Jednog sam kišnog jutra sanjarila o putovanju, bilo kamo, samo da se ide. Putovanje uopće ne treba biti daleko. Jedini je uvjet da hotel ima wellness i bazen. Istražujući po portalima s odličnim ponudama putovanja naišla sam na ponudu Hotela Picok u Đurđevcu. Da uz nju nisu nudili ulaznice u dječji zoološki, ne bih se uopće zainteresirala. Kakav je to dječji zoološki s devama u Đurđevcu? Počela sam čeprkati i istraživati i pronašla pravo malo blago za vikend bijeg.

put do Đurđevca

Rezervirali smo sobu, dječak i ja, i krenuli planirati svoj raspored obilaska. Naravno da smo ga se držali tek okvirno jer nismo znali da će nam biti toliko zanimljivo i da će nam vremena nedostajati. Đurđevac sam posjećivala u nekim svojim prošlim životima kad sam s dječakovim ocem putovala u Osijek i sjećam se da je do njega brežuljkasto, a  od njega ravno. I zaista je tako. Do Đurđevca je brzo i lako stići brzom cestom prema Bjelovaru, ali nikako ne slušati navigaciju koja će vas poslati preko Farkaševca nekom uskom cesticom pa ćete imati osjećaj da ste otišli u šumu u berbu gljiva, a ne na neko proputovanje. Svaka čast Farkaševčanima kojima bih rado došla u goste, ali ne bih jurila njihovim ulicama.

Trebalo nam je oko dva sata putovanja jer smo krenuli iz zapadnog dijela grada, padala je kiša, bilo je sklisko i  –  išli smo preko Farkaševca pa smo se čitavim putem svađali s našom gospođom GPS optužujući ju da nas vodi u planine. U Đurđevcu smo prvo obišli – Lidl. Jer je baš na ulazu i baš nam je trebao koji sokić za sobu, koja igračka dvorac i nekoliko smrznutih pizza koje smo ipak ostavili za kupnju pri povratku. Dva dana u Đurđevcu i dva dana u kupovini u supermarketu. (Dječaku je trebalo baš sve, a ja sam bila u zen fazi na godišnjem.)

dolazak na destinaciju

Brzo smo pronašli hotel Picok koji je u centru mjesta uz prekrasan park i u neposrednoj blizini Starog grada Đurđevca. Osoblje je najveći plus hotela koji je već na izdisaju, ali ima sve što vam treba u ovim okolnostima – čist i udoban krevet i 20% popusta na masažu za goste hotela. Nismo znali kamo bismo prije odjurili. Odabrali smo Posjetiteljski centar koji se nalazi na uglu ulice koja vodi do dvorca i tik je uz predivan park. Tamo su nas dočekali ljubazni domaćini koje smo malo pričekali jer su imali sastanak pa nikoga nije bilo u muzeju po našem dolasku. Skoro sam doživjela infarkt misleći kako nećemo moći slijediti moj detaljni plan. Savjetujemo da se najavite ili posjetite vikendom.

Posjetiteljski centar

Kad smo ih dočekali bili smo sretni onime što smo vidjeli i čuli i zaboravili smo na početnu nervozu. Prvo smo liftom – vremeplovom –  otišli na prvi kat u čarobnu sobu sa zvjezdanim svodom u kojoj smo se zavalili u udobne vreće i pogledali predivnu priču praćenu zvučnim i svjetlosnim efektima. Moj je sin upamtio Pozoja i patuljke koji drže zemlju i zaželio to gledati još koji put. Centar je otvoren ovoga ljeta i opremljen iz EU fondova. Prati Đurđevačke pijeske i objašnjava nastanak zemlje, pijeska i životinjskih i biljnih vrsta na pješčanu tlu. Nudi mnoštvo interaktivnih eksponata koje smo mogli vidjeti spuštajući se s kata u prizemlje. Stol s fosilima životinja, vulkan koji trebaju istovremeno dodirnuti tri osobe kako bi izlio lavu, simulacija potresa na ploči… Ovo zadnje nas nije impresioniralo jer se potresa još dobro sjećamo.

Pomoću VR naočala prošetali smo prošlošću i zvijezdama. Igrali smo igre, dirali pijesak i lovili leptire. Sadržaja za dva sata zabave.

