Jedan od razloga zbog kojih volim to što sam se našla u onom trenutku na ispravnom mjestu i dobila priliku zaroniti u svijet majčinstva, osobito ovdje, ovako, online, je upravo taj što sam mogla sudjelovati u različitim projektima kojima se rade promjene. Naučila sam, iako sam drugačije odgojena, da progovorom i o onoj ružnoj strani života, mogu napraviti promjenu, pozitivnu promjenu. Svjesna sam kako postoje teme koje su neugodne, koje diraju na ona najintimnija mjesta koja čuvamo od svih, ali je potrebno pronaći snage, jer upravo tako možemo napraviti korak prema naprijed.

Jučer je to za mene bila još jedna fenomenalna inicijativa CSI.HR  (centra za sigurniji Internet) i A1. Konferencija posvećena zaštiti djece na internetu. Kroz godine suradnje upravo s njima, mogle smo vidjeti kakva velika i neophodna djela oni rade. Od online edukacija za roditelje o tome kako prepoznati i pomoći svojem djetetu koje proživljava online zlostavljanje. Kako prijaviti i u konačnici, ono što je jako važno naglasiti – agresori koji se kriju iza svojih anonimnih profila nisu svjesni da na internetu nema anonimnosti i da s nekoliko klikova prijave možemo doći do njihovih imena, prezimena i suočiti ih s užasom koji stvaraju svojim žrtvama.

Nakon konferencije, pogledala sam video o Amandi Todd, djevojčici koja je počinila suicid zbog sextortiona i online zlostavljanja vlastitih vršnjaka. Da odmah objasnim sextortion je ucjenjivanje nakon što se počinitelj domogne eksplicitnih fotografija svoje žrtve. Sjećam se kada sam gledala seriju „13 razloga zašto“ i mislila kako je možda malo ipak preuveličano sve to. Međutim, nakon jučerašnje konferencije i svega što sam vidjela, čula i naučila, shvaćam kako nema više preuveličavanja. Jučer sam nešto važno naučila, otkrila, na silu otvorila oči. I voljela bih to prenijeti vama.

Prije nego krenem ispisivati izrazito teške riječi ovdje, ukratko ću reći kako otprilike izgleda kada jedno dijete upadne u krug zlostavljanja.  Prvo što sam otkrila je da prosječno roditelji razgovaraju sa svojom djecom 7 minuta u danu. Poražavajuće, zar ne? Prije nego se zgrozimo, voljela bih da zastanemo i promislimo, koliko zaista, bez imalo mazanja vlastitih očiju, provedemo kvalitetnog vremena s djecom? Bez distrakcija i mobitela? Gledajući ih u oči? Slušajući ih bez bujice misli koja juri našim umom dok dijete priča? Reći ću vam ogoljeno i ponizno – pali smo na tom ispitu. Ali, nismo tu važni mi, važna su naša djeca. Jer, kome će se obratiti za pomoć? Koga će tražiti savjet? Hoćemo li primijetiti da se nešto s njima događa ako razgovaramo s njima 7 minuta dnevno?! Hoćeš li primijetiti da ti se dijete dopisuje s nekim online, dijeli svoju intimu? Hoćeš li primijetiti da tone jer ga netko ucjenjuje i traži novce? Hoćeš li primijetiti da ti dijete tone u ovisnosti? Hoćeš li primijetiti da ti dijete reže svoje tijelo, kažnjava se, ako provedeš s njim 7 minuta u danu?

Doba kada smo mi bili djeca bilo je zahtjevno, susretali smo se sa zlostavljanjem, uvredama, slomljenim srcima i pogrešnim odlukama. S nama se nije puno razgovaralo i gotovo sve je bilo tabu. Ne mogu reći jesmo li i mi razgovarali duže od 7 minuta dnevno iskreno i otvoreno s našim roditeljima, ali je vrijeme bilo sasvim drugačije. Izazovi i opasnosti su bile drugačije. Dostupnost informacija i to pogrešnih i kobnih, danas je puno veća.  Sve to, što smo mi prolazili, prolaze i danas djeca. Ali ima jedna krucijalna razlika. Zlostavljanje koje proživljavaju naša djeca ne prestaje kada dođu doma.

Online zlostavljanje je konstantno. Ne prestaje. Prati te gdje god kreneš. Kamo god se okreneš, tu je, prisutno u tvom domu, u školi, na ulici, posvuda.

