim drugačiji svijet! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Tekst preuzet iz newslettera “Brutalno Svoja” by Ivka Armanda Todorović na koji se besplatno možeš prijaviti ovdje.

Kak’ si? Jel’ uživaš već u ljetu?

Ja definitivno da. I radim i ne spavam, ali ne dam se jer volim ljeto usprkos nenormalnim vrućinama.

Ono što ne volim jest kad se ženstvenost pokušava strpati u neke čvrste i malene okvire tako da odgovara nekoj patrijarhalno nametnutoj slici žene i ženstvenost onda postaje jednodimenzionalna.

Ženstvenost je individualna, kao i sve ostalo. Nismo svi jednaki u društvu, nismo svi jednaki sami, nismo svi jednako ambiciozni niti jednako smireni. Tako nismo ni sve mi – jednako ženstvene.

Ne znam jeste li popratile situaciju na društvenim mrežama oko koje se digla bura. I baš mi je drago da jest. Naime, prije nekog vremena ja sam dobila screenshoot videa na Instagramu na kojoj je vlasnica kozmetičkog salona pozvala žene da za nagradu od 500 kuna slikaju tuđe guze. Guze za koje smatraju da nisu dovoljno dobre odnosno, kako je ona to rekla, da bi im koristio njihov tretman.

Ostala sam jebeno zgrožena. Kao da nije dovoljno da smo nesigurne oko svog izgleda na plaži, još nam je potrebno paziti da nas netko ne bi slikao kao primjer tijela koje nije dovoljno dobro. Primjer tijela kakvo ne bi trebalo biti. Primjer tijela koje ne valja i treba ga popraviti.

Ono fuj.

Znam da znate što je sve krivo s tim, i na kraju smo potakle i reakciju pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, ali to mi nije danas tema. Tema mi je to što sam ja reagirala na svim mrežama, potaknula druge žene da reagiraju i pokrenula lavinu reakcija koje su ukazivale na pogrešnost ovakvog posramljivanja.
Na to je jedna moja draga kolegica i prijateljica komentirala kako je ona više za pozitivno pokazivanje tijela i ljepote, bez reakcije na ovakve stvari, samo pokazivanjem dobrih primjera. Jer to je za nju istinska ženstvenost.

I nije u krivu. To jest istinska ženstvenost.

Ali i reagiranje je istinska ženstvenost. Pogotovo u ovim ludim vremenima kad se ženu napada sa svih strana, ugrožava se njeno dostojanstvo, ljudska prava i gazi je se na svim razinama.

Da, pričam o pobačaju, jer ti koji ga zabranjuju ne mare za ljudski život i moral, to je odluka kontrole ne zaštite, ali o tome neki drugi put.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivka Armanda Todorović (@brutalnosvoja)

Istinska ženstvenost jest nježnost i prihvaćanje, ali i ono što ja zovem deep dark feminine. Onaj dio žene koji je spreman ustati na nepravdu. Izboriti se za svoje sestre. Dići revoluciju. Mijenjati svijet. Biti lavica za svoju djecu. Onaj sjenoviti dio nas, ali ne u kontekstu mana i nedostataka i prihvaćanja istih, nego u kontekstu tamne sile, boginje koja ima čari i sposobnosti za poticanje, žensku borbu i dizanje glasa. Za ljutnju.

Taj dio ženstvenosti patrijarhat prezire. Želi uškopiti. Jer za patrijarhat, žensko je tiho, povučeno, pristojno i vazda nasmijano. Ok, možda još može biti i ponekad tužno, ali uvijek kontrolira svoje reakcije.

A sada je vrijeme za onu drugu ženstvenost. Koja ne šuti. Koja se ljuti i bijesni. Koja govori u svoje ime i ime svojih sestara koje ne mogu govoriti. Za ženski krug moći i hrabrosti. Ranjivost i nježnost su prvi korak, drugi je ovaj u kojem ćemo zbaciti okove prekriženih nogu i pristojnog osmijeha i pljunuti nepravdi u lice.

Ne možemo spasiti svijet. Niti spasiti sve na svijetu. Birajmo svoje bitke. Ali neka ih bude.

Objava o istinskoj ženstvenosti i patrijarhatu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.