Polazak u jaslice jedno je od emotivno najzahtjevnijih razdoblja u ranom roditeljstvu. Dok se u središtu pažnje najčešće nalazi djetetova prilagodba, istina je da ovaj korak često još dublje i snažnije proživljavaju – roditelji. Posebno oni koji se po prvi put suočavaju s odvajanjem od svog malenog bića na duže vrijeme.

Zato nije čudno što brojni portali, priručnici i stručnjaci nude savjete kako pomoći djetetu u ovom prijelazu. No, ovaj tekst nije još jedan u nizu takvih vodiča. Ovdje želim govoriti – izravno vama, roditeljima – o vašim emocijama, dilemama i borbama koje nosi ovo razdoblje. Posebno majkama koje su prvih godinu i pol dana bile svakodnevno uz svoje dijete, u njegovoj svakoj suzi i osmijehu, a sada ga moraju povjeriti odgojiteljima koji, osim njihovog djeteta, brinu i o još 15–20 druge djece.

U takvim trenucima u glavi se javlja tisuću pitanja.

Tko će se brinuti o mom djetetu? Hoće li ga netko utješiti kad zaplače? Hoće li znati što mu treba? Kako se dvije osobe mogu dobro brinuti o toliko djece? Jesu li jaslice sigurne za moje dijete?

Ono što je možda najteže prihvatiti jest činjenica da je vaše dijete još uvijek potpuno ovisno o odraslima. Ne zna jasno reći što ga boli, što mu treba, niti kako se osjeća – a vi više niste ta prva i jedina osoba koja mu sve to zna prepoznati.

Svi će vam reći: “Važno je imati povjerenja u vrtić, u sustav, u odgojitelje.”
I to je zaista istina.
Ali – nije lako.
I sama sam kao majka prolazila kroz te iste sumnje, iako sam, kao odgojiteljica, iznutra poznavala proces prilagodbe. Svejedno mi je bilo teško emocionalno podnijeti dječje suze, vrištanje i odbijanje odgojitelja u početku.

Roditeljske emocije – nevidljiv, ali ključan dio prilagodbe

Svaka prilagodba je drugačija. Ona ovisi o djetetovu temperamentu, iskustvima s odvajanjem, razini povjerenja prema odgojiteljima. Ali ono što je zajedničko svima je – roditelj.

Roditelj koji nije emocionalno spreman na prilagodbu može, čak i nesvjesno, učiniti proces težim za svoje dijete. Jer djeca osjećaju.

Osjećaju našu tjeskobu, nesigurnost, pa čak i kad ne izgovorimo ni riječi.

Zato je prvi korak – prihvatiti svoje emocije. Pripremite se na emocionalni vrtuljak. Najčešće se javlja tuga – jer se dijete odvaja, jer više nije „mala beba“, jer ulazi u novu životnu fazu. Zatim dolazi krivnja – često kod majki koje imaju alternativne mogućnosti (baka-servis, roditeljski dopust) pa se preispituju je li jaslice uopće bila dobra odluka.

Ako se pri tome jaslice ili odgojitelj ne dopadnu na prvu, neodlučnost može dodatno otežati proces.

Ako imate drugu opciju koja bolje odgovara vašem djetetu u ovoj ranoj fazi, nije loše poslušati sebe i odabrati ono što vam daje više unutarnjeg mira.

Prilagodba ne mora započeti kad dijete navrši točno godinu dana – već kada i vi i ono budete spremni.

Kroz svojih 25 godina rada u vrtiću nisam još upoznala dijete koje se nije moglo prilagoditi. Ali sam zato upoznala puno roditelja koji nisu bili u stanju preživjeti prilagodbu i odustali su od jaslica, što je ok ako imate neku drugu mogućnost. Ukoliko nemate drugu mogućnost i odlučili ste se za jaslice tada morate dati sve od sebe i da uspijete u tome i svakako slušajte svoje odgojitelje što vam savjetuju. Oni su profesionalci s puno iskustava i najbolje će moći procijeniti što vama i vašem djetetu treba. Kada  roditelj osjeti sigurnost, i dijete se lakše opusti. Sve tada postaje jednostavnije.

Nerealna očekivanja i moderni izazovi roditeljstva

Danas roditelji dolaze s puno teorijskog znanja o razvoju djeteta. I to je divno – ali ponekad upravo to znanje zna biti prepreka. Jer iskustvo boravka u kolektivu, dinamika grupe, i svakodnevna praksa u vrtiću ne mogu se naučiti iz knjiga. Neka očekivanja jednostavno nisu realna.

