Danas je popularno biti stručnjak za mentalno zdravlje – djece, odraslih, majki, poslovnih žena. Popularno je stalno naglašavati svima, a osobito ženama, što je to što s njima ne valja, što treba popraviti, kako same sebe sabotiraju i što je to sve gdje griješe, nisu dovoljno dobre i štete same sebi, svojoj djeci, svom biznisu.

Ja to zovem trigger marketing. Prvo ću ti reći što to činiš krivo, a svi činimo svašta “krivo”, a onda ću ti prodati svoj lijek za tvoje krivo.

I da se razumijemo, ja vjerujem u osobnu odgovornost. I primjenjujem je na sebi, možda čak i previše jer sam iznutra i izvana zatrovana onim stalnim osjećajem nedovoljnosti. No, taj osjećaj nije nešto što treba gurkati i poticati. Već se usmjeriti na ono dobro u nama, na nježnost prema sebi i razumijevanje sebe prvo, a iz tog mjesta dolazi spontano razumijevanje drugih, kao i veći kapaciteti za razumijevanje sebe, svojih mehanizama otpora i mijenjanje istih. Većina žena koje znam (a znam ih stotine), već je dovoljno samokritična. Već dovoljno često ide drvljem i kamenjem na same sebe i već dovoljno, a rekla bih i previše, procjenjuje svoju vrijednost. I to kroz iskrivljene leće umještene u djetinjstvu, podržane u školstvu i unaprijeđene poslom, društvenim mrežama ali i društvom u cijelosti.

Zato te marketinške metode i pale na nama. Već mislimo da griješimo u većini svojih životnih uloga, već se smatramo nedovoljnima i već imamo glas u sebi koji nam servira okidače.

Ima onda smisla da padamo na to kad nas netko ukori. Kad nam ukaže na neke greške koje u ustima tih ljudi više nisu samo obična svakodnevna ljudskost i nesavršenost nego grozno i ogromno čudovište na kojem trebamo „raditi“ kako bi nas progutala i pretvorila u kompletna čudovišta. Sjedne to kao masaža koja te istovremeno boli i paše ti. Zaboli te jer u svakoj toj tvrdnji ima zrnce istine, ali ti i godi jer postoji rješenje – brzo i efikasno i po toj i toj cijeni.

Daleko od toga da ja mislim da nam stručnjaci za mentalno zdravlje nisu potrebni ili da nemaju pravo na novac i zaradu. Pa i sama sa ženama radim na njihovom mentalnom zdravlju kroz pokret i ples, a u skorije vrijeme i kroz Gestalt psihoterapiju. I da, i u jednom i u drugom pojavljuju se trigeri, pojavljuju se otpori i pojavljuje se vrijeme i mjesto gdje nastupa nelagoda i suočavanje. No važno je da je to vrijeme i mjesto sa mnom, ne u samoći pred ekranom i pogledom prikovanim za još jedan reel koji ti ukazuje na to što ne valja s tobom.

Otpori i suočavanje su tu da ih osvijestimo i da sebi damo prvo kapacitet za to suočavanje. Zato ja nikad ne želim biti još jedan glas u ženskim umovima koji im šapće – to što misliš da si lošija od drugih, to je točno.

Najveći rad koji dolazi prije bilo kakvog suočavanja je rad na tom unutarnjem glasu. Polagano i kroz vrijeme on postaje manje grub i manje nasilan prema osobi samoj. Polagano i kroz vrijeme moj je glas prvi nakon samokritike koji žena čuje “u redu je draga, razumijem da ti je teško”. Malo pomalo cilj je da taj glas bude njen – glas žene same koja na svoju grešku ne reagira odmah kao vlastita zločesta maćeha nego kao nježna i mudra mama. Mama koja zna kad je vrijeme za teške stvari, kad za suočavanje, a kad je naprosto vrijeme za odmor. Mama koja je blaga i nježna, jer ona arhetipski stroga već je u ženama i predobro razvijena.

I svjesna sam da je ovaj tekst prepun generalizacija, ali govorim na temelju vlastitog iskustva sa ženama. Ženama kojima sam okružena, a koje su najčešće one koje rade na sebi i koje brinu o svom mentalnom zdravlju.

Ujedno, upravo su one i te koje će pogledati reelove, tekstove i reklame koje im prodaju po principu trigger marketinga jer su one te koje su najviše zainteresirane za to kako biti bolja okolnost za sebe i za druge.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivka Armanda Todorović (@brutalnosvoja)

Živiš, učiš i mijenjaš se, pa tako i ja sama. Nekoć sam s manje iskustva i manje godina i ja bila gruba prema sebi pa stoga i grublja prema ženama oko sebe. Kad sam bila puno mlađa, a osobito negdje prije i oko tridesete, bila sam uvjerena da sebe trebam bičevati dok s kapljama krvi ne dosegnem sveti gral svoje najbolje verzije. Bljak. Danas znam da takva verzija ne postoji, ali postoji ona verzija mene koja se ne bičuje zbog svake najmanje greške, koja se njeguje i koja se prihvaća. Ma ne samo prihvaća već radikalno prihvaća čak i u onim trenucima kad sam anksiozna ili tužna, kad moje reakcije nisu adekvatne situaciji, kad nisam idealnog zdravlja ili kad besciljno skrolam po Netflixu ili Instagramu u potrazi za utjehom koja ne dolazi. Da, i to sam ja. Da, i to ću uvijek jednim dijelom biti ja.

Radikalno prihvaćanje ne izuzima me od odgovornosti, čak štoviše daje mi kapacitet da popravim ako mogu neke greške koje sam napravila, da se trgnem s kauča i prošećem i da ugasim telefon i budem prisutna s djecom.

Malo sam ovakva, malo onakva. Kao i većina mama. Odnosno, sve mame koje ja osobno poznajem, a koje iskreno dijele svoje borbe u našim malim, a i velikim krugovima. I zato svaki put kad čujem reel koji prodikuje upravo njima – mamama, poduzetnicama, ženama koje daju sve od sebe da izbalansiraju potrebe svih uloga u svom životu – gasim ekran. A kad slušam neko beskrajno jadno popovanje o tome zašto današnja žena /mama / poduzetnica nije uspjela u x ili y stvari (spoiler alert: sama je kriva), i onda još pročitam – ako te ova moja objava trigerirala, možda je vrijeme da pogledaš u sebe – istinski dobijem nagon za povraćanjem. Sve mi se lampice upale i svaku ženu koja u tom trenu pomisli kako ne valja, uzela bih u zagrljaj, pustila ju da se isplače na mom ramenu i nježno šapnula “daješ što možeš i koliko možeš, s onim što imaš – i to je dovoljno“.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivka Armanda Todorović (@brutalnosvoja)

Današnje mame su pod udarom više nego ikad prije (i tate, ali manje, a i to nije moja tema). Te moraš izgledati kao da ti je dvadeset, a ne četrdeset, a ako i uspiješ u tome opet ne valja jer si uložila previše vremena u sebe i svoje tijelo, umjesto da si bila s djecom. Nadalje, ako tvoj biznis ili tvoja karijera nisu top topova, onda sigurno ti ne valjaš jer evo ona može, ona je uspjela, ona ima karijeru i šesteroznamenkastu zaradu, a ti nemaš i ti ne valjaš. Ne pitaš se kako si odrasla, kakav imaš sustav podrške i je li tebi to uopće „u zvijezdama“. Ako pak imaš karijeru, hej ženo, a tko ti pazi na djecu? Kako imaš karijeru kad bi trebala biti doma s djecom, mijesiti tijesto za kruh i s radošću dočekivati svog muža. Ako ne izgledaš kao da ti je dvadeset, a imaš četrdeset, zapustila si se. Bora na čelu? Ne držiš do sebe, treba ti botox. Trbuščić? Evo ti novih 43 pravila što da jedeš i koliko da treniraš da nestane. I tako dalje, i tako dalje, i tako dalje.

Igra je to u kojoj ne možeš pobijediti. Ne pobjeđuju ni oni koji te tjeraju da je igraš.

I oni i one su prepuni i prepune svojih izazova, svojih nesigurnosti. Nikome nije sve sjajno svo vrijeme. Svi smo oštećeni i svi smo baš zato tako zanimljivi, tako živi i tako predivni.

