Prije nego sam postala mama nisam razumjela koliko dubine donosi majčinstvo. Nisam mogla predvidjeti koliko će se moj život promijeniti iz temelja. Nisam mogla znati što će se sve promijeniti, kako ću se ja nositi s promjenama, kako će to utjecati na moj život, na moj brak, na moje odnose.

Prije nego postaneš mama savršeno ti je jasno da “nisi samo mama i da nećeš biti samo mama, da si ti i dalje ti”, ALI kad zaista postaneš, to ipak nije tako jednostavno.

Zato danas pričamo upravo o ovome – kako biti SVE što ti jesi na način na koji to želiš biti.

Identitet izvan majčinstva

Vjerujem da ti je jako poznat scenarij u kojem se majčinstvo prelije na sve tvoje druge uloge. Ta uloga, koja nam je toliko važna, toliko značajna, jednostavno može usisati sve što smo do tada bile i preslikati na sve što ćemo od tada biti.

Vrlo je jednostavno uplivati u onu “dijete je cijeli moj svijet” ili “dijete mora biti na prvom mjestu” ipak vjerujem da su naši svjetovi dovoljno veliki kako bi imali mjesta za sve što nam je važno, za sve što gradi nas, za sve što volimo i sve koje volimo.

Ja jako vjerujem da žena, mama, mora njegovati svoje identitet izvan majčinstva. Vjerujem da samo kad smo cjelovite osobe i tako se i gledamo, a ne samo kroz prizmu majčinstva, možemo dosegnuti svoj puni potencijal. Vjerujem da njegovanjem svih svojih odnosa, odnosno svojih uloga gradimo jedan život u punini zadovoljstva.

To bi značilo da ne zakidaš sebe kroz druge dimenzije, to bi značilo da ne odustaješ od odnosa i aktivnosti koji su ti značajni, koji te pune energijom, u kojima se vraćaš sebi.

To bi značilo da, sada kad si mama, ne čekaš staru sebe i ne pokušavaš živjeti svoj stari život, ne pokušavaš dijete staviti u stari život nego gradiš potpuno novi identitet, novi život u kojem tražiš nove načine kako biti svoja, kako njegovati sebe, kako njegovati svoje druge uloge, kako puniti baterije. Često je nemoguće, a i izvor velike frustracije kad novo želimo uklopiti u staro. Tajna se krije u izgradnji novog. Jer u novim okolnostima moramo tražiti nove načine.

U novim okolnostima ti nisi samo mama, ti si žena – cijela. I sve što ti nosiš si ti, sve što živiš si ti, sve gdje se krećeš si ti – žena, partnerica, prijateljica, ljubavnica, stručnjakinja, kreativka, poduzetnica, planinarka, mentorica, kuharica, organizatorica, liderica – gospodarica svog života.

Umjesto da pokušavaš ugušiti sebe jer si na sebe stavila vanjska očekivanja kako se dobra mama mora ponašati, kako mora izgledati, što joj mora biti važno, kako se smije kretati, što smije raditi, kako smije govoriti, što smije dijeliti i koje teme otvarati – pitaj se što želiš. Koja ti očekivanja imaš od sebe?

Tu opet možeš doći do izazova jer je teško prepoznati ono što je istinski tvoje, a što si pokupila kroz djetinjstvo i misliš da je tvoje.

Svoje klijentice često vodim upravo na putovanje, odnosno rekla bih čupanje korijenja starih očekivanja koje više ne žele njegovati niti ispunjavati i kopanje onih njihovih, koje žele zadržati, njegovati i zalijevati.

Majčinstvo nije jedna haljina koju si kupila jedan dan (zapravo na blef) i sad ju moraš nositi svaki dan, cijeli dan. Možeš ju skinuti, oprati, osvježiti i za to vrijeme nositi nešto drugo – trenirku, traperice, neku drugu haljinu ili donje rublje.

Ne bacamo sve iz ormara. Njegujemo sve dimenzije sebe.

I tu dolazimo do velikog problema koji se može javiti kad ovako krenemo u život.

