Najobičnije svakodnevne aktivnosti u krugu obitelji, u kojima je dijete uključeno, viđeno, prihvaćeno i uvaženo vrijede puno više nego ijedna outsourcana aktivnost za vrijeme koje ćemo ga čekati u autu odgovarajući na mailove van radnog vremena.

U udobnoj fotelji, sjedila sam prekriženih nogu, a u krilu mi je stajala velika crna kožna torba. Čekala sam trenutak u kojem ću diskretno zavući ruku u torbu i izvući mobitel kako bi scrollala sasvim nebitne informacije jer mi je to ugodnije nego biti za stolom s potpunim strancima.

Ti potpuni stranci, roditelji su djece s kojom se moj sin upravo ludo zabavlja u igraonici.

I ne, nisam ni socially akward, niti sam introvert, znam voditi razgovor i sa sigurnošću mogu reći da sam zanimljiv sugovornik, ali situacija u kojoj se tako često nađem mom promatračkom oku je – neprirodna.

Mi sjedimo u kafiću, u koji nikad ne zalazim, u shopping centru na drugom kraju grada, u koji rijetko idem, pijemo piće i čekamo da nam se djeca zabave, bez nas.

Naravno, i sama ponekad to vrijeme kratim kupovinom, ali ne nužno planiranom već onom iz dosade koju već godinama uspješno izbjegavam. “Ovo nam je predah od djece” komentira jedna mama s rukama prepunih vrećica.

Poslije rođendana mi moj oznojeni i iscrpljeni četverogodišnjak u šturim rečenicama prepričava kako mu je bilo dok zakopčavamo pojaseve na auto sjedalici i krećemo doma.

I polako, ali sigurno ne mogu se oteti dojmu da mi je uskraćena još jedna prilika da promatram svoje dijete u socijalnim situacijama u kojima ja nisam glavni lik.

Pola dana provede u vrtiću, na treningu roditeljima nije dozvoljeno ostati, a rođendani se sve češće odvijaju u igraonicama, iza zatvorenih vrata i “tamo negdje”.

Osim u parku, doista sam rijetko u prilici da promatram svoje dijete sa strane bez uplitanja, da ga vidim kakav je kad ja “nisam tu”, kad nisam dio priče, da ga doživim u drugačijem svjetlu.

Interakcije naše djece tako su kirurški segmentirane i strukturirane da ne mogu da se ne zapitam koliko je život uređen po mjerilima “modernog čovjeka”- tko god da taj lik je, zapravo protiv njega i njegove osnovne potrebe – povezanosti.

Rođendani u igraonicama su savršen primjer. Tako su primamljivi, djeluju jednostavni, čak povoljni, streamlineani; dječji rođendani postali su gotov proizvod koji kupimo i konzumiramo bas kao i sve ostalo, brzo i efikasno. Ne razmišljamo o smeću koje je ta konzumacija proizvela. Ne razmišljamo koja je stvarna cijena.

Želimo usrećiti našu djecu, opterećeni smo, zaposleni i zauzeti, nemamo vremena… ili? U jednom od razgovora, jedna mama je rekla, “Ma tko će to čistiti, a financijski ti dođe na isto”, ali dođe li?

Koja je stvarna cijena koju platimo kada outsourcamo djetinjstvo?

Kada nemamo u stanu zid po kojem se prolila coca-cola?
Kada nemamo polu mutne slike natrpane blagovaonice malih i velikih glava okupljenih oko torte?
Kada susjedi niti ne znaju da je bio neki rođendan?
Kada slavljenik/slavljenica ne zapečati svoj dan krokodilskim suzama koje su kulminacija ogromnog uzbuđenja?
Kada se još danima iza rođendana po kući skrivaju napuhani baloni?

Postali smo koordinatori dječjih života u kojima ih vozimo s aktivnosti na aktivnost u očajničkoj želji da zadovoljimo njihove želje i potrebe – rastavljene na proste faktore.

Raskomadane na male, šareno zapakirane, “lako probavljive” i lako dostupne proizvode – robu široke potrošnje.

Ne utječe takav život samo na našu djecu i njihovu sliku svijeta, utječe i na nas. Moja crna torba nije dovoljno duboka da se u nju sakrijem i “izdržim” ta dva sata čekanja. Umorna sam od sjedenja u autu dok traje gimnastika i pored svih zabavnih trenutaka koje sam outsourcala, moj sin na kraju dana traži još…

Traži još, jer treba još, jer treba kontakt, spontanost, treba vrijeme za integraciju svih nepovezanih dijelova svog dana u jedno…

Možemo se zavaravati koliko god želimo, možemo sebe uvjeravati da investiramo u dijete, u njegov motorički razvoj kroz sport, u njegov intelektualni razvoj kroz engleski jezik, u njegov socijalni razvoj kroz vrtić, ali činjenica je da ne možemo outsourcati djetinjstvo.

Djetinjstvo je taj neopipljivi mix iskustava okupljenih zagrljajem u sigurnu luku.

Ne možemo očekivati da ćemo zadovoljavanjem dijelova zadovoljiti cjelinu.

