Početkom ljeta relocirali smo se s kopna na otok. Namjerno kažem relocirali, a ne otišli na godišnji odmor jer sam u bespućima interneta pročitala super rečenicu: godišnji odmor s djetetom ne postoji, postoji samo promjena mjesta boravka. Skroz ima smisla, nalazila se ja u Babinoj Gredi ili na Maldivima, potrebe mog djeteta i neophodnost da se za njih pobrinem neće se bitno promijeniti. No ljeto nisam provela na Maldivima, već na Lošinju (vjerujem jednako lijepo, plus manje pijeska u guzici) u kući mojih roditelja koji su u mirovini, tako da sam mogla uživati u blagodatima nona i nono servisa. U moj puni pansion, osim spavanja i skuhanog ručka bile su uključene i sljedeće ponude: kava/pivo s prijateljicama, čitanje knjige i odlazak na more. Beba opcionalna. Imala sam vremena za sebe, a i upoznala sam zgodnog tamnokosog muškarca koji spava s druge strane moga kreveta i tvrdi da mi je muž. Kad bih se osjećala naročito luckasto, priuštila bih si i ekstra dozu luksuza i piškila iza zatvorenih vrata. No, kako sam u zero waste naletu života izbacila svu ambalažu iz kupaone, nisam mogla uživati u meditativnoj praksi čitanja deklaracija. Pa sam odustala od zatvaranja WC-a. Privatnost je ionako precijenjena.

Nakon što je Luna napunila godinu i pol, dogodio se možda najveći skok u njenom razvoju dosad: zaspala je bez presvetog trojstva (lijeva cica, desna cica plus motanje u maramu). Uspavao ju je, ni manje, ni više nego jedan neobično slastan brancin na gradele. Čak ne ni divlji nego iz uzgoja. Dijete je doslovno zaspalo u stolici za hranjenje usred ručka s komadom ribe u ustima. Nakon prvotnog šoka smjesta sam zapala u crnu rupu očaja, preispitujući ulogu majke u društvu i mučeći se egzistencijalnim pitanjima, poput jesam li ja uopće djetetu više potrebna? Muž se dao u istraživanje svih uvjeta koji su doveli do popodnevnog bezsisnog sna našeg djeteta. Nakon pomnog računanja vlage u zraku i proučavanja njene natalne karte, jednoglasno smo se složili, do ribe je! Od tog dana nadalje pokušavali smo sve: srdelice, orade, crni rižoto od sipe, rižoto od liganja, dagnje na buzaru s ekstra puno vina i konjaka koje bismo dolili pred kraj kuhanja, prije no što stignu ishlapiti… Ništa, nada, niente! Nebitno jel´ bijela ili plava riba, jesu li raci, školjke ili prstaci, nikad više nismo ponovili taj uspjeh. Muž je, priznaje, bio malo razočaran što mu je propao san o kupnji koče ili bar malog kaića i preseljenju na otok, a ja sam odahnula shvaćajući da jedan brancin bez obzira na to kako slasno ga pripremili, ne može preuzeti ulogu majke. Samo je jedna mama, a to nije riba!

Ipak, ne mogu reći da me alternativne metode uspavljivanja nisu zaintrigirale, pa sam posvetivši se očuvanju bioraznolikosti mora, odustala od ribe i okrenula se vojsci. Na Indexu, bibliji edukativnih članaka, pronašla sam jedan koji govori o spavanju vojnika u ratnim situacijama i totalno je primjenjiv na bebe. Američka se vojska zaklinje da njihovi časnici zaspu u roku od dvije minute samo ako isprazne um i zamisle kako u kajaku plutaju mirnim jezerom. Dok oko njih padaju bombe. I sve to bez sise u ustima! Ako kojim slučajem ne uspiju isprazniti um jer se nalaze u ratu i u životnoj su opasnosti, moraju samo poslati poruku svojoj podsvijesti: nemoj misliti! Poznavajući koliko se ljudi uspjelo smiriti korištenjem jednostavnog, a tako moćnog “smiri se nije ti ništa” izraza, ne vidim zašto ova metoda ne bi funkcionirala.

I tako sam jednu večer prije spavanja, posjela Lunu za laptop, ne bih li joj pokazala kako izgleda kajak. “Vidiš zlato, ti sad zamisliš da si legla u ovaj čamac i da plutaš po jezeru, dobro, može biti i more, istina, nisi ti još na jezeru bila, a ni ne mora biti kajak, daj da mama nađe sliku neke pasare, vidiš ovakvu je imao tvoj pranono, moj nono, ne, njega nisi upoznala jer ga više nema, e tom barkom me vodio na ribe kad sam bila mala. Tako smo ti jednom uhvatili hobotnicu, ajme 8 kili je imala,
šišarke je brala…”

Luna se u međuvremenu sama poslužila cicom i uspavala se, a ja sam probdjela noć pokušavajući se prisjetiti je li nono lovio samo na vrše ili je koji put bacio i parangal. Očito nikad mornaričkih tuljanica od nas dvije.

