Živimo u vremenu prepunom informacija i savjeta o dječjem razvoju. Ako spomenemo izloženost ekranima koja sasvim sigurno utječe na našu djecu, kao i na nas, informacije su raznolike. Posljednjih nekoliko desetljeća provedena su brojna znanstvena istraživanja koja su utvrdila povezanost ekrana i dječjeg razvoja, ali priroda te povezanosti je još uvijek dovoljno nejasna stručnjacima da široj javnosti nisu poznate konkretne upute. Cilj ovog teksta je pružiti relevantne, znanstveno utemeljene preporuke u vezi ekrana, u svrhu prevencije mogućih štetnih učinaka na razvoj komunikacije, jezika i govora.

Djeca usvajaju komunikacijske vještine, jezik i govor putem interakcija s okolinom. U najranijoj dobi okolinu čine primarni skrbnici, a količina i kvaliteta interakcije skrbnik-dijete utječu na djetetov razvoj. Ekrani mogu narušiti kvantitetu i kvalitetu interakcija između roditelja i djece. Kako? Vjerujem da svatko od nas intuitivno osjeća razliku u „,mentalnoj prisutnosti“ i „odgovorljivosti“ na dječje zahtjeve u trenucima kada jesmo ili nismo izloženi ekranima. I tu nema ničeg spornog, ekrani su neizostavni dio funkcioniranja odraslih osoba i dijete odrasta unutar takvog ekosustava. Ali sama svijest da nam mogu naškoditi je važna. Naš mozak je razvijen i koliko god ekrani mogu djelovati štetno na naše funkcioniranje (spavanje, koncentraciju…), oslanjamo se na stečene vještine samoregulacije i koliko toliko, „držimo pod kontrolom“ moguće štetne učinke.

Dječji mozak nije razvijen i ako su ekranska iskustva prisutna od najranije dobi, u velikoj svakodnevnoj količini, nije li logično da će se takav mozak razvijati drugačije od mozga djeteta koji se prvenstveno razvija prilikom interakcija sa živim, bliskim ljudima?

Istraživanjem u kojem je korištena objektivna mjera (Hutton i sur., 2020) snimanja mozga, utvrđene su promjene u strukturi bijele tvari kod djece koja su previše izložena ekranima (u kasnijem tekstu ću navesti što znači previše). Ta ista bijela tvar je povezana s razvojem jezika i predvještina čitanja i pisanja. Mnoga istraživanja su uspoređivala količinu svakodnevne izloženosti i dob početka izloženosti ekranima s rezultatima na jezičnim testovima (Bhutani i sur., 2023).

Pogađate li zaključke većine istraživanja?

Ekrani nisu zlo. Ali mogu imati dugoročno vrlo štetan utjecaj na dječji razvoj.

Kada, pod kojim uvjetima? Korištenje ekrana prerano (prije 18 mjeseci starosti), u prevelikoj količini (više od 1 sata dnevno u dobi od 18-24 mjeseca, više od 1 sat radnim danom i  više od 3 sata vikendom u dobi od 2-5 godina ili više od 2 sata radnim danom u dobi od 6-17 godina), u trenucima netom prije spavanja ili tijekom hranjenja i bez roditeljske kontrole sadržaja; negativno utječe na mnoge razvojne domene.

Što ekrani čine djeci, ali i nama? Vrlo brzo povećavaju razinu dopamina u mozgu. Mnogi znanstvenici uspoređuju taj učinak s konzumiranjem kokaina. Koliko god to zvučalo kao pretjerivanje, ekrani imaju veliki potencijal za stvaranje ovisnosti. Ne postoji bolji primjer od „toddlera“ koji doživljava tantrum jer smo ugasili peti crtić po redu. Ta ovisnost se puno lakše stvara u nerazvijenom mozgu, a znamo da nas lako obuzme i u odrasloj dobi. Začarani krug s ekranima u predškolskoj dobi izgleda nekako ovako: Što više ekrana dijete gleda, to ih više traži i to burnije reagira kad ih ugasimo. Nepoželjna ponašanja postaju sve češća i uslijed roditeljske nemoći i sveopćeg umora, smirujemo ih ekranima. Smanjuje se djetetov interes za druge oblike aktivnosti jer mu malo što može brzo izazvati toliku količinu dopamina kao ekrani. Djetetov smanjeni interes dovodi do potrebe za našim većim angažmanom, a svi znamo da slobodnog vremena imamo jako malo. I tako se krug zatvara.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ana Stipić Lihić (@mama_logoped_logo2go)

Tek kada osvijestimo moguće posljedice možemo čuti i konkretne savjete o prevenciji te ih primijeniti. Odgovor nije “ukloniti ekrane”. Osobno vjerujem da nema koristi od restriktivnih uputa bez nuđenja konkretnih savjeta.

