Motivirana komentarima na moj zadnji tekst gdje sam pisala o predrasudama o homeschooling-u s kojima se svakodnevno susrećem, voljela bih se više osvrnuti na socijalizaciju i mitove o istom, ali kako o tome postoji brojna literatura, samo bih navela kako ja u detalje iste neću ovom prilikom ulaziti.

Preporučila bih uvijek sjajne G. Neufelda i G. Matea: Hold onto your kids – za razbijanje mitova o vršnjačkom pripadanju i potrebi djece da budu više s vršnjacima nego roditeljima. I isto tako fantastičnu knjigu Petera Greya: Free to play u kojoj se on između ostalog osvrće na moderan fenomen dobne segregacije u vrtićima i školama i kako zapravo ista ima više štete nego koristi.

Ono o čemu ovaj put želim pisati je o osobnim iskustvima i praktičnim aspektima našeg socijalnog života. Zato jer me je zatekla spoznaja kako u zemlji u kojoj homeschooling ne postoji, ne može ni postojati jasna slika o tome kako u praksi on izgleda. Pa mi je onda nekako jasnije skepsa, osude i negativni komentari.

I još jednom ću se ograditi od generaliziranja, jer isto svake vrste ne podnosim, ali želim naglasiti da naš život nije isto što i životi drugih niti neko opće mišljenje niti slika o životu homeschooler-a.

U Danskoj nas je mali, ali rastući broj. Od sve djece školske dobi vjerojatno nas ima malo više od 1%. Kako je homeschooling ustavom zajamčen, sigurno da je oduvijek bilo onih koji su se obrazovali alternativno. U Danskoj postoji savez koji ujedinjuje i radi u ime svih registriranih homeschooler-a. Rade tako što posreduju kontakte, pružaju pravnu pomoć, savjetovanja, ali i praktično pružaju i mogućnost kupovine materijala, udžbenika i online portala za učenje nas koji snosimo sve financijske troškove za našu djecu kod kuće.

Kroz taj savez, njegovu Facebook grupu i manje odjeljke grupe homeschooler-i se pronalaze, nalaze, organiziraju i sastaju: na tjednoj, mjesečnoj, godišnjoj bazi. Ima nas svuda, Danska je veličinom slična Hrvatskoj i zadnje dvije godine od kada smo krenuli radijus naših kontakata i svakodnevnih najbližih prijatelja se proširuje.

Prije skoro dvije godine kada smo krenuli istraživati i propitivati homeschooling i mogućnosti znala sam sa sigurnošću da sam u novodoseljenom mjestu jedina s takvim statusom djeteta. Od malo poznanika, nitko iz mjesta u kojem smo živjeli nije ni znao što homeschooling jest. Tada sam krenula kopati i tražiti, jer koliko je mojoj djeci trebao socijalni kontakt, toliko je meni trebala podrška u odluci koja nije došla najlakšim putem.

Tako sam krenula s djecom na organizirana okupljanja, izložbe, susrete i upoznala raznoliki spektar odraslih i djece. Kao bilo gdje drugdje tako i u ovom segmentu postoje osobe s kojima odmah klikneš i one s kojima nemaš ništa zajedničko osim činjenice da su vam djeca kod kuće. Ali smatram se sretnom jer je vrijeme društvenih medija uistinu približilo mogućnosti i učenja i druženja.

Posljednja dva mjeseca u Hrvatskoj promatrajući djecu i roditelje na igralištima u njihovoj interakciji, nisam primijetila ništa posebno. Neki se poznaju pa se druže, neki dođu zajedno, velika većina drži se sebe i svoje djece.

U tom kontekstu razumijem da je teško zamisliti kako izgleda socijalan život djece koja ne idu u školu. Ali da još jednom naglasim – on nije ništa siromašniji niti lošiji od života djece koja idu u školu. Moja djeca ne žive izolirano, ispod zemlje i socijalni kontakt imaju na dnevnoj bazi. Ponekada nam je toga bilo i previše i morala sam naći način kako da sve dovedem u neku ravnotežu.

Prvo smo se družili s 4-5 drugih mama i njihovom djecom u najvećoj gradskoj knjižnici, koja se ne može usporediti s većinu knjižnica u Hrvatskoj jer i veličinom i sadržajem pokriva puno. A naša djeca bila su tada u dobi od 1-10 godina. I slagala su se super. Igrala su se uključujući svakoga, pazili su jedni na druge, učili jedni od drugih, čitali smo, koristili sadržaje i aktivnosti tamo.

Onda smo ubrzo počeli ići i na druženja privatno kod jedne obitelji na selu. Imali su veliku zemlju, natkriveno mjesto oko logorske vatrice, igralište i staklenik s radionicom. Tamo smo svaki petak zajedno spremali obroke, ispijali čaj stisnuti oko vatre zimi, djeca su trčala i po zimi i po blatu i kiši i snijegu, obrazi su nam bili crveni, mirisali smo na dim još tjedan dana poslije i nikada nismo bili sretniji.