Kako započinje? Na društvenim mrežama, na platformama za online igranje igrica, na webcam opcijama druženja…online prijatelji, gdje ne znaš tko je iza tog profila. Ali prije nego krenem u to, naglasila bih da zlostavljanje primarno započinje u WhatsApp grupama naše djece koja imaju mobitele od ranih razreda osnovne škole. Pratite li te grupe ako ste već dozvolili da imaju vlastite mobitele? Čitate li i pratite li način komunikacije naše djece u tim grupama? Tu kreće zlostavljanje. Pred našim očima.

Nastavlja se kroz profile na društvenim mrežama, gdje naša djeca komuniciraju, baš kao i mi odrasli koji se bavimo ovim poslom, sa sasvim nepoznatim osobama. Razlika je u tome što mi znamo kada treba zaustaviti komunikaciju i znamo postaviti granice, dok naša djeca to ne znaju. A ako provodimo 7 minuta u razgovoru s njima, sigurna sam da takve informacije neće dijeliti s nama.

Prvo se sprijatelje, postanu intimni, dijele svoje misli, svoje brige (upamtite da predatori pomno prate djecu koja su povučenija i usamljenija), ti razgovori budu i zabavni, pa kada se uspostavi odnos povjerenja, traže fotografiju. I pošalješ je jednom. Amanda Todd je poslala samo jednu fotografiju svojih grudi. Naivno, usmaljeno i pogrešno. Ali, danas se djeci ne tolerira takva pogreška, jer ona za sobom povlači ogromne posljedice. Tada kreće sextortion – dječake najčešće ucjenjuju novčano (cijene variraju od 500€ na dalje), a djevojčice da šalju još seksualnog sadržaja. Ako odbiju surađivati, fotografije postanu viralne. Amanda Todd je prošla upravo to. Njena fotografija postala je viralna i društvo to nije oprostilo, a vršnjaci su okrutni i dokazuju svoju vrijednost upravo na takav način – gaženjem onoga tko je slabiji. Amanda Todd je na kraju sebi oduzela život. Društvo je okrutno kada napraviš pogrešku. To ne vrijedi samo za djecu, pa pogledajmo različite online grupe odraslih, zrelih osoba koje provode sate komentirajući, vrijeđajući, skidajući fotografije drugih osoba koje ih smetaju iz nekog, sasvim nepoznatog, razloga.

Djeca su naše ogledalo. Nemojmo se zavaravati.

Sexting – zvuči banalno, ali često završi stravično. Tako sam čula priču o djevojci koja je 2012. godine prijavila sa svojih 17 godina kako je njen bivši dečko objavio njenu video snimku online. Do trenutka kada je putem TAKE IT DOWN uspjela skinuti taj video, prošle su godine (danas je to puno brže), a do tada je video bio objavljen na 20.000 web stranica. Zato je važno da razgovaramo s našom djecom o tome zašto se takve fotografije i videići uopće ne snimaju, a kamoli dijele. Komunikacija i odnos povjerenja je broj jedan, a osim toga građanski odgoj koji postoji kao izborni predmet, a nadam se da će postati i dio obveznog kurikuluma naše djece jer o tome nitko ne razgovara.

Jučer sam naučila da postoje roditelji koji za novce izvršavaju različite seksualne radnje nad svojom djecom na zahtjev gledatelja. Zamisli, zoom aplikacija meni je bila sinonim za poslovne sastanke, book clubove… ali eto, jučer sam čula priču o ocu koji je sodomizirao vlastitu kćer putem takve platforme, live, te na zahtjev gledatelja vršio različite seksualne radnje nad njom, sve dok to nije prevršilo mjeru da je jedan od gledatelja prijavio policiji, jer je čak i za njega to bilo previše. Nedavno sam pogledala seriju „Monsters“ i shvatila kako takvi ljudi postoje.

Tko od vas još nije koristio umjetnu inteligenciju? Malo vas je, sigurna sam. Ima jako puno benefita, ali to koliko ljudski um može biti izopačen i bolestan, nema te stvari koju ne možemo potpuno uništiti i iskoristiti za najtamnije i najgore ideje. Naučila sam da umjetna inteligencija služi predatorima da kada se fiksiraju na svoju maloljetnu žrtvu, mogu stvarati porno sadržaj po svojim željama samo s jednom fotografijom te žrtve. Mogu napraviti druge fotografije, mogu napraviti video sadržaj za koji bude teško prepoznati je li stvaran ili ga je stvorila umjetna inteligencija.

Seksualno zlostavljanje djece najčešće traje godinama i najčešće se otkrije kada su žrtve odrasle osobe, pod presumpcijom da su preživjele zlostavljanje.