Primjerice, očekivanje da se jaslice u potpunosti prilagode kućnim rutinama. To nije moguće. I ne zato što netko ne želi – već zato što unutar jedne skupine postoji ritam koji mora funkcionirati za svu djecu. Ali dobra vijest je: djeca su nevjerojatno prilagodljiva. Možda vam se sada to čini nemogućim, ali s vremenom će i vaše dijete prihvatiti novi ritam.

Još jedan čest izazov je – očekivanje brze prilagodbe. Roditelji često misle da će dijete kroz tjedan, najviše dva, „kliknuti“. A kada se to ne dogodi, nastupa frustracija – prema odgojiteljima, sustavu, pa i samom djetetu. Realno vrijeme prilagodbe često traje mjesec dana, nekad i dulje. I to je potpuno normalno.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Martina Sokač/Pozitivne granice u odgoju (@savjetnicazaodgoj)

Djetetove emocije nisu nešto što treba “popraviti”

U današnje vrijeme kao da postoji opsesija idejom da djeca stalno moraju biti sretna, nasmijana i zadovoljna. A kada nisu – odmah tražimo način kako to „popraviti“. No u kontekstu prilagodbe – tuga, ljutnja, plakanje, otpor – sve su to zdrave i prirodne reakcije.

To nije znak da nešto ne valja. To je proces prihvaćanja – djetetov način da izrazi kako se osjeća u toj novoj, velikoj promjeni.

Naš zadatak kao roditelja nije da tu emociju uklonimo, nego da je – prihvatimo. Da budemo tu. Da ne uljepšavamo stvarnost, već da je živimo s njima.

I za kraj – budite oslonac, ali i dosljedni

Najvažniji savjet koji vam mogu dati:

Nemojte pokazivati svoju tugu u trenutku rastanka.

Zadržite nježnost i bliskost, ali budite čvrsti. Nakon što izađete iz vrtića – isplačite se ako treba, podijelite emocije s partnerom, prijateljicom ili sami u autu. Ali ne pred djetetom. Jer vaše emocije mogu dodatno zbuniti dijete koje se tek pokušava snaći. Izuzetno važno je da u prvim danima redovito dolazite u vrtić kako bi se dijete moglo naviknuti na novu rutinu. Ponekad roditelji rade kratke pauze kako bi se dijete odmorilo od jaslica što zapravo i nije dobro jer djetetu je potreban kontinuitet da bi se priviknulo.

I da, i odgojitelji su ljudi

Važno mi je spomenuti i jednu često zanemarenu činjenicu:

I za odgojitelje je ovo izuzetno izazovno razdoblje.

Svi želimo pružiti sigurnost, podršku i toplinu – ali ne možemo svima „sjesti“ odmah. Jaslice su sustav koji funkcionira po određenim pravilima. Ona se ponekad čine krutima, ali postoje s razlogom – kako bi svaki dan u skupini bio siguran, strukturiran i podržavajući za svu djecu.

Djecu se od prvih dana u vrtiću uči poštovanju pravila, jer ona stvaraju red i sigurnost. No često se dogodi da upravo roditelji zanemare pravila i preporuke odgojitelja.

Zato vas molim – slušajte i poštujte odgojitelje. Oni nisu protiv vas, oni su tu zajedno s vama.

Ako vam neko pravilo nije jasno – pitajte. Otvorena komunikacija gradi most povjerenja. I zapamtite – ti odgojitelji će, narednih pet godina, biti važan dio života vašeg djeteta. I vrijedi se potruditi da taj odnos bude kvalitetan i topao.

Ako želite saznati više o procesu prilagodbe, kako izgledaju prvi dani i koje konkretne korake možete poduzeti kako biste dijete pripremili za jaslice – pozivam vas da pogledate moj profil na Instagramu @savjetnicazaodgoj.

Martina Sokač, savjetnica za odgoj

Fotografije: unsplash.com

kako sam preživjela prilagodbu na vrtić s drugim djetetom? – SUPERMAME

Objava roditelji i jaslice: skrivena strana prilagodbe pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Puno mojih prijatelja s početkom nove pedagoške godine svoje je mališane prvi puta odvelo u vrtić.

Pratila sam statuse, čitala poruke. I sjećala se. Uplakanih 18, zvao bi se film da se kojim slučajem snimao. I ja, kojoj fakultetska pelen’ca još nije otpala. Sućut za njihove osjećaje i nemoć odgovora na iste stvorili su u meni najvećeg hodajućeg protivnika jaslica što sam naposljetku i potkrijepila otkazom ugovora za stalno. Kako je vrijeme prilagodbe polako iza svih, možda je vrijeme pogledati drugu stranu ogledala, odnosno što istraživanja kažu da se događa kod bebolinaca u dobi od oko jedne godine.

