Da je naslov “Dan pasa” mogao bi se možda krivo shvatiti kao “Dan struka”. Pseći dan je jasnije jer mislim na pse, naše najbolje prijatelje. Kakve to sad veze ima sa trudnoćom? Pa da nastavim o svojim pustolovinama u Japanu. Inu no hi ili Pseći dan je važan ritual ili obred u Japanu za sve trudnice i njihove obitelji. Moram priznati da do tog dana nisam znala da se pseće trudnoće (ili skotnosti ako im ne priznate ljudski izraz) smatraju jednima od najlakših, s najmanje komplikacija i problema. Upravo iz tog razloga pas je simbol lakog, bezbrižnog i sigurnog poroda i plodnosti.

Ovaj dan ostao mi je u posebnom kutku srca i sjećanja dok se “Pseći dan” iz čudnog pretvorio u jedan nježan izraz pažnje, brige i nade da ću imati zdravu trudnoću i porod.

što je točno Pseći dan?

Pseći dan proizlazi iz kineskog tradicionalnog kalendara na kojem se bazira i japanski tradicionalni kalendar. Prema budističkoj legendi uz svaku godinu veže se jedna od dvanaest životinja, a svakih dvanaest godina ciklus se ponavlja. Međutim, nisu samo godine vezane uz životinje nego i dani koji se također ponavljaju u ciklusu od 12. Prema tome, ovisno o kalendaru, Pseći dan se može pojaviti dva ili tri puta na mjesec. Iako većina budućih roditelja želi posjetiti hram ili svetište baš na taj dan, to nije strogo pravilo. Ipak, važno je kada izabrati svoj Pseći dan. Dok se u većini slučajeva prolazak 12-og tjedna trudnoće smatra ulaskom u sigurnije razdoblje i tada se žene često osjećaju slobodnijima da podijele tu vijest sa drugima, u Japanu to nije slučaj. U Japanu se smatra da je najkritičnije razdoblje trudnoće završilo prolaskom 16-og tjedna. Također, nakon tog razdoblja postaje i vidljivije da ste trudni. Dakle, vaš Pseći dan i odlazak sa obitelji na ceremoniju bira se nakon ulaska u peti mjesec trudnoće. Inu no hi kalendari se mogu lako pronaći online kao i na mnogim web stranicama i dućanima za buduće majke.

Na ceremoniju ćete ponijeti svoj trudnički pojas kojeg ćete dati svećeniku na posvetu i molitvu. U nekim hramovima ćete nakon ceremonije čak i dobiti jedan pojas, uz još puno sitnica koje čuvate za sreću i zdravlje obitelji i sigurnost kuće. Neke žene će obući kimono, neke ne. Cijena ovog obreda ovisi o hramu ili svetištu kojeg ste odabrali. Oni prestižniji imaju, naravno, i veće cijene.

A zašto stalno govorim ‘hram ili svetište’? Tema za sebe, ali za one koji ne znaju, u Japanu su najzastupljenije dvije religije: budizam – od toga hram, i shintoizam – od toga svetište. Pseći dan ne proizlazi iz nekog strogo religijskog običaja nego kalendara, tako da su obje otvorene i jednake za ovu ceremoniju.

moj pseći dan

Moj Pseći dan bio je u svibnju ove godine kada sam napunila točno 16 tjedana i 2 dana. Iako na prvi pogled niste mogli zaključiti da sam trudna, moj unutarnji svijet sjajio je s tim svibanjskim suncem. Prešla sam i taj sigurnosni prag od 16 tjedana i ovaj dan posvetit ću svojoj bebi, zahvalna i u nadi da će nas zdravlje i sreća pratiti. Muževi roditelji su iz Shizuoke za ovu prigodu stigli u Kyoto. Odabrali smo Shimogamo svetište koje se nalazi u blizini naše kuće. Ovo svetište jedno je od najstarijih shinto svetišta u Japanu, povijest mu seže i preko dvije tisuće godina, i jedno je od 17 mjesta UNESCO svjetske baštine u Kyotu.

Zaputili smo se pješke prema svetištu. Iako sam do 16-og tjedna imala više od nekoliko pregleda kod doktora ipak odjednom postaje sve stvarnije. Po dolasku u svetište predala sam svoj trudnički pojas i svoje podatke, ime i prezime, adresu i u kojem sam stadiju trudnoće. Bilo je tamo još budućih roditelja i njihovih obitelji, kao i malih beba. Naime, sličan obred se ponavlja nakon što je beba rođena, ali prije trećeg mjeseca života. Nakon skidanja obuće i kratkog čekanja na naš red, ušli smo u jedan dio glavnog svetišta. U ovaj prostor se inače regularno ne može ući. Trudnica sjedi prva, muž (partner) do nje, a zatim roditelji.