Zato i jesmo stalno iscrpljeni, umorni i nezadovoljni, dok koračamo prema izmišljenom cilju on nam izmiče…

Znaš li koja aktivnost najbolje potiče razvoj govora, socijalne vještine, motoričke vještine i emocionalni razvoj istovremeno?

Zajednički provedeno vrijeme.

Najobičnije svakodnevne aktivnosti u krugu obitelji, u kojima je dijete uključeno, viđeno, prihvaćeno i uvaženo vrijede puno više nego ijedna outsourcana aktivnost za vrijeme koje ćemo ga čekati u autu odgovarajući na mailove van radnog vremena.

Na nama je da proživimo djetinjstvo naše djece skupa s njima, a ne da ih vozimo od iskustva do iskustva, čekajući da nam se vrate i pričaju sto su doživjeli.

Na nama je da se opiremo životu koji proživljavamo sami, a onda pričamo o njemu s prijateljicama ili terapeutom.

Ako živimo život ispunjen povezanošću, manje ćemo toga trebati outsourcati…

Foto:Pexels.com 

zašto moje dijete ne ide na izvanvrtićke aktivnosti? – SUPERMAME

Objava jesmo li outsourcali djetinjstvo svoje djece? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Trebaju li djeca znati čitati, pisati i brojati prije prvog razreda i što sve trebaju znati prije polaska u školu pitanje je koje muči mnoge roditelje.

Mnogi će reći da su današnja djeca naprednija nego prethodne generacije, ili se barem tako čini. Ne možemo potvrditi da je to istina, no ono što možemo sa sigurnošću reći je da su današnja djeca drukčija jer odrastaju u drukčijem svijetu nego mi i naši roditelji. Modernom i digitalno doba sa sobom je osim nekih negativnih strana donijelo i one pozitivne. Djeci su od malih nogu na raspolaganju raznorazne edukativne igre i aplikacije pomoću kojih uče one stvari koje su njihovi roditelji učili tek polaskom u školu. Današnja djeca se igraju drukčije, čitaju drukčije knjige, većina njih zna barem jedan strani jezik prije prvog razreda, pohađaju razne radionice, a u svemu tome veliku ulogu igramo i mi roditelji. Čini li se i vama da je naša generacija više uključena i aktivno sudjeluje u razvoju djeteta? S jedne strane kroz igru ih učimo o životnim vrijednostima, vještinama i pripremamo za svijet, no s druge smo strane zatrpani s previše informacija koje nam konstantno pristižu s raznoraznih strana zbog kojih smo nekada poprilično zbunjeni.

„Kad će moje dijete propuzati?“, „Zašto još nije reklo mama?“, „Kad će skinuti pelenu?“, samo su neka od pitanja koja muče roditelje, osobito one novopečene.

Nakon što prođe faza zabrinutosti oko puzanja, hodanja, pričanja i skidanja pelena slijedi faza zabrinutosti oko slova i brojeva. „Zašto moje dijete nije zainteresirano za slova?“, „Zašto neki njegovi vršnjaci već broje do 10?, „Treba li moje dijete poznavati slova i brojeve prije prvog razreda?“. Zvuči poznato?

Što djeca trebaju znati prije prvog razreda?

Na pitanje trebaju li djeca znati čitati, pisati i brojiti prije prvog razreda osnovne škole većina stručnjaka će vam odgovoriti da ne trebaju.

To nam je potvrdila i Sara Majdak, učiteljica osnovne škole u Umagu. „Djeca najčešće dolaze u školu s pojedinim predznanjima, kao što su pisanje pojedinih slova i čitanje ili računanje brojeva do deset. Iako nije nužno i potrebno da djeca sve to i znaju prije polaska u školu. Potrebno je da djeca razviju motorička znanja i vještine koje su im potrebne za kasnije usvajanje vještine čitanja, pisanja i računanja. Nije potrebno djecu učiti prije polaska u školu, posebice ako oni ne pokazuju interes za to, ali je važno kroz igru, zajedničko čitanje, pričanje priča, učiti ih samostalnosti i time ih pripremati za život i školu.“

Svako dijete ima svoj tempo

U djeci bi trebali poticati volju i ljubav za učenjem, i ne prisiljavati ih na ništa osim ako ona sama ne iskažu zainteresiranost. Što se abecede tiče, predškolarci bi trebali znati prepoznati većinu slova, iako ne moraju znati čitati ili pisati. Također, trebala bi znati brojati od 1 do 10, iako ne moraju naučiti zbrajati ili brojati do 100.

Ipak, svako je dijete različito i svako dijete se razvija na sebi svojstven način i uči kad je spremno za to. Kao što neće svako dijete naučiti voziti bicikl s 4 godine, tako neće niti svako dijete naučiti čitati ili brojati prije prvog razreda. Djeca koja su naučila zbrajati ranije nisu nužno bolji matematičari od djece koja su to naučila kasnije.