U svijetu u kojem ti stalno žele pokazati što s tobom ne valja, ja želim biti svijetlo koje će osvijetliti ono dobro u tebi. I pojačati to.

Objava prvo ću ti reći što to činiš krivo, a onda ću ti prodati svoj lijek za tvoje krivo pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Ako se želiš susresti sa svojim rubom, samo uspori. Stani odmoriti ili se prepustiti nekom svojem užitku. 

Ako ne u prvom, već u drugom trenutku pojavit će se onaj moram, ne smijem, čekaj, još samo ovo. Dignu se nemir, tjeskoba, krivnja, sram,⁣ pomisliš na popis stvari koje još nisu gotove,⁣ pojavi se poriv da ubrzaš, da pređeš preko, da ⁣radiš nešto drugo, budeš negdje drugdje… čak i ako radiš nešto što voliš. 

Poslije, ne sad. Zašto je toliko teško biti sa sobom?

(Ne)logična istina je da je sporije, nježnije i manje… put do VIŠE, dublje i ispunjenije. 

To je ono što svi želimo, ali prebroditi onu napetost koja se diže kad prebacuješ u nižu brzinu nije uvijek jednostavno.

Većina žena s kojima sam radila osjeća onaj grč da ne stižu zbog kojeg ubrzavaju i pokušavaju ugurati još više toga u svoj raspored. Ali što ako taj nesnosni “nije dovoljno” dolazi iz toga što nemaš pristup dijelu sebe? Iz toga što ne osjećaš cijelu sebe: svoje želje, emocije, svoje srce, svoju vrijednost, svoju strast?

⁣Kada odbacuješ svoje potrebe, kada ne slijediš iskru koja te pokreće, kada si uskraćuješ olakšanje i radost stvari koje te pune, onda nikad nisi uložila “dovoljno” u sebe, djecu, posao… jer to vrijeme nije ispunjeno tvojom supstancom.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Jasmina | Somatic + terapijska priča (@jasmina.njavro)

Brzina te drži na površini i u iluziji kontrole, da ako ne usporiš nećeš osjetiti umor, tugu, sram, ljutnju… Da, ali nećeš osjetiti ni sebe. 

Brzina ti omogućuje da odgađaš ona teška pitanja: Tko sam ja kad ne radim ništa? I, još važnije, i, još gore: Koja je moja vrijednost kada ne dajem ništa?

Brzina te priječi da se suočiš s bolnom, ali neistinitom postavkom da je tvoja vrijednost samo u tome što možeš napraviti za druge i biti “produktivna” prema kriterijima vanjskog svijeta.

Ona mirna prisutnost, duboka ispunjenost i zadovoljstvo toliko da zablistaš, sve to što želiš je s druge strane brzine, moranja i bezvrijednosti – kada prestaneš igrati tu igru. Kada dođeš u siguran prostor, u podržavajuću prisutnost i pozvana si otpustiti ono što te koči da se slobodno izraziš.

To je ono što ja stvaram za svoje klijentice, a ples u Angelsu stvara za mene.

Onaj trenutak kad se vanjski svijet istopi i ostane samo bogatstvo tvojeg unutrašnjeg svijeta i sloboda pokreta, sloboda od (samo)osude, čista i tečna prisutnost s onim što jest. 

Trenutak kad utjelovljeno počneš shvaćati da ⁣ne trebaš otići na neko drugo mjesto ni biti netko drugi da osjetila ispunjenost koju tražiš.⁣

Ta senzualnost i užitak bivanja su sve samo ne površni ili frivolni, oni su esencijalni.

Tvoja sposobnost da ostaneš u kontaktu i orijentiraš se prema dobrim stvarima u životu je sidro koje te drži da ne upadneš u vrtlog preplavljenosti.⁣ To je ono što te njeguje, hrani, odmara, opušta, inspirira… i bez toga se možeš stisnuti, izdržati, preživjeti, ⁣ali ne i doći do onog osjećaja ispunjenosti od glave do pete koji tvojim danima daje boju i teksturu zbog kojih voliš svoj život, zbog kojih želiš obogatiti i život onih oko sebe jer imaš toliko toga dati. 

Ne zato što moraš, ne zato što iz toga izvlačiš skrivenu korist, nego zato što je tvoja čaša prepuna i obasja te iznutra kad isto možeš napraviti za druge.

Autorica: Jasmina Njavro

Objava zašto moraš usporiti da bi osjetila sebe? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Budući da se krećem u malim krugovima osviještenih žena, a muškarcima ni ne dopuštam vrijeme za komentiranje onoga čime se bavim, iznenadilo me da je to još uvijek tabu, bauk i nedopušteno za jednu „normalnu“ ženu, majku ili nedajbože čak baku.

Najčešće pitanje koje sam u ovih petnaest godina dobivala od muškaraca jest – “a di se to može doći pogledati?” Nisam čak imala ni srca reći im koliko su neoriginalni.

Muškarci u mom bliskom krugu ne slušaju puno o tome jer se meni uglavnom ne da ni govoriti. A žene su uglavnom otvorene ili pričaju o svojim nekim osobnim ograničenjima, nisam imala dojam da me bilo koja osuđuje.

No ipak, eto osude još ima. Predrasude su žive i vrište. Govorimo kako žena ima pravo biti ženstvena, seksualna, seksi, slobodna, ali kad jest – pitamo se je li drolja, što joj to treba i što će selo reći. Osim toga, u Angelsu stvarno nije samo do seksualnosti niti do šipke niti do skidanja, to je puno puno dublji proces. Proces koji masa još treba shvatiti i prežvakati. Slobodna žena je opasna žena. Zato postoje predrasude i osude. Da bi nas držale na lancu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli ANGELS Body & Emotions (@angels_body_and_emotions)

Evo nekoliko izravnih komentara koje su mi žene pisale na našoj online grupi:

“Mene jedan kolega pitao nije li to ponižavajuće za žene.”

“Muški prijatelji su reagirali kao da mi je to buduće zanimanje i upitno pogledali mog muža – tipa – kako je on to dopustio?!”

“Mene su muški kolege pitali da im pokažem snimku, “ako to već nije nešto čega se treba sramit“.”

“Meni je svekrva rekla u poluzahebanciji ‘samo nemoj reć svekru jer ce mislit da si k.rva.”

“Muškarci zamišljaju da je to isključivo sexy ples oko “štange” i pitaju gdje se može vidjeti.”

“Ja sam došla sam jer me zanimao taj sportski dio šipke i bilo mi blizu. A dobila potpuno nešto neočekivano – emocije sama sa sobom i emocije dvorane žena oko tebe – nešto neopisivo. Imala sam podršku doma i to je mi je bilo bitno ostalo ne zanima me, nisu mi bitna tuđa mišljenja. Samo još da vam velim da jednako imam loše komentare jer trčim. Tak da ljudi su…”

“Dosta žena misli slično. Ne mogu zamisliti da bi se išta drugo osim seksipila moglo isplesati sa šipkom. I pri tome ih to većinom i privlači i odbija jer nisu one “za to”.”

“Meni je frend rekao da je to bezveze što plešemo “zbog sebe”, po njemu je poanta da muško gleda i uživa.”

“Moja bivša svekrva mi je jednom rekla  “zna se ko’ pleše na štangi, zar te nije sram radi djeteta barem?!”. Srećom je bivša.”

“Mene je uvijek sram reći da plešem na šipki zbog te osude. Zapravo samo odabranima se usudim reći. Dugo mi je trebalo da kažem i mami. Uvijek bih rekla idem na ples.”

“Nisam mama, nemam muža, uglavnom nisam  „tipična žena“ pa me onda prihvaćaju s više razumijevanja. Mislim da je više takvim ženama “dopušteno” to nego ženama koje su naprimjer majke.”

“Imam par prijateljica koje su praktične vjernice. Ok im je da ja plešem, nikako ne bi one došle. Vjerojatno je stvar da seksualnost vide kao nešto “sveto” ili tabu. A šipka je svima na prvu sinonim za neki seksi ples.”

“Na samom početku netko u mojoj okolini je komentirao da je to rade moderne dr.lje.”

“Radim u školi. Jednom sam komentirala s frendicom u zbornici kak bi bilo super to naučiti. Netko je to čuo i mjesecima kasnije sam saznala da je bio prijedlog da se na sjednici povede tema mogu li se djelatnici škole baviti nemoralnim aktivnostima.”