Svoj trudnički pojas vidim na jednom malom uzvišenom stoliću. Shinto svećenik (shinshoku), kojeg u tom trenutku možemo samo čuti ne i vidjeti, započinje molitvu nakon što se mlada shinto svećenica (miko) odjevena u najraskošnije crvene i bijele haljine i ukrase na glavi, pobrinula da smo svi zauzeli svoje mjesto i da smo pognuli glave. Iako većinu molitve ne razumijem (ne samo ja nego i Japanci), jasno razaznajem svoje ime i adresu koji se spominju nekoliko puta. Nisam sigurna da je dovoljno dobar opis reći da se osjećam tako posebno, čarobno! Mislim na svoju bebu i borim se sa suzama radosnicama, svu sreću tu je maska da upije višak tekućine. Molitva traje oko 20 minuta. Po završetku dolazi i svećenik koji nam se nakloni i predaje nam poklone svetišta. Mogu primijetiti da mi je upućen duži pogled i osmjeh nego ostatku moje japanske obitelji i uzvraćam naklonima brojnijim nego je to potrebno. Moj trudnički pojas kojeg sam predala po dolasku sada ima žig svetišta.

Slikanje ili snimanje same ceremonije nije dozvoljeno. Ali i tako se telefon ili kamera u ovom okruženju i situaciji čine kao neki drugi, grubi svijet. Osim različitih natpisa koji se stavljaju na zid u kući za zaštitu i blagoslov, dobili smo i mnoge tzv. „lucky charms“ za porod, sake za familiju i jedan tradicionalni trudnički pojas. Iako je ovaj pojas bez dodataka za provlačenje i kopčanje kao kod modernih pojasa i zahtjeva jednu vrstu vještine da bi ga uspjeli pravilno nositi, ipak je prelijepa uspomena na ovaj dan.

I tako je prošao moj Pseći dan. Sunčani, svibanjski, proljetni dan, kao iz neke tradicionalne bajke, uz šuškanje kimona, molitvu, pokoju suzu i srca puna uzbuđenja i nade. Čak je i moja slika o psima dobila neku novu dimenziju. Uz sve te misli i osjećanja nikako nisam zaboravila na svoj dom, svoju zemlju i svoju religiju. Kakve god tradicije poštivali, koje god Bogove molili, toliko različiti svi na kraju priželjkujemo isto – zdravu trudnoću i laki porod zdrave i vesele bebe.

trudna u Japanu – SUPERMAME

Foto naslovna: unsplash.com

Objava “pseći dani” – japanski obred za zdravu trudnoću i lak porod pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Biti trudna jedno je od najuzbudljivijih, najčarobnijih i najčudnijih razdoblja u životu, ma sve odjednom. Skup strahova za koje nisi znala da postoje, skup emocija koje su ti bile poznate samo iz nečijih priča. Skup informacija o vlastitom tijelu za koje si do sada mislila da znaš, (ah kako si se prevarila), o budućnosti koja je bila zamisliva a sada je stvarnost. A kako je to biti trudna na jednom drugom planetu, daleko od kuće, daleko od svega što poznaš? Kako je to biti trudna u svijetu gdje su i najjednostavnije stvari iz svakodnevice zamijenjene nečim potpuno drugačijim. A kad kažem “potpuno drugačijim” mislim čak i na ginekološki pregled na kojem doktora…kako bih rekla…i ne vidiš.

Trudna sam 24 tjedna, ili možda da kažem šest mjeseci, jer znam da ima onih koji nisu trudni i okrenu očima kada se izraziš u tjednima jer onda moraju izvesti kratke računalne operacije u glavi da bi si predočili koliko si zapravo trudna (bila sam jedna od tih). Trudna sam u Japanu. Preciznije u prijestolnici japanske kulture, gradu koji je preko 1000 godina bio glavni grad, centar carske moći i religije Japana – Kyoto. Živim ovdje posljednjih 8 godina, svakodnevica zamijenjena nečim potpuno drugačijim i nije vise “drugačija”, ali sada sam trudna. Otvorila sam vrata jednog novog razdoblja u životu koje kao i svaka buduća majka – ne poznam. Odlično! Kako to kod mene obično biva, nije me uhvatila panika. Ne samo zato što nisam bila toliko sretna da budem trudna odmah kada sam to htjela, nego zato što me otkrivanje novih aspekata života i kulture uvijek privlačilo. Zamisli, sada imam 2 u 1, trudna u Japanu! Odabrala sam tri stvari koje bi izdvojila kao najzanimljivije prije i tijekom prvih tjedana trudnoće: testovi, pregledi kod doktora i bedž “nosim bebu”!