Savjet broj 1: Video razgovori s djetetu bliskim ljudima su DOZVOLJENI u svakoj dobi jer se smatraju oblikom socijalne interakcije. Kada imamo potrebu za distrakcijom koju ekrani omogućuju, bilo bi super da posegnemo za video pozivom ili djetetovim vlastitim fotografijama/snimkama.

Savjet broj 2: Negativan učinak ekrana možemo značajno smanjiti ako smo MI  ti koji UVIJEK  biramo sadržaj. Dijete predškolske dobi može birati, ali samo između onog sto mi odobravamo. Roditelji odlučuju ŠTO, KADA i KOLIKO dijete gleda. Nije poželjno da dijete predškolske dobi samostalno bira sadržaj, ne samo zbog vrste nego i zbog mogućnosti učestalog prebacivanja s jednog sadržaja na drugi.

Savjet broj 3: Jedan od načina značajnog smanjenja negativnog učinka je zajedničko KOMENTIRANJE sadržaja. Pitati dijete da “prepriča” što je vidjelo. Ekrani mogu obogatiti rječnik, ali jezičnu funkcionalnost tom rječniku daje isključivo interakcija s odraslom osobom.

Savjet broj 4: Krenimo od SEBE. Osvijestimo koliko vremena mi kao odrasli provodimo pred ekranima i koliko od tog vremena nas dijete vidi. Mi smo model. Koliko je to moguće, smanjimo vlastito izlaganje ekranima. Općenito, ali ponajviše pred djecom.

Ekranske sadržaje je moguće koristiti i za poticanje razvoja komunikacije, jezika i govora. Nije problem u samim ekranima već u načinu na koji pretjerana izloženost od prerane dobi utječe na kvalitetu i kvantitetu preostalih aktivnosti i interakcija između djeteta i skrbnika. Svi imamo dane kada smo obiteljski preopterećeni i ekrani nas „spase“. Ako većinu vremena dijete provodi u slobodnoj igri i/ili u interakciji s nama bez ekrana (zajedničkom obavljanju kućanskih poslova, čitanju slikovnica i bilo kojem obliku zajedničke igre), takvi dani neće nikome naškoditi. Kao i u svemu, tajna je u odmjerenosti koja proizlazi iz dobre informiranosti.

Više savjeta i konkretnih preporuka o ekranima možete pronaći i na logopedskom profilu @mama_logoped_logo2go.

Fotografije: FreePik

LITERATURA:

Bhutani, P.,  Gupta, M.,  Bajaj, G.,  Chandra, R., Satapathy, S.S., Ray, S. (2023). Is the screen time duration affecting children’s language development? – A scoping review. Clinical Epidemiology and Global Health. 25

Hutton, JS., Dudley J., Horowitz-Kraus, T., DeWitt, T., Holland, SK. (2020). Associations Between Screen-Based Media Use and Brain White Matter Integrity in Preschool-Aged Children. JAMA Pediatr. 2020 Jan 1;174(1)

Objava što logopedi žele da svaki roditelj zna o ekranima? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Živimo u vremenu prepunom informacija i savjeta o dječjem razvoju. Isto tako živimo u vremenu rapidnog povećanja učestalosti teškoća u nekom razvojnom aspektu. Zašto je to tako? Izmišljaju li logopedi i stručnjaci sličnog profila probleme tamo gdje ih nema? Kratko i jasno – ne. Ako nekoga zanimaju teorije o uzrocima, na internetu su svima dostupni znanstveni članci i toplo preporučam da u takvim izvorima potražite odgovore. Znanje uistinu je moć, a prevencija je ključ zdravlja.