Današnja djeca su naprednija jer okolina tako zahtjeva

Da je svako dijete različito to potvrđuje i Sonja, majka dvoje djece, petogodišnjeg Luke i trogodišnjeg Šimuna. „Osobno sam mišljenja kako se djeca prvenstveno trebaju igrati, kroz igru učiti ono za čime pokazuju interes. Nisam pobornik učenja slova, brojeva, matematike prije nego krenu u školu, ali nažalost, tempo ambicioznijih roditelja i našeg školstva ovo je postavio kao uvjet. Djeca danas u školu dolaze znajući čitati i pisati, a kada smo mi bili djeca, u vrtiću smo se igrali, dok smo u školi učili slova i brojeve. Moj stariji sin, rano je pokazao interes za slovima i brojevima i vrlo rano znao je čitavu abecedu. Njegovala sam to kroz igru i kroz slova na magnetiće koje smo slagali. Danas, kao petogodišnjak zna čitati. Nije za to zaslužna moja ambicija, već isključivo njegov interes i činjenica da je od rane dobi jako volio knjige i svakodnevno smo čitali po nekoliko pričica. Luka voli čitati, voli matematiku, ali nema želje za crtanjem i pisanjem. Naspram njega, koji je u dobi u kojoj je sada moj Šimun, znao sva slova i brojeve, moj Šimun ne pokazuje interes za usvajanjem tih vještina. On je doslovno dijete koje se stalno igra. Ali, Šimun, naspram Luke, zna držati ispravno olovku i ima živaca i volje za crtanjem. Pričice mu nisu zanimljive. Iz svega toga bih zaključila da naše male spužvice svašta mogu naučiti ukoliko imaju afiniteta i želje za time. Sve što je “na silu” ide teže i sporije. I dalje sam pobornik toga da djeca u ovoj dobi trebaju biti djeca što duže i igrati se, razvijati svoju maštu. Učenje ih čeka kroz čitav život.“

Kod Martine, mame petogodišnjeg Stefana, koja živi u Italiji, situacija je malo drukčija. „Stefan je dijete koje se obožava igrati i biti vani. Slova i brojevi ga dugo nisu zanimali i moram priznati da sam u jednom trenu bila i malo zabrinuta. Većina njegovih vršnjaka znala je brojati do 10, a on jedva do 5. Ipak, nisam ga na to silila i znala sam da će doći vrijeme i za to. U Italiji nema predškole, sa 6 godina se kreće u školu tako da oni zadnju godinu vrtića uče brojeve, te slova i pisanje. Stefan je zadnjih 6 mjeseci zaista napredovao u pisanju. U školu moraju doći s poznavanjem slova i brojeva iako ne moraju znati čitati ili zbrajati i oduzimati.“

Većinu predškolaraca zanimaju slova i brojevi

Naša nedavna anketa provedena na uzorku od gotovo 3.000 roditelja pokazala je da većina predškolaraca pokazuje zainteresiranost za slova i brojeve, čak njih 85%.  75% predškolaraca prepoznaje slova, 86% njih prepoznaje brojeve, 96% zna brojati do 10, a većina njih naučila je brojati u dobi od prve do treće godine. Nešto manje predškolaraca zna abecedu – njih 42%, te pisati 48%.

Kad su roditelji u pitanju njih 70% uči djecu slova i brojeve, ali samo zato što su djeca pokazala zainteresiranost. Također misle da bi se djecu trebalo upoznati sa slovima i brojevima kroz igru.

Učenje kroz igru u Plavom svijetu

O važnosti učenja kroz igru dobro znaju i edukatori iz igraonice za djecu Plavi Svijet, o kojoj ste imali već prilike čitati na portalu, jedine igraonice u Hrvatskoj s inovativnim sustavom za igru poznatijim pod imenom Imagination Playground® koji potiče razvoj STEM vještina. Među različitim radionicama koje redovno organiziraju tu je i ona pod nazivom Moja prva matematika osmišljena s ciljem da djeca kroz igru nauče zavoljeti matematiku i razviju vještine koje će im kasnije polaskom u školu omogućiti brže usvajanje brojeva i geometrijskih oblika.

Na radionici Moja prva matematika, matematika se povezuje sa primjerima iz stvarnog života, a fokus je na povezivanju, dječjem samostalnom istraživanju i dolaženju do zaključaka te rješavanju problema naspram frontalnog rada i transmisijskog prenošenja informacija.

Radionica „Moja prva matematika“ nije nužno „učenje brojeva“ i ostalih osnova matematike. Ona razvija sposobnost pamćenja, potiče koncentraciju, samostalno istraživanje i usmeno izražavanje. Djeca najbrže uče kroz igru, a igra u Plavom svijetu razvija logičke i matematičke vještine poput kombinatorike, klasificiranja i procjena.

Mjesec matematike u Plavom svijetu traje do kraja ožujka, a Plavi svijet vam daruje 30% popusta na radionicu Moja prva matematika.

I zapamtite, svako dijete razvija se svojim tempom, a mi roditelji smo tu da im damo podršku na tom putu i stvorimo sigurno okruženje za njihov razvoj.

pitale smo roditelje što misle o dječjim igraonicama – evo što su nam otkrili! – SUPERMAME

Objava trebaju li djeca znati čitati, pisati i brojati prije škole? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.