Strpljenje je majka mudrosti

Krenimo od početka. Ili bolje reci od sredine, jer preskačem sve ono što me je dovelo do “sada”. Ja bih sada htjela dijete, napokon smo spremni, i muž i ja. Budući da imam godina i da znam da to i nije baš samo tako, odlučila sam pristupiti ozbiljno, i to odmah. Koliko može biti težak put u ljekarnu po ovulacijski test ili test na trudnoću? Živim u Japanu dovoljno dugo da mogu pretpostaviti na kojim policama se nalaze, iako ih nikad ranije nisam primijetila. Sigurno zato što me to do sada i nije pretjerano zanimalo. Da budem još pametnija i spremnija, osim što sam pitala muža kako se kaže, naravno i googlam kako se piše ovulacija ili trudnoća na japanskom, tako da uz pomoć ekrana mogu naći bez problema. Živio Google translate! U prvih par minuta shvatila sam da to što testove nisam ranije primijetila i nije samo rezultat ne-zanimanja nego da ih eto…baš i nema. Prvo sam pronašla test na trudnoću, ali nije to baš ono što sam tražila. Što je ovo? 50 mIU/mL? Dva testa u kutiji? Zar moram čekati 5 dana izostale menstruacije da bi saznala jesam li trudna? Ok, možda imaju neki drugi brand, mora biti, ovo je Japan, napredno društvo. Čitala sam po europskim i američkim forumima, danas možeš kupiti test osjetljivosti 6.5 mIU/mL, saznaš da li si trudna već 6 dana nakon ovulacije. Da skratim priču, ne, u Japanu ih nećeš kupiti, niti u ljekarni, niti online. Osviještene Japanke koje govore engleski kupuju ih na online stranicama zapadnih zemalja ili Kine, a takve su da budemo iskreni, rijetke. U redu, možda ja pretjerujem, nemam umijeće strpljenja kao one, ja ću svoje “First response”, “pregmate” i “easy@home” testove kupovati online izvan Japana. Ovulacijski testovi? Ista priča, možda malo gora, ako imaš nagli i kratki porast LH (kao ja), hormona koji nagoviješta ovulaciju, šanse da ćeš ga propustiti su velike i nemaš drugog izbora nego kupiti testove istom metodom kao i gore navedena.

Zašto me je to iznenadilo, ima puno zemalja sa istom pričom. Istina, ali šokiralo me jer je Japan jedna od 3 najveće ekonomije svijeta, koja proizvodi gotovo sve. Uz to, Japan je zemlja s najvećim udjelom starog stanovništva na svijetu. Čak vise od 36 milijuna ljudi u Japanu je starije od 60 godina, što je 36% stanovništva. Ponekad mi se čini da je ovo zemlja koja postavlja prepreke ljudima koji žele obitelj, uz porast popularnosti samačkog života, pogotovo u mega gradovima kao Tokyo, uz činjenicu da sve više i više parova nema dijete prije 30te – dajte ženama barem ovulacijske testove!

Ne gledaj me u oči!