“Meni je moj bivši direktor rekao da je to super trening jer još i zaradiš na njemu.”

„Ono što sam osjetila na početku je kao što tako pametnoj obrazovanoj ženi triba da se sramoti kao neka drolja, šta dobivam od toga uopće, to je za glupače bez mozga koje ne znaju ništa drugo. E da…pa bolje da sarme spremiš nego se vrtiš oko šipke.“

“Ja sam doživjela predrasude i od cura s kojima sam trenirala pole (sportski), ali bi one nakon objašnjenja shvatile o čemu se radi. Sjećam se jedne koja je pomalo zgroženo komentirala da je čula da mi plešemo oko fotelje i da se skidamo. Njen ton me je baš iskreno nasmijao i da, skužila je o čemu pričam kad sam joj objasnila sto to skidanje znači.”

“Baš tužno sto je ženama postalo normalnije reći idem u teretanu nego idem na ples. Ja sam baš razmišljala kako sam više seksualnih aluzija i konotacija doživljavala u teretani i to svima znam reći kad pričam o Angelsu.”

“Što se tiče komunikacije s drugima, ja sam na početku imala osjećaj da moram dati pojašnjenje i objašnjenje pa je bilo: Plešem na šipci, ALI…. Sad mi je to postalo: Plešem na šipci. TOČKA.”

Interpretaciju ostavljam svakom na volju. Ako je netko zainteresiran možemo ući u priču. Ako ne, dajem mu tu info pa neka shvaća kako hoće. Ja znam svoju istinu, a za druge me nije briga. Oslobađajuće za puno stvari u životu.

Više informacija potraži OVDJE ili nam se javi putem maila: maja.z@angels.com.hr

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ivka Armanda Todorović (@brutalnosvoja)

Objava predrasude o plesu oko šipke i ženskoj seksualnosti pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjećam se razdoblja kad sam ulazila u brak, ili odnos u kojem nismo samo cura i dečko, nego smo i partneri i živimo zajedno i kad sam počinjala neku drugu, novu fazu svog života. Iako nikad nisam bila tipična domaćica, trudila sam se nekako biti ta koja nosi tri ugla kuće jer… pa to sam cijeli život gledala. Tako se mora. To se očekuje. To je moja uloga.

Ispod svih tih rečenica stajale su dvije istine. To je bila ranjenost željna ljubavi, žena koja je u dubini sebe usvojila postavku da je vrijedna voljenja, samo ako se dovoljno potrudi.

Sjećam se da se nisam osjećala dobro ako nisam znala odgovor na pitanje što je za ručak. Da se nisam smatrala vrijednom ženskog bića ako nisam imala čisti stan. Ja, ne mi zajedno. Paralelno s time, postojala je i ona druga ja, ona “overachieverica”, ona koja vjeruje u bajku o superženama, ona koja na poslu mora biti tata mata.

Domaćica u kuhinji, k..va u krevetu, dama u društvu i bossica u poslu. Sve sam to MORALA biti. I sve sam to bila.

Sjećam se da me rođenje mog sina, moj početak majčinstva dočekao nespremnu. Nabila se na mene još jedna uloga koja je već težak teret na mojim leđima učinila još težim. Upala sam u postporođajnu depresiju. Ne odmah, ne istog trenutka, ali vrlo brzo nakon poroda. U onom trenutku kad sam shvatila da sad imam još jednu ulogu u kojoj ne briljiram.

Nisam mogla pustiti sebe savršenu u poslu, nisam mogla pustiti sebe savršenu kuharicu, nisam mogla pustiti sebe uvijek nasmijanu, spremnu na zabavu. Sebe spremnu na seks u milijun različitih poza, sebe sa savršeno pospremljenim stanom. Sebe vrijednu ljubavi… Zaslužnu.

Sebe domaćicu u kuhinji, k..vu u krevetu, damu u društvu i bossicu na poslu. Sebe savršenu majku s velikim M.

Gurala sam gurala i gurala preko svojih granica. Govorila sam da stvarima, ljudima i odnosima kojima sam davno trebala reći ne.

Nadoknađivala sam manjak ljubavi prema sebi s radom na sebi, meditacijom, sapunastim kupkama i masažama. Ništa mi nije pomoglo. Ništa me nije oporavilo od bjesomučnog sticanja ljubavi na sve krive i tužne načine.

“Ništa mi nije dalo energiju da osjetim da sam opet ja, ona stara ja, jer sam bila prezauzeta nametnutim idealom žene majke kraljice koji nikako nisam mogla doseći.”

Ali ajde, bar sam bila na tom putu. Gazila sam u tom smjeru. Još malo… Još malo veća zarada i poslovni uspjeh, još malo čišći stan i zadovoljan muž i još malo kuhanja savršeno izbalansiranih obroka za mog tada već toddlera. Još malo i tu sam.

Ono što je trajalo godinama da si priznam bila je istina koja je cijelo vrijeme stajala pored mene i čekala da je pogledam. Transgeneracijski prijenos u kojem je žena vrijedna samo kad služi, u kojem je mama dobra samo ako je savršena kućanica, u kojem je djevojka feministica jedino ako se nekim čudom probudi kao superžena koja može sve.

Na van, nije izgledalo kao da u to vjerujem. Iznutra, duboko, bilo je to previše jasno za mene. No trebalo je vremena da shvatim što je to što me tjera u pretjeranu brigu za druge. Slika idealne žene nametnute kroz patrijarhalno društvo kojem su takve žene itekako potrebne.

Malo po malo osvještavala sam da to postoji i u meni, ne samo u drugim ženama. I znam da mnoge žene vrte glavom kad to čuju, odmahuju izgovarajući – ne, ne ja. Ali istina je da je to negdje ukorijenjeno u svakoj od nas, samo su neke svjesnije, a kod nekih je to duboko, možda čak i skriveno, no postoji. Cijeli je svijet izgrađen na ženama koje imaju taj majčinski instinkt brige za druge podebljan kapitalističkim stremljenjem da budu superžene. Razgovaram iz tjedna u tjedan sa desecima žena, i svaka od njih mi odaje tajnu transgeneracijskog prijenosa uloge žene.

Nosimo terete koji izgledaju prelijepo jer i jesu prelijepi – teret posla i uspjeha, teret braka, teret djece, teret brige o sebi, izgleda, teret održavanja socijalnih kontakata i zajednice i teret odnosa s primarnom obitelji koji su u većini slučajeva blago do teško disfunkcionalni.

U nekom trenutku, definitivno ne slučajno, u vrijeme kad sam rodila svoje drugo dijete, svoju djevojčicu, moja je duša rekla ne.

Pri tom je važno još jednom reći da ja nikad nisam izgledala opterećeno tim stvarima jer sam, u usporedbi sa svojim pretkinjama, svemu tome pridavala znatno manje pažnje. Ali negdje, negdje duboko, osjećala sam se zbog toga manje vrijednom. I krenula s rješavanjem tereta. Još uvijek se rješavam postavki koje su od početka bile krive u mojoj glavi. Još uvijek traje proces i ponekad mislim da će trajati cijelog života. Ali neke sam korake napravila.

Prvi od njih bila je revolucionariziranje pogleda na lijenost. Lijenost u mom rječniku nije imala svoje mjesto dok nije postala jedina opcija za mene kao posljedica potpunog burnouta. Paralelno sam pregorjela u poslu i u osobnom životu i, u nemogućnosti da se pomaknem u bilo kojem smjeru, jedino što sam mogla jest stajati u mjestu. I zavaravala sam se da ću se odmoriti tjedan, dva, mjesec…i opet nastaviti u istom smjeru i na isti način. Ali to se nije dogodilo.

No ono što sam naučila u tom periodu (koji još uvijek traje) jest da je sve preživjelo. Moja obitelj je preživjela i muž je spontano preuzeo više uloga na sebe (iako je trenutno u poslovnom kaosu). Moj posao je preživio i i dalje itekako napreduje (iako ne možda tempom kojim bih ja htjela) iako u njega dajem barem 50% manje nego prije. I svi moji vrijedni odnosi još uvijek su to iako manje izlazim i manje se družim. Opa!

