Božić je sada već lagano iza nas, Nova godina je proslavljena i sutra je već za neke prvi radni dan u ovoj godini.

Ja sam danas napokon odlučila nekoliko svojih misli pretočiti na papir jer za mene riječi na papiru dobiju određenu težinu i smjer u kojem pokušavam ići. A pišem i zbog brojnih drugih razloga kao što je osvještavanje mojih misli i životnih situacija s kojima se suočavam i za koje znam da empatično neki doživljavaju, baš kao što i ja promatram tekstove koji mi “dođu pod oko”.

Počela sam pisati jedan tekst prije Božića dok mi je u životu “vladao” opći kaos sa svim obvezama i nekako sam se nadala da ću ga završiti u onoj prethodnoj godini. Ali to se nije dogodilo i upravo mi ta doza empatičnosti prema meni samoj nedostaje da se prihvatim baš takvu kakva jesam i da “smanjim” svoja očekivanja, te prihvatim da je sada, u ovoj fazi života tako, i da će s vremenom, s nekim drugim radnim mjestom za koju godinu biti nešto drugačije, malo bolja situacija i malo više vremena za sve što mi u danu nedostaje.

Gledajući svoj život unazad nekoliko mjeseci, zapravo otkad sam ponovno u radnom odnosu, nakon porodiljnog, ne mogu ne pomisliti kako mi jednostavno dan proleti, kako mi tjedan brzo prođe i kako imam osjećaj da stalno negdje “jurcam” i kako usprkos tome ne stižem sve što želim napraviti u tom danu/tjednu/mjesecu. Prošli mjesec me posebno “pokosio” jer sam uz svoj posao (radim od 8-16h) upisala i tečaj digitalnog marketinga (3 puta tjedno), te uz kućanske obveze i obveze oko jednog vrtićanca i jednog školaraca, obavljala i sto pretraga radi neurološke obrade u vezi migrena i opet dobila kroničnu upalu sinusa koju još uvijek “vučem”. Zadnji tjedan prije Božića bilo je i nekih domjenaka i susreta koji su moje obveze još dodatno opteretili i samo sam se pitala kako ću stići sve obaviti do Božića.

I eto, nekako jesam, malo sam zastala, pogotovo nakon Božića i nekoliko dana poslije Božića i osvijestila sama sebi da trebam usporiti i da trebam na neki način uvesti određene promjene koje će mi olakšati moju svakodnevicu.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Zrinka Lucić (@luciczrinka)

Sve ovo što proživljavam zadnjih nekoliko mjeseci su za mene samo znakovi na putu koji me vode ka smjeru kojim želim ići – a to je sada, u ovoj fazi života što je moguće više vremena provoditi sa svojom obitelji, posebno sa svojim curicama koje tako brzo rastu i sa svojim suprugom, te imati vremena za sebe i za svoje želje i potrebe.

I znam da sam sličnu fazu proživljavala kad mi je starija kćer išla drugu ili treću godinu u vrtić, jer sam se tada često pitala na koji način želim svoje vrijeme provoditi i što mogu učiniti da budem s njom više vremena u danu, da me vidi prije pola 5 popodne, da stignem po nju u vrtić dok je vani dan, da možemo u park prije nego se smrači, da imam više od tri – četiri sata u danu s njom.
Sve te želje sam kompenzirala s baka servisom, sa suprugom koji radi puno više fleksibilno radno vrijeme i s onim najbitnijim – kvalitetnim provođenjem vremena s njom.

ALI, za mene to nije tada bilo dovoljno, a pogotovo ne sada, kada su njih dvije, nije mi dovoljno nekoliko sati u danu da me vide, da budem prisutna i da uz tih par sati stignem biti i sebi bitna, da i moje želje budu u svemu tome ispunjene i baš mi nedostaje sustav kakav imaju neke zapadne države koje podržavaju rad majki na nekoliko sati dnevno (ne mora biti poluradno vrijeme, ali onoliko sati koliko bi bilo dovoljno da odradim sve obveze na poslu, a da ne zapostavljam svoju trenutno najbitniju ulogu – biti majka i to ona koja ispunjava i svoje potrebe, i svoje želje).

Težim nekim promjenama i znam da će se one dogoditi, na ovaj ili onaj način, ali sam SIGURNA da bi se promjene dogodile moram djelovati i jasno dati sama sebi do znanja što su moji prioriteti i nastojati ih ostvariti onako kako ja smatram da je dobro za moje psihičko i fizičko zdravlje.

I zato definitivno ovaj tekst posvećujem svim majkama koje su u radnom odnosu i koje žele raditi i biti dio radnog sustava, ALI onog u kojem majke imaju dovoljno vremena u danu da se posvete svojoj djeci, njihovim potrebama, ali i svojim potrebama, onima koje majke nauštrb svega drugog stavljaju sa strane.

Moja me je cimerica iz rodilišta, kad sam svoju prvu kćer rodila, više puta u životu potaknula da radim ono što mislim da trebam i da uvijek pratim znakove na putu. I na tome joj ostajem zauvijek zahvalna – ona je jedan od tih mojih znakova na putu jer sam ju uvijek srela baš onda kad mi je trebala njena realnost, njena priča i njeno iskustvo.

A jedan od znakova na mom putu je sigurno bio i zadnji mjesec prethodne godine kada sam shvatila i sama sebi razjasnila više nego ikad da ako nešto ne mogu ostvariti na način kako sam to pokušavala, probam mijenjati svoj način i djelovati u nekom drugom smjeru kojim ću “otvoriti” vrata na koja želim ići.

Ti koja čitaš ovaj tekst – želim ti reći da je uvijek moguće ono što si naumila, i ohrabriti te na putu tvojih snova, jednako kao što mene hrabre neke supermame koje mi daju vjetar u leđa i vjeru u dobro, i ono što iz dobra dolazi.

Foto:pexels.com

mama zaslužuje biti dobro

Objava vrijeme koje mi nedostaje u danu – za sebe i ono što ja želim pojavila se prvi puta na SUPERMAME.