Najčešći argument i propagator vrtića, uključujući i jaslice, socijalizacija, “ne drži vodu” jer djeca tek od dvije i pol godine počinju uočavati svijet oko sebe i tek tada, pa sve do treće godine, polako izlaze iz faze egocentrizma gdje misle da svijet postoji isključivo radi njih (dvoipolgodišnja djevojčica koja je dobila novu haljinu i o njoj priča baki na telefon, ne video poziv, će, opisujući ju, pokazivati istu, vrtiti se u njoj misleći da ju baka vidi). Dakle, do dvije i pol godine dijete će se, iako je u skupini vršnjaka, igrati pored njih i biti zaokupljeno “svojim stvarima”. Tek s oko dvije i pol godine će se početi igrati s djecom i polako ulaziti u svijet interakcije, a posljedično i socijalizacije.

S druge strane, također do te famozne treće godine djeca su gotovo 90% emocionalna i 10% racionalna (omjer se mijenja u korist racia kako je dijete starije). Ona savršeno jasno osjećaju roditelje i bližnje, okolinu i situacije, atmosferu i prilike iako ih ni na koji način ne mogu racionalno razumjeti ni sebi objasniti. Tako uplakana mama, ili u “boljoj” varijanti, s knedlom u grlu koja djetetu govori da će mu sigurno biti lijepo u vrtiću šalje nejasnu i oprečnu poruku jer dijete osjeti da je mama tužna, da joj se situacija ne sviđa, da bi voljela da je drugačije, a ona govori drugačije. Percepcijski sukob osjetilnog i verbalnog djetetu jasličke dobi stvara teški osjećaj nesigurnosti s kojim se, uz osjećaj ostavljenosti, ne zna i ne može nositi.

“Mama mora raditi” dijete ne razumije. Ono samo vidi da mama odlazi.

Kad mama, uz svu muku svijeta i s kamenom težim nego li je kugla zemaljska, ostane s druge strane sobe u kojoj je dijete, u malom se svijetu unutar njezina djeteta odvijaju emocionalno-psihološki uragani koji imaju svakojake posljedice od kojih su one vidljive odbijanje hrane (u vrtiću ili doma), regresija ponašanja u vidu ponovnog traženja dude ili ne kontrolom fizioloških potreba i upotreba pelena, odbijanjem mame kada dođe po dijete i sl. Napuštanje doma kao djetetova primarnog boravišta i svijeta sigurnosti, pripadanja, obožavanja i nagli odlazak u svijet institucionalnog odgoja i obrazovanja mogu kod djeteta izazvati razne emocionalne (i psihološke) nestabilnosti poput naučene bespomoćnosti koja se dogodi kad, iako plače satima, mama ne dolazi po njega. Ono tada dolazi do zaključka da njegove potrebe jednostavno ne mogu i neće biti zadovoljene pa nema potrebe niti pokazivati ih.

Kao pomoć u tom tranzicijskom procesu između doma i vrtića, poznatog u do tad nepoznato, nude se alati koji djetetu mogu olakšati prilagodbu. Jedan od njih jest i tzv. prijelazni objekt odnosno igračka od doma koju dijete u početku nosi sa sobom u vrtić, a koja mu daje osjećaj sigurnosti. Također se preporuča i u slobodno vrijeme prošetati oko vrtića, parkića ili igrališta na kojem se dijete igra dok je u vrtiću i tako mu dati priliku da kaže (u svom fondu riječi) da se ono tu igra, da boravi, ali i neverbalno pokazati da je to “dobro mjesto”, da je dio svakodnevice. Ipak, najbolje od svih preporuka i savjeta bilo bi jasličkom djetetu pružiti osjećaj doma s mamom, tatom ili bakom i djedom jer ono što primi u prvim godinama života postaje temeljem za sve ono što će postati i u što će se razviti kasnije. Kako u fizičkom, još više u emocionalno-psihološkom smislu.

Promatrajući svoju M pitam se što će i kako biti s njom nakon što otpuhne prvu svjećicu, a mene zovne stvarni svijet. Kako li ću mu odgovoriti? Koje ću i kakve opcije imati? Kako ću htjeti, iliti morati, posložiti prioritete? Što ću biti spremna riskirati? A sve da ni jedno srce ne bude slomljeno, a hrana i dalje bude na stolu.

Foto:pexels.com

kako sam preživjela prilagodbu na vrtić s drugim djetetom? – SUPERMAME

Objava dala sam otkaz jer ne želim da mi dijete ide u jaslice pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Kuća u neredu. Kaos svud. Frižider prazan.  Hrpa odjeće čeka pranje. Oboje u temperaturi. I ja i on! Nisam to ovako zamišljala!

Jaslice su trebale biti moj spas! Nakon 2.5 godine full time majčinstva napokon malo vremena za mene; “Napokon ću moći u miru sjesti za stol i raditi BEZ PREKIDA” mislila sam.