Posljedice seksualnog zlostavljanja? 17% postanu ovisnici, 47% pati od depresije, 52% ima anksiozne napadaje, 23% postane sklono samoozljeđivanju, 42% postane seksualno disfunkcionalno, 23% razvije poremećaj prehrane itd.

Razlozi zašto ne kažu nikome –  61% jer se srame ; 38% zbog straha ; 27% jer nisu vjerovali da će im otkrivanje istine pomoći ; 23% nije vjerovalo da će ikoga biti briga ; 21% nije mislilo da je to tako strašno što su proživjeli.

Ako se i povjere – 49% kažu roditeljima, a tu je ogroman  problem jer veliki postotak roditelja ne vjeruje svojem djetetu ili zbog sramote to prikriju. Samo 1% se obrati linijama za pomoć.

Naučila sam da su počinitelji 89% osobe iz užeg kruga obitelji i prijatelja, 96% muškarci, od čega u 35% slučajeva bude više počinitelja.

Koliko seksualna zlostavljanja traju? Ovo su neke od izjava – „do moje 22. godine života“ ; „od 4te – 12te godine“ „Od mojih 20 navršenih mjeseci, pa sve do 14te godine. Tada je moj tata odselio“

Naučila sam da u Hrvatskoj veliki postotak počinitelja jesu maloljetne osobe.

Naučila sam da muška djeca rjeđe priznaju jer osjećaju ogroman sram (zahvaljujući patrijarhatu). A počinitelji ih dodatno posrame jer se nekima dječacima dogodi da imaju erekciju, pa ih počinitelj dodatno psihički pritisne krivnjom da im se zapravo to sviđa.

Sve ovo su razlozi zašto moramo o ovim temama razgovarati. Učiti i educirati sebe i našu djecu. Važno je progovarati. Naučila sam da ne smije biti tabu tema ako želimo promjenu. Naučila sam i na svojoj koži koliko je dobro progovarati i kada prokleto boli, jer time nekome možemo pomoći.

Koliko nas edukacije čeka da bismo zaštitili svoju djecu… Nisam ni zagrebala ovdje s onime što sam jučer čula. Za početak – dragi roditelji, postoji Centar za sigurniji internet kojima se možete obratiti za pomoć, postoji i telefonski broj 0800 606 606 na koji možete prijaviti online zlostavljanje. I upamtite, ne postoji anonimnost na internetu. Iza svakog imena stoji osoba do koje se može doći. Samo je treba prijaviti.

Sretna sam što postoje i firme poput A1 koje investiraju u projekte poput ove konferencije koja je meni otvorila oči.

Naslovna fotografija: pexels.com

Objava online zlostavljanje – šokantni podaci koje biste trebali znati! pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Rođena sam 1986. Prvi mobitel sam dobila za krizmu s 13-14 godina, ako me sjećanje dobro služi, bila je to Nokia 3210, žuta, upečatljiva. Mogla sam slati SMS-ove i igrati zmijicu. Kupovala sam bonove i pažljivo kalkulirala koliko mogu poslati poruka da mi ostane za poziv roditeljima ako bude zatrebalo, da im javim kasni li bus iz škole ili se produžila nastava. Nešto prije li sam dobila svoj mobitel, tu i tamo sam se služila mobitelom tate i mame (imali su jedan uređaj) i to je bio Alcatel 303.

Dakle, ja sam generacija, da se malo ružno izrazim – glupih telefona. Odrasla sam uz mobitele, ali one u kojima si mogao slati SMS-ove, nazvati nekog i to je bilo uglavnom sve. Na Internet smo se spajali preko modema i nedajbože da netko priča na telefon jer onda čekaš red. Najgore je bilo kad je mama bila na telefonu, najdulje smo čekali. Igrali smo Solitaire, a na Googleu skidali sadržaj lektire i nakon nekog vremena otkrili MSN i chat. Tu sam zapravo tek otkrila kakvi likovi postoje vani među nama i kakve gadosti šalju okolo djevojkama, nepozvani. I znate što? To se do dana današnjeg nije promijenilo.

Danas imam 34 godine i u slobodno vrijeme se bavim bloganjem te sam aktivna na društvenim mrežama. Izgradila sam neku zajednicu žena istomišljenica koje me prate i uživam u dnevnoj komunikaciji s njima, volim misliti da mijenjamo svijet na bolje i da educiramo javnost koliko je ženama zapravo zahtjevno u današnje vrijeme uz sve obaveze koje imaju.

No znate što se do danas nije promijenilo? Vrebači na Internetu. Prošli tjedan dobila sam u inbox fotografiju muškog spolovila.