Tamo smo upoznali cijeli spektar djece i njihovih roditelja. I onda je došla pandemija i sve je stalo. Trebalo je pola godine da išta polako ponovno krene, ali i dalje smo imali prijatelje i druženja s onima koje smo upoznali kroz ta druženja. U međuvremenu neki su se vratili u škole, neki odselili, drugi otputovali, a novi ušli u naš život.

U tjedan dana logorovanja i kampiranja s novim licima homeschooler-a, vidjela sam novi smisao slobode, dječje, one koje se sjećam iz svog djetinjstva iz vremena prije škole, iz vremena ljetnih praznika. Tako smo došli i do lokalne grupe koja se nalazi svaki utorak 60 km od našeg grada. Zadnju godinu dana vozila sam uzduž i poprijeko kako bi bili s onima do kojih nam je stalo. Utorkom smo u šumi, auta prepunog ekstra odjeće i hrane. Od 10 ujutro do kasno popodne. Svaka obitelj organizira na smjenu jednu aktivnost. Kada se okupimo u 10 ujutro nađemo se u krugu u kojem sve poimenice pozdravimo, pjevamo zajedno 1-2 pjesme, odigramo neke pripremljene igre (npr. lovice i slično). I onda krene aktivnost tog dana. Aktivnosti mogu imati bilo kakav karakter (jer znanje se može naći u svemu) pa smo tako imali: preživljavanje u prirodi, izradu rampe za lansiranje vodenih raketa, dan o paucima, orijentacijsko trčanje, pripovijedanje priča, kreativne radionice i puno toga drugog. Na kraju završimo ručkom i onda se djeca igraju.

Razlika od škole je što na tim susretima djeca pronalaze sami jedni druge, sklapaju se prijateljstva, veliki se brinu o malima, mali rastu u njihovim stopama, konflikti su rijetki i uvijek ih se rješava jedan na jedan uz prisutnost odraslih kojima se djeca usude povjeriti (jer su to njihovi roditelji), ne postoji pressing, tjeranje na nešto i sve je stvar izbora i slobode. Pišem ovo konkretno da dočaram samo dijelove onoga što je u Danskoj već dobro etablirano i što se u našim homeschooling krugovima uzima za gotovo. Od popuštanja restrikcija ovog proljeća upoznali smo još više novih, otvorile su se nove grupe i nakon zime u totalnoj hibernaciji, sada imamo previše toga.

Ali prednost homeschooling-a je što se sve uvijek da prilagoditi, što je fleksibilan tijek života, dani i sadržaj kojim ih punimo. I to je po meni jedan od najvećih pluseva. Izvanškolske aktivnosti naše djece nisu nikada u danima kada se umorni i iscrpljeni vrate kući iz škole, odlasci u muzeje, predstave i događanja događaju se izvan gužvi, a privatno se možemo nalaziti bilo kojim danima i za to ne moramo čekati vikende. I u razdobljima kada imamo previše toga, jednostavno otkažemo i ostanemo doma odmarati i biti zajedno.

No kako više nismo u Danskoj, a o tome u nekom od idućih tekstova, i naš ritam je izmijenjen i mnogo toga što smo ostavili, nam nedostaje. Dani “on the go” su drugačiji, ali i dalje jednako fleksibilni. Evo ovo je samo ukratko o praktičnoj strani socijalizacije homeschooler-a.

Objava socijalni život nas homeschooler-a pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jeste li jedna od onih osoba koja ne može nego suditi o životima drugih? Jeste li ona mama koja misli da je njezin izbor i način jedini ispravan? Uhvatite li sebe ikada kako razmišljate o tuđim odlukama kao o ludosti za koju ne možete naći opravdani razlog?

Mislim da, iako ne želimo isto uvijek priznati, velika većina nas je bila ta koja je u nekim trenutcima odmahivala glavom i propitivala tuđe izbore i odluke. Sigurno smo se svi u nekom trenutku osjetili bolji, vrjedniji i superiorniji od drugih. Mame nisu u tome izlika.

Priča o osuđivanju drugih za mene je dobila jednu sasvim novu dimenziju kada sam se našla u epicentru istoga. I moram priznati da me je iznenadilo. Jer Danska naizgled nije jednako otvoreno kritična, ljudi se puno manje miješaju u živote drugih i ne pronalaze se tako olako prozvanima da komentiraju i daju vlastite uvide u tuđe odluke. Vrlo rijetko, ako ne i nikada, da će vam neki stranac u prolazu reći da griješite radeći to i to.

Ali kada birate alternativno, kada živite na margini društvenih normi i kada još k tome o tome javno govorite onako iskreno i bez zadrške, mnogi će se (čak i u Danskoj) naći pozvani da sude.

Predrasude oko neslanja djece u jaslice, vrtiće i školu su mnoge – čak i na Sjeveru. Ovo je rezime onih s kojima sam se najviše susretala. Lista sigurno može biti dopunjena i nije konačna. Razlika od prije i sada za mene je što sam se navikla i naučila da tuđe mišljenje nema veze s mojom stvarnošću.