 Odlazak ginekologu je bio potpuno novo iskustvo. Iako sam bila kod ginekologa nebrojeno puta u životu, moj prvi put u Japanu me je obogatio za još jedno iskustvo – mogu reći da sam kod ginekologa bila prvi puta dva puta u životu. Moj muž je Japanac, nije mi mogao dati informacije kako to izgleda u Japanu jer osim što je muškarac, nisam mislila da je to pretjerano drugačije nego u Hrvatskoj. Ginekolog je ginekolog, žena je žena i što tu ima biti drugačije? Ali trebala sam pretpostaviti da kao i sve drugo u Japanu, i tu će se naći nešto. Spomenula sam na početku da doktora baš i ne vidiš, pa kako to mislim? Najčešće osoba koja te primi pri ulasku u ordinaciju koja uvijek izgleda kao labirint, nije doktor nego nešto slično pripravniku koji će obaviti kratki razgovor s tobom, zašto si došla, u kojem dijelu ciklusa si, da li te nešto muci i ta općenita pitanja. U nekim ordinacijama neće biti niti toga, nego kratki pozdrav s doktorom dok te sestra vodi u zasebni dio gdje se skidaš i kao i svugdje na svijetu ideš na dobro poznati ginekološki stol. Uz kratak i oštar zvuk povlačenja zastora koji me je na sekundu u tišini ordinacije preplašio, ležeći na stolu u ginekološkoj pozi moje oči susrele su taj zastor, na jedno 20 cm ispred mog lica. Zastor se rasteže od jednog do drugog zida meni točno ispred nosa, ne vidim ni svoje noge niti išta drugo. Čujem glasove, razgovor nekoliko osoba, doktora i sestre. Srećom nije mi prvi put kod ginekologa, srećom razumijem japanski do te mjere da sam shvatila što slijedi, ultrazvuk i PAPA test. Zar je moguće? Žene u Japanu ne žele da se njihove oči susretnu sa očima doktora dok drže raširene noge na ginekološkom stolu, ne žele vidjeti što će im se raditi niti tko su druge osobe u prostoriji. Da nisam nikad bila kod ginekologa za mene bi ovo bilo prilično traumatično iskustvo, ne vidim tko su ljudi okupljeni ispred mog međunožja niti što mi rade. Postavljanje pitanja također nije nešto što Japanke rade. Prvo zastor je tu, ignorirana si kao osoba, samo si predmet istrage, ili bolje reći tijelo bez torza, drugo taj zastor onemogućava normalnu komunikaciju, treće ne znam ni kome postavljam pitanje, četvrto po reakcijama doktora vrlo lako je zaključiti da nisu navikli davati odgovore. Ovdje je razina povjerenja žene u doktora fascinantna.

Postoje doktori koji znaju da zastor nije za ne-japansko stanovništvo, takvi su uvijek sestri rekli da ne povlači zastor, kod drugih sam ubuduće sama govorila da mi zastor ne treba (šokirani pogled sestre nije izostajao). U zemlji gdje se kupate potpuno goli s drugim nepoznatim ljudima, tijekom ginekološkog pregleda treba vam zastor jer doktor će zamislite, vidjeti vaše lice i vaše međunožje u isto vrijeme!

Pozor, nosim bebu!

Dvije godine testova, doktora, zastora, suza, boli, ljutnje na vlastito tijelo i jedne izgubljene bebe, trudna sam! Bilo je zaista teško ali čini se da je došao i naš dan te neopisive sreće i uzbuđenja, imam dvije linije na svom testu koji je stigao iz Amerike u Japan. Idem doktoru na test iz krvi da bi i službeno potvrdila trudnoću. Nakon nekoliko ultrazvuka od petog do osmog tjedna, sestra iz ordinacije mi je službeno čestitala i uručila svežanj papira, kataloga, prijedloga prehrane i uputstava. Na jednoj od brošura nalazio se crtež trudnice, majke i bebe. Kada sam ga primila u ruke i pogledala u crtež bebe, suze sreće nisam mogla sakriti. Postalo je stvarnije, dobila sam dokumente koje moram odnijeti u gradski ured gdje živim kako bi se registrirala kao trudnica. Tamo sam dobila još mnoštvo drugih uputstava i informaciju da će me gradske vlasti posjetiti u mom domu pred kraj trudnoće kako bi se uvjerili da smo tata, beba i ja dobro i da živimo u dobrim uvjetima. Također sam ispunila upitnik gdje me pitaju da li sam sretna što sam trudna, da li je tata sretan i imam li sa kime razgovarati o trudnoći.

Ali ono što sam najviše čekala dobiti, što sam tijekom dvije godine viđala na torbama drugih sretnih žena i sanjarila da ću jedan dan i ja biti jedna od njih je lijepi mali privjesak sa crtežom mame i bebe na kojem piše, doslovnim prijevodom: unutra imam bebu, ali da ljepše to prevedemo “nosim bebu”. Ovaj privjesak se nosi na torbama ili drugim vidljivim mjestima tako da i ostali znaju da ste trudni i mogu vam ustupiti mjesto u javnom prijevozu ili čekaonicama od samog početka kada vaša trudnoća i nije još očita a pomoć vam često treba. Osim službenog kojeg dobijete od gradskih vlasti, postoje razne boje i oblici koje možete kupiti ili dobiti na mjestima gdje kupujete potrepštine za bebu. Znak majke i bebe je uvijek isti i vrlo prepoznatljiv na javnim mjestima. Dočekala sam i ja svoga i imam čak 3, kojima ponosno dajem do znanja svima oko sebe: trudna sam!

Naslovna fotografija: unsplash.com

Objava trudna u Japanu pojavila se prvi puta na SUPERMAME.