Vrijeme za sebe bez grižnje savjesti

Kako biti tu za cijelu sebe, kako njegovati sebe, kako brinuti o sebi kroz sve dimenzije, a ne osjećati krivnju?

Zašto kava u miru ili s prijateljicom, zašto nekoliko stranica knjige, zašto topla kupka, zašto šetnja, zašto kvalitetan obrok nisu luksuzi nego nužnosti?

Zato što je tvoje zadovoljstvo životom u izravnoj vezi brige o sebi i punjenja vlastitih baterija (kapaciteta). Da bi mogla dati drugima, moraš prvo napuniti sebe. Iz prazne čaše nemaš što dati, zar ne?

A ipak, velika većina mama, što mojih klijentica, što mama na internetima, ističe osjećaj krivnje kad “rade nešto za sebe”. Moja filozofija je da u isto vrijeme apsolutno sve radimo ZA SEBE i da ono što radimo “za sebe” nije nikad “samo za sebe”. Što pritom mislim?

Sve što ti radiš, radiš iz neke svoje ideje da je to ispravno i da tako treba biti. Sve što radiš, radiš da bi zadovoljila neku svoju potrebu. Sve što radiš koristi i tebi i drugima. Kad ispuniš sebe nečim sebi vrijednim izvan svijeta majčinstva, s novom energijom dolaziš u svoju obitelj. Kad se pobrineš za sebe iz svijeta ljubavnice – njeguješ svoje tijelo, ali i glavu jer samopouzdano budiš svoju seksualnost i seksipilnost na način na koji je baš za tebe. Kad radiš ono što tebe ispunjava (a ne čekaš samo da ti prođe vrijeme na poslu) aktivno doprinosiš svijetu oko sebe, ulažeš u komponentu profesionalne sebe koja je također važna.

Neki dan mi je palo na pamet da mene pomisao na moj posao toliko ispuni energijom privlačenja da sam potpuno drugačija žena u toj energiji, nego onoj “ništa ne valja i sve je preteško i kad ću više završiti”.

Kad tako razmišljaš, sve što radiš, radiš zbog sebe i sve što radiš doprinosi svim dimenzijama tebe.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Iva Zaimovic • Savjetnica za partnerske odnose kad dođu djeca (@ivazaimovic)

I opet smo se vratile na ideju da si bitna CIJELA TI. U svim svojim dijelovima, u svim svojim nijansama, u svim svojim ulogama. Ti. I ništa drugo, zapravo, nije važno. Samo ti. Cijela ti.

I onda, just like that, nema potrebe za osjećajem destruktivne krivnje, nema potrebe za pitanjem kako biti više od mame jer nikad nisi ni bila samo mama.

Objava kako ne biti samo mama? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sram.

Što si prvo pomislila kad si pročitala tu riječ? Sramiš li se svog srama, odnosno stvari zbog kojih se sramiš? Ljudi su toliko slojevita bića sa cijelim spektrom emocija, svaka od njih nam nešto govori, a koliko ćemo čuti što točno, ovisi samo o nama.

Daješ li sebi dozvolu za sramoćenje?

Jesi li znala da se u 75% slučajeva uopće ne osramotimo (prema nekom objektivnom razumijevanju javnog sramoćenja), nego predviđamo i brinemo što drugi ljudi misle o nama, što pričaju o nama, gotovo smo sigurni da je nešto u negativnom kontekstu, dok se drugi zapravo bave svojim životom. Bave se svojim problemima, pokušavaju rješavati svoje izazove ili pak najčešće razmišljaju što drugi (uključujući i tebe) misle o njima.