Također sam zamišljala sebe u točkastoj haljini sa šeširom (za dramatičniji efekt) kako prebirem voće i povrće na tržnici za ručak. Nitko me ništa ne pita, nikoga ne moram imati na oku, ni tegliti bicikl bez pedala u jedinoj slobodnoj ruci.

Ok, znam da je ova slika bila nerealna jer 1. tako rijetko idem na tržnicu i 2. mrzim šešire,  ali vrijedilo je bar nakratko sanjariti o neopterećenoj slobodi iz prošlog života. Onog u kojem me nitko nije zvao mama.

U ovom, malo surovijem, moj mališan krenuo je u jaslice, a ja nisam bila ni blizu svjesna što će to značiti za mene. Da mi je bar netko rekao….

Sve sam pripremila; ruksačić, papučice, presvlake. Pripremila sam i sebe i dijete emocionalno na tako  važnu separaciju.

Prvi tjedan bio je bajkovit, a onda je krenulo.

On je sezonu otvorio upalom pluća, a ja sam ga, u blažoj verziji doduše, pratila u stopu. Čim bi ozdravio, otišao bi u vrtić po nešto novo i “to” donio kući. Upala uha, upala grla, viroza,… Skoro bez iznimke razbolijevala sam se i ja.

Razmažena do tada zdravim djetetom (da kucnem u drvo) i potpuno neiskusna u aktivnostima skidanja temperature i brige o bolesnom djetetu bila sam u potpunosti -nespremna. To je značilo jako puno živaca i vremena potrošenih oko običnih stvari koje su bile lako rješive uz malo pripreme.

Do Božića sam već pohvatala konce, napunila kućnu ljekarnu i čekala proljeće kao ozebao sunce.  Osjećala sam se iscrpljeno i poraženo. A trend se nastavio. Svi planovi postali su labavi i nije bilo pitanje hoćemo li nego kad ćemo se opet razboljeti.

Prošla sam sve faze; od ljutnje, razočaranja, poricanja, očaja. Preispitivala sam sve svoje životne odluke uključujući i onu da postanem mama.

Prazne tegle meda redale su se na hodniku, woltovi dostavljači znali su me po imenu kao i teta u ljekarni koja me “olakšala” za stotine kuna biljnih pripravaka i dodataka prehrani ne bi li “ojačala imunitet”.

Pitala sam se tko je krenuo u jaslice, ja ili moje dijete?

Odgovor je bio mi!

Vrlo brzo mi je postalo jasno da jaslice nisu igra. Dapače, u više navrata kontemplirala sam ispis iz jaslica, a tek to je bila luda ideja! “Pa dobiti mjesto u jaslicama je lutrija samo po sebi, nećeš sad odustati” govorila sam sama sebi.

Ideja da odustanem od jaslica, od svog posla, od svega zapravo… bila je najjača u najtežim noćima. Kada bi mi neispavanost oduzela razum. Gledala sam druge mame preko oka: “Zašto mi niste rekle?” ali istina je da nije svima tako ili se na to brzo “zaboravi”, baš kao porod.

Uz sve izazove, uspone i padove, lekcije o strpljenju i poniznosti koje sam morala savladati, moje dijete steklo je prve prijatelje, a nadam se i imunitet za sljedeću godinu.

A ja? I ja sam stekla imunitet i to onaj životni. Onaj koji te nauči da ništa ne uzimaš zdravo za gotovo, a ponajmanje svoje zdravlje i ljude koje imaš oko sebe!

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Nikolina | Malish Velish (@malish_velish)

Naučila sam još više cijeniti svoj topli dom i svoju kućnu ljekarnu koja je sada puna i spremna za sve neplanirane noćne avanture.

Naučila sam više slušati svoju intuiciju i lakše razabrati iz mora savjeta i prijedloga ono što je najbolje za nas.

Naučila sam vrijednost dobre rutine i organizacije, te zaleđenih obroka.

Naučila sam još više voljeti svoje male rituale i trenutke za sebe u kojima punim baterije, duboko dišem i njegujem nježnost i strpljenje za sebe i svoje dijete.

Ne znam što nosi ova godina, ali znam da sam spremna pustiti sva nerealna očekivanja, točkaste haljine i šešire, sva fantaziranja o tome kako će biti već samo prigrliti stvarnost koja mi je dana.

Kad bih mogla nešto reći sebi od prije godinu dana onda bi to bilo ovo: “Apsolutno ništa neće ići po tvom planu i apsolutno sve će biti u redu”.

Foto: unsplash.com

kako ćemo i hoćemo li uopće preživjeti polazak u jaslice? – SUPERMAME

Objava mama u jaslicama pojavila se prvi puta na SUPERMAME.