Svi smo kao djeca vjerovali u zubić vilu, Djeda Božićnjaka, uskršnjeg zeku koji skriva jaja po dvorištu. Dugo smo bili uvjereni da postoje, bez imalo sumnje. A onda su nam, kad smo dovoljno narasli, ipak priznali istinu. Sjećam se tog osjećaja: zbunjenost, razočaranje, ali i jedno veliko pitanje – gdje je nestala čarolija?

Danas, promatrajući novu generaciju djece, primjećujem nešto drugačije. Djeca vrlo rano shvate da ništa od toga nije “stvarno”. Znaju da su to mama, tata, bake i djedovi koji ostavljaju poklone i skrivaju jaja. I ne samo da shvate, nego to prihvate gotovo bez imalo emocije.

Kada je u svijet mašte ušla stvarnost? I zašto?

Prva stvar koja mi pada na pamet je tehnologija. Djeca su od najranije dobi izložena ogromnoj količini raznovrsnog sadržaja. Informacije su im dostupne odmah, bez čekanja, bez prostora za zamišljanje. Svijet mašte polako ustupa mjesto svijetu koji im je stalno “serviran” na malom ekranu. I koliko god mi to pokušavali ograničiti, činjenica je da će se s tim susresti – ako ne kod kuće, onda kroz vrtić, školu,  prijatelje. Druga stvar, koja me možda još više iznenađuje, jest činjenica što djeci to ne smeta. To sam shvatila kada je moje dijete sa samo tri godine mirno izjavilo da zna da zubić vila ne postoji. Bez tuge, bez razočaranja. Samo činjenica. I tu sam se zapitala – jesmo li izgubili nešto važno?

Ne govorim o tome da djecu treba “lagati”. Govorim o onom posebnom prostoru djetinjstva u kojem je sve moguće.

O vjerovanju u čuda, u nevidljivo, u ono što nema logično objašnjenje. Jer upravo ta “lakovjernost”, kako je odrasli vole nazvati, zapravo je temelj dječje mašte, kreativnosti i unutarnjeg svijeta. Možda djeca danas ne prestaju vjerovati zato što odrastaju brže nego im je sve nesvjesno, prerano objašnjeno.

Ne znam postoji li način da to promijenimo. Možda ne možemo zaustaviti vrijeme ni tehnologiju. Ali možemo birati kako ćemo pričati priče, koliko ćemo prostora ostaviti mašti i hoćemo li zajedno s njima barem malo – vjerovati. Zato ću ja, unatoč svemu, i dalje svojoj djeci govoriti da čuda postoje. Ne zato što su stvarna, nego zato što su važna. Jer djetinjstvo bez čarolije nije isto.

Fotografije: pexels.com

Objava zašto nova generacija djece više ne vjeruje u čaroliju? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Nakon 6 godina braka, dvoje male djece, sa svojih 25 godina ponovno sam sama. Sve što smo do sad stvarali, gradili skupa, sada moram ispočetka. Sama s dvoje malih kikića moram u novi svijet. Mislila sam da se to nikad neće dogoditi, da neću ostati sama. Međutim, život je odlučio da mora baš ovako.

Prvo što želim istaknuti je da bez obzira na okolnosti, djecu, bolje je rastati se nego ostati u nezadovoljavajućem braku. Loš brak utječe na partnere, ali i na djecu. Ne činimo im ništa dobro ako ostanemo, a nezadovoljni smo. Naši osjećaji i naše ponašanje se uvelike odražava na njih.

Ono drugo jednako bitno; nikom, ali baš nikom, nismo dužni objašnjavati razloge rastanka.

Znamo da su svi u okolini jako znatiželjni, da to neki smatraju sramotom, ali to je vaš život i samo isključivo vaš. Uostalom, zar je na kraju krajeva važno tko je kriv? Da, netko malo više, netko malo manje. Za sklapanje braka je potrebno dvoje, ali isto tako je za raskid također potrebno to dvoje ljudi. Svo naše ponašanje, odnosi, osjećaji koje smo skupljali godinama, sve to utječe na ishod. Ako se ne trudimo, ne znamo želje i interese onog drugog, naravno da moramo okrenuti strane. Nekad se ti zajednički interesi mijenjaju. Ljudi se mijenjaju kroz godine, naše želje, očekivanja postaju drugačiji. I to je sasvim u redu.

Nitko kroz život ne ostaje jednak. S godinama spoznajemo stvari i želimo nešto bolje, nešto više.

Ja sam se udala jako mlada. Isto tako započela obitelj. Tada sam imala neki drugi pogled na svijet i na cijelu situaciju. Sanjala sam da ću biti majka i žena. Voljela sam taj obiteljski život i samo sam tome bila posvećena. Od tada neke su se stvari promijenile. Iako zvuči kao mala razlika, ali ova „ja“ s 25 nije nimalo slična onoj sa 18. Sada imam neke druge interese, druge zamisli o životu, druge želje. Bolje shvaćam kako stvari funkcioniraju i dobro znam što želim. Moj pogled na svijet više se nije slagao s pogledima mog muža. Upravo zato je moralo završiti.

U našem braku više nije bilo sklada. Kako su se razilazili naši interesi tako su i naši putevi.

Obožavam svoju djecu, ali majčinstvo nije jedino što me ispunjava, želim više. Želim sve. Znam da to mogu, bila majka ili ne. U braku to nažalost nisam mogla. Sada me više ništa ne može odvući od mojih snova i moje sreće. Slobodna i sigurna da mogu apsolutno sve. Sada postajem jača i znam da nemam razloga za strah. Bit će teško, bit će izazovno, ali sigurna sam da sve uvijek dođe na svoje.

Žene, ne dajte se pokolebati. Sve što poželite i sve što ste zamišljale možete postići. Uz djecu, bez djece, sve se možeš poslužiti, samo treba naći balans. Ne treba žuriti, ali definitivno treba uživati. Nije kraj svijeta ako ste rastavljene. Sigurno ste napravile baš ono što je trebalo. Sada se možete posvetiti sebi, djeci i svemu što dosad možda niste bile u mogućnosti. Uz sve to, i mjesta za novu ljubav uvijek ima.

trenutak kada sam shvatila da je moj brak gotov – SUPERMAME

Foto: pexels.com

Objava što nakon razvoda? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.