Međutim, znam da je teško oteti se tog prvog dojma i brige što će drugi reći, što će misliti o nama, kakvi smo sad ispali, kakav smo loš dojam ostavili, jesu li nas dobro razumjeli, zašto smo ostali bez riječi ili se nečega nismo mogli sjetiti. Brinemo zbog najrazličitijih stvari. Od toga da odlazimo prerano/prekasno spavati, ne brinemo dovoljno o sebi, sram nas je tražiti svekrvu da pričuva dijete dok mi odemo frizeru/na nokte/masažu/spoj s mužem/čitamo knjigu, sram nas je ako netko vidi da nemamo rezervnu pelenu, slučajno nismo uzeli vodu i hranu u park, dijete se ozlijedilo dok smo pazili jer ne možemo (i ne trebamo) sve spriječiti…

Savršenstvo ne postoji.
Postoji ljudskost.
Postoji vjera da će ipak sve biti dobro.
Postoje greške iz kojih najčešće učimo puno toga, ali prerijetko naučimo da savršenstvo ne postoji. Ne postoji savršena mama, savršena supruga, savršena žena, savršena poduzetnica. Nema takve.
A mi i dalje želimo dostići neku sliku savršenstva koji smo stvorile u svojim glavama niti ne znajući da je “savršena” i u isto vrijeme nedostižna.

Pa krenemo sumnjati u sebe. Kriviti se jer samo se tebi to može dogoditi, samo si ti takva, loša, ne razmišljaš, ne pripremiš se, ne predvidiš.

Pa se sramimo same sebe i svojih postupaka. Posebno ako dobijemo neku poruku izvana koja to potvrđuje, odnosno ako mi mislimo da potvrđuje. A često je i dobijemo jer naš mozak je toliko pametan da traži potvrdu onog o čemu mislimo, a ako mu zadamo takav zadatak, sigurno će i to odraditi za nas pa ćemo naći sve dokaze da nismo dovoljno dobra mama, supruga, prijateljica, poduzetnica, mentorica, zaposlenica, šefica i da se trebamo kriviti iz raznih razloga i osjećati sram.

Kristalno jasno se sjećam dvije situacije kad sam se osjećala kao loša mama zbog zaista banalnog razloga kad je moja djevojčica imala par mjeseci – nisam uzela vlažne maramice u park i nisam imala čistu pelenu u bolnici. U ta dva, zaista minorna slučaja sam se sramila. A čega? I zbog koga? Srce mi je toliko jako kucalo, sjećam se kako mi je vrućina zapljusnula glavu i osjećala sam čisti sram. Onaj koji govori „nisam dobra mama“. Poznato? Znam da i ti imaš takvih situacija.

Pa sam krenula učiti otpuštati. Kasnije je došlo toliko drugih mogućih trenutaka za sram, sramoćenje, kao i za krivnju s kojom sam se sve lakše nosila i uspjela ju staviti pod kontrolu. Da nisam, u ove sad skoro četiri godine puno puta bih se osjećala kao najgora mama na svijetu. Sada znam drugačije.

I da, one sve gore nabrojane stvari mogu u nama probuditi krivnju i ponekad sram. To samo znači da smo žive, da smo samo još jedno ljudsko biće. Da nam nije svejedno, čak naprotiv, da nam je jako stalo da to sve izvedemo dobro.

Razlika između sramoćenja, srama i krivnje

Krivnja nam pokazuje put kojim želimo ili ne želimo ići i smijemo se osramotiti putem. Osjećamo krivnju zbog nekog svog ponašanja, a osramotiti se (u nekom trenu) je puno drugačije od osjećati sram u dubini svog bića. Kad krivnja prijeđe u sram zbog onoga što jesmo, tada postaje destruktivna za nas.

Ako se maknemo od majčinstva, sigurna sam da ćemo naći još hrpu stvari zbog kojih smo se osramotili. Nešto smo krivo rekli, spotaknuli smo se, pali smo u javnosti, ruž nam je zamrljao zube, nismo uzeli maramice koje nam hitno trebaju, nastavi svoj niz…

Vjerujem da se ponekad još uvijek, u takvim trenucima, osjećaš kao malena djevojčica koju odrasli gledaju ispod oka. Zapravo i probudiš sjećanja kad se upravo to i dogodilo, pa koriš samu sebe da si trebala bolje. Tu se opet uvuku naša očekivanja od samih sebe koja su često nerealna (u tom trenutku).

Sramimo se i zbog toga što se bojimo zauzeti za sebe, sramimo se jer što će drugi reći, posebno ako želimo reći nešto što odskače od drugih, pa onda opet dolazi sram jer smo nešto rekli, a nije prošlo kako smo htjeli ili pak jer nismo rekli, a htjeli smo.