U Danskoj sve više i više mama odlučuje ostati s djecom doma dok ne krenu u vrtić (s oko 3 godine) ili školu, ali još uvijek je jako malo onih koji se odlučuju za homeschooling.

Dakle, naš život u kojem u bilo kojem trenutku svakog dana možemo imati interakciju s prolaznicima, nasumičnim radnicima, bakicom kojoj je moja kćer plijevila korov u vrtu svakog tjedna nekoliko mjeseci, promatrati slijetanje i polijetanja labudova na obližnjem jezeru, odlaziti na izložbe, predstave, igrališta i  druženja različitih vrsta, nije stvaran, ali ono što je čovjek umjetno stvorio prije nekoliko stotina godina je više stvarno življenje? Pri tome mislim na zidove vrtića i škola i ograđena igrališta u kojima većina djece provodi najveći dio svog vremena.

U Danskoj se polaže velika važnost na danski jezik kao primaran djetetov jezik. Kada sam prije mnogo godina u sklopu studija Fonetike na Filozofskom fakultetu slušala predavanja o bilingvalnoj (multilingvalnoj) djeci, sjećam se jako puno pozitivnih kognitivnih aspekata koje su takva djeca posjedovala. U Danskoj se zanemaruje značaj višejezičnosti, a pojam dvojezičnih ljudi (djece) koristi se u negativnim konotacijama. Tako se učvrstio i mit o tome kako djeca koja govore druge jezike kod kuće (u obitelji) moraju biti dio vrtićkog (jasličkog) kolektiva kako bi se od najranijih dana izlagala danskom jeziku. U tome leži i kritika kako moja djeca sigurno manje (lošije) govore danski jer su kod kuće.

Naša djeca govore 3 jezika i danski im nije nimalo lošiji u odnosu na hrvatski i vrlo lako se prebacuju s jednog na drugi. Štoviše, naše kćeri preferiraju danski između sebe dok se bratu obraćaju isključivo na hrvatskom.

Mnogi misle i kako naša djeca nemaju prijatelje jer su kod kuće. Mnogi su nam savjetovali da pod hitno vratimo najstariju u školu jer će izgubiti sve kontakte koje je imala. Nije da nije izgubila neke od kontakata, ali malo je reći da imaju puno više novih poznanstava i pravih prijatelja nego prije.

Također sam se naslušala o tome kako sam posesivna mama koja ih ne želi pustiti od svojih skuta. Vjerujem kako mnogi misle kako svoju djecu ograničavam jer sam im primaran oslonac, vodilja, utjeha, društvo i organizator. Teško mi je uopće ostati objektivna kada se zalažem da odgovornost o njihovim životima ima malo (ako uopće išta) s potrebom da ih držim kod sebe. Zapravo oni koji nas znaju, znaju da je jedna od osnovnih vrijednosti koje gradim i ulažem njihova sloboda i autonomnost nevezana za mene i moje potrebe.

Isto tako sam nemali broj puta bila pitana o vlastitom intelektualnom radu: nisam li stagnirala ili se unazadila što sam odabrala djecu umjesto karijere. Kada gledam na zadnje godine rada, sjećam se nerijetkih dana i trenutaka u kojima sam radila već dobro naučeno i onako kako je meni bilo lakše u stresnim periodima. Danas ne postoji segment koji me ne intrigira, o kojem ne želim više naučiti: od astro i kvantne fizike, trikova na skateboardu, periodičkog sustava, prirodnih fenomena, rasplođivanja rakova, jedrenja, sportova, zemljopisa… U svemu se pronalazim i na divno čudo mnogo toga mi bolje polazi za rukom nego u danima kada su mi drugi diktirali što mogu i moram.

Kako sam mogla potratiti sve fakultete, svo znanje koje sam stjecala i mukotrpno ulagala nauštrb djece? Kako sam mogla dobar posao ostaviti “za nerad”, kućanske poslove, ljenčarenje?

Kako sam sigurno manje radišna i vrijedna kada ostajem kod kuće.

Kako bi mi bilo bolje i sigurnije da radim.

Kako nije normalno stalno biti s vlastitom djecom.

Kako nešto ni sa mnom možda nije u redu kada sam ih odabrala i nakon što su napunili godinu dana?

Sve to su samo oni najčešći komentari i pitanja iza kojih se nesumnjivo kriju mnoge predrasude.

Kako gledate na mame koje ne rade (iz bilo kojih razloga) ili čiji život primarno predstavljaju djeca?

I da se razumijemo, ja sam prva koja brani pravo na izbor pojedinca, kakav god on bio.

