Kad jednom otvoriš oči za formule kreiranja sadržaja na društvenim mrežama, ne možeš ih ne vidjeti. Na svakom koraku.

Kreatori sadržaja na društvenim mrežama koriste se suptilnim, ali učinkovitim tehnikama koje su često neetične, štetne, ali i teško uočljive jer aktiviraju naš živčani sustav na vrlo predvidljiv način koji rezultira – engagementom.

Ajmo razbiti iluziju “korisnog” i “edukativnog” sadržaja koji to nije!

Kao netko tko je aktivno stvarao sadržaj na društvenim mrežama 3 godine te netko tko se obraćao upravo roditeljima, točnije majkama, možda najranjivijoj skupini odraslih na internetu želim biti jasna i transparentna jer u praksama koje ću navesti možda sam i sama sudjelovala prije nego sam odlučila prestati stvarati sadržaj za Instagram.

Jer doista, sadržaj koji se kreira više je za Instagram nego za čitatelja/ konzumenta.

Kad god uđem na Instagram izleti mi neka objava koja gotovo uvijek koristi istu štetnu formulu, producira željeni rezultat i samim time dobiva lažni kredibilitet koji dalje podupire status kreatora kao autoriteta čije su riječi utjecajne bez da propitkuje namjeru – a ona najčešće ima samo jedan cilj: prodaju.

Kada je objava izrazito formulaična i u tome uspješna ne mogu odoljeti, a da ne prozovem u komentaru komunikacijske i marketinške tehnike koje su neetično korištene ili problematične.

Moj komentar je uvijek izbrisan.

Ostatak komentara prepun slaganja, srčeka i nepropitivanja podržava iluziju da je ono izneseno u sadržaju relevantno i – neupitno!

Roditelji, a pogotovo majke ranjiva su i slabo naspavana ciljana skupina koja odgaja svoju djecu u paradoksalnom vremenu u kojem je stvarna ljudska podrška manjkava (nema sela), podrška i uloga institucija poput škole i vrtića poljuljana te općenito povjerenje u okruženje narušeno.

Ali ono što je napumpano do krajnjih granica je individualna odgovornost!

Pa tako današnja mama, izolirana i sama s dvoje malih, jedno na sisi drugo na kuku treba snositi teret i odgovornost za zdravu budućnost svoje djece u džungli zvanoj moderan život, nenormalna inflacija i vječno kulturološko posramljivanje jer nije dovoljno dobra!

Enter: kreatori sadržaja na društvenim mrežama koji su otkrili zlatni rudnik zvan, umorna, opterećena i disregulirana mama.

Mama koja utjehu, kontakt i socijalizaciju nakon predugog dana potraži na mobitelu u sitnim satima kada djeca napokon spavaju, a ona ima par minuta za sebe.

U tom stanju uspješno formulirane, štetne poruke, ne samo da utječu na njeno raspoloženje već vrlo često otvaraju njen novčanik!

Slot mashine zvan reels/ shorts/ tiktok već godinama mijenja kemiju našeg mozga i ako je tvoj “feed” imalo kao moj onda u jednom trenutku sadržaj u tebi izazova empatiju, radost, osjećaj zajedništva, a već u sljedećem strah, brigu i nemoć, pa opet smijeh, rezonancu, ideju, pa opet ljutnju, bijes ili tugu.

Algoritam je tu da u nekoliko sekundi popali apsolutno sve naše botuniće i u tom stanju nam proda svoju ideju, proizvod ili ideologiju. Naravno, sve vrlo pojednostavljeno, ogoljeno od ikakvog šireg konteksta i bez nijansi koje bi uzele u obzir da ne raspolažemo svi s ista 24 sata, s istim resursima ili privilegijama.

Nijanse na društvenim mrežama naprosto ne prolaze jednako dobro.

Kreatori sadržaja vrlo često imaju najbolje namjere, ali algoritam suptilno i strateški mijenja njihovo ponašanje kroz vrijeme.

O ovome mogu posvjedočiti i sama. Naime, društvene mreže dresiraju kreatora sadržaja kroz validaciju serviranu u obliku lajkova, sejvova, shareova koja može biti potpuno iskrivljujuća.

Pitajte bilo kojeg kreatora i reći će vam “što bolje prolazi” i s vremenom nemoguće je ne početi razmišljati kako svoju poruku, proizvod ili uslugu najuspješnije prenijeti. Otkini malo ovdje, dodaj malo ovamo, pojačaj malo tu i prije nego se snađeš, nađeš se u čarobnoj formuli koja funkcionira- ali pod koju cijenu?