Foto: unsplash.com

Objava ljetne avanture novopečene bebe i njene mame pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Jedna od pozitivnih stvari mog zanimanja (liječnica) jest što sam sposobna (i certificirana) sama si postaviti dijagnozu. Tako sam si nakon dugo godina negiranja, prekjučer dijagnosticirala birokratsku anksioznost. Dug je popis situacija koje su me dovele do navedene dijagnoze. Počevši od banalnih, svima znanih kao što je odbijanje izrade nove osobne iskaznice iako je stara prije dvije godine istekla, vožnja u stranoj zemlji s nevažećom vozačkom dozvolom, do ponešto egzotičnih kao primjerice deportacija iz Tajlanda 2017. jer, ups, nisam provjerila treba li mi viza za ulazak u zemlju. Trenutak u kojem se nakon 12-satnog leta svađam s tajlandskim policajcem usred aerodroma u Bangkoku, zauvijek će mi ostati u sjećanju. Kao i minijaturni ured za deportaciju prepun žohara u kojem potpisujem dokument u kojem ne razumijem nijednu riječ, prisjećajući se istovremeno scene u kojoj Nicole Kidman kroz ventilacijski odvod bježi iz zatvora Bangkok Hilton u istoimenoj mini seriji iz 90-ih. Jesam, imala sam prevodioca, ali tko kaže da on nije bio dio narko kartela? Srećom, vještine bježanja iz zatvora koje sam naučila gledajući TV, nisu mi bile potrebne. Vratili su me natrag u Njemačku, a jedino što je nastradalo bio je moj budžet.

Došavši dakle do gore navedene dijagnoze, odmah sam provjerila s prijateljicom psihijatricom postoji li ista već u sustavu. S obzirom na niječan odgovor, odlučila sam sama postaviti dijagnostičke kriterije:

1. Ne otvarate poštu ako adresa nije napisana rukom, onda je jasno da vam je netko drag poslao pismo. Znam, vjerojatnost da će vam netko poslati pismo ravna je nuli, osim ako sam vam prijateljica ja – ja naime rado šaljem pisma.
2. Ako ste ipak toliko hrabri da ste samoinicijativno odlučili otvoriti poštu (svaka čast), dok parate kuvertu osjećate sve simptome paničnog napada: palpitacije, kratak dah, moguća vrtoglavica i zujanje u ušima.
3. Kad izvučete papir, letimično preletite pogledom do kraja stranice samo da biste vidjeli ima li kakvih brojki.
4. Ako vidite da ne morate ništa platiti, bacate dokument u kutiju za dokumente (tzv. organizator dokumenata iako u njemu ništa nije organizirano). Kutija se nalazi na sigurnom u dječjoj sobi u koju nikad ne ulazite jer dijete spava s vama u krevetu.
5. Stiže nova godina/proljeće/mladi mjesec, a vi ste veliki pobornik new year, new shit (pardon, new me) filozofije pa se odlučujete na veliki decluttering i ulazite u bebinu sobu srediti papire.
6. Usprkos snažnoj želji da ih pročitate, odustajete jer: a) pošta je na njemačkom, ne razumijete vi njemačku birokraciju, b) pošta je na hrvatskom, ali niste vi studirali neke birokratske predmete, ne razumijete vi hrvatsku birokraciju.
7. Kidate papire i palite ih u tradicionalnoj lomači u kotliću koji ste pripremili za ovaj sveti ritual. Prinosite žrtvu bogovima birokracije uz obavezan goli ples oko lomače.
8. Sutradan se osjećate svježe, korisno i produktivno pa odlučite otvoriti i mailove koji su se nagomilali u zadnjih 6 mjeseci. U jednom od brojnih mailova država vas traži taj jedan papir koji ste spalili, da bi vam isplatila plaću dok ste na roditeljskom dopustu.
9. Zovete posao i plačnim glasom objašnjavate da vam je dijete pojelo eto baš taj papir, đavo ga odnio, pa ako ne bi bio problem da vam ga isprintaju i pošalju na kućnu adresu. Nije problem, nikako, odgovara vam mekim glasom gđa iz računovodstva, nego…..Zar opet doktorice? Opet vam se to dogodilo?

Razmišljam bih li za uvođenje ove dijagnoze mogla dobiti titulu primarijuske. Ili neku nagradu na polju znanosti? Moguće da sam se malo polakomila, ali dream big, world is my oyster baby, uči me Instagram. Ovaj put si neću dopustiti da mi ideja ostane samo u glavi! Kao kad sam u srednjoj školi revolucionarno izumila i starke i martensice s krznom da bih samo nekoliko godina nakon, iste našla u dućanu jer ideju nažalost nisam patentirala. Ovaj put idem do kraja. Samo se nadam da mi u procesu realizacije neće faliti baš taj jedan jebeni papir.

Foto:unsplash.com

Objava kako sam otkrila da bolujem od birokratske anksioznosti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.