Koje su to logopedske ključne, potencijalno preventivne informacije?

1. Dijete se razvija putem interakcija sa svojom okolinom. Od rođenja je potrebno obraćati se djetetu, pjevušiti, odgovarati na njihovo gugutanje, imenovati naše i njihove radnje i predmete koje dijete primjećuje. Od najranije dobi možemo poticati komunikacijski razvoj korištenjem gesti i razgovarati s djetetom puno prije pojave govora.
2. Govor upućen bebama je instinktivno drugačiji, pojednostavljen, sadrži kraće rečenice i frekvencijski je viši i naglašeniji, ali tepanje u smislu iskrivljavanja riječi („cunce“ umjesto „sunce“) nije poželjno jer dijete usvaja govor imitacijom.
3. Žvakanje krute hrane je vrlo često povezano s razvojem govora. Djeci je kruta hrana nužna i ukoliko se u bilo kojoj, pa i najranijoj dobi uoče problemi sa žvakanjem potrebno je potražiti savjet stručnjaka i pratiti djetetov razvoj.
4. Postoje razvojni miljokazi za razvoj komunikacije, jezika i govora koji su dobiveni kao rezultat mnogih znanstvenih istraživanja. Miljokaz je “nešto što većina djece u određenoj dobi može”. Dostupni su na internetu i ukoliko primijetite da Vaše dijete u nečemu kasni, nikada nije rano potražiti savjet stručnjaka. Postoje miljokazi i za kvalitetu izgovora, u kojoj dobi se očekuje da dijete pravilno izgovara određeni glas. Generalno pravilo bi bilo da u dobi od dvije godine dijete može biti razumljivo samo roditeljima, ali već iza trećeg rođendana očekujemo da je govor dovoljno razumljiv široj okolini. Da bi se to dogodilo dijete ne treba imati pravilan izgovor svih glasova u toj dobi, ali ako recimo nema glas „K“ potrebno je potražiti savjet stručnjaka.
5. Većina djece izgovori prvu riječ sa značenjem (npr. riječ “mama” koja je upućena uvijek i isključivo samo mami) između 10 i 14 mjeseci. U dobi od 18 mjeseci većina djece govori 50ak riječi u koje ubrajamo i riječi poput “da”, “ne” i  onomatopeje poput “mu” za kravu. Nakon 2. rođendana većina djece koristi rečenice, počevši od dvočlanih (npr. Mama dođi) do dužih iskaza.
6. Ukoliko se u dobi od godina dana dijete ne odaziva na ime, teško održava kontakt očima, igra se stereotipno (npr. opetovano slaže autiće u nizu i uzruja se pri pokušaju promjene igre), pretjerano je osjetljivo na buku, svjetlost, određene teksture, maše ručicama prilikom uzbuđenja i/ili primjećujete da vas ne razumije (ne slijedi vaše naloge poput “Donesi mi cipele i jaknu” i određenu regresiju u smislu da je dijete nešto prije znalo/govorilo pa prestalo; potrebno je potražiti savjet stručnjaka ODMAH. 
7. Ukoliko dijete govori na stranom jeziku, ali ne i na materinjem, a nitko od užih članova obitelji nije izvorni govornik tog stranog jezika, to NIJE znak naprednog razvoja već najčešće razlog za zabrinutost.
8. Predvještine čitanja i pisanja se NE razvijaju u godini prije polaska u školu. Razvijaju se od najranije dobi i puno su više od poznavanja slova i slovkanja. Postoji pet predvještina koje očekujemo u prvom razredu: uredan opseg rječnika, uredne vještine pripovijedanja, uredna razina znanja o tisku i uredna razina tzv. „fonološke svjesnosti“ uz poznavanje slova (ne pisanje slova nego imenovanje) koje nije nužno, ali može olakšati usvajanje čitanja i pisanja. „Slovkanje“ se zapravo zove fonemska analiza i predstavlja zadnju razinu fonološke svjesnosti. Dakle, da bi dijete moglo „slovkati“ postoje razine kojima treba ovladati prije; prepoznavanje i stvaranje rime, spajanje i rastavljanje riječi na slogove, rastavljanje rečenice na riječi, izdvajanje prvog pa zadnjeg glasa u riječi te spajanje glasova u riječ (npr. Kad ja kažem M-I-Š što sam rekla?). Preskakanje razina dovodi do nedostatno razvijene fonološke svjesnosti što vrlo često uzrokuje teškoće u čitanju i pisanju. Danas imamo mnogo izvora zadataka za poticanje predvještina čitanja i pisanja, uključujući i odlične vježbenice poput „Iz vrtića u školu“ koju su osmislile dvije logopedice.
9. Ekrani nisu zlo. Ali mogu imati dugoročno vrlo štetan utjecaj na dječji razvoj. Kako? Korištenje ekrana prerano (prije 18 mjeseci starosti), u prevelikoj količini (više od 1 sata dnevno u dobi od 18-24 mjeseca, više od 1 sat radnim danom i  više od 3 sata vikendom u dobi od 2-5 godina ili više od 2 sata radnim danom u dobi od 6-17 godina), u trenucima netom prije spavanja ili tijekom hranjenja i bez roditeljske kontrole sadržaja; negativno utječu na mnoge razvojne domene. Ako smo svjesni mogućih posljedica onda moramo znati kako ih možemo prevenirati. Odgovor nije “ukloniti ekrane”. Osobno vjerujem da nema koristi od restriktivnih uputa bez nuđenja konkretnih savjeta pa krenimo.