U mom slučaju, imala sam dojam da je moja kreativnost erodirala i da je moj mozak prestao razmišljati kroz nove ideje, koncepte i stvaralaštvo i orijentirao se na formulu, arhitekturu i klikove. I tu sam stala. Znala sam da je mojoj “Instagram karijeri kraj” kad bih dobila ideju za temu newslettera i prije nego bih je razradila već sam smišljala najklikabilniji subject.

Društvene mreže u pozadini imaju nevidljivi sistem koji sloj po sloj skida humanost i iako se društvene mreže mogu etično i dozirano koristiti bez upotrebe neetičnih marketinških tehnika – to je realno jako teško!

Pogotovo ako ti o tome ovisi ekonomska stabilnost kao što mnogim kreatorima ovisi.

Vrlo je tanka linija, dakle, između onoga što se plasira kao “iskrena preporuka” i “plaćena reklama” jer utjecaj pod kojim se nalazimo i kao kreatori i kao konzumenti nije kirurški precizno odjeljiv!

Ali kada se preporuke, ideje i savjeti prezentiraju kroz prizmu “stručnosti”, a izostavljaju širi kontekst, dostupnost, okolnosti i druge faktore onda njihova svrha prelazi granice korisnog edukativnog sadržaja i postaje marketinški funnel.

Formula najčešće izgleda ovako.

Otvori sa snažnom, ali kontroverznom porukom ili pitanjem koje privlači pažnju i uvlači čitatelja (tzv. hook)

Uzmi kompleksan društveni ili roditeljski izazov i pojednostavni ga do boli najčešće kroz direktnu poruku da je nešto loše/opasno/štetno ili toksično. Umetni svoju stručnost kao potvrdu da će ponuđeno rješenje koje slijedi biti legitimno.

Operi se od odgovornosti s blanket statementom u captionu gdje ćeš smekšati poruku objave na način da ćeš čitatelja podsjetiti da ima izbor između dvije opcije koje su prepojednostavljeno predstavljene kao

A) loša

B) dobra

Uvedi vremenski rok i konstruiranu ideju oskudice (još malo pa nestalo).

Sijanjem straha da kao roditelj možda radiš nešto loše sadržaj aktivira simpatički odgovor tvog živčanog sustava koji zaobilazi kritičko promišljanje i racionalnu analizu ponuđenog rješenja te pokreće instinktivnu reakciju: “ovo moram imati/ učiniti odmah jer već sutra možda neću moći”.

Viola! Imaš engagement, klikove, rastući autoritet i nepisanu potvrdu da ono što radiš i kako radiš je opravdano jer daje željene rezultate.

Postoji još jedan element u ovoj priči koji me žulja.

A to je da nisu ni kreatori ni konzumenti ti koji snose cijelu odgovornost u ovoj igri.

Možemo se zavaravati i vjerovati da platforme poput Instagrama “guraju” sadržaj koji ljudi žele vidjeti, ali mislim da je to jako daleko od istine. Sve te platforme meni redovito i kontinuirano nude sadržaj koji me ne zanima i s kojim ne ulazim u interakciju.

Političke i ideološke agende neizbježne su kada sagledamo širi kontekst i monopol koji kompanije poput Mete imaju (fb, ig, whatsap…). Stoga je logično propitati koji motivi stoje iza sadržaja koji “bolje prolazi” i na koji način možemo kao pojedinci djelovati da se koliko toliko zaštitimo od štetnih poruka i formulaičnog sadržaja kojim smo okruženi.

Također, na koji se način možemo kao kreatori sadržaja oduprijeti formulaičnom sadržaju te ostati vjerni svojim vrijednostima u kreiranju edukativnog ili prodajnog sadržaja, uzimajući u obzir da se s druge strane nalaze ljudi, a ne brojevi. Te kako možemo od samih platformi tražiti više odgovornosti za štetan sadržaj koji se promovira.

Kritičko promišljanje kao i određena doza samokontrole mogu nam pomoći u tome.

Osobno već godinama odbijam donositi odluke o kupnji pod vremenskim pritiskom. I iako mogu razumjeti da u određenim situacijama brza reakcija može osigurati određenu prednost (kao npr. pristojan stan po normalnoj cijeni za najam koji će se do kraja dana iznajmiti ako odmah ne daš polog) u većini slučajeva vremenski pritisak oko kupnje je umjetno stvoren kako bi utjecao na ponašanje kupca.

Odbijam reagirati i na udicu oskudice “ograničen broj mjesta” na snimljenom webinaru, “sniženje zbog zatvaranja” na web stranici koja je tek lansirana i ostale izmišljotine koje titraju naše najstarije instinkte preživljavanja.