Sramimo se kad trebamo/želimo tražiti pomoć. Odrasle smo u narativu da snažne žene sve mogu same, nerijetko dobijemo upravo takve poruke. Moje klijentice mi često govore da im mame, svekrve i muževi govore nešto poput ovoga: „kako sve druge mogu, a ti ne možeš“, „sve druge mame same i kuhaju i brinu o bebi, samo ti nešto prigovaraš“, „kako sam ja mogla sve sama, ti samo kukaš“ i slične.

I onda, čak i kad tražimo jednom pomoć, odustanemo, kažemo da ćemo ubuduće sve SAME jer tako je LAKŠE. No, je li zaista ili moramo mijenjati narativ u kojem živimo?

Kako god okrenemo, sram je naš osjećaj koji dolazi zbog toga što određenu situaciju tumačimo kao nepovoljnu za nas. To je naše tumačenje proizašlo iz naših (ili tuđih) iskustava. Sram kao i krivnja nam može puno toga poručiti, samo ako nas ne krene uništavati iznutra. A tu nastupa rad na sebi. Tu nastupa oslobađanje.

O temama osobnog razvoja na tjednoj bazi pričam bez floskula, bez cenzure i sasvim iskreno i pitko na svom newsletteru. Znam da želiš biti u mojoj zajednici pa sam ti pripremila i poklone dobrodošlice, osim dva vodiča (Tri lekcije za sretniji brak i Vodič za brigu o sebi) preuzmi najnoviju meditaciju za vraćanje osjećaja mira.

Link za besplatno preuzimanje je OVDJE. 

Do tada, šaljem zagrljaje!

Iva

Foto: unsplash.com

Objava sram kao naš suputnik pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Vjerujem da si već puno puta čitala o jutarnjoj rutini različitih ljudi – influencera, savjetnica za odgoj, poduzetnica, psihologa, različitih coacheva/trenera i sličnih. Možda si neke i zapisala, čak i isprobala, no vrlo brzo odustala. Sve znam, a znam i zašto.

Čestim kopiranjem tuđe rutine kopiraš nečiji stil života. Nema ništa loše u tome da isprobaš nešto što ti se svidi i što te privuče, ali tvoj život – tvoje navike, rutine, način života, obitelj, iskustva, stvari koje su ti važne – nije jednak tuđem životu. Prema tome, sve dok ne pronađeš svoje ZAŠTO (a ovo se odnosi na sve promjene), nećeš pronaći ni svoje KAKO.

Vrlo je jednostavno kopirati što netko radi, ali ono što održava promjenu i pretvara je u naviku je UNUTARNJA MOTIVACIJA. Kad znaš zašto nešto radiš, ono kako dolazi samo od sebe, a tuđi stil života postaje samo jedan od primjera i pokazatelja što je sve moguće i što bi mogla isprobati i ti te vidjeti kako funkcionira kod tebe.

Danas ti pišem o 3 stvari koje će ti pomoći ustati iz kreveta:

1. PRONAĐI SVOJE „ZAŠTO“

Ako maštaš buđenje prije ostalih članova obitelj (ili barem djece), mirna jutra provedena u tišini, s minimalno osvjetljenja dopuštajući si prirodno i spontano razbuđivanje organizma, znam zašto ovo čitaš.

Takva jutra možda u ovom trenu vidiš kao nemoguća za tebe. Možda djeca odlaze kasno ili u drugačije vrijeme na spavanje, a time se posljedično i bude u drugačije vrijeme pa ti je teško isplanirati drugi dan. Moguće i da ne spavaš dobro pa se ne uspiješ odmoriti tijekom noći, a dani su radni pa ti svaki sat sna jako puno znači.

Na individualnom savjetovanju s mamama istražujemo njezin dan, ali i obiteljsku rutinu i svakodnevicu. To nam pomaže odrediti što je za svaku od njih moguće u ovom periodu života. To ne znači da se za nekoliko mjeseci to neće promijeniti.

Bitno je znati da nam život nije jednak i da kad iznutra pronađemo svoje zašto, ali i kad analiziramo vlastite mogućnosti u ovom periodu, možemo na konkretnije planove.