Naše Fora priča bajkovito putovanje nastavili smo u hotelskom kompleksu sauna gdje sam bez problema otišla na deset minuta u saunu dok se dječak družio s djelatnicama, a onda smo rezervirali masažu nakon večere i otišli na kupanje u bazen.  Večera je bila u ugodnom hotelskom restoranu koji je uređen u tradicionalnom štihu. Hrana je obilna, ali nismo s njom bili toliko oduševljeni kao idući dan u restoranu u dvorcu. Za doručak smo se počastili krem palačinkama koje su zaista bile ukusne i najbolje jelo koje smo u hotelu pojeli.

hrvatska Sahara

Nakon masaže smo otišli uživati u pogledu na maglu i zaspali u udobnom krevetu. Iduće smo jutro doručkovali i ponijeli nešto jabuka prema Hrvatskoj Sahari, edukativnom centru u kojem možete vidjeti i hraniti deve i domaće životinje, a nalazi se odmah iza hotela. Ispred centra je replika malenog sela koje nas je oduševilo i gdje smo se zabavili vireći kroz prozore kako bismo vidjeli što kolibe skrivaju. Jedna je skrivala hladnjak, pa nam ništa nije bilo jasno.

legenda o picoku

Đurđevac je poznat po legendi o picoku – piceku. Ispričala sam ju dječaku i on je posvuda tražio tog piceka. Pitali smo i u hotelu i restoranu, a onda i u Hrvatskoj Sahari – gdje smo ga konačno našli – živog. Dom je to šarmantnog Romea, Dine i njihove bebe Bele, koja je jedina deva rođena u zatočeništvu u Hrvatskoj. Uz njih je i rođakinja Đurđa mekog nosa spremna primiti fine jabuke koje smo ponijeli. Domaće kokoši i dva pijetla dijele dvorište s kozama, magarcima i ponijima. Ljubazni domaćin, pazitelj životinja, dao nam je kruh kojim smo hranili i trenirali životinje. Dječak im je objašnjavao kojim redoslijedom jesti kako bi sve bilo pravedno. Jedan je poni bio hlapljiv pa mu je remetio planove.

Stari grad Đurđevac

Tri koraka dalje je Stari grad Đurđevac s predivnim drvenim putićima za penjanje uz zidine i jako lijepim restoranom u unutrašnjosti. Na katu je muzej u kojem smo pronašli maketu legende o picokima od legića i prepariranog picoka. U muzeju se može vidjeti izložba slika – promjenjiv postav, i tradicionalni postav povezan uz Legendu o picokima. Na ulazu u drugu prostoriju je u jednom kutu prikaz strašnog Turčina i upozoravamo da nije baš za najmlađe. Nisam bila spremna pa smo prvi put iz muzeja trčali u suzama. Ipak smo se kasnije vratili pogledati što sve tamo ima jer je ljubazna djelatnica upalila svjetlo i pomogla pobijediti strah. Najviše nam se svidjela maketa iz legića, a uz nju je i slikovnica Božice Jelušić na narodnom dijalektu. Naravno da smo ju kupili. Njeno nam je čitanje kasnije bilo zabavno iskustvo uz objašnjavanje svih nepoznatih riječi lokalnog govora i detalja legende.

Drugi smo dan ručali u restoranu unutar zidina. Jeli smo lungića u šumskom voću s njokama od bundeve i bilo je odlično, za prste polizati. Nakon dugotrajnog nagovaranja mene, ponovno smo otišli u Posjetiteljski centar poslušati priču i igrati se igre slaganja leptira i jedenja mrava. Zadnja prostorija je puna pijeska pa to imajte na umu ako idete s najmlađima. Njima će to sigurno biti zabavno, ali nisam sigurna koliko će biti vama.

Đurđevački pijesci

U gradu možete vidjeti mnogo Roma, ali nam je posebni doživljaj bio otići do same lokacije Đurđevački pijesci jer se prolazi uz naselje u kojem žive Romi. Cestom šeće mnoštvo pasa bez straha od automobila, pokazujući vam tko je ovdje šef, pa smo bili strpljivi i čekali da se oni posvađaju pa da mi prođemo dalje.

Lokalitet je divno uređen klupama, putićima i tablama koje objašnjavaju biljni i životinjski svijet. Bila je jesen pa nismo mogli uživati u mnoštvu vrsta leptira koje su posebnost ove malene hrvatske pustinje. Prošetali smo do osmatračnice koja je nažalost u lošem stanju pa je na nju zabranjeno penjanje i igrali se kauboja trčeći stazicama. Umorni i puni pijeska u cipelama vratili smo se do auta. Pozdravili smo se s pijeskom, Lidlom i ljubaznim Đurđevčanima te krenuli kući. Doći ćemo opet na Picokijadu ili u božićno vrijeme kad je dvorac predivno ukrašen, a deva ima važnu ulogu u živim jaslicama.