Objava predrasude s kojima se svakodnevno susrećem otkad sam ispisala djecu iz škole pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nemojte mi zamjeriti što pišem iz danske perspektive, evo ide mi već trinaesta godina života ovdje. Znam, slijepa sam za mnoge stvari koje se događaju u Hrvatskoj. Znam slijepa sam i za životne prilike zemlje koju sam napustila. No kako Hrvatska često gleda prema Danskoj s jednom vrstom divljenja i želje da dosegne neke danske standarde, možda nije loše demistificirati neke danske fenomene.

Jer naime kada prođeš prvobitan šok preseljenja i kulturološke razlike (da ne pričam o mentalitetu koji vjerojatno nikada u potpunosti neću prožvakati), kada prođeš fazu lude zaljubljenosti i onda neopisivu zahvalnost za sve mogućnosti koje si dobio, shvatiš da postoje i crne strane te realnosti i da niti jedna zemlja niti jedan sustav nije savršen, pa onda počneš kritički gledati na neke naizgled normalne pojave, a onda se taj unutarnji kritičar počne glasno buniti i odjednom je dio tvoje normale da propituješ norme i zašto uistinu postoje običaji, pravila i procedure.

Bio je jednom jedan danski program, u mom slobodnom prijevodu, pod nazivom: “Eto tako je to”, koji se bavio problematikama Danske i Danaca u kojoj stvari funkcioniraju kako se to čini oduvijek jer eto to je tako. I kako se u vrlo rijetkim prilikama Danci bune protiv istoga. Znate, Danci jako vole svoj uređeni sustav u kojem se država naizgled uvijek pobrine za sve. S razlogom, jer sigurnost je jedna velika stavka koja nam je svima bitna, Danci vjeruju da će se uvijek sve riješiti ako vjerujemo sustavu i radimo za njega.

Možda se baš zato rijetko bune na politiku, na zakone, na strahovito visoke poreze i prireze, na kvalitetu škola i odgojnih institucija…

Tako je to eto.

Ali je li sve u Danskoj savršeno ili je i nešto trulo, kao što reče Hamlet?

I koja je to cijena koju plaćamo za sve to silno dobro?

Kritična sam kada moja prava da budem žena, osoba, majka, expat, državljanka neke druge zemlje s trajnom dozvolom boravka, ugrožava neka veća sila zbog kolektivnog dobra.

Pisala sam prije kako mi je bilo strano i teško razdoblje kada sam cure morala poslati u jaslice. 

Bilo je to s obje kada su imale 11 mjeseci. Nešto na što većina Danaca neće ni trepnuti. Danska je zemlja u Europi s najvećom stopom djece koja se čuvaju u jaslicama i vrtićima (i kod teta čuvalica zvanih “dagpleje”). U Danskoj se vjeruje kako se djeci ponajprije, a onda i svim drugima, čini velika usluga kada ih se pošalje u jaslice. Djeca trebaju drugu djecu, profesionalnu skrb, stimulacije, aktivnosti… “Za dječje dobro” – postao je slogan ili kako se meni čini argument za smiriti grižnju savjesti.

2013. kada sam svoju prvu kćer upisivala u jaslice, nitko nije govorio o drugim opcijama, drugih opcija nije bilo na papiru. Znam da mnogim ženama bude teško ostaviti dijete u početku. Meni nije bilo samo teško početno razdoblje, meni je najteže padala ta grižnja savjesti ne znajući oko čega se točno grizem.

No odgovor je došao mnogo kasnije. 

Ni 2016. kada sam se vraćala na posao i slala drugu kćer u jaslice, nije mi bilo ništa lakše. Dapače, nekako sam još bolnije postala svjesna da je ono što me boli vrijeme koje sam provodila razdvojena od njih, umor nakon posla koji me je sprječavao da budem išta više od robota koji automatski obavlja praktične poslove i jedva čeka da se baci na sofu. Bezbroj sam se puta pitala: zašto sam željela svoju djecu kada s njima provodim minimalno vremena? I bolno me je zapekla istina kada sam pri prebacivanju mlađe kćeri u drugi vrtić, na poklon od jaslica dobila knjigu punu njezinih slika iz tog vremena u kojem je bila čuvana. Svi ti trenutci koje sam propustila od trenutka kada je još bila beba do tada. 

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivana Petersen (@ivanapetersen.dk)

Vrijeme ne mogu vratiti, ali da sam znala tada sigurno bih donijela drugačije odluke.

Moja djeca nikada nisu bila problematična, ali se na njima vidno osjetio stres i umor od boravka u institucijama (pod tim mislim jaslice i vrtići). Strašni su bili periodi bolesti zbog kojih sam morala izostajati s posla bojeći se hoću li imati dovoljno dana da budem s njima kod kuće. Ovdje su rijetke pomoći od strane baka i djedova (jesam li rekla kako Danci jako cijene svoje vrijeme i slobodu?). 

Bilo je svakako, ali onda kada u jednom trenutku postaneš kritičan i zapitaš se može li se drugačije, shvatiš da neki mehanizmi funkcioniraju, a da ih u konačnici uopće ne želiš podržavati.

Danski sustav je uređen tako da se od tebe dobije maksimalna korist.