Tvoje ZAŠTO su svi razlozi zašto želiš nešto, a u ovom slučaju je to ranije buđenje. To može biti:

• više vremena za brigu o sebi,
• toliko potreban jutarnji mir,
• topli napitak i dopuštanje umu da vrluda,
• neka vrsta tjelovježbe/joga praksa…

2. PRONAĐI SVOJE IDEALNO VRIJEME BUĐENJA

Svatko od nas ima svoj prirodni bioritam koji smo današnjim stilom života stavili po strani jer se budimo onda kad se moramo probuditi da bismo stigli na vrijeme na posao (prije toga obavili sve potrebne zadatke). Čak i ako smo doma, budimo se budilicom i tražimo očajnički „još samo pet minuta“, uopće ne slušajući svoje tijelo. I tako dani prolaze, a mi se sve više udaljujemo od sebe i prepoznavanja svojih potreba.

Što možeš istražiti?

• Trebaju li ti određeni SATI sna ili
• se tvoj organizam najbolje budi u određeno VRIJEME.

3. ISPROBAJ RAZLIČITE „KAKO“

Nakon prva dva koraka moguće da si već sasvim spontano pronašla svoje kako. Ako nisi, možeš istražiti što rade drugi slični tebi i što te privlači kad si pronašla svoje zašto. Isto tako, savjetujem ti da postaviš svoju namjeru kako bi povećala vjerojatnost da se određena rutina kod tebe i zadrži.

To može glasiti nekako ovako:

U idućih tjedan dana želim pogledati u sebe i pronaći svoje, dovoljno jake razloge, zašto se želim probuditi prije svih. Nakon toga ću idućih tjedan dana istražiti trebaju li mi određeni sati sna ili se najlakše probudim u 5, 6 ili 7 ujutro i što mi najbolje odgovara ovisno o onome do čega sam došla prethodni tjedan.

Jedva čekam da mi na mom Instagram profilu @mamanijesamomama javiš do kojih spoznaja si došla nakon što si prošla sva 3 koraka, a obavezno mi piši ako na bilo kojem koraku zapneš kako bismo zajedno istražile što možeš napraviti.

Bonus tip poslušaj u novoj podcast epizodi – što je moje zašto, kako pronalazim svoje idealno vrijeme buđenja svaki dan (i je li on svaki dan isti) i što je moje kako. Podcast Mama nije samo mama pronađi na ovom linku, a podcast epizoda te čeka od srijede 17.4.

Foto: unsplash.com

Objava 3 stvari koje će ti pomoći ustati iz kreveta pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Zato, ako imaš neke novogodišnje želje, neka prerastu u odluke i razmisli kako ih možeš provesti u djelo.

Hej, kako ti je počela ova godina?

Jesi li u nju ušla svježa, odmorena, zadovoljna? Pretpostavljam da i ne baš. Nakon djece godišnji odmor poprima sasvim nove dimenzije, pa je odmoriti se za vrijeme odmora poprilično zahtjevno. Tu su svi poslovi koje napokon želiš odraditi, ono što nikako ne stižeš dok si na poslu i nema te po 10h na dan. Nisi valjda prala i prozore?

I sada, kad je godišnji odmor gotov, pretpostavljam da imaš osjećaj da od „odmora“ nema ništa. Sasvim logično jer ga vrlo lako nije niti bilo. Vrijeme provedeno s djecom, posebno ono kvalitetno, stvarajući uspomene i božićnu tradiciju je neizmjerno dragocjeno, no ako uz to održavaš kućanstvo i uz to si dobrovoljno natovariš dodatne nesvakidašnje poslove, jednostavno ne možeš očekivati da ćeš se odmoriti.

Zapravo si RADILA.

Koliko si vremena uzela za sebe da…

– napokon pročitaš tu knjigu uz šalicu toplog napitka?
– započneš 30-dnevni joga izazov?
– se u miru družiš s partnerom i prisjetiš se tko ste bili prije roditeljstva?
– uživaš u toploj kupki i novoj maski za kosu i lice?
– možda napišeš nešto, kreiraš nešto svoje?
– odeš s frendicama u grad/na kavu/u izlazak/u kazalište?