Odbijam i ove iste tehnike koristiti kada prodajem svoje usluge, a srećom okružena sam ženama koje razmišljaju isto. Pa unatoč tome sve mi ponekad pokleknemo pod utjecajem medijskih poruka i prenapuhanih brojeva i informacija. Ali ono sto čini razliku je da ne dajemo svoje povjerenje tek tako.

Ono što ni tebi ni meni nitko ne može oduzeti je glava s kojom možeš misliti i tijelo s kojim možeš osjetiti.

Ako neki sadržaj u tebi izaziva osjećaj da ćeš nešto propustiti, da ako ne reagiraš odmah nanosiš štetu sebi ili svojoj obitelji, zastani. Udahni i izdahni. Možda je vrijeme da odložiš mobitel, pogledaš oko sebe i vidiš da je zapravo sve OK. I da ono na čemu želiš raditi i stvari koje želiš poboljšati ili promijenit će uvijek biti prisutne i sastavni dio tvog života.

Nemoj outsourcati svoj zdrav razum, svoj kreativni izričaj i svoje kritičko mišljenje mašineriji kojoj je prečesto tvoj najbolji interes na samom dnu ljestvice prioriteta.

Objava štetne prakse kreiranja sadržaja na društvenim mrežama koje ciljaju – mame pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Društvene mreže su nam postale sastavni dio života, htjeli mi to ili ne. Sama sam se našla sto puta kako samo skrolam po njima, a nešto što sam htjela obaviti ne stignem jer sam zaglibila u bespućima interneta. Ali ako nešto postane problem, treba vremena da se to kao problem detektira, i treba onda volja da se to i riješi. Iskreno, ova pandemija me dovela do toga da previše konzumiram Internet, jer smo za sva druženja bili dosta zakinuti. Pa mi je to, kao, postao i oblik socijalizacije. Ali onda sam shvatila da moram presjeći i staviti stvari na svoje mjesto. Toliko je toga što želim napraviti, a odgađam jer ne stignem. Pa sam odlučila drugačije provoditi vrijeme koje ionako odvojim na Internet bespuća.

Otkrila sam neke mame blogerice koje pišu o stvarima o kojima i sama razmišljam, a nekako se ne usudim na glas ih izgovarati.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marijana Mikulić (@maremikulic)

I to je nešto što smatram itekako pozitivnom stranom društvenih mreža, blogova, i općenito Internet komunikacije. Ljudi su počeli otvoreno komunicirati mnoge stvari o kojima se jednostavno ne govori. Pa kad nemaš živaca za svoje predivno, ali nemoguće dijete, nemajka si ako to kažeš. Pa ne govoriš o tome. Pa te stišće u prsima, osjećaš se loše, misliš da se ne trudiš i ne daješ dovoljno.

A zapravo osjećaš ono što i mnoge druge žene, ali nitko o tome ne govori pa ne smiješ ni ti.

Supermame su jedne od onih koje progovaraju o tabuima, koje ruše stereotipe, i jasno i glasnu kažu – neka pati koga smeta, ja ću govoriti o onome o čemu ja imam potrebu govoriti! A ne o onom o čemu netko drugi misli da bih trebala! Bez obzira hoću li naići na odobravanje ili osudu. Tu smo se Sonja i ja našle na istoj valnoj liniji, i davno dogovorile da ću pisati i za njih ponekad. Ali nikako da se uhvatim sama sa sobom.

I zapravo mi je baš taj moment gdje žene jedva čekaju drugu ženu nokautirati, bio okidač da ipak sjednem, i natipkam koji redak.

Koristim ja mozak, i promišljam mnogo toga što radim. Ali, oni koji me poznaju, znaju da nisam kao osoba promišljena. Impulzivna sam, uvijek idem srcem pa onda glavom, ne marim što će selo reći. Više ne.

Tako se dogodilo i s društvenim mrežama. Počela sam progovarati o stvarima koje mene muče, vesele, rastužuju, bacaju u očaj, dižu u nebo… Bez puno promišljanja. Mislila sam u nekim trenutcima i za neke stvari – u redu, postoji sigurno šansa da doživim linč. Ali shvatila sam da je puno više onih koji i sami misle i osjećaju isto, ali se ne usude naglas to izgovarati. I nekako dobivajući natrag povratnu informaciju, osjetila sam tu slobodu i taj gušt, posebno razbijanja tabua.