Ipak, moj svijet zadnje dvije godine je spavanje gotovo svako popodne. Jasno mi je da si to većina ne može priuštiti, ali ovo je bio moj način. Cijelo vrijeme dok sam spavala popodne, radila smanjenim kapacitetom i drastično smanjila očekivanja oko kuhanja i spremanja, u meni je vrištio glasić – ma dokle ćeš tako!? Pa jesi li sad postala lijenčina? Pa kad će biti dosta odmora? (još uvijek ga čujem)

Onda sam pročitala nešto negdje. Ne sjećam se autora, ali rečenica mi se usjekla u um: „In the world of overproductivity and overachievement, taking a nap is a revolutionary act.“

Tako su moji popodnevni spavanci i meditacije ili blejanje u neku seriju, za mene postali moja mala borba. Moja mala revolucija kojom rušim sustave naslijeđene transgeneracijskim traumama brojnih žena prije mene. Koje su ubile sebe, svoje duše, svoja stremljenja i svoje mentalno zdravlje da zadovolje sliku izvana savršenih odnosa, roditeljstva i brakova.

Kapitalistički svijet, patrijarhalna postavka i potrošačko društvo hrani se našim stremljenjima da budemo savršene superžene.

Stvarajući tu potrebu u nama, koja se zalijepila na transgeneracijsku potrebu da zbrinemo sve i svakoga prije sebe, današnje društvo je dobilo savršenog robota koji funkcionira kao idealni kotačić u stvaranju svijeta koji hrani jedino velikog bijelog muškarca (pri tom mislim na elitu, ne na naše svakodnevne muške jedinke).

Koncept “motheringa” i dalje je usađen u mene. Čak i nakon što sam zbacila cijelu hrpu tereta sa svojih leđa, ruksak je i dalje ostao relativno težak. Ima tu još dovoljno stvari koje naprosto ne možemo zbaciti. Bar ne dok su djeca malena i uvelike ovise o nama. Bar ne dok ne dobijemo na lottu toliko novca da ga ne možemo potrošiti za ovog života. Briga o tim malim bićima je dovoljno teška bez potrebe da im svijet učinimo savršenim i da u njihovim glavama mama bude savršeno nepogrešivo biće koje može sve.

Jer ako im stvaramo tu sliku, kad tad će oni vidjeti pozadinu van fokusa – mamu koja je sebe stavila na zadnje mjesto, mamu koja nikome nije znala reći ne, mamu koja je napustila sebe da bi ugodila drugima. I to će ponašanje modelirati u svojim odnosima, svojim obiteljima i na svojim poslovima.

E, pa to je moja misao vodilja. Ako nešto želim svojoj djeci, onda je to da budu autentični, da nikad ne izgube onaj jasni glas koji im govori da su vrijedni ljubavi samim svojim postojanjem. Želim im da sebi budu prvi, da im čaša bude toliko puna da se prelijeva na druge bez truda. Da slijede svoj put, a ne moje utabane staze. Da imaju svoje tradicije ili ih nemaju uopće.

Kako ću sebi ispuniti tu želju, ako neću jasnim primjerom, rušenjem generacijskih obrazaca i preslagivanjem onog što sam mislila da trebam biti u ono što ja zapravo jesam?

I kad je bolje vrijeme za to, ako nije za Božić?

Kad svi pamtimo umorne mame i bake koje se natječu tko je ispekao više vrsta kolača koji se nikad ne pojedu do kraja. Kad svi pamtimo radost i ljepotu Božića dok sjedimo za stolom, a one se dižu i raspremaju stol perući suđe do kasnih sati. Kad se mnogi sjećaju provlačenja kartica da bi se kupilo djeci sve što su ikad poželjeli jer djeca, naša djeca…ma za njih samo najbolje.

Nikad nisam bila taj tip. Nikad nisam pekla hrpu kolača i opterećivala se kuhanjem, ali sam bila opsjednuta čistim prozorima, poklonima i nasilnim uživanjem jer je TO DOBA godine. A ne. Ne sada. Ne ja. Ne više.

Ove blagdane moji će prozori biti prljavi, a ja ću se baviti revolucijom. Spavat ću svako popodne. Neću kupovati nepotrebne poklone. Prije nego ispunim očekivanja o bilo kakvoj božićnoj tradiciji, slušat ću čujem li iz sebe: da. Ako ne, prekidam tradiciju. Moja će nova tradicija biti lijeni dani, popodnevni spavanci i dosadni božićni filmovi.

Tko je sa mnom?

Ovaj tekst objavljen je originalno u jednom od prijašnjih brojeva Supermame Magazina. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU.

Foto: pexels.com, unsplash.com

Objava ako se ne izmoriš ovog Božića, jesi li doista – mater? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kad uđeš u tijelo nemaš se više gdje sakriti. Svi su osjećaji tu.

Ja sam čvrsti pobornik psihoterapije. Obožavam taj način rada na sebi i donio mi je puno toga dobroga. Najveći blagoslov je promjena načina na koji razgovaram sama sa sobom. No ipak, neke se stvari ni osvještavanjem, ni promjenom, ni razgovorom nisu razriješile. To su stvari koje nosimo sa sobom čitav život.

Jako sam puno čitala na temu trauma, no sve se knjige, teorije i tekstovi uglavnom fokusiraju na ono što zovemo ranom traumom, one rane koje su nastale u samom početku našeg života, u onom vremenu za koje kažemo prve tri su najvažnije. Traume koje su nam zadali distancirani, toksični ili nesvjesni roditelji.

No istina je dakako, kao i obično, puno dublja od toga.

“Naime, mislim da su traume nastale tako rano u djetinjstvo uvjetovane stanjem naših roditelja, ali s druge strane i nizom sitnih okolnosti koje čak ne moraju ni značiti roditeljsku grešku.”

Već kao vrlo maleni, mi imamo svoju percepciju svijeta oko sebe, svoj doživljaj stvari i svoje velike emocije koje još ne razumijemo, ali itekako osjećamo. I onda jedan pogled ili riječ, koja čak i nema toksičnu konotaciju, u nama stvori ranu. Dolazak brata ili sestre, trenutak samoće kad nam je bilo potrebno društvo ili samo neka promjena u rutini i već je nastala trauma.

I kad kažem da je stvar dublja, onda mislim i na to da traume ne nastaju samo u našem djetinjstvu. Traume se naslažu jedna na drugu od najranije dobi pa nadalje i uopće ne moraju značiti neke teške trenutke u klasičnom smislu. To su naprosto samo događaji koji su nas u tom trenutku obilježili, povrijedili i uklesali se u naše tijelo kao rane. I te rane bole. Čak i kad radiš na sebi, čak i kad razgovaraš, čak i kad si svjesna sebe i svijeta oko sebe, rane i dalje peckaju. Ostale su zabilježene u našem tijelu, a mi ih uporno okušavamo riješiti.

I uspijemo. One zarastu, osuše se, nisu više krvave, ali ožiljci ostaju.

I onda kad nam netko svojim pogledom, riječju ili nehotičnim djelom začačka po starom ožiljku, mi ponovno krvarimo. A kako krvarimo može nam odrediti postojanje.

Mnogi od nas će se praviti da krvi nema. Nastaviti sve u životu kao da ništa nije bilo. Zatvorit će se u svoj svijet, u posao, ovisnost, televiziju, neki odnos. Nestat će u glavi.

“Mnogi od nas ranu će trpjeti i osjećati, ali jednostavno se praviti kao da ne postoji, tako unoseći krv i tamo gdje boli nema.”

I mnogi od nas tako će proživjeti čitav život. Ponekad sretniji, ponekad nesretniji, zavisi o tome je li rana zatvorena ili se opet otvorila.
Neki će pričati o rani. Osjetiti je emocionalno ili umno. Izanalizirati je do besvijesti, dok više ne bude imala tako veliku snagu nad njima. No problem s ranom jest što ona nije u umu, nego u tijelu. Sve su rane tjelesne rane. A tijelo ne pruža krajnje rješenje i razrješenje, ali može pružiti nešto drugo. Dopuštanje. Osjećanje. Prepuštanje. Melem.

Zato istinski vjerujem da pravog mentalnog zdravlja nema bez tijela. Ono nam je dano kako bismo živjeli u njemu, a ne daleko od njega, odsječenih glava i srca zakopanih u betonu neizraženih emocija.

“Dok nismo spremni istinski zaroniti u emociju, tijelom, do tada samo lijepimo flastere i umom liječimo ono što je puno dublje od misli.”