A toliko si toga planirala! Što si sama sebi ispunila? Možda ništa od toga, možda premalo toga što si željela.

Zašto?

Želje su nam putokazi, pokazuju nam ono što nam istinski treba u ovom trenutku, no putokaz je ništa bez namjere. Sve dok nemaš čvrstu namjeru svoje želje nećeš ispunjavati, one će uvijek biti iza tuđih želja. Kad ima namjere, postavljaš prioritete i svjesno stavljaš taj događaj u svoj kalendar – e onda osiguravaš da se to zaista i dogodi. Bez toga, sve je samo u tvojoj glavi.

Često nitko niti ne zna što si zamislila, možda usputno spomeneš odlazak u kazalište, na način: „Mislila sam možda s Martinom otići u kazalište. Baš sam nekako umorna od svega. Nikad ne preuzimaš djecu, hrpa veša me čeka, mogao bi i ti nešto napraviti.“

Prelaziš u prigovaranje partneru i taj razgovor odlazi u krivom smjeru. Kad imamo jasnu namjeru, jasan i čvrst stav oko te odluke, možda se iznenadiš što se može dogoditi s druge strane.

Zato, ako imaš neke novogodišnje želje, neka prerastu u odluke i razmisli kako ih možeš provesti u djelo.

Isto tako, ako su one duboko zakopane u tebi, sve ti se čini loše, kao da kopiraš druge ili pak s dozom ljubomore gledaš tuđe živote – kreirala sam nešto posebno!

Uživo u Zagrebu u 90min probaj nešto drugačije, odmakni se od planera, papira i to-do lista te prodrmaj podsvjesno kroz različite kreativne tehnike i dođi do jasnoće u svom životu. Napokon osjeti mir i jasan smjer prema kojem ideš. Majčinstvo može biti toliko preplavljujuće da uđe u sve pore tvog života, no s obzirom da nisi samo mama, probudi opet onu ženu u sebi – strastvenu, zadovoljnu i ispunjenu na svim životnim područjima.

Za više informacija javi se mailom na iva@zaimovic.com.hr.

POSEBAN POKLON ZA PRVU PRIJAVU: Za jednu osobu jedini trošak koji ima je trošak prostora, odnosno simbolična cijena od 17€.

Foto: pexels.com

gdje je nestalo vrijeme za nas?

Objava nova godina – stara ti? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Već od samog početka, kad mama i beba dođu iz bolnice, najčešće svi ljubavlju i pažnjom obasipaju bebu, ali ja se pitam, što je s mamom?

Da, i mama se divi tom klupku radosti, no malo tko govori da može doći do preplavljenosti (i da je to normalno) zbog silne brige, iscrpljenosti, različitih misli koje neminovno kruže majčinom glavom koja je promijenjena u trenutku kad je postajala majka. U tim ranim danima nisam znala bih li radije gledala svoju bebu ili bih spavala jer sam još uvijek bila iscrpljena od poroda i boravka u bolnici. No, bez obzira na to, bila sam ispunjena i napunjenih baterija – nova uloga mi je dala novi smisao te sam svojoj djevojčici obećala da ću je uvijek voljeti i biti tu za nju u svim okolnostima. Da ću je naučiti sve što znam, da ću joj pokazati tko sam i tko sve ona može postati.

Imali smo veliku podršku u vremenu babinja, no kasnije, kad nam je ona još više bila potrebna, imali smo je sve manje. Članovi obitelji su morali nastaviti sa svojim obavezama, a mi smo ostavljeni u kaosu bebinih i svojih potreba.

Čujem da nismo jedini te sam tek tad shvatila kolika je podrška majkama potrebna jer je teško biti po deset i više sati sam s bebom. To što je teško, ne znači da nije lijepo, ali u tim prvim mjesecima dok se svi usklađujemo s novim ulogama, upoznajemo s novim članom malene obitelji zaista može biti vrlo izazovno. Sad više ne brineš samo o sebi nego i o tom malom biću koje ne bi preživjelo bez tebe.