* Video razgovori s djetetu bliskim ljudima su dozvoljeni u svakoj dobi jer se smatraju oblikom socijalne interakcije. Kada imamo potrebu za distrakcijom koju ekrani omogućuju, bilo bi super da posegnemo za video pozivom ili djetetovim vlastitim fotografijama/snimkama.

*Negativan učinak ekrana možemo značajno smanjiti ako smo mi ti koji uvijek biramo sadržaj. Dijete predškolske dobi može birati, ali samo između onog sto mi odobravamo. Roditelji odlučuju ŠTO, KADA i KOLIKO dijete gleda.

*Sljedeći način značajnog smanjenja negativnog učinka je zajedničko komentiranje sadržaja. Pitati dijete da “prepriča” što je vidjelo. Ekrani mogu obogatiti rječnik, ali jezičnu funkcionalnost tom rječniku daje isključivo interakcija s odraslom osobom.

*Krenimo od sebe. Osvijestimo koliko vremena mi kao odrasli provodimo pred ekranima i koliko od tog vremena nas dijete vidi. Mi smo model. Koliko je to moguće, smanjimo vlastito izlaganje ekranima. Općenito, ali ponajviše pred djecom

10. Ultimativni savjet za poticanje razvoja komunikacije, jezika i govora je vrlo jednostavan: od rođenja, svakodnevno razgovarajte s djecom i čitajte kvalitetne slikovnice. Ultimativni savjet za prevenciju teškoća je još jednostavniji: Ne postoji dob u kojoj  je prerano potražiti savjet stručnjaka. Pravovremena rana intervencija kroz savjetovanje roditelja može prevenirati potrebu za direktnim terapijskim radom. Iskoristimo ju!

Ukoliko nemate logopeda u blizini, na društvenim mrežama je moguće pronaći i besplatno online savjetovanje. Imajte na umu da su liste čekanja vrlo dugačke, čak i u privatnim kabinetima te ako ste zabrinuti uistinu nikad nije prerano potražiti pomoć.

Objava što logopedi žele da svaki roditelj zna? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

Sjećam se uzbuđenja koje sam osjećala prije 2 godine kad je F. krenuo u prvi razred.

Novo poglavlje u životu našeg sina, uzbuđenje pomiješano sa: “Kako će to sve izgledati?”, “Hoće li se F. snaći?”, “Kako će se zvati njegov najbolji prijatelj?”, “Kako danas izgledaju knjige?”…

Tisuću pitanja je bilo u mojoj glavi, ali nijedno da bi moglo biti nekih prevelikih izazova. Pa kako i bi, kad smo suprug i ja, djeca sustava i školu smo odrađivali po PS-u.

No, život piše čudne priče, stavlja pred nas izazove koji nam služe da narastemo.