Ja znam da ja nisam jedina žena kojoj se to dogodilo, u svom okruženju mislim da je 90% žena doživjelo neku situaciju neželjene poruke neprimjerenog sadržaja, dajem ruku u vatru za to. Poruka je došla u direktne poruke na Instagramu, otišla je u zahtjev. Profil nekog normalnog imena, ništa čudno. Fotografija je bila zacrnjena uz napomenu kako je zatamnjena zbog mogućeg neprikladnog sadržaja. To se dogodi sa svim porukama koje mi dođu u zahtjev, a sadržavaju fotografiju. Uvijek ih otvorim jer mi žene šalju screenshot recepata, fotografije dječjih igračaka kojima su zadovoljne, neke vizuale za humanitarne akcije koje žele da podijelim s pratiteljima kako bismo povećali doseg i nekome pomogli te na taj način olakšali život. Tako da – ništa mi nije bilo čudno, otvorila sam fotografiju. Muško spolovilo u erekciji, na fotografiji dodan tekst jesam li zainteresirana okusiti ga. Degutantno. No s 34 godine životnog staža i zrele glave, moram priznati da me u tom trenu to nije nešto posebno dotaknulo.

Znam da nije problem u meni, bože dragi, pišem o obitelji, odgoju, nekim životnim interesima, brigama koje more većinu žena današnjice. Ne postavljam ‘izazovan sadržaj’, iako bi se danas zaista moglo debatirati o tome postoji li izazovan sadržaj od strane djevojčica/žena ili samo takvi likovi ne znaju granicu ponašanja i trebaju biti sankcionirani za svoja djela. Jer ono što ja mislim jest iduće – djevojčica/djevojka od svojih 16-17-18-nebitno koliko godina može odjenuti suknju i otići na sladoled i može postaviti svoj selfie na društvene mreže, može snimati kako pleše s prijateljicama i pritom ne mislim da ‘izaziva’ likove. Oni su ti koje treba odgojiti i naučiti da takav sadržaj i iskorak prema njima nije primjeren i da je njihovo ponašanje devijantno. Što se dogodilo nakon te fotografije u mom inboxu? Ništa. Prijavila sam neprimjeren sadržaj i blokirala profil.

I onda mi se upalila lampica. Ženo božja, imaš djevojčicu od uskoro 4 godine koja već odrasta uz ekrane i kojima je to današnjica.

Ne današnjica kakva je nama bila, nego su zaista na svim mogućim stranama okruženi ekranima: pametnim telefonima, tabletima, računalima i doslovno su na jedan korak od takvih likova koji samo čekaju nesigurnu djevojčicu kako bi je vrbovali i uvukli u svoju izopačenu mrežu. Neki dan sam čula djevojčicu od 12 godina kako je dobila poruku u inbox na svojoj društvenoj mreži od muške osobe. Prvo su se dopisivali o školi, obavezama, razgovor je išao u normalnom smjeru, a zatim je on djevojčicu zamolio može li mu poslati svoju fotografiju bez odjeće na sebi. Jeza me prošla. Djevojčica od 12 godina koja je ušla u najosjetljivije godine, školske drame oko prijateljstva, bullyinga…djevojčica koja je u godinama kada želi biti prihvaćena. I takvi likovi to znaju. Motaju se oko njih na pristojan način ne bi li stekli njihovo povjerenje, a zatim ukližu s takvim odvratnim sadržajem koji naprosto mora biti sankcioniran. Sjećam se dok sam bila u srednjoj školi, redovito nas je ispred škole dočekivao lik koji je bio u baloneru koji bi ga rastvorio i vidjele bismo mu spolovilo. Svaki put je policija izašla na teren. Samo što danas takvi likovi sve manje (a možda mi se samo čini) djeluju uživo, a sve više koriste Internet kao svoje mjesto ‘operiranja’.

Kao roditelj male, vrtićke djece, nisam se još toliko brinula o ekranima, koriste ih tu i tamo uz naš nadzor, da pogledaju neki crtić ili odigraju neku edukativnu igru. No znate što, nikad nije dovoljno rano obratiti pozornost što se događa na Internetu i educirati se o tome kako to spriječiti jednog dana, graditi odnos pun povjerenja sa svojim djetetom kako bi nam se u svakom slučaju mogli obratiti i reći nam ukoliko se nešto čudno događa.