Osjećala sam da ne činim dobro samo sebi, nego potičem i druge da čine isto, i ljudi se osjećaju dobro kada to učine. Stvorilo se pravo malo pleme istomišljenika.

Ali zašto bi stalo na tome? Uredno se dogodi da komentare ostave i tužni ljudi koji očigledno nemaju vlastiti život, pa je tu prokleti višak vremena. Što drugo bi moglo biti razlog da ideš po profilima koji te ne zanimaju, koji su ti glupi, i da ostavljaš ružne uvredljive komentare? A tek uvredljive poruke koje mi znaju doći. Mahom ih pišu žene. Srećom sam postala operirana od toga, i više me takve stvari ne dotiču. Sveti blok.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Marijana Mikulić (@maremikulic)

Samo ne mogu da se ne pitam tko su ti ljudi? Jesu tu među nama, je li to netko koga srećem u vrtiću, pred školom? Što je tako tužno i ružno u ljudima da rade takve stvari? I čime se bave oni koji imaju toliko vremena da čak i one koje ne podnose idu pratiti, samo kako bi pisali salve uvreda, umjesto da na primjer sjednu na sunce popiti kavu.

Ne znam. Ali, ako je razlog pet minuta slave, evo im je i tu. Posvećujem njima ovu kolumnu. Sa željom da si nađu nešto što ih veseli i tome se posvete, na to troše vrijeme! Radije nego na mene, ako sam im već tako naporna s mojim temama majčinstva i autizma. Budući da ne namjeravam prestati pisati o majčinstvu, usponima i padovima u istom, šovinizmu, školskom sustavu, a bome niti o autizmu. O, o tome sam tek počela. I tome ću sigurno posvetiti jednu kolumnu.

Nitko prema ženama ne može biti tako zao i okrutan kao žene. Ali nitko ženi ne može niti čuvati leđa i biti podrška kao žena. Samo treba naći onu pravu.

A ja sam sretna da smo se Supermame i ja prepoznale.

Proljeće, sunce, kiss, peace, love,

#zenamajkaglumica

Objava društvene mreže pomogle su mi da pronađem svoje žensko pleme pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Digitalni detox je nešto najbolje što mi se dogodilo prošle godine.

Moje ime je Nataša i upravo sam prošla odvikavanje od društvenih mreža. 4 mjeseca bez Instagrama i Facebooka, a prvi mjesec i bez YouTube aplikacije. Mnogo toga se dogodilo nakon što sam naprasno zaključila da ću izbaciti sve suvišno iz svog života. Sjećam se točno momenta i datuma 4.11.2020. kad sam shvatila da je treći dan zaredom zazvonio alarm upozorenja o tome da je Instagram korišten preko 60min dnevno. A ja sam tad morala sama brinuti o svim dnevnim potrebama četverogodišnjaka, dvogodišnjaka i muža koji je bio bolestan i pozitivan na Covid-19. Svi smo kroz period 2020. prošli razne varijante izolacija, pozitivnih ili negativnih testiranja, kućnih pritvora, razočaranja i s vječnim pitanjem „Hoće li se stvari ikada vratiti na staro?“.

Stvari se nikada neće vratiti na staro. Tih dana sam bježala u virtualni svijet, jer sam osjećala veliku nemoć i strah od gubitka kontrole nad svojim životom. Vidjela sam da se i druge mame gube u svemu novome što nas je zateklo gotovo jednako kao i ja, ali to me uopće nije tješilo. Onda sam pročitala jedan citat i on mi se urezao: (prenosim original na engleskom jeziku)

„It has to be NEW YOU in the NEW NOW!“

Mjeseci su prolazili, pandemiji kraja nije bilo, bliski članovi obitelji su se razboljeli i borili se za život i znala sam da moram izgraditi otpornost na sve. Slušala sam podcast o tome kako izgraditi emocionalnu elastičnost i otpornost kod djece, a onda shvatila da ja to uopće nemam i da bih najradije većinu tih dana studenog samo sjela na pod i plakala. Kažu da će 2021. godina biti kolektivna godina učenja otpornosti. Kako biti zadovoljan u svijetu koji izgleda kao da se ruši, slobodan od svih suvišnih stvari koje nam kradu vrijeme i odvlače pažnju od vlastitog života i ljudi koji su nam pod krovom.

Sve vrste ovisnosti su jednako loše i štetne za naše biće. Sve svoje ovisnosti trebamo prepoznati i na vrijeme liječiti. Jer, u konačnici, jedino što je važno na ovom svijetu je naše zdravlje, ali ne samo fizičko, nego cjelokupna dobrobit našeg bića („well being“). I tako sam odlučila tog dana samo nestati iz virtualnog života. Da vidim što će se dogoditi.