Prvo polugodište smo više puta bili pozvani u školu jer je F. napravio ovo ili ono.

Neugoda i sram pomiješana s nemoći i općeniti osjećaj kao da me netko bacio iz aviona bez padobrana bio je moj konstantni osjećaj.

Do tada slobodno dijete, zatvoreno je u školsku klupu. F. je radio upravo ono što rade divlje životinje kad ih zatvore, bunio se svim silama. Sada znam da je to bio vapaj u pomoć na način koji je znao, samo tada to nisam razumjela.

Na kraju prvog polugodišta savjetovani smo da napravimo timsku obradu (logopedsku i psihološku) kako bi pomogli F. u daljnjem školovanju.

I tako je krenulo naše putovanje koje je završilo saznanjem da F. ima poremećaj pažnje s impulzivnošću. Iako putovanje neće prestati, počelo je jedno novo od saznanja da F. ima ADHD.

U cijelom tom procesu istraživala sam način kako mogu dodatno pomoći svom djetetu. Dogodila se svjesnost da iako je moje dijete drugačije, poseban je u puno razina.

Način na koji ima oko za detalje, koliko je kreativan u igrama, spretan u motoričkim vježbama, izuzetno empatičan i emotivan me puno puta iznova iznenadi.

Kroz vrijeme sam shvatila da je upravo moje dijete, moj najveći životni učitelj.

I zato, danas dvije godine kasnije, mogu govoriti o ovoj temi u nadi da ću pomoći majci i roditeljima koji su sada tamo gdje sam bila prije 2 godine.

Ovo su saznanja do kojih sam došla u ove 2 godine i najbolji savjeti koje vam mogu dati (meni je trebalo skoro 8 godina da shvatim ove savjete):

• Ne mogu ti reći da neće biti izazovno, možda i češće nego što misliš i baš zato nađi neki svoj način opuštanja jer ponekad sam imala osjećaj da se cijeli svijet urotio protiv mene
• Poveži se sa svojim djetetom na dubljoj razini jer ti si mu sve (to ćeš najlakše napraviti kroz igru jer djeci s ADHD-om igra sve)
• Zagrli svoje dijete kad ima impulzivne ispade jer baš tad te treba najviše (iako ti trga živce)
• Dozvoli mu/joj da bude emotivan/na jer to daje dobre temelje za iskren odnos kasnije
• Škola je sustav koji teško prihvaća posebnu djecu, zato ne čekaj kao ja da saznaš koja prava ima dijete i vi kao obitelj
• Budi nježna prema sebi i dozvoli si odmor; i to najviše na dane kad je teško (ne “časti” se sa teškim riječima, sutra je novi dan)
• Roditelji čija djeca nemaju ADHD te nikad neće razumjeti (čim prije to shvatiš tim bolje)
• Ako osjećaš da je potrebno potraži pomoć stručne osobe ili grupu potpore (samo saznanje da niste sami, mijenja pogled na težinu situacije)

Uvijek mi se možeš javiti da razmijenimo iskustva, a pomoć sa stručne strane možeš dobiti na webinarima koje organiziram. Idući je na redu 12. rujna u 19 h preko zooma.

Potraži me i ovdje mi piši.

Potraži me na Instagramu: @astra.potockih

Od srca, Astra

Foto: unsplash.com

kako pripremiti prvašiće za uspješan polazak u školu? – SUPERMAME

Objava život s ADHD-om: savjeti jedne majke uoči početka nove školske godine pojavila se prvi puta na SUPERMAME.

„Pusti dijete na miru, propričat će, i moj je bio isti takav!“, „Pretjeruješ i nepotrebno se brineš, još je mali. A i znaš da su muška djeca malo lijena.“, „Isti je svoj otac, on je bio takav kao dijete pa evo ga, priča sasvim normalno.“. Ovakve i slične rečenice često čujem u parku, pročitam na forumima ili u raznim grupama. I s jedne strane, doista nije potrebno pretjerivati, ali s druge strane, ovakve izjave mogu dovesti do veće štete nego koristi. Kako je to moguće?!

Svako dijete je individua za sebe. Ne možemo ga uspoređivati s drugim djetetom, ne možemo ubrzati njegov razvoj, jer ono ima svoj tempo i mi to trebamo poštovati.