Za njega je važno da radiš, puno radno vrijeme i iz tog razloga da se majka na posao vrati čim prije može. Nerijetki su slučajevi kada se žene na posao vraćaju i prije isteka porodiljnog (radila sam u jednim jaslicama prije mnogo godina gdje je bila jedna beba od 4 mjeseca). Boli me srce kad se sjetim prizora svih tih beba koje traže ruke, a nitko ih ne prima.

Istraživanja su pokazala kako svako dijete u danskim institucijama ima oko 8 minuta dnevno pažnje i vremena provedenog s odraslom osobom. 8 minuta!!! I onda se navode argumenti kako je to za opće dobro djece, kako djeca koja dolaze iz lošije socijalne situacije kod kuće, imaju priliku napredovati. Kako je to moguće sa 8 minuta dnevne pažnje odgajatelja, nitko ne pita.

Kako bih vam ilustrirala koliko Danska cijeni obitelji u kojoj oba roditelja rade, donijet ću vam izračun koliko jedna obitelj koja se odluči da jedan od roditelja (najčešće majka) ostane s djetetom kod kuće, financijski gubi u odnosu na obitelj gdje oba roditelja rade i djeca se čuvaju izvan kuće – ovo je moj slobodni prijevod izračuna jednog danskog konzulenta iz Centra za političke studije: 

Dvije obitelji, ista primanja

Obje obitelji imaju dvoje djece s jednakom dobnom razlikom između djece. Obje obitelji zarađuju isto kada se gleda na cjelokupna primanja po kućanstvu. Razlika je što obitelj broj 1 ima djecu kod kuće, dakle samo jedan roditelj zarađuje, dok kod obitelji broj 2 oba roditelja rade i djeca se čuvaju u jaslicama od napunjenih 11 mjeseci.

Obje obitelji zarađuju godišnje 650.000 dkk brutto. 

Razlike: Obitelj broj 1 kod koje samo jedan roditelj zarađuje 650.000 dkk plaća nešto što se zove top porez (sva primanja u Dk koja premašuju 544.800 kr godišnje, dodatno se oporezuju za 15% više).

Kod obitelji broj 2 oba roditelja zarađuju 325.000 kr i time plaćaju samo “normalnu” stopu poreza od oko 40%.

Ako žena u obitelji br.1 ostane trudna za vrijeme dok kod kuće čuva prvo dijete, neće imati pravo na porodiljnu naknadu. 

Porodiljna naknada se stječe ako si u radnom odnosu ili sustavu naknade za nezaposlene.

Prva obitelj neće dobiti nikakvu naknadu za čuvanje djece kod kuće, druga obitelj će dobiti oko 15.000 dkk naknade za jaslice koje država isplaćuje za svako dijete koje se čuva van kuće. 

Kada se sve zbroji i oduzme: obitelj br.1 platit će oko 150.000 kr više poreza dok će obitelj broj 2 još k tome “zaraditi” oko 800.000 kr više u smislu naknada (porodiljna i za jaslice/vrtiće).

I zašto o svemu tome pišem? Jer sam umorna od mitova, floskula, loših izlika u dobrobit nekih velikih mašinerija. Umorna sam i od toga da se to često radi u ime prava žena. Nedavno je bio Dan žena i svima nam je bilo važno to pravo da kao žene možemo slobodno izabrati, reći i raditi ono što same želimo.

Radila sam prije s djevojkama i ženama iz kultura i religija u kojima su odgajane kao vlasništvo muškaraca od prvog dana. Znam koliko je teško, neshvatljivo i bolno nama kojima je sloboda dana kao “naravno” pravo, uopće zamisliti da budemo podređene tuđim silama i naređenjima. Ali što kada su ti neki drugi, sustav koji misli da smo njegovo vlasništvo, što kada se probudimo i shvatimo da država svojata djecu koju smo nosili 9 mjeseci pod srcem i koju ćemo čitav život nositi u srcu u vidu ljubavi, brige i pažnje koju ćemo im dati. 

Što kada opće dobro nije toliko dobro da ga kupujemo pod normalno? I možemo li onda reći: dosta, prestanite! Prestanite me tjerati, u ime ravnopravnosti i emancipiranosti, da idem protiv sebe i biram ono što mi nije u cilju. Prestanite mi govoriti kako obrazovanje, karijera i plaća trebaju biti moje pravo, ako nemam pravo prije svega izabrati srcem u ime sebe i svoje djece. Na stranu sve moje kritike, ja znam da postoje žene i majke koje žele suprotno od mene, i zahvalna sam i u ime njih i svih između moje realnosti i moje sušte suprotnosti, da postoji pravo izbora. Stvarno jesam, ne osuđujem ničije izbore i odabire. Samo se ne želim osjećati manje vrijednom, manje ženom, manje pametnom, manje snalažljivom…zbog izbora da ostanem kod kuće, da prije svega budem ja – majka. 