Naša ostala putovanja:

Međimurje i naše malo bajkovito putovanje – Supermame

putovanje na Brijune s djecom – bajkovita pustolovina! (supermame.hr)

Objava Đurđevac, legenda o picokima, deve i sahara – naš izlet udvoje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ležim u krevetu širokom 140 centimetara, suženom zbog šarenih plišanaca koje smo sve morali skupiti, nakon što smo skupili sve naljepnice. On me grli. Osjetim kako diše, taman je zaspao, a legli smo prije 10 minuta. Svjetlost ulične lampe osvjetljava zavjesu, mirno je jer je subota navečer, sve je u redu i sve je ok. I tek na kratko je bilo. Onda je počeo unutarnji kaos.

Bili smo jučer na proslavi, čuo je do ponoći, a danas nije išao spavati jer sam ja došla prekasno s pričaonice. Premoren je, ja sam tome kriva. Kao da mi nešto u glavi ne dozvoljava uživati u tome da me moj petogodišnji muškarac grli oko vrata dok mi je glava na njegovim tek nešto širim prsima. On je izabrao ovu pozu, a meni je predivna jer nakon cijelog dana on grli mene stavivši svoju bradu na moje tjeme i nudeći mi topli snažni zagrljaj. Mozak i dalje vrti. Baš kao i antivakserima, antiovima i antionima koji svoju osobnu ljutnju i nezadovoljstvo prelijevaju na prvi slobodni kanal otpora prema nečemu. Otpor prema samome sebi. Otpor prema uživanju, darovima i tuđoj brizi. Smijem li to uzeti? Hoće li pretjerana bliskost i spavanje u istom krevetu biti pogubna za njegov razvoj osobnosti? Smijem li se s njime maziti i ljubiti mu bilo koji dio tijela nakon što padne s dedinih kolica za prijevoz teških stvari koja glume saonice na terasi? Smijem li uzeti ono što mi treba? Smijem li uzeti ono što želim? Čak i da smijem, nemam za to vremena. Jednostavno nemam.

Pobjegla sam napisati i natipkati sve što me čeka. Pobjegla sam iz zagrljaja. Imam puno posla i ne mogu ostati uživati. Uvijek ima posla.

Prekrasan je subotnji dan. Sunce se smije kao ljeti u predvečerje, a zima je i deset sati izjutra. Veselim se dječjim osmjesima i predivnim roditeljima koji svojoj djeci pričaju priče. Volim energiju koja ispunjava pričaonice vikendom. Znam da će doći divni ljudi, jer uvijek dođu. Ne znam gdje su ovi ljuti i ozbiljni odrasli, ali na pričaonicama ih nema. Ovdje se i tate i mame smiju jednako kao i djeca. Pričaonice me vesele.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Fora priča (@fora.prica)

Ipak, uvijek se nekako pitam….hoću li biti dovoljno zanimljiva? Jesam li se dobro pripremila? Hoće li svima biti ugodno mjesto koje sam za njih odabrala? Svaku stvar provjeravam, prenašam stolove kao mačka mlade, pišem, slažem, pozdravljam i pripremam. Dajem sve. I tada se pojavi jedan divan tata koji želi pomoći i potpuno me zbuni. Počnem osjećati unutarnji nemir, prozivam se što nisam došla barem koju minutu ranije i sama sve složila. Tata Divni ne pita puno i zavezuje, rasteže i proteže. Prkosi mi. A ja osjećam koliko sebe daje i neugodno mi je primiti.

Zaustavim samu sebe i u mislima si pokažem uski pogled i zagrlim onog kritičara što me na red proziva. Danijela, u redu je primiti. U redu je dobiti. U redu je uzeti. Sasvim je u redu.

Naučiti uzimati najveća je vještina nas poslušnih, uslužnih i uvijek nasmiješenih. Dajemo puno, nekad i previše, a onda iscrpljeni njurgamo, ali u sebi. Ljudi, u redu je i uzeti. Sasvim je u redu. Ponavljam to vama kako bih uvjerila sebe. Primite poklone punim srcem.

Fotografija: pexels.com

Objava naučiti uzimati najveća je vještina nas poslušnih, uslužnih i uvijek nasmiješenih pojavila se prvi puta na SUPERMAME.