Koliko god su prethodne izjave dobronamjerne, toliko znaju zamaskirati pravi problem. Dijete od 24 mjeseca nije „lijeno za pričati“, ono nije zločesto i zbog toga ne priča, i nema veze što je dječak. I kod djevojčica se također javlja kašnjenje u govoru i jeziku. Genetska predispozicija za razvoj jezično-govornih teškoća treba nam biti samo dodatni signal da se dojavimo logopedu, makar na kontrolni pregled. Kod jednog dijela djece, doista će se s vremenom razviti govor i sve će sjesti na svoje mjesto, no kod drugog dijela djece ipak će biti potrebna intervencija i podrška logopeda.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ena | Logoped u Njemačkoj (@enicalogopedica)

Kada je onda najbolje javiti se logopedu?

Najbolje je javiti se onda kada vi osjetite i vidite da jezično-govorni razvoj kasni. Iako nije dobro uspoređivati djecu, roditelji obično počinju posmatrati drugu djecu, uspoređivati sa svojim djetetom kada uoče kako njihovo dijete ne priča dovoljno za svoju dob, kako druga djeca koriste duže rečenice, imaju veći rječnik i lijepo se izražavaju. Osim toga, često roditelji primijete u svakodnevnim situacijama da dijete ne razumije upute, da se teže izražava, da postoji nerazumijevanje okoline (pa i samih roditelja) jer dijete priča nerazumljivo. Nerijetko dijete uđe u frustraciju, plače i nervozno je. Ponekad krene s nepoželjnim ponašanjima, poput griženja ili tantruma. Praksa je pokazala da velika većina roditelja vrlo rano uoče odstupanja od uredne razvojne linije, ali ih okolina odvrati od odlaska logopedu, boje se onoga što će logoped reći i onda se period dojave logopedu oduži.

 

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

 

Objavu dijeli Ena | Logoped u Njemačkoj (@enicalogopedica)

Zašto je bitno na vrijeme javiti se logopedu?

Što se prije javite logopedu, prije ćete dobiti potrebnu podršku i savjetovanje, a ukoliko je potrebno, dijete će dobiti i prikladnu intervenciju, odnosno terapijski tretman. Postoje slučajevi kada roditelji dođu kod logopeda, ali je sve u redu. Dijete prati urednu razvojnu liniju i nema potrebe za brigom. Roditelji tada dobiju savjete i smjernice za praćenje i mirni odlaze kući. Bolje je ugovoriti pregled, nego sjediti i razmišljati što se to događa i je li sve u skladu s dobi. Nažalost, najčešće roditelji dođu kasno, kada smo već izgubili jedan veliki dio vremena za rad i napredak. Nerijetko se jave tik pred polazak u školu, kada je doslovno nemoguće sve vještine „uliti“ djetetu u glavu. Očekuju puno, a realnost je potpuno drugačija. Ne kaže se bez razloga: „Prve tri su najvažnije.“! Dolaskom kod logopeda iskorištavamo upravo taj kritičan period za usvajanje svih vještina!

Pravovremena intervencija je ključna!

Ranijim uključivanjem u intervenciju pruža se djetetu i cjelokupnoj obitelji adekvatna podrška i potpora. Dijete dobije sredstvo za komunikaciju kojim prenosi svoje misli, želje i potrebe. Ono uči kako da bude ravnopravan sudionik u razgovoru i postigne uspješnu komunikaciju. Osim toga, dijete postaje razumljivo okolini jer sada ima pravi alat za izražavanje. Roditelj dobije potporu i konkretne savjete kako pomoći svom djetetu da premosti teškoće. Što se duže čeka, gubi se dragocjeno vrijeme koje ne možemo vratiti, a u djetetu se samo povećava frustracija zbog nemogućnosti da se izrazi. Iz tog razloga, nemojte čekati, javite se logopedu i ugovorite svoj prvi termin. Osigurajte na vrijeme sebi i svom djetetu adekvatnu pomoć i podršku koju zaslužujete!

Foto: unsplash.com

O autoru:

Objava kada je pravo vrijeme za javiti se logopedu? pojavila se prvi puta na SUPERMAME.