Eto to su samo neka pitanja koja si svakodnevno postavljam u svijetlu priča, spoznaja, iskustava koja sam stekla i još svakodnevno susrećem. Boli me kada političari kroje neke zakone po kojima se djeca automatski upisuju u jaslice po rođenju pa se onda roditelji trebaju pobuniti. Boli me kada je politika usmjerena na useljenike i druge, treće, pete generacije čije blagostanje ne može biti zajamčeno ako im djeca nisu integrirana (ja bih rekla i asimilirana) u srž danskog društva. 

U čemu je problem, pitat će mnogi? Pogotovo oni kojima je danski standard nedostižan san. Razumijem.

Nekada cijena koju plaćamo za sve te povlastice, premašuje dobrobit svih aktera koji su za nju zaslužni.

Ja sam privilegirana da mogu stati sa strane i suditi bez da moram biti dio te igre. Ali cijena, ta cijena koju plaćaju mnogi, po meni je više nego upitna. 

obrnuta matematika ili o tome kako sam drastično smanjila troškove hrane – SUPERMAME

Objava druga strana medalje: je li Danska idealna zemlja za život? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Postoje trenutci u životu u kojem ti se sve što znaš i jesi okrene naglavačke. Postoje trenutci koji ti se toliko urežu u svaku poru da se više nikada ne možeš vratiti na ono što je bilo ili što si ti mislio da je sastavni dio tebe. Za mene, kojoj se cijeli život više-manje vrti oko učenja i podučavanja, bio je to trenutak u kojem sam shvatila da učenje i podučavanje nisu isto.

učenje i podučavanje nisu isto

Možda je nekima to vrlo očita činjenica, ali dopustite mi trenutak da objasnim zašto je meni trebalo oko 35 godina da dođem do te spoznaje.

Prvo: uvjerili su me da učiti ne možeš bez ići u školu i da se vrata znanja otvaraju u trenutku kada uđeš u tu mističnu ustanovu s xx godina. Ja sam odrasla okružena ljudima, nisam išla u vrtić i cijeli se moj život do škole svodio na bake, strine, stričeve, djecu iz ulice i moj vlastiti svijet mašte kojeg se danas sa čežnjom prisjećam. Ja sam ratno dijete i kao takvo krenula sam u školu sa 7,5 godina. Uvijek sam bila najstarija u razredu, ali se nikada nisam takvom osjećala.

Ali vjerovala sam slijepo u ono što su mi govorili: kada kreneš u školu, naučit ćeš sve što ti je potrebno.

Ova ja danas pitala bi kako su znali što će mi biti potrebno i kako su mogli biti sigurni da ću sve to naučiti?

Da sam znala i mogla samostalno razmišljati tada možda bih postavljala pitanja i bunila se protiv unaprijed smišljenih odgovora od strane autoriteta, ali naučila sam spustiti glavu i s vremenom vjerovati u ono što su govorili.

Učiti, gurati, nastavljati i završiti započeto obrazovanje bilo je i dar i kazna u isto vrijeme. Za ovu mene jedan veliki dio tereta kojega se učim osloboditi kako bih mogla pronaći iskonsku sebe – onu koja zna i vjeruje u sve to što jest.

trenutak spoznaje

Ja koja sam završila za profesoricu hrvatskog jezika, pa onda i danskog i engleskog pa još nadodala staž i doškolovala se za danski kao drugi strani jezik, ja koja sam učila i podučavala, bila strastvena, motivirana, zaljubljena u knjige i znanje, za mene je autoritet učitelja bio alfa i omega učenja.

No ulazeći u vode homeschoolinga i još više unschoolinga susrela sam se s tezom kako možeš imati inspirativnog, strastvenog, zanimljivog i motiviranog učitelja koji će stajati na trepavicama i činiti sve da svoje učenike nauči ono u što i sam vjeruje da je važno, ali do trenutka u kojem pojedinac sam nije spreman naučiti, učenje se neće dogoditi. Drugim riječima učenje je osobni proces koji se događa u svakom od nas kada smo za njega spremni, ili još jednostavnije: nitko drugi te neće ništa naučiti dok to sam ne naučiš. Da, drugi mogu pokazati, objasniti, potkrijepiti primjerima, mogu biti inspirativni, mogu ti približiti i pojednostaviti znanje, ali sve je to uzalud ako sam nisi motiviran da ga usvojiš. Znači li to da nam učitelji, treneri, podučavatelji nisu potrebni? Ne, ni najmanje. Ali znači li to, u konačnici kada se sve zbroji i oduzme, da smo samo mi uvijek odgovorni za vlastito učenje?

učenje ne počinje ulaskom u školu

Znate, trebalo mi je preko 30 godina i troje djece da shvatim da učenje ne počinje ulaskom u školu, djeca uče prirodno, instinktivno od prvog trenutka. Djeca uče ono što im treba za preživljavanje, život, ugodu… Uče puzati, hodati, govoriti, uče se penjati, zviždati, stajati na rukama…stalno i do kraja života – bez ili uz školu.