Što se dogodilo?

1. Početna anksioznost: Osjećaj da ne znam što se događa s drugim ljudima me malo činio nervoznom. Osjećala sam povezanost s „mojim“ društvom kroz mreže, pogotovo u svijetu koji je zabranjivao fizički kontakt. Kada sam to ukinula, počela sam se pitati koliko će tih virtualnih ljudi primijetiti da mene nema. Što ako stvarno nitko ni ne pošalje poruku kako sam? Tu sam detektirala svoj poremećaj, a to je potreba za potvrdom svoje vrijednosti izvana! A kad ti ne treba potvrda izvana, i živiš ono što jesi kad te nitko ne gleda, tek tad znaš koliko vrijediš i jesi li na dobrom putu svog života.
2. Produktivnost se udvostručuje: kad se sjetim koliko sam puta tih prvih dana pogledavala prema telefonu očekujući neke notifikacije…da bih za 10 sekundi shvatila da ništa neće ni doći. Pomislila bih sto puta da malo uzmem telefon i stisnem ikonicu, ali sve je bilo deinstalirano, pa bi samo slušala glazbu. Odjednom sam sve stizala, svi kućanski poslovi su bili obavljeni, obroci isplanirani i skuhani na vrijeme (prije nego gladni dvogodišnjak padne u tantrume). Imala sam vremena i za vježbanje i za meditaciju i navečer kad bi muž i ja sjeli na kauč, nisam ni pomišljala uzeti mobitel, a bila sam i ponosna na sebe, jer je sve što zacrtam bilo gotovo i uspješno obavljeno.
3. Kreativnost se povećava: Osim na društvenim mrežama previše vremena sam provodila i na Youtube videima. I to sam deinstalirala i odjednom sam opet čula svoje misli, padale su mi na pamet razne ideje u vrijeme kad bi inače slušala pasivno nečiji tuđi video i njihova razmišljanja. A realno…što će nam tuđa mišljenja!?
4. Manje stresa: Potreba da budem stalno upućena u to što se događa na mom newsfeedu je utjecala na manjak fokusa na svakodnevne stvari koje su se događale i koje su mi postajale izvor stresa. Kad sam odlučila da me ne zanima ništa osim vlastite obitelji, mnoge stvari su se počele rješavati. Dan je bio odjednom bio divan i bez ikakve potrebe da podijelim išta s drugima.
5. Samouvjerenost i samopouzdanje raste: Nema uspoređivanja s drugima niti razmišljam o tuđim problemima na koje ne mogu utjecati. Nitko mi uživo nikad nije prišao i rekao „vidi kako su moja obitelj, kuća, djeca i posao savršeni!“, a sa postova Instagrama zvuči kao da se viče upravo to. Nikad nisam više naučila o sebi nego u ova 4 mjeseca.
6. Bolje spavam. Nema listanja feed-a prije spavanja niti me algoritam zatrpava s još informacija koje želim čitati.
7. Stvarne interakcije uživo postanu još uzbudljivije. Primijetila sam elan, sreću i dublje zanimanje za osobu koja je ispred mene. Shvatila sam i da vrlo malo ljudi dijeli svoju istinu na van i zapravo sam stekla puno bolji stvarni „osjećaj za ljude“. Osjećam jaču empatiju i razvila sam puno bolju emocionalnu inteligenciju. Kada bi se sjetila neke osobe jednostavno bi ju nazvala i po glasu i tonu razgovora bih znala puno više nego iz IG storyja.

Digitalni detox je nešto najbolje što mi se dogodilo prošle godine jer me naučio da svjesno počnem promišljati što su društvene mreže i zašto se koriste.

Koriste se za reklamu i utjecanje na šire društvene tokove. Moramo postati svjesni da ulaskom u aplikaciju postajemo samo predmet marketinga, što nije štetno samo po sebi, jer i ja sam na taj način saznala za mnoge proizvode i ljude koji su mi pomogli u rješavanju nekih konkretnih problema. Ali, tek kada pristupimo toj mreži znajući da ju bez ikakvog problema možemo odbaciti i da se naš svijet neće srušiti ako sutra nestane struje i interneta, tada postajemo slobodni i sposobni koristiti tu platformu na način da mi koristimo nju, a ne ona nas.

Fotografije: unsplash.com; pexels.com

instagram kao kolaž života – SUPERMAME

Objava što se dogodi kada ukinete sebi društvene mreže i zašto treba isprobati digitalni detox pojavila se prvi puta na SUPERMAME.