I rekla bih, nema konačnog rješenja. Barem ga ja još nisam osjetila (otkrila). Tijelo naprosto pruža mogućnost da samo uvijek ispočetka susretnemo svoju ogoljenu bit i emocije bez zadrške. Tijelo nam pruža mogućnost da se nasmijemo do suza ili da isplačemo dušu. Tijelo nam pruža mogućnost da te emocije onda mentalno rastvorimo ili ne. I uvijek je tu za tu mogućnost. Svaki put kad kliknemo u krivi file (ili pravi, zavisi kako gledaš), svaki put kad se ona rana ponovno rastvori i svaki put kad gubimo sebe, zaron u tijelo vraća nas duboko, duboko unutra.
Znale bi o tome puno više yoga majstorice i znale bi to dobro objasniti s one stručne strane. Ja znam samo ono što sam sama prošla i što još uvijek prolazim. Emocije kroz pokretanje tijela, kroz ples. Znam i ono kad ih ne želim osjetiti, pa ostanem prisutna od ramena prema gore, odsječena tijela iako znam sve što znam i probala sam sve što sam prošla. Jer i za to treba imati kapaciteta kojeg nemaš uvijek u životu i u svakoj situaciji.

“No kad uspiješ skupiti hrabrosti i ući u svoju esenciju, mogu se dogoditi čuda.”

Pokretanjem trupa u velikim krugovima i prsima potisnutim prema gore, otvorit ćemo srce doslovno i metaforički. I ako uz to uspijemo zanemariti blebetanje uma, prsa će postati poput propusne membrane i bez da znamo zašto točno, osjetit će neke stare i neke nove boli. Boli, ali i ljubav. Nema djelomične propusnosti. Punoća boli je jedina koja omogućuje punoću radosti, ljubavi i ljepote.

Ako pokrenemo svoju zdjelicu, kukove, bokove, u velikim krugovima, lomeći ustaljenost obrazaca kretanja i puštajući da u nama krckaju kosti srasle s ustezanjima, malenošću i mizoginijom, osjetit ćemo ekstazu i užitak. I opet bol.

“Jer pod jarmom patrijarhata i ranjavanja ženske biti tisućljećima godina naši su kukovi postali kocke umjesto krugovi. Tvrdi umjesto mekani. I zato tako to boli. Doslovno i metaforički.”

Imaš osjećaj kao da želiš natjerati planinu da se pokrene. A zapravo samo pokrećeš neizraženu sebe. Sebe malu činiš velikom. Sebe slomljenu osjećaš lijepom. Sebe racionalnu puštaš u emotivni vrtlog.

Uz to sve, tu je i muzika. Odabirom prave još više golicaš emocije i tjeraš ih na površinu. Tugaljiva će pjesma svojim stihovima poškakljati tvoja sjećanja na neprežaljenu osobu, strastveni metal razbudit će ljutu tebe, a neka lagana melodija sa snažnim basom zavući će ti se u zdjelicu i potaknuti je na još više užitka.

I sve je to jednostavno. Jednostavno ali i teško.

“I nije uvijek sve u mindsetu, sve u glavi, sve u forsiranju sebe na promjenu. Nekad je u bivanju. Nježnom glasu koji zna da će doći vrijeme, ali nije još.”

Šapatu koji ti dopušta i da budeš slaba. Pokretu malom, malo većem, pa još malo većem. I dodiru. Puno dodira. Na duhovnoj i tjelesnoj razini. Nježno prema sebi. Uvijek. Tijelo zna.

Ovaj tekst objavljen je originalno u rujanskom broju Magazina. Supermame Magazin besplatan je za sve koji se prijave na naš newsletter NA OVOM LINKU, a dolazi ti u inbox jednom mjesečno!

Objava tijelo, emocije i mentalno zdravlje pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kakav odnos imaš sa svojim tijelom? I ne, pritom te ne želim uopće osuđivati niti te tjerati da si zaljubljena u svoj odraz u ogledalu – pitam te jer me doista to zanima. Jer želim s tobom podijeliti kakav ja odnos imam sa svojim tijelom i kako ga ja doživljavam.

Jer za mene to je još uvijek „ongoing proces“. Da, iako učim žene kako da zavole svoje tijelo, moj odnos s njenim izgledom nije savršen i nekako sam prihvatila da savršen ni ne treba biti. Počela sam činiti nešto što mi je maknulo fokus s toga da moram biti zadovoljna sa svakim djelićem svog odraza u ogledalu.

Mogu voljeti svoje tijelo, a pritom biti nezadovoljna s time kako neki njezini dijelovi izgledaju.

Mogu voljeti to što moj trbuh čini, i voljeti ga jer je trbuh, a da pri tom želim da bude malo čvršći i ravniji. Mogu obožavati svoj nos, i svoja usta, a pri tom smatrati da nije nos najljepši na svijetu i uživati u tome kako izgledaju moje pune usne. Aha. Ne, ne trebaš i u tome stremiti savršenstvu. To je još jedna zamka medija, mreža i sveopće histerije koja uvijek ode u krajnosti.

Tijelo možeš voljeti i istovremeno željeti promijeniti njezine dijelove koji se promijeniti mogu.

Ono što je tu važno jest da kroz svoj osobni rast i razvoj nađeš mjeru u tome. Da prihvatiš neke dijelove svog tijela kao i dijelove svoje osobnosti – kao nesavršenosti koje Tebi i tvom izgledu daju jedan poseban šarm. Osobnost. Karakter.

Ako te muči neki višak kilograma jer…pa svejedno zašto, da znaš pripaziti na to što jedeš s mjerom. Da se ne dovedeš u potpunu restrikciju i da to ne bude fokus tvog života. (Ako jest, postoji danas puno načina da potražiš pomoć. Potraži je.) Moguće je i normalno da te živcira tvoj celulit. Jer smo tako fakat isprogramirane i taj normalni dio ženskog tijela je potpuno demoniziran iako gotovo sve žene imaju celulit. Ali bitno je da nađeš načina da te taj celulit ne tjera do toga da nećeš pojesti taj sladoled iako ti je gušt, da ćeš odbiti baš svaku pivicu i da ti je pareo na plaži srastao s tijelom jer ga jednostavno NE ŽELIŠ i NE MOŽEŠ skinuti u strahu da će netko (tko?!) vidjeti tvoje dupence.

Ovo je izuzetno kompleksna i duboka tema i ne pada mi napamet obraditi je do kraja u jednom tekstu, samo malo pokrenuti vijuge u tvojoj glavi. Ono što sam ja naučila sebe i učim žene u Angels Studiu jest da odvajamo ljubav prema tijelu od zadovoljstva izgledom. Ja obožavam svoje tijelo, ali, kako sam i gore rekla, nisam uvijek zadovoljna njezinim izgledom. I to želim tebi. Da naučiš da je i tu perfekcionizam loš jer promjena i želja za promjenom je dio ljudske prirode.

I sasvim je OK da svoj izgled prihvaćaš, a da ga istovremeno ne obožavaš.

Ali nauči obožavati svoje tijelo i osjećaje koje ti pruža. Suze za plakanje… Usta za smijanje… Noge za hodanje.. Kukove za plesanje… Usne za ljubljenje… i tako dalje… i tako dalje… i tako dalje…

Voljela bih da svaka žena dođe do toga da može dotaknuti svaki dio sebe i osjetiti ljubav. Bez ogledala. Bez seciranja svake fotografije. Samo dodir i osjećaj.

VOLJETI SVOJE TIJELO ZBOG ONOG ŠTO U NJOJ OSJEĆAM. I kako se osjećam dok se krećem, plešem, jedem, vodim ljubav. Dok se smijem, plačem, ljutim… Ja znam kako je to osjećati. Osjećati zdjelicu do orgazmičkog zadovoljstva dok radim banalne stvari. I uvijek kažem svojim curkama – dok plešem, ja sam si prehebena. Kad se gledam u ogledalo vidim 100 mana. I to mi je postalo sasvim OK.

Jer ono kako se osjećam bitnije mi je od onog što drugi na meni vide.