Zvali su me idiotom za jezike, govorili mi kako sam antitalenat, a danas ih znam nekoliko na višem nivou nego svi oni zajedno koji su me uvjeravali da trebam odustati. Nisam ih naučila zbog njih ili u prkos njima, nego zato jer sam za to bila spremna i još važnije motivirana. Mnogi bi se složili da je danski jedan od težih jezika, meni je za njega trebalo trećinu vremena kojeg prosječni stranac potroši na školu i usavršavanje. Danski me je motivirao da naučim hrvatsku gramatiku na razini koju mi cjelokupni hrvatski školski sustav nije mogao ponuditi, samo zato jer mi je u trenutku kada sam je naučila, trebala kako bih bolje razumjela dansku i englesku gramatiku.

Gledam jučer svoju srednju kćer kako već drugi dan za redom odlučno vježba stajanje na rukama. Gledam upornost i odlučnost, tijelo koje već dvjesto puta za redom radi istu radnju i u trenutku kada joj to polazi za rukom vidim u očima taj zanos, tu iskru spoznaje kako je sama zaslužna za rezultat vlastitog truda i onda u drugom trenutku kako je taj užitak vlastitog uspjeha gura da nastavi dalje.

To je smisao i svrha učenja.

To je ono u što ja vjerujem i što ne želim da moja djeca ikada izgube.

nitko se ne rađa spreman biti učitelj vlastitoj djeci

Kada čujem kako za homeschooling treba imati znanje, treba imati neki ekstra talent i neku super snagu, ne mogu da se ne podsmjehnem svaki puta.

Znam točno na što se misli jer sam i sama stajala u tome: «Kako da ja, Ivana, budem učiteljica vlastitoj djeci?».

Smijala sam se pomisli da ostanem s njima doma duže od nekoliko dana. Mislila sam da se ljudi rađaju s tom moći gdje su sposobni u svakom trenutku biti super raspoloženi, inspirativni i zabavni vlastitoj djeci pa s njima na podu provode sate i dane igrajući se beskonačno inovativne igre. Mislila sam da oni koji školuju vlastitu djecu imaju neki ekstra gen namijenjen za motivaciju, usmjeravanje, vođenje, usavršavanje znanja. Mislila sam da ja definitivno nisam ta.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivana Petersen (@mamaanavi)

Možda i nisam. Sigurno ne mogu provoditi sate na podu igrajući se, sigurno ne mogu uvijek naći poučne i zabavne sadržaje, često mi se dogodi da ni sama nemam motivaciju ni želju nešto započinjati ili u tome sudjelovati.

Ali znate što, otkrit ću vam još jednu tajnu homeschoolinga: nitko se ne rađa spreman biti učitelj vlastitoj djeci, ali svi mi na neki način to postanemo htjeli to ili ne, išla naša djeca u školu ili učila od kuće. Jer ono što je za učenja apsolutno najvažnije nismo mi-učitelji, nego oni koji uče. I kada shvatimo da im u tome samo možemo biti od pomoći i podrške, odjednom nije više važno jesmo li stvarno završili profesorske fakultete i koliko staža imamo podučavajući druge.

Uostalom tko poznaje našu djecu bolje od nas samih?

Objava učenje ne počinje ulaskom u školu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Dijete pokazuje put. To je jedan od principa unschooling filozofije. Dijete je ono koje odlučuje, a roditelj (ili skrbnik, pedagog ili učitelj) je onaj koji pomaže, inspirira, usmjerava i pomaže.

Često se zabunom misli kako je unschooling isto što i zanemarivanje djeteta, jer se djetetu, eto, pusti baš sve pa se o njemu ne treba ni brinuti niti u njega ulagati. Ali ono što unschooling upravo je, je briga o djetetovom cjelokupnom biću – ne samo o znanju koje stiče, već i o njegovom fizičkom, emocionalnom i mentalnom bitku.

Unschooling je ulaganje, životno ulaganje: vremena, truda, energije, znanja i mogućnosti u vlastito dijete.

Sandra Dodd, jedna od najvećih živućih unschooling mama, kaže kako je unschooling ulaganje minimalno vremena koje bi prosječno dijete provelo u školi plus još pola toliko – ne zvuči kao zanemarivanje, zar ne?

Unschooling nije uvijek najlakši put niti najjednostavnija opcija i često je trnovit baš zbog naših vlastitih nemogućnosti i nedostataka – jer kada roditelj nije sam prošao unschooling, već je izašao iz dugotrajnog školskog sustava, onda taj isti roditelj nailazi na mnogo prepreka i izazova (uglavnom u samom sebi).

Jedna od stvari koju ja često osvješćujem upravo kroz homeschooling su situacije u kojima odgovaram s «ne».

I prije nego sam se time pomnije bavila, bila sam svjesna koliko često izgovaram to „ne“ u jednom danu, a da ne pričam o svim zbrojenim „ne“ u svim ovim godinama majčinskog staža. Nemojte me krivo shvatiti, „ne“ ima svoju vrijednost i naravno da je potreban, ali jeste li ikada pomislili kako ga svi u nekoj mjeri zloupotrebljavamo?