Kad moja djeca budu aktivno koristila smartphoneove, vjerujem da ću ja donekle izaći iz ‘štiha’ i da će mi trebati neko vrijeme da usvojim nove kanale komunikacije, trendove i sl. No ono čega sam sad postala svjesna, jest da za našu edukaciju nikad nije dovoljno rano. I za edukaciju naše djece od ranih nogu. Pritom ne mislim samo na Internet, nego i na ono što dolazi od kuće. Vrijeme je da sad jasno počnemo komunicirati kakva ponašanja su prihvatljiva i dopuštena, a za kakva ponašanja moramo snositi sankcije. Pritom ne mislim samo na slanje falusa okolo.

Primjera radi, nedavno mi je sin došao doma iz vrtića i rekao da mu je jedan ‘prijatelj’ u vrtiću rekao da mogu jedan dan donijeti nož i nekome ga staviti na grlo, da je to vidio na TikToku da se ekipa tako igra. IGRA. Malo je reći da sam osjetila slabost istog trena. Taj ‘prijatelj’ ima 6 godina i prilično sam uvjerena da njegovi roditelji ne prate što im dijete radi na mobitelu i kako je uopće moguće da dijete od 6 godina bude u doticaju s takvim sadržajem. Moje dijete također nije cvjetić, nedavno sam dušu isplakala u autu na parkingu vrtića jer sam čula da se rugao nekom roditelju s govornom manom. Pričali smo danima o tome i donijeli zaključak da se takvo što više nikad ne smije ponoviti i da je to jako ružno. Mene je ta situacija šokirala jer to doma nije mogao čuti i nije mogao naučiti od nas, svojih roditelja. No, kao što to biva, često i mi roditelji ostanemo zatečeni onime što se događa u vanjskom svijetu i nekim situacijama i obrascima ponašanja koja se događaju u okolini. Da nismo reagirali i da smo jednostavno tu situaciju „pustili“ uz opravdanje „ma to je samo dijete“, moje dijete bi jednog dana možda takve poruge pisalo u komentarima ispod nečije fotografije. Zapamtite, samo jedan ružan komentar je dovoljan da se nekoga trajno obilježi i dovede de nesigurnosti. Ja ne želim da moje dijete bude uzrok nečijoj nesreći.

Zato ponavljam, edukacija, edukacija i samo edukacija i puno razgovora.

Iako vjerujem da i mi roditelji možemo biti pogubljeni u masi informacija koje dobivamo, mislim da postoji jedan relevantan i izrazito važan projekt koji nam zasigurno može pomoći upravo u toj edukaciji, a to je „Sigurni u online svijetu“ – projekt pokrenut od strane A1 Hrvatska i Centra za sigurniji Internet. Projekt je usmjeren na osnaživanje djece i svih ostalih građana da Internet i sve ostale mrežne tehnologije koriste na pozitivan i odgovoran način, a ujedno za zadatak ima informirati djecu i sve ostale koji su povezani s djecom (roditelji, odgojitelji, učitelji) o ispravnoj i sigurnoj upotrebi Interneta. Također, projekt nas sve može upoznati s mogućnostima prijave štetnih online ponašanja i neprimjerenog sadržaja.

Baš sam prošli tjedan čula da je u prošloj godini broj prijavljenih slučajeva bio oko 1.400. No, to je samo brojka koja je prijavljena, a koliko ih prođe neprijavljeno, baš kao što sam ja u tom trenu zanemarila poruku koja mi je pristigla? Znate li koliko, imam i taj podatak? Istraživanja pokazuju da je taj broj čak 10x veći.

Šokantno.

Ono što želim zaključiti jest da je odgovornost na nama. Ne na društvenim mrežama kao takvima i na njihovom odjelu za skeniranje sadržaja (ili kako se to već zove, evo nešto što bih trebala naučiti), nego isključivo na nama. Zato, educirajmo se o tome kako možemo poboljšati svijet u kojem živimo i kako možemo zaštititi naše najmlađe. Jer ekrane i razvoj tehnologija ne možemo promijeniti, možemo se samo prilagoditi na najbolji mogući način za sve nas.

Prijavite se na edukativne online radionice (ovdje) na kojima će vam stručnjaci psiholozi Centra za sigurniji Internet odgovoriti na pitanja koriste li djeca internet na siguran način, kako i s kim komuniciraju, koje su potencijalne opasnosti i kako ih zaštititi. Tematski radionice su podijeljene za roditelje djece u dobi 6-10 godina (1.-4. razred) i za roditelje djece u dobi 11-15 godina (5.-8.) razredi.

Fotografija: unsplash.com

Objava jeste li sigurni da vašu djecu ne vrebaju cyber predatori? naučite kako ih zaštiti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.