A o ovome smo pričale i na podcastu. Serijal koji smo počele snimati pod nazivom Divlja žena na podcastu Iskreno o majčinstvu, pretvorio se u neki entitet sam po sebi. Tu smo Sonja, Martina i ja iskrene, otvorene i jasne u brojnim ženskim temama. Ne mislim pri tome na dijete, cipele i torbice, nego na prave ženske teme: kako buditi svoju divljinu, kako voljeti svoje tijelo, kako biti slobodna u svakodnevici, kako njegovati svoje žensko pleme …

Temu tijela možeš poslušati ovdje:

O čemu bi voljela da pišemo? Javi mi ovdje: ivka@angels.com.hr. Što su ti tabu teme o kojima s nikim ne razgovaraš? Kako ti vidiš feminizam? A kako žensku energiju? Što za tebe ženu čini ženom? Kako misliš da patrijarhalno društvo utječe ili ne utječe na tvoje životne izbore, stavove i probleme? Kakav odnos imaš sa svojim tijelom? Što za tebe znači divlja žena?

Trenutno u našem Angels svijetu ne započinjemo nove programe, ali…. Primamo već sada prijave za upise na jesen. Možeš plesati s nama u grupi ili privatno. Možeš istraživati Ljulju, žensku energiju bez rekvizita na Feminineu, ili čagati sa šipkom na našem najstarijem programu. Možeš onako kako tebi paše. Ono što će ti svaki baš svaki program dati jest prilika da se susretneš sa sobom kroz tijelo i pokret. I da kroz rekvizite, muziku i ples postaneš sama svoj guru. Aha. Zvuči možda čudno, ali tijelo radi najveći zaron u naše najdublje traume, strahove i zadovoljstva bez da ih uopće moramo analizirati umom. A ako se desi nešto što poželiš analizirati, tu je uvijek psihoterapija koju možeš dodati.

Cilj našeg osobnog rasta NIKAD nije postanak najbolje verzije Tebe, nego poznavanje svih svojih boja i prihvaćanje svih dijelova tvog duha i osobnosti.

A o tim dijelovima kroz arhetipe možeš čitati uskoro ovdje i gledati videe kroz ljeto na našim Instagram profilima: @brutalnosvoja
@angels_body_and_emotions

I prijavom na moj newsletter OVDJE.

Foto: pexels.com

kako se riješiti srama? – SUPERMAME

Objava tvoje tijelo – savršeno ili voljeno? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Namjerno sam stavila ovaj blesavi naslov – kako se riješiti srama jer zapravo duboko vjerujem da se srama ne možemo riješiti niti ga se rješavati trebamo. Sram je naš drug i sjena koju ćemo zauvijek nositi sa sobom.

Otkad smo prvi puta čule – sram te bilo od svojih roditelja. Skupi noge od svojih baka. Zakopčaj se od svojih kolega. Budi pristojna, nevidljiva i tiha – od društva.

Sram smo onda ponijele u svom tijelu. Sram od toga kako izgledamo, tko jesmo i kako napredujemo. Sram zbog toga što nikad nećemo biti dovoljno dobre. Dovoljno mame, dovoljno kćeri, dovoljno poslovne, dovoljno sestre, dovoljno žene, dovoljno ljudi. Sram je u svima nama, čak i ako ga nismo svjesne.

I, iako sam duboki pristaša klasičnih terapeutskih metoda i educiram se za Geštalt terapeuticu, moje mi je iskustvo pokazalo da se sram zapravo prihvaća i s njim se lakše živi – ako ga susretnemo tamo gdje je nastao. U tijelu.

Zato u našim treninzima često potičemo žene da uzmu prostor. I nema mi ništa ljepše nego kad nakon nekoliko mjeseci vidim ženu koja se kretala u 4 centimetra strunjače kako se počinje kretati van strunjače, po dvorani, širi se prostorom. Nema ništa slađe od toga kad žena prvi put raširi ruke spontano i bez razmišljanja dok pleše, kao da napokon prihvaća cijelu sebe tim rukama i odguruje sve one „sram te bilo“ rečenice. Kad žena udahne tako da se njena prsa potpuno otvore, kao da napokon napookon napokon diše do kraja – moje srce ulovi sreća.

Zato su rečenice koje često izgovaramo u treningu ove:

• Uzmi prostor tijelom
• Pređi kukovima preko zadanih granica i osjeti velike krugove
• Otvori svoja prsa i osjeti srce kako kuca / slobodu / disanje / ljepotu
• Raširi ruke kao da su krila, zagrli prostor, zagrli rukama cijeli svijet
• Razbaruši pokret, proširi se dvoranom, zgrabi šipku svojim rukama, osjeti SEBE

I sve to ovako kad pišem možda zvuči čudno, ili nezgrapno, ali… Zamisli da si oduvijek imala prostora i slobodu biti onakva kakva jesi… Kakav je to osjećaj?

Nažalost, stvarnost je drugačija. Nasreću, imamo metodu kako se proširiti bez ustezanja. Naši programi djeluju na tijelo, ali liječe i tijelo i dušu na toj nekoj, samo nama ženama poznatoj razini. I ne pitaj me kako znam. Ne nisam provela znanstveno istraživanje. Ali vidim na sebi. I gledam na tisućama žena koje su s nama u nekom trenutku svog života provele neko vrijeme.
Više ih nitko ne može stisnuti u kockicu.

BODY & EMOTIONS sa šipkom

Stupnjevani program koji se sastoji od uvodnog workouta koji se izvodi na strunjači i uključuje nježan, plesni spoj vježbi iz yoge, pilatesa i baleta kroz kružne pokrete. Sastoji se i od plesnih elemenata na šipci koji nam služe za oslobađanje, učenje o vlastitom tijelu i pomicanje njenih granica. I na kraju od plesa koji spaja sve ove elemente i s vremenom postaje slobodan ples – tako nas uvodi u svijet u kojem se oslobađamo srama, straha i ograničenja i susrećemo se sa svim emocijama na najdubljoj razini. U tijelu.

Prijavi se na besplatno predavanje i probni sat u ponedjeljak (24.04.) u 20:30 sati.

Objava kako se riješiti srama? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kako si danas? Kako si stvarno?

Ja se upravo približavam najveselijoj fazi menstrualnog ciklusa – ovulaciji, kad se obično osjećam vedro, spremna za ljude i akciju i prepuna ideja. No, ovog je puta malo drugačije. Obzirom da imam male klince koji su zadnjih mjesec dana više bolesni nego zdravi, nisam si dopustila proći kroz faze menstrualnog ciklusa poštujući svoje potrebe i raspoloženja. Tako da ovog puta nalet energije jednostavno nedostaje.

No ionako ću ti danas pisati o drugoj fazi, fazi PMS-a ili bolje rečeno predmenstrualnoj fazi. Nekako mi ta riječ predmenstrualni sindrom više ne sjeda jer me potiče da mislim o toj fazi kao o nečem lošem, a ta se faza često lošom i naziva u svakodnevnoj komunikaciji. A zapravo je predivna i može biti jako moćna.

Zašto volim PMS?

U predmenstrualnoj fazi moja tolerancija gluposti koje sam si natovarila u život i koje trpim jednostavno drastično pada. Zato postanem „nadrkana“ ako sam prenatrpana obavezama i prilično mi je lako dignuti živce.

Razlog tome je što se ta faza razlikuje od ostalih jer traži da se malo povučemo u sebe, da napravimo „veliko čišćenje“ svog unutarnjeg i vanjskog prostora, da si damo vremena za analizu svojih postupaka i života.

Javlja se u nama ona neka teška energija, i ako je dobro kanaliziramo ona može prerasti u moćnu i snažnu akciju koja nam nudi da pročistimo svoj život kroz jasnije uvide. Umjesto da reagiramo na svaki podražaj, u ovoj energiji imamo priliku sjesti sa svojim emocijama i dati si vremena da odlučimo što u našem životu zahtijeva posvećivanje, a što možemo otpustiti.

Sad može biti odlično vrijeme za donošenje odluka, ali samo ako smo u tom periodu odmaknute od vanjskih utjecaja i približene sebi.

Osim toga, meni je to uvijek vrijeme kad pročistim mailove, poslažem ormare i dovršim sve one posliće koji su mi dosadni, ali potrebni za odraditi. Tako da u menstrualnoj fazi mogu odahnuti.

Koje su moći predmenstrualne faze?