Sad tu stani i to osvijesti. Beba je dobro, pored tebe je, brineš o njoj da preživi, pokazuješ joj da je voljena, da netko brine o njoj, da nije sama. I odlično ti ide!

Neću lagati, bilo je dana kad sam povraćala od umora, a nitko mi nije mogao pomoći. Kroz suze sam govorila bebi neka spava jer mama više ne može, da je ne mogu nositi jer mi se vrti u glavi, da moram jesti iako plače jer ni ona neće imati što za jesti. Evo, toliko sam iskrena i direktna od početka našeg odnosa. Jer nekad je stvarno previše. Previše svega, misli, briga, potreba, a premalo sna, odmora, hrane, vode, zraka, slobode.

Dok mi se tijelo borilo za malo odmora, moja glava se borila za malo “odraslih” tema i aktivnosti. Počela sam si nedostajati, počela su mi nedostajati druženja s prijateljicama (posebno bez brige hoće li beba plakati s tatom ako ja odem sat vremena negdje), čitanje knjige bez ometanja i bez krivnje, odlasci na spavanje u komadu. Nedostajalo mi je vrijeme za učenje, za kreativnost, pisanje, pomaganje drugima jer to je punilo moje baterije. Nedostajalo mi je razgovarati s nekim tko me razumije, tko prolazi slično.

Pa što sam onda napravila?

Okružila sam se s drugim majkama koje imaju slične vrijednosti i izazove kao i ja. I to beskrajno pomaže. Samo kad sam krenula puniti svoje baterije, na malo izmijenjen način, počela sam se osjećati kao dovoljno dobra majka svom djetetu. Ta neka sumnja koja može uništiti i “najbolju” majku je uvijek u prikrajku, čeka da napadne kad se mama opusti. Pa krenu misli o tome da kako je zamislila čitati knjigu umjesto da čisti dok beba spava, kako se usudila raditi nešto samo za sebe i ispuniti svoje želje jer sad je mama, mora misliti na potrebe svoga djeteta.

Istina je, draga moja, da ako ti ne zadovoljavaš svoje potrebe, ako je tvoja baterija stalno prazna, kako ćeš imati što dati svom djetetu. Kad smo prazni nemamo što dati. Izmoždeni smo, nezadovoljenih i onih osnovnih potreba, a da ne govorim o željama koje nas čine ljudima.

To što si majka ne znači da ti više ne postojiš, da sebe moraš zaboraviti, potisnuti, da beba uvijek mora biti na prvom mjestu. Uvijek govorim da je beba 1a dok sam ja uvijek 1. Ona je sada moj dodatak, predivan dodatak koji mi je dao prekrasnu ulogu u mom životu, ali samo ako je ja tako percipiram. Ako na majčinstvo gledam samo kao na konstantno davanje, na žrtvovanje, na iscrpljivanje do krajnjih granica, onda to nije dobro za mene.

Dobra vijest je što ja svoj pogled na majčinstvo mogu mijenjati, sama ili uz podršku drugih žena, majki, stručnjakinja iz tog područja. Svaki novčić uvijek ima dvije strane, dvije priče. I tu je ta, rekla bih najglasnija, priča majčinstva.

Ono je predivno, ali i sveprožimajuće iskustvo, koje nas može dovesti do toga da zaboravimo na sebe.

Kroz svoj rad pomažem majkama da pronađu sebe, odnosno da izgrade novu sebe (s kojom će biti zadovoljne) jer one više nisu iste, ma što mislile. Doza usklađivanja je potrebna, a često nije tako lagana kao što svi misle. Nisi sama u tome i ne osjećaš se samo ti izgubljeno, prestrašeno, preplavljena krivnjom. Na Instagramu me pronađi pod @mamanijesamomama i rastimo zajedno.

*Tekst je originalno objavljen u svibanjskom broju Magazina Supermame. Želiš li svoj besplatni primjerak svaki mjesec? Prijavi se na naš newsletter.

Foto: pexels.com

Objava majčinstvo – predivno iskustvo zbog kojeg često zaboravimo na sebe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.