Zašto nam treba „ne“? Može li se isto reći ili spriječiti drugim riječima, pa da „ne“ izbjegnemo?

Evo samo nekoliko primjera:

Zašto poželite reći „ne“ kada vas dijete pita može li igrati tablet ili gledati tv još 5 minuta (ili 5 sati)? Zašto kažete ne (još) jednoj čokoladi? Zašto dijete dobije „ne“ kada samo želi naći nešto u frižideru, spremiti si ručak, otići u trgovinu po nešto što vam treba? Zašto ne“ za neku igračku ili ako se želi popeti na visoko drvo, zašto ne“ ako želi u pidžami ići u školu?

Za neke stvari, one koje stvarno ugrožavaju djetetovo zdravlje ili čak život, neophodno je da mu kažemo „ne“,  čak i da ga (fizički) spriječimo, dok je za druge situacije to „ne“ jednostavno stvar našeg komfora.

Koliko ste često rekli „ne“ samo zato što vam se ne da čekati, spremati poslije ili zato što imate usađeno vjerovanje u nešto što znanstveno čak nije ni dokazano?

Danas smo pekli božićne kolače koje smo poslije ukrasili glazurom i napravili od njih ukrase za bor i prozore, a dobar dio smo i pojeli.

Moja djeca obožavaju peći kolače. I ja sam to oduvijek voljela. Mnogi nisu ni svjesni koliko pečenjem kolača učimo – matematiku, kemiju, o vremenu, trudu, osjetima, suradnji…

Nama su kolači jedan od najzabavnijih „školskih“ trenutaka. Danas sam im obećala da ćemo ispeći još kolača jer nam je ostalo pola smjese nakon prve ture. Nakon večere su me pitali mogu li jesti već ispečene kolače koje smo namijenili za bor, a ja sam rekla da ćemo napraviti druge za 5 minuta kada završim s večerom i pospremanjem. Oni su pitali mogu li ih sami ispeći, da ne čekaju mene.

Mogla sam reći ne, da me pričekaju, mogla sam reći da ne, da ću ja sama, mogla sam reći da ne jer će sve usvinjiti, napraviti krivo, opeći se…

Ali nisam, večeras sam svjesno rekla – da.

I dok smo suprug i ja ispijali čašu vina, iz kuhinje sam čula njihovo dogovaranje, smijeh, suradnju, a kada sam došla u kuhinju nakon nekih 20 minuta, već su bili gotovi. Sve je bilo baš onako kako su htjeli: kolači posloženi na pleh, spremni za pečenje, pećnica zagrijana na točno 180 °C stupnjeva, dok su oni još uvijek jeli ostatke smjese. Ne znam koliko su pojeli dok su ih radili, obrazi i odjeća su im bili prekriveni brašnom, a na licima ogroman razvučeni osmijeh i pogled prepun ponosa.

Da, možda je sve bilo puno više zamazano i u neredu, možda su mi zadali 10 minuta posla više s pospremanjem, možda sam sve mogla brže i bolje sama, ali što bi im moj „ne“ oduzeo ili da bolje pitam: koliko im je izostanak moga „ne“ zapravo dao?

Kada mi je kćer pokazala punu šaku ostataka sirovog tijesta i počela jesti, začula sam vlastite riječi: „Nemoj više, bolit će te trbuh!“. I u tom trenutku sam pomislila: “Čija je to rečenica, od kuda dolazi to sa sirovim tijestom i boli u trbuhu?” Molim vas, može li me netko uputiti na znanstveno dokazani članak o povezanosti boli u trbuhu s jedenjem sirovog tijesta za kolače? Jer ako takav jedan postoji, možda opravda bar jedno moje „ne“, ali dok ga ja čekam, i preispitujem vlastite istine i one koje sigurno nisu moje, mislim da ću im ipak dopustiti da jedu pa čak i ako ih to dovede do boli u trbuhu, kao što ću im dopustiti da idu van bez jakne ili bosih nogu usred zime ili im dopustiti da hodaju danima u pidžamama i ne češljaju kosu… I toliko toga drugoga za što sam sigurna da bih prije samo nekoliko godina i sama u čudu osuđivala.

Ali zamislite situacije u kojima sami dolaze do vlastitih zaključaka i prosuđuju o posljedicama svojih odluka, zamislite samo koliko ih autentične situacije mogu ojačati ako im dopustite da ih dožive bez vaših ograničenja, uvjerenja i osude.

Ako vam se ovo o čemu pišem čini (su)ludo i besmisleno, zapitajte se zašto i kada koristite „ne“ i pokušajte ga izostaviti s vremena na vrijeme, čisto da vidite kamo bi vas to moglo odvesti.

zašto sam ispisala dijete iz škole – SUPERMAME

Objava zašto govoriti djeci “ne” ponekad i nije baš najbolji izbor za njih? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.