Uvidi.
Postavljanje granica.
Usmjeravanje unutarnjeg kriticizma.
Držanje napetosti – promatranje emocija.
Istina i provokacija – unutarnja i vanjska.
Zatvaranje i završavanje – poslova, odnosa, osobina.
Psovanje, divljanje, otpuštanje napetosti i bijesa.
Tuga i promatranje tuge i što ju uzrokuje.
Napuštanje obaveza.
(ovo zadnje mi je najdraže… kako se približava menga, sve čistim spremam i pripremam kako bi polako mogla nestati u svom svijetu).

U ovoj fazi postoji velika mogućnost da ćete se češće zaderati ili razbjesniti na klince. U ovoj fazi najčešće krenemo osjećati i majčinski burnout. To je zato jer faza slijedi nakon ovulacije kad smo najbolje mame na svijetu i želimo svoje potrebe staviti iza potreba svoje djece. Pravi način za suočavanje s ovim jest povlačenje u samoću koliko možemo, fizička aktivnost za ispucavanje i držanje emocija (promatranje i svjesnost). Isto tako, bitno je da u sebi znaš da sad tvoje potrebe, nakon ovulacije, žele biti na prvom mjestu (koliko mogu… ježi ga).

Arhetip Divlje žene

Divlja žena je ono što bi najviše trebalo tvojem tijelu i duši u ovoj fazi. Ona može biti i mračna i samoaktivno brza u rješavanju stvari. Ali kad se povežeš s unutarnjom divljom ženom ona će ti pomoći da se u tebi razbudi strast i intuicija, te ćeš prirodno povlačiti granice točno ondje gdje su potrebne. Njena duboka ženska priroda dat će ti dozvolu da nekad ne budeš odlično i da pustiš „zmaja“ svoje ljutnje van. Kroz tu povezanost i polagano smirivanje „zmaja“ doći će najbolje i najteže odluke u tvom životu sasvim prirodno na površinu.

Kako si možeš pomoći?

Češće reci ne u ovoj fazi.
Piši dnevnik svojih misli i emocija.
Traži i iskoristi prilike za povlačenje.
Iskoristi njenu divlju stranu za teške i dosadne zadatke i odluke.
Budi svjesnija okoline i emocija.
Daj si VRIJEME ZA TEBE.

Sve ovo u puno dubljem kontekstu i s puno savjeta, trikova i razumijevanja procesa dobit ćeš na radionici Moć ženskog ciklusa.

Moć ženskog ciklusa

Što te očekuje na radionici:

Ova je radionica za tebe:

Ako imaš jake menstrualne bolove i patiš od simptoma PMS-a.
Ako osjećaš pregorijevanje često i osjećaš da si stalno u stresu.
Ako hoćeš istražiti kako ti ciklus može pozitivno utjecati na život.
Ako si čula tu i tamo za ŽENSKU SNAGU ili ENERGIJU i slušaš o tom ciklusu, ali nisi sigurna što to znači.
Ako želiš naučiti balansirati svojim emocijama i svojom energijom.
Ako želiš doživjeti svoje tijelo u pokretu kroz ciklus.

Što te očekuje na radionici:

Povezivanje s našim fizičkim i energetskim centrom snage i mudrosti (maternicom).
Upoznavanje s četiri univerzalna ženska arhetipa (Dinamična žena, Žena koja voli, Divlja žena i Mudra žena) koja su dio menstrualnog ciklusa, ciklusa godišnjih doba i Mjesečevog ciklusa.
Povezivanje s menstrualnim ciklusom ili mjesečevim ciklusom (žene u perimenopauzi ili postmenopauzi) na fizičkoj, emotivnoj, mentalnoj i duhovnoj razini.
Istraživanje menstrualnog ciklusa pokretom, plesom i muzikom te spoznaja o povezanosti ciklusa i tjelesne aktivnosti (ples kroz 4 faze ciklusa).
Osim Sandrinog znanja, ja ću ti pomoći da pokretom i plesom naučiš kanalizirati moćne emocije svake faze u ciklusu i svakog od 4 arhetipa.

Ako ne menstruiraš, naučit ćeš kako pratiti ciklička gibanja u ženskoj psihi, tijelu i emocijama na druge načine.

Termin: 22.10. subota u 10:30 sati
Trajanje: 3,5 sata
Cijena: 300 kuna/39,81 eura (250 kuna/33,18 eura za čitateljice portala Supermame)

Više informacija o radionici potraži OVDJE.

Naslovna fotografija: pexels.com

Objava kako sam zavoljela svoj PMS? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Koliko si i kako u kontaktu sa svojim tijelom? Osjećaš li da se tijelo mijenja ovisno o tvojim osjećajima, životnoj situaciji ili količini stresa kojem si izložena?

Tijelo stvarno ne zna i ne može lagati. Ono iskreno priča priče o našim traumama, o tome što za nas jest a što nije dobro, kao i o tome kako se trenutno osjećamo.

Ono priča priče koje mi ne možemo i ne znamo izgovoriti. Priče o progutanoj tuzi, o neprožvakanom bijesu i neizraženoj radosti. Priče neispričane još od malena, kad su nam rekli:

Nemoj se ljutiti, bit ćeš ružna.

Nemoj plakati, to nije razlog za tugu.

Zašto se smiješ tako glasno, smetaš susjedima.

Daj teti pusu, ona te voli.

Priče neispričane od malena kad su dopustili da nas netko grli kad ne želimo, ljubi kad ne podnosimo i škaklja kad nam smeta.

Većina tih priča nastala je iz dobrih namjera. Namjere da se prilagodimo, namjere da što prije izađemo iz teške emocije, namjere da nam pokažu da nešto nije tako teško ili traumatično kako nam se čini.

Mi smo vrlo rano naučili ne vjerovati svojim osjećajima, gušiti znakove tijela i rangirati emocije od lošeg prema dobrom. No naše tijelo nije to naučilo. Ono to radi po defaultu, proguta i ne izrazi, pa se stisne. Pogrbe se leđa, zgrči se zdjelica, utrne vrat, noge postanu teške.

To nam je univerzalno, neovisno o spolu. Ono što je još više naglašeno kod nas žena jest gušenje vlastite senzualnosti i seksualnosti.

I pri tom ne mislim samo na seks ili mastrubaciju, mislim na osjećaj seksualnosti u tijelu i besramno uživanje u tijelu. Mislim na ono što je na suprotnoj strani srama kojeg osjećamo kad smo gole ili u badiću, kad plešemo ili se krećemo na seksualan način ili čak samo na osjećaj u tijelu kojeg imamo kad ulazimo u prostor pun nepoznatih ljudi.

Sram nam je nametnut na više razina. Kao prvo, to je sram zbog izgleda. Nametnut od rane dobi, osobito ženama, izrastao je iz toga što se previše pažnje obraćalo na izgled tijela i stavljalo se izgled ispred naših ostalih osobina. Pa je i naš fokus na taj izgled rastao s godinama. I nikad nismo dovoljno lijepe, dovoljno mršave ili dovoljno sisate i guzate. Ili smo previše nešto od toga.
To krene s odgojem, nastavlja se u užoj okolini i potvrđuje svuda kud pogledaš – mediji, mreže i društvo općenito.

Drugo nametanje srama jest demoniziranjem ženske seksualnosti. Žena se iz subjekta vlastite seksualnosti, iz one koja ju osjeća, prebacuje u objekt seksualnosti – biva seksualiziranom od najranijeg doba. Prirodni tjelesni razvitak koji često dođe dosta rano, kad je žena još u glavi i emocijama samo djevojčica, prate neželjeni komentari, pogledi pa čak i dodiri. Poneke nesvjesno dopuštamo jer mislimo da tako potvrđujemo svoju vrijednost, poneke uopće ne dopuštamo ali nam se događaju. Mnogi su zakonom zabranjeni, ali još je više onih koji se doživljavaju normalnima. Pravdaju se rečenicama poput – dečki su dečki (boys will be boys) i inim, kako bi se opravdalo nešto što za ženu (djevojčicu) uopće nije u redu. Svaki taj događaj je trauma pohranjena u tijelu, čak i kad nije pitanje silovanja. Tijelo se zatvara.

Treće su dvostruki standardi kojima društvo svrstava žensku seksualnost u nešto loše ako je izražena, dok suprotno čini za mušku seksualnost. Tu razliku radimo i sami, već u odrastanju naše muške i ženske djece. Želimo pružiti ženskoj djeci veću zaštitu i tako sami kreiramo veliki jaz između ženske i muške seksualnosti, između nedopuštenog i dopuštenog u oba spola.

Sve su to faktori koji naše tijelo stavljaju u okove i kaveze. Previše je malih i velikih trauma koje nas bole često nesvjesno ili podsvjesno i zaključavaju naše kosti, mišiće i tkiva u čvrsto stegnute strukture. A žensko tijelo teži mekoći, protočnosti i nestrukturiranosti. Teži izraziti sebe kroz nježnost, senzualnost, seksualnost i snagu. Svaka od nas potiskuje barem jednu svoju dimenziju.

Pa tako i ja. Ovisno o trenutnom stanju mojih emocija i mentalnog zdravlja, te trenutnoj izloženosti stresu, moje se tijelo otvara i prepušta ili zatvara i koči.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

A post shared by Ivka Armanda Todorović (@brutalnosvoja)

No kad tijelo pokrenemo, iz njega izlaze i suze i bijes, i osmijeh i smijeh – golema se količina energije otpušta u kretnjama tijela.

I ono priča… svakome tko želi čuti.

Ovo sam spoznala sama, plešući godinama neke dugo zabranjivane pokrete. Dopuštajući si emocije koje sam smatrala zabranjenim ili lošim. Dozvoljavajući si i tantrume. Bivajući sebi roditelj i podržavateljica.

Dugujem to sebi, a dugujem to i svojoj djeci. I svaki put kad napravim korak prema sebi, kad sebi dopustim emocije i uspijem s njima biti, malo više imam kapaciteta to dopustiti svojoj djeci.

Ovo je učenje velik dio onog što sam stvorila nazivnikom “Body and Emotions”. Iz plesa oko šipke koji sam naučila, iskustvom je nastala metoda koja ruši kaveze u koje smo se stavile.

Nije bitno plešeš li na podu, fotelji, šipci ili ljuljački, polako učiš kako se podržati u svim svojim stanjima, kako izraziti tijelom što ne možeš riječima i kako samo bivati u pokretu i muzici, bez da se trudiš negdje posebno stići.

Taj se healing desi na razini tijela i emocija, baš tamo gdje je nastala bol.

Klikni na link i saznaj više, a i ja sam uvijek tu za pitanja i ohrabrenje.

ove se godine želim zaljubiti u sebe – Ivka Armanda Todorović

Foto: unsplash.com

Objava koliko si i kako u kontaktu sa svojim tijelom? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Otkad sam rodila drugo dijete, osjetila sam jednu novu dimenziju umora. Kako imam svoj biznis, posao me vukao u jednu stranu, zadovoljavanje dječjih potreba u drugu, a umor u treću stranu.

Osjećala sam duboko nezadovoljstvo trenutnim životom, kao da sam vezana i nisam sposobna uživati u nijednoj od uloga koje sam, zapravo, sama odabrala. Umorna sam. Mislila sam. Tijelo mi je umorno. Mislila sam. Treba mi Netflix, tišina i 435 sati sna.

Ali iz kože nisam mogla van. Dijete je tu sa svojim potrebama. Kao i veće dijete. Moj brak treba svoje vrijeme i energiju, kao i sve druge moje životne energije. No davanje energije svemu tome, znala sam, vodi me u novi burnout. U pregorijevanje.

I onda se  odjednom desilo. Bila sam prisiljena vratiti se u svoj studio i voditi treninge. Došla sam takva kakva jesam, umorna i iscrpljena. Nekoliko tjedana i nekoliko treninga i došla je spoznaja. Nije mi umorno (samo) tijelo.

Umorna mi je duša. Od manjka izazova, od manjka gušta, od nedostatka užitka, slobode i unutarnje vatre u meni.

I vatra se zapalila pokretom i plesom.

Događa li se i tebi nešto slično?

Želiš promjenu u svom životu, a ne znaš odakle krenuti? Potajno priželjkuješ osjetiti drugačiju sebe, ali nemaš vremena ili hrabrosti?

Uhvatiš li se ponekad kako razmišljaš o onim trenucima kada si istinski osjetila vatru koja bukti u tebi, kada se sočnost života prelijevala tvojim postojanjem, kada si svjesno kročila životom, tijela slobodnog i ispunjenog energijom koja protočno teče?

Postoji nešto što će te povesti na put strasti i autentičnosti. Da (ponovno) budeš Strastvena i svoja.

Da probudiš svoju kreativnost, moć, mekoću, seksualnost i slobodu.

Kreativnost

Kreativnost u tijelu stanuje u tvojoj zdjelici. Ona je izvor rađanja, bez obzira je li u pitanju dijete ili ideja kao projekt. Kad plešeš na podu, tvoje tijelo iz zdjelice traži puteve da se kreće i ti putevi ti omogućuju da se odvedeš izvan poznatog. Um voli poznato, predvidivo i dosadno. Tijelo obožava nove prostore za istraživanje. Osjetit ćeš to s nama i naučiti kako prenijeti kreativnost u druge dijelove svog života.

Moć

Moć koju budiš pokretom nije narcisoidna, sebična niti manipulirajuća, već topla, snažna i služi na dobro tebi i drugima. Plešući oko i na šipci, osvijestit ćeš svoje tjelesno samopouzdanje, osjećaj unutarnje snage koji će ti služiti čak i onda kad si najslabija. Jednostavni elementi i ples za koje nije potrebna snaga, već samo pomak u doživljaju tijela i moć će te obuzeti.

Mekoća

Život u svijetu kakav jest otvrdnuo nas je i prebacio u linearnu, mušku i oštru energiju. Blagost lica zamijenila je strogost i stisnute usnice, a protočnost životne energije nestala je u to do listama, planovima i nemogućim ciljevima koje si žena danas postavlja. Odmori se u mekanoj ljuljački i kroz nježan pokret osjeti da si i ti meka i fluidna. Kao voda, najsnažnija kad tečeš i prelijevaš se.

Seksualnost

Seksualnost nije samo odnos s partnerom, zavođenje ili seksipil koji se manifestira na van. Seksualnost je duboki kontakt tebe i tvog bića, tvoje unutarnje vatre i želje za životom. Seksipil je samo vanjska manifestacija, a plamen tvoje ženske sočnosti je ono što će ti vratiti užitak, zadovoljstvo i ljubav prema vlastitom tijelu. Fenomenalan prvi korak je ples na stolici jer su pokreti jednostavni, a tako moćni i senzualni.

PETOTJEDNI PROGRAM STRASTVENA I SVOJA

Prvi tjedan: KREATIVNOST

Pronađi inspiraciju i pretoči kreativnost u plesne pokrete na podu

Drugi tjedan: MOĆ

Prepoznaj moć u sebi i pronađi hrabrost da je osjetiš na šipci

Treći tjedan: MEKOĆA

Prisjeti se mekoće tijela i duše i prenesi je na čitav život kroz ples na hammocku.

Četvrti tjedan: SEKSUALNOST

Dozvoli vatri tvojih dubina da izrazi seksualnost kroz ples na stolici

Peti tjedan: SLOBODA

Pretoči sve naučeno u pokret koji slavi slobodu tijela, buđenje duše i tvoju unutarnju vatru

Nije potrebno nikakvo prethodno znanje u plesu bilo kakve vrste, plesu na podu, šipci, hammocku ili stolici. Ne moraš biti fit, idealnih proporcija, fleksibilna ni određenih godina. Punoljetnost i želja jedini su uvjeti.

Prijavi se ovdje:

Termin: petkom 18.30h-21h

Datumi:

06.05. Kreativnost u floordanceu

13.05. Moć na šipci i oko nje

20.05. Mekoća i fluidnost na ljuljački

03.06. Seksualnost i senzualnost u chairdance-u

10.06. Sloboda u plesnoj igraonici sa svim rekvizitima

+ extra termin za nadoknade ako jedan propustiš

Smjernice za implementaciju u život i zanimljivi dodatni motivirajući aspekti.

Lokacija: Angels body & Emotions, Medarska 69 (Oranice)

Cijena programa: 1300,00kn

Early bird za uplate do 23.04.: 1000,00kn

Dovedi frendicu i cijena za svaku je 800,00kn

Pretplatnice na Supermame newsletter: 800 kn (prijavi se OVDJE)

Kontakt za prijave: maja.z@angels.com.hr

Objava strastvena i SVOJA – petotjedno putovanje ka autentičnoj sebi pojavila se prvi